Knjiga života

179,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Dražen Čulić

  • Broj stranica: 560

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266593-2

  • Naslov izvornika: The Book of Life

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 790 g

Hit krimići i trileri – hit akcija! Svaka 2. knjiga 50% jeftinija. Više od 40 najboljih krimića i najuzbudljivijih trilera – izaberi svojih nekoliko, a u košarici će ti se obračunati popust na svaku drugu knjigu. Do 17. 6. samo u Frakturinoj web-knjižari. Možete naručiti i e-poštom na prodaja@fraktura.hr ili telefonom na 01/3357863. Za kupovinu iznad 200 kn poštarina je besplatna.

Knjiga života, posljednji dio trilogije All souls, odgonetnut će sve tajne stoljećima skrivane u Ashmoleu 782. Diana Bishop i Matthew Clairmont te njihova nerođena djeca nalaze se pred neviđenim zaprekama, a njihov povratak iz elizabetinskog Londona u sadašnjost otkriva im da su svi njihovi strahovi i neprijatelji još uvijek tu i da se s njima moraju suočiti. Jedino što može sačuvati njihovu ljubav jest sastavljanje tajnovitog rukopisa s tri izgubljene stranice. Matthew, Diana i njihovi malobrojni prijatelji diljem svijeta, od londonskih palača do sveučilišnih laboratorija Nove Engleske, pomoću drevnih znanja i postignuća moderne znanosti traže izgubljene stranice i tajnu koju one kriju. U najnapetijem nastavku Diana Bishop morat će osloboditi sve svoje moći da pomogne svome mužu i da zajedno osiguraju budućnost za svoju djecu.

Knjiga života maestralan je krešendo trilogije All souls u kojem su vještice, vampiri i demoni prikazani dojmljivo trodimenzionalno, roman prepun strasti koji govori o nama danas i vječnoj ljubavi za kojom svatko traga. S više od milijun primjeraka prodanih samo u Sjedinjenim Američkim Državama i s prijevodima na trideset četiri jezika trilogija Deborah Harkness jedan je od najuspješnijih serijala proteklih godina.

“Povijest, znanost i nepredviđeni potezi nadnaravnih bića sa skrivenim namjerama vrtložno tvore knjigu koja se ne smije propustiti, zvijezdu nadnaravnih serijala.”
Library Journal

“Pripovijedanje je životno i energično, a Diana ostaje privlačna heroina čak i dok njezin život postaje sve neobičniji. Divan završetak trilogije.”
Publishers Weekly

“Deborah Harkness dokazuje da je i sama alkemičarka dok kombinira elemente magije, povijesti, romanse i znanosti pretvarajući ih u uzbudljivo putovanje kroz vrijeme i prostor.”
Booklist

“Vještice, vampiri i demoni postoje, zajedno s putnicima kroz vrijeme... Preko njih je Deborah Harkness uspjela postići ono što je piscima fantastike najteže – stvorila je toliko realističan svijet da vjerujete da on postoji ili biste željeli da je tako.”
Miami Herald


Čitaj u e-izdanju!

“Nikad nisam očekivala da će netko pročitati moju knjigu, jedino za što sam se zanimala je da uživam dok ju pišem na ljetnom odmoru”

Rea Budić, ČitajMe.com, 12.11.2014.

Američka spisateljica Deborah Harkness ovih je dana posjetila Zagreb kako bi se družila sa svojim hrvatskim obožavateljima na Interliberu. Ova profesorica povijesti na Sveučilištu Sjeverna Kalifornija, započela je svoju karijeru knjigom ‘Razgovori Johna Deena s anđelima’ koja obrađuje neobičnu i zanimljivu temu kako je osoba iz doba renesanse dobila odgovore na pitanja o svijetu i prirodi okrećući se magiji. Uz svoj enološki blog, prije šest je godina, razmišljajući o popularnosti priča o vampirima, postavila sebi pitanje – ako vampiri uistinu postoje, što rade kako bi zaradili za život?

Rezultat razmišljanja trilogija je All Souls (Otkrivanje vještica, Sjena noći i netom izdana Knjiga života) koja je ovu autoricu učinila svjetski poznatom, a njezine su knjige zauzele sve svjetske ljestvice najprodavanijih naslova.

Harkness, koja za sebe kaže da je profesorica danju, vinska blogerica navečer te romanopisac noću, u dužem razgovoru za ČitajMe ispričala nam je, između ostaloga, svoje dojmove o Zagrebu, kako je kao povjesničarka krenula pisati fikciju te kako objašnjava inflaciju jakih ženskih glavnih likova u književnosti.

Jeste li prvi put u Hrvatskoj? Kako Vam se sviđa Zagreb, imate li kakva očekivanja osim dobrog provoda?

Deborah Harkness: Volim Zagreb, baš sam bila u šetnji vani i prekrasno je – boje zgrada, lišća i samo svjetlo grada. Kada god putujem osjećam se kao da tražim mjesto za snimanje filma, odmah zamišljam koje likove bih mogla smjestiti u Zagreb i što bi se moglo dogoditi. Sinoć sam prvi put čula za Gričku vješticu, te sam umjesto spavanja istraživala i čitala sve moguće o tome. Upravo u tome je čar, nikad nemam neka posebna očekivanja nego pokušavam biti otvorena za sve što mi Zagreb ima za ponuditi.

S prvom knjigom ste doživjeli svjetsku slavu, osjeća li autor da piše knjigu koja će biti hit ili kod pisanja nema objektivnosti – sve vam se čini najbolje na svijetu?

Nikad nisam očekivala da će netko pročitati knjigu, jedino za što sam se zanimala je da uživam dok pišem, primjerice na ljetnom odmoru. Nikad, nikad i nikad ne bih mogla zamisliti da ću jednog dana sjediti ovdje s tobom. To je nevjerojatno, baš dok sam šetala razmišljala sam o tome, kako je neočekivano i prekrasno što sam tu, u Zagrebu.

S obzirom da ste povjesničarka, kako ste odlučili napisati mističnu fikciju, postoji li neka veza između povijesti i znanosti s misticizmom?

Specijalizirana sam za povijest alkemije, astrologije i mistike za koje su ljudi mislili da je znanost, a koje su znanstvenici tijekom godina izgurali. Za mene je to bio odličan način da izrazim sve što znam o povjesničarima i mistici, jer smatram da ljudi, iako misle da znaju što je točno astrologija i alkemija, zapravo ne znaju mnogo.

Vjerujete li uistinu u vampire, kako objašnjavate njihovu stalnu popularnost među publikom – vječni život ili nešto drugo?

Pokušala sam ih opisati što realističnije jer, iako nisam upoznala nijednog, pokušavam biti otvorena za njihovo postojanje. Ne znam zašto su toliko popularni – možda nas privlači nemogućnost starenja. I vjerujem da ljude zanima kako je bilo prije tisuću godina ili kakvih će biti sljedećih tisuću godina, pa je figura vampira jedna vrsta poveznice ljudi sa prošlošću i budućnošću. Stvarno ne znam zašto su nam zanimljivi, ne samo vampiri, nego i vještice i razna druga mistična bića. Netko će za dvije tisuće godina morati napisati knjigu o tome što nas je u početku 21. stoljeća toliko privlačilo mistici. Većinom uvijek shvatimo stvari nakon nekog vremena, teško je to postići usred događanja.

Tko je bio Elias Ashmole i zašto temeljite novelu baš na rukopisu Ashmole 782?

To je odlično pitanje, Elias Ashmole je bio engleski učenjak i kolekcionar u 17. stoljeću. Bio je jedan od onih ljudi koji su zainteresirani za ama baš sve, nije ga bilo briga što skuplja. Sakupljao je svašta – knjige, antičke skulpture ili bilo kakvo umjetničko djelo – i sve ih vraćao nazad na Oxford Sveučilište, u muzej, gdje se nalaze i danas. Bilo je toliko stvari da su morali neke knjige staviti u knjižnicu jer nije bilo mjesta. Dok sam istraživala, saznala sam da je imao više od tisuću knjiga i rukopisa o alkemiji, te sam provela godine čitajući ih. Nikada ne bi imali toliko informacija o alkemiji bez njega, upravo zato što je, za razliku od ostalih ljudi, čuvao svašta. I nakon toliko godina provedenih u čitanju tih rukopisa, bio je jedan koji je nedostajao – rukopis Ashmole 782. O njemu znam isto koliko i ti: samo broj i ime. Nitko ne zna gdje je već 1500 godina, a i nitko ga ne traži. Stoga se moglo dogoditi da su ga stavili na pogrešnu policu i čeka dan da ga se pronađe. Uglavnom, dok sam pisala, razmišljala sam može li biti kakve poveznice s vampirima, i palo mi je na pamet da iskoristim baš taj izgubljeni rukopis.

Jeste li namjerno bazirali trilogiju na mjestima i povijesnim događajima koji nisu toliko poznati javnosti?

Provela sam toliko vremena u prošlosti da uvijek razmišljam o događajima koji su se dogodili „malim“ ljudima, koji nisu velika gospoda, kraljevi i kraljice. I htjela sam upravo to uvrstiti u knjigu, jer iskreno, nitko od nas ne bi bio kralj ili kraljica u prošlosti, nego bi bili obični ljudi. Volim ubacivati male detalje iz prošlosti baš jer ih nitko ne zna.

Pisanje u nastavcima prava je moda, nakon što ste završili trilogiju, planirate li ponoviti nešto slično ili je gotovo s pisanjem u nastavcima?

Ne vjerujem da ću više ikad napisati trilogiju jer ju je jako teško završiti. Jedno je reći da ćeš nastaviti pisati i ne znaš kad ćeš stati. Ali imati plan i napisati tri knjige, ne četiri, sedam ili devet, nego tri, jako je teško. Volim proizvoditi nove likove , ali ako ih bude previše, knjiga postane komplicirana i teško ju je završiti. Zato, kad sam počela, mislila sam da pišem jednu knjigu koja ima početak, sredinu u prošlosti i kraj u sadašnjosti. Ali, kad sam dostigla 400 stranica tek početka, shvatila sam da pišem trilogiju. Vrlo sam sretna što sam je napisala, ali vjerojatno neću više, stvarno je preteško. Odmah sam znala kraj knjige, ali nisam uvijek znala kako će teći radnja. Primjerice, kada bi odlučili otići u Dubrovnik, ne znamo odmah točno vrijeme kad ćemo stati na ručak. Tako je i s pisanjem, znala sam kraj, ali ne i svaki zaokret u knjizi.

Koje ste radove drugih autora slične tematike pročitali i mogli biste preporučiti?

Jedna od mojih najdražih autorica u 20-im godinama bila je američka spisateljica Ann Rice. Napisala je seriju knjiga o vješticama i seriju knjiga o vampirima. Počela sam čitati njezine knjige o vješticama, i smatram da je odlična. Njezine su knjige tamne i mračne sa vampirima starim tisućama godina i upravo je to utjecalo na moje likove. Svi misle da je Sumrak saga ta koja je utjecala na moj rad, no to nije istina. Bila sam zauzeta povijesnim knjigama pa je nisam stigla ni pročitati, iako nemam djece.

Seksualna tenzija koju polako razvijate među glavnim likovima (Diana i Matthew) iznimno je intenzivna – obično su seks i seksualna privlačnost prikazane banalno i površno.

Svi su od početka znali da će Matthew i Diana završiti skupa, pa mi je bilo bitno prikazati kako se njihov odnos razvijao. Nisam htjela da to ispadne klasičan ljubavni trokut, željela sam da bude realističnije. A to je dosta teško s obzirom da se ne zna kako će se slagati kasnije. U početku je sve odlično, ali onda dođe do onog „ne sviđa mi se tvoja najbolja prijateljica“ ili „tvoja majka me ne podnosi“, i to su stvari na koje sam stavila fokus, jer su upravo to stvari koje vezu čine teškom. A druga stvar je ta da i Matthew i Diana imaju mnogo tajni, tako da je dosta teško imati iskrenu vezu.

Je li slučajnost da je sve više jakih ženskih glavnih likova u književnosti, posebno za mlađu publiku?

Ne smatram da je to slučajnost, ali je definitivno odlična stvar, iako mi se čini da se često želi prikazati savršene djevojke s jakim karakterom. Ne smatram da se mora biti savršen da bi bio jakog karaktera. Ljudi mi često kažu da ih Diana izluđuje jer donosi dosta glupih odluka iako je profesorica, a ja im često odgovaram: „A tko ne donosi?“. Smatram da ljudi žele da ženski glavni lik ne bude kao mi, da budu neustrašivo savršene, bez pogrešaka. Pomalo kao Barbie, više nije ni to dovoljno, nego se traži da žena bude inteligentna, fizički privlačna, tehnološki savršena. A ja mislim da je bolje kada prikazujemo snažne likove unatoč svim manama i pogreškama koje čine, jer tako dobivamo pravi realni uzor. Najdraži su mi dijelovi knjige gdje poželiš vrisnuti na glavne likove i reći im da prestanu, ali tako funkcionira život.

Primjećujete li razliku u doživljaju knjige u različitim dijelovima svijeta?

Da, većina ljudi obožava to što je Matthew Francuz, ali kada dođem u Francusku ljudi me pitaju zašto? Na to odgovaram da je zgodan, sofisticiran i voli dobro vino, a oni me uvjeravaju da nema takvog Francuza. To je recimo nešto što je njima nevjerojatno, a nama se čini posve normalno, poput neke romantične vizije. Kada u Europi pitam tko im je najdraži lik, većina kaže Diana, dok u Americi vole Isabell jer je smatraju kao ženu koja preuzima odgovornost, bez preispitivanja. Ona je, po meni, imala tisuće godina da postane takva Isabell, dok Diana često američku publiku čini nervoznom zbog pogrešaka, ali ipak, s vremenom postaje sve snažnija i snažnija.

Postoji li poveznica između religije i mističnih bića?

Naravno, a isto tako smatram da ima veze sa znanošću. U Europi su prije 1500 godina katolički svećenici bili jedini ljudi koji su se bavili znanošću. A opet smo došli do vremena kada se smatra da su crkva i katolicizam protiv znanosti, što nije točno. Za mene je znanost blisko povezana sa religijom i magijom, jer sve se to sastoji od vjerovanja. Recimo, mi vjerujemo u znanost, ako dotaknemo prekidač, vjerujemo da će se upaliti svjetlo, ne trebamo znati gdje su žice. Prije se vjerovalo da će se isto to dogoditi molitvom, a prije toga ako bacimo čini. To je jednostavno drugačiji način vjerovanja gdje se nalazi moć. Smatram da suprotnosti nisu toliko bitne koliko sličnosti. A obećajem ti da će ljudi za tisuću godina pogledati unazad i pomisliti: „Kako smo mogli vjerovati u to?“. Prije tri godine smo mislili da mi kao Homo sapiensi nemamo nikakve poveznice sa Homo neanderthalensisom. A danas imamo DNA dokaz da smo bili povezani s njima. Mi uvijek mislimo da ono što sada mislimo mora biti točno, a povijesno gledajući šanse su male.

Nalazite li i sebe u nekim od likova?

Apsolutno svaki od njih ima dio mene. Matthew dijeli moju strast za vino i zanimanje za znanost, Diane je povjesničarka i bavi se jahanjem, Marcus voli sportske aute i popularnu glazbu poput mene, Emily sprema hranu po mojim receptima, Meriam obožava kaubojske čizme kao i ja, a i ona je lik u koji sam stavila sve svoje neizgovorene misli. Sve ono što ne smijem reći, ona kaže. Smatram da ih upravo to što imaju djelić mene čini stvarnima.

Negdje sam pročitala da Vam je glazba bitan dio života. Kakvu glazbu najčešće slušate, klasično ili nešto moderno te kako je glazba povezana s pisanjem u vašem životu?

Slušam skoro sve, od klasične, preko irske do američke country glazbe. Jedino baš ne volim plesnu glazbu bez riječi, jer jako volim glas u pjesmi. Primjerice, engleski pjevač Sam Smith ima prekrasan glas i stvara romantične pjesme i jučer mi je bio najdraži pjevač – svakog dana drugi. Uvijek slušam glazbu tijekom pisanja, a kada odem u šetnju sa slušalicama, uhvati me kreativnost. Slušam riječi i zamislim kako upravo taj dio savršeno opisuje nekog lika, i onda zamišljam cijelu scenu i događaj pa i razgovor, a kad se vratim kući, počnem pisati.

Dobra boca vina koje biste željeli preporučiti našim čitateljima?

Ima jedno bogato crveno vino iz Španjolske – Tempranillo, Rioja, to je nešto slično vašim odličnim crvenim dalmatinskim vinima. Pomalo je smiješno, kada god pomislim na prvu knjigu sjeti me šampanjca i pjenušavog vina, jer knjiga opisuje zaljubljivanje i sve je „pjenušavo“, druga knjiga me podsjeća na slatko bijelo vino poput Rieslinga jer su u 15. stoljeću sva vina bila slatka, to je bio jedini način da vina ostanu pitka. Za treću knjigu je definitivno savršeno bogato crveno vino.

Uzbudljiva završnica priče koja se protegla na 1800 stranica

Tanja Tolić, Najboljeknjige.com, 29.12.2014.

Trebalo je šest godina i gotovo 1800 stranica da Deborah Harkness završi svoju trilogiju Sve duše (All Souls), djelo iz žanra fantastike, u kojem je vještice i vampire smjestila u moderno doba. Uistinu, impresivan pothvat, jer tri je romana pisala paralelno predajući povijest na Sveučilištu Sjeverna Karolina i pišući blog o jeftinim, a dobrim vinima.

Prvi roman, “Otkrivanje vještica”, objavila je 2011. godine, a u nas je preveden iste godine. “Sjena noći” izašla je 2013. godine, a “Knjiga života” u jesen 2014., neposredno prije Interlibera na koji je iz Amerike, na poziv svojeg nakladnika Frakture, doputovala i Harkness. Pokazala se kao pristupačna osoba i zanimljiva sugovornica, nimalo nalik onome što, možda pogrešno, očekujemo od nekoga tko je napisao bestseler svjetskih razmjera.

Knjiga života” broji 560 stranica, nešto manje od prva dva nastavka – koji su, svaki, premašili 600 stranica, a nastavlja se u možda najnapetijem trenutku romana: onome u kojem se vampir Matthew i njegova družica vještica Diana vraćaju iz prošlosti, elizabetinske Engleske, opet u sadašnjost. U prošlosti nisu uspjeli naći ukleti rukopis Ashmole 782, debelu knjigu koja krije tajnu postanka vještica, vampira i demona, no Diana je ipak otkrila važnu informaciju – da je vještica prelja, najmoćnija vrsta vještica, koje imaju i sposobnost putovanja kroz vrijeme. Još se nešto promijenilo: iako vampiri ne mogu začeti djecu, Diana je ipak trudna i nosi blizance.

Ta će vijest najviše uzbuniti Kongregaciju, organizaciju koja vlada svijetom nadnaravnih bića, pa će započeti frenetična bitka - Matthew i Diana tragat će za tri istrgnute stranice tajanstvenog rukopisa jer jedino uz pomoć njih mogu “dozvati” začaranu knjigu iz knjižnice Bodleian; Matthew će se boriti protiv tajanstvene bolesti vampira, ključanja krvi; vampirica Miriam i Dianin prijatelj znanstvenik Chris analizirat će DNK nadnaravnih bića; iz davne prošlosti pojavit će se jedan neočekivani, ali dragi gost; na svijet će doći blizanci koji su potomci vampira i vještice; Matthewov sin Benjamin počet će sijati teror...

Deborah Harkness nije tipična spisateljica vampirske proze. Za početak, nije odrasla na sagi “Sumrak”; nije ni mogla jer ima 49 godina. Već to joj je silna prednost. Ideju za trilogiju dobila je dok je na aerodromu prebirala među “lakom” literaturom – onom koja se nudi da prikrati duge i dosadne letove. Listajući te knjige, među kojima je dominirao vampirski žanr, silno popularan zadnjih desetak godina, upitala se što bi vampiri radili da zarade za život, pod uvjetom, naravno, da doista postoje. Tako se rodila ideja o vampiru genetičaru i vještici povjesničarki. I tako se rodio serijal koji tematizira neka opća mjesta i karakteristike vampira i vještica, ali na nov i svjež način te, ne manje bitno, namijenjen odraslim čitateljima.

Gledajući žanrovski, trilogija Sve duše nudi mnogo više od prosječne literature ove vrste, jer se, paradoksalno, naslanja na znanost. Paradoksalno, jer ovo je fantastika, pa ne bi trebala imati ništa zajedničko sa svijetom teorija i hipoteza, laboratorijskih pokusa i empirijskih dokaza. Pozornica na kojoj Harkness gradi svoju priču impresivno je istražena, pa ćete sigurno uživati ako ste ljubitelj povijesti, književnosti, alkemije i okultnoga. Osobno, silno sam uživala u drugom nastavku, “Sjeni noći”, koji se zbiva u elizabetinskom Londonu i premrežen je ili susretima ili referencama na stvarne povijesne ličnosti toga doba.

Harkness piše tečno, priča joj je uzbudljiva, a likovi se čine stvarnima. Njezina trilogija istodobno je i fantastična avantura, i romantični ljubavni roman, i napeti triler. Ako imate vremena – na godišnjem ste ili ste naprosto odlučili nekoliko dana praznika provesti čitajući, jer je vani prehladno za tulumarenje, pravi je trenutak da si priuštite ovu poslasticu i sigurno - zabavite!

Ugodni razgovori Jelene Veljače i Deborah Harkness

Jelena Veljača, Story, 5. 6. 2015.

Američka sveučilišna profesorica povijesti i spisateljica Deborah Harkness našoj je kolumnistici Jeleni Veljači dočarala magičan svijet čudnovatih bića, vještica i vampira. Osim što je autorica megauspješne trilogije, prije nego što se počela baviti pisanjem romana, imala je svoj blog o vinima. Jeleni je otkrila ljubav prema vinima te zašto ne bi, za razliku od svojih likova, željela živjeti vječno.

Vampiri i vještice oduvijek su poseban predmet interesa književnosti. Još od Mary Shelley i Frankensteina, gothic novels, kako se zovu u engleskoj teoriji književnosti, čvrsto vladaju jednom nišom čitatelja, željnom magije i šestočulne mistike, likova koji, iako ljudskog obličja, zapravo pripadaju jednoj od “vrsta” kojima pripisujemo supermoći – vještice, vješci, vampiri, demoni, poludemoni, čarobnjaci. Sve njih istražuje moja sugovornica, američka spisateljica i povjesničarka Deborah Harkness. S Deborah sam provela cijeli kasnojesenji dan u Istri, putovale smo zajedno, šetale prirodom, skrivale se od pljuska, ručale i pile, razgovarale o književnosti, magiji i vinu. Na prvi pogled Deborah uopće ne izgleda kao netko tko je stručnjak za okultno: kako smo krenule u rano jutro, a u Zagrebu je padala kiša, bile smo neispavane i krmeljave, nenašminkane i neglamurozne. Ušle smo u jeep koji nas je vodio na izlet i zaspale. Deborah je djelovala kao topla, brižna mama u mekanoj trenirci i trapericama, koja u svojoj torbi ima vlažne maramice ako se polijem kavom, tampone, kremu za ruke, čokoladicu ako mi padne šećer, aspirin u slučaju nenadane pojave mamurluka te draminu u slučaju da istarske serpentine postanu previše za jednu od nas. No ono što bi Deborah koju sam kasnije tek upoznala zasigurno mogla imati sa sobom su dvije stvari – boca dobrog vina i čarobna kugla. Naime, osim što je autorica bestselera o vješticama, vampirima i njihovoj koegzistenciji (usred koje glavnu ulogu igra, dakako, ljubavna priča), Deborah je i znanstvenica, stručnjakinja za magiju u renesansi, ali ujedno i autorica super popularnog bloga o vinima, koji ima primamljivo ime “Dobra vina do 20 dolara”. Kao da je osjetila moj zainteresirani pogled u retrovizoru koji sam, otkako sam se probudila negdje iza Učke, svako malo bacala prema stražnjem sjedalu na kojem je Deborah spavala, otvorila je oči i ponudila me bombonom.

Želite li malo šećera za dobro jutro?

Book: Očekivala sam vino!

(smijeh) Ma ne nosim ga sa sobom ovako rano ujutro! Osim toga, ionako idemo prema pravom carstvu vina… Tamo ćemo nabaviti ono pravo.

Istina, putovale smo prema stanciji Meneghetti. Hrvatski izdavači Deborah Harkness odlučili su spisateljici i ljubiteljici vina pokloniti posjet čarobnoj unutrašnjosti Istre znajući da će ona cijeniti isprobavanje dobrih hrvatskih vina. Ja sam bila slijepi putnik te priče, slučajni prolaznik koji se prikrpao i poput dosadne uši ispitivao živuću sveznalicu o vampirima (Postoje li? Deborah tvrdi – samo u romanima), vješticama (To je šovinistička izmišljotina!) i demonima (To je moja izmišljotina!). Priznajem, nikad nisam pila vino prije podneva, ali Deborah je stručno procjenjivala tekućine u čašama, pričala o svojim svjetskim enološkim iskustvima, pomalo uzimala gutljaje vrhunskih berbi i objašnjavala mi kako je jedna profesorica povijesti postala stručnjak za vina.

– Bila je to 2006. godina. Bila sam siromašna profesorica povijesti. Pojma nisam imala što je to “blog”. Cilj mi je samo bio naći dobra vina koja su dostupna i nama koji si ne možemo priuštiti berbe poput ovih (pokazuje čašu Meneghetti crnog, op.a.). Otišla sam doslovno u supermarket i kupila nekoliko boca po cijeni ispod 20 dolara. Htjela sam svoja iskustva podijeliti s drugima i doslovno sam u Google tražilicu ukucala riječ “kako napisati blog”. Napisala sam amatersku recenziju tih vina, znajući iz osobnog iskustva da ljudi žele znati takve stvari, ali da su presramežljivi da ikoga pitaju. Vrlo brzo imala sam 750 ljudi koji su slijedili moj prvi post na blogu! 750! Morate shvatiti da je to otprilike broj koji sam, kao profesorica koja je dotad izdavala isključivo po znanstvenim publikacijama, navikla vidjeti kao sveukupan broj ljudi koji bi ikada pročitali neki moj rad! (smijeh) A u nekoliko dana toliko je ljudi pratilo moje amatersko istraživanje vina!

Book: Kako ste onda prihvatili milijunske brojke koje se danas vežu za vašu literarnu karijeru?

S nevjericom! Nama profesorima koji pišemo za specijalističke časopise ovakav broj publike je čudo!

Book: Kako se uopće jedna profesorica povijesti odluči na fikciju?

Pa oduvijek pišem, to je dio mog posla. Kao znanstvenik koji se bavi poviješću i istražuje okultno, magiju i moći, srednji vijek i renesansu, morala sam redovito pisati članke o tim temama. Jedno sam ljeto putovala na godišnji odmor u Meksiko i našla sam se na aerodromu okružena knjigama u aerodromskom kiosku koji je bio prepun džep­nih izdanja bestselera. Kružila sam po tom prostoru i primijetila da nevjerojatno puno izdanja tematizira upravo vampire i vještice. Pomislila sam kako je zanimljivo da su ti likovi i dalje među najpopularnijima u književnosti. Ja sam, dakako, čitala Ann Rice, primjerice, ali vampiri su i danas izuzetno “in”: sjetite se serije “Okus krvi” ili “Sumrak Sage”! Zašto nas to toliko fascinira, pitala sam se. Ideje o demonima, kao i predrasude o vampirima, to da piju krv i skrivaju se po danu, su blesave, ali ih istodobno obožavamo. Taj fenomen me odjednom počeo jako interesirati. Kao povjesničarka proučavala sam okultno, magiju koju laici vežu uz “vještice” i “vješce”. No zapitala sam se, recimo, da doista postoje vampiri danas, što bi radili? Što bi ih zanimalo? Što bi vampir danas bio po zanimanju, kojim bi se poslom ­bavio?

Book: Glavni lik vaše trilogije (“Otkrivanje vještica”, “Sjena noći” i “Knjiga života”) jest vampir koji je znanstvenik, ali je ujedno i pravi vitez, ratnik.

Pa, gledajte, kao prvo, Matthew je iznimno star, ima više od 1500 godina. Kao povjesničarku, zanimalo me kako bi se netko tko živi vječno, skrivao u modernom svijetu. Bilo mi je važno da je Matthew sudjelovao u svim bitnim povijesnim događajima, posebno onima koji su meni zanimljivi – to su svi oni za koje se veže nekakva magija – ali da nije u centru zbivanja, jer bi onda bio preizložen, prepoznat. Matthew je glavni muški lik, pa sam ga dosta pomaknula u povijest tako da bih kroz njegova iskustva i sjećanja u priču mogla uvesti i povijesne likove i događaje koji mene fasciniraju, no ostale sam vampire u priči različito pozicionirala u smislu godišta, ima ih i vrlo starih i onih mlađih. Bilo mi je bitno zašto i kako su postali vampiri. Stalno sam mislila o njima. Ako je star 1500 godina, što je sve doživio, čemu je sve svjedočio? Što bi on čitao, koja bi se sve izdanja našla u njegovoj knjižnici? Imao bi sigurno fascinantna prva izdanja! Koje bi predstave gledao? U što bi vjerovao nakon svog tog silnog iskustva? Postala sam opsjednuta svojim likovima. Tako je započelo moje pisanje fikcije – zapravo, prije samog pisanja, likovi su živjeli u mojoj glavi. Naime, cijeli sam taj spomenuti godišnji provela hodajući okolo i razmišljajući što bi jedna vještica jela, što bi vampir rekao, kako bi reagirao… Postala sam opsjednuta. Otišla bih u kupnju i ulovila se kako biram odjeću kao Diana (glavni ženski lik, vještica, op.a.). U jednom trenutku su progovorili u mojoj glavi. Počeli su razgovarati, vampir i vještica. Tada sam shvatila – pa ja pišem priču, pravu pravcatu priču, ja pišem fikciju. Naime, u svim mojim znanstvenim radovima nema dijaloga. Razgovor između dvoje fiktivnih ljudi je ono što oživljava priču. Tada sam shvatila da moram sjesti za kompjutor i to napisati.

Book: Koja je razlika između pisanja znanstvenog rada i romana? Vi ste ipak povjesničarka i u tom smislu rekreirate neko vrijeme i/ili događaj.

To je istina i tu ima sličnosti. No povjesničaru likovi žive u glavi, u razumu, a ne u srcu i tijelu. Kad mi se to počelo događati s Dianom i Matthewom, shvatila sam da je u pitanju roman.

Book: No sigurna sam da vještice, vampiri i demoni nisu slučajno glavni likovi vaše trilogije. Kao znanstvenica, proučavali ste vezu između magije i znanosti.

Ta veza je izuzetno jaka, snažnija nego što vam se možda na prvi pogled čini. Kad sam počela studirati, upoznala sam jednog divnog profesora koji je otvorio svoje predavanje pitanjem: Zašto mislite da je ono što znate istina? I kako uopće znate ono što mislite da znate? Naime, mi smo napamet naučili neke činjenice o svijetu, kao dječju pjesmicu, prihvaćamo ih kao da su istina i ne propitujemo ih. Ali kako možemo biti sigurni da je to baš tako? Dopustite da vam dam primjer: da, Zemlja je okrugla, to sad znamo kao dokazanu činjenicu, jer nam se takva čini na fotografijama. No ljudi su prije Kopernika vjerovali da je Zemlja ravna ploča. Nitko to nije propitivao. Shvaćate li? Znanost danas objašnjava svijet oko nas, ali nekad davno, magija je radila to isto. Nije bilo laboratorija i eksperimenata koji bi objasnili neke fenomene u svijetu, pa su ljudi pribjegavali vjerovanjima koje danas smatramo praznovjerjem. No je li tako zapravo? Uzmite u obzir da je Newton u 18 dana razvio moderni calculus, na kojem se temelji cijela matematika koju danas poznajemo, a onda je sljedećih 40 godina proveo proučavajući alkemiju. Hoću reći da je čak i Isaac Newton smatrao da je alkemija ključna za znanost. Astrologija je bila način da se objasni svemir! Najpoznatiji astrolozi svijeta – ne astronomi nego astrolozi – bili su oni papini. Kad je taj moj profesor postavio pitanje na temelju čega mislite da je ono što znate istina, meni se otvorio cijeli novi svijet pred očima. Shvatila sam da su istine nekad bile posve drugačije i da su ljudi živjeli duboko vjerujući u njih, kao što mi sad vjerujemo u, primjerice, astronomiju. Vrlo sam brzo shvatila da to želim pro­učavati.

Book: I koliko magije ima u – magiji?

Ljude je magija štitila baš kao što ih danas štite religija ili znanost. Trebala im je, ali, prije svega, bila je posve normalan dio njihovih života. Proučavali su Mjesec, jer su ga vidjeli, vjerovali su da će im to pomoći u žetvi, prilikom obrade zemlje, i neke su stvari zbilja funkcionirale. Ponajprije zato što je to bio jedini način da se objasni svijet, a potreba da shvatimo zbivanja oko nas i da ih na neki način kontroliramo, fundamentalna je ljudska potreba.

Book: Što je s vješticama? Jesu li one postojale u pravom smislu te riječi?

Ono što se danas povezuje s vješticama – stvari kao što su prodaja duše vragu, dogovor s đavlom, let na metli, oluje koje vještice stvaraju, njihov izgled, itd. – zapravo proizlazi iz švicarske tradicijske priče o vješticama koja se proširila na cijeli svijet. A označiti neku ženu “vješticom” zapravo je povijesno, nažalost, bio način da se označi pametna i samostalna žena koju se nije moglo kontrolirati. Ako je bila bistra, a žena je, morala je imati ugovor s vragom, zar ne? Idemo je ubiti! Vještice su zapravo žene s kojima muškarci nisu znali što učiniti. Ali to se ponavlja i danas, zar ne? Drukčije rase, drukčija seksualnost? Čovječanstvo uvijek iznova uči lekciju o “različitostima”, a isprva se bori protiv njih, često dosta agresivno.

Book: Ipak, vašu glavnu junakinju, Dianu Bishop, zovete vješticom. Razvili ste poseban svijet vještica, podrobno definirali njihove moći, od kojih Diana posjeduje sve, što je čini posebnom vješticom, superiornom drugim bićima.

Istina, ali Diana je istodobno i povjesničarka.

Book: To je, pretpostavljam, autobiografska nota.

Naravno, ali, osim toga, koristila mi je u pisanju jer jednostavno jako dobro poznajem istraživački svijet povjesničara. Dobro znam rutinu koju je Diana morala prolaziti, jasan mi je njezin dan, njezine navike. Također, trenutak koji njoj promijeni život, a to je pronalazak začaranog rukopisa, meni je dobro poznat. Tijekom jednog istraživanja slučajno sam pronašla rukopis za koji se dotad vjerovalo da je izgubljen. Bila je to knjižica astrologa kraljice Elizabete u kojoj opisuje kako razgovara s anđelima. Dobro, moje skriveno blago nije bilo začarano kao Dianino, ali iskustvo i uzbuđenje je isto. (smijeh)

Book: Kako ste stvarali svoj poseban svijet tih čudesnih bića?

Ono što me najviše zabavljalo bila su pravila. Što vještice smiju, što ne smiju. Kako spavaju, kako osjećaju. Što vampiri piju, što ih hrani. Kako ubijaju, kako se skrivaju. Kao pravu znanstvenicu, koja sve voli posložiti i dešifrirati, zadovoljilo me tek kad sam i svojim vješticama, demonima i vampirima dala posebna pravila kojih su se morali pridržavati kao likovi.

Book: Vaši se romani događaju u potpuno drukčijoj scenografiji od one u Kaliforniji. Vrlo je jasno da vas privlači Europa, gradovi s dugom poviješću, dvorci i imanja stara nekoliko stoljeća. Ipak, živite usred zapadne obale koju mnogi kritiziraju kao vrlo umjetnu i komercijaliziranu.

Obožavam Francusku i London. Zbog istraživanja sam mnogo vremena provela u Londonu. No u Kaliforniji sam dobila posao na sveučilištu i jednostavno sam se morala preseliti. Postoje neke specifičnosti na koje sam se sada naviknula. Primjerice, imam vrlo malu kuću, ali i ona ima bazen. To je prednost Kalifornije. Kao povjesničarka kretala sam se u uskom krugu ljudi, a kad sam počela pisati, odjednom se taj krug proširio, pa tako sad imam urednika u New Yorku, prije posjeta Zagrebu bila sam u Budimpešti, stalno putujem. U tom smislu mi je sada čak i drago vratiti se u Kaliforniju.

Book: I sad kad ste završili trilogiju i raspleli, uz pomoć znanosti, topologije i malo magije, zabranjenu ljubav između vampira i vještice, što biste sebi poželjeli? Matthewov vječan život ili Dianine supermoći?

Da i mogu birati, ne bih odabrala da živim vječno. A supermoći su nešto što znanstvenici djelomično i imaju. Znanost je magija današnjice!