Selidba

Special cijena 119,20 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 384

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266984-8

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 580 g

Koja je najbolja prilika za pospremanje, za bacanje nepotrebnih, nagomilanih stvari, za pronalaženje onih za koje smo smatrali da smo ih davno izgubili, za arhiviranje, za slaganje i preslaganje? Tako opsežan zadatak čovjek si ne može davati često u životu. Najbolja je prilika za to selidba. No često selidbe znaju biti hektična pakiranja u kutije koje će ostati neotvorene. Rijetki su oni koji mogu raditi inventuru, sagledavati stvari i polako o njima odlučivati.

Pred nama je upravo jedna takva knjiga, Selidba Miljenka Jergovića. U već mitskome književnome mjestu, na sarajevskom Sepetarevcu, u stanu svoga odrastanja, u kojemu mu je umrla majka, u koji se slila većina ostavštine Stublerovih i Rejcovih, autor prebire po dokumentima, po knjigama, po materijalnim i nematerijalnim ostacima, po povijesti jedne kuferaške obitelji. Predmeti i dokumenti, novčanik, partijska knjižica, češagija, djedovi pokušaji autobiografije i još mnogo toga pripovijedaju priču ne samo jedne obitelji već i jednoga grada, djetinjstva i odrastanja u kojoj autor ne štedi nikoga, a ponajmanje sebe i svoje bližnje.

Stan na Sepetarevcu iznova se pred nama materijalizira sobu po sobu, sa svakim komadom namještaja, ali, što je još važnije, i sa svim sudbinama ljudi koji su ga nastanjivali ili pohodili. Selidba nije samo knjiga, ona je mnogo više od toga, ona je istinski muzej, katalogiziran po najstrožim i najgenijalnijim pravilima struke, ali ne muzejske, nego spisateljske.

“Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.”

Na Balkanu se rodi i umre, a između preživi

Ružica Aščić, Express, 8. 7. 2018.

ako se po medijima još mogu pročitati književni osvrti i intervjui povodom izlaska posljednjeg romana Miljenka Jergovića "Nezemaljski izraz njegovih ruku", koji tematizira sarajevsko ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda, svjetlo dana ugledala je još jedna Jergovićeva knjiga, sugestivno nazvana "Selidba". Ovom produktivnom piscu koji iza sebe ima dvadesetak knjiga teško je u suvremenoj književnosti na ovim prostorima naći spisateljski pandan.

Možda će neki izdići obrvu u luk čuđenja i upitati: "Zar opet knjiga? Kad prije?", noseći u sebi slutnju da najavljena knjiga jednostavno ne može biti dobra jer je napisana u tako kratkom roku, no već na desetoj stranici "Selidbe" jasno je da pisac Jergovićeva kalibra nije od onih koji bi sebi dopustili lošu knjigu.

Kad je 2015. godine srpski pisac Dragan Velikić osvojio nagradu NIN za svoj roman "Islednik", u jednom intervjuu je rekao da je "Islednik" jedno veliko istraživanje sjećanja te da ga kao pisca ne zanima samo priča, nego potreba da sagleda jedno vrijeme, proširi vidno polje, osjeti dah nekih minulih svakodnevica.

Na ove riječi bi se mogao nadovezati uvod u "Selidbu", prozno djelo dokumentarističko-memoarskog karaktera lišeno fikcijskih elemenata. No je li doista lišeno fikcije? Možda i nije, no to ponekad i jest čar proze, zamagljenost granica između stvarnosti i izmišljotine.

Autor, koji iz Zagreba putuje u Sarajevo, svoj rodni grad, u naselje Sepetarevac, tu je da bi raščistio stvari nakon majčine smrti. Neke stvari će zadržati, a neke, bezvrijedne, baciti.

U sitnicama poput djedove svjetiljke, mašine za mljevenje mesa, aparata za brijanje, češagije te mnogih papirića i službenih dokumenata iščitava se duh šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, ali i godina prije Prvog i Drugog svjetskog rata. Iako je autor imao samo šest godina kad mu je umro Nono, pred čitateljem se uzdiže pedantna, nježna i stabilna ličnost Jergovićeva djeda Franje Rejca, podrijetlom Slovenca, koji je na bojištu u Prvom svjetskom ratu zaradio španjolsku gripu, a potom i tešku upalu pluća.

Iz sitnica koje je djed posjedovao, načina na koji je o njima brinuo, načina na koji je bilježio svoja sjećanja ili se razglednicom javljao kćeri, autor nevjerojatno uvjerljivo oživljava karakter odavno preminulog čovjeka kojeg je poznavao tek preko svojeg nepouzdanog dječjeg sjećanja. Drugi dio knjige posvećen je kaotičnoj i neurotičnoj majci Javorki čiji karakter Jergović nema namjeru skrivati te načitanoj i dragoj Noni Olgi Rejc, podrijetlom Njemici, čijoj kuhinji posvećuje na desetke stranica ne bi li tako sastavio fragmente njezina karaktera.

Već u prvim redovima "Selidbe" jasno ja da autoru nije namjera skrivati se pred čitateljem, da on pisanjem sebi želji razjasniti prošlost, sjetiti se, a time i skinuti balast obiteljske povijesti s ramena. Iako se može polemizirati je li moralno i umjesno pisati o svojoj obitelji, bilo da je riječ o živim ili mrtvim članovima, Jergović nema dvojbe po tom pitanju. Književnost stavlja ispred obitelji, pa i samoga sebe. U jednom trenutku čak izravno kaže: "Pisac ne smije biti diskretan, pogotovo u odnosu na sebe i sve svoje".

Tematski naslonjena na romane "Otac", "Rod" i "Sarajevo, plan grada", "Selidba" podsjeća na depresivnu kroniku umiranja, sabijanje života u točku A, kad se čovjek rađa, i točku B, kad čovjek umire. A ono između, to je ono što čovjek pod tužnim balkanskim okolnostima nekako odživi, skrpa kraj s krajem, seleći se iz jedne balkanske zemlje u drugu, tegleći sa sobom, poput cekera, svoj fluidni i nestalni osjećaj etniciteta.

Autor premeće stvari svojih mrtvaca, dubinski ih promišlja te poput zaposjednute osobe piše o odnosima snaga živih i mrtvih. Mrtvi u tom odmjeravanju snaga uvijek pobjeđuju, jer su očišćeni od sjećanja, dok živima ostaju njihove stvari, ispunjene duhovima njihove nekadašnje pojavnosti.

"Selidba" je, prije svega, raskidanje s jednim prošlim životom, katalogiziranje, popisivanje, emotivno obračunavanje... "Previše očekujem od ove selidbe", kaže autor, "osim predmeta, htio bih pronaći i ono živo što je u međuvremenu umrlo". No dok je živo bilo živo, autor, kao uostalom i bilo koji drugi čovjek, nije bio zainteresiran za njegovu živost. Tek kad je živo postalo mrtvo, u njemu se pokrenuo crv zvani nostalgija, koji u lijepo i primamljivo boji sve ono što je završeno.

Autor se u jednom trenutku sam sebi iščuđava kako uspijeva žaliti čak i za onim trenutkom kad se obitelj okupila povodom tragične pogibije njegove rodice Vesne koja je kao mlada žena izgubila život u Moskvi. Čak je i takav događaj mozak zaražen nostalgijom spreman preobraziti u nešto ugodno, nedostižno, neprežaljeno...

Poput najpreciznijeg kroničara jednog vremena, Jergović se upušta u vrlo intiman projekt koji je vjerojatno samo on u stanju iznijeti. Sigurno je bilo zanimljivijih obitelji koje su činile značajnije stvari od ove o kojoj piše, ali ova je njegova, ova ga zaokuplja i o njoj se, nakon već ispisanih više od tisuću stranica na tu temu, ponovno vraća. Možda je to previše, rekli bi neki, ali ako je pisac sposoban na tako moćan i sveobuhvatan način oživjeti duh i atmosferu jednog stoljeća i podneblja, takva knjiga je i više nego vrijedna pažnje, trebalo bi je rado iščekivati i rado iščitavati.

 

'Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena'

Jurica Körbler, Jutarnji list, 19. 7. 2018.

Iz rodilišta donesen je u zgradu gospođe Hajm-Peserle, peti kat, stan Rejc. Tri godine kasnije sele ga u kuću braće Trklji, na Sepetarevcu.

Tako piše u bilješci o piscu, Miljenku Jergoviću, rođenom u Sarajevu 1966., u njegovom novom romanu, ”Selidba”. Na Sepetarevcu, u kući u kojoj je živio s majkom, počinje i njegova selidba iz Sarajeva, koja će ga dovesti da od trusnog Balkana postane građanin svijeta.

Jergović je danas, bez sumnje, jedno od najvećih, ako ne i najveće ime u književnosti s ovih prostora. Preveden je na dvadesetak jezika, knjige su mu nagrađivane, a kao i svakog uspješnog čovjeka iz ovih sredina jedni ga obožavaju, drugi osporavaju. U ovoj knjizi, kaže za Jutarnji gdje godinama objavljuje kolumne i novinarske tekstove, piše o izumrloj obitelji, koja je prošlo stoljeće živjela u Bosni, a nakon njegove selidbe i smrti majke, više je nema.

Postoji li više Sarajevo vaše mladosti o kojem govorite u “Selidbi” i koja je razlika živjeti danas u Sarajevu u odnosu na vrijeme vaše mladosti i odrastanja?

- Naravno da ne postoji. Otišao sam prije dvadeset i pet godina, pa čak i da je grad sve to vrijeme živio pod staklenim zvonom, e samo da bi mene dočekao nepromijenjen, svejedno više ne bi bilo isto. Između ostaloga i zato što ja nisam isti. U dlaku sam dvostruko stariji pa više ne živim kao dvadesetšestogodišnjak, nego kao pedesetdvogodišnjak.

Ta vaša “selidba” od Sarajeva do Zagreba, koliko ponekad dramatična i traumatična, toliko i izazovna i inspirativna, trajala je naoko i dugo i kratko, lako i teško. Kako je to živjeti s identitetskom nevoljom o kojoj govorite i u svojoj knjizi?

- Ne mislim da je tu riječ o identitetskoj nevolji. Nevolju s identitetom imate samo ako ga skrivate, a ja ništa drugo ni ne radim nego se bavim svojim identitetima. Problem sa selidbom, ovom iz upravo objavljene knjige, u stanu je u kojem više nitko ne stanuje. Problem je u jednoj izumrloj obitelji, koja je svoje dvadeseto stoljeće provela u Bosni, e da bi smrću moje majke, u prosincu 2012., konačno nestala. Pišem o selidbi onog što je ostalo za njima. Uglavnom o selidbi sjećanja.

Pišete i o ocu i majci, obitelji, ljudima koje ste sretali i s kojima ste se družili u Sarajevu, a ponekad su ti opisi gotovo fotografski precizni. Koje uspomene posebno nosite u srcu iz tog vremena?

- Ja sam, zapravo, čovjek bez uspomena. Umjesto uspomena imam sjećanja, dokumente, sitnice zaostala nakon niza smrti, fotografije… Ali ništa od svega toga nije uspomena. Moja sjećanja nemaju sentimentalnu vrijednost. Ona su materijal za tekst, šlagvort za priču.

I iz ove vaše knjige proizlazi da politika, uvijek, nekako, visi nad glavama svih nas, određuje nam sudbinu, bez obzira na to koliko se tome uspješno ili manje uspješno suprotstavljamo. Koliko je odigrala ulogu i u toj vašoj selidbi?

- Sve je bilo politika. Moj pradjed, banatski Švabo, došao je u Bosnu kao željezničar, a prema nalogu jednoga bečkog ministarstva. To je bila politika. Moj drugi pradjed, Slovenac iz Tolmina, u Sarajevo je došao da, kao kovač, izrađuje okove na vratima novoizgrađene Katedrale. I to je bila politika.

Skoro pola stoljeća kasnije, njihov unuk, moj stariji ujak, u kasno ljeto 1943. gine kao njemački vojnik u Slavoniji. To je, pak, bila najstrašnija politika. Njegova smrt je u svakom pogledu odredila moje bližnje, a preko njih i mene. U intimnom i u političkom smislu. U sudbini te obitelji, a onda i u mojem projektu selidbe, neusporedivo je više političkih nego privatnih, intimnih i osobnih razloga. Ili su i naše intime proistekle iz politike o kojoj govorim.

U knjizi opisujete “kuću na Sepetarevcu”, iz koje je pucao pogled na Trebević, a u kojoj ste živjeli s majkom i pisali za Nedjeljnu Dalmaciju o strahotama iz grada pod opsadom. Odatle je i krenuo vaš odlazak iz Sarajeva?

- Da, u fizičkom smislu. Ali taj me, fizički, aspekt selidbe nikad nije previše zanimao. Čovjek nije zakovan za mjesto, normalno je da se seli. Više me zanima iskorjenjivanje, nestajanje, iščezavanje… Selidba kao transfer sjećanja.

Kakav je bio osjećaj doći u Zagreb, koji je bio cilj i smisao selidbe?

- Pravo da vam kažem, toga jedva da se i sjećam. Grad sam poznavao otprije rata, ali se i on u međuvremenu promijenio. U njemu su me vodili i određivali privatni, posve intimni razlozi, koji konačno nisu imali veze s politikom. Zaljubljivanja, odljubljivanja, rastanci, pa opet ispočetka. To je za mene u životnom smislu bio Zagreb. I mislim da je dobro što je tako. Koliko god me se politika i dalje ticala, u Zagrebu nisam boravio iz političkih razloga.

A kakav je osjećaj danas kada dolazite u Sarajevo?

- Nemojte da vam na to odgovaram jer bi mi za odgovor trebala knjiga. Možda samo ovo: to su danas kulise mojih sjećanja. A od njih, od tih sjećanja, stvaram grad koji nikad nije postojao, grad kao književni lik, moje Sarajevo. To Sarajevo koje ispisujem uvijek je situirano u prošlosti, ali bi pogrešno bilo taj fikcionalni grad uspoređivati sa stvarnim gradom. Ne pišem historiografski, nego pišem književni tekst. Književna istina je na neki način iznad historiografske istine, ali kako to objasniti onima koji ne čitaju? Oni, pretpostavljam, misle da pisci ispisuju proizvoljnosti. Ili ne misle ništa.

Pišete, “nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onoga što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac”... Pa, što jeste?

- Zavisi gdje me to pitate. Pojedinac izvan mase. To sam svakako i svugdje. Ali možda bi najbolje bilo da to što ja jesam pitate ljude u mojim gradovima. Njihovi bi vas odgovori mogli iznenaditi.

“Novinarstvo je muzika za ljude bez sluha”, kažete u knjizi, a “književnost koja se piše da bi je čitali oni koji nemaju talenta da čitaju književnost”. Sami živite između književnosti i novinarstva, pa kako izgleda takav život?

- Volim novine. Probuditi se ujutro u gradu, izaći, kupiti novine, sjesti u kafić i otvoriti ih. Tako sam kao sasvim mali dječak zamišljao svoju buduću odraslost. U međuvremenu se, međutim, štošta promijenilo. Uglavnom na gore. Novine su relevantne u onoj mjeri u kojoj bilježe promjene u društvu, u onoj mjeri u kojoj građane upozoravaju na to da stvari idu na gore. Novine ne služe tome da slave zatečeno stanje. Novine ne služe tome da ikoga slave. Takve su one novine koje bih ja rado svakoga jutra čitao. I to je ono što pokušavam pisati u novinama. A to da je novinarstvo muzika za ljude bez sluha, to je, naravno, zgodna dosjetka.

Za čitanje novina zaista ne bi trebao biti nužan nekakav čitateljski talent. Za čitanje ozbiljnog romana, soneta, pripovijetke, za čitanje Ive Andrića i Mirka Kovača nužan je ozbiljan talent, kakvog većina ljudi nema. Ali s druge strane, ljudi koji ne čitaju ozbiljne romane, ljudi kojih se ne tiče književnost, zapravo su nepismeni ljudi. Osim što ne znaju čitati, oni ne znaju ni govoriti, nego muču i riču. A kako ih je mnogo, to se onda u toj masi ne primjećuje. Novine bi, čini mi se, i na to trebale upozoravati jer bi nam se moglo dogoditi da jednog dana sasvim zaboravimo govoriti.

 

Miljenko Jergović, Selidba – sjećanje vrijedno pamćenja, literatura visokog ranga

Dario Grgić, NajboljeKnjige.com, 19. 4. 2019.

Danilo Kiš ispalio je jednom – u ona davna vremena – kako će prestati s davanjem intervjua jer u njima mora objašnjavati kako je napisao knjigu, što se onda trajno ponavlja u svim prikazima iste. Književna je scena, dakle, i tada, u, iz današnje perspektive, zlatnim vremenima, bolovala od istih, neprebolnih, čini se, bolesti. Uskosti perspektive, nemogućnosti snalaženja u tekstu pisca koji prerasta učiteljski kanon, te osobito od jednog sindroma što ga obrađuje evolucijska psihologija, a zove se "propast velikih faca" – u čemu naša vrsta uživa kao u najboljem kolaču. 

Kiš je, kao što je poznato, platio punu cijenu, što ne znači ono što bi se na prvu moglo pomisliti da znači – da mu je čaršija dohakala – nego da je podmirio ceh i otišao u vječnost. Da se nije ni pokušao izvući. A da bi mu to pošlo za rukom bilo je potrebno da – svjesnim i nesvjesnim segmentima svoga bića – ne pristane na kompromise s "fukarom" – to vam je ona riječ koju fukara vidi u drugima, nije ju u stanju razlikovati od ogledala, onako kao što pas, kad gleda u zrcalo, misli da vidi drugog psa pa laje. Eh, taj Kiš neprebolni, što čovjek u ovom razvijanju matorosti postaje mlađiji i mlađiji, tako ga se ponovno sjeti, tog čupavog Kiša, ne bez sjete.

Jergović nije dao intervju i objasnio kako piše, ali se u "Selidbi" (Fraktura, 2018.) u nekoliko navrata – pišući o jazzu i kuhanju – poetički bolje definirao nego što je to polazilo za rukom dosadašnjim interpretima. Ili, baš se igrajući, vaskopopovski, kada piše o klikeranju. Gdje također – a kao da opisuje svoju poziciju na književnoj sceni – zapisuje: "Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednog dana društvene igre nisam sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, u stvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi." 

I onda, demonstracija igre, kao u animiranom dokumentarnom filmu:
"Nasumce izabirem dva staklenca, jedan mali, troperni bijeli, i drugi žuti, veliki, sa četiri pera.
Spremam ih u džep traperica.
Ostale klikere bacam u vreću sa smećem."

"Selidba" se nastavlja na "Rod", osobito na poglavlje "Sarajevski psi", i tematizira spremanje stana u kojemu je piscu-naratoru umrla majka. Narator s partnericom sprema stan i odvaja stvari za smeće i one druge, koje kani ponijeti sa sobom. Ove druge rastvaraju se, skupa sa svojom prošlošću, na stranicama "Selidbe", i odlaze put onog komada vremena kojim će biti počašćen potpisani tekst – da sad ne spominjem vječnost, nje ionako nema, postoji samo užasno puno vremena, s jedne strane, i veličanstveni trenuci, s druge strane – ove druge obično brkamo s vječnošću. I sad, vremena kojeg ima užasno puno odjednom ima užasno malo, pa ga niti nema – onog individualno odmjerenog vremena – a znate li vi boljeg spasioca od književnosti? – nema fotografije ni filma koji se mogu usporediti s dobro napisanom rečenicom.

Jergović, znači, piše kao jazzer. Piše kao da kuha jestivao jelo. Jergovič ne kuha čičak kojim kani uplašiti konkurenciju. U nas se dobro gleda na kuhare čička – kao pametne, avangarde, kao na one koji se “razlikuju”. No svatko, Sali baš svatko može skuhati čičak, nešto što nije za jesti, nego je “onako”. Evo što Jergović kaće o kuhanju, kad smo već na tako važnom mjestu kao što je kuhinja (i to vrhunska):“Istinske velike kuharice i kuhari moga života, s kojima sam živio, dolazio im u goste ili ih sretao po kafanama i restoranima, bili su poput džezista.” I dodaje da je, dok su kuhali, uvijek nečega “zafalilo”, “pa je nešto trebalo izmisliti.”

Nešto slično događa se i sa sjećanjem, kojeg uvijek nema u cijelosti, koje se rekonstruira, koje upada u isti onaj rotor imaginiziranja te tek tada, a ne dok je faktografski suho, postaje prava stvar, sjećanje koje vrijedi upamtiti. Sjećanje vrijedno pamćenja daroviti, veliki autori mogu pretvoriti u književnost, koja je sinonim za konstrukt na temu događaja, ali toliko puniji životom da onaj prvi, poticajni, stvarni prelazak preko ceste, ili odlazak u goste, ne vrijede ni pet para u odnosu na ovo procvjetavanje života koje se dogodilo na neuronskim stazama, u duši, i onda, na kraju, u rečenici, kada sve stvari i svi događaji napokon dostignu razinu života i kliknu u ležište svoga smisla. 

Narator se sjeća, no kao što rekosmo, sjeća se na onaj jedinstveni kaleidoskopski način da se ono čega sjeti odmah pretvara u sjećanje vrijedno pamćenja, a kroz glavu mu prolaze otac (u funkciji liječnika), majka, baka i djed, a on je onaj "čiji će zadatak biti da bezbroj puta ispočetka ispriča i nadopriča njihovu priču". Nadopričavanje a ne sjećanje. Nadopričavanje je sjećanje vrijedno pamćenja, koje je sastavljeno od događaja, crnih rupa i imaginiziranja. Mislim da bi Jung, čiju se simboliku spominje na jednom mjestu u "Selidbi", bio zadovoljan, on istu pojavu pokriva terminom "fantazija" – to je teren na kojem se rađa priča kalemeći se na ionako sumnjive "događaje", s kojima ionako ne znamo što bismo, pa ih je najsigurnije staviti u navodnike, sve dok ih ne obradi imaginiziranje i ne postanu "tekst".

Prvo knjige. Ulazak u stan iz kojeg se zauvijek izlazi započinje bibliotekom (a ne slučajno, završava kuhinjom): Hegel, "Fenomenologija duha", i za njim još stotinjak naslova znanih svim studentima filozofije, "Mitologike", Claude Lévi-Strauss, "Zlatna grana", James Frazer, "besmrtna Margaret Mead", Johan Huizinga, Roger Caillois, John Cage, Ludwig Wittgenstein, čitan, kako autor navodi, kao najljepša, najugodnija i vrlo hermetična poezija. No, a ovo je važno, u jednom lucidnom trenutku, s dvadeset i pet godina, a i stoga jer će ga "stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne", "na kraju izabrati samo ono što me vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu".

Za novinarstvo kaže da je kao muzika za ljude bez sluha, da je to književnost koja se piše za one koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Realan je, umalo kao Orson Welles, koji je, doduše, rekao da propada od šeste godine života: piše da je na vrhuncu bio u četvrtom osnovne – s čime se moguće identificirati – i da odonda tone kao kamen. Evo riječi: "Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije." 

Knjigu piše kad se već pojavljuju prve predstraže starosti, u pedesetoj godini života, s prvim zdravstvenim problemima, u vidu visokog tlaka. I kao kakav Japanac, opisuje svoje odustajanje od piva, jer usporava, od sokova, jer su preslatki, od svega u čemu je odrastao, jer je preintenzivno. I prešao je na čajeve. Koji su znak "mirenja i rezignacije". Kao Yoshida Kenko, koji zna skoro pa sve, počev od toga da je kod čovjeka najljepša njegova nepostojanost, ali i ovo: "Najveća prijatnost svih razbibriga je sedeti sam ispod svetiljke, sa otvorenom knjigom pred sobom i sklapati prijateljstvo sa ljudima iz daleke prošlosti koje nikada niste upoznali." U ovu istu prošlost datira pisac i sama sebe, u vrijeme kojeg više nema, stavljajući se u isti rang sa svojim umrlim rodom.

Nestajanje u "Selidbi" je brutalno, ne samo doslovno, jer se nose te stvari, sve do bakina gebisa, na smetlište, nego i jer se pisac još jednom sreće s traumatskim okolnostima svojih ranih dana, s "ranim jadima". Otac i majka se ekspresno razvode, on biva prepušten baki i djedu, raste na moru, daleko od majke. Međutim, a nakon što je prozreo majčin model življenja, na ovo ranjavanje gleda kao na konstituitivni dio bića, onog identiteta s kojim sad plovi svijetom. Čak, a na poziv tadašnje partnerice, odbija napustiti Sarajevo i otići u bijeli svijet, jer nije htio biti netko drugi. To je danas mnogima teško shvatljivo, no jednom, kada nestane ovog golemog vremena, kada ga skoro nestane, svi će poželjeti da su bar jednom poželjeli biti ono što su. Svi će požaliti što nisu. U tome je velika kvaka. Ne kvaka 22, nego golema, gigantska kvaka.

Duhovi koji su hodili "Rodom" pojavljuju se i ovdje, spiritistička isparavanja s prošle seanse, kao i okolnosti novog romana, nisu ni dopuštale drugačije ponašanje do ovog bljedunjavog nastavka pojavljivanja na zidinama zamka. Tu su ujaci, ujne, ustaško Sarajevo, ali i Veliki rat, Italija, no i njihovi obiteljski, mali ratovi oko borbe za ovaj stan koji sada, srećković, ako to možemo reći za objekte, odlazi u otpis i književnost dobru kao bakina kuhinja. Fronti otvorenih ima, kao što se i očekuje od ovog borca, to vam je kao na Hendrixovu koncertu za koji jedini gluhi mogu reći da se sveo na paljenje gitare, pa ima i malograđanštine agramerske, i fašizma-nacizma u čijem se pacu svi toćamo, ali ima i guljenja vlastite kože naživo.

Književnost je ovdje opasna prostorija s razbijenim ogledalima, čak i autor mora paziti gdje staje, ma koliko sve bilo "naše" i "familijarno", a o tome se valjda i radi kod ovakve vrste pisanja, koja ne igra na sigurno. Pa se tako majka... "predala. Ali ni predaja nije kakvom se obično zamišlja. Predala se onim najgorim unutrašnjim porivima." Ne želim reći da je vrijeđanje majke siguran ulaz u vrhunsku književnost, ali, kad sam se već zatekao usred ovog teksta, želim učeno podsjetiti na opasku Milana Kundere o Danilu Kišu (kojeg jednostavno jako želim spomenuti još jednom): Kiš je genije, jer i o ocu piše nemilosrdno. Tako je nekako rekao. 

Pa prisustvujemo svađama, slomovima živaca, izvrdavanjima na relaciji majka-sin, atipično za bogobojaznu hrvatsku književnost – valjda je Krleža slično relaksiran (ne u smislu rezultata, nego nehaja što će tko misliti) kada je Čengiću pričao o svome ocu. Naši pisci pojavljuju se na sceni bez roditelja i spisateljskih uzora. Kod Jergovića uvijek tutnji spisateljska i rodbinska armada. To je pisac koji je prije svega čitatelj. Čak i kada ih ogovara, kada klasificira strast prema čitanju, osjete se tisuće pročitanih kilometara, osjeti se strast. Koja se općenito osjeti u ovoj knjizi. "Srce je Buster Keaton", piše Jergović. "Srce je Bog." 

Naša civilizacija, njezina bit prepoznata je poetikom romana "Selidba" u hrđi: "...taj je oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrđa najveće djelo ljudskih ruku, ona točka do koje je stigla naša civilizacija, a s njom i svaki naš pojedinačni život." Što se tiče svih nas, pogotovo ovih koji su bili živom glavom na mjestu koje izaziva toliko smrti, poput strašnoga rata, evo i nama jedne rečenice: "Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu."

"Selidba" jest sjećanje vrijedno pamćenja, odnosno literatura visokog ranga, napisana rukom pisca koji piše kao da ima robove u podrumu kuće u kojoj piše, i koji pišu umjesto njega. A rukopis mu je toliko specifičan da se radi o jednojajčanim četvorkama koje su se upele spasiti osjećaj za književnost, same – te četvorke – protiv svih. I o kojima će se jednom snimati film po kojemu će se pisati odlična i napeta knjiga: "Četvorica veličanstvenih i pisac". Znam, reći ćete, šta i pisac, pa oni su to sve napisali umjesto njega, on je samo prepisivao, sjećao se, zlorabio obiteljsku faktografiju, svađao se s komšijama. Ali čak i vi ćete u jednom trenutku – ono kad vas stisne vrijeme kojeg više neće biti – znati da niste u pravu. Eto. Čitajte "Selidbu" ili se preselite u sociologiju, tabloide, tvrdu znanost tipa fizike. I budite uvijek dobro.

 

Inventarizacija minulosti

Božidar Alajbegović, Kolo, 2/2019.

Selidba Miljenka Jergovića roman je koji skladno nadopunjuje autorov niz dokumentarističko-memoarskih knjiga u kojima on već nekoliko godina ispisuje povijest svoje porodice (romani Otac, Rod, Sarajevo, plan grada).

Knjigu otvara poglavlje naslovljeno »Putopis« i u njoj Jergović opisuje tijek svoga putovanja u Sarajevo i ispisuje razmišljanja i dojmove potaknute tim putovanjem, putovanjem u ‒ posredstvom njegove očaravajuće proze ‒ već mitski sarajevski Sepetarevac. Osim što opisuje ratom i pljačkom poharanu zemlju, gorko pritom komentirajući etničku podijeljenost te zemlje, Jergović piše i o vlastitome odnosu spram Sarajeva, u koje ide nakon što tri godine nije bio tamo, a nije bio da ne remeti sliku onoga Sarajeva što ga je u sebi stvorio, dijelom od sjećanja, dijelom od snova. A u toj slici, kako sam veli, dobrim se dijelom zrcali njegova narav, narav stvoritelja tog i takvog Sarajeva.

I čemu onda dolaziti, i remetiti tu sliku, pita se autor dok putuje u Sepetarevac, gdje odlazi kako bi nakon majčine smrti njezin stan raščistio od naslaga prošlosti i nepotrebnih stvari. Pritom piše i o vlastitome doživljavanju sebe, naglašavajući da »čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljenik jest, a što nije, ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvome se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvoj sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja«.

Došavši u majčin stan na Sepetarevcu prvo čime se pozabavio jesu, naravno, knjige, jer one su, kako Jergović piše, »simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari«. Potom dolazi na red priča o ručnoj svjetiljci, tzv. bateriji, kupljenoj još 1930-ih, a koja je preživjela različite epohe i selidbe, kao potvrda teze o predmetima kao sredstvima »unutrašnje stabilnosti i vjere da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote«.

Pronašavši u toj inventarizaciji prošloga života i dvadesetak klikera Jergović se prisjeća kako je, igrajući klikera »sam protiv sebe« zamišljao da zapravo igra golf, i to svjetsko prvenstvo u golfu, u kojem je igralo zamišljenih dvanaest igrača iz cijeloga svijeta. Pa nastavlja kako je i druge društvene igre redovito igrao sam protiv sebe, jer, kako veli, »nije bio omiljen među vršnjacima«, jer se »nije snalazio među igračima«. I objašnjava kako je jednoga dana to igranje društvenih igara sam protiv sebe zamijenio pisanjem. »Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi«. I time zapravo daje i ključ za čitanje ove i ostalih njegovih već spomenutih knjiga u kojima ispisuje povijest svoje porodice, a koje su ujedno i njegovo istraživanje odnosa između dokumentarne stvarnosti i fikcije. Jer, kako na jednome mjestu također veli, »književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju«.

Pisanjem Jergović zapravo pretvara svoju unutarnju stvarnost u izvanjsku stvarnost, opredmećuje svoju unutrašnjost, baš kao što ovom knjigom izvanjskost pounutruje, jer je svaki od tih predmeta iz stana u Sepetarevcu dio njegova imaginarija od kojega tvori priču, a, kako kaže, zbir tih priča i tih predmeta njegov je software i njegov identitet. U krajnjoj liniji, svi su ti predmeti »ono bezimeno što se administrativnim jezikom naziva zavičajem, domovinom i porodicom«.

Jergović u romanu Selidba piše i o usamljenosti kao jezičnom problemu, jer se, kako kaže, »moja usamljenost sastoji od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezični problem. Taj jezični problem usred zajedničkog jezika je usamljenost«. A sve to ponukan trešnjom koju je prije šest mjeseci zasadio u svom vrtu, učinivši je usamljenom, jedinim mladim stablom među četrdesetak godina starim stablima šljiva, jabuka, krušaka. A on ju je osudio da živi sama, umjesto da bude jedna u mnoštvu, među stotinama sličnih sebi. To je naravno nastavak njegova problematiziranja kuferaštva, osjećaja nepripadnosti, osjećaja »da je čitav svijet inozemstvo«. I iz tog osjećaja proizišao je strah, strah od protjerivanja iz kuće, od gubljenja krova nad glavom, što ga autor osjeća unatoč posjedovanju vlasničkih listova i drugih birokratskih dokaza, jer je to strah duboko ukorijenjen u njemu, ali i u svim kuferašima, došljacima, doseljenicima, dođošima, genima usađen, ali i iskustvom u njegovu opravdanost potvrđen.

No osim što je Selidba obiteljska povijest, ali i osobna povijest autorova, ta je knjiga ujedno i svjedočanstvo o povijesti jedne epohe posredovane kroz uporabne predmete zatečene u majčinu stanu, a koje autor vrlo detaljno opisuje. I pritom, kroz te opise, čitatelj iščitava i promjene kroz koje je društvo u tom razdoblju prošlo, a jedna od tih promjena, možda i najznačajnija, jest nestanak proizvodnih poduzeća i tvornica u kojima su ti predmeti stvoreni. Tako osim što se u Selidbi katalogizira cijeli niz smrti ljudi, koji i nakon odlaska iz svijeta i života u našoj stvarnosti postaju prisutni i živi, ta je knjiga i inventarizacija jednog uništenog svijeta, ugaslog svijeta proizvodnje, destruiranog svijeta rada. A destrukcijom kojega nisu samo uništene dotadašnje (i buduće) stvarnosti ljudi u smislu materijalne egzistencije, već su uništeni i njihovi unutarnji svjetovi, njihovo samopoštovanje, njihov osjećaj vrijednosti.

Sjećanjima na majku Javorku obrađenima u romanu Rod Jergović ovdje pridodaje nova, koja iskrsavaju na temelju predmeta iz njezina stana, a ona koja se tiču djeda Franje Rejca podebljava njegovim zapisima koje u majčinu stanu pronalazi. Oni se ispostavljaju izvorom za ispravljanje nekih netočnosti iz prethodnih knjiga, a koje se tiču djedova sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu. Tako su predmeti iz stana otponac za nadopričavanje već ispisanih životnih priča u prethodnim knjigama, priča koje ma koliko da se dodatno nadopunjuju, nikad ne mogu biti konačno upotpunjene i dovršene, jer nijedan život, a naročito ne onaj tuđi, nikad ne može biti u potpunosti ispričan. Ali narativne umjetnosti, a književnost pogotovo, i postoje da to pokušaju, da životima udahnjuju smisao, životima o kojima pišu, ali i životima onih koji o tim ispisanim životima čitaju.

Kroz nadopričavanje životne priče svoga djeda Jergović piše i o slučajnostima i sasvim usputnim, naizgled nebitnim okolnostima iz tuđih života, a koje zapravo presudno utječu na oblikovanje životnih putanja pripadnika budućih pokoljenja. Jedna od tih okolnosti je i dah nepoznatog vojnika, koji je španjolskom gripom zarazio njegova djeda koncem Prvoga svjetskog rata, i što je pedesetak godina kasnije sudbonosno utjecalo na život njegova unuka, pisca Selidbe, posredno mu oblikovavši karakter i zapravo odredivši mu sudbinu.

A život none Olge, autor, kako sam naglašava, »priča kroz kuhinju i kroz kuhanje«, kroz okuse koje je volio i one koje nije, a čime bi ona bila zgrožena: »...zgrožena bi bila već i time što pričam o njezinu životu, umjesto da šutim i njezino postojanje na Zemlji prepuštam blagoslovu zaborava. I možda bih to i učinio iz ljubavi prema njoj. Ali u tom bih slučaju oštetio sebe. Oduzeo bih si ono najvažnije što imam i što je jedino pravo mjerilo života. Sjećanje. Manji dio sjećanja tiče se onog što mi se dogodilo i što je od dogođenog ostalo u svijesti i pri jeziku. Veći dio su njihova sjećanja, a zatim i sjećanja na njih, najprije na nju, i u tim sjećanjima njihovi dovršeni, ali nesređeni životopisi, koje i u Selidbi sređujem i dovršavam. Njezin je životopis najvažniji. (...) U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći«.

No pišući o članovima obitelji, ali i osebi, Jergović ne ispisuje hagiografije nego piše npr. i o noninim predrasudama, o djedovom nedostatku hrabrosti, o majčinim nervnim ispadima i lošem roditeljstvu. A duhovitost, koja je zapravo zapostavljena u tekstovima koji se bave Jergovićevom književnošću, a prisutna je u velikoj mjeri u svim njegovim knjigama pa tako i u ovoj. Ta duhovitost, koja je jako često zasnovana na autoironiji, na ismijavanju svojih mana i preuveličavanju istih, osobito je važan sastojak Selidbe, u smislu depatetizacije, s obzirom da se radi o prozi osovljenoj oko cijelog niza smrti, o prozi koja bilježi jednu nepovratnu minulost, i o knjizi koja stavlja točku na život u jednoj kući, i točku na živote cijele galerije najvažnijih ljudi u autorovu životu.

Dvaput seliti – jedanput umrijeti. Jergovićevu Selidbu treba čitati i u tom ključu

Josip Mlakić, 24express, 27. 9. 2019.

Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova "sarajevskog opusa", treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu. Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, "crtati", tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, "Selidba", iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.

U knjizi "Fatalne simetrije" Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, "U zamci imena", koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način. U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz "Selidbe": "Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku." Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos? Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.

Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do "nesporazuma", što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih "nesporazuma", koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta. To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu "Nezemaljski izraz njegovih ruku", koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito "nepročitanoj" knjizi.

Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu "pozlatu" s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene "male ljude", što je Andrić doveo do savršenstva. Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku. Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki "građansko-nacionalistički" krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.

Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.

Jergovićeva "Selidba" po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti - jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.

Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje. Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima. Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana "Dugi oproštaj" Raymonda Chandlera: "U svakom je rastanku malo umiranja." A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.

Jergović u "Selidbi" prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. "Selidba" je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi. Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne "stanuje" na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, "Selidbu" u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego "zanimljivu" vremenu i prostoru. Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju "Čovjekova jazbina", u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti "Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja" Eduarda Kiša, iz romana "Bešta, pepeo" Danila Kiša.

Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni. Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije "skice u ledu" iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog "vlastitog iskustva".

  1. Frakturini autori na Osječkom ljetu kulture Frakturini autori na Osječkom ljetu kulture Na Osječkom ljetu kulture 2019. gostovat će i svoje knjige predstaviti Zoran Predin i Miljenko Jergović.                Ponedjeljak, 8. srpnja, 19.30 Dvorište Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek (Europska avenija 24) Predstavljanje knjige Glavom kroz zid Zorana Predina              &nb