Misa za grad Arras

129,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Dalibor Blažina

  • Broj stranica: 144

  • Datum izdanja: rujan 2018.

  • ISBN: 978-953358002-9

  • Naslov izvornika: Msza za miasto Arras

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 245 g

Francuski grad Arras poharale su kuga i glad, za koje su dobri kršćani morali naći krivce: Židove, heretike i vještice. Krvavi progon koji je uslijedio, kao i neizvjesno iskupljenje teme su izvanrednog romana poljskog pisca Andrzeja Szczypiorskog Misa za grad Arras. Ova vrhunska alegorija o totalitarizmu te njegovim psihološkim i socijalnim mehanizmima nastala je na najboljim tradicijama književnosti Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Premda se radnja odvija u 16. stoljeću, svaka sličnost s Poljskom 1968. namjerna je, odnosno riječ je o svjedočanstvu ne samo poljskih nego i univerzalnih europskih iskustava. Jer, pošast kolektivnih tlapnji u potrazi za (unutarnjim) neprijateljem i dalje prijeti: u toj dimenziji Misa za grad Arras pokazuje se i danas, pola stoljeća nakon događajâ iz ožujka 1968., ponovno iznimno aktualnom.

"Fascinantna i dobro napisana parabola o strahotama totalitarizma i kombinaciji histerije i indiferentnosti koje mu omogućuju da metastazira." - Booklist

"Szczypiorski je postavio sebi ambiciozni zadatak: pokazati kako oni koji 'znaju što čine' greznu u zločin i samozavaravanje. Problematika aktualna i danas – baš kao i u doba Pilata i događaja u Arrasu." - Anna Tatarkiewicz (1972.)

"Filozofska sofisticiranost i povijesna vjerojatnost čine ovaj roman puno većim od puke alegorije." - Boston Sunday Globe

"Kao što se unuci nacista pretvaraju u ćelave tipove, tako se i grad Arras – poput Feniksa – pojavljuje sad tu, sad tamo, u našem globaliziranom svijetu. Prijenos uživo. Dovoljno je upaliti televizor." - Paweł Huelle (2015.)

"Roman koji tjera na razmišljanje o ljudskoj sklonosti da pronađe smisao u patnji kriveći druge i izopačujući ideale do banalnosti. Jednostavno, elegantno i s velikom snagom Szczypiorski iznosi opasnosti svjetonazora koji jasno podsjeća na Istočnu Europu prije pada komunizma." - Library Journal

"Slikovita, živa, zanimljiva, duboko potresna pripovijest, koja bi ostala samo pripovijest da nije očigledno kako je ovdje sve simbol – konkretizacija silnica i antiteza izvedenih iz povijesti, neprestano aktivnih i još uvijek strašno opasnih..." - Tadeusz Kotarbiński (1972.)

U okovima zajednice

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 3. 11. 2018.

Andrzej Szczypiorski (1928. - 2000.) sve je dospio biti: i heroj, i mučenik, i protuha. Kao pripadnik Narodne armije sudjelovao je u Varšavskom ustanku 1944. godine, nakon čijeg sloma je zajedno s ocem zatočen u koncentracijskom logoru Sachsenhausen. Po oslobođenju, vratio se kući, ali sam, jer je otac, ugledni aktivist Poljske socijalističke partije, izabrao ostati na sigurnoj inozemnoj distanci od komunizma.

Szczypiorski junior studirao je diplomaciju, potom radio kao novinar, upravitelj radija, dramaturg... Dvije godine bio je savjetnik veleposlanstva u Danskoj, da bi se nakon isteka mandata 1958. vratio u domovinu i u cijelosti posvetio pisanju, novinarskom i književnom. Godine 1968. poluge vlasti u Poljskoj preuzeli su tvrdolinijaši, što je dotadašnjeg lojalnog vjernika poretka temeljito ohladilo i prestrojilo na oporbeni kolosijek. Kao aktivist Nezavisnog sindikata Solidarnost hapšen je i na koncu interniran.

Nakon sloma komunizma bio je zastupnik u Senatu, važan sudionik pomirbenih procesa s Nijemcima i Židovima, uvažavan kao jedan od najvećih suvremenih pisaca (unatoč činjenici što su mu mladalački radovi bili temeljito ozračeni socrealizmom). Tek nakon smrti saznalo se da je pedesetih godina surađivao sa Službom sigurnosti, uhodeći čak i vlastitog oca kojega je nagovarao na povratak u domovinu (uspješno, pokazat će se, jer se stari doista vratio 1956.).

Andrzej Szczypiorski sve je, dakle, znao o gorljivoj vjeri, lojalnosti, izdaji, podjeli na "naše" i "njihove", otkrivanju neprijatelja i, ustreba li, njihovoj proizvodnji. Ta je iskustva maestralno pretočio u roman "Misa za grad Arras" (prijevod potpisuje Dalibor Blažina), koji se bavi dramatičnim zbivanjima iz sredine petnaestog stoljeća. Grad na sjeveru Francuske prvo je pogodila epidemija kuge. Od te strašne bolesti i gladi koja potom zavladala petina je stanovnika izgubila živote. Tri godine kasnije Arras je bio pozornicom pravog pogroma Židova, vještica i heretika, riječju nesretnika u koje je bilo dovoljno uprijeti prstom da bi im i lokalna elita i mjesna rulja oduševljeno presudili.

O tim dramatičnim zbivanjima u prvome nam licu pripovijeda Jan, pripadnik gradske vrhuške, štićenik oca Alberta, lokalne sive eminencije, zelota na steroidima. Premda sumnjičav prema navodnoj krivnji prokazanih, Jan će se uredno pokoravati histeričnoj volji većine i krotko podizati ruku kad se bude glasalo o egzekucijama (njegov konformistički credo Szczypiorski blistavo sažima u sljedećoj rečenici: "Dok jedni u današnjemu svijetu govore o poštovanju prema čovjeku, o slobodi savjesti, istraživanja i razmišljanja, ja najglasnije što mogu zahtijevam slobodu za svoje listove, ruke, koljena, kosu, jezik, trbuh, nosnice, prste, usne, uši, stopala, laktove, jetra, zube, kosti, čmar...") No, kako vrijeme bude odmicalo, krug sumnjivaca će se širiti, pa će i sam pripovjedač dospjeti na udar pogromaša.

"Misa za grad Arras" dojmljiva je alegorija o (svakom) totalitarizmu čija moć ne proizlazi toliko iz sile nametnute s visine, koliko iz masovnog i zdušnog pristajanja na nju. Jer, kako veli autor, "naš osjećaj sigurnosti ne crpimo iz istine, nego iz zajednice". Kamo nas sve slijepa odanost zajednici (vjerskoj, nacionalnoj, ideološkoj...) može dovesti, Andrzej Szczypiorski pokazuje knjigom koju bi valjalo staviti na popis obvezne lektire za sve koji se žele skinuti s ovisnosti o "našima" (ma kakvi oni bili).

Snažna politička alegorija

Božidar Alajbegović, Vijenac, 11. 4. 2019.

U romanu Misa za grad Arras (izvorno objavljenom 1971.) poljski autor Andrzej Szczypiorski piše o strašnim događajima što su se odvijali između 1458. i 1461.g. u sjevernofrancuskom gradu Arrasu, koji je najprije poharala kuga usmrtivši gotovo trećinu stanovništva da bi potom uslijedio okrutni progon i ubijanje Židova te navodnih heretika i vještica, na koje su pomahnitala rulja i pohlepni, koristoljubivi pojedinci svalili krivnju za kugu u ubilačkoj i pljačkaškoj osveti. Događaje u prvome licu pripovijeda Jan, mladi učenik upravitelja grada, svećenika Alberta, koji predsjeda gradskim vijećem i donosi ključne odluke za funkcioniranje grada. Naturalističkom grubošću i iznimnom uvjerljivošću opisan je stravični pomor od kuge, ali i posljedična glad zbog koje se pučanstvo odaje kanibalizmu, a na kraju i ubilačkoj mržnji spram Židova u kojima pronalaze krivce za kugu. Istodobno u Arrasu traju zakulisne političke igre u borbi za prevlast koje ljudsku vrstu, već prikazanu nasilničkom i pohlepnom, dodatno opterećuju vlastohlepljem i gladi za moći, a sve pod krinkom proklamiranih uzvišenih ciljeva, s Bogom neprestano na usnama i pod „vodstvom Božje providnosti“. A kad su pobili sve Židove, ljudi su nastavili  tražiti nove krivce među onima u kojima su prepoznali nedovoljnu revnost u vjerovanju, neprestano šireći spiralu ubojstava sugrađana, pa red dolazi i na pripovjedača Jana, dotad revnog Albertova poslušnika. Radi se o alegoriji, o oštroj kritici totalitarizma i staljinizma te socijalnih mehanizama koji vode proizvodnji i istrebljenju „unutarnjih neprijatelja“, pisanoj na podlozi prevlasti tvrdolinijaša u Poljskoj 1968. godine.

Intrigantnost romana počiva i na osobi pripovjedača, koji nije ni pravednik, ni  lišen amoralnosti, nego poslušnik i potrčko vjerskoga poglavara grada; Jan ne propituje opravdanost odluka nadređenog mu svećenika nego ih pokorno izvršava, čak i kad je riječ o odlukama o ubijanju ljudi. Tako Jan, tražeći opravdanje za svoju pokornost svećeniku Albertu, svoje postupke koji se kose s moralom pravda tzv. višim ciljevima, a krivnju za zločine drugih koje je podupro relativizira te ljude proglašavajući „oruđem u rukama Boga“. Njegovim riječima rečeno, „bio je kao svježi sir, miješan Albertovom rukom, na njegovu sliku i priliku“ i zato se silno iznenadio kad su u svom osvetničkom mahnitanju građani naposljetku i njega napali. Tek kada je i njegova koža stigla na red, on spoznaje pogubnost mentaliteta rulje, i tek nakon što je zatvoren i dok iščekuje odluku o svojoj sudbini on počinje analizirati svoje postupke. Pa uviđa da je sebe zauzdavao u protivljenju ubijanja onih koji su neosnovano proglašavani krivima i smaknuti jer je njegova „žudnja za jednoglasjem bila snažnija od žudnje za istinom“ i „jer naš osjećaj sigurnosti ne crpimo iz istine nego iz zajednice“. 

Posredno, u alegorijskome ključu, autor govori i o funkcioniranju politike i vlasti, uz apostrofiranje poslušništva kao temelja svake vlastodržačke strukture, a ističe i spletkarenje, tj. uključivanje u sustav amoralnih ljudi koji ne prezaju od laži o drugima kako bi ostvarili napredovanje i vlastite interese. Roman problematizira i koncept religijskog vjerovanja i s njime usko povezane sumnje (u kontekstu rigidnosti te kažnjavanja i zabrane skepse), a dotiče se i odnosa znanosti i religije, činjenične istine i vjere. Ni doušništvo Szczypiorski ne propušta prokazati i upravo kod toga alegorijski je sloj najmanje maskiran, a asocijacije na ondašnju situaciju u zemljama iza željezne zavjese najizravnije. 

Gustim izričajem Szczypiorski sugestivno dočarava tjeskobno, pesimistično ozračje u naraciji zasnovanoj na kombinaciji dijaloga, pripovjedačeve refleksivnosti i kontemplativnosti te deskripcije garnirane detaljima. Tako npr. apostrofiranjem činjenice da pučanstvo iz sitnih slučajnosti (princ koji penjući se na konja stopalom zapne u stremen i skoro padne) iščitava „loše znakove“ koji najavljuju nadolazeća teška vremena autor sugerira egzistencijalnu situaciju ljudi čiji su životi toliko obremenjeni teškoćama i lošim iskustvima, da je osnovna karakteristika njihova bivstvovanja – strah, strah od budućnosti, strah od izglednosti neke nove tegobe.

Roman je to od one vrste kod koje je značenje upisano u gotovo svaku rečenicu; slojevita proza koju je moguće doživjeti jedino vrlo pozornim čitanjem, gdje doslovnost sadržava sugestiju, proza s temeljem u višeznačnosti. A tomu je razlog u (političkome) vremenu u kojemu je roman pisan. Promatrajući roman kroz prizmu autorove biografije, osim kao osuda režima, Misa za grad Arras može se čitati i kao autorovo razračunavanje s vlastitim zabludama te se pripovjedač kojega događaji u kojima sudjeluje oblikuju i mijenjaju te on sebi priznaje svoje greške i krivnje može smatrati autorovim alter egom. Naime, Andrzej Szczypiorski (1928.-2000.) imao je vrlo buran život; sudionik je Varšavskog ustanka 1944., a kraj rata dočekao je kao zatvorenik logora Sachsenhausen. Nakon rata radio je kao novinar, upravitelj i urednik radija i dramaturg u kazalištu te savjetnik veleposlanstva u Danskoj. No 1968., kad vlast preuzimaju tvrdolinijaši, odlazi u opoziciju, priključuje se sindikatu Solidarnost te biva interniran, pa odlazi u inozemstvo, gdje objavljuje sve do 1989. No lustracijski procesi otkrivaju da je 1950-ih surađivao sa Službom sigurnosti, u kontekstu čega Misa za grad Arras zadobiva nova značenja, u smislu autorove osude vlastite svojevremene zaslijepljenosti  ideologijom.