Knjiga prozorâ

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266579-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 290 g

Riječima velikog pjesnika, rukom vrsnog crtača i manirom najboljeg montažera Semezdin Mehmedinović u pjesmama, zapisima i crtežima na drugačiji način osvjetljava svakodnevno, koje u Knjizi prozorâ postaje nesvakidašnje, obično biva začuđujuće, sfumato je kristalno jasan, a prošlo postaje svevremeno. Knjiga prozorâ pokazuje autora koji zna kako promatrati, koji vidi ono što obično izmiče pogledu – ljude, njihove stvari i naizgled beznačajne sitnice. U Knjizi prozorâ ogleda se svatko od nas bilo gdje u svijetu, ona razotkriva što je iza, a što ispred pogleda, što se skriva, a što pokazuje. Semezdin Mehmedinović u njoj se iznova dokazuje kao majstor riječi i crteža koji u minijaturi uspijeva opisati sve ono što nepravedno prepuštamo zaboravu.

Tek treba doći generacija koja će početi spašavati stvari

Gordan Duhaček, tportal.hr, 15.9.2014.

Susresti Semezdina Mehmedinovića znači susresti pjesnika. Mehmedinović je još od sredine devedesetih godina stanovnik SAD-a, no njegov umjetnički početak vezan je za Sarajevo i mitske osamdesete godine, vrijeme novog primitivizma, Zabranjenog pušenja, raje i bratstva i jedinstva, s obzirom na to da je tada i on počeo objavljivati u studentskim novinama. Od tada je Mehmedinović radio kao urednik i producent za niz medija, a i danas se u Washingtonu bavi tim poslom, ali kaže da mu je novinarstvo uvijek bilo prostor za bavljenje literarnim.

'Već osamdesetih godina u Sarajevu otkrio sam strast za objavljivanje tekstova u novinama. Ti tekstovi su uvijek bili na rubu eseja i nikad čisto novinarstvo. U svoje kolumne sam krijumčario i poeziju, a mikroesej i pjesme u prozi ostali su moj izričaj i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Svakodnevno pisanje i objavljivanje je privlačno i jako sam volio svoje tekstove u Danima. Sada iz Amerike ne mogu objavljivati svaki dan u Sarajevu, jer ne mogu doživjeti reakcije čitatelja pa sve to nema smisla', govori Mehmedinović koji dodaje da ga je 'novinarstvo privlačilo kao prostor u kojem može krijumčariti književnost'. Politika ga, kaže, ne zanima i odbijao je o njoj pisati.

Mehmedinović je najpoznatiji po svojoj zbirci poezije i pjesama u prozi 'Sarajevo Blues', u kojoj su objedinjeni i tekstovi koje je početkom rata u BiH pisao za sarajevske novine Dani. 'Sarajevo Blues' jedna je od knjiga koja je postala u jednom trenutku svjetska literarna referenca za razdoblje početka opsade 1992. i 1993., pa pitam Mehmedinovića smatra li da je izdržala test vremena. 'Jučer sam nakon mnogo godina opet čitao 'Sarajevo Blues', za jednu emisiju Trećeg programa HTV-a. Nisam nikad imao priliku javno čitati 'Sarajevo Blues' u Sarajevu. Sada sam ostao kao čitatelj iznenađen ljepotom pjesama. To je bilo vrijeme u kojemu bi možda bilo prirodno da iz pjesnika izbija bijes i nezadovoljstvo, no ja sam osjećao potrebu prevladati dvije stvari – prva je patetičnost, dakle višak sentimenta, a druga je da izbjegnem ideološko i političko. To je moja dosljednost u svakom djelu: ne želim suditi i izricati politički stav. 'Sarajevo Blues' točna je na duh tog vremena i Sarajevo u ratu. U njoj još uvijek ima energije osamdesetih, to je knjiga početka rata', govori Mehmedinović. Doista, 'Sarajevo Blues' ostaje predivna zbirka poezije, dokument ljepote kao otpora najstrašnijem razaranju i ratu.

Za pjesnika Mehmedinovića 'primarni je književni dar - dar promatranja. Jezik slike jezik je poezije. Politički jezik suprotan je jeziku slike.' Zbog tog estetskog stava, 'Sarajevo Blues' djelo je trajne vrijednosti, no nažalost o ratu u Bosni i Hercegovini u dvadeset godina od njegova kraja nije nastalo baš mnogo vrijednih književnih djela. Mehmedinović nudi sljedeće objašnjenje: 'To je direktno povezano s amerikanizacijom kulture koja se događa i na ovim prostorima. Pisci odustaju od svojih formi, biraju ono najpopularnije, a možemo govoriti i o hiperprodukciji pa se nema vremena napisati velike ozbiljne romane koji bi tematizirali rat u Bosni i Hercegovini.'
Mehmedinović ističe da nema vremena pisati roman te uživa u svojim mikroesejima i pjesmama u prozi, no ima ideju kako bi roman o ratu u Sarajevu trebalo započeti krajem osamdesetih: 'U Sarajevu je to poricanje dolaska rata bilo morbidno. Nisam pripadao takvima; pisao sam još 1990. u časopisu Fantom slobode uvodnik u kojem sam rekao da je rat neizbježan. Ali osjećalo se to u zraku, Sarajevo je 1990. bio promiskuitetan i neurotičan grad. Ljudi nisu svjesno mogli prihvatiti da se bliži rat iako je bilo mnogo znakova, ali podsvjesno su to znali i ponašali su se razuzdano. O tome bi trebalo napisati roman, jer da bi se objasnilo rat u BiH, treba započeti sa 1988. i 1989. godinom.'

Stradanje koje je zadesilo Sarajevo u ratu mnoge je učinilo sentimentalnima prema tom gradu pa se dugi niz godina držanjem praznih priča o multikulturalnosti skrivalo etničko unificiranje Sarajeva u bošnjačko-muslimanski grad, koji je još i prožet kriminalom i usred raspada starih društvenih vrijednosti. Semezdin Mehmedinović koji je stvarao poseban sarajevski duh osamdesetih sa sjetom gleda na takav razvoj događaja: 'Dugi niz godina imao sam stav da ne trebam ja iz Amerike pisati o tome što mislim da se loše događa u Sarajevu, sve dok jednom nisam bio u posjetu 2008. i tada sam doista vidio razne loše stvari i prvi put pisao o tome. Dobio sam mnogo reakcija iz Sarajeva, većinom negativnih. Prijatelji su me zvali i govorili kako se usuđujem i da je bolje ne pričati o tome. Tada to nisu mogli prihvatiti. Danas se dosta piše o promjenama koje su se dogodile u Sarajevu; to je jedan drugi grad u odnosu na osamdesete i devedesete.'

No donekle je optimističan: 'Tek sada treba doći generacija koja će početi spašavati stvari.'

U Hrvatskoj je Mehmedinoviću Fraktura objavila knjige 'Autoportret s torbom', 'Knjiga prozora' i 'Ruski kompjuter', u kojima kombinira tekst i crteže hvatajući fragmente svakodnevice u poetsko-likovne minijature. No također je VBZ objavio 'Transatlantic Mail', njegovu razmjenu pisama s dugogodišnjim prijateljem Miljenkom Jergovićem. Pisma dvojice književnika uvijek je zanimljivo čitati, naročito jer su u njima i neizbježni tračevi i ogovaranja s književne scene, nego i zato što nude uvid u privatni svijet iz kojeg nastaje literatura.

Za Semezdina Mehmedinovića 'to je potreba za dijalogom': 'S Miljenkom Jergovićem često znam imati i duge telefonske razgovore, on je jedan od rijetkih ljudi s kojima to radim. Poznajemo se još od osamdesetih i fascinantno je vidjeti kako se on razvija kao književnik i koliku energiju ima. Mislim da su naša objavljena pisma vrijedna i po tome jer su prikaz dviju osoba, jer mene se može iščitati iz mojih pisama. Otvorila nam se mogućnost lične rekapitulacije o tome što je bio naš svijet, a što je danas. Zapravo je prva ideja bila ta da razmjenjujem pisma s Borisom Marunom, ali se to nije realiziralo.'

Kao i svaki bivši Sarajlija, Mehmedinović često mora odgovarati na pitanje razmišlja li o tome da se vrati nazad. Kaže da mu je život u SAD-u vrlo lagodan i da je teško napustiti to i vratiti se. Ali i kad bi se vraćao, prije bi se doselio u Tuzlu, nego u Sarajevo. 'Ondje vlada tolerantna atmosfera', konstatira Mehmedinović.

 

Svijet je ono što vidimo s prozora

Mića Vujičić, Novosti, 12.11.2014.

Filmski dokument iz Prvog svjetskog rata: skriveni iza gas-maski vojnici testiraju bojne otrove. Prateći pokrete njihovih ruku jasno prepoznajem ovisnike o duhanu, vrzmaju se, ne znaju gdje bi s rukama, vidi se da su očajni.

Priča sa 69. stranice jedan je od ilustrovanih poetsko-proznih fragmenata koji čine ‘Knjigu prozorâ’ Semezdina Mehmedinovića. Mehmedinović je rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Autor je osam knjiga (pesama, zapisa, kratkih priča, pisama, dnevničke proze). Od 1996. godine živi u Americi.

Čak i kada priče ne bi bile potpisane, čitalac bi na prvi pogled znao da pripadaju vama. Da li se sećate kada ste došli do tog (sada prepoznatljivog) izraza?

Lijepo je ako je ta različitost vidljiva. Ne znam kad se pojavio ‘prepoznatljivi izraz’, ali pretpostavljam da je sve povezano sa životom u Americi, pišem na ‘stranome’ jeziku, odvojen od svojih prirodnih čitalaca. I vjerovatno zbog toga, mislio sam da ono što pišem mora biti drukčije od svega, da bi ovdje bilo primijećeno. Zapravo, tako sam mislio dok mi je bilo važno da me drugi vide i čitaju. A sada mi više nije važno. Sada objavljujem knjige jer mi taj čin donosi priličnu radost, i pišem imajući na umu sebe kao čitaoca. To je sebičan, ali vrlo zahvalan pristup.

Dijalog sa samim sobom

Kada pišu o vašim pričama, kritičari najčešće koriste reči: fragment, skica, beleška, crtica, svakodnevica, susret...

Kritičari vide i opisuju ono što je očigledno, vide fragmente i skice. Istina je da mnogo vremena u danu potrošim radeći posao od kojeg zarađujem za život, tako da ostaje vrlo malo vremena za pisanje (od kojeg se ne može preživjeti). Forma teksta dakle nije izbor, nego posljedica načina života. Možda bih, da imam 24 sata za sebe, pisao romane. A možda i ne bih, jer se i moj književni ukus s vremenom adaptirao na uslove u kojima živim. Volim kratku formu. Jedna od meni najdražih knjiga je ‘Romani u tri reda’ Félixa Fénéona, bilješke od jedne ili dvije rečenice u koje staju cijeli životi njegovih karaktera.

Kako nastaje vaša kratka proza?

Pa usput, u metrou, u garaži, u kafeu, na aerodromu, u avionu, pišem brze, kratke bilješke, opisujući ono što sam upravo vidio, doživio, ili sam se nekog događaja iz prošlosti sjetio, pa ga zabilježim prije nego što opet padne u zaborav. Poslije, one bilješke koje mi se čine zanimljivim, uz sitna dorađivanja pretipkam u dovršeni tekst. Ranije sam mislio kako ću na tim tekstovima raditi, proširivati ih u ambicioznije forme, ali sam shvatio da je naknadni rad na njima najčešće štetan i nepotreban.

Stiče se utisak da je lutanje gradom važan deo nastajanja priče?

Ja sam – posmatrač. Ako mi je to što vidim zanimljivo, onda to opišem što je moguće preciznijim slikama. I meni je vrlo važan sam koncept slike, jer mislim da je pisac prije svega – oko, i da je za njegov rad presudan dar gledanja. A mislim i da književni jezik treba da bude u opoziciji s političkim jezikom koji je svjesno dvosmislen i neprecizan, jer mu je cilj da svojom nerazumljivošću zbunjuje. Govoriti u slikama znači izražavati se nedvosmisleno.

Kako su se crteži našli u vašim knjigama? Iz uskraćenosti, kako kažete u priči iz ‘Autoportreta s torbom’?

Da – iz uskraćenosti, ili – iz usamljenosti, što je oblik uskraćenosti za razgovor. Ilustrirane knjige, koje su po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. To je, pretpostavljam, potreba da se ukine ona samoća koja je u temelju književnosti: samoća pisca i istovjetna samoća čitaoca. Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.

Ovisnik o čitanju

Da li pratite savremenu američku književnost? U novoj knjizi nekoliko puta pominjete naočari za čitanje.

Ovisnik sam o čitanju. Ali sve manje pratim američku književnost, više se zanimam za prevode. Od rijetkih američkih autora koje trenutno čitam, najzanimljiviji mi je Teju Cole, mladi romansijer nigerijskog porijekla, drag mi je njegov roman ‘Open City’. Ovdje u kvartu u kojem živim redovito svraćam u malu, izvrsnu knjižaru, tamo radi jedan američki pjesnik, bio je pomalo razočaran što se ne zanimam za američke autore, ali se navikao, pa kad se pojavim tamo, on mi nabroji nove knjige ‘stranih’ autora koje bi me potencijalno mogle zanimati.

U knjizi ‘Ruski kompjuter’ opisali ste kako glavni junak posećuje Mihajla Mihajlova. Mihajlov mu odmah nudi mikrotalasnu, a on primećuje da je poznati jugoslovenski disident zaštitio prozore na svojoj američkoj kući željeznim rešetkama. Istinita priča?

Jeste, to je istinit događaj. Mihajlov je bio drag i druželjubiv čovjek. Živio je praktično u getu, mislim da je bio jedini bijeli stanovnik u svom kvartu, ali to je ličilo na njega. Veliki gospodin. Nisam se često sretao s njim, ali sam u njegovoj kući uvijek zaticao veselo društvo, uglavnom Ruse. Bio je živopisan kao neki lik iz književnosti, ili filmski karakter...

‘Nakon mrzle noći/ starac/ ispred kuće/ američku zastavu/ ukočenu od studeni/ otapa/ fenom za kosu.’ Koliko je novi život u Americi promenio vaš književni svet?

Promijenio se onoliko koliko je to inače uslovljeno upoznavanjem radikalno drukčijeg svijeta od onoga iz kojeg sam došao. Ali i ovdje opisujem ono što oko sebe gledam. Isto sam činio i u Sarajevu. Ja sam, kažem, posmatrač. U tom smislu se ništa nije promijenilo. Moj svijet, pa onda i književni, promijenio se onoliko koliko se recimo promijenio pogled kroz prozor. Inače mislim da je svijet, prije svega, ono što sa svog prozora vidimo. Sada je ovdje već kasni oktobar, ljeto je ušlo u duboku jesen, dani su uglavnom sunčani, a danas je pala kiša. Maločas sam prišao prozoru jer volim da gledam kišu, dole na parkingu je auto spuštenog krova, a na sjedištu suvozača neko je ostavio knjigu ‘The Year of Dreaming Dangerously’ Slavoja Žižeka, i vidim kiša pljušti po fotografiji ulične vatre na njenim koricama.

 

Autoportret kroz ključaonicu

Dragan Babić, Polja, časopis za književnost i teoriju (br. 490), studeni/prosinac 2014.

Nije nepoznata i retka činjenica da postoje pisci – ograničavajući se ovde na prozne stvaraoce jer je u slučaju pesnika situacija očigledno specifična – koji celog života pišu „istu knjigu“: njihovo svako novo delo podseća na staro, obrađuje istu veliku priču, potiče iz identičnog jezgra i suštinski ne donosi ništa novo ni njihovom izrazu, niti književnoj produkciji, a na kraju, ni čitaocima koji se osećaju iznevereno. Premda pojava ovakvih autora ne mora nužno biti negativna – poznati su primeri koji su ipak stvarali vrlo kvalitetna zasebna dela, sasvim zadovolјavajuća ako su izdvojena od ostalih – ona ipak nije nešto čemu treba klicati. Sa druge strane, savremena proza ima pisce čije se aktuelne knjige nastavlјaju na prethodne, ali ih pospešuju, ažuriraju, unapređuju i vode do narednog koraka, ili stepenice, ka kvalitetnoj produkciji. Ne navodeći lične favorite ili imena priznata nagradama i kritikom, vredi istaći da je Semezdin Mehmedinović jedan od takvih autora: njegova izdanja predstavlјaju napredak u odnosu na stara i, iako potiču iz pomenutog identičnog jezgra, daju uvek nove i bolјe rezultate, ne dovodeći publiku do bartovskog déjà-lu efekta. Takav je slučaj i sa ovogodišnjim naslovom Knjiga prozorâ.

Ova zbirka osamdesetak nenaslovlјenih (i u sadržaju pesnički označenih prvim rečima ili stihovima) poetsko-proznih celina, upotpunjena autorovim crtežima, ukratko se može opisati kao posmatranje sveta i definisanje činilaca stvarnosti u nekoliko reč(en)i(ca). Književno-likovne minijature su se brzo ustoličile kao njegov autentični izraz u prethodnom delu, Autoportret s torbom (Fraktura, 2012. i Booka, 2013), postavši nešto što se može smatrati osobenim i vizuelno prepoznati. Često se, a vezano za uvodnu tezu o piscima koji grade svoje delo u svakom narednom izdanju, može istaći kada je došlo do istančanog stila koji autor prihvata, i u jednom trenutku ga više ne nadograđuje, oblikuje ili menja, već jednostavno stvara u tom zacrtanom klјuču. Za Mehmedinovića ta trostruka kombinacija ilustracija, kratkih proznih celina i pesništva u nekoliko stihova tvori traženi izraz u kojem se najuspešnije snalazi. Iz tog razloga je u ovom delu sposoban da govori ujednačenim i konstantno kvalitetnim glasom: pronašavši okvir, sada lako zapisuje svoje preokupacije u određenom maniru, dajući ipak znatno više prostora poeziji i donekle se vraćajući svojoj ranijoj lirici, ponajviše zbirci Sarajevo Blues (1995).

A šta je, napokon, to o čemu piše i kako se to pretvara u crtež, rečenicu, stih? Ukratko, ali ne i banalno, u pitanju su emigrantski život, američko građanstvo, pad društvenih vrednosti, kriza identiteta i sveta, te slučajne svakodnevne, na momente apsurdne i nasumične scene. Dok se u zbirci Autoportret s torbom Mehmedinović fokusirao na beleške o lјudima koje vidi i kojih se seća, u ovoj se takođe okreće i neživim stvarima, objektima, artefaktima koji su istovremeno tumači i posmatrači američkog novog veka. On i dalјe kombinuje upravo uočeno i davno proživlјeno („U ovu kafanu svratim svakog dana, gledam u čašu ispred sebe i mislim o događajima i lјudima iz moje prošlosti.“), ali u izmenjenom obliku. Na taj način je od dnevničkih beleški o snovima, navikama, intimi, prijatelјstvu i razmišlјanjima o smrti nakon preživlјenog infarkta prešao u „uži“ svet koji, skoro neočekivano, uspeva da otkrije dubinu slojeva njegove stvarnosti. Osnovni „okvir“ posmatranja sveta jesu prozori iz naslova[1] – bilo da se radi o dokumentovanju viđenog iz kuće/ stana/ kancelarije/ restorana/ automobila/ taksija/ autobusa/ voza/ metroa ili samo kroz okvir naočara, pisac istovremeno otkriva i svoj svet i zaštićenu poziciju, čak i kada gleda unutra, iz spolјašnje sredine u unutrašnjost intime („Zastanem uz osvijetlјeni prozor dvospratnice na glavnoj ulici: u prozoru je pas koji gleda u mene bez radoznalosti, kao da me ne vidi.“). Postavlјa se na skromni pijedestal sa kojeg ne potencira svoju nadmoć nad sugrađanima, već ih, tako izdvojen, uspelije posmatra i beleži.[2] I dalјe je mahom nem, retko učestvuje u dramama svojih „subjekata“, ne ulazi u njihove živote aktivno. Autoportret s torbom je definisao njegovo mesto u odnosu na okolinu, samog sebe i čin posmatranja: tu je on opisao svoj emigrantski položaj, prostore koje naselјava, kako uočava lјude, šta privlači njegovu pažnju, na koje načine ih izopštava iz gomile, šta primećuje na njima, kako beleži specifične detalјe i, na kraju, kako ih opisuje i crta, pokušavajući da uz pomoć nekoliko linija i rečenica predstavi njihov kroki koji poprima ulogu mini-biografije. Knjiga prozorâ, međutim, izostavlјa ovaj proces i smatra ga već prisutnim u čitalačkoj svesti, stoga sada više nema potrebe za autopoetičkim pojašnjenjima, već se Mehmedinović jednostavno prepušta pasioniranom skiciranju stvarnosti koju gradi u nekoliko detalјa. Tendencija ostajanja na rubu događaja da bi se oni autentičnije i iskrenije posmatrali nije, naravno, nepoznata u književnosti, a u slučaju Mehmedinovića je ista bilo da se radi o Bosni ili Americi, bez ikakve promene – naposletku, prozori su isti na svakom meridijanu. Samog sebe opisujući kao posmatrača i beležnika onoga što gleda, ma gde da se nađe, autor priznaje da njegova fizička pozicija u današnjem svetu ne menja pogled na taj svet.[3] Otud na identičan način, sa sličnim ili komparativnim rezultatima i istovetnom zainteresovanošću se proučavaju i opisuju autorovi nekadašnji i trenutni sugrađani, pa tako ne čudi što Knjiga prozorâ na susednim stranicama donosi, na primer, zapis o mladim lјubavnicima iz osamdesetih godina XX veka („On stiže od Muzičke škole, ona se spušta s Vrbanjuše, zaustave se u okviru moga prozora. [...] Devet mjeseci stanovao sam u tom prizemnom stanu i svaki pogled kroz prozor bio je ravan čudu“) i kratku avanturu o pronađenom psu na američkom tlu („U povratku kući, H. je pokupila psa lutalicu. Na ogrlici je ugraviran broj telefona. Javila se, otišla je na adresu i predala psa sretnom vlasniku koji u Arlingtonu ima restoran Lost Dog Cafe“). Ovakve ahronološki poređane, naizgled neplanski nabacane i potpuno fragmentarne povesti se ipak spajaju u jednu u kojoj se prepoznaje postmoderni svet lišen velikih narativa koji je izgubio smisao i veru u njih jednako snažno u Arlingtonu i Sarajevu. Svestan potrošnosti života, autoru je jedino moguće tražiti smisao u sitnicama koje opaža kroz prozor: telefon koji zvoni, parkirani automobili, dečje igračke, starci sa zastavama, tabakere, psi, odeća, trešnje, itd. Opet, jasno je da ni ovo nije epohalno otkriće Mehmedinovića, ali ono što njegov rukopis izdvaja od ostalih koji primećuju iste sveprisutne stvari jesu pomenuti izvajani izraz, efekat i forma.

Pišući o svojim „jednominutnim novelama“ u istoimenoj zbirci (1968, kasnije dopunjena; kod nas prevedena 1983, 1985. i 2000), mađarski autor Ištvan Erkenj je, uvodeći novine u već postojeće okvire kratke proze, opisao kako bi njegovi tekstovi mogli da se upoznaju, sugerišući ne samo čitaocima kako da im pristupe, već i definišući novi žanr. Uvodni tekst, „Uputstvo za upotrebu“, govori da ove kratke crte „čoveku štede vreme, jer ne iziskuju višenedelјnu ili višemesečnu pažnju“, a mogu se čitati „sedeći ili stojeći, na vetru ili na kiši, čak i u prepunom autobusu. U većini od njih možemo uživati i u hodu!“ One se, dakle, čitaju u poovskom „jednom dahu“, isto kao Mehmedinovićeve celine Knjige prozorâ: maksimalna redukcija najvećeg broja njih, pa čak i poetskih delova, dovodi do toga da one postanu predstavnici forme koja se u savremenoj svetskoj kritici i teoriji zove flash fiction (termini koji označavaju srodne ili iste oblike su mikro/mini priča, vrlo kratka priča ili kratka kratka priča; u poeziji je prisutan naziv flash poetry). Pišući o prozi ovog autora, kritičari je opravdano nazivaju fragmentima, pričama, pričicama, beleškama, crticama, mikroesejima, mini-reportažama i drugim imenima, ali se one legitimno mogu označiti i kao flash fiction/poetry. Ovaj oblik odlikuje odbacivanje skoro svih standardnih naratoloških elemenata i ostavlјanje suštine i kostura priče koja se čitaocima predaje na interpretaciju i dopunjavanje: iako neke poseduju potencijal za duže oblikovanje, ideje predstavlјene na ovaj način su namerno ograničene, delom zbog ličnog izbora autora koji nema pretenzija za obimnije pisanje, a delom zato što su, ako su dobro sročene, sasvim dovolјne da opišu događaj. Nije slučajno što Mehmedinović u intervjuima pominje Feliksa Feneona, francuskog pisca i kritičara koji je u knjizi Romani u tri reda (Nouvelles en trois lignes) pisao upravo ovakve beleške: kratke, ograničene i suštastvene. Ne samo da pesmu „Samoća“ ilustruje vlastitom rukom nad tom knjigom, već se nastavlјa na njegovu poetiku skraćivanja i u stihovima („Na metro stranici / Arlington Cemetery, / izlaze / i otvaraju kišobrane / lijepe mlade žene: // uredno našminkane / idu na groblјe / u posjetu / muževima“) i u prozi („Upravo je stigla iz Bosne, i kupuje novu odjeću. Dvije su crnkinje (prodavačice u ovoj radnji) s razlogom zbunjene njenim objašnjenjem da želi kupiti čarape u boji kože“). Može se videti da Knjiga prozorâ predstavlјa naredni stepen redukcije proznog izraza pisca nakon dnevničkog romana Ruski kompjuter u kojem su svaki događaj i priča oblikovani u po jednom pasusu i zbirke Autoportret s torbom gde se oni pretvaraju u beleške i skice prolaznika i sugrađana. Paradoksalno, dok reči postaju sporadičnije, ilustracije su sada bogatije i više nisu tek crno-beli portreti u nekoliko poteza, već i scena, pejzaž i svakodnevni predmet pun boje. Indikativno i smisleno ne okončavajući svoje tekstove tačkama, Mehmedinović ih sve veže u veću celinu i oblikuje koherentno delo koje govori mnogo – jer dok je prethodni naslov knjiga sećanja i sopstva, ovo je knjiga i osećanja i vizuelne nadraženosti – u vrlo malo teksta koji se, opet, poigrava sa belinama i praznim prostorom na stranici, poput, na primer, ovogodišnje zbirke Can’t and Won’t Lidije Dejvis, Malih priča (i svih zbirki „sažetih priča“) Davida Albaharija, donekle Kaveza Zvonka Karanovića i nekih sličnih izdanja.

Imajući u vidu da se zbirka Autoportret s torbom pojavila na srpskom tržištu godinu dana nakon hrvatskog, bilo bi očekivano, i pohvalno, da se isto dogodi i sa ovom, posebno zato što je pomenuto delo dobro prihvaćeno kod kritike i publike, te je postalo jedan od bolјih regionalnih projekata izdavačke kuće Booka. Uz to, ovaj autor na više osnova obrazuje veze sa novim izdanjima naše književnosti, te je njegovo smeštanje u ovaj kontekst prirodno i očekivano. Fragmenti koji tvore Knjigu prozorâ ostvaruju svoju univerzalnost ne samo na osnovu toga gde nastaju, već i gde se čitaju – opet, oni prozori iz Sarajeva i Arlingtona se ne razlikuju suviše od naših – a, kako se bave ukradenom svakodnevnicom, adekvatno bi ih bilo otkrivati upravo u tim „erkenjevskim“ momentima: u autobusu, taksiju, liftu, čekaonici zubarske ordinacije, redu u supermarketu, čekajući poručeni ručak ili na pauzi za kafu.

***
[1] O njima je pisao i u prethodnom delu: „Ako izuzmemo nasilne migracije, većina ljudi bira novo mjesto kao adresu koja im život čini podnošljivijim. Uvijek sam, sada mi se to čini očitim, birao stan u odnosu na ono što je pogled s njegovog prozora. U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svoga prozora vidim.“ („Pred selidbu“)

[2] Autopoetički to opisuje stavljajući junaka u svoj položaj: „Svake godine na jednu noć doputuje u grad, uđe u taksi na aerodromu, a onda se vozi sporednim ulicama, pažljivo osmotri dva ili tri prozora, zuri u lica prolaznika, ali iz auta ne izlazi, gleda iz noćnog taksija grad, kao što se iz sjedišta u kinu gleda film, kruži cijelu noć, i prije sunca ode, kao da ga nije ni bilo.“

[3] Dopunjujući raniji citat, u intervjuu kaže: „Ali i ovdje opisujem ono što oko sebe gledam. Isto sam činio i u Sarajevu. Ja sam, kažem, posmatrač. U tom smislu se ništa nije promijenilo. Moj svijet, pa onda i književni, promijenio se onoliko koliko se recimo promijenio pogled kroz prozor. Inače mislim da je svijet, prije svega, ono što sa svog prozora vidimo.“ Mića Vujičić, „Semezdin Mehmedinović: Svijet je ono što vidimo s prozora“ (intervju). Portal Novosti, 12. novembar 2014.

 

Ničiji

Nikola Strašek, jergovic.com - Ajfelov most, 5.12.2014.

“Uvijek sam, sada mi se to čini očitim, birao stan o odnosu na ono što je pogled s njegovog prozora. U radikalnoj iskrenosti, mogao bih reći da je za mene svijet ono što sa svog prozora vidim.” S.M. “Autoportret s torbom

Želio bih odmah na početku priznati kako o knjigama Semezdina Mehmedinovića ne mogu da pišem bestrasno, hladno i kritički – sine ira et studio, kako nisam sposoban da sročim ozbiljnu književnoteorijsku analizu njegovog djela i kako mi je drago što je tako. Ovo što slijedi, ovih nekoliko rečenica kojima “mrčim hartiju”, samo je odraz želje da zabilježim koliko mi njegove knjige znače. Otkako je “Sarajevo bluesom” ušao u moj život – jer ja literaturu i život ne mogu da razgraničim – Semezdin je Mehmedinović pisac čije knjige iščekujem, iščitavam i u njima prepoznajem – kao u zrcalu – vlastitu samoću. I umjesto da naš susret, susret pjesnika i čitatelja, samoću umnaža, on je – poništava. Čitajući Mehmedinovića osjećam da nisam sam. Znam da nebo počinje milimetar iznad zemlje pa se ne čudim kada me oblaci pritišću i guše, ali kada me trijumf gluposti, bezobrazluka i laži ljudskih ostavlja bez daha, kada me atmosfera strepnje i jeze pretvara u sjenu što se pripija uz zid tada odvraćam pogled i u njegovim knjigama tražim spas. Udišem duboko, upijam i lakše podnosim poraz u kojem živim.

Ne posjećujem književne promocije i ne krećem se u literarnim krugovima, no kada je Semezdin Mehmedinović prešao Atlantik kako bi predstavio svoju novu knjigu, “Knjigu prozorâ”, svladao sam strah, sram i nelagodu i otišao da čujem pjesnika kojeg volim. Sve je išlo kako bi, pretpostavljam, trebalo da ide. U sredini labirinta, okruženi knjigama, čekali smo da promocija počne. Nakon nekoliko trenutaka voditeljica je krenula sa pitanjima, Mehmedinović i njegov izdavač Seid Serdarević odmjereno su odgovarali, pričalo se o piščevom ljudskom i književnom putu, o nastanku nove knjige i ostalim stvarima koje jednu književnu promociju čine. Zatim je pjesnik pročitao nekoliko pjesama i mikro-eseja iz nove knjige, “Knjige prozorâ”. Slušajući kako govori – nenametljivo, skromno, gotovo oklijevajući – sjetio sam se što je rekao Mirza Delibašić a zapisao upravo Semezdin Mehmedinović: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno.” Nikoga više ova rečenica ne opisuje bolje nego Semezdina Mehmedinovića bez obzira što ga ovdje (“Ovu zemlju...” shvaćam kao čitav južnoslavenski prostor) više nema. Na sreću, oni koji znaju svjesni su njegovog prisutstva sa svakom novom knjigom koju među željne čitatelje pušta. Dok je čitao svoje stihove učinilo mi se da osjećam njegovu nelagodu i skromnost, učinilo mi se kako iz svakog drhtaja nervoznih ruku pušača koji je od cigareta morao da odustane, iz svakog titraja glasa koji se boji da ne povrijedi tišinu i pogleda protkanog nježnošću izvire sve u što sam se čitajući zaljubio.

A tada je došlo vrijeme za pitanja publike. Prvi se javio meni nepoznat, srednjovječni gospodin napomenuvši kako mu se čini da je Mehmedinović ne samo bosanski već i hrvatski pisac. Završio je upitavši: “Čiji je pisac Semezdin Mehmedinović?”. Osjetio sam kako me postavljeno pitanje udara u pleksus i izbija dah iz pluća. Osjetio sam kako kroz to “čiji?” u ovaj mali, izolirani, na trenutak posvećeni prostor odjednom provaljuje krvavi, nacionalistički, balkanski svagdan iz kojeg upravo u Mehmedinovićeve knjige bježim. U tom trenutku i na tom mjestu, osjetio sam poriv da se između pitanja i pjesnika postavim, da ga branim, da tom nepoznatom gospodinu odgovorom odrubim glavu.

Vrlo vjerojatno sam krivo procijenio situaciju. Pretpostavljam da je za neke ovo pitanje logično i razumljivo. No meni je od tog svojatanja pisaca naprosto – muka. Možda se radilo o pjesnikovom poznaniku, možda o redovitom posjetitelju književnih promocija ili je u pitanju bio čitatelj, no njegovo je pitanje bilo tako krivo, tako promašeno, tako – strašno.

Nastupio je trenutak tišine, trenutak koji mi se sada čini dužim nego čitava promocija. U kratkom vremenu između pitanja i odgovora u meni su se probudile stihije – osjećao sam kako sve ali baš sve ovisi o pjesnikovom odgovoru. Obuzela me tuga, obuzeo me bijes. Postaviti takvo pitanje piscu čiji su život i djelo utjelovljeno stranstvovanje i ukoričena “drugost”, piscu ahasverske sudbine i taktilnog odnosa sa beskrajem vasione, postaviti takvo pitanje tijekom promocije knjige u kojoj je pjesma* koja razotkriva svu tragiku i kretenizam ljudskih granica, učinilo mi se dokazom dubokog nerazumijevanja ili izrazom mentalnog sklopa zbog kojeg je Mehmedinović odavde i pobjegao. Zurio sam u pjesnika iščekujući odgovor. Izgledao je umorno i rezignirano, kao čovjek navikao da ga ovakve stvari pitaju, kao čovjek koji na njih sa blagošću i suosjećanjem odgovara. Smireno je od tišine otkinuo jednostavan i precizan odgovor: “Ničiji.”

Tada sam se rasuo. Osjećao sam kako me gaze pogledi publike. Možda mi se samo tako činilo, vjerojatno nisu ni primijetili pa ipak sam bezuspješno pokušavao sakriti suze. Bio je to trenutak kada sve što se u tebi taloži kroz život – trpki okus nagomilanih dana, intiman doživljaj svijeta i kronična neprilagođenost na postojanje – više ne možeš spriječiti da se iznenadno, protiv tvoje volje, probije na površinu i pretvori ti lice u zgrčenu masku čijom površinom teku suze – nezaustavljive i oslobađajuće.

“Ničiji.” Svaki drugi odgovor bio bi pogrešan. Svaki drugi odgovor bio bi nemoguć. Nemoguć iz prostog razloga što je Semezdin Mehmedinović sam svoj pisac, sam svoj književni i jezični svemir. Sjetio sam se Roberta Bolaña koji je na slično pitanje odgovorio: “Moja su jedina domovina dvoje djece i supruga, i možda, iako sekundarno, nekoliko trenutaka, ulica, lica i knjiga rasutih u meni.” Ili kao što piše Refik Ličina: “Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.”

Razmišljajući sada o tom trenutku, pitanju, pauzi, tišini i konačnom odgovoru, znam kako je “ničiji” bio jedini, jedini mogući odgovor. Odgovor koji sam tijekom tišine i ne sluteći očekivao. I taj me “ničiji” rasturio u paramparčad jer upravo “ničiji” odjekuje svime što je napisao otkad svojim veličanstvenim djelom opkoračuje Atlantik, sa jednim stopalom u Arlingtonu a drugim u balkanskom blatu i krvi. “Ničiji” šapuće sa stranica “Ruskog kompjutera”, “Devet Aleksandrija”, “Autoportreta s torbom” i “Knjige prozorâ”. Šapuće jer radi se o piscu čija su djela intimna poput zagrljaja. Mehmedinovićev je “ničiji” za mitomanska, krvožedna i mržnjom napajana balkanska plemena ekvivalent veličanstvenoj metafori Marine Cvetajeve zapisanoj u vrijeme kada je antisemitizam sve snažnije prizivao dim i pepeo krematorija- buduće “grobove u vazduhu”: “U ovom/ najhrišćanskijem od svih svetova/ svaki je pjesnik – Jevrej.”

Knjiga prozorâ” prirodno raste iz istog korijena, korijena samoće i nepripadanja, pomjeranja u prostoru i nesigurnih, nestalnih identiteta iz kojeg su izrasle i prethodne Mehmedinovićeve knjige. No, dok u “Ruskom kompjuteru” i “Devet Aleksandrija” pjesnik razotkriva vlastitu prostornu iščašenost i nastavlja da zapisuje “povijest svoga stranstvovanja” i putešestvija pokušavajući pomiriti razliku između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, “Autoportret s torbom” i “Knjiga prozorâ” obogaćene su novim iskustvom-iskustvom smrti. Mehmedinović i ništavilo stari su znanci. “Sarajevo blues” knjiga je pisana u kazanu smrti, smrti što se njenim stranicama šulja nečujno poput mačke i ostavlja iza sebe trag u obliku stihova: ”Slušao sam kako pršti snijeg pod gumama/kao kad zubi drobe jabuku/i osjetio divlju želju da se smijem/tebi/zato što ovo mjesto zoveš paklom/i bježiš odavde uvjeren/da smrt izvan Sarajeva ne postoji.”** Obje knjige, prve koje je crtežima obogatio, nastale su iz “iskustva smrti”, iskustva koje je pjesniku tijekom opsade zašlo pod kožu i dovelo ga do spoznaje kako je tijelo potencijal smrti. Ili kako je zapisao-“prostor smrtnosti”. Infarkt koji je preživio, posredno je i neposredno utisnut u “Autoportret s torbom” i “Knjigu prozorâ”. Smrt izvan Sarajeva dakle, kako je u fantastičnim stihovima i navijestio, ipak postoji a srčani su ga udar i bliskost nestajanja bezobzirno podsjetili na krhkost tijela i vrijeme kada je njegovim svijetom divljački, bezobzirno i nasumice vladala.

Nakon ozbiljnog nesporazuma sa vlastitim tijelom ( možda je u pitanju bio kozmički pokušaj još jedne selidbe?) Mehmedinović je nastavio da još intenzivnije promatra, osjećajući dah vremena za vratom i pažljivije utiskujući sebe u ono što vidi. I čitatelj osjeća promjenu, osjeća kako za pjesnika “nakon što izmakneš smrti, odjednom svijet postane zanimljivo mjesto.”*** Čini mi se kako su crteži način na koji Mehmedinović ponovo uči da diše, da postoji, da posvaja svijet. “Nakon infarkta odlučio sam da istjerujem svoje male snove. To je sve. Sada sam dijete koje crta.”**** Ovo je njegovo lakonsko objašnjenje za predivne crteže koji su počeli da sa riječima dijele stranice novih knjiga. Ono što je naučio vrlo je slično Bolañovom odgovoru na “domovinsko” pitanje. U životu mu je, kaže, najvažniji “mali broj ljudi koje voli”, oni su “njegova religija” a “sve je izvan toga kozmička pustoš.”

Njegovi stihovi i crteži izraz su onog skrivenog, prigušenog, pa čak i ugušenog, što i sam u sebi ne poznaje i ne bi ni spoznao, da nema smrti, da nema snova, da nema dara. Ono što je u njemu skriveno i zakopano, uz pomoć se stihova i crteža nama pruža. Njegovo je otkrivanje samoga sebe samospoznaja kroz svijet koji ga okružuje, samospoznaja ostvarena kroz vidljivi svijet. Neumornost Mehmedinovićeve stvaralačke volje otkriva mišić kojom olovku drži. Koncentrirajući se na detalje, mrvice svagdana, na ono što je stvarno važno i što nam uistinu život čini a mnogi mjesečari životni nikada primijetiti neće, on rekonstruira svoj odnos prema svijetu koji je umalo napustio. A to su trenuci zbog kojih je život, na kraju, ipak vrijedan da se trpi: izmjena pogleda, tužna i beskonačna pjesma nepoznate djevojke, trešnja vrijedna Nobela, ukazanje violinistice na krovu ili uspavani par staraca što se sa antiratnih protesta vraća- sve je utkano u pjesnikovu tapiseriju efemernog. Da se ne zaboravi, da se ne izgubi u magli dana što u razjapljeni uzdah prošlosti nestaju. Način na koji Semezdin osjeća svijet, način na koji interpretira i domišlja strance, poznanike i vlastitu intimu, način na koji upisuje sebe u ono što promatra jednostavno je – veličanstven. Nema druge riječi. A tek ljubav! Dovoljno je pročitati priču “Na drugoj strani ulice” da čovjek shvati o kakvom se čarobnjaku radi. Više je ljubavi u onoj “maloj grudvi” snijega sakupljenoj sa Njegove i Njene kose nego u čitavoj Ani Karenjini.

Autoportret s torbom” i “Knjiga prozorâ” koncentrat su pjesnikove nanovo uspostavljene veze s kozmosom. Ili obrnuto – one su univerzum koji nam se kroz pjesnika obraća. Mehmedinović je promatrač čija je stvaralačka volja-strpljenje. Njegov pogled, osjetljiv poput slijepčevih prstiju, upija i cijedi svijet kroz mrežnicu oka a ono što upije nikada više neće biti kao što je bilo jer ne samo što u sve utiskuje svoj pogled, on taj pogled u nas unosi. I dok su riječi osjećaj, sjećanje ili san presvučeni u pjesmu ili zapis, slike odaju titraje pjesnikovog tijela i vibracije kozmosa, nemir ruke što kroz pregovor tijela i svijesti, odaje više nego što bi fotografija ikada bila sposobna. Svaki crtež pruža nam jedinstvenu priliku da gledamo kroz Mehmedinovićeve oči, svijest i beskrajno suosjećanje.

Otkako je svoje knjige slikama oplemenio sve me više podsjećaju na naše dječje spomenare gdje bilježili smo se u svijet što nas okružuje. Mehmedinović je uspio da na jedinstven način stopi riječ i sliku. I dok drugi pisci surađuju sa crtačima, pa je krajnji rezultat dijalog između pisca i slikara, u “Autoportretu s torbom” i “Knjizi prozorâ” Mehmedinović sam sa sobom surađuje: “Ilustrirane knjige, (...) po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. (...)Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.” Tijekom promocije Mehmedinović je sa srećom u očima govorio o izgledu, opremi i načinu na koji Fraktura opredmećuje njegov poetski imaginarij.

Mehmedinović je tajna skrivena u labirintu literature. I ako vas slučaj ili razgranate literarne staze do njegovog djela ne dovedu, teško ćete ga naći. Semezdin Mehmedinović, po mom mišljenju jedan od najboljih pisaca koji danas pišu, ovdašnjoj je javnosti gotovo nevidljiv. Njegova je slava drugačija, tajnovita i divna. Slava- podzemna. Tiha i tako prikladna. Dok se drugi pisci guraju u prve redove, on ostaje po strani. Dok se oni pokazuju, on se skriva. Za Mehmedinovića znaju (samo) oni koji vide kako struji krv i čuju kako raste trava. Po njemu nikada neće nazvati trg ili ulicu. No, njegov je spomenik, njegov je trg u masi usamljenih ili usamljenoj masi sačinjenoj od pojedinaca koji su mu nalik (D. Kiš: “Mojih je čitatelja malo i nalik su na mene.”) i koju on, usamljeni izvor, napaja.

Druge se pisce prati. Mehmedinovića – traži. U njegovim se knjigama, kao u oazi, ljudi susreću samo da bi se ubrzo razišli. Zbog drugih se pisaca, kao na trgu, ljudi tuku i prepiru. Ili zajedno pjevaju.

Mehmedinović je bez – mi. Njegovo su “mi” svi usamljenici svih vremena koji odvojeno, ne znajući ništa jedan o drugome, osjećaju “isto”. Njegovo stvaralaštvo povezuje usamljenike, komplikovane, strance, apatride i ljudske krhotine jednog iščezlog svijeta. Povezuje nas samoćom kojom smo za život privezani i ostaje u nama kao krhka i nježna biljka kojoj svojim osjećajima i razmišljanjem omogućujemo da raste, da se grana i da se širi. Pa tako iz jednog mikro-eseja, savšeno dovršenog nagovještaja, u nama – iznenada – izraste čitav kozmos. Semezdinov kozmos.

Stvaralaštvo postaje suradnja, stapanje, zagrljaj samoća – naše i pjesnikove. Iz njihovog nježnog dodira nastaje trenutak prepoznavanja dok oboje padaju u mraku znajući da se – za razliku od sna – prije pada neće probuditi. Čitajući Mehmedinovića njegova se i čitateljeva samoća razumiju, pričaju i poništavaju. Ono što Semezdin piše traži čitatelja koji je spreman da sudjeluje u stvaranju, čitatelja bez čije mašte i senzibiliteta potencijal teksta ostaje “neispunjen”. Njegovi zapisi i crteži poziv su na putovanje, njegova ruka zaziva beskraj – i nas s njom – za njom. Mehmedinovića čitatelj sam piše.

Svaka crtica i svaki crtež gutljaj je Semezdinovog svijeta, gutljaj njegove samoće, gutljaj njegove vasione. Svaka je stranica ubod u srce vječnosti. Dodir u mraku. Trenutak olakšanja tijekom kojeg osjećamo kako nismo sami, kako postoji netko tko nas razumije – skriven u tami. Logika njegovih knjiga sve je više nalik logici sna u kojem je veza između zapisa neustanovljiva ali neoboriva. Svaka rečenica i svaki stih sadrži beskrajno više no što je izrečeno. Potrebni smo mi – čitatelji – da, u skladu sa mogućnostima i senzibilitetom, čujemo pjesnikov poziv i zatim njime slobodno lutamo, nadopunjujemo ga i otkrivamo.

Mehmedinovićeve su posljednje dvije knjige nalik starim, nijemim filmovima gdje susret slike i teksta – kao dodir neba i zemlje- u čitaočevoj svijesti otvara nove svjetove. Otkako su isprepletene tekstom i slikama, sve me više podsjećaju na primjenu Ejzenštajnove “montaže atrakcija”. Jedan od prvih i najpoznatijih primjera njegov je film “Štrajk” u kojem je, revolucionarnim potezom, montažno sukobio snimke iz klaonice sa snimkama policije koja puca na radnike. Svaka za sebe nosi posebno značenje. Ali tek kada se u gledateljevoj svijesti sudare zaklana krava i ubijeni radnik, iz tog kontrapunkta zaiskri nova slika, rađa se nova misao i gledatelj je natjeran da sudjeluje u stvaranju. Po istom principu, kada zapis i crtež jedan nasuprot drugome stoje, njihovo “pravo” značenje nastaje tek kada se stope u čitateljevoj svijesti. Mehmedinović od čitatelja traži suradnju, u nadi kako će prožimanje riječi i slike stvoriti ono što odvojeni ne mogu. Dopušta nam da gledamo svijet kako ga on vidi i zatim kao da pita: kako ga vidimo – mi? Poziva nas da sanjamo, da promatramo i da stvaramo-zajedno. Da zavirimo u – njega jer u njemu je- sve. Svaka je slika, svaki zapis i njihovo stapanje u svijesti čitatelja – pjesnikov odraz.

Mehmedinović sa posljednje dvije knjige zatvara krug započet zapisima sa puta Zenica – Sarajevo, vraćajući se u davno analogno doba, vraća se olovci i papiru da bi zabilježio horizonte koji se otkrivaju, prostore ranije zastrte. Mehmedinović nije mogao da ne napiše ono što je napisao i da napiše ono što nije napisao. Pjesnik u njemu nema ni kostur teme, ni svakodnevno radno vrijeme, ni materijal iz kojeg crpi. On je sav strpljenje i pažnja, on promatra i čeka a kada ga nešto pokrene od stvorenog se teško rastaje. Odvojen od stvarnosti svojih čitatelja, pjesnik piše sebi, piše jer ne može da-ne piše. Naša je sreća što on svoje djelo ipak odlučuje da dijeli.

Njegove knjige polazišna su točka, lansirna rampa koja šalje čitatelja visoko iznad stvorenog. Nad njegovim je riječima najgušći, trostruki sjaj-mogućnosti pjesnikovih, čitateljevih i djela samog. Ono što piše lebdi nad stranicama, ono što stvara nalik je vibracijama zraka. A na čitatelju je da se uz pomoć djela – kojim nam Mehmedinović drži “lopovske” – pridruži pjesniku i prepusti vlastitom doživljaju, interpretaciji i potencijalu. Mehmedinović kaže kako ga je ” infarkt opet povezao sa kozmosom” a nas, njegove čitatelje, on sa vasionom povezuje onime što stvara. No ne radi se o svemiru što nas okružuje. U pitanju je onaj svemir koji se u pjesnikovom biću rađa, raste, razvija i mijenja, univerzum čiji se djelići, nježno kao lišće, stranicama prostiru.

Za razliku od pisaca sklonih da nam objasne – sve, Mehmedinović nagovještava i ostavlja prostor čitatelju da to “sve” ispuni. Postoje pisci epskog registra, sposobni da u sebi nose stoljeća, galerije likova i pričom društvu ogledalo pružaju. Poslije njih ne ostaje više ništa da se kaže. Poslije Mehmedinovića – sve.

To što nam svojim knjigama daje unikatnu priliku da njime lutamo i prepoznajemo, kao u ogledalu, vlastitu samoću, možemo zahvaliti činjenici što Mehmedinović ne može da – ne piše. Svaka je riječ poput isisane kapi krvi.

Kad je u pitanju recepcija njegovog djela najčešći su komentari kako se radi o “sjajnom piscu, samo je šteta što tako malo objavljuje.” Ovako nešto može reći jedino netko tko ga nije čitao, netko kome je broj stranica kriterij kvalitete(!?) ili netko tko ljepotu, dubinu i preciznost Mehmedinovićevog djela nije sposoban da pojmi. Takvima nema smisla objašnjavati. Oni ne razumiju.

Možemo biti zahvalni na svakoj riječi, svakoj slici i svakom uvidu u ono što uistinu, daleko od povijesti i politike, naše živote čini. Svakodnevna iznenađenja. Nepredvidivost stvarnosti. Slučaj, asocijacije, sjećanja. Semezdinove su knjige – dovršene. I on to zna. Nema u njima slabe točke. Nema stranica kojima se puni imaginarna kvota. On se “čuva suvišnih riječi i tamani ih kao gamad.” Sve je zaokruženo, ispunjeno lakoćom i gracioznošću, kompaktno i precizno, položeno u knjige nježnošću s kojom leptir krilima maše. Kako ljudi, koji nehajno dobacuju ovakve gluposti, ne shvaćaju da bi bilo koja knjiga Semezdina Mehmedinovića bila oštećena i izbačena iz ravnoteže ( kojom ih onako krhke svojom stvaralačkom vještinom tako spretno iznad ništavila održava) samo jednim zarezom ili suvišnom riječi? Ono što Mehmedinović piše nikako drugačije ne može da postoji. “U čemu je razlika između umjetničkog djela i djela prirode? Ni u čemu.Ko bi znao kojim putevima truda i čuda – tek, ono postoji.” Forma i sadržaj. Isprepleteni. I neodvojivi. Kao drvo, kao trešnja, kao trag vakcine na Njenom ramenu, kao snijeg pod prstima Dalai Lame “i njegov osmijeh kao potvrda da svijet, izgleda, ipak postoji.”

Mehmedinović svakodnevno odlazi na posao. Ono što čitamo često nastaje upravo tijekom putovanja i pokušaj je da se na tren zauzda prolaznost i iz bezbrojnih događaja odabere onaj važan, zanimljiv, tajnovit i podatan. Čitati Semezdina Mehmedinovića nalik je gledanju Lynchovih filmova. Svjesni smo kako se nalazimo u svijetu u kojem je sve malo pomaknuto, svijetu kojim vladaju posebni, stvaralački zakoni, svijetu koji je nemoguć bez pjesnikovog jedinstvenog dara. Kod te vrste zapisa često osjećamo urgentnost, osjećamo pjesnikov pokušaj da fiksira trenutak dok sama prolaznost bdije nad onim što črčka u metrou, kafiću, na poslu ili jednostavno- gledajući kroz prozor.

I dok sve oko njega juri, nadire i prolazi, Mehmedinović kao nepokretno more usred bure spašava od zaborava djeliće intimne ljudske povijesti prije nego potonu i nestanu. “Koliko je dana iz kojih se ničega ne sjećamo?”. Njegovo veliko, začuđeno, pažljivo- možda dječje? – neposredno oko radi jedino što zna i može – promatra. Ono što je njemu očito i važno – većini ne znači ništa. Detalje koje Semezdin od svagdana otima i od zaborava čuva, nitko drugi ne primjećuje. Mehmedinović ne govori nikome. Njegove su pjesme (i crteži) – misli naglas. Ponekad nam dopusti da ga čujemo. Ponekad nas zaboravi. A ako zaboravi- onda to čini bez nas. Mrmljajući riječi u snu ili polusnu. Zato nije slučajno što pisac i sam kaže kako je s vremenom shvatio kako zapravo za sebe piše. Zašto? Jer mu “prija”.

Mehmedinović dolazi iz drugog vremena, vremena sjećanja, promatranja i sna iz kojeg zapravo nikad ne izlazi; on sav počiva na čitalačkom sustvaralaštvu. Čitati Mehmedinovića lakše je nego što je Mehmedinoviću-da piše sebe. Njega ne čitamo, on se u nama događa.

Mehmedinović ne pojašnjava. Ne prodikuje. Sve što dođe do nas, šapat između riječi i slike, mali crni kvadrati sazdani od slova, okruženi bjelinom i komplimentirani crtežom, zapisi koje pjesnik katkad potcjenjivački, u skladu sa svojom tipičnom skromnošću, bagatelama zove, sjeme je iz kojeg raste čitatelj, osjećanje svijeta i poziv da se nastavi da sanja, nadopunjuje i mašta, sve ono što bi ljudi koji ga ne razumiju htjeli da objašnjava, ne shvaćajući da je svaka pjesma, svaki mikro-esej i suprotstavljena mu slika, sušta dovršenost kojoj nema šta da se oduzme i nema šta da se doda. Svaka riječ i svaka slika od čitatelja traži da domišlja, da osjeti jedinstvenu logiku pjesnikovog svijeta gdje sjećanja prodiru u sadašnjost, gdje se snovi nadvijaju nad ništavilom i budućnost se sa prošlošću stapa. Mehmedinović je otišao daleko ispred naše suvremenosti, i negdje, iza nekog ugla, još će nas dugo čekati.

* “Nikozija, 1993.- U bašti restorana, u toku žučne rasprave, bacio je cipelu preko ograde. A ograda je granica. On je ostao sjediti u jednoj, dok je njegova cipela već bila u drugoj državi.” S. Mehmedinović “Knjiga prozorâ
** “Leš” –”Sarajevo blues
*** “Nova poezija” – “Autoportret s torbom
***”Mali san” – “Autoportret s torbom

 

Biti jedno sa svetom

Vladimir Arsenić, e-novine.com, 24.1.2015.

Postoje knjige koje plene svojom jednostavnošću, svedenošću izraza, nedogađanjem, metafizikom tišine i nepokretnosti, strašću koja se sakriva iza pogleda i/ili detalja. One su retke jer su pokušaji da se ovaj, uslovno rečeno zen-budistički, pogled na svet lažira, da se isfolira, mnogostruki. Konačno, razlika između „originala“ i „imitacije“, između istinskog doživljaja i njegovog prepričavanja vrlo je tanka, porozna, a njeno uspostavljanje zavisi od poverenja između čitaoca i teksta. Ono s jedne strane zavisi i od odnosa koji imamo prema autoru/autorki, odnosno od ubeđenja da on/a nije sposoban/na za laž, za foliranje. S druge, prihvatanju teksta kao autentičnog doprinosi strogost, odnos prema jeziku i imaginarijumu u koji on sam sebe postavlja. Duge senke kratkih pesama poslednja zbirka Ibrahima Hadžića odličan je primer gde je sve u saglasju: doživljaj koji pesme izazivaju, pesnički habitus i kreativna strogost s kojom se pristupa tekstu. Zbog svega toga, čitalac ne može, a da ne oseti gotovo metafizičku prožetost između teksta i života, odnosno da dosegne onaj Ingardenov četvrti nivo doživljaja književnog dela.

Na sličan način funkcioniše i Knjiga prozorâ Semezdina Mehmedinovića. U pitanju je svojevrstan nastavak odličnog Autoportreta s torbom koji, kao i prethodna knjiga, kombinuje crtež i tekst. Međutim, postoje najmanje dve značajne razlike. Dok je u Autoportretu crtež po pravilu bio izveden linijama, dotle je u Knjizi prozorâ često kombinovan sa bojom. Što se teksta tiče, u potonjoj knjizi nalaze se i stihovane forme, dok je u prethodnoj bilo reči mahom o lirskim proznim zapisima. Ove formalne razlike uspešno ilustruju i sadržinske. Naime, Autoportret s torbom bavio se istraživanjem sopstvene smrtnosti nakon što je pesnik imao zdravstvenu, životnougrožavajuću krizu. U tom smislu su tekstovi iz te knjige bili mahom sinhronijski, posvećeni trenutku i inspiraciji sopstvenog nastajanja. U Knjizi prozorâ gledište je nešto drugačije – neprekidno je prisutna dvostruka ekspozicija koja prepliće sadašnji i prošli trenutak, te su tako prozori iz naslova u stvari ilustracija za taj dvosmerni pogled. Ovako konstruisana i zamišljena, Knjiga prozorâ, u stvari, pokušava da odgovori na pitanje „ko sam ja?“ jer postoji ta potreba da se pogledom u prošlost uoči (dis)kontinuitet identiteta, odnosno (ne)prekid u sopstvu. Tako se prošlo Ja može, ali i ne mora percipirati i kao Neko Drugi i ta začuđenost, da je iz onog što je bilo nastalo ono što jeste, jedan je od glavnih unutrašnjih pokretača ovog teksta, ona mu daje dinamiku i dramaturgiju. S njom u vezi je i boja koja naglašava sa-vremenost, pokušava da bude veran svedok onoga što se vidi i što se događa. Njeno mestimično pojavljivanje kao da naglašava taktilnost predmeta i ljudi, kao da naglašava njihovu životnost i sa-postojanje, bez obzira da li oni pripadaju prošlosti ili sadašnjem trenutku.

Ta neodlučnost ili dvostrukost pogleda ka prošlosti i sadašnjosti povremeno se prevazilazi čistom čulnošću koja kao da je oslobođena vremena. Naravno, to je iluzija, teorijska varka jer se prošlosti nikada ne oslobađamo, ona je sa nama uvek, posebno u književnosti. Sama ideja teksta neminovno je povezana sa nečim što je bilo, makar kao činjenica da nije moguće istovremeno, u sadašnjosti, pisati i čitati – nešto mora najpre da bude napisano, da bi bilo pročitano. Ipak, ako pogledamo zapis o trešnjama: „trebalo bi dati // Nobela // onome // ko je izmislio // trešnju“ koji je uparen sa crtežom tri jedre trešnje – u kombinaciji nijansi crvenog, belog i zelenog, jasno je da se radi o čulnosti koja je oslobođena seksualnosti, oslobođena Drugosti, usmerena na bezinteresno uživanje, ako mi je dozvoljeno da (pogrešno) upotrebim kantovsku sintagmu. Ipak, to je samo cezura u tkivu stvarnosti koja je opterećena vremenom i ne može da ga se oslobodi. Drugim rečima, samo neko ko je pro-živeo (ovoga puta ne u smislu temporalnosti, već iskustva) može rečenicu o trešnjama da pretvori u poeziju, odnosno može od pogleda da načini stihove.

I još, svaka potraga za „dubljim smislom“ koja nas odrasle u evro-anglosaksonskoj tradiciji neprekidno tera da zavirujemo iza tekstova, da tražimo analogije i metafore, da istražujemo značenja, bez obzira što do njih nećemo stići, za Mehmedinovićevu knjigu ne vredi. Zbog toga je ona, bez obzira na zarobljenost u vremenskom, čista pojavnost, začuđenost nad i pred životom kroz tekst i crtež. Ona je poezija oslobođena narativnosti u onoj meri koliko se to može, bez obzira na vremenske planove, bez obzira na našu potrebu za tim faktorom koherencije, za zajedničkim imeniteljem za kojim neprekidno tragamo. Biti jedno sa svetom, što je cilj koji svako od nas na izvestan način priželjkuje, postiže se prepuštenošću njegovim ćudima, odnosno prihvatanjem stanja stvari, što nužno ne znači odbranu statusa quo, već samo jednu, ako tako mogu da kažem, višu pomirenost koja u sebi sadrži svest o sebi, o onom jedinstvu vremena u sopstvu o kojem je Eliot pevao na početku Četiri kvarteta.

Ovakvu knjigu nije moguće isfolirati, ona prosto nema ambiciju da promeni svet, lišena je taštine, ona se pred čitaoce otvara kao datost, kao fenomen spreman da se postvari kroz čitanje, ali poptuno neuznemirena njime. Na vama je da li ćete uživati ili ne i u tome je njena najveća magija. Ona je savršeni ukras na tkanju sveta, ne utiče na njegovo funkcionisanje, ali bez nje on jednostavno nije isti.

 

Nepotrošiva mirnoća

Nenad Rizvanović, Novosti, 16.4.2015.

U novim tekstovima Semezdina Mehmedinovića još tinja nada da svijet nije viđen i protumačen, barem ne potpuno. Interesantno da autor u svojoj knjizi piše o običnim pojavama – selidbama, snovima, putovanjima, susretima s drugim ljudima – no kako je pisac veliki majstor promatranja i uočavanja, događaji o kojima piše nisu prozirni ili, kako se nekad govorilo, začudni, što ga donekle čini bliskim Danijelu Dragojeviću. Neki događaji u ovoj knjizi kao da govore sami iz sebe: autor ih voli ostaviti u stanju kako ih je pronašao da bi ih u tekstu protumačio zajedno s čitateljem – poput primjerice slike starca koji fenom za kosu otapa sleđenu, ukočenu američku zastavu. Za neke događaje je važno da budu točno ispričani, drugi traže dugo otapanje u literaturi i jeziku da bi pronašli svoj smisao; neki su već ispričani u prethodnim knjigama, a sad moraju biti ponovljeni i drukčije ispisani. Pojave u ovoj knjizi su i rubne i suštinske, svedene na minimum autobiografskog, što možda dolazi iz autorske volje za estetičkim i egzistencijalnim preispitivanjem i, ovog puta, iz želje za sažetošću: sve to ove tekstove čini fenomenološki probranim i čistim, dovršenim i domišljenim, tako da ih zapravo više i ne možemo držati fragmentima.

Lako bismo ovu knjigu mogli pročitati kao evidenciju promjena, emocionalnih, situacijskih i vremenskih, čiji tekstualni dio – baš kao i u prethodnoj autorovoj knjizi &