Knjige Jakubove

Special cijena 199,20 kn Redovna cijena 249,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Mladen Martić

  • Broj stranica: 912

  • Datum izdanja: srpanj 2018.

  • ISBN: 978-953266983-1

  • Naslov izvornika: Ksiegi Jakubowe

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 220 g

Nesigurna vremena sredinom osamnaestog stoljeća nedaleko od turskih granica pravi su trenutak da se pojavi novi Mesija. Ime mu je Jakub Lejbovič, sin je rabina iz Černovica, unuk neumrle Jente, vješt trgovac i karizmatičan propovjednik. Njegova učenja prilično su neortodoksna, a granice morala široke, pa rabinima ubrzo postane trn u oku. Mijenjajući strane i vjere, Jakub, koji u međuvremenu uzima prezime Frank, svoju će vjernu sljedbu pokušati odvesti prema oslobođenju...

Knjige Jakubove Olge Tokarczuk nova su dimenzija književnosti, a neki bi rekli i više od književnosti: one su istodobno uzbudljivi povijesni roman, intrigantna obiteljska saga i relevantna društvena kronika. Rijetki su pisci koji mogu ovako živo dočarati prošlu epohu i uz oko za detalj napraviti nenadmašni kaleidoskop likova i zbivanja. Pred nama tako stoji stara Poljska u kojoj su jedni uz druge postojali kršćanstvo, judaizam i islam, a u pozadini se naziru razlozi današnjih poljskih i europskih problema. Maestralno djelo koje potvrđuje da je Olga Tokarczuk zaslužila nagradu Man Booker za 2018.

“Ne treba biti veliki maštar, možda samo dobar čitatelj ili nesnađeni osamljenik, da bi čovjek shvatio što je Olgu Tokarczuk privuklo priči o Jakubu Franku. Postoje neodživljeni životi, najviše je nedovršenih života, a najrjeđi su, piscu i čitatelju svakako i najfascinantniji, oni životi koji svojom zaokruženom cjelovitošću obuhvate ne samo jedan životni vijek i sudbinu, nego i društveno-političku epohu. Život Jakuba Franka bio je takav kao da ga je taj čovjek pisao, a ne živio.” - Miljenko Jergović, Jutarnji list

“Slikajući sudbinu poljskih Židova, koji su se između 1759. i 1790. pod vodstvom Jakuba Franka odlučili za prelazak na katoličku vjeru, Olga Tokarczuk istražuje pojave ksenofobije i antisemitizma u Istočnoj Europi. Društveni sustav koji slika Olga Tokarczuk sazdan je na logici da će pridošlica – ili stranac – biti uvijek na gubitku jer će trajno ostati obilježen svojom tuđošću. U svjetlu svega što se danas događa u Poljskoj, a također i Europi, teško je ne zamijetiti žestoku društvenokritičku oštricu romana. Knjige Jakubove, taj veliki roman s početka 21. stoljeća, doista su izuzetno djelo.” - Ana Geršak, RTV Slovenija

“Može se zamisliti da je Olgi Tokarczuk za početak pisanja dostajala opčinjenost. No trebalo je metodičnog ludila da bi se roman završio. Slaganje knjige trajalo je šest godina – ali vjerujem da će Knjige Jakubove u poljskoj književnosti ostati zauvijek.” - Przemysław Czapliński

Knjige Jakubove mogu se čitati kao roman o prošlosti, ali i kao refleksivno, na trenutke mistično djelo o samoj historiji, njezinim zaokretima i tijekovima koji odlučuju o sudbinama cijelih naroda. Nagrađivana i prevođena suvremena poljska književnica upravo u 18. stoljeću, na pragu prosvjetiteljstva i podjele Poljske, traži odgovore na pitanja o današnjem obliku našega dijela Europe.” - goodreads.com

“Priča o karizmatičnom vjerskom guruu pretvorila se u puno mozaičnih priča u kojima Jakub Frank čas izbija u prvi plan, pa opet nestaje čitatelju iz vida. Olga Tokarczuk stvara zadivljujući povijesni roman, no ne skriva ni to da na prošlost gleda okom suvremene spisateljice kojoj na srcu leže, među inim, i problemi feminizma ili ‘prava’ životinja.” - Malwina Wapińska, Gazeta Prawna

'Nemoguće je Poljsku gledati bez utjecaja Židova'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 1. 9. 2018.

Sutra navečer Festival svjetske književnosti u Zagrebu otvara Olga Tokarczuk, poljska autorica, jedna od trenutno najvidljivijih europskih književnica, zahvaljujući prvenstveno svome opusu i zasluženim nagradama, ali i aktivističkom stavu u zemlji gdje je javni diskurs predominantno politički konzervativan, dapače radikalan i ksenofoban.

Ove je godine Tokarczuk za roman “Bieguni” dobila Man International Booker nagradu, lani je film “Tragovi” za koji je scenarij napravila po svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” osvojio Srebrnog medvjeda u Berlinu, a bio je i nominiran za Oscara. U nas je prije mjesec dana objavljeno njezino kapitalno djelo “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura). Za taj je roman 2014. godine, baš kao i 2008. za “Biegune”, dobila najveću poljsku književnu nagradu Nike. I dok ju je kritika slavila, a čitatelji podržali kupivši “Knjige Jakubove” u velikoj nakladi, bilo je i onih koji su joj prijetili smrću, nije im se svidjelo da piše o Jakubu Franku, vjerskom reformatoru čije je učenje zapravo bilo sinkretističko, zasmetale su im poruke koje je uputila suvremenoj Poljskoj.

Heretička grupa

Za Jutarnji list govorila je jučer ujutro, kratko nakon što je automobilom stigla iz Wroclawa.

Knjige Jakubove” pričaju o Jakubu Franku, vođi židovske heretičke grupe frankovaca, mesiji kojeg slijede, sultanovu podaniku, a propovjedniku, Židovima koji koncem 18. stoljeća konvertiraju na islam, potom i katolicizam. Na tom devet stotina stranica dugačkom romanu radila je gotovo osam godina. Prvi put je za Franka čula koncem 1990-ih. “Slučajno sam, kopajući u knjižnici, naletjela na tu priču o Jakubu Franku. Brzo sam shvatila da imam odličnu priču na kojoj mogu raditi, jer gotovo nitko u Poljskoj nije znao za Franka. Počela sam se pitati zašto ta priča nije poznata, zašto nije u udžbenicima povijesti u školama.

Puno je razloga zašto je ta priča o manjini u Poljskoj, ljudima koji su živjeli na granici kršćanskog i židovskog svijeta, ortodoksnim Židovima koji su, na neki način, izdali svoju vjeru, ostala skrivena. Jakub Frank u jednom se trenutku nađe u zatvoru u svetištu u Čestohovi. No, Katoličkoj crkvi nije u interesu govoriti o Franku. Nije niti ortodoksnim Židovima, jer oni Franka gledaju kao otpadnika. A potomcima Jakuba Franka i njegovih frankovaca u 19. st. bilo je bitno biti što više Poljaci. Na početku sam mislila da će to biti mala knjiga, esej, nešto poput povijesne reportaže. Pišući shvatila sam da je to, ipak, materijal za roman. Nisam očekivala da me čeka nekoliko godina velikog posla. Trebalo mi je mnogo povijesnih detalja ne bi li kreirala atmosferu 18. st. Nisam znala ništa o 18. st, nikada me nije zanimala povijest. Provela sam tri, četiri godine istražujući, sjedeći u knjižnicama, arhivima, putujući naokolo … kad sam imala sve, krenula sam konačno pisati roman.”

Poljska, u kojoj antisemitizam ponovo raste, nije u stanju nositi se s puno momenata iz vlastite prošlosti, što bliže, što one stoljećima stare; pogotovo kad je riječ o pogromu Židova. Zašto je tome tako? “S jedne strane uloga Poljaka u pogromu Židova jest i dalje djelomice prikrivena, ali s druge strane mogu vam reći da je učinjeno puno da se to osvijetli, da se o tome javno progovori. Nedavno sam pričala s Annom Bikont, poljskom spisateljicom koja se bavi židovskim pitanjima, ona kaže da smo, usporedivši nas s nekim drugim europskim zemljama, nešto i napravili. Jer, kod nas postoje grupe znanstvenika koji se bave tim pitanjem, pogromom Židova u Drugome svjetskom ratu, ima puno knjiga o tome, u medijima je beskrajna rasprava o tome, naravno to je i dalje vrlo emotivna rasprava. Jasno da je to bolno, ali mislim da su stvari pokrenute.”

Prije Drugoga svjetskog rata u Poljskoj je bilo 10% Židova, velika i značajna populacija o čijim korijenima Poljaci malo znaju.

“Vrlo je često da priče o Židovima i židovskom utjecaju u Poljskoj počinjemo i završavamo u doba 20. st. i Drugoga svjetskog rata. Mnogi u Poljskoj i ne znaju da je na tim prostorima bilo Židova još od srednjeg vijeka, kad su dolazili iz zapadne Europe kao izbjeglice iz Španjolske, Njemačke … i zaustavili se na području koje je danas poljski i ukrajinski teritorij. Poljska kultura i društvo su mješavina poljske i židovske kulture. Pogledajte našu književnost, u njoj je puno autora Poljaka koji imaju židovsko podrijetlo. Nemoguće je poljsku kulturu gledati bez snažnog židovskog utjecaja, ne postoji čisto poljska kultura.

Dugo je kroz povijest postojala tendencija da se Židovi asimiliraju. Mislim da neću biti čudnovato ekstravagantna ako kažem da mnogi, mnogi, začudili bi se koliko velik broj Poljaka, imaju svoje etničke korijene u židovstvu. Čak možda i većina. Današnje je suvremeno poljsko društvo mješavina. Priča Jakuba Franka pokazuje da nema te monoetničke Poljske, nema etnički čistog poljskog naroda. U današnje doba to je jako bitno znati.”

Identitet kao torta

Pokušava li im, u doba porasta antisemitizma, uputiti poruku da ne idu na - svoje? “Točno tako. Općenito, u Europi ne postoji etnički čisto društvo. Ideja nacije došla je prilično kasno, tek u 19. st. Trebali bismo na naša društva gledati kao na zajednice starije nego što su te države i nacije koje nastaju relativno kasno. Biti danas Poljak, Hrvat ili tkogod je zapravo pitanje izbora. I kad je već tako, kad je već na nama da izaberemo, ‘ajmo koristiti to onda u neke plemenite svrhe. Jer, ideja nacije je tek društveni konstrukt.”

Kako, govoreći o identitetu, vidi sebe? “Na identitet gledam kao na tortu koja ima puno slojeva. Prvenstveno osjećam da sam iz Donje Šlezije, ćutim se pripadnicom Šležana. Tamo sam rođena. Crpite li identitet iz zemlje majke i oca, ako je to nešto s čime ste srasli, na što ste navikli, što volite, to je za mene onda Donja Šlezija. To je moja mala domovina. Krenem li korak dalje, do drugog sloja mojeg identiteta, ja sam Poljakinja. Živim u poljskom jeziku na kojom oblikujem svoja razmišljanja o svijetu. U trećem sloju sam Europljanka, to također prilično jako osjećam. Kad s puta u Aziju sletim na aerodrom u Frankfurtu ili u Budimpešti, osjećam kao da sam već stigla kući.”

Nekad psihoterapeutkinja, odavno se sasvim posvetila pisanju. Postoji li neka dublja veza između ta dva poziva?

“Mislim da postoji. U vrijeme studija psihologije jedno od mojih prvih saznanja koje sam tamo dobila jest da uvijek postoji puno načina na koje možete promatrati istu stvar, isti događaj. To se jako dobro vidi u obiteljskoj terapiji, kad od članova jedne obitelji o istom događaju slušate više bitno različitih priča. Shvatite da svatko ima svoju perspektivu te da su neki nesvjesni čak i mogućnosti da drugi drugačije vide. Kut iz kojeg gledamo kreira našu realnost, utječe na to kako nešto vidimo i kako se osjećamo. Pisci dobro znaju da ne postoji samo jedan kut gledanja na stvari. Zadatak je pisca napraviti neku vrstu sinteze više različitih perspektiva, napraviti priču od toga. A u toj priči onda paralelno može egzistirati puno ideja i paradigmi.”

Književnost je čudo koje raste na sjecištima puteva

Vanja Kulaš, Moderna vremena Info, 3. 9. 2018.

Teško je zamisliti zanimljivije društvo za subotnji čaj od energične Olge Tokarczuk. Lijepo je, kaže, opet biti u Zagrebu, no od svog zadnjeg posjeta jedva ga prepoznaje, kao da se promijenilo sve osim glavne ulice, a i ona je drugačija, smije se. Nagrađivana i prevođena suvremena poljska autorica (Sulechòw, 1962.), prozaistica, esejistica, scenaristica, sveučilišna nastavnica i društvena aktivistica na Festival svjetske književnosti stigla je kako bi hrvatskim čitateljima predstavila svoju novu prozu, vrlo neobičnu, stilom i opsegom grandioznu te bez pretjerivanja - izuzetnu.

Šira domaća publika zavoljela ju je čitajući roman Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, u nas objavljen 2013. u prijevodu Mladena Martića, a u izdanju Naklade Ljevak. Prošle godine mogli smo u našim kinima vidjeti i atmosferičnu ekranizaciju tog romana naslovljenu Tragovi (Pokot, 2017), a ovog ljeta evo nam u Martićevu sjajnom prijevodu i Knjiga Jakubovih, knjige nad knjigama od devet stotina stranica, u izdanju Frakture. Ovdašnji šmekeri, doduše, Olgu Tokarczuk vole i puno duže, jer njezine su kratke proze čitali najprije u periodici, a onda i u zbirci Božićne priče iz 2008. godine, u izdanju nažalost ugasle Naklade MD.

Olga Tokarczuk diplomirala je psihologiju na Sveučilištu u Varšavi i jedno vrijeme radila u struci da bi od nje odustala kad je - kako se našalila u jednom intervjuu - shvatila da je u većem kaosu od svojih pacijenata. A mi smo sretni što je ovako odlučila, jer otkad je profesionalno posvećena pisanju, njezina bibliografija bilježi dvanaest proznih knjiga. Dvostruka je dobitnica nagrade Nike, poljskog književnog Nobela; prvi je put nagrađena za roman Bieguni iz 2008., koji je desetak godina kasnije, u prijevodu na engleski, zaslužio i Man Booker International. Za Knjige Jakubove Nike je primila po drugi put.

Tokarczuk je maštovita žanrovska eksperimentatorica i vrhunska stilistica koja, svakom prozom, čitatelju se tako čini, s lakoćom stvara nove, začudne svjetove. Ona je i javna intelektualka koja rezolutno progovara o nacionalnim problemima, međunarodno važna autorica koju u inozemstvu obasipaju nagradima i prijevodima, dok u vlastitoj domovini uz priznanja dobiva i prijetnje smrću.

U svom aktualnom romanu, istodobno realističkom i lirskom prikazu Poljske 18. stoljeća, Olga Tokarczuk hrabro reinterpretira povijest svoje zemlje. Već godinama stvara u miru ruralne Šlezije, a uz pisanje organizira i dva književna festivala. No, evo o čemu smo razgovarale uoči njezina druženja s publikom u kinu Europa.

O Knjigama Jakubovim...

Gospođo Tokarczuk, Roman Knjige Jakubove broji devet stotina stranica, monumentalan je, pisali ste ga sedam godina...

O, osam godina čak! Zapravo, moglo bi se reći i puno duže, jer tema me zaintrigirala poodavno, još krajem devedesetih...

Bio je to, znači, petnaestogodišnji proces! Je li pisanje toliko opsežnog teksta bilo za Vas iscrpljujuće, možda i frustrirajuće, jeste li se ponekad osjećali kao zatočenica vlastite priče iz koje Vam sve do finalne točke nije bilo bijega?

A ne, naprotiv! Bila sam presretna što se mogu baviti nečim što me istinski intrigira, time sam dobila neki intimni, samo svoj prostor. Bila je to fascinacija, potpuna opsesija, u određenim fazama nije me zanimalo baš ništa osim 18. stoljeća. Uložila sam golemu energiju u rad, ali bio je to nezamisliv užitak, čitanje, proučavanje u osami... Toliko bih se udubljivala u najsitnije detalje da sam nakon svih tih godina postala, neskromno ću reći, stručnjakinja za to povijesno razdoblje, barem u nekim segmentima. U međuvremenu sam pojedine sitnice nažalost i zaboravila, ali sve to ipak ostaje zapisano u Knjigama Jakubovim.

Roman je strukturno i tematski izuzetno kompleksan, kako se uopće pripremiti za tako ambiciozan projekt?

Tijekom tog dugog razdoblja polako sam istraživala arhive, izvore, prikupljala materijale, strpljivo i temeljito, a u glavi sam čuvala poseban prostor samo za taj sadržaj. Tako je i sad, imam više mentalnih odjeljaka za različite teme koje me trenutno zaokupljaju.

Poljska 18. stoljeća u Knjigama Jakubovim vrlo je slikovita, Vaši opisi svakodnevnog života iz tog doba u isto su vrijeme naturalistični i silno poetični. Iščitavam tekst polako, jer za mene je to čista poezija, pjesma u prozi od gotovo tisuću stranica. Jeste li na svojim počecima eksperimentirali s poetskom formom pa se onda ipak zadržali u proznoj ili odakle ta poetičnost?

Vjerojatno smo se svi okušavali s poezijom u tinejdžerskoj dobi, ali razočarat ću Vas, bojim se da nikad nije bila moj primarni interes...

No, ja je nalazim u Vašoj prozi...

To me veseli i to mi je dovoljno! :)

Da zaključimo ovu temu, iako ste se ukotvili u prozi, ja ću Vas i dalje pomalo i potajno smatrati pjesnikinjom. :)

Hvala Vam puno, ali mislim da taj dojam dugujem svom prevoditelju Mladenu Martiću. Zanimljivo je to s prijevodima, kako se recepcija iste knjige razlikuje od zemlje do zemlje, ne mogu dokučiti ovisi li to o razlici u mentalitetu ili pak o kakvoj puno banalnijoj stvari, ponekad i o lošoj promociji, u svakom slučaju, držim da je ogroman udio uspjeha nekog teksta na određenom tržištu zasluga prevoditelja.

Koliko dobro poznajete gospodina Martića?

Sinoć smo večerali zajedno, izuzev jednog kratkog susreta davnih dana, bilo je to naše prvo druženje.

Pitam Vas to zato što su njegovi prijevodi Vaših tekstova toliko suptilni, bešavni i neupitni da sam imala dojam da ste snažno mentalno povezani. Ili bar telefonski, elektronički...

Nismo komunicirali mailom...

On je očito želio biti sam s tekstom, vjerojatno je s njim dobro kliknuo, pa nije imao nejasnoća.

Sigurna sam! Prije hrvatskog prijevoda na ovim je prostorima postojao već srpski, vrlo snažan, možda ste ga vidjeli. S prevoditeljicom Milicom Markić često sam se čula, ona se izuzetno angažirala i puno istraživala. Pitala sam gospodina Martića je li tijekom rada čitao njezin prijevod, je li se ispomogao nekima od njezinih rješenja, no kazao mi je kako to nije želio dok ne dovrši svoj. Jako sam sretna da je hrvatski prijevod tako uspio!

Rekli ste negdje da je ovaj roman Vaš najvažniji društveni projekt, što ste točno time mislili? Je li pisanje za Vas aktivistički čin? Smije li, ili naprotiv, mora li, književnost imati i političku dimenziju?

Posve sam svjesna da moj roman, iako smješten u prošlost, govori o asimilaciji, o suočavanju sa strancima, o izbjeglicama, o emancipaciji isključenih i depriviranih, tako da mu je tema vrlo suvremena i aktualna, sad možda i više nego prije pet godina kad je objavljen u Poljskoj. Ovom pričom iz davnina mogla sam puno reći o današnjici. Prisjetimo se činjenice da su Europu izgrađivale izbjeglice, Europa je oduvijek prostor razmjene.

Evo, baš prije našeg razgovora, čitala sam na poljski prevedenu pjesmu mlade iransko-švedske pjesnikinje Athene Farrokhzad...

Athena je relativno nedavno bila u Zagrebu, kao gošća Goranovog proljeća, naše najvažnije pjesničke manifestacije...

Stvarno? Sjajno! Potražite svakako tu pjesmu (“Europo, dok fašisti ubijaju djecu, ti dižeš nacionalne zastave”), mislim da bi je trebalo prevesti i kod vas... Šokirala me, izbila mi zrak iz pluća, autorica govori o samoizoliranju, a svi mi, Poljska, Mađarska... na prvoj smo liniji tog zatvaranja, isključivanja drugih, i stvarno se sramim zbog toga, jer ne činimo baš ništa da bude drugačije. A ja, što ja mogu? Mogu pisati romane, eto, to je moj, kako Vi kažete, aktivizam.

Smatrate li da Vaše knjige imaju subverzivni potencijal?

O da, ne bježim od toga, pogotovo posljednje dvije, obje prevedene na hrvatski, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju i Knjige Jakubove...

Vratimo se s političkog na umjetničko, na sam čin pisanja; posebnost Vaših proza je atmosfera, snolika, mračna, ezoterična, hipnotična, ali istodobno i realističnost, vjerodostojnost. Kako to postižete, taj spoj?

Rekla bih da mnogošto po tom pitanju činim nesvjesno, ali ono što mi je osviješteno jest briga za detalj. Radeći na Knjigama Jakubovim dugo sam proučavala najsitnije pojedinosti, recimo, kakvu vrstu dugmadi su ljudi u to doba nosili, od kakvih im je materijala bila odjeća, u kakvoj su posteljini spavali, kako su jeli i gdje su odsjedali tijekom putovanja. Primjerice, u romanu je scena gdje žene sjede i šiju, i zamislila sam da se svjetlost svijeća odbija o njihove igle. A onda sam imala “Ma, čekaj malo, Tokarczuk” moment, pa sam išla provjeriti i naravno, u to doba, u tom dijelu Europe, nisu se koristile metalne, nego drvene igle, na kojima se, jasno, nije mogao vidjeti odsjaj. Morala sam, dakle, sve promijeniti. Eto vidite, takvim sam se sitnicama bavila, provjeravala sam baš sve i možda otud “to nešto” što kažete da osjetite u tekstu.

Da, sve djeluje vrlo živo, autentično...

Hvala Vam, puno mi to znači. Stvarno sam mnogo truda uložila da se doima uvjerljivim, kao da sam i sama tamo bila.

Eponimski protagonist je kontroverzni Jakub Frank, mistik i revolucionar. Kako ste ga rekonstruirali, koliko ste radili na njegovu obličju?

Uh, to je bogme bio zadatak. Imala sam velik problem upravo s Jakubom Frankom, u dokumentima je svakojako opisivan, vizure su različite i posve nespojive. Nije moguće znati kakav je taj tip uistinu bio. Neki ga opisuju kao zgodnog i nadarenog govornika, a ortodoksni Židovi su s druge strane pisali da je bio ružan, mutav, ćelav, krezub. I sad, kome da čovjek vjeruje? Imala sam teškoća s njegovom psihologizacijom, kako to i biva s psihopatima, a stvarno mislim da je on bio psihopatska ličnost... Pa sam naprosto odlučila time se dalje ne zamarati, vidjeli ste, u romanu imamo tek dojmove drugih o njemu, ali ne i objektivni opis njegova lika.

A ostali likovi? I među njima su stvarne povijesne ličnosti, možemo ih čuti, gotovo vidjeti, kako ste njih stvarali?

Ostale figure, ponekad sam podršku tražila u književnosti: Kossakowska, Katarzyna Kossakowska, aristokratkinja, ostavila je za sobom svežanj pisama, čitajući ih, dobila sam uvid u njezina razmišljanja i mentalni sklop i ti su mi spisi poslužili kao inspiracija za lik. Ili na primjer, velečasni Chmielowski, o njemu se u poljskoj literaturi tako ružno pisalo, kao o kičastom luđaku, simbolu gluposti iz baroknog doba pa me spopala subverzivna zamisao da obranim njegovu čast! Jer autor je važnih knjiga, okej, glupavih, ali ipak kanonskih primjeraka starije poljske književnosti. Eto, to sam željela napraviti za velečasnog Chmielowskog. :)

U neke svoje likove bih se pak zaljubljivala, recimo, u Ašera, liječnika, i Gitlu, moju miljenicu, a druge sam doslovno izvlačila iz vlastite psihe, oblikovala ih po svojim osobinama. Hm, ovo Vaše pitanje, kako funkcionira proces izmišljanja likova, više je za psihologe...

Ali Vi jeste psihologinja!

Mislila sam na profesionalce koji se time uistinu, ali i kontinuirano bave. :)

U redu, no koliko su Vam Vaša psihologijska znanja i iskustva pomogla u pisanju?

Za karakterizacije likova i ne puno. Psihologiju sam studirala davno, nekoliko sam godina i radila kao psihoterapeutkinja, a ono najvažnije što sam tada naučila jest da nema samo jedne točke gledanja, stvarnost je slojevita i složena. Ta je spoznaja za pisca jako korisna.

Knjige Jakubove paginirane su od kraja...

To je moja mala posveta hebrejskoj književnosti. Istodobno sam htjela pokazati da je svaki redoslijed isključivo stvar naše percepcije, ne stvarnih prilika. No, nisu svi izdavači prijevodnih izdanja ispoštovali tu varijantu, u češkom prijevodu, primjerice, stranice su poredane kako smo navikli. Drago mi je da su u Frakturi prihvatili izvornu ideju.

O životu, o radu...

Zanima me sad kako ste doživjeli (i preživjeli!) rad na scenariju za ekranizaciju Vašeg romana, našli ste se, dakle, u situaciji da morate čeprkati po svom dovršenom djelu, to mora da je bilo gadno?

Istina, nije bilo nimalo lako. Uspjelo mi je iz drugog pokušaja. Isprva sam naivno mislila da mogu naprosto izvući dijaloge iz knjige i odmah imati scenarij, zamislite. Naravno, stvar ne funkcionira tako. Brzo sam shvatila da priču moram napisati iznova, koristeći drugačija sredstva, nove dijaloge, didaskalije... Da, bilo je bolno.

Vjerujem, meni to čerupanje teksta zvuči kao čisti horor. Ali isplatilo se, film je odličan, bio je na programu kina Europa, u divnoj dvorani u kojoj sutra nastupate.

Drago mi je, hvala Vam. :)  A što se tiče scenarija, drugačiji je to žanr od ovoga što sam navikla raditi i da mi opet takvo što ponude, dobro bih promislila bih li se u to više upuštala.

Nemojte se ljutiti, ali evo i jednog pitanja u maniri lifestyle magazina: živite u prirodi, na ladanju, kako ondje provodite dane, čime se bavite u slobodno vrijeme?

Ooo, dokolica, ni ne sjećam se kad sam takvo što imala. Živim na jugu Poljske, u Šleziji, najveće nam je središte Wroclaw, a moja stara kuća, koju upravo renoviramo, u jednoj je udolini. Krasan je to i miran kraj, među najljepšima u Poljskoj.

Ondje ste utemeljili književni festival?

Sad ću Vam nešto reći - za njegovo postojanje zaslužan je vaš FEKP, na kojem sam svojevremeno gostovala. Toliko mi se dopao, da sam tu ideju presadila u Wroclaw i eto, Međunarodni festival kratke priče, čija sam mama, ili čak baka, tamo je još uvijek živ i zdrav. Ali moram spomenuti i drugi festival, pokrenuli smo ga u selu u kojem živim; taj je manji, lokalnog karaktera i mlađi od spomenutog, ove godine okupili smo se po treći put. No, i on sve više raste pa moramo pripaziti da ga zadržimo u prihvatljivim okvirima. Jako je dobar, presjek najboljeg što u tim krajevima imamo. Puno je u zadnje vrijeme takvih inicijativa koje se temelje na novim načinima promicanja kulture, neovisnim o Vladi i Ministarstvu, jer njihova je politika mnogim umjetnicima i kulturnjacima neprihvatljiva.

Recimo nešto o Vašem djetinjstvu, čitala sam da ste odrasli okruženi knjigama iz bogate kućne biblioteke Vaših roditelja... Knjige Jakubove posvetili ste njima.

Moj je otac bio bibliotekar, baš kao i Vi. Mogu Vam reći da bih i ja rado imala takav posao, možda u periodu od sljedećih desetak godina. Živjeli smo u provinciji, moji su roditelji bili nastavnici, otac je radio u velikoj knjižnici, a ja sam se utapala u knjigama. Odrastala sam sa slovima, tako tipično za jedince.

O čitanju i pisanju...

U formativnoj fazi, što ste čitali?

Bila sam obuzeta magičnim realizmom.

A trenutno, koja Vam je knjiga na noćnom ormariću?

Više naslova odjednom, kod mene je uvijek tako, ali evo, u Zagreb sam ponijela Davida Grossmana, njegovu Vidi pod: Ljubav. Nadala sam se da ću ga upoznati, no čini se da ćemo se mimoići. I Gospodinov će biti tu, nažalost nakon što već otputujem, on je jedan od mojih najdražih europskih pisaca, obožavam ga. A Grossman je izraelski autor, ali u njegovom tekstu nalazim utjecaje iz svoje zemlje, osjećam tu Bruna Schulza, pisca koji je moj koliko i njegov, i Poljak i Židov, što pokazuje da je književnost čudo koje raste na sjecištima puteva, na točkama susreta, na granicama. Književnost je univerzalni jezik i kao takav je najljepše sredstvo za razmjenu iskustava.

Što smatrate dobrom pričom?

Mislim da takva priča mora biti preplavljujuća, čitatelj bi trebao lako i bez pritiska uroniti u njen svijet, makar ona bila teška i pisana složenim jezikom. Nezgodno za objasniti, ali kad priča valja, to naprosto odmah znate.

Vaš idealni čitatelj?

Ljudi oslobođeni iznutra, otvorena uma, osjećajni i empatični, jer bez toga je nemoguće išta razumjeti, možete shvatiti važnost metafore i uvidjeti ljepotu jezika, ali ne i osjetiti ljudskost, proniknuti u odnose koji u osnovi i čine priču. Za mene je najvažnije izgraditi uvjerljive karaktere i uspostaviti čvrstu pripovijest u koju je moguće povjerovati, ispada sad da su mi jezik i kvaliteta stilskih figura manje važni, no nije tako, često trebate upravo jezičnu finoću i poeziju kako biste iskazali kompleksnost emocija.

Kad pišete, kakav okvir Vam je nužan, npr. određeni prostor ili omiljena glazba?

Glazba nikako. Ne trebam ništa posebno, mogu pisati i ovako, u hotelu, nisam zahtjevna, neophodan mi je samo mir. Najbolje se piše na rezidencijama, u provinciji, bez igdje ikoga na vidiku.

U kojoj mjeri su Vam za pisanje potrebne tuđe knjige?

Dok istražujem, svakako, ali kasnije se zatvaram u neku svoju nišu, jer pisanje je iznad svega igra imaginiranja i tad ste u posebnom stanju svijesti, poput meditacije.

I za kraj, na koji je način literatura utjecala na Vaš život, je li njome moguće išta promijeniti?

Promijeniti nas književnost može na više razina, prvenstveno na onoj sasvim intimnoj, jer čitajući dobar roman postajemo osvješteniji i empatičniji, dakle, u moralnom smislu bolji, no i na društvenoj razini književno djelo može učiniti puno. Evo, ne bih se htjela hvaliti, ali Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju pokrenuo je u našem parlamentu veliku i ozbiljnu diskusiju o lovu u Poljskoj pa su prava životinja odjednom postala važnom političkom temom. A Knjige Jakubove su pak potaknule polemike o nacionalnoj povijesti, ne samo o prisutnosti Židova u poljskoj civilizaciji i kulturi nego i o našoj srednjovjekovnoj povijesti i feudalizmu, i, iznad svega, o poljskom kolonijalizamu, o čemu naša djeca ne uče u školama, ali moramo to priznati, Poljska je u prošlosti bila kolonijalna zemlja. Tako da ovaj roman, usuđujem se reći, otvara prozore, raspuhuje tabue poljske povijesti.

'U ovom dijelu Europe sloboda je bila doista rijetko blago. Kao da je nismo u stanju konzumirati, kao da je lakše osloniti se na autoritarnog vođu'

Karmela Devčić, Globus, 17. 9. 2018.

Godinama u Istočnoj i Srednjoj Europi percipirana jednim od najbitnijih književnih glasova, lani je poljska autorica doživjela i veliki proboj na Zapad. Prošle je godine film “Tragovi”, za koji je napisala scenarij prema svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (u nas preveo Mladen Martić, objavila Naklada Ljevak), na berlinskom festivalu dobio Srebrnog medvjeda. Ove je godine pak u Londonu slavila kao dobitnica nagrade Man Booker International, nagrađena je njezina knjiga “Beguni”, priča o ljudima koji bježe od carskog autoriteta, od građanskog društva, od države, institucija…

U nas je Tokarczuk odavno prevođena, više doduše sporadično negoli redovito. “Begune” još nije moguće čitati na hrvatskom, ali joj je prije dva mjeseca u Hrvatskoj objavljen roman “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura), djelo od 900 stranica u kojem govori o židovskoj povijesti Poljske, vjerskom reformatoru Jakubu Franku, vođi židovske sekte, koji će svoje sljedbenike koncem 18. stoljeća povesti da konvertiraju na katoličanstvo. Govoreći o židovskoj povijesti Poljske, aktivistički nastupajući kao oponentica konzervativne revolucije u današnjoj Poljskoj, na sebe je navukla bijes, dobila prijetnje smrću zbog kojih je neko vrijeme imala tjelesne čuvare. Za Globus je govorila neposredno prije nego što je u Zagrebu otvorila Festival svjetske književnosti.

“Primajući Bookera osjećala sam da to nije nagrada samo mojem romanu i poljskoj literaturi, nego doista da je to nagrada cijeloj srednjoeuropskoj književnosti. Kad kažem srednjoeuropskoj, mislim na ono što vi u vašem jeziku nazivate istočnoeuropskim – Poljsku, Češku, Slovačku, Ukrajinu, Hrvatsku, Srbiju, pa čak i istočni dio Njemačke, dakle te zemlje izašle iz socijalističkog sustava. Jer, na tim prostorima književnost jest ponešto drugačija od Zapada gdje su mnogi bili iznenađeni formom kakvu imaju ‘Beguni’. Jasno je da postoji razlika u razmišljanju između Zapada i te Istočne ili Srednje Europe. Naša svježina dolazi iz naše različitosti. Mislim da se u našim književnostima rađaju nove forme, nove teme, novi načini govora o njima.”

Njezina je ideja s “Begunima” bila da opiše svijet kroz putovanje. “Imamo žanrove poput putopisa, vodiča i sličnih stvari, no većina toga više ne funkcionira, jer promijenila se dinamika. Mi putujemo jako brzo, skačemo s jednog na drugo mjesto, ubrzano, jer se stalno koristimo modernim načinima komunikacije, cijeli se kontekst putovanja, način na koji putujemo, promijenio. Pa trebamo i nove načine koji bi o tome pripovijedali. Pisala sam o tome onako kako mi je intuicija naložila. I u ‘Knjigama Jakubovim’ također sam držala drugačiju perspektivu nego što je nudi klasični roman. Pokušavam pisati novu vrstu romana, ja ga nazivam romanom konstelacije. Pišem tako da čitatelj ima zadatak, njegovo je da sve pročitano sintetizira i poreda onako kako drži da treba”, kaže Tokarczuk.

“Zygmunt Bauman je stvarajući pojam i govoreći o tekućoj modernosti za to djelomice upotrijebio i našu istočnoeuropsku senzibilnost. Jer, vrlo je specifično za ovaj dio svijeta da mi stvari vidimo puno više fluidnima, tekućima nego ljudi na Zapadu. Primjerice, u Velikoj Britaniji gledate te stare viktorijanske kuće s interijerima popunjenima starim namještajem. Sve je na neki način fiksirano. Literarni žanrovi su čvrsti, način ponašanja zadan, sve kao da pripada u određenu tradiciju i znaju se pravila. U Poljskoj je drugačije, u tom dijelu Europe općenito. U nas su te granice puno fluidnije, sve je podložno promjenama, jer nemate ni pristup prošlosti na tako jednostavan način. Prošlost je nešto što mi u Istočnoj Europi izmišljamo svaki put iznova.” Promjena, stalna mijena u tom je dijelu svijeta bitna ideja, smatra. “Mi kao da ne vjerujemo stvarnosti. Jer, svaka nova generacija u Poljskoj kreće od povjerenja u stvarnost, vjere u neki novi život, a onda dođe neka vrsta apokalipse i sve se promijeni. Stoga mi u Poljskoj imamo problem s romanom realizma koji pripada srednjoj klasi. Jer, dugo nismo niti imali srednju klasu, a to su čitatelji takvih romana, među srednjom klasom su ljudi koji čitaju. Primjerice, u zemljama poput Poljske ili Ukrajine poezija je puno više žanr koji ima snagu prenijeti iskustva, poglede, dojmove. Konačno u Poljskoj su dva pjesnika dobili Nobela, Wisława Szymborska i Czesław Miłosz. To znači nešto. Naši glavni literarni tekstovi su, zapravo, također pjesme, autori poput Adama Mickiewicza su kreirali naš književni ukus, baš kao i taj nedostatak srednje klase i nepovjerenje prema realnosti iz kojeg ide naša sklonost da se okrenemo groteskama, magijskom realizmu, ironiji… Jer, ironija je oružje ljudi koji nemaju mogućnost govoriti otvoreno, u tom slučaju priklone se ironiji. Zato je ironija tako snažna u poljskoj književnosti.”

U romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” Olga Tokarczuk problematizira nasilje prema životinjama i lov. Ta je knjiga ostavila bitan otisak u poljskom društvu. “Taj je roman promijenio ideju lova, način na koji se danas gleda na lov. Nakon te knjige, i posebno nakon filma koji je snimljen po njoj, ljudi su počeli razmišljati o lovu i glasno verbalizirati svoja mišljenja. Prije nitko nije o tome ni razmišljao, kamoli govorio. Lov je bio nešto što je normalno i neupitno, pogotovo za ljude na višim pozicijama u društvu. Jer, lov jest privilegija ljudi koji imaju moć.”

Baš je taj roman, kaže, primjer koliko književnost može utjecati na život i realnost oko nas, da knjiga može mijenjati neke stvari u društvu. “Nakon ovog romana, stvari su se, što se lova tiče, doista promijenile u Poljskoj. Nije više sasvim jednostavno ubaciti par metaka u pušku i otići u lov. Kod nas danas odlazak u lov morate najaviti, to su podaci koji su javno vidljivi, na internetu su, pa svi koje zanima mogu vidjeti gdje ljudi love i kada. Protivnici lova se organiziraju, odlaze u šume i protestiraju protiv ubijanja životinja, tako da je često nemoguće pucati. Ti protesti su postali prilično popularni u Poljskoj, to je postao cijeli pokret.”

U Poljskoj su konzervativne vlasti odavno srezale financiranje kulture, osim konzervativnih, desnih projekata. Novac radije daju Crkvi. Koliko je to pogodilo kulturu? “Naravno da je to veliki udarac, ali iz toga je izrastao i vrlo živ i obećavajući građanski otpor. Ljudi su uzeli kulturu u svoje ruke, pokrenuto je puno malih festivala, Poljska je danas zemlja vrlo jake, vibrirajuće scene, ti su festivali po selima, po planinama, izvan Varšave i velikih gradova. Financiraju ih lokalni poslovni ljudi, razni donatori.”

Kako je Istočna Europa postala prvi bastion konzervativne revolucije? Viktor Orbán, Zeman, Pravo i pravda u Poljskoj, ta nova autoritarna, desna Europa koja jača pred našim očima krenula je prvo iz suvremene Istočne Europe. Zašto su se zemlje nekadašnjeg komunističkog bloka, u kojima su ljudi čeznuli za slobodom, među prvima u Europi u 21. stoljeću okrenule – političkoj desnici?

“Mislim da mi nismo navikli biti slobodni. Prekratko je to vrijeme što živimo u slobodi da bismo doista mogli oćutjeti da sloboda ne znači samo moći posjedovati, kupovati, već da je sloboda neka vrsta obaveze, da s njom dolazi i odgovornost, da ona traži i otvorenost prema drugim i drugačijim ljudima. A mi smo poput djece u dječjem vrtiću. Nezreli. U ovom dijelu Europe sloboda je bila doista vrlo rijetko blago. Ako pogledate poljsku povijest, mi smo praktički iz feudalnog sustava prešli u komunizam koji kao da je završio tek jučer. Te stare navike i stari načini života su još duboko prisutni u našoj tradiciji. To je i za mene bitno. Veliki dio moje obitelji pripadao je seljacima. Čak i u sebi mogu naći natruhe razmišljanja koje kaže: ‘Bolje da to ide mimo mene, bolje da se u to ne miješam, bolje da gledam svoja posla, bolje da se brinem za sebe’.”

Plaši li sloboda Poljake? “Erich Fromm je kazao da sloboda nije jednostavna i laka. Da je sloboda zahtjevna. Kao da nismo u stanju konzumirati slobodu, kao da ne možemo sami slobodno upravljati tom našom slobodom, kao da je lakše osloniti se na autoritarnog vođu.”

Na ovim prostorima svatko stariji od 45 pamti gdje je bio kad je umro Tito, baš kao što svaki Poljak tih generacija točno zna što je radio kad je Wojciech Jaruzelski u prosincu 1981. proglasio izvanredno stanje i pustio tenkove na ulice. O tome su pisali, snimali filmove... Priča Olge Tokarczuk “Profesor Andrews u Varšavi” (Naklada MD, 2008.), o britanskom psihologu koji se zatječe u Varšavi u doba kad Jaruzelski proglašava izvanredno stanje, godinama mi je ostala zabetonirana u mislima. Ne toliko sadržaj, koliko njezina atmosfera opipljive nadrealne nelagode. Ta je priča, kaže Tokarczuk, nastala nakon što je britanskom prijatelju neuspješno pokušala dočarati kako je izgledalo živjeti u izvanrednom stanju. “Shvatila sam da mu ne umijem prenijeti cijeli kontekst, razmišljanja ljudi, naše gradove toga doba… Zapravo sam tu priču napisala za njega, zamišljajući da je on profesor Andrews, da se on našao u Varšavi.”

Priča u kojoj pak Tokarczuk pripovijeda gdje se ona zatekla te večeri kad su krenuli tenkovi preko Visle zove se “Che Guevara”. Evo i zašto.

“U to sam doba još studirala, počela sam kao psihoterapeut raditi sa svojim prvim klijentima. Među ostalim, radila sam s jednim čovjekom koji je imao paranoju. Baš sam te večeri i noći, kad je proglašeno izvanredno stanje, bila kod njega. On je mjesecima prije imao strahove, imao je fantazije da su tenkovi na ulicama, govorio je da vojnici dolaze, mučile su ga razne slike… Među ostalim, rođen je usred rata, pa kao dijete pamti borbe. Govorila sam mu: ‘Ne, ne, Jan, to nije zbilja, to je samo u tvojoj glavi.’ Radila sam s njim na tome da ga vratim u realnost. Liječio se od paranoje psihoterapijom i medikamentima. Živio je u vrlo malenom stanu, ja bih ga tamo obilazila, provodila vrijeme radeći s njim, stan je bio zatrpan starim novinama i drugim stvarima… Tu sam večer bila kod njega, bio je prosinac, noć je pala rano, pušila sam na njegovu balkonu, bilo je već jako kasno, on je bio u velikom strahu i ostala sam s njim iza ponoći. U jednom sam trenutku ugledala kako tenkovi prelaze Vislu. Trljala sam oči u nevjerici, pomislila da silazim s uma. Jer, ponekad se događa da psihoterapeut na sebe preuzme dio simptoma, da ga pogodi psihoza pacijenta s kojim radi. Bila sam sigurna na trenutak da imam simptome, da sam preuzela dio… gledajući te tenkove kako sporo klize praz­nim gradom prekrivenim snijegom. Ne sjećam se kako, ali onda sam čula da je proglašeno izvanredno stanje. Priču sam nazvala ‘Che Guevara’, jer je taj psihotični čovjek imao taj nadimak.”

Više od trideset godina je vegetarijanka. Ekološki vrlo osviještena, u Zagreb je stigla autom. Deset sati vožnje cestama milije joj je nego putovanje avionom. Iz Zagreba se, ponovno autom, odvezla u Norvešku, na jedan od tamošnjih književnih festivala. “Doista me brinu klimatske promjene i ekološka situacija. Sanjala sam i nedavno neke prilično apokaliptičke snove. Čak i putujući ovamo, u Zagreb, stalno sam uočavala znakove te nebrige za svijet oko nas i ono što ostavljamo generacijama što dolaze – gdje god da smo stali, gledam ljude kako koriste hrpu plastike, pa vrećice, pobacane posvuda. Ljute me te plastične boce u kojima vam, recimo, donesu mineralnu vodu. Nije li to ludo, upotrijebiti jednom i baciti sav taj otpad?”

Živi u Wrocławu, zimi je taj grad u debelom smogu, osjeća se, kaže, kao da živi u krletci. “Muči me taj osjećaj nemoći, to da ja kao pojedinac ne mogu napraviti gotovo ništa, ili mogu napraviti jako malo da riješim taj problem, zato trebamo hitnu i osmišljenu društvenu akciju. A to znači da treba raditi na osvještavanju što većeg broja ljudi. Mislim da se to upravo u Poljskoj sad događa, da nas je sve više koji razmišljamo o nužnosti ekološke akcije. Prije tri godine bila sam u Hong Kongu. Poželjeli smo otići na plažu i zaplivati. No, plaža je bila sasvim prekrivena plastičnim otpadom. Nije bilo ni komadića zemlje gdje smo mogli sjesti, odložiti torbu… sve je bilo prekriveno smećem, plastikom. Toliko me to šokiralo da sam, kad sam se vratila kući, zaključila da više neću putovati. Jer, učinilo mi se to previše destruktivnim za okoliš.”

Iako putuje relativno često, ali autom. “Prvo zato što je to ekološki puno prihvatljivije. Jest da uzme više vremena i energije, ali dugoročno šteti manje. Drugo, ponešto se i pribojavam avionskih letova. No ne putujem tako puno kao prije. Starija sam, ne da mi se više. Ponekad letim avionom, ovisi o tome kako se osjećam. Mislim da sam trenutno tjeskobnija nego inače, da se nešto više bojim svih tih nepredvidljivih političara, baš kao i mogućnosti raznih ekoloških katastrofa. Živim u nelagodi. Posljednja zbirka mojih kratkih priča puna je priča katastrofe. Nadam se da će biti prevedene na hrvatski. To je dosta tmurna knjiga, bavim se novom ekološkom, ali i političkom, filozofskom, ako hoćete, i teološkom situacijom. Svijet se mijenja, kako razumjeti sve te stvari koje smo dosad tretirali kao da su očigledne, same po sebi razumljive, kao što je Katolička crkva, religija općenito, pozicija čovjeka, pitanje koliko daleko ide naša odgovornost.”

Amerikanci često, uspoređujući poziciju svojih i europskih pisaca, idealiziraju utjecaj koji europski pisci imaju u svojim društvima i zemljama. Uspoređujući poziciju koju su pisci imali u Istočnoj Europi nekad i danas, kaže: “Pozicija pisca, njegova uloga u komunističko je doba bila puno snažnija nego sada. Za doba komunizma pisci su bili mislitelji, ljudi su htjeli čuti što neka spisateljica ili pisac misli o nekoj temi. Onda su došle promjene i 1990-e pa nadalje, kad se i na literaturu gledalo kao na neki posao, neki proizvod koji ima tržišnu cijenu i ništa više od toga. Pisac je postao proizvođač u kulturi, i vrijedio je koliko su njegove knjige vrijedile na tržištu. Sad se stvari pomalo mijenjaju. Vidim da ljudi opet gledaju u pisce i intelektualce da kažu nešto, da izreknu svoje mišljenje, da im pomognu orijentirati se u ovom novom ludom svijetu. To osjećam pogotovo u protekle dvije godine u susretima s čitateljima u Poljskoj. Ljudi mi prilaze i ne pitaju toliko o mojim knjigama koliko o politici i društvu. O ulozi Katoličke crkve, o budućnosti… I to je nekakav pokazatelj da je ovo vrijeme teško.”