Kazalište za narod
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 872
-
Datum izdanja: svibanj 2020.
-
ISBN: 978-953358216-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 1 480 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 20,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu već je gotovo dva stoljeća naša središnja kulturna institucija, lakmus-papir ne samo kulture već i društva i politike. Novo razdoblje za kazalište počinje odmah nakon Drugoga svjetskog rata, 10. svibnja 1945. kada Kazališna trupa narodnog oslobođenja Hrvatske na čelu s prvacima zagrebačkoga HNK-a, koji su se pridružili partizanskoj borbi, kreće u obnovu kazališne djelatnosti.
Kazalište za narod knjiga je koja se bavi ulogom HNK-a u prvom desetljeću po završetku Drugoga svjetskog rata, u vremenu obnove, ali i mnogih prijepora, u doba kulturnoga lutanja od želje da se prati socrealizam sovjetskoga tipa do suvremenoga europskog kazališta. Vrijeme je to zanosa i poleta kada se osnivaju mnogobrojna nova kazališta i kulturne institucije. Doba u kojemu se upravo kroz potrebe HNK-a u Zagrebu otvaraju mnoge umjetničke škole, među njima i Akademija dramske umjetnosti. Kazalište i kulturu općenito obilježile su snažne intendantske osobnosti Ive Tijardovića, Marijana Matkovića i Ferdinanda Nanda Roje, ali i odvajanje od matičnoga kazališta skupine mladih glumaca na čelu s redateljem Brankom Gavellom.
Snježana Banović minuciozno, s mnogo detalja, a istovremeno čitko i pregledno opisuje mijene koje doživljavaju HNK i hrvatsko glumište. Kazalište za narod nije samo povijest kazališta od prvih poratnih izvedbi posvećenih revoluciji do senzacionalnoga gostovanja u Londonu 1955., već je prije svega povijest vremena i ljudi u njemu – glumaca, redatelja, političara – koji su stvarali i utemeljili našu suvremenu scenu, a kroz čije se sudbine prelama i naše današnje vrijeme.
"Autorica pritom objektivno i nepristrano sučeljava posve različita viđenja istih događaja, pokazuje posve različite vizure poraženih i pobjednika, sjećanja ili svjedočenja onih koji novo kazalište u tom vremenu doživljavaju kao ostvarenje svojih snova i onih koji na takvo kazalište s prijezirom gledaju kao na vulgarnu karikaturu uzvišene građanske umjetnosti u jednoj nacionalnoj ustanovi." – Darko Lukić
"Osim svoje neposredne vrijednosti knjiga ima i ulogu 'svjetionika' i 'putokaza' budućim istraživačima jer daje odlične smjernice kako istraživati i pisati o složenim, intrigantnim i kontroverznim temama iz (hrvatske) povijesti. Knjiga Snježane Banović u punom smislu riječi pokazuje kako bi trebalo izgledati suočavanje s prošlošću. Umjesto ideologiziranog, tendencioznog i selektivnog pristupa, prošlost treba sagledavati u svim aspektima, ukazujući i poštujući sve pozitivne prakse i posljedice, ali istovremeno naglašavajući i sve one negativne primjere i tendencije." – Hrvoje Klasić
'Polažemo ispit koji je i dijagnoza i prilika i prijetnja i prekretnica, a najviše test iz čovječnosti'
Srđan Sandić, Globus, 22. 4. 2020.
U povodu nove knjige o zagrebačkom HNK, “Kazalište za narod – HNK u Zagrebu 1945. – 1955.”, koju će uskoro objaviti Fraktura, razgovarali smo s dr. sc. Snježanom Banović, redateljicom, spisateljicom i redovitom profesoricom na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Snježana Banović usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke. Režirala je pedesetak predstava, a autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te brojnih znanstvenih i stručnih tekstova s područja teatrologije. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and Friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za dramu Dubrovačkih ljetnih igara. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturnopolitički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu – sve je to i ishodište za tekstove objavljene u ovoj knjizi.
Pitanje je mučno, ali – ne vidi li se u ovakvim situacijama sva poroznost teatra?
- Vidi se sve, ne prolazimo samo kroz bitku protiv epidemije, nego polažemo ispit koji je i dijagnoza i prilika i prijetnja i prekretnica, a najviše test iz čovječnosti, kako to nekidan reče njemački predsjednik Steinmeier. A teatar, za razliku od drugih umjetnosti, ne može bez zajedništva publike i izvedbe. Teško će se nakon ovoga snaći budući da se još nikada nije susreo s potpunim globalnim zaustavljanjem, ostavši usmjeren jedino na tehnološki okvir. Sada valja razmišljati kako će, kad izađemo iz izolacije, izgledati kazališna produkcija u kojoj će doći do promjene u svakome segmentu. Mislim da toga nije svjestan ionako uspavani javni sektor koji se neće snaći u novinama koje ga čekaju, za razliku od nezavisnih koji će to znati, ali pod uvjetom da prežive.
Dugo niste režirali, kako vidite taj odnos “uprava” prema vama?
- Zadnja režija bila mi je 2015. u Novome Sadu, i to Šnajderova komada “Enciklopedija izgubljenog vremena”, kako simbolično. A u Zagrebu, osim u dva privatna kazališta (Opera b.b. i Mala scena), nisam režirala od 2005., dakle 15 godina, otkad su veliki dečki i cure naše kulture odlučili da sam im naporna. No, upravo ta posljednja predstava u nekom javnom zagrebačkom kazalištu (“Dnevnik Pauline P.” Sanje Polak u Žar ptici) već 15 godina privlači mališane – odigrana je 500 puta. Slično je i s “Debelom” Silvije Šesto u Maloj sceni gdje igra kontinuirano od 2008. do danas već 400 puta, evo je ovih dana i online, na zahtjev.
Dakle, nije da me nema, ali sam režiju zamijenila znanošću, a u slobodno vrijeme kritikom sustava koja, očito, ne ide s režijom. Povijest našega kazališta – vjerujmo i dalje jednom davnom Gavellinu zapisu – povijest je njegovih kriza temeljenih na sukobu onih “izvan zidina kazališta i onih koji su zauzeli položaje unutar tih zidina” i – ni makac. No, još sam i dobra, Slobodana Šnajdera nema na zagrebačkim repertoarima od 2002., na hrvatskim od 2011. kad smo u Puli postavili “Kako je Dunda izgubila domovinu”. Ako ponajbolji hrvatski živući pisac ne može do scene, tko sam ja da se bunim. Cijena je ispala prava sitnica – spasila sam se od nemoći naših ravnatelja i ravnateljica s naslovnica glamur časopisa. Ispalo je da je odluka o temeljitoj promjeni kursa bila opravdana, rezultira eto petom knjigom o našem kazalištu i kulturi. Režije ionako odlaze, knjige ostaju.
Zašto je baš kazalište danas središnje mjesto kulturne politike?
- Naša je kulturna politika stihijska, s nejasnim kriterijima koji se mijenjaju po potrebi. U kazalištu, u kojem je još uvijek glavna politika ona kadrovska, tradicionalno se krije visoki potencijal (ne)posluha za svaku vlast jer je u njemu najviše zaposlenih pa ih treba čuvati od njih samih, da se ne pobune, pa nam se samo čini da je politika za teatar više zainteresirana nego za druga, manje stožerna područja. Sprega je tu kontinuirana, ona, uz spomenuti posluh, ali i strah od gubitka posla i raznovrsnih privilegija, diktira sve. Ovo s epidemijom trebalo bi općenito biti prilika za totalni reinventing sustava, s tim da bi u našoj kulturi ti procesi trebali početi upravo u kazalištu. Resseting the Stage, baš kako glasi naslov proročke knjige iz 2012. pokojnoga Dragana Klaića.
Kulturna politika Druge Jugoslavije bila je značajno kompleksnija od ove naše? Kakva je anamneza ove “suvremene”?
- U prvim godinama nakon rata bila je nadasve razvojna, usmjerena na izgradnju i konsolidaciju umjetničkoga života, čineći to ispočetka nespretno, često i preko koljena. Bilo je to vrijeme jakog državnog inženjeringa kad je država s Partijom u prvom planu, imala zadatak poticati razvoj “narodne kulture i narodnog blagostanja”, osiguravajući pritom da prosvjetne i kulturne ustanove budu masovne i pristupačne svima. Nije zahvalno povlačiti paralele, ali današnja je “anamneza”, kako ju zovete, porazna: ne gradimo ništa pa ni nešto tako neophodno kao što je (ondašnje) povjerenje i poštovanje prema kulturi. Privatni interesi su pojeli javne, administracija sustava je neodgovorna, vlada interesna patologija klijentelizma koja je dokrajčila i ono malo zdravoga tkiva. Dakle, amputacija je neizbježna, a da usto ne izbjegnemo u posljednje vrijeme redovito rabljen medicinski rječnik, dodat ću i to da su respiratori za ovu bolest vrlo skupi, ali bi ih se dugoročno isplatilo nabaviti. Jer u prošlosti nas Europa i svijet nisu (za)pamtili po dobru zahvaljujući političarima, nego zaslugom umjetnika i znanstvenika. Dobro, Tito je među prvima jedina iznimka, iako mu je posao tih godina, o kojima govori knjiga “Kazalište za narod”, na vanjskom planu išao čak bolje od onoga na unutrašnjem.
Analizirali ste nekritički uvezenu doktrinu socijalističkog realizma koja je imala za cilj implementirati sovjetski model kulture i u naše kazališne uvjete. Do kojih ste zaključaka došli?
- Socijalistički realizam, raširen u svim umjetničkim područjima, što se kazališta tiče, bio je ustvari neznalački primijenjen sistem Stanislavskoga, nametnut kao jedini mogući pravac djelovanja, a zadaća svih kulturnjaka bila je nekritičko veličanje nepogrešivosti vladajućeg sustava, njihove politike i svega onoga što je, prema istoj politici, bio zadatak tzv. širokih narodnih masa. Jadni Stanislavski, ni kriv ni dužan za takvu manipulaciju, nasreću je već sedam godina bio mrtav i nije mogao svjedočiti toj tragikomediji od kolektivnog busanja u njegova prsa.
Naime, sva naglašavanja nadmoći sovjetskog dijalektičkog i historijskog materijalizma morala su postojati da bi se “jednom za svagda” odbacila povezanost s buržujskim tendencijama koje su se skraćeno nazivale – dekadentnima. Tako je jedini mogući izvedbeni stil postao falšni realizam čije je kriterije utvrđivala Uprava za agitaciju i propagandu, znamo ju pod imenom Agitprop. Ipak, nikada socrealizam nije pravo zaživio u teatru, a u Zagrebu je doživio početak pada već krajem 1947., i prije Titova raskola sa Staljinom.
Kazalište začudo nije dovoljno marilo za komesarijatsko upravljanje kakvo je uspostavljeno 1945., u doba glasno proklamiranoga poleta prema vladajućoj ideologiji koja mu se na kraju prepustila dovevši 1949. nakon Ive Tijardovića, kojim nije bila nimalo zadovoljna, mladoga, kritičnoga, hrabroga intelektualca Marijana Matkovića na mjesto intendanta. Danas je potpuno nezamislivo da bi neki naši vladajući izabrali za tu funkciju takvu, od posluha i politike nezavisnu osobu, usto i 35-godišnjaka, i da bi ga pritom “izdržali” pune četiri godine mandata. A da ga onda naslijedi još mlađi početnik, Nando Roje, koji će prvi HNK odvesti u Europu. Naime, iz ove će se knjige vidjeti između ostaloga i to da ga u tu tako žuđenu Europu nije prva odvela aktualna intendantica, žestokoj samopromociji kojoj svjedočimo od ljeta 2014. unatoč.
Novo kazalište bilo je nastavak revolucionarne borbe. Zar ne?
- U početku da. Rijetko se spominje da smjernice poslijeratne prosvjetno-kulturne politike nisu došle preko noći, nego da ih je postavila Komunistička partija još prije rata, i to kao jedan od odlučujućih instrumenata revolucionarne borbe. Kazališni i općenito kulturni život u Jugoslaviji 1945. otvorio se prema širokom prostoru koji je bio posvećen novom umjetniku, ali i novom konzumentu kulture – ideolozi kulture nazivali su ih “probuđenim dijelovima naroda”. Zadaća umjetnosti u “novome vremenu” imala je za cilj postati “velika i uzvišena”, usto odlučujuća za stvaranje boljeg i ljepšeg života. Razlog da se takav teško ostvarivao leži ponajprije u hiperinflaciji direktivnih piramida, što se znatno olabavilo već 50-ih godina kad na velika vrata, zajedno s Titovim okretanjem prema novim saveznicima, u naš kulturni prostor kontinuirano ulaze utjecaji sa Zapada. Takav kreativni uragan u svim umjetničkim područjima od likovnoga preko glazbenoga pa do književno-kazališnoga, sportskoga nikada do danas nismo ponovili.
Zanimljiva je “anegdota” koju opisujete u knjizi, nakon prvih gostovanja HNK u Londonu 50-ih godina prošlog stoljeća. Londonske kritike izazvale su u Zagrebu pravu uzbunu jer je način na koji britanski kritičari analiziraju predstave bio posve stran našoj javnosti.
- To je doista dokaz da u nečemu do danas postoji kontinuitet – taj animozitet i želja da se kritičare izbaci s bedema bjelokosne kule umjetnosti i kulture, da ne smetaju “idili”. London je bio prva, usto gorka pilula spoznaje o kaskanju za svijetom, ali i neophodnosti seriozne kritike u umjetnosti koju je tek mali dio uprave i umjetnika HNK prihvatio kao dobru “školu”. Otišli su u London nepripremljeni, obučeni u šuškavce, s kartonskim koferima u kojima su počasno mjesto zauzimale (kako mi je ispričala Sonja Kastl) domaće salame i konzerve. Dva i pol tjedna bilo je njih 250 gotovo gladno, a nastupi iscrpljujući – bio je to sudar svjetova o kojem bi se morala snimiti filmska saga. Nikada prije u svojoj povijesti HNK nije učinio takav iskorak, ali neobaviještenost o tamošnjoj publici i kritici, stihija u pripremi, pretencioznosti u izboru naslova i lakomost britanskoga impresarija dala je rezultate kakve je britanski tisak, iako prepun hvale za Titovu mladu državu i njezine umjetničke ambicije, uglavnom ocijenio lošima, s iznimkom Lhotkina “Đavla u selu”, koji je doživio velik uspjeh kod kritike i publike.
U knjizi pišete o pozicioniranju na europskoj kulturnoj mapi. Je li naše kazalište ikada bilo važno Europi? Kada i na koji način?
- Kasnije, u 60-ima, naročito s agilnim Ivom Vuljevićem na čelu, Opera HNK s Baletom je, kao najbolja u Jugoslaviji, doslovno osvajala velike pozornice od Pariza preko Atene do Japana, a višegodišnje sudjelovanje na najprestižnijem svjetskom festivalu u Salzburgu donijelo je Baletu međunarodnu afirmaciju.
Kao kuriozitet zvuči podatak da je “Licitarsko srce” bio prvi balet izveden na sceni novootvorenoga salzburškog Festspielhausa. Ovo danas je međutim otužno do boli – neka mi pokažu iz HNK barem jednu kritiku u respektabilnom inozemnom mediju o navodnim svjetskim uspjesima HNK, ali da o njima u ekstazi ne govori sama intendantica i njezini press biroi bez kriterija, i ja ću povući sve što sam o njezinu promašenom vođenju tog teatra ispisala od 2014. do danas.
U knjizi čitamo da su tada također bile prisutne financijske dubioze. Ovi krajevi kao da ne mogu bez nekog oblika malverzacije.
- U razdoblju koje opisuje knjiga naša je kazališna zakulisno-interesna praktika bila u povojima, provukle su se neke loše prakse iz prošlosti s kojima je postupno sve više rasla privilegiranost pojedinaca. U 90-ima smo imali šansu reformirati sustav, ali smo je propustili, očito zauvijek, i preuzeli neuspjelu matricu koja umnogome vrijedi i danas. No, ako ga ova pandemijska promjena ne poljulja, neće ga nikada više ništa poljuljati i sve svjetske teorije promjene i upravljanja promjenama će pasti u vodu upravo na tome primjeru.
Moje prozivanje Sanaderova HDZ-a zbog divljačkog kadroviranja njegove žene po resoru kulture prije 10 godina je jako pogodilo njihovu uzdanicu, tadašnju intendanticu HNK koja se poistovjetila s povijesnim mjestom HNK u našoj kulturi pa me tužila za navodnu uvredu i klevetu i nje i HNK skupa sa svih 500 zaposlenih pa na koncu – slavno izgubila.
No, nije joj to ništa naškodilo, “daleko” je poslije dogurala kao uzdanica zagrebačkog gradonačelnika i one smiješne figure u liku bivšeg, devetomjesečnog ministra kulture, pa kad je klaunski savez tog dvojca pukao, pukla je, nadam se zauvijek, i njezina kulturnopolitička misija.
Kako vidite djelovanje Ministarstva kulture u ovoj izvanrednoj situaciji?
- Kakav sustav, takve i mjere, palo se na ispitu iz solidarnosti. Propustila je naša ministrica prvih dana izolacije uzviknuti, i dalje djelovati, kao njemačka joj kolegica Monika Grütters: “Neću vas ostaviti na cjedilu!” Tješi to što je nakon loših reakcija na prve mjere prihvatila inicijativu za dijalogom Ogranka samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika na čelu s Markom Torjancem, iz čega će se, nadajmo se, nešto iznjedriti već ovaj tjedan. Što se pak ne može reći za Zagreb jer gradske nam ministrice kulture nema nigdje za vidjeti ni čuti, nju, očito, ne može iz mekog oblaka dozvati ni potres ni epidemija koji su samo razotkrili posljedice dugogodišnjeg razornog djelovanja šefa joj gradonačelnika i njegovih kumova i kuma na grad i njegovu kulturu, a o neviđenoj krizi u kulturi ne progovara ni novi nam predsjednik Republike ni njegov savjetnik, pritom dugogodišnji slobodnjak.
S tim u vezi upravo je neukusno navoditi primjer berlinskog gradonačelnika koji je odmah pojurio pomoći umjetnicima koji su predavši jednostavan zahtjev za pomoć u petak dobili tromjesečnu naknadu već u – utorak. Naime, u većini europskih zemalja odmah se krenulo u dva pravca: osiguranju socijalnog položaja umjetnika i poticanju “nove” kreacije. Ipak, mora se nešto reći i u “obranu” našeg kultur-političkog mucanja u vrijeme pandemije. Ne mogu se čarobnim štapićem nakalemiti mjere iz snova na sustav koji je u tolikoj mjeri okamenjen u prošlosti, neefikasan i odbojan prema svakoj promjeni, pritom baziran na javnoj kulturi gdje zaposlena većina ne dijeli nikada ni u čemu sudbinu nezaposlenih. Ministričina podjela takvih umjetnika na one važne (3250 kuna), manje važne (1650) i nevažne (0 kuna pomoći mjesečno) neprihvatljiva je jer umjetnička težina u nas nikada nije bila i nikada neće biti procjenjivana po kriteriju zarade i takva naročito ne može biti u vrijeme ovakve pogube.
Jedina vizija onih koji kod nas odlučuju o kulturi ta je da sve ostane isto, kako bi parazitima i dalje bilo toplo
Nina Ožegović, tportal.hr, 12. 5. 2020.
Redateljica, teatrologinja i profesorica na Odsjeku produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Snježana Banović, poznata po svojim kritičkim opservacijama o kazalištu, kazališnom menadžmentu i kulturnoj politici u Hrvatskoj, objavila je novu, četvrtu knjigu 'Kazalište za narod – Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. – 1955. od socrealizma do samoupravljanja'. U razgovoru za tportal otkriva kako je HNK funkcionirao u kulturnopolitičkom kontekstu Titove Jugoslavije u prvih deset godina nakon rata, kako to da Bela Krleža, supruga Miroslava Krleže, tada nije bila kažnjena premda se njezina kazališna karijera intenzivno razvijala u vrijeme NDH i koji je intendant iz tog perioda 'nedostižan san ovima danas'
Kao što podnaslov njezine nove knjige sugerira, Snježana Banović u 'Kazalištu za narod', osim kazalištem, bavi se iscrpnom analizom kulturne politike tog razdoblja, kada je na društvenoj i kulturnoj pozornici došlo do smjene režima i kada je konce počeo povlačiti sveprisutan i moćan agitprop. Knjiga ima čak 900 stranica i objavljena je u izdanju Frakture, ilustrirana je mnoštvom dokumentarnih fotografija i pisanim dokumentima, a autoricu je 'koštala' punih pet godina života. 'Kazalište za narod' prvi je teatrološki i historiografski pregled kazališne situacije u tom razdoblju, a njegova važnost je, između ostaloga, u tome što kazalište ne izučava kao čardak ni na nebu ni na zemlji, nego kao dio društva i političkog sustava, kao što je činila i u prethodnim knjigama.
Već godinama svojim tekstovima i javnim istupima govorite o korupciji i 'samovlasti' u hrvatskom teatru, ali i kulturi uopće, čime ste stekli neprijatelje, i zdesna i slijeva. Kako se nosite s time?
Naučila sam odavno da je opasno biti u pravu kad je 'samovlast' u krivu, a na neprijatelje gledam kao na dio obaveznog folklora i smiješno mi je kako se okreću od ignoriranja prema pritiscima pa ruganju i natrag. Gore mi je, vjerujte, s tzv. prijateljima kad otpadnu na nekoj od čestih krivina i odluče da su ti tzv. moćnici ipak njihova sudbina, a najbolje mi je sa saveznicima kojih je premalo da bismo nešto promijenili, a to me jedino i zanima – promjena sustava.
Studirali ste francuski i španjolski te režiju na Akademiji, a sazrijevali ste u osamdesetima, u doba Poleta, Kavkaza i Zvečke. Koliko je to razdoblje novog vala, stripa i antimode utjecalo na vaše formiranje?
Bilo je to formativno razdoblje u kojem sam izgradila temelje obrazovanja, usmjerila se prema umjetnosti i kritičkom mišljenju, a uz to mi je donijelo najbolje prijatelje i uzore u životu. Ne mogu se ne sjetiti primjerice Predraga Matvejevića, moa najdražeg profesora francuskog, ili Slavenke Drakulić, koja mi je predavala hrvatski u Centru za kulturu i umjetnost te usmjerila nekolicinu nas prema ovome što smo danas. A novi val davao nam je osjećaj slobode kakva nije postojala u stvarnosti, ali ju je bilo moguće sanjati.
Osim kazališta, vaše područje interesa je kulturna politika, koju godinama, direktno i bez dlake na jeziku, komentirate u javnosti. Jednom ste izjavili da hrvatska kultura nema vizije i ne zna kamo ide. Tko je najveći krivac za to?
Propustila je šansu u 1990-ima poduzeti reformu zastarjelog sustava koji se do danas razvio u bolest - to je jedina vizija svih koji u nas odlučuju u kulturi: da sve ostane isto, status quo, jer samo tako svi njezini korisnici ostaju na toplom. Ta parazitska 'vizija' ostvarila se u potpunosti i u njoj su jedini problem samo oni koji žele propuh. Primjera ima napretek, evo, ovih su dana pandemija koronavirusa i potres prokazali sve, naša je kultura postala poput staklene kuće, sve se providi. Pogledajte samo slučaj katastrofalnog pada u ambis EPK Rijeka ili golemu zapuštenost zagrebačkih ustanova u kulturi ili ministričino nesnalaženje oko potpora umjetnicima ili pak pravi hedonizam neznanja i bahatosti zagrebačke pročelnice za kulturu, kao i riječkog joj kolege – sve su to školski primjeri gore navedene dijagnoze.
Je li taj mentalitet 'ne talasaj!' uzrok toga da je vrlo malo ljudi spremno aktivirati se za javno dobro?
Taj je mentalitet premrežio cijelo društvo, ne samo kulturu. Mentalitet posluha koji se grozi kulture pobune i koji u Hrvatskoj desetljećima odnosi goleme žrtve, a u kojem masa ljudi na državnim jaslama izabire postati poslušnici, izvršitelji i apologeti klijentelističkog sustava što se izlio u temelje ove države na svim razinama. Najbolji je primjer za to veletvornica sprege i pogodovanja građanina Bandića. Nas ostale, malu manjinu protivnika, karakterizira se u najboljem slučaju kao čudake, najčešće kao luđake. Najdraži mi je ipak epitet dobiven prije desetak godina od jedne uhljebljenice koja je nakon strelovitog uspona iz kozmetičkog salona u upravu HNK zaključila da smo mi, nemoćni protivnici sustava koji propada na korist takvih kao što je ona, ustvari luzeri/ce kojima je zapečaćena budućnost.
Je li po vašem mišljenju Ministarstvo kulture reagiralo na vrijeme i relevantnim mjerama prema nezavisnim umjetnicima, kojima je zbog režima izolacije ugrožena egzistencija? I kako biste ocijenili mandat Nine Obuljen Koržinek?
Mjere su loše jer su selektivne i zakašnjele. Ministrica Obuljen bila je izvrsna činovnica zaslužna za neke dobre poteze iznjedrene u predugoj ministarskoj dekadi Bože Biškupića. Nije osoba od umjetnosti, više je neka vrsta računovotkinje od koje nisam ni očekivala prevratničke poteze te je ustvari nastavila, doduše bez ridikuloznih deklaracija, posao svog prethodnika Hasanbegovića. Korjenitu sam promjenu međutim očekivala od njezine prethodnice iz koalicijske vlade, Zlatar Violić, koja je imala as u rukavu u vidu široke podrške kulturnjaka i intelektualaca, a koje je ostavila na cjedilu u kojem su oni odlučili i ostati, tu nije kriva.
U knjizi 'Kazalište za narod' donijeli ste sustavnu i vrlo temeljitu analizu zagrebačkog HNK od 1945. do 1955., u kojoj se iscrpno bavite i kulturnom politikom tog doba, odnosno agitpropom. Što vas je najviše motiviralo da istražite baš to razdoblje 'sovjetizacije kulture'?
Knjiga se, uz utjecaj kulturnopolitičkog konteksta Titove Jugoslavije na zagrebačko kazalište, bavi tim rigidnim sustavom kontrole, a koji usput budi rečeno nije zaživio u HNK-u kako se planiralo, uz to i sustavom samoupravljanja što je nastupio nakon njega i unio nove vjetrove sa Zapada u našu kulturu. Ideja za ovu knjigu javila se još 2012., kad sam završila svoju prvu knjigu 'Država i njezino kazalište' o razdoblju NDH, pa mi je bila u neku ruku obaveza da otvorim i arhivske kutije nakon 1945., na što sam utrošila gotovo pet nezaboravnih godina istraživanja. A sve da bih mogla, kako je to moj pok. mentor Nikola Batušić govorio - nesputano govoriti o svemu tome. To su ujedno do danas jedine dvije knjige u cijeloj hrvatskoj teatrologiji koje detaljno obrađuju neko zaokruženo razdoblje hrvatskog kazališta.
Rekli ste da taj rigidan agitpropovski sustav kontrole nije zaživio u zagrebačkom HNK-u, što je zapravo suprotno od uobičajenog mišljenja. Kako i zašto?
Socrealizam je bio nekritički uvezen iz posve drugačije, sovjetske tradicije, te nije pravo ni mogao zaživjeti u kazalištima, u kojima se najkraće zadržao u odnosu na ostala umjetnička područja te najmanje utjecao na njega. Razlozi za to leže u specifičnostima naše kazališne tradicije, repertoarnom izboru i zahtjevima publike koji se nisu mogli preko noći preokrenuti. Uzgred, taj je model najprije, već 1945., prenesen u Jugoslaviju, što nije bio slučaj s ostalim zemljama socijalističkog bloka. Poljska, Mađarska, Rumunjska i Bugarska učinit će to nakon 1949., a Češka i DDR tijekom 1950. i 1951., nakon provođenja svojih kulturnih revolucija, a poslije napuštanja socrealizma u Jugoslaviji.
Pišete da je kadrovsko pitanje u HNK-u bilo najveći problem u tom razdoblju. Kako su sudovi časti kažnjavali djelatnike kazališta koji su bili aktivni i za vrijeme NDH?
Sudovi časti, sastavljeni od kolega, u svom kratkom djelovanju dosuđivali su kazne zabrane pojavljivanja na sceni. Marijan Matković to nesretno razdoblje naziva najtočnije – komesarijatskim. Komesari nam uvijek dođu glave jer nikada iskreno ne vjeruju u projekt koji zastupaju. Tada, uz tek nekoliko drastičnijih kazni izbacivanja iz kazališta, sve se svodilo na višemjesečne kazne u obliku zabrane nastupanja i javnog djelovanja, što su pratila česta javna šikaniranja, a uskoro i premještanja nepoćudnih, 'po kazni', u novoosnovana republička ili pokrajinska kazališta koja su nicala kao gljive poslije kiše. Primjerice, prvakinja Drame Božena Kraljeva kažnjena je jer je tijekom NDH na njemačkom jeziku recitirala u hrvatsko-njemačkom društvu. U svojoj obrani je kazala: 'Zvali su me da recitiram, a ja sam glumica.' 'Sudac' Cilić je pitao: 'A zakaj mene nisu zvali?' Odgovorila mu je: 'Zato kaj ne znaš njemački!'
Zanimljiv je dio o Beli Krleži, a koja nije bila kažnjena premda se za vrijeme NDH njezina karijera u HNK-u intenzivno razvijala. Zašto je sud časti prema njoj bio blagonaklon?
Bela Krleža se tijekom Pavelićeva režima prometnula od epizodistice u protagonisticu te gotovo svakodnevno nastupala većinom u zabavnim, eskapističkim komadima. Ujesen 1945., dok su njezini kolege i prijatelji bili osuđivani na sudu časti, nju je od svakog progona spasila Krležina četverogodišnja uporna šutnja tijekom NDH, ali i potreba žurnog izglađivanja njegova prijeratnog sukoba s Titom i Partijom. U taj je 'sporazum' ušlo aboliranje Bele Krleže kao istaknute umjetnice endehaške kulture novog duha. Novoj Titovoj kulturnoj politici, koju je u velikoj mjeri trasirao upravo Miroslav Krleža, nije odgovarala puna istina o njihovu životu u NDH-u te je grandiozan početak novog mita o uskoro najutjecajnijem umjetničkom paru u državi označio niz gotovo istovremenih produkcija 'Gospode Glembajevih' na mnogim scenama Jugoslavije, a zagrebačka s njom u glavnoj ulozi barunice Castelli, koju nije pustila iz ruku sve do kraja karijere, morala je, jasno, biti najuspješnija.
Kako ste detaljno analizirali intendanture trojice intendanata u tom razdoblju – Ive Tijardovića, Marijana Matkovića i Nanda Roje - možete li nam reći koji je od njih najviše pridonio otvaranju HNK? Je li to bio Roje zbog senzacionalnog gostovanja u Londonu?
Roje je imao neusporedivo bolje uvjete od prve dvojice, naročito što se tiče slabljenja kontrole jer je agitprop u njegovo doba bio raspušten, a na ruku mu je išlo i otvaranje zemlje Zapadu, pri čemu je grandiozno londonsko gostovanje Opere i Baleta, kao najveće inozemno u dotadašnjoj povijesti HNK, poduzeto nakon veličanstvenog Titova posjeta Londonu u ožujku 1953. Najteže je bilo Tijardoviću, kojeg Zagreb i njegovi glazbeni krugovi nikad nisu prihvatili, a prekasno je ušao u Partiju, što je bio redovit argument protiv njega i njegove intendanture. S Matkovićem se do danas nitko ne može mjeriti i drugi je najveći intendant 20. stoljeća - uz Julija Benešića iz 1920-ih godina. Njegov je doprinos na svim razinama za većinu intendanata nakon njega, uključivo aktualnu intendanticu koja smatra da je najbolja jer udara u dosad neviđene talambase samopromocije, nedostižan san. Imao je sve što treba imati uspješan intendant, no principijelnost do koje je naročito držao na kraju ga je koštala – politika ga je istjerala iz kazališta nakon četiri uspješne sezone, iako je i sama priznala da su mu rezultati bili izvrsni. 'Skidanje' Matkovića s intendanture možda mi je i omiljeno poglavlje u knjizi.
Kako biste ocijenili današnje kazališne repertoare? Vidi li se profiliranost kazališta?
Naši repertoari rezultat su vođenja kazališta na čelu kojih stoje mahom poslušni, uglavnom nevažni ljudi koji samo naoko pripadaju struci pa kreiraju repertoare ovisno o tome što iz svojih ladica izvlače njihovi redatelji - trgovački putnici. Tako nastaje uzak repertoarni probir i podudaranje naslova u različitim kazalištima te se stvara dosada u programima koji se slažu kao strogo kontrolirani teretni vlakovi: pomalo za svakoga, estetika u zadnjem planu, bitno je da se utovari što manje robe u što veće kutije. Da nema rijetkih repertoarnih pogodaka koji dolaze uglavnom s nezavisne scene, citirala bih gore spomenutog Matkovića koji 1953. piše o našoj sceni i njezinu repertoaru: 'malograđanski uzna, provincijski sentimentalna, lažno idilična – ukratko, kretenska'. Kazališta za djecu međutim nekim čudom uglavnom znaju biti iznimka od tog ružnog pravila.
Hrvoje Klasić, jedan od recenzenata knjige, napisao je da u ovom istraživanju pokazujete kako bi trebalo izgledati suočavanje s prošlošću, dakle sveobuhvatno i bez ideologiziranja. Što bi to konkretno značilo u slučaju hrvatskog kazališta, a što u slučaju Hrvatske?
Nema suočavanja bez svladavanja za nas preteške discipline kulture sjećanja u kojoj je moguće sve - od revizije najnotornijih povijesnih činjenica poput npr. jasenovačkog i svakog drugog ustaškog pogroma, preko potpunog zaborava zaslužnih umjetnika, sportaša, znanstvenika i političara, pa do ukidanja npr. Ulice 8. maja u Zagrebu, rušenja i zanemarivanja partizanskih spomenika i značajnih datuma iz 70-godišnje povijesti Jugoslavije - ima nažalost previše primjera za tu pogubnu pojavu. To je ujedno misija mog djelovanja na svim planovima. Pišem o ljudima u teškim vremenima, zanimaju me njihovi postupci u vrijeme velikih očekivanja, a ponajviše otpori kojih je bilo i diktaturama i totalitarizmima unatoč. Hrvatsko će se pak kazalište, po meni jedno od najreakcionarnijih u Europi, a s njime i naša kultura, suočiti s prošlošću kad na repertoar npr. vrati drame Slobodana Šnajdera i pusti u prodaju ulaznice za njegova 'Hrvatskog Fausta'.
Režirali ste i Šnajderovu 'Enciklopediju izgubljenog vremena'. Za njega se zna reći da nije bio podoban ni u socijalizmu, a ni danas nije omiljen. Kako to tumačite?
Režirala sam je dvaput, u Varaždinu i u Novom Sadu, kroz nju se isto vidi sve jer nju živimo svakodnevno od 1990-ih do danas. A režirala sam 2011. u Puli i 'Kako je Dunda spasila domovinu', zadnju izvedbu Šnajdera na nekoj hrvatskoj sceni. Dunda je pak vickasta po pitanju našeg obožavanja revolucionara - pobjednika svakih nekoliko desetljeća. To što se nama ne sviđa da su sve te velike pobjede rezultat građanskih ratova isto je razlog da Šnajder i njegove Dunde, Samse i Fausti ne smiju na naše scene. Pogrešan je to pristup jer odgovor na Šnajdera ne daje njegovo ignoriranje, već njegovo igranje. A što se socijalizma tiče, Šnajdera se, što se zagrebačkog HNK tiče - vjerovali ili ne - čitalo na isti ideološki način, možda čak i oštriji.
Nakon što je predsjednik Zoran Milanović napustio obilježavanje 25. godišnjice Bljeska u Okučanima zbog pozdrava 'za dom spremni' uslijedile su kritike na njegov račun. Zamjereno mu je da je time uvrijedio sve branitelje. Kako komentirate njegov postupak? Je li policija zakazala u tom slučaju?
Postupio je kao državnik, što će se vidjeti jednom kad na takvim svečanostima on ostane, a sve što ima veze sa ZDS-om – ode. S policijom ili još bolje - voljom okupljenih. Potonje ću, nadam se, i doživjeti, kao i to da nam se zemlja opsjednuta stvarnom i imaginarnom prošlošću napokon okrene budućnosti.
Uzvikivanje ZDS-a kršenje je zakona, a i prema Ustavu RH to je ustaški pozdrav, međutim Vijeće za suočavanje s prošlošću preporučilo je da se u svakom pojedinačnom slučaju utvrde okolnosti, tj. izvidi je li taj pozdrav korišten u komemorativne svrhe ili kao provokacija. Kako komentirate činjenicu da se to vijeće zapravo postavilo iznad zakona?
Belgijski pisac Michel de Ghelderode, autor stotinjak drama koje se prerijetko probiju do spomenutih repertoara u nas, napisao je u svom glasovitom komadu o Kristoforu Kolumbu - režirao ga je 2000. na Ljetnim igrama Georgij Paro s maestralnim Mokrovićem u glavnoj ulozi - da vlast, kadgod ne želi riješiti problem – osnuje novu komisiju. Tako je osnovano i to vijeće - da ZDS, iako izvan zakona, ostane preporučljiva roba za najniža politička potkusurivanja s kojom HDZ dobiva izbore odavde do vječnosti.
Bili ste šefica SDP-ovog Savjeta za kulturu, međutim podnijeli ste ostavku zbog nezadovoljstva pojedinih članova stranke vašom objavom na Twitteru u kojoj ste prozvali tadašnjeg potpredsjednika Lalovca zato što niti jedna žena nije zaslužila mjesto potpredsjednice. Slažete li se s tzv. kvotama?
Socijaldemokratska stranka kojoj trebaju ženske kvote morala bi se zapitati o smislu svog postojanja. Mizoginije kakva se prelijeva po Iblerovu trgu nema ni u jednoj drugoj stranci. Jer za razliku od te, navodno lijeve stranke koja ne može iznjedriti ženu ni za koordinatoricu predizborne kampanje, čak je i notorni HDZ za nju dobar primjer jer je svoje žene doveo na premijersku i predsjedničku poziciju, čak i na poziciju povjerenice Europske komisije. Pa kad Lalovac i slični njemu postave ženu makar na čelo svoje stranke, evo, recimo, modernu političarku poput npr. Karoline Leaković, rado ću tvitati suprotno.
Režirali ste mnoge tekstove, između ostalih 'Vaginine monologe' američke feministice Eve Ensler, i to dva puta, u Kerempuhu u Zagrebu i u Dubrovniku. Smatrate li se feministicom?
Otkad pamtim, to je valjda zbog jakih ženskih figura naspram slabijih muških u mojoj obitelji. Feminizam je čest okvir mog djelovanja, nerijetko i 'uzrok' mnogih problema u poslu. Također je sredstvo i cilj, iako sam daleko od toga da se stavim u cijenjenu grupu naših feminističkih prvakinja, ali i prvaka – sama se krećem u društvu mnogih muškaraca feminista, iako ih je još uvijek manje od onih drugih za koje je feminizam i dalje šporka riječ i uzrok svih njihovih tradicionalističkih mora. Ta bitka, u kojoj stalno moramo dokazivati već dokazano, nema kraja, izvire sa svih strana uvijek i iznova, kao neka otrovna gljiva koja je pritom otporna kao plastična boca.
Više od mjesec dana živjeli smo u režimu socijalne izolacije zbog pandemije koronavirusa. Kako ste se prilagodili tim izvanrednim okolnostima?
Izvrsno, pisanje traži izolaciju koju inače teže postižem, a u posljednjih pet godina, koliko je trajao rad na knjizi 'Kazalište za narod', nastojala sam, koliko su mi dopustile obaveze na Akademiji, uglavnom i biti u svojevrsnoj ekskluziji, bilo doma, bilo na putovanjima, jer pisati mogu gdjegod da se nađem. Izolacija mi je ustvari došla kao naručena, u samom finišu rada na knjizi, pa nije bilo uobičajene gužve i histerije oko korektura i rokova predaje rukopisa u tisak, a i online nastava ima svojih velikih prednosti iako mi nedostaje ona uživo.
U cijelom svijetu mnogo se govori o tzv. novom normalnom, koje nastupa nakon završetka mjera izolacije i u kojem više ništa neće biti kao prije. Koliko će to utjecati na kazališne programe i općenito na kulturu?
Sve će se promijeniti, nadam se u nekim segmentima na bolje te gledam na to kao na priliku kakva se ne događa često. Ključna je riječ promjena, tj. reinvencija postojećih sustava jer se onaj tko misli da će biti moguć povratak na staro jako vara. Država bi morala hitno odlučiti, što se kulture tiče, postati pametnija, a inspiraciju za neke nove instrumente i modele kulturne, napose kazališne politike, potražiti dijelom i u knjizi 'Kazalište za narod'.
Postali ste baka. Hoće li to otupiti vašu kritičku oštricu?
Taj mi novi, tako sladak status, zadaje nove odgovornosti. Ne mogu ostaviti ovakav svijet svom unuku, on zaslužuje bolje, što znači da se moj 'službeni izlaz' odgađa do daljnjeg.
Od komesarskog do samoupravnog kazališta
Gradimir Gojer, Tačno.net, 24. 5. 2020.
Redateljka i teatrologinja Snježana Banović, ugledna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, objavila je preznačajnu teatrologijsku knjigu. Kazalište za narod je studija koja rasvjetljava deceniju djelovanja središnje zagrebačke teatarske kuće, Hrvatskog narodnog kazališta, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ispisujući ovu golemu studiju pokazala je tri komponente snažnog teatrologijskog uvida u kazališne ali, neminovno i društvene mijene u kojima je egzistirao HNK.
Prva je, prije svega, teatrologijska analitičnost, potom precizno poznavanje europskog i svjetskog kazališnog ambijenta toga doba, u kojem se HNK podiže iz bezizlaza poraća i skida okove endehazijskog nacifašističkog ruha. Treća komponenta autoricinog znanstvenog ulaska u bukvalno sve pore kazališnog bića je gotovo psihološko portretiranje osoba koje su bile dionicima svih procesa u djelovanju HNK Zagreb.
Nadahnuto oživljavajući početke obnove kazališnog života u hrvatskom i jugoslavenskom poraću od suhe dokumentarne građe spisateljski imaginirajući dočarala je čitatelju načine na koje je, u zanosu obnove cijelog jugoslavenskog društva i mlade države, Zagreb dočekao dolazak dramskih i opernih umjetnika, koji su praktično iz čizama, pravo sa ratišta, došli stvarati kazalište. To doba apsolutne partijske kontrole i koordinacije u svim sferama umjetničkog stvaralaštva potkrijepila je ne samo dokumentima, iz kojih nerijetko vrve i bizarni detalji, nego i svjedočenjima aktera te kazališne epohe, koje je istražila, tačnije je možda kazati iskopala, da bi bila do kraja sačuvana autentičnost.
Imponira preciznost rekonstrukcije organizacijske forme u kojoj je strogo partijski kontrolirano i od agitpropovskih invektiva modelirano repertoarno i interpretativno skladano kazalište, koje je prije svega imalo funkciju da u toj fazi razvoja postratnog društva privuče široke narodne mase u teatarsku dvoranu, kako bi vremenom stekle naviku gledanja dramskih, a potom opernih i baletnih predstava.
Banovićeva iskreno razumije situacije u kojima su se tada nalazili protagonisti kazališnog života, od kojih su neki došli iz partizanskog teatra, trupa i družina, poglavito amaterskih, a neki su, pak, zbog služenja prethodno vladajućem ustaškom režimu, uz stvaralačku djelatnost morali okajavati grijehe angažmana u nedavnoj prošlosti. Fascinantno je da autorica, što u temeljnom tekstu, što u popratnoj aparaturi fusnota, iznosi zadivljujuće podatke i cifre o brojnosti teatarskih trupa i kazališta koja su djelovala diljem Hrvatske na jedinstvenoj platformi stvaranja kazališta za narod.
Pozicije pojedinih intendanata i njihova razdoblja stavlja pod lupu, precizno donoseći sudove o uspješnosti repertoara i izvedbi. Sve slabosti komesarskog i agitpropovskog upravljanja teatrom gotovo da su iščezle pravim prevratničkim obratom kakvim autorica smatra dolazak na poziciju intendanta HNK Marijana Matkovića, krupne književne i kazališne figure, koja je unijela niz novina kako u repertoarnu politiku tako i u ukupno mišljenje u teatru i atmosferu oko njega. I sam partijski kadar, Matković je imao europske poglede, a Banovićeva akcentira njegov odnos prema domaćem dramskom stvaralaštvu u svim segmentima kazališta, a ne samo u drami. S puno spisateljskog takta opisuje Matkovićevu grešku koju su utvrdili strogi partijski cenzori, u vezi s postavkom drame Čovjek je dobar Josipa Kulundžića i njegov odlazak sa pozicije čelnog čovjeka središnje teatarske kuće u Hrvatskoj. Primjetno je da tu Matkovićevu eru autorica iznimno cijeni i smatra je svojevrsnim odmakom od dominantno prisutnog socrealističkog metoda, koji je bio dominantan sve do raskida sa informbirovskim tendencijama, pa i u umjetnosti sljubljenošću sa sovjetskom kazališnom umjetnošću, načinima i metodama njihovog teatarskog rada.
Vrlo suptilno proniče u poziciju Miroslava i Bele Krleže u Hrvatskom narodnom kazalištu, a povratak Branka Gavelle, karizmatične ličnosti, u Zagreb, rasvjetljava logikom bliskom redateljstvu i praktikumu.
Posebno je zanimljiv njen uklon prema postupku odvajanja skupine glumaca HNK, sa Gavellom na čelu, koji osnivaju novo Zagrebačko dramsko kazalište (danas Kazalište Gavella!).
Tekst knjige je protkan nizom decentno odabranih i literarno još decentnije plasiranih skupina detalja na fino vođenom rubnom području u kojem se donose i neke epizode iz privatnog života dramskih, opernih i baletnih umjetnika. Istančanim osjećanjem za istinsku mjeru donosi i incidentne situacije kazališnog života.
Teatarski mudro, spisateljski impresivno piše ona o prijeporima oko Dramskog studija, koji je osnovao i vodio Tito Strozzi.
Ponekad skicozno, a nekada teatrologijski lucidno detaljišući govori o dolasku snaga koje će kasnije biti korifeji kazališne stvarnosti: Škiljana i Spaića u redateljstvu, Šparembleka u baletnoj umjetnosti, Bademe Sokolović u operi.
Posebno razrađuje upliv partijskih organa kao i značaj sindikalnog organiziranja u teatru toga doba.
Brojni primjeri načina alimentiranja teatra od strane države stalna su komponenta analize u ovoj knjizi.
Prelazak teatra i drugih vidova umjetnosti na novi organizacijski model socijalističkog samoupravljanja analiziran je u knjizi na čitateljstvu maksimalno razumljiv i krajnje zoran način.
U epilogu knjige Kazalište za narod pod naslovom Pozicioniranje na europskoj kulturnoj mapi analizira prvo veliko gostovanje HNK u Engleskoj koje je uslijedilo nakon Titove posjete ovoj državi. Prenoseći način na koji je medijski praćen ovaj istinski kazališni pothvat za vrijeme intendanture Nanda Roje i promjenu kritičkog odnosa engleskih listova i radijskih postaja, dobivamo pregled ovog gostovanja viđenog iz raznih kutova i različitih kritičarskih, ali i političkih optika.
Internacionalizaciju kazališne politike daje i prikazom drugih gostovanja, ali i gostovanjima inozemnih ansambala na zagrebačkoj pozornici.
Ovakvo sveobuhvatna teatrologijska knjiga nije se mogla ispisati, a da ne budu njenim predmetom i kritičari koji su tada pratili rad kazališta. Osobito precizno dala je poetiku Vlade Mađarevića, kazao bih na jednom polu i Marijana Matkovića, potpuno zaronjenog u suvremenost, na drugom polu te analitike.
Interesantan je detalj u kojem Banovićeva citira mišljenje Relje Bašića koliko je gostovanje uglednika francuskog kazališta imalo posljedica po glumački razvoj i dalju karijeru ovog dramskog prvaka.
Završni dio knjige snabdjela je podacima iz personalnih dosijea umjetnika HNK, kao i nizom zakonskih akata i podakata, koji su bili neophodni za normalan kazališni hod mehanizma kakav je bio HNK!
Impresivan zbroj podataka, tabela, svjedočanstvenih dokumenata kojima demonstrira svoju rijetko temeljitu učitanost u svaki segment velike teatarske kuće, za koju se nakon svega može istinski tvrditi, uz sve neravnine, uz sve relativnosti koje kazalište, kao i svaka umjetnost, sobom nose, da je bila i ostala kazalište za narod!
Ovom velevrijednom teatrologijskom studijom Snježana Banović se pozicionira kao markantna ličnost europske teatrologije, a njen nakladik Fraktura kao rijetka izdavačka kuća koja teatrologiji i teatru uopće posvećuje potrebitu i itekako zasluženu pozornost!
'Mit je da su kazališta u socijalizmu bila bogata. Ali, zapošljavalo se podobne. Kao i danas'
Mirjana Dugandžija, Jutarnji list, 8. 6. 2020.
Da, bilo je to vrijeme kad su riječi poput “bolećiv”, “dekadentan”, “građanski” u kritici kazališne predstave donosile njenim protagonistima noćne more. Kako “bolećiv”? Novi je socijalistički čovjek pun sreće, elana! Vrijeme kad je Krležin zagovor značio očuvanje radnog mjesta, pa i više od toga, a samo u slučaju velikih grijeha nije bio dovoljan. Vrijeme nakon 1945., kad su u Hrvatskom narodnom kazalištu, a o njemu govori nova knjiga Snježane Banović, i sami partizani propitivali - jesu li oni koji su “bili u šumi” vredniji od komunističkih ilegalaca u endehaškom Zagrebu? A simbolički centar moći hrvatske kulture, zagrebački HNK, već 10. svibnja, dan nakon ulaska partizana, novo je poprište borbe za moć. Snježana Banović, kazališna redateljica, profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, autorica znanstvenih radova, napisala je, nakon hit knjige “Država i njezino kazalište: Hrvatsko državno kazalište 1941.-1945.” (Profil, 2012.) novu, koliko eksplozivnu toliko i prostudiranu knjigu o povijesti Hrvatskoga narodnog kazališta - “Kazalište za narod: Hrvatsko narodno kazalište u Zagreb 1945. - 1955.” (Fraktura, 2020.).
Kako je izgledala prva predstava u HNK nakon ulaska partizana u Zagreb?
- Bila je partizanska, jer drugačija nije ni mogla biti. Sve što je dotad bilo, ukinuto je - i ansambli i repertoar. Naime, 9. svibnja navečer, u Zagreb je iz Splita stiglo Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske, partizanska trupa koje je odmah preuzela umjetničku i administrativnu upravu zagrebačkog kazališta sve do svog (samo)ukidanja, u srpnju 1945. Prva predstava bila je na programu tek 27. svibnja 1945. - ratna drama “Najezda” sovjetskog pisca Leonova, u diletantskoj režiji Jože Rutića. Direktno “iz šume” na scenu HNK. Naivno su zaneseni i puni pobjedničkoga poleta mislili da će moći nastaviti sa svojim repertoarom.
Bilo je puno entuzijazma među partizanima-glumcima?
- Da, to je vrijeme cunamija entuzijazma kojim se nadoknađivala sveopća oskudica, a neki među glumcima-osloboditeljima, odgajani u partizanskoj školi glume, nisu nikada dotad nastupali u pravom teatru, a kako i bi kad su se školovali u borbi, daleko od zlatnih sofita našega kazališta pa im je bilo čudno da u plišanom gledalištu izostaje masovna podrška koju su imali s izvedbama na partizanskim pozornicama.
A ansambl NDH igrao je u HNK praktički do zadnjeg dana?
- Posljednje su predstave u NDH izvedene upravo na dan Pavelićeva bijega iz Zagreba, 6. svibnja. Bile su to Dobronićeva opera “Goran” na Velikoj sceni te komedija “Charlijeva tetka” na Maloj sceni u Frankopanskoj. A onda je nastao dar-mar, pustošili su se fundusi, pa obnova koja je slijedila nije bila samo ideološka - valjalo je obnoviti funduse, popraviti zapuštenu pozornicu i oronulu zgradu. Neki su se zaposlenici tih dana, u strahu zbog antipartizanske propagande, sakrivali, no tek je mali broj njih bježao s ustašama.
Gdje su se sakrili?
- Pavelić je 1944., kad su počele bombe padati po okolici Zagreba, dao u obje zgrade HNK sagraditi podrumska skloništa. Podrum u kojem se i danas nalazi kafić HNK naime nije prije postojao - pri gradnji 1895. su se bojali kopati duboko zbog podzemnih voda, no 1945. su se više bojali napada iz zraka nego vode iz zemlje. Prve dane prevrata sakrivali su se tamo neki koji su veličali NDH znajući da to neće lako proći... Strah nije dolazio samo od antipartizanske propagande, nego i zbog informacija koje su imali iz Beograda gdje je u listopadu 1944. počinjena povijesna greška - strijeljano je zbog “kolaboracije s okupatorom” 105 intelektualaca, umjetnika i novinara, među njima i 12 glumaca.
U Zagrebu je bilo bitno drukčije.
- Neusporedivo. Jakov Gotovac je zbog neka tri navodno teška krimena završio u zatvoru na Kanalu, ubrzo je pušten, a potom opet priveden u Petrinjsku gdje su ga među ostalim ispitivali što je za boravka u Beču 1943. razgovarao s Richardom Straussom. Lovro Matačić je međutim prošao najteže - osuđen je na smrtnu kaznu koja je uskoro preinačena na prisilni rad u Staroj Gradišci gdje je promptno organizirao orkestar i za njega skladao “Poemu o Lenjinu”. Velikim zalaganjem supruge, Židovke Lilly Matačić rođ. Levenson i svjetske operne dive Zinke Kunc Milanov, pomilovan je u ljeto 1946. Njemu je osim toga sudio Vojni sud, a ne Sud časti, pod koji su potpali svi drugi kazalištarci i koji je prema Matačićevim nevoljama bio obična igrarija - kolege su bile prinuđene suditi kolegama.
Pa nisu mogli nastupati 3 ili 6 mjeseci, najviše godinu dana.
- Uz šikaniranja i poneki otkaz iz kazališta, to je bilo uglavnom sve, većina kazni je uskoro smanjena jer je nemoguće bilo i zamisliti operu bez velikana Gostića i Križaja na primjer. Ili dramu bez Strozzija. Prva prava sezona u intendanturi Ive Tijardovića zato i započinje dramom, a ne operom jer je Strozzi bio još neko vrijeme u kazni (tvrdio je “po direktivi”) a nije bilo nikoga tko bi osim njega znao režirati operu. Njegova buduća supruga Eliza Gerner ustvrdila je da je to bilo vrijeme kad je “Staljinov duh ušao u našu žutu kuću”. I tako je drama iz 1859. “Matija Gubec” Mirka Bogovića, s Dujšinom u naslovnoj ulozi, otvorila novo socijalističko kazalište! Uspjela je jako i bila pozvana u Beograd i izvedena u povodu obljetnice II. zasjedanja AVNOJ-a i prvog zasjedanja Ustavotvorne skupštine na kojoj je proglašena FNRJ. U gledalištu su tom prilikom, uz Tita, bili Ranković, Ribar, Pijade, Nazor, Kardelj, Bakarić, Hebrang, Đilas…
Koja od nama danas poznatijih imena u to prvo vrijeme vodi HNK i nosi repertoar?
- Mora se spomenuti Božena Begović, prva žena na čelu Drame u povijesti, spisateljica i redateljica, pripadnica NOP-a, afežeovka, jaka ličnost s jakim lijevim uvjerenjima. Cijelo vrijeme rata bila je u Zagrebu tajnica uprave, poslije su je mnogi “iz šume” prozivali zbog toga, usto je živjela u zajednici sa ženom pa je morala otići nakon godinu dana i prepustiti stolicu Ranku Marinkoviću.
Glumci, redatelji?
- Dujšin, koji je međutim bio bolestan od zatvora jer su ga ustaše stalno hapsili, umro je već krajem siječnja 1947. To je bio valjda najveći gubitak za hrvatsku dramu, čini mi se u povijesti. Uz prvake iz doba međuraća (Podgorska, Strozzi, Grković, Nučić pa Dragman, Kraljeva, Krleža…) dolazi na scenu nova generacija: Krča, Lasta, Kvrgić, Mira Župan i Irena Kolesar iz partizana, pa Mia Oremović, a nažalost odlazi Marija Crnobori, preko Rijeke u Beograd. Međutim, nema redatelja. Gavella se vraća tek 1950., za njim će tek doći mladi Spaić i Škiljan te, srećom naše kazališne i uopće kulturne povijesti i Vlado Habunek – sve će ih u kazalište dovesti Matković. Dotad režiraju glumci u Drami i pjevači u Operi te oni koji su to radili u partizanima što je za Matkovića bilo sablažnjivo. No, muka njegova prethodnika Tijardovića bila je i gora. Naročito jer ga nije voljela glazbena struka.
On im je bio preoperetan?
- Bio je za njih krojač šlagera. No, uspio je, očito uz podršku Bakarića, uz silne pritiske komesara izdržati mandat, bio je jako uporan iako ga u CK nisu voljeli. Tamo su cijelo vrijeme mislili da je HNK i dalje središte buržujskih stremljenja.
A balet? A Tito Strozzi?
- Tu su predugo bili neprikosnoveni Ana Roje i Oskar Harmoš, naročito on sa svojom pretjeranom sklonošću prema mladim balerinama, što ga je kasnije koštalo i pozicije ravnatelja Baleta. To je vrijeme Sonje Kastl, Nevenke Biđin, Zlatice Stepan, Milka Šparembleka, braće Sertić, Veseljka Sulića… Nakon pada Harmoša, Balet preuzima Nenad Lhotka koji će, žrtvujući svoju parišku karijeru u usponu, od ansambla s puno problema napraviti europsku trupu. Tito Strozzi je računao da će dobiti sve što poželi zbog svoje neupitne veličine, ali nije bilo baš tako, digao se cijeli pokret protiv njega u kazalištu, najviše zbog buduće supruge Elize Gerner koju je iz Sombora doveo u ansambl... morao se ponovno dokazivati, počeo čak i režirati u duhu socijalističkog realizma, što je publiku i nasmijavalo, npr. kad voda iz fontane nekontrolirano prska po Otelu (Kutijaru) dok on davi Dezdemonu (Kraljevu) koja mora u duhu socrealizma glasno krkljati pred smrt.
Pišete da je Bela Krleža za NDH od epizodistice postala protagonistica...
- Da, imala je talent za komediju što je u terminalnoj fazi NDH bila nasušna potreba. Poslije rata ona i Krleža postaju najistaknutiji umjetnički par u državi. Prvi “Glembajevi” nakon rata izvedeni su u Splitu, tek potom pušteni da se pokažu u Zagrebu gdje je prema Krleži i dalje bilo rezerve da se Partija pomiri s Krležom. Moralo se naime ustanoviti da su “Gospoda Glembajevi” ustvari drama o klasi koja je u skladu sa zasadama socrealizma razvijala svoju zločinačku aktivnost od Glembaja preko poglavnika do Jasenovca.
Kad kažete da je Bela za NDH postala zvijezda, a poslije prošla bez kazne, zvuči pomalo kao da su joj cvjetale ruže, ali ako čitamo Krležin dnevnik, ili Stanka Lasića, vidimo da su to za Krležu bile strašne godine, a onda i za nju. Bila je i u zatvoru.
- Ona je morala, ali i voljela nastupati u svemu i svačemu. A u zatvoru je bila nekoliko dana u travnju 1941., s ostalim pravoslavcima iz kazališta. S drugim intendantom za vrijeme NDH, Soljačićem, bili su oboje prijateljski vezani, on joj je davao uloge koje je htjela. Netko je poslije pričao da je dobivala dvije plaće, za sebe i Krležu, ali te tragove u dokumentima nisam našla. Bili su na koncu kvit: ona je plaćala cijenu života u NDH, on je pak velikom pomirbom s Titom nju spasio od kazni 1945. Kako i ne bi, kad postaje središnja ličnost nove kulturne politike.
Prošao ga je strah od toga hoće li ga ubiti Dido ili Đido.
- I ne samo to, nego ga je Đilas (Đido), poslije jako zagovarao, zgrožen ponašanjem hrvatskog političkog rukovodstva koje nije dovoljno ispunilo lože HNK na svečanosti proslave Krležina 60. rođendana u prosincu 1953. Nazvao je to kulturnom sramotom. No, Đilasova je moć u to doba rapidno splašnjavala, ustvari se dodvoravao Krleži kojeg je te godine Tito odlikovao Ordenom junaka socijalističkoga rada.
“Glembajevi” su najigranija predstava 1945. - 1950.?
- “Glembajevi” su najigraniji, općenito su Krležine drame bile najigranije, velikim dijelom i najuspješnije toga vremena. Možda ne baš ti prvi “Glembajevi”, jer ih je režirao priučeni redatelj, Đoka Petrović, poznatiji kao scenograf i prvi poratni intendant u Osijeku. U Splitu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani... posvuda su “Glembajevi” izazivali velike reakcije publike, kritike, glumaca. Gavella odmah po povratku u Zagreb režira “Vučjaka” pa “Ledu”, po svemu sudeći - izuzetno uspješno.
A barunicu Castelli glumi Bela, sve do svoje 60. godine.
- Nijedna druga glumica u Zagrebu nije ju mogla igrati sve do njezina odlaska u mirovinu 1966. Sve od 1929. pa do 50-ih godina često je s tom ulogom nastupala i u Beogradu, najčešće s velikim Rašom Plaovićem.
Uzeli ste desetljeće 1945. - 1955., zašto?
- Bilo mi je teško na početku omeđiti razdoblje. Za NDH je bilo lako, koliko je trajala ona, tolika je i knjiga. Prvo pak razdoblje socrealizma nije mi se činilo dovoljno atraktivno, a presudili su novi umjetnički i organizacijski “vjetrovi” pedesetih: prvi poslijeratni odlazak HNK u inozemstvo u siječnju 1955., a na kraju iste godine praizvedba prve naše poratne velike drame, Marinkovićeve “Glorije”. Deset godina - tri intendanta: Tijardović i Matković, Roje.
Matkovića proglašavate najuspješnijim intendantom uopće?
- Uz Benešića iz 20-ih godina. Iako mlad, s tek 35 godina, imao je veliku dinamičku moć i znanje, inzistirao na domaćem repertoaru što ga je na kraju i koštalo. Nakon premijere drame Josipa Kulundžića “Čovjek je dobar” morao je otići, jer se naslovna uloga nacista, usto, avaj, dobroga čovjeka, nije svidjela Partiji. Anka Berus, tada ministrica financija i jedna od najutjecajnijih partijskih ličnosti, na premijeri je u loži dobila napad od predstave. Užasnuta, u pauzi je pozvala na red intendanta i direktora Drame Mirka Božića. Izgubili su posao, ali zanimljivo, utjecaj u Partiji - nisu, njihove karijere nastavile su ići uzlaznom putanjom. Partija je cijenila njihovu sposobnost, Božić je 15 godina kasnije postavljen za intendanta.
Period socrealizma u kazalištu brzo završava, brže nego u književnosti.
- Prirodno, jer publika je bila očajna. Već u ljeto 1948., nakon sukoba Tito-Staljin, kazalište okreće list po uzoru na Titovu misiju okretanja prema Zapadu, preuzimajući uskoro i Kardeljev izum - samoupravljanje. Kreće val novina, pokretanje novih studija, među njima i primijenjena i dramska Akademija. Dolaze mladi ljudi, primjerice i EXAT-ovac Božidar Rašica, pa Nenad Lhotka, plesač s francuskom školom dovodi u Zagreb veliku Jeanine Charrat s njezinim baletom “Amazonka”. Matković je tako doveo svijet u HNK, a njegov nasljednik Roje HNK odveo u svijet, u London, 1955. K tome, Matković se mogao “rastegnuti” jer je bio pod sigurnom Krležinom kabanicom. Ali je stremio dalje, puno dalje od te zaštite.
Publika?
- Bio je problem naći termine da sva publika koja želi ući u kazalište dođe do ulaznice. Tome je pridonijela i nova kritika jer je kulturna politika isticala jedinstvo umjetnika, publike i kritike. No, 1953. HNK je doživio veliki udar od kojeg se u nekim segmentima do danas nije oporavio.
Bilo je to osnivanje Dramskog kazališta, Gavelle.
- Da, iz ugla HNK, teški udarac - ostati bez scene i dijela ansambla, najmlađeg, Gavellinog. Matković je i to preživio, ali nije Anku Berus i njezin rigidni ideološki ukus. Danas, niti 70 godina poslije, Gavellino kazalište je uništeno, ne zbog potresa, već primarno zbog nebrige osnivača tj. Ureda za kulturu i gradonačelnika. Zgrada se urušila, ansambl stihijski omasovio, repertoar luta… Misija Branka Gavelle i njegovih učenika, napose Škiljana i Spaića, doživjela je epohalnu propast.
Ima li u knjizi novih otkrića?
- Naravno. Skida se pozlata s nekih pomno građenih “spomenika”, a čisti prašina sa zaboravljenih. Npr. s mita da je kultura bila obasipana novcem u socijalizmu, a nije. Sva su kazališta morala štedjeti, od šarafa do telefonskih poziva. A stalno su pritom morali zapošljavati podobne. Problem koji traje do danas. Loše prakse opstaju, dobre su gotovo iščeznule.
Školovana ste redateljica. Je li vam žao što ne režirate?
- Ne. Posljednja režija mi je bila 2015. u Pozorištu mladih u Novome Sadu, sa Šnajderovom dramom “Enciklopedija izgubljenog vremena”. Ali, model javnih kazališta s ansamblima je propao, glumci samo jure, rade drugdje, snimaju, ne stižu... a najveći su problem ravnatelji koji od posluha prema moćnicima na vlasti ne znaju tko im glavu nosi. Repertoarna politika - ovisna o redateljima koji nalikuju na trgovačke putnike - nose svoje naslove od vrata do vrata pa ako ne prođu u jednom, prenesu ih u drugo kazalište, anything goes! Kaos. Došla sam na zao glas jer sam prije 11 godina počela redovito pisati o toj patologiji, našavši se odmah izvan sigurnosti zidina te uskoro na to i pristala. U Zagrebu sam zadnji put u javnom kazalištu režirala 2005. Divan posao, ali kad ne ide, onda je proklet. Zaključila sam da za mene ima i drugog posla.
Odjednom ste se našli u ulozi povjesničarke. U arhivu.
- Morala sam proći ekspertizu pa upisala doktorat na tek otvorenom doktorskom studiju Teatrologije, mentori su mi bili Nikola Batušić i Ivo Banac. Čitati stare novine i kopati po beskrajnim dokumentima postala mi je s vremenom strast veća od režije.
Za koga ćete glasati?
- Za Novu ljevicu i njihove koalicijske partnere u mojoj 1. izbornoj jedinici.
Joj-joj. Opet rasipanje lijevih glasova?
- Vječita muka i polemika, ali to treba presjeći. S ljudima iz Nove ljevice sam bliska, generacija smo, istomišljenici, u nekim prilikama i suradnici, nakupilo se tu puno dobre energije, znanja i sposobnosti. Osim toga, smatram da im se mora honorirati odličan posao koji su s koalicijskim partnerima napravili u zagrebačkoj Skupštini. Da nisu, Bandić ne bi bio tako uvjerljivo na kraju svog, barem deset godina predugog mandata.
Roman o teatru
Gradimir Gojer, Monitor.co.me, 8. 6. 2020.
Kazalište za narod zagrebačke rediteljke, teatrologinje, profesorice zagrebačke kazališne univerze dr Snježane Banović je, uzmu li se neke savremene teorije o prozi kao žanru, prije roman nego li, uistinu briljantna teatrologijska studija, portret HNK u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata
Čitateljska strast, donekle, ublažava koronske dane. Tako sam se i sâm zaputio istinama osam stotina teškog štiva imenom Kazalište za narod zagrebačke rediteljke, teatrologinje, profesora zagrebačke kazališne univerze dr Snježane Banović. Ta je knjiga, u izdanju učinkovite i svrhovite zagrebačke Frakture, teatrologijski portret HNK u prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata. Kazalište za narod je, uzmu li se neke suvremene teorije o prozi kao žanru, prije roman nego li, uistinu briljantna teatrologijska studija toga doba.
Evo i zašto: Banovićeva donosi plastično, psihološki krokirano portrete kazališnika operne, dramske i baletne umjetnosti, njihove međusobne odnose, ali i društvenu i političku pozadinu, sporenja, bočne udare, na koje teatar nije nimalo imun (!), ali i uzbudljivo ispisanu ukupnu atmosferu društvenog poleta izgradnje poharane zemlje i uzdizanja iz pepela pojedinih institucija i pojedinih grana umjetnosti. Likovi ove znanstveno svjedočanstvene proze tako su plastično donešeni da preko njihovih privatnih i umjetničkih sudbina biva iscrtan prelaz iz doba kulturnog komesarstva u tokove socijalističkog samoupravljanja u teatru!
Nisam siguran da je bila svjesna da njena teatrologijska proza s obiljem iznimno korisnih podataka, kroz sudbe pojedinih likova, njihove odnose, kao i odnose prema Partiji i Agitpropu donosi ponekad gotovo trilerske situacije. Spisateljica nas intrigira, jer njeno pisanje teatrologijskih fakata nerijetko prelazi u zapise dijaloga protagonista toga burnog doba u razvoju Jugoslavije i Hrvatske…
Kako je teatarska umjetnost u svojoj kolektivnosti otvorena i za mnoge prijepore i razmirice od čisto umjetničkih do obiteljskih, sa nizom afera i aferica, autorica, ilustrujući time jedno vrijeme i ljude toga vremena, stvara često zaplete i rasplete.
Sama činjenica da je to i doba INFORMBIRO-a Banovićeva dočaravanju tog vremena u središnjem zagrebačkom kazalištu domeće tmaste obrise dramatike koja je bila zastrašujuća po mnoge volšebnike teatarske scene, a mnogi još nisu ni sprali ljagu kolaborantskog odnosa sa ustaškim režimom za vrijeme NDH.
Sve to povećava zanimljivost pisane kronike opernog, baletnog i dramskog života. A da ova knjiga nosi elemente romanesknog, potvrđuju sudbe velikih, ozbiljnih protagonista kazališnog života kakvi su Tijardović, Gavella, Stupica, Vika Podgorska, Bela i Miroslav Krleža.
Čitavi plastično dati prizori o prvom velikom poratnom gostovanju sva tri temeljna ansambla HNK u Engleskoj, brojne zgode i nezgode sa ovim gostovanjem i njegovim različitim medijskim odjecima i interpretacijama doprinosi romanesknosti.
Pišući mamut storiju teatrologijskog i teatrografskog karaktera kroz knjigu Kazalište za narod Snježana Banović jarkošću pripovjednog sloga iz prizora u prizor, bila je stalno na rubu romanesknog.
Knjiga koja nakladniku zagrebačkoj Frakturi može biti na ponos, jer se u današnjem divljem kapitalizmu rijetko ko hoće baviti knjigama, pogotovo onim o teatru i teatarskim umjetnicima.
Iako bez izričitih formalnih žanrovskih naznaka ova mamut teatrološka studija, za moj ukus, nizom prizora ulazi u prostor angažirane proze, čak sa pojedinim likovima datim in continuo, poput Tita Strozzija i Marijana Matkovića, što bi moglo biti inspirativo i krajnje izazovno za vještu dramatizaciju!
Predstavljanje knjige Kazalište za narod Snježane Banović
25. 6. 2020., Novinarski dom, Zagreb