Kasno ljeto
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: veljača 2018.
-
ISBN: 978-953266919-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 295 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je.
Danijel Dragojević, kornist Šiško i potraga za posljednjom riječju
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 3 3. 2018.
Svaka je knjiga Danijela Dragojevića multioriginal. Snop uvezanih grafičkih listova, otisnutih u nakladi koju je odredio izdavač. Nakon što je knjiga otisnuta, grafičke ploče se uništavaju. Nema nadoštampavanja, nema drugih, trećih i sedmih izdanja. Što je bilo, bilo je. Svaka njegova knjiga u jednom je trenutku, zapravo u jednom vremenu, mjesecu, godini i knjiškoj sezoni, bila u knjižarama, i svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Oni koji je tad nisu kupili, neće je ni kupiti. Vjerojatno nema nijednog čitatelja i bibliofila, nema nijedne biblioteke, a da ima baš svaku knjigu Danijela Dragojevića. Knjige koje nedostaju i dalje će nedostajati. Nema sabranih ni izabranih pjesama, nema svečanih ni popularnih izdanja. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Svaka Dragojevićeva knjiga imala je svoje vrijeme.
“Kasno ljeto” (Fraktura, Zaprešić 2018.), objavljena posljednjeg petka u veljači, dan prije velikog zahlađenja, knjiga je bijele omotnice, na kojoj osim tipografije, osim slova, ničega nema. Unutra su, pak, pjesme i dvadeset i jedan mikroesej savršene jednostavnosti. Svaka sljedeća njegova knjiga nakon prve koja se zvala “Kornjača i drugi predjeli”, a objavljena je u Splitu 1961, bila je sve jednostavnija. U tom usavršavanju jednostavnosti došao je do pjesama koje ponekad djeluju kao da nisu ni napisane. Kao raspored riječi nastao u času nastanka jezika. Primjerice:
Pužu, pužu,
mi smo oba
iz kamenog doba.
I to je sve. Cijela jedna pjesma ili jedan pjev iz poeme “Pomaci”. Zvuči kao neka šala, pjesmica nastala iz dječje igre, kao rugalica, fragment kvazinarodne epike u četrnaest slogova, i pritom zvuči kao da je odvajkada. A zapravo je gotova autobiografija: taj puž, i savršenstvo njegove kućice, savršenstvo njezina grafičkog oblika i reljefa, pripada kamenom dobu, bez obzira je li puž živ i današnji, ili je saliven u fosil; ovako ili onako on je iz kamenog doba. Dragojevićevo, pak, kameno doba je metaforično, fatamorgana i optička varka. Iako su po svojoj vanvremenosti i izbačenosti izvan vremena taj puž i pjesnik Danijel Dragojević jednako davni i daleki. Barem je tako po njegovom, a možda i po puževom osjećaju. No, sve to ne bi bilo tako dobro, u jeziku genijalno i saliveno da nije tog ludog i moćnog rimovanog deseterca: “mi smo oba/iz kamenog doba”.
Ovo su pjesme u slikama, prizorima i sekvencama. Pjesnički subjekt je čvrsto fiksiran, kao u kakvom romanu, nadnesen nad svijet, promatra ga i povremeno mu se, a zapravo vrlo često, događa da se s prizorom stopi. Onaj koji gleda pretvori se u ono što gleda.
Učestalije nego ikad, njegova tema je smrt. Nestanak. Ništa. Ali nema tu samosažaljenja, lirske ceremonijalnosti, pučke ugode općih mjesta. Čak nema ni onog da se star čovjek – rođen 1934, što je gledano iz 2018, starost – suočava s krajem koji mu je, statistički gledano, sve izvjesniji. Nešto od svega toga Dragojević gleda s druge strane, od smrti prema naovamo, kao u pjesmi Četvrtak, što započinje ovako: “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,/moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge/strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja/do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,/četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.” Ima pjesma i svoje dalje, ali neka to ostane onom tko će pjesmu čitati, ali i to njezino dalje jednako je vedro i nimalo onostrano i onogrobno. Između ostalog i zato što i “kada sam bio živ” ne znači nužno da sam sad skroz mrtav, nego znači da sad živim izvan dana u tjednu, onako kako se već živi kada se iz radnog čovjeka pretvoriš u penzionera. Ali svejedno, stih “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak” pogađa u pleksus i zvuči kao epitaf što ga je Dragojević napisao samom sebi.
Drukčija je po ugođaju pjesma naslova “Od mene odlaze riječi”. I u njoj ovo: “Pažljivo listam rječnik/i listajući pitam: Dobre moje, recite mi koja/će mi od vas biti posljednja? One koje inače/znaju mnogo, ne znaju to.” U toj znatiželji je, međutim, nešto tvoračko, nešto što je svojstveno samo piscu. Običan smrtnik vjerojatno se ne bi interesirao oko vlastitih posljednjih riječi, i takvo bi se što smatralo u svakom smislu pretjeranom pa i bizarnom znatiželjom, ali pisac bi da opiše ono što je čovjeku neopisivo, jer dolazi u trenutku u kojem iščeznu moći opisivanja. Doživljaj smrti je contradictio in adjecto, doživljaj nedoživljivog, i baš zbog toga – velika tema. Koliko puta tokom dana čovjek izgovori svoje buduće posljednje riječi?
Riječ utisak ne znači isto što i riječ dojam. Dojmi te i ono što ubrzo zaboraviš, dok je ono što se utisne trajno. Dragojevićeve pjesme ostavljaju utisak, čak i kada tog utiska čitatelj više nije svjestan. Ili mu se čini da je zaboravio. I onda tako u sebi nosi antologiju prividno zaboravljenih Dragojevićevih pjesama. Jedna od takvih u “Kasnom ljetu” je Rog:
Kada drugi put dođem, ako dođem,
svirat ću rog. Htjet ću biti kao on,
veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom,
zadovoljan sa sobom i svim oko sebe.
Iznutra bit ću zelen, izvana osjetljiv
i sabran, s granicama za prije i poslije:
bit ću autistična radost. Na mojoj ljetnoj
majici pisat će “Društvo kornista”.
Zvat ću se Šiško, kako i treba da se zove
netko tko svira rog, svjestan svih
razigranih posljedica.
Svoje pjesme Dragojević već odavno piše u rečenicama. Ne u stihovima. U precizno ritmiziranim, tačnim rečenicama, koje se mogu, ali i ne moraju razglobiti u stihove. I svaki je njegov stih dio neke rečenice, ili je sam rečenica. “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, rečenica je odlična za početak romana. Dragojević je nakon nje napisao pjesmu. U pjesmi je, međutim, cjelokupna faktura romana. Pjesma kao plot romana, njegovo savršeno funkcionalno tijelo. I sve to se, kao i u tolikim drugim njegovim pjesmama, doima posve prirodno, moguće, dostupno drugim ljudima, piscima i pjesnicima. Takorekuć, svatko je to mogao napisati. A opet je čudo kakvo nitko osim njega nije mogao načiniti. Ali gdje ta običnost postaje čudo? U prvoj rečenici, u “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, ili kasnije? U suočavanju dvorječja autistična radost i društvo kornista? Ili u misli o ljetnoj majici? Ne, nego u imenu. U imenu kornista je čudo: Šiško. I sve oko tog imena je onda čudo.
Netko bi tekstove iz ciklusa Ljetni dan nazvao pjesmama u prozi. Ali Dragojević ne piše pjesme u prozi: narativno razbokorene, razlistane i nestabilne lirske izljeve što sežu od margine do margine. On piše krajnje disciplinirane eseje, koji su, istina, vrlo kratki, a eseji su samo zato što počinju iz neočekivanog trenutka, iako obično imaju vrlo razložan i logičan kraj. Da nije te neočekivanosti iz koje kreću, ne bi to bili ni eseji, nego male rasprave. Antički tekstovi.
U tim njegovim mikroesejima isti je, međutim, osjećaj svijeta i teksta kao u njegovim pjesmama. Samo je drukčija ekonomika teksta. Esej naslova “Doček” o tome je kako je 1939. u Velu Luku došla struja, pa su je velolučka djeca svake večeri dočekivala usklikom: “Evo je!” Dvije godine kasnije stigla je prva ozbiljna lekcija o mraku. Ali ne o mraku koji je posljedica nestanka ili izostanka struje, nego onom drugom, supstancijalnijem mraku. Metafore postaju važne kad bivaju supstancijalnije od pojmova.
Pjesma “Rečenica” prelazi suprotan put, od metafore prema pojmu. Smisao svakog takvog puta, bez obzira na to u kojem se pravcu ide, u zaključku je ove pjesme:
Moj znanac, otočanin, koji mi daruje
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku
s uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
– Lijepa rečenica, ni istinita ni
neistinita, osvaja svoj prostor.
O Danijelu Dragojeviću bi trebalo govoriti, a onda i pisati, bez hiperbola i velikih riječi. Njegovoj poeziji ne trebaju ni plotuni teške artiljerije, ni akademska retorika, ni lakoća svakodnevnog zaključivanja. O njoj bi se moralo pisati njom samom. Pjesmom o pjesmi. Esejom o eseju. Ali nikako ulagujući se ili s mrskim i lažljivim strahopoštovanjem. Da bi se išta o tome reklo, moralo bi se u svakom pogledu biti na ravnoj nozi. Ili šutjeti.
Svaka njegova nova knjiga za ovog je čitatelja svečanost. Rečenica budalasta i kriva. Hvala Danijelu Dragojeviću na hrvatskom jeziku. Ova je, možda, još budalastija, ali je suštinski tačna.
Pisac koji hod po zemlji sastavljenoj od riječi
Dario Grgić, Globus, 16. 3. 2018.
U vezi s Danijelom Dragojevićem (Vela Luka, Korčula, 1934.) imamo nekoliko općih mjesta koja ne možemo zaobići. Njegove zbirke nemaju drugo izdanje, nemaju predgovor ili pogovor, nema intervjua s piscem, nema javnih pojavljivanja u današnjem atomskom smislu tog pojma, a ovdje je i uvijek prisutna konstatacija, o kojoj postoji konsenzus, da se radi o najvećem hrvatskom pjesniku.
Svatko tko čita kritike zbirki poezije sreo se sa specifičnim rječnikom koji ondje dominira i koji savršeno odgovara pjesnicima o kojima se piše. No sintagmama poput “semantičkih naslaga” kod Dragojevića nećemo daleko stići, čak i površno upućeni čitatelj osjeća da se pred njim nalazi nešto što prerasta značenje diskurzivnih teorijskih termina. Dragojević je pisac koji hoda po zemlji, a ne po tepihu, pa su izrazi iz prosječne kritičarske ropotarnice tek donekle zadovoljavajući. Budući da se veći dio njegova opusa smjestio izvan dekorativnih mentalnih prostorija, izvan moda, izvan standarda na koji se čitatelj navikao čitajući recentnu literaturu, jedino što je moguće odmah osjetiti jest dimenzija golemosti tradicije u kojoj se on smješta, odnosno iz koje govori. Svatko iole osjetljiviji zna da se pred njim nalazi nešto ozbiljnije, nešto što nije samo sretni izraz pjesnikova dara nego i svojevrsna velika šansa za čitatelja. Samo: prigoda za što?
Rado ga se, zbog gnomičnosti izraza, komparira s predsokratovcima, a Branislav Oblučar u nedavno objavljenoj studiji “Na tragu Kornjače” (Disput, Zagreb, 2017.) o Dragojevićevim pjesmama u prozi cijelo poglavlje posvetio je ovom odnosu. Parmenid i Heraklit kao trajne pjesnikove fascinacije tek su jedna od općih tema koje je Dragojević dobro objasnio u svojim knjigama, kao i predgovore i pogovore: “Cervantes stoga govori u predgovoru svog ‘Don Quijotea’ da je on protiv svakog predgovora. Predgovori i pogovori, kao i objašnjenja priča vuku na jednu stranu a druge posve zaboravljaju.” (“Primjedba za kupovanje i prodaju pameti”, objavljena u “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata”)
S time, dakle, treba i ovdje računati. Što se tiče Heraklita, u knjizi “Izmišljotine” imamo esej koji na vrlo zanimljiv način obrađuje ovog filozofa. Iako je filozofu najvažnija bila budnost – i u vezi s njom ima jedan jedini zahtjev u svom djelu – Dragojević smatra kako je sam ostao među onima koji spavaju, pa su današnji Heraklitovi učenici možda pročišćeniji od Heraklita. Poznato je da je efeški mislilac svijet vidio u oprekama, u kontradiktornosti, polarnosti, komplementarnosti, da je srž njegova učenja u borbi. Dragojević kao da vidi svijet nakon što su ove dijalektičke igre i sinteze minule: nakon heroja, koji je sav u borbi, dolazi patnik, pravi junak Dragojevićeve poezije, netko tko zna za pasiju, za trpnju, ali i za cjelovitost. Ne postoji ništa što je pobijeđeno.
U svijetu Dragojevićeve poezije Cezari su nakaradnost. Ne radi se o budnosti i o spavanju i u ime njih poduzetim herojstvima, koji su različite maske identiteta, nego se kod Dragojevića radi o biću, pomalo i zastrašujućoj pojavi koja debelo nadrasta psihoanalitičku konstrukciju ida, ega i superega, neovisno o tome jesu li zbrojeni i uravnoteženi. U pjesmi “Odlazak u park” iz zbirke “Zvjezdarnica” Dragojević je odškrinuo vrata prema ovom fenomenu. Lirski subjekt šeta parkom s trogodišnjom kćeri i samome sebi nalaže oprez: “Mogla bi opaziti/da nemam imena. Ako me žele zvati/Bog, ljudi, životinje, stvari/u velikoj su neprilici.“ Znači, biće, a ne identitet, i ovo se biće ljuti kada ga se spominje pod nepotpunim imenom.
Iako Dragojević pročišćava ionako visoko destiliran jezik kojim piše, za njega se svejedno može reći ono što je Meister Eckhart rekao o duši: ona ne stari, uvijek je jednake dobi. Već njegova prva zbirka zvučala je kao da se od nečega oprašta, gotovo kao podsjećanje da je u tom početku počeo otkucavati i početak kraja. “Kasno ljeto” osamnaesta je njegova knjiga. Od prethodnih osobito su voljene bile: “Kornjača i drugi predjeli” (1961), “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata” (1970), “Četvrta životinja” (1972), “Izmišljotine” (1976), “Razdoblje karbona” (1981), “Rasuti teret” (1985), “Zvjezdarnica” (1994), “Cvjetni trg” (1994), “Hodanje uz prugu” (1997), “Žamor” (2004) i “Negdje” (2013).
Dragojević u jednom svom tekstu podsjeća na Thomasa Manna i njegov odgovor na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom. Njemački pisac rekao je – divljenje. Divljenje je najvrednije, sve ostalo je manje vrijedno. Na to je dobro podsjetiti danas kada se kao relevantno mišljenje uzima samo negativan iskaz, kao da je bljuvanje siguran znak da se nešto shvatilo i da se ne kalkulira. A “Kasno ljeto” sastavljeno je (i) od divljenja.
Prvo naslov: Dragojević u zadnjem tekstu knjige “Ljetni dan” opisuje na što misli: prvo izaziva čitatelja da rekonstruira ljetni dan – za razliku od jesenskih, zimskih i proljetnih – stvar neće ići tako lako. Ljetni dan je Hiperion. On je Bog sunca i njegov je element eter. “Što je eter? Rječnik kaže: čisti gornji zrak, nebo, svjetlo, vedrina, dah; sredina koja ispunja čitavo prostranstvo svijeta, nosilac svjetlosti kojega je znanost u 19. stoljeću protjerala iz svojih riječi, brojki, slika i pokusa. Ali, ako dobro vidimo, ostao je u ljetu…”
Ljeto izmiče pamćenju, ono kao da je uvod u drugi život, u elementarnost lišenu ornamentike, dekoracije, komentara na marginama, koju smo uvijek u stanju popratiti kognitivnim procesima, budući da već živimo na periferiji vlastitih života. Dragojevićev drugi svijet je kao “jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine”. Zbirku otvara okvir pogleda, “Prozor”, za koji se konstatira kako ga napušta. Gdje god uputi oko, vidi “svuda malo i ništa”. Redukcija. “Odlaze stabla s pticama, brod s dimom i bez dima.” “Prije je tu lajao pas. Netko me zvao. Bog možda.” U pjesmi “Lonac” konstatira se da tko god ima dušu ima i lonac i da je on koji vam ovo pripovijeda “gotovo prazna stara duša” te da su u panici on i njegov “ludi šum”.
Dragojević o starosti piše kao o propadanju zgrada i pomoćnih građevina velikog imanja. U pjesmi “Malo stariji” kaže: “Stjeran u nešto, ne znam u što,/u neki feudalni kutak: smrt feudalnu,/provociram nekorektni raspored,/nespreman za bilo kakvu svjeto-/nazorsku gužvu.” Dobro se ovdje sjetiti rečenice koju je pjesnik zabilježio u “Izmišljotinama”, a vidio ju je zapisanu na grobu u Omišu: “Hvala ti, Bože, što sam bio na ovome svijetu.” A ovih “hvala” u “Kasnom ljetu” ne nedostaje: gledajući jato cipala prati njihove okretaje u moru i pita se: po čijoj zapovijedi ide ova povezanost.
Zbirka je puna kamenja, kamen se pojavljuje i u prethodnoj zbirci, ondje se kaže: kamen je zapravo cijeli od kamena. S kamenom je stvar, objašnjava Dragojević, da on danju spava, noću je živ. Zato on nama izgleda ovako nepomično i ekskomunicirano iz života. Za razliku od njegova lirskog subjekta, koji u poplavi životne radosti već koju pjesmu kasnije ukrade knjigu. W. H. Auden pisao je o geniju i apostolu. Dvije velike vrijednosti koje se isključuju.
Dragojevićeva pojava kao da ne stane u ovu antitetičnost. On je genij koji ima sve elemente držanja nekoga tko prenosi tuđu, vrlo važnu poruku. Možda zbog toga što nastupa u ime šireg identitetskog nazivnika nego što je uobičajeno? U ime spomenutog bića na čijoj je razini pjesnik uspijevao boraviti uspješnijih dana svoga života? Malo ćemo reći ako borgesovski kažemo kako veliki pisci stvaraju svoje prethodnike. Netko poput Dragojevića priprema vas i za tekstove u kojima se nastavlja ista ova zadaća prenošenja nečega vrlo drhtavoga u nešto vrlo kruto. Ako je točno da je materija energija koja je izgubila zanos, onda se kod njega materija riječi budi i ponovo pretvara u energiju. Čitajući Constantina Noicu i njegovu konstataciju da se svjetlost vuče kroz univerzum s pukih 300.000 kilometara u sekundi, mogli biste pomisliti da čitate Dragojevićeva nastavljača (kalendari ovdje nisu bitni).
Svi veliki u neprekidnom su učeničkom odnosu. “Ne štedi me, kaže olovka.” Tako Dragojević započinje pjesmu “Jutro”. “Žao mi je olovke, žao mi je nepoznatih riječi/koje s njom nisam napisao.” Ovo zapisuje čovjek koji je i svakodnevnu frazu “jesi li živ” uspio čuti onako kako treba, koja se njemu nije izlizala od neprestane upotrebe. Ondje kod teksta o takvom pozdravu Dragojević piše kako su naši stari znali da je moguće da smrt preuzme vlast nad tijelom. Kao što tako rado preuzima vlast nad jezikom.
Upravo objavljena zbirka pokazuje kako se takvim automatizmima, koji se događaju s našim punim pristankom, nosi netko ovako poseban kao Dragojević. Koliko tu ima čišćenja riječi, koliko zračenja stvorenih verbalnih prostora, u koje odmah ulijeću paučine. 20. i 21. stoljeće ostat će zapamćeno i kao vrijeme u kojemu se reklo da je bitak samo riječ. Nama bi trebalo biti lakše nego drugima jer je u nas živ pjesnik pored kojega bitak teče kao potok i koji zna da potoci ne teku kroz inkubatore. Jedan original.
Jer imate pjesnike originale i pjesnike imitatore. Pjesnici imitatori mogu biti veliki, čak baš veliki, veliki. Sjetimo se T. S. Eliota, sav je sastavljen od katalogiziranih tuđih znanja. No ti vidiš da se radi o herbariju, odmah osjetiš da nisi u vrtu. Lijepo je, veliki je to herbarij, sastavljen od aluzija na kompletnu kulturu ljudske vrste, ondje se znanja ciklički kreću jedna oko drugih. Ali je kao u zvjezdarnici, nije to prava stvar, poput vedra neba. Kao što kod pažljivog čitanja Dragojevića i sam izuvaš cipele i silaziš s tepiha i praviš prve korake po tlu sastavljenom od riječi koje je on pozvao da se okupe na tihoj gozbi njegove poezije. A ona se u “Kasnom ljetu” pojavljuje u čistom podnevnom izdanju apostrofiranog godišnjeg doba, kao nešto što pjesnik možda nije uspio do kraja rekonstruirati, ali ne jer nije htio, nego jer će se stvar ucjeloviti tek relevantnim čitateljskim prepuštanjem omari. “Nabrajao sam i bio nabrajan.”
O čemu govorimo kada govorimo o pjesništvu Danijela Dragojevića
Bonislav Kamenjašević, Arteist.hr, 21. 5. 2018.
Nakon pet godina i knjige Negdje Danijel Dragojević objavio je novu knjigu pjesama Kasno ljeto, opet u izdavačkoj kući Fraktura.
Prije svega, nameće se jedno karverovsko pitanje: o čemu govorimo kada govorimo o Dragojeviću? O njemu se većinom razgovara neobavezno i usputno, čak i anegdotalno, proširujući tip doticaja (ne i govora) i do sfere mitskoga (u kojoj doduše ima i istine). Tako se u prvi plan redovito ističu četiri „podatka“, iznesena kao suhe činjenice, gotovo kao konspiracijske tajne, s uha na uho:
– Dragojević objavljuje redovito po jedno jedino izdanje svake svoje knjige, nema drugih puta.
– Dragojević je bjegući pjesnik, ne voli javna pojavljivanja i prisutnost, ne daje intervjue, ne participira ni u kakvim udruženjima.
– Dragojević je najveći hrvatski živući pjesnik.
– Dragojević je još uvijek recepcijski (i) stručno prilično zanemaren.
Iz tog kruga koji ne neprestano ponavlja – a u kojem se rijetko ili gotovo nikada ne napiše ništa o njegovu djelu – ovdje ćemo izaći i to govoreći o novoj knjizi što će obuhvatiti i razmatranje o Dragojevićevoj uobičajnoj poetici. Aksiološkom vagom mjereći: može se općenito zaključiti da je riječ o knjizi koja ponavlja već ispjevano, koja svodi ono učinjeno. Međutim, i kad je takav slučaj po srijedi, Dragojevićevi su tekstovi odlični.
Kasno ljeto broji šest ciklusa (Uostalom, Imena, Naprimjer, Vrtnja i uteg, Praznik, Ljetni dan) napisanih na uobičajen način: četiri kao naracije poredane u stihove, središnji Vrtnja i uteg napisan stihovano, jezično škrtije, sintaktički manje fluidno, više lirski, te završni Ljetni dan kao skup čistih poetskih proza, eseja, priča, komentara, proznih deskripcija, a dijelom i kao autopoetički komentar. Zbirka temeljno funkcionira kao sustav opreka, usprkos i poststrukturalističkim i postmodernim komponentama autorova opusa.
Nova je knjiga jedna rekapitulacija starih preokupacija. Pongeove jezične igre, kopanje po rječniku, zaokupljenost riječima i stvarima, Charov vidokrug apsoluta u suodnosu sa Zemljom, od koje se ne možemo nikako odvojiti. Zemlja sa svojom vrtnjom u čijem je središtu uteg (ciklus Vrtnja i uteg koji govori i o simbolici i domišljaju cikluskih naziva), kao što je u čovjekovoj vrtnji Zemljom sila teža ravnoteža / uteg u središtu koji ga neprestano pritišće tlu. Dokaz su tome pjesma „Skok“ i zbirka Kornjača i drugi predjeli. Pred francuskim postnadrealistima prolazi i Jules Supervielle kao preteča. Napokon i predsokratski, elejski, Zenonovi paradoksi koji se kriju u Dragojevićevim poetskim promatračkim šetnjama jezikom, odnosno njegova cjeloživotna potraga za prostorima ne-mjestima, za nematerijalnom materijom, za tvarnim ne(s)tvarnim – za, nazovimo ih, heterotopijama.
Kamen
Podignem kamen, a ispod stonoge spavaju.
Stonoge spavaju danju, kaže knjiga.
Da im ne remetim san, brzo vratim kamen na
njegovo mjesto. Pod teškom kamenom kućom
neka se, ako može, nastavi tišina i čeka
noć koja će ih izvući vani i razigrati.
Uostalom, knjige ne kažu, ali mi znamo,
I kamen danju spava, noću je živ.
Iako se u istu rijeku ne može dvaput uskočiti, ona nas ipak podsjeća na svoj negdašnji sjaj, samo sada motren „Monokromom“, samo malo stariji, malo kasniji sjaj s patinom, jezična panorama kojom u krug klizi kasni vid. Nijanse bijele isprepletene su nijansama crne. Subjekt pjesničkih struktura više ne gleda samo osunčano svijetlo jezično podne, već gleda u mašti unutarnjega pogleda, uz tonove zalaska, sjaj u tami. Ali i dalje gleda jasno, oštro, geometrijski. Jer je Dragojević pjesnik ritma, ekvilibrija, flegmatike kojoj lava tektonski radi ispod površine. Pjesnik tranquilla.
I sve je tu. Korice knjige sa svojom bjelinom na čijoj plohi su crna slova. Nazivi ciklusa. Što nam sami nazivi govore? Praznik je dan koji nije ni pun ni prazan, ispražnjen, a opet popunjen; Uostalom je partikula bez osobina i oblika, dopuna, spona, ni riječ ni neriječ; Imena sasvim doslovno kazuju o praksi nominalizacije jer je sve u jeziku; Naprimjer je blaža uostalom koja enumerira ono imenovano, one dijelove potrage za bitkom; Vrtnja i krug, već spomenuti ciklus, što govori o važnosti i uporištu tih pojmova u Dragojevićevu opusu, problematizira prostor, pokret i težinu; Ljetni dan je dobro staro pitanje pogleda – amblem autorove poetike, okrugao, zanosan, opojan, himnički, eterični Hiperion koji gradi ponešto od atmosfere Valéryjeva Groblja pokraj mora, igra svjetla i sjenki.
Prozor
Kako me napušta prozor. Pogledam, svuda malo
i ništa. Oskudan zrak, malo boja, zatvoren vidik.
Da sam slikar, kako bi mi se osjećala ruka?
Odlaze stabla s pticama, brod s dimom i bez dima.
Prije je tu lajao pas. Netko me zvao. Bog možda.
Bog je prozor, lijepo opće mjesto, zatvarano
i otvarano. Zatvara li se sada? Dišem lagano.
Da sam bar bilo kakva težina. Ali nisam.
Moram se okrenuti.
Kakve su se to opreke smjestile u ovu Dragojevićevu tapiseriju? Nešto od njih već je naznačeno u dosad kazanom. Stara šetnje krajolikom nadopunjene su novima, tamnijima, onima iza zatvorenih očiju. Okruglom i oblom, u čijem je središtu žarki žižak, nasuprotno je oskudno i nečujno, sjen koja prelazi preko stihova, preko jezika, preko razmišljanja i nakačila se na svako slovo na podlozi bjeline, bivajući jedna od čestotnih i tipskih autorovih riječi. Lirski subjekt u zbirci ujedno se i sjeća vlastitih poetskih strategija, što vidimo u nizu pjesama, a isto tako svoj tvorbeni prosede i zaboravlja, pateći od svojevrsnoga literarnog alzheimera, koji nekako prati ukorak i zadanu mjeru objave isključivo prvih izdanja. Tim činom kao da se signira dohod kojim njegovo pjesništvo defilira javnim prostorom u ograničenu vremenu i prostoru dok i njega ne shrva vrijeme. Kaže lirski subjekt da su nekad i nikad – zaboravljeno i nenapisano – jedno te isto.
Što znači ta nova strategija stvaranja? Nova je strategija gledanje unutarnjim okom, zamišljaj, promatranje u tami, izmišljaj, svjetotvorenje maštajući: „…zatvori oči, s pogledom iznutra, vidjet ćeš što nisi vidio.“ Uglačano sjajno kamenje, nalik koricama ove zadnje knjige, više se ocrtava danju. Ali zna se, kamenje se ustvari kreće noću. „Kamenje se kotrlja u Saharu, crnu rupu, svemir, dušu.“ „Tko može, neka ne otvara oči.“
Katulbo
Ima mnogo riječi koje ako ih čitamo obrnuto
zvuče ljepše (muzikalnije), a i sličnije su predmetu
koji bi trebale predstavljati. Tako, tim činom, na-
staje nešto slično i nešto posve različito, i ogledalno
i dalekozorno. Jedna takva riječ je, bez sumnje, i
oblutak, od natrag viđena: katulbo. Da provjerite,
ponovite je naglas nekoliko puta: katulbo, katulbo,
katulbo. Kako se čuje, divna igra. Za razliku od
pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje,
zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih
krajeva. Katulbo.
Što je zaboravio autorski glas: „Izgubio sam, a ne znam što“? Polako gubi fenomenološku reifikaciju, oblike (koji ponekad prokliju kao plod ili nagrizaju, ovisi kako se uzme), gubi načine izrade svojih jezičnih struktura: „Što je to? / Je li to puno ili prazno, / je li blizu ili daleko, / postoji li, koje je boje, / je li glasno ili tiho, / kojim slovom počinje, / gdje mu je kraj?“ Lirski glas pita se gdje je nestalo to obilje jezičnih, pojmovnih i predmetnih artefakata o kojima je pjevao/posredovao. Je li on sam napustio obilje, ili je ono napustilo njega, ili su se istovremeno udaljili po načelu: „Kako došlo tako otišlo, to malo, / to veliko, to ništa, to nevje- / rojatno kraljevstvo?“
Pred „golemom amnezijom“ koja se nadvila nad njega, tekstualni glas u zbirci, u pjesmi „Od mene odlaze riječi“ ostavlja oporuku, amanet, credo, pledoaje, portfolio i životo-pis u doslovnome značenju riječi. U pjesmi „Nomad onomad“ duhovito i oporo, kao lava, tektonski, lirski glas kazuje o svojoj kartografiji prostorom, riječima i zapreminama onoga oko riječi i u njima, uvijek uzdižući u svijest ono „nekad jednako nikad“. Ne možeš se uhvatiti za prođeni, za nadolazeći život. Samo si točka iz koje promatraš sve. U duhu. Kao i jednako stvarno. Dragojevićev lirski subjekt točka je u sadašnjosti u kojoj se prelamaju sve bilo i sve bit će, ako će biti. „Onomad“ je u pjesmi jer je pogled usmjerio prema bjegućemu vremenu, koje je sasvim sigurno i ono što ga tek čeka, ali: „Nekad i nikad su bez zaključka (…) malo kao laku noć.“ Lirski subjekt osjeća da nešto dolazi. Valja se iza brda. Neimenovano, trajno, ustrajno, neprimjetno i nenametljivo, semper ubique. I pomireno prihvaća tamu, sasvim suprotno Goetheu koji na kraju svega kaže: mehr Licht!
Putovanje
Tko gleda kroz ušice igle,
usnama vlaži konac,
tjera ga kroz njih,
a u oku i rukama osjeća
pravac, sjaj i vrh igle
s kojim treba doći
na druge strane i mjesta,
htijući ili ne, on je
na malom putovanju
s odredištem pouzdano
točnim, kao kukac.
Točka sadašnjosti u kojoj se prelama ono pređašnje i ono još ne dohodeće, a iz koje se motri poput ribe drhtulje čije oči jedine ćire nad pijeskom i muljem, klasična je dragojevićevska heterotopija. U njoj se također kriju opozicijski parovi. Prostori ne-mjesta: lonac, čaša, šalica, vaza, kutija, bure, svemiri, prostori, volumen, praznine, materijalno i nematerijalno istovremeno, ponderiranje razbuktanih starih sličnih motiva.
Rog je primjerice „veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom“. Rupa u zemlji ono je stalno žudeće iskopane zemlje čije je to bilo suštinsko mjesto. Bit(ak). Slike riba su i stvarnost i slika, kao i riječi. One teže iz crteža uskočiti u vodu, međutim izvan crteža ne žive. U ustima je uvijek topao i gust mrak. Bilo gdje je i negdje i nigdje: ne-prostor. Heterotopija kroz koju se prolazi. Lirski glas odabire predmete čija se svrha očituje u njihovoj „kružnoj“ praznini, u njihovu središtu, u onom njihovu prostornome.
Na isti način subjekt pristupa i nematerijalnoj materiji, tvarnome ne(s)tvarnom: korak, sjena, pokret, riječi naprimjer i uostalom, Bog. Bog: ima ga, nema ga. Komunicira s njim sasvim u duhu kontradikcija koje su temeljno sidrište Dragojevićeva teksta, opusa, jezika. Ovakav obrazac, modus apelandi, apelira na to da se sve vidi i ne vidi, imenuje, pa biva, ali i ne biva, biva u čovjeku, u jeziku, u slici.
Pomaci
(…)
*
Pružam znanici popijenu šalicu
espresa: pogledaj mi sudbinu,
kažem joj. Ona se smije i gleda
u okruglu bjelinu s malo šećera
na dnu.
*
Ljeto. Riječ ljeto. Godišnje doba ljeto najmanje je tvarno, i tvar i ne tvar, i materijalno i nematerijalno, pars pro toto zbirke, citat iz teksta: „To svijetlo ništa / Ta radost oku“ (A. B. Šimić). Ljetni je dan proziran kao ljetni pogled. Na tom je tragu i Dragojevićevo shvaćanje jezika. Pogled iz jezika, prema jeziku, po jeziku, s jezikom i u jeziku. „Lijepa rečenica, ni istinita ni / neistinita, osvaja svoj prostor.“ Riječi i jezik imaju samosvojan život. Sve što je izgovorljivo može biti svjetotvorno, može biti smrtonosno, može biti prazno i može biti puno. Primjerice, u istoimenoj pjesmi „Zrno“, okruglo zrno, bit, jezgra, žižak, plamen, tekstualnome glasu, može biti: plod hrane i života (pšenica, mak, grožđe), plod stamenosti, trajnosti i strukture (biser, pijesak, soli), a može biti i plod smrti i razaranja (metak, tane). Jedan bi pjesnik rekao biblijski – okruglo, ovalno, plodotvorno, živorodno: jabuka razdora, jabuka razgovora.
Nešto od svega dosad rečenog krije se u zadnjem poetskoproznom „esejističkom“ ciklusu koji ionako, kako kažu drugi, često u Dragojevića fungira kao autopoetički komentar. U njemu lirsko-pripovjedni glas raspreda o malim i ništavnim stvarima koje čeka vjerojatni zaborav, o predmetima i prozorima kao mikrofenomenima, o silasku stubama njezina grada, o zaradi i umjetnosti, o mogućnostima tumačenja književnosti/poezije te, najzad, i o nemogućnostima reći neku priču, misao, izmišljotinu, prirodni zakon, zaključak: bilo što.
U tekstu „Grad“ bilancira, sabire život, i to čini heterotopijski: „Neće biti da sam se rodio i da ću umrijeti. Nejasna odjava, brisano, izbrisano. Neka velika bolest bijeljenja. Bilo, nebilo, prošlo, neprošlo. Bez imena, bez ijedne riječi.“
Nomad onomad
Bio sam nomad onomad. Sad više nisam nomad.
Sada sam samo onomad. Što ću s tim onomad
kad više nisam nomad? Bili smo zajedno jedno
u drugom. Jedno prošlo, drugo prošlo, ništa
došlo. Zbog zvučnog rodbinstva, susreta,
sastanaka i rastanaka, zbrka u mojoj jedno-
smjernoj glavi. Jedno dijete ne zna što će.
Ne htijući ih izgubiti, potajno se igra s
njihovim zvukom, smislom i besmislom: o, nomad
onomad, onomad nomad, onomad, onomad, nomad,
nomad, a sada, nekad i nikad su bez zaključka,
naputka, bilo kakve sreće i nesreće, malo kao
laku noć.
Na kraju, da (re)kapituliramo: Kasno ljeto opjevana je sjena ranijih svijetlih podneva. Lirski glas, pobjegao iz svojega početnog beskraja, mašta umrijeti u podnevnom oku (Desnica), osjećajući da se zavjesa polako spušta, o čemu dobro ilustriraju prva i zadnja pjesma – ključ svega. „Prozor“ i „Ljetni dan“. Prozor u ljetni dan. Koji se zatvara. Bog je prozor, lijepo opće mjesto, kazuje se u prvoj pjesmi, u kojoj lirski subjekt nije (više) težina, a odnekud se napokon mora uzletjeti. Zavrtjevši se kao onomad na Cvjetnom trgu. Ljeto je jedno lijepo opće mjesto, kazuje se, s druge strane, u zadnjoj pjesmi. U prvoj se pjesmi može nožem rezati prolaznost – lirski se glas seli u unutarnje prostore, mrak, miri se s noći, odlazi u druge krajolike, motreći drugim očima: „Kako me napušta prozor, pogledam svuda malo / i ništa. Oskudan zrak, malo boja, zatvoren vidik.“
U zadnjoj se pjesmi poentira jednom slikom vječnosti kao heterotopije, jednim beskrajno dubokim prizorom koji u svoj svojoj jednostavnosti pokazuje zašto o Dragojeviću ne treba iznositi naročit vrijednosni sud – on ga u našim prilikama transcendira:
„…drugi [je] svijet kao jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine.“
Kada srce, nakon što je čulo mir antologijskih klompi, sada zaboravlja kakvo ga utihnuće čeka, gubeći se u perenijalnoj i vječnoj svjetlosti.
Kasno ljeto našega svijeta
Darija Žilić, Vijenac, 19. 7. 2018.
Potka je ove knjige zapis o nestajanju svijeta kakav pjesnik poznaje, odnosa koje razumije. Ali baš zato Dragojević više no ikad bilježi te pojedinosti, taj svijet koji izmiče, koji je tu negdje, kao neki zračni anđeo, kao svjetlost koja rastjeruje i onaj mrak koji metaforički označava gorkost spoznaje, odraslost
U uredničkoj bilješci o knjizi Negdje Danijela Dragojevića Roman Simić ističe da je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je „negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje, nigdje“ – i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita. I u novoj knjizi Kasno ljeto još se više ističe izgubljenost, umor, ali i naznačuje rasap svijeta koji poznajemo, distopija, ali i mogućnost novoga začaravanja tog istog umornog svijeta koja se očituje u čežnji za svjetlošću, o kojoj u svojoj knjizi Ljeto piše Albert Camus, autor kojega pjesnik citira u Kasnom ljetu.
U Dragojevićevoj poeziji nalazimo kritiku ideje o jeziku kao objavi zbilje, identitetu riječi i stvari, jezika i zbilje. Jezik se odvojio od zbilje i funkcionira kao čista mogućnost. Pjesnik blokira mjesta prepoznavanja: najprije nalazimo afirmaciju, pa negaciju nekog iskaza, pa se na taj način negira referencijska uloga jezika, a u pisanje se unose nesigurnosti. Tim postupkom pozornost se skreće s predmeta na sam proces pisanja, na riječ koja postaje moćna („svi bi je za danju i noćnu prijateljicu, / ona neće“), na rečenicu koja diktira raspored stvari, ili čak život ili smrt („Usred rečenice molim rečenicu da u njoj / nitko ne umre, ni ja ni itko drugi.“). Rečenice su izvan kategorije istine i laži, samo postoje, nema jasnih određenja, ni relacija (Rečenica). I svaki se prizor može tumačiti dvojako: kao čin slavljenja života ili kao prvi korak u smrti.
Lirski subjekt, baš kao i npr. Beckettov Molloy, ne zna što bi s riječima. Molloy tvrdi da mu se njegovo obilje riječi ponekad čini kao siromaštvo i obrnuto. U pjesmi Grad lirski subjekt, kao i Beckettovi junaci, jest „u sebi gluh, slijep, mutav, odsutnog pogleda“ i ističe: „ne znam šta da radim s obiljem neba, s kućama, ulicama i njihovim pojedinostima“. Lirskom subjektu čini se kao da je u autističnom snu, on ponavlja radnje, broji, a brojke su odvojene od svega, kao što je i on odvojen od sebe sama. Pjesma završava upravo kao i Beckettovi iskazi: subjekt je u nekoj amneziji, raspada se svaka izvjesnost, svaka referencijalnost, očigledna je čak i zapitanost u vlastito postojanje, a na kraju nastaje i gotovo rasap svijesti: „Ako bih trebao napisati pismo (kome i kamo?), odakle bih ga napisao, kako, što, s kakvim nadnevkom?“ U pjesmi Sedam nalazimo najprije afirmaciju, pa negaciju, ali na kraju postaje neizvjesno i samo to sedam koje dolazi u relacije: „U sedam što je sada, / gdje je sedam?“ U pjesmi Izgubio sam ponovo se naglašava gubitak, spominje se „potištena konfuzija“, ili pak nalazimo samosažaljenje i žal za zaboravljenim riječima (Črčkarija). Nema sigurnosti ni u jednom iskazu, u određivanju relacija („Je li to puno ili prazno, / je li blizu ili daleko“), prisutna je svijest o zaboravu koji se proširuje i oduzima riječi. Posebno je potresan usklik lirskog subjekta: „Bože, ne dopusti / da zaboravim / riječ kiša“ (Kiša). Obraćanje Bogu jest i iskaz nemoći, pogubljenosti, svijesti o ne-mjestu, o nemuštoj potrazi za smislom. I na kraju ostaje ravnodušnost, jer može se biti bilo što, svejedno je koje se referencije vežu uz to jastvo, odnosno nastaje zapitanost što čini puninu bića koje se osjeća samo i prazno:„Jesam li ja napustio obilje, je li ono napustilo mene ili smo se napustili’“ (Svejedno).
Igra zvukom i značenjem
U pjesmi Nomad onomad ponovo se javlja igra zvukom i značenjem („Bio sam nomad onomad. Sad više nisam nomad“.). I sve se na kraju pretvara u zvukove, ponavljanja, bez jasne oznake vremena i smisla. Lirski subjekt prestaje biti promatrač, pretvara se u onog koji je promatran, u sjenu (sjene se često spominju u ovoj zbirci): „Mrtav. Gledajte me, ne gledam vas. / Bespredmetna sjena. Stariji nego što treba“. (Malo stariji). Nije slučajno da se i jedno poglavlje zove Imena, jer imena označavaju, pa se pak zamišlja pjesma s imenima otoka i piše kozmogonija: to je kao neki početak svijeta, to imenovanje. Rečenice više nisu sastavljene od imenica i glagola, kao u pjesmi Zalogaji. One se mogu sastojati „od samih točaka (na početku, sredini i kraju)“, a takve rečenice pokazuju nam i da je nemoguće uopće konstruirati odnose, da oni ne postoje, jer semantizacija nestaje, kao i svaki pokušaj stvaranja smisla. Urušava se svaka identitetnost. A nestaje i svaki mogući oblik pokreta, kretanja, jer i glagoli se pretvaraju u infinitive i „ne bi se više pokretali“, ni miješali.
Čovjek nije imenica, on je glagol: tu misao nalazimo u pjesmi Kuće, a nakon toga igranjem suglasnika stvara se privid pokreta. U pjesmi Pomaci, sastavljenoj od niza kratkih strofa koje govore o sitnim pokretima, pomacima, posebno je važan odnos bića i riječi. Ptice kao živa bića ne bi se trebale zadržavati u pjesničkim slikama, u jeziku, jer on je tek zatvorena rešetka ili kavez: „pusti ih da prolete kroz riječi, / ne muči ih pogledom, oduševljenjem / ne traži priču, preplašene one bježe“. Riječi su kao babuške: riječ je riječ u drugim riječima, a i „dio drugih riječi u meni“. Neke se pak pjesme igraju značenjem i zvukovima, ludičke su, u njima se čini da je sve moguće, ali se uspostavlja i to da je na kraju sve zapravo (na primjer, u pjesmi Glava).
***
Ljeto
S tri prazne stolice za jednim stolom.
Tako me dočekuje ljeto. Gledam otvorenim i zatvorenim očima tko je u tim prazninama, jesam li uistinu četvrti. Držim u ruci šalicu i svjetlost na njoj. Da ne bi praznina rasla, da bih ublažio trpkost, koliko šećera treba? Kakav ritual za to čega nema u mirnom danu? Gdje sam? Okrećem žličicu, okrećem, potaknut pokretom čekam da osjetim blago okretanje Zemlje, blago kao nevidljiva ptica.
***
U pjesmi Katulbo igre riječju postaju oblik očuđenja i radosti, jer nova riječ nastala od stare donosi i utjehu i novo začaravanje svijeta: „Za razliku od pravog oblutka, ovaj novi se kotrlja, poskakuje, zvuči veselo, kao neki nepoznati stranac iz toplijih krajeva. Katulbo.“ U odnosu grada kao okvira za kretanje pojavljuje se slika izgubljenog grada ili svijest o vlastitoj izgubljenosti. U tome i jest posebnost ove knjige: ona pokazuje kako se gubi okvir, jer se urušava način funkcioniranja doživljaja prostora kao onog u kojem postoji izvjesnost podražaja, odnosa itd. Sad se sve čini upitnim, a i jezik postaje kaotično vrelo, razmatra se pisanje, umjesto opis opaženog. Intenzivira se i osjećaj nesigurnosti o vlastitom identitetu, koja se izlaže bez zadrške i otkriva se slabost i nepouzdanost lirskog subjekta (Gljive). No s druge strane, lirski je subjekt svjestan da je upravo on taj koji stvara usporedbe, omogućuje povezivanje naizgled suprotnih stvari (Vrtnja i uteg). Umjesto hoda, skok, kao otklon od zemlje, kao usklik (nije slučajno da se često spominju uskličnici, ushiti), kao iskaz otpora sporosti i novog pogleda na odnos između subjekta i zemlje/tla. Kao da se u toj zvučnosti ushita obnavlja vjera i čini drukčijim ono što smo uzimali zdravo za gotovo. Otud i niz pjesama o predmetima iz svakodnevnice, koje kao da slave upravo tu običnost, a zaboravni subjekt vraća sjećanje na ono što ga okružuje, pa se sretan zbog toga raduje, kliče, obraća Bogu. I sam Bog postaje „uskličnik, najljepši i najpotpuniji!“.
I taj je usklik čista emocija, nešto izvan disputa, a čini se i da pjesnik želi više no ikad težiti tim iskazima emocija, a ne pretencioznosti. Postoji i element distopije: naznake budućeg svijeta u kojem se pčele se okupljaju oko umjetnog cvijeća. Ta neobična slika pokazuje i promjene u prirodi, svijet u kojem više ništa nije izvjesno, u kojem i pčele gube osjete, a pritom zauzimaju gradove, pa se i odnos grada i prirode mijenja: „...danas je Mate Ganza pred jednim rascvjetanim stablom rekao kako je čitao da pčele sve više sele u gradove (on je rekao zauzimlju gradove) i prirodoslovci ne znaju kako bi tu njihov život mogao biti moguć“. Negaciju nalazimo i u pjesmi Ne, koja također govori o rasapu, raspadu svijeta. Nije stoga slučajno da se ljeto spominje u naslovu, da je ono predmet opisa u pjesmi Ljetni dan.
Iskustvo čitanja
U ljetnom je danu, piše pjesnik, „najmanje tvarne supstancije“. Zapravo ljetni dan je povezan s nestajanjem: „Bio je (ili jest) okrugao, sjajan, zanosan, opojan; vi u njemu bez dobi, ni stari ni mladi; bio je(ili jest) u zraku, od zraka, nešto do kraja neskulpturalno od čega su ruke sasvim prazne“. I čini se da i jest potka ove knjige zapis o nestajanju svijeta kakav poznaje, odnosa koje razumije. Ali baš zato Dragojević više no ikad bilježi te pojedinosti, taj svijet koji izmiče, koji je tu negdje, kao neki zračni anđeo, kao svjetlost koja rastjeruje i onaj mrak koji metaforički označava gorkost spoznaje, odraslost. O tome uostalom i govori jedna od ponajboljih pjesama u prozi u Kasnom ljetu, naslovljena Doček. Dragojević govori i o iskustvu čitanja, o čitateljici koja čita netočno i preslobodno i unosi značenja, nepovezana s prvotnim značenjem. Radost koju donosi čitateljica pokazuje da tzv. kriva tumačenja donose ponekad oslobođenje od semantema koji zagušuju: „Zapravo oduševljen njenim oduševljenjem, volio bih da sam napisao tu njenu pjesmu. Njom bih se našao u šestom danu Stvaranja, u kojem sam tako malo boravio.“ Upravo ta radost i ljubav prema životu i smirenost potrebna je pjesniku koji, kao i Beckettovi junaci, gubi oznake bića. Možda je to najpreciznije objašnjeno u pjesmi Večer: „Ja sam bio netko bez dobi, šumovit otok, ni mlad ni star, u sebi i izvan sebe, riječ koja je zaboravila što znači.“(Večer).
A pjesnik i jest netko tko povezuje gornji i donji svijet, poput crvenog luka (Luk), kao da živi ispod zemlje, s malo bijesa i radosti, zadovoljan u svom „unutrašnjem suncu“. U knjizi Negdje nalazimo pjesmu Guljenje krumpira u kojem lirski subjekt uzima prispodobu krumpira. Vrijedi na ovom mjestu citirati stih: „Ja sam, to vidim, neka stara životinja malo umorna, oprezna, iznutra gomoljasta, stvarana pod zemljom, privikavana na danje svjetlo: pravi krumpir“. Pjesnik kao trickster povezuje svjetove, tvarno i duhovno, emocije i tjelesnost. Poezija pak kroz neobične nove riječi i zvukove čuva svijet od potonuća, jer kako ističe Albert Camus: „Mi smo također potonuli, usprkos mladoj krvi, u strahovitu starost ovog zadnjeg stoljeća, i mi katkada žalimo za travom svih vremena, za listom masline koji više nećemo gledati zbog njega sama te za grožđem slobode.“ Upravo tu radost prigušenu krivim izborom povijesti („povijest je jalovo tlo na kojem vrijes ne raste“, piše Camus) priziva Dragojević i nalazi je u preokrenutim riječima, jezičnim igrama, u tzv. krivim čitanjima, odustajanju od teške ozbiljnosti, koja nipošto nije dokaz i ljudske mudrosti.
Mali svemiri na radnom stolu
Krešimir Bagić, Kolo 2/2019.
Sedamnaesta knjiga Danijela Dragojevića Kasno ljeto vraća nas u uzbudljivi i kompleksni svijet tog pjesnika obnavljajući poznate i otvarajući nove motivsko-tematske evidencije i uvide. Knjiga sadrži 95 tekstova razvrstanih u šest cjelina kojih su naslovi: Uostalom, Imena, Naprimjer, Vrtnja i uteg, Praznik i Ljetni dan. Kako je to već u Dragojevića običaj, knjiga združuje stihovane pjesme i tzv. poetske mikroeseje ili pjesme u prozi. Dva diskurza surađuju, međusobno se dopunjuju i snaže.
Što se zbiva u Dragojevićevu Kasnom ljetu? Mnogo toga. Među ostalim, njegov subjekt otkriva da ga sa svih strana gleda nebo, da mu nedostaje »jednooko druženje s mrakom«, da »neka golema amnezija« zahvaća i grad i njega, da ga napušta prozor, da priželjkuje biti »veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom« ili kornist imena Šiško. Kasno ljeto je i doba u kojemu se subjekt prisjeća dolaska struje u Velu Luku, glumca koji se svakog dana strastveno posvećivao jednoj riječi, brojeva u kutu slike Emanuela Vidovića, zaboravljene novčanice u knjizi, doba u kojemu od subjekta odlaze riječi, u kojemu se glagoli vraćaju u infinitive pa on usred rečenice počne pregovarati s rečenicom koju upravo oblikuje. Naposljetku u kasno ljeto Dragojevićev subjekt razgovara sa svojom sjenom, antropomorfizira nesanicu, hrpu zemlje, puža, ježa, ulično svjetlo. Tako prizivano i deskribirano doba zapravo je najprije doba refleksije, zrelosti i pjesnikova propitivanja lirskog svijeta i jezika kojim ga je stvarao.
Preskoci, zamjene, preobrazbe
Pri osmišljavanju i razumijevanju Dragojevićeva pjesništva kritičari su često tematizirali njegove »zamjenične igre« ili svojevrsnu dragojevićevsku teoriju metafore. Hermeneutička uporišta toj temi posvećenih kritičkih ogleda obično su bila dva Dragojevićeva prozna teksta – »Virusi – riječi« iz zbirke Prirodopis i »Zamjene« iz zbirke Razdoblje karbona. Subjekt prvog teksta među inim kaže:
»Moj plan što se zamjena tiče uvijek je ogroman, kao uostalom i svačiji. Sve treba, kako mislim, zamjenjivati sa svim. Ovdje gdje sam stao, sada riječ možete zamijeniti za anđela, anđela za kišu, kišu za prijatelja, prijatelja za mogućnost itd. U nekoj idealnoj igri, naravno, u zamjeni ne smijemo stati. Kada sve bude zamijenilo sve, kada sve bude prolazilo kroz sve (čitajte tako Marxa ili Einsteina) naći ćete se u oblasti neviđenih sloboda, putovanja, radosti. Jer u zamjenama nema greške. Ništa nije tako daleko da se ne bi moglo zamijeniti i spojiti. Treba zamjenjivati!«
U drugom tekstu naslova »Zamjene« subjekt – umjesto fingiranog obraćanja čitatelju – Dragojevićev subjekt nedvosmisleno progovara iz prvog lica jednine koje ne ostavlja prostora sumnji da ispovijeda vlastito iskustvo. Tekst se otvara sljedećim rečenicama:
»Sa svim što vidim, slutim, znam, sa svim ću se zamijeniti samo da bih ostao u životu: nešto od toga jedem, nešto dodirujem, nešto sanjam. Čim osjetim umor i uvenuće, preskačem.«
Kako već spomenuh, o »zamjeničnim igrama« kritičari su razmjerno dosta pisali. Hrvoje Pejaković nalazi da im je izvorište »iskonski pjesnički san o povezanosti i uzajamnoj zamjenjivosti svega sa svime«; Zvonimir Mrkonjić pjesničko pismo Danijela Dragojevića prigodno karakterizira kao »pismo zamjene« te konstatira da su zamjene uz ostalo predočene kao »egzistencijalna nužda, oblik nagona za samoodržanjem lirskog subjekta«. Branislav Oblučar, autor opsežne monografije o Dragojevićevu pjesništvu, ustvrđuje pak: »Glas subjekta u zamjeničnim igrama (...) udvojeni je glas; u mjeri u kojoj računa na inherentnu izražajnost kozmosa i materijalnog svijeta, subjekt ne tretira vlastiti jezik i govor kao opnu koja ga bespovratno odvaja od svijeta, već ga u njega smješta te tako obvezuje da o njemu govori, da se govorenjem s njime poistovjećuje ili zamjenjuje i da ga time širi, a sebe preobražava«.
Doista, citirani ulomci dvaju Dragojevićevih tekstova funkcioniraju kao autopoetički iskazi koji racionaliziraju ponašanje subjekta tog pjesništva, njegovu iznimnu pokretljivost i često mijenjanje pozicije s koje govori. Dakako, moguće je spekulirati i o tome da su ti iskazii prigodni mamci koji ističući prirodu ponašanja pjesničkoga subjekta neizravno potiču tumača da zapostavi pojedina obilježja Dragojevićeva pisanja. Tako primjerice nasuprot proklamiranoj igri zamjena stoje jezik, stih, rečenica i oblici komponiranja teksta koji su relativno stabilni i ponovljivi na razini čitavoga opusa. Ili pak opsesivni motivi koji migriraju iz knjige u knjigu, koje subjekt dograđuje, provjerava i mijenja naglašavajući stalnost pojedinih svojih interesa. U različitim knjigama Dragojević naime objavljuje pjesme s istim naslovima ispod kojih se pojavljuju različiti, više ili manje korespondentni, tekstovi. Recimo u dvjema ili trima zbirkama nalaze se pjesme naslova »Mjesto«, »Kiša«, »Kuća«, »Cvrkut«, »Ptica«, »Prozor«, »Krovovi«, »Glava«, »Sveci«, »Četvrtak«, »Šetnja«, »Ah« ili »Večer«.
Rječnik kao mjesto radnje
Čini se da je riječ o pjesništvu koje podjednako računa na začudnost i silinu zamjena te na istančanu percepciju subjekta koji se usredotočuje na male, naoko neznatne, pomake. U Kasnom ljetu moguće je prepoznati oba izdvojena obilježja. Kada je riječ o zamjeničnim igrama, pomnog će čitatelja Dragojevićeva pjesništva vjerojatno zbuniti višekratno opetovanje njegova subjekta da odustaje od te igre odnosno da je u pitanju praksa koja pripada prošlosti. Najeksplicitnije je to izrazio u pjesmi »Svejedno«:
Kada sam bio mlad, i bio pjesnik, mogao sam
bez nelagode govoriti ja sam ovo, ja sam ono,
ja sam zvijezda, ja sam pauk, ja sam dno,
mogao sam redati riječi i biti bilo što, sve.
Sada čitavo jutro listam rječnik, za jedno ja sam
tražim riječ, važnu i prevažnu za mene, za bilo što,
i ne nalazim je; u meni se vrti nešto prazno, pusto
odasvud. Jesam li ja napustio obilje, je li ono napustilo
mene ili smo se napustili? Tko će znati.
Zelenilo odlazi i ne vraća se. Sve je ionako svejedno.
Ja sam jedno svejedno.
Subjekt pjesme je autorefleksivan, on inzistira na suprotstavljanju prijašnjeg i sadašnjeg sebe. Međutim, unatoč gestualnoj melankoliji spram prošlih vremena, njegov je govor lucidan, zavodljiv, ritmičan, živ i ambivalentan, i to osobito u završnom stihu koji preosmišljava čitav tekst. Jezična dosjetka »Ja sam jedno svejedno« izmiče tlo doslovnome shvaćanju iskaza vraćajući u igru i subjekta i zamjene. Rekao bih zapravo da i u pjesmi »Svejedno« i u zbirci Kasno ljeto imamo posla sa subjektom koji je toliko toga iskusio, prošao i promislio da je postao iznimno izbirljiv i oprezan. Prije nego učini potez, prije nego prigrli novu metaforičku plovidbu, on propituje njezin smisao i moguće ishode. Primjerice, u pjesmi »Gljive« taj subjekt otpočetka do kraja dvoji kakva bi gljiva volio biti – otrovna ili neotrovna. I upravo dvojba, plesanje na granici između dviju mogućnosti, odjednom iskrsava kao nova mogućnost i potencijalno stanište lirskih preobrazbi i lirskoga govora.
Igra zamjena u Kasnom ljetu eufemizira se i dobrim dijelom seli u prostor jezika – može ju se voditi u svim smjerovima, ali samo do trenutka dok čovjek sam govori, asocira, zamjenjuje i nastanjuje riječi novim značenjima a duh novim iskustvenim položajima. Sada Dragojevićev subjekt sve češće druguje s rječnikom i zaključuje da je »svijet pun lijepih i ludih riječi« te da s njima treba izlaziti. Dapače, rječnik postaje pokretač vrtoglavih metafora koje učas spajaju udaljene prizore, iskustva i značenja, mjesto na kojemu subjekt obnavlja intenzivan odnos sa svijetom ‒ iznova postajući žarište oko kojega se događaju stvari, dapače koje nalazi, prepoznaje i stvara događaj:
Ja sam kralj, siromah, toplina zemlje,
sjekira, nepouzdan brat, bolesnik koji
je izašao u lipanjsko jutro spreman na
bilo što za malo prisnosti, tako Božje.
(Lipanj)
Međutim, kada igrač odustane od svojih i poželi se nastaniti u tuđim riječima, on nestaje a igra prestaje. O tome Dragojević govori u pjesmi »Usta«. Na njezinu početku upozorava »Ne ulazi u ničija usta, nećeš izaći.«, a poentira ju riječima: »imaš usta,/ u njima sve. Njih hvali.«
Briga o detalju
Drugo spomenuto obilježje Dragojevićeva poetskog pisma rafinirana je percepcija njegova subjekta. Ovdje ću je oprimjeriti u samo jednoj dimenziji. Imaginacijska konstanta tog pjesnika je naime težnja da se usredotoči na rubno, usputno, naoko neprimjetno, da kakav detalj ili neznatni pomak okruži pažnjom, izmistificira, nađe u njemu nešto što zavređuje brigu, divljenje i pjesmu. O tome među ostalim zorno svjedoče naslovi dviju cjelina Kasnog ljeta – Uostalom i Naprimjer. Umjesto značenjski punih imenica i glagola, koji se obično nalaze u naslovima ciklusa, pjesnik bira prilog i česticu, relacijske riječi, riječi koje tek u konkretnoj rečenici dobivaju funkciju i značenje, riječi koje sjenče ili dopunjuju smisao rečenice u kojoj se nalaze. Na njihovu su tragu naslovi pjesama poput »Očito«, »Ah«, »Hej!«, »Daleko«, »Svejedno«. Ili naslov prethodne zbirke Negdje. Ili pak naslov ciklusa Mjestimično iz zbirke Zvjezdarnica. Zastanimo načas kod pjesme »Uostalom«:
Mali svemir u čaši, šalici, vazi, kutiji.
Mnogo malih svemira. Široka riječ kaže
sve je svemir. Možda. Ali ovi su (u čaši,
šalici, vazi, kutiji) na mome stolu.
I vjerojatno su, uvjeren sam, pobjegli
iz svog početnog beskraja. Kao puževi,
stabla, ptice, mora, kopna, kao i ja,
uostalom.
Možda bi se uz ovaj tekst moglo ustvrditi: tipična dragojevićevska demijurška gesta. U naslovu i poenti relativizirajuća riječ – prilog uostalom, a između tekst koji iznova svjedoči da imamo posla sa subjektom koji posvuda (ovdje u predmetima na svom radnom stolu) traži i nalazi ʽmali svemirʼ, bitnost, smisao. Tako on promatra stvari, tako s njima komunicira i pridaje im važnost. Na sličan je način u zbirci Zvjezdarnica u ciklusu Godina svjetlosti tematizirao četrdesetak različitih fenomena. U svakom je prepoznavao onaj blistavi trenutak ili element koji zaslužuje pohvalu, u kojemu se očituje njegova ʽzvijezdaʼ. U naslovu svake od tih pjesama prva riječ je ʽzvijezdaʼ, a nakon nje slijedi izabrani motiv – Mozartova godina, bubnjar, toplina, darivanje, kraljica, tamnoputa žena, usklik, žuto, pozdrav, sjena na Marjanu itd. Poput ʽmalog svemiraʼ, i ʽzvijezdaʼ je u funkciji očuđenja, oprimjerenja subjektove uposebljene percepcije, lirske imaginacije i igre. Izuzetnost je u Dragojevićevu poetskom svijetu pitanje onoga koji gleda, pitanje percepcije a ne tzv. stanja stvari.
Poetički i iskustveni prostor zbirke Kasno ljeto omeđuju filozofičnost i dosjetka, distanca i prisnost, odmjerena rečenica i jezična igra. Ustrajući na ideji o dvosmjernosti svake akcije, Danijel Dragojević supostavlja suprotne iskaze i krajnje situacije te pribjegava logici nabrajanja kao prikladnim oblicima obuhvatnoga prikazivanja. Propitujući pak poziciju pjesničkoga subjekta, autor poseže za prigodnim naracijama o izgubljenoj prisnosti sa stvarima služeći se pritom relaksirajućim postupcima poput gega, semantičkih paradoksa, ludičkog propitivanja gramatičkih oblika ili čak nonsensa. Ukratko, Kasno ljeto je zbirka koja oživljuje i bogati pjesnikove uvide, interese i diskurzivne tonove, posebice one iz prethodnih zbirki Žamor i Negdje. Sa stranica Kasnog ljeta obraća nam se »trubadur koji gleda prozor a ne zemlju«.
-
Najdraža je knjiga uvijek ona koju sam zadnju pročitala
Čitateljski svijet Morane Zibar
Prije nego što je postala nacionalna TV-zvijezda zahvaljujući angažmanu u kvizu Potjera, Morana Zibar bila je poznata užem krugu pohoditelja zagrebačkih pub-kvizova kao žena koja zna odgovor na svako pitanje (a ako ne zna, onda to i nije pitanje!). Usto, Morana je bila food blogerica u vrijeme dok taj pojam nije ni postojao, svoje je gastronomske, gurmanske i pivske avanture predano bilježila na vrlo
Slične knjige
-
Ruta TannenbaumSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
O zlatu, ljudima i psimaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
mačka čovjek pasSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
Evanđelje po BarabiSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
-
-
Djela Mirka Kovača (I.-VIII.)Special cijena 125,30 € Redovna cijena 139,22 €
