Kasno ljeto

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2018.

  • ISBN: 978-953266919-0

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 295 g

Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je.

Danijel Dragojević, kornist Šiško i potraga za posljednjom riječju

Miljenko Jergović, Jutarnji list, 3 3. 2018.

Svaka je knjiga Danijela Dragojevića multioriginal. Snop uvezanih grafičkih listova, otisnutih u nakladi koju je odredio izdavač. Nakon što je knjiga otisnuta, grafičke ploče se uništavaju. Nema nadoštampavanja, nema drugih, trećih i sedmih izdanja. Što je bilo, bilo je. Svaka njegova knjiga u jednom je trenutku, zapravo u jednom vremenu, mjesecu, godini i knjiškoj sezoni, bila u knjižarama, i svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Oni koji je tad nisu kupili, neće je ni kupiti. Vjerojatno nema nijednog čitatelja i bibliofila, nema nijedne biblioteke, a da ima baš svaku knjigu Danijela Dragojevića. Knjige koje nedostaju i dalje će nedostajati. Nema sabranih ni izabranih pjesama, nema svečanih ni popularnih izdanja. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Svaka Dragojevićeva knjiga imala je svoje vrijeme.

Kasno ljeto” (Fraktura, Zaprešić 2018.), objavljena posljednjeg petka u veljači, dan prije velikog zahlađenja, knjiga je bijele omotnice, na kojoj osim tipografije, osim slova, ničega nema. Unutra su, pak, pjesme i dvadeset i jedan mikroesej savršene jednostavnosti. Svaka sljedeća njegova knjiga nakon prve koja se zvala “Kornjača i drugi predjeli”, a objavljena je u Splitu 1961, bila je sve jednostavnija. U tom usavršavanju jednostavnosti došao je do pjesama koje ponekad djeluju kao da nisu ni napisane. Kao raspored riječi nastao u času nastanka jezika. Primjerice:

Pužu, pužu,
mi smo oba
iz kamenog doba.

I to je sve. Cijela jedna pjesma ili jedan pjev iz poeme “Pomaci”. Zvuči kao neka šala, pjesmica nastala iz dječje igre, kao rugalica, fragment kvazinarodne epike u četrnaest slogova, i pritom zvuči kao da je odvajkada. A zapravo je gotova autobiografija: taj puž, i savršenstvo njegove kućice, savršenstvo njezina grafičkog oblika i reljefa, pripada kamenom dobu, bez obzira je li puž živ i današnji, ili je saliven u fosil; ovako ili onako on je iz kamenog doba. Dragojevićevo, pak, kameno doba je metaforično, fatamorgana i optička varka. Iako su po svojoj vanvremenosti i izbačenosti izvan vremena taj puž i pjesnik Danijel Dragojević jednako davni i daleki. Barem je tako po njegovom, a možda i po puževom osjećaju. No, sve to ne bi bilo tako dobro, u jeziku genijalno i saliveno da nije tog ludog i moćnog rimovanog deseterca: “mi smo oba/iz kamenog doba”.

Ovo su pjesme u slikama, prizorima i sekvencama. Pjesnički subjekt je čvrsto fiksiran, kao u kakvom romanu, nadnesen nad svijet, promatra ga i povremeno mu se, a zapravo vrlo često, događa da se s prizorom stopi. Onaj koji gleda pretvori se u ono što gleda.

Učestalije nego ikad, njegova tema je smrt. Nestanak. Ništa. Ali nema tu samosažaljenja, lirske ceremonijalnosti, pučke ugode općih mjesta. Čak nema ni onog da se star čovjek – rođen 1934, što je gledano iz 2018, starost – suočava s krajem koji mu je, statistički gledano, sve izvjesniji. Nešto od svega toga Dragojević gleda s druge strane, od smrti prema naovamo, kao u pjesmi Četvrtak, što započinje ovako: “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,/moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge/strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja/do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,/četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.” Ima pjesma i svoje dalje, ali neka to ostane onom tko će pjesmu čitati, ali i to njezino dalje jednako je vedro i nimalo onostrano i onogrobno. Između ostalog i zato što i “kada sam bio živ” ne znači nužno da sam sad skroz mrtav, nego znači da sad živim izvan dana u tjednu, onako kako se već živi kada se iz radnog čovjeka pretvoriš u penzionera. Ali svejedno, stih “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak” pogađa u pleksus i zvuči kao epitaf što ga je Dragojević napisao samom sebi.

Drukčija je po ugođaju pjesma naslova “Od mene odlaze riječi”. I u njoj ovo: “Pažljivo listam rječnik/i listajući pitam: Dobre moje, recite mi koja/će mi od vas biti posljednja? One koje inače/znaju mnogo, ne znaju to.” U toj znatiželji je, međutim, nešto tvoračko, nešto što je svojstveno samo piscu. Običan smrtnik vjerojatno se ne bi interesirao oko vlastitih posljednjih riječi, i takvo bi se što smatralo u svakom smislu pretjeranom pa i bizarnom znatiželjom, ali pisac bi da opiše ono što je čovjeku neopisivo, jer dolazi u trenutku u kojem iščeznu moći opisivanja. Doživljaj smrti je contradictio in adjecto, doživljaj nedoživljivog, i baš zbog toga – velika tema. Koliko puta tokom dana čovjek izgovori svoje buduće posljednje riječi?

Riječ utisak ne znači isto što i riječ dojam. Dojmi te i ono što ubrzo zaboraviš, dok je ono što se utisne trajno. Dragojevićeve pjesme ostavljaju utisak, čak i kada tog utiska čitatelj više nije svjestan. Ili mu se čini da je zaboravio. I onda tako u sebi nosi antologiju prividno zaboravljenih Dragojevićevih pjesama. Jedna od takvih u “Kasnom ljetu” je Rog:

Kada drugi put dođem, ako dođem,
svirat ću rog. Htjet ću biti kao on,
veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom,
zadovoljan sa sobom i svim oko sebe.
Iznutra bit ću zelen, izvana osjetljiv
i sabran, s granicama za prije i poslije:
bit ću autistična radost. Na mojoj ljetnoj
majici pisat će “Društvo kornista”.
Zvat ću se Šiško, kako i treba da se zove
netko tko svira rog, svjestan svih
razigranih posljedica.

Svoje pjesme Dragojević već odavno piše u rečenicama. Ne u stihovima. U precizno ritmiziranim, tačnim rečenicama, koje se mogu, ali i ne moraju razglobiti u stihove. I svaki je njegov stih dio neke rečenice, ili je sam rečenica. “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, rečenica je odlična za početak romana. Dragojević je nakon nje napisao pjesmu. U pjesmi je, međutim, cjelokupna faktura romana. Pjesma kao plot romana, njegovo savršeno funkcionalno tijelo. I sve to se, kao i u tolikim drugim njegovim pjesmama, doima posve prirodno, moguće, dostupno drugim ljudima, piscima i pjesnicima. Takorekuć, svatko je to mogao napisati. A opet je čudo kakvo nitko osim njega nije mogao načiniti. Ali gdje ta običnost postaje čudo? U prvoj rečenici, u “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, ili kasnije? U suočavanju dvorječja autistična radost i društvo kornista? Ili u misli o ljetnoj majici? Ne, nego u imenu. U imenu kornista je čudo: Šiško. I sve oko tog imena je onda čudo.

Netko bi tekstove iz ciklusa Ljetni dan nazvao pjesmama u prozi. Ali Dragojević ne piše pjesme u prozi: narativno razbokorene, razlistane i nestabilne lirske izljeve što sežu od margine do margine. On piše krajnje disciplinirane eseje, koji su, istina, vrlo kratki, a eseji su samo zato što počinju iz neočekivanog trenutka, iako obično imaju vrlo razložan i logičan kraj. Da nije te neočekivanosti iz koje kreću, ne bi to bili ni eseji, nego male rasprave. Antički tekstovi.

U tim njegovim mikroesejima isti je, međutim, osjećaj svijeta i teksta kao u njegovim pjesmama. Samo je drukčija ekonomika teksta. Esej naslova “Doček” o tome je kako je 1939. u Velu Luku došla struja, pa su je velolučka djeca svake večeri dočekivala usklikom: “Evo je!” Dvije godine kasnije stigla je prva ozbiljna lekcija o mraku. Ali ne o mraku koji je posljedica nestanka ili izostanka struje, nego onom drugom, supstancijalnijem mraku. Metafore postaju važne kad bivaju supstancijalnije od pojmova.

Pjesma “Rečenica” prelazi suprotan put, od metafore prema pojmu. Smisao svakog takvog puta, bez obzira na to u kojem se pravcu ide, u zaključku je ove pjesme:

Moj znanac, otočanin, koji mi daruje
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku
s uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
– Lijepa rečenica, ni istinita ni
neistinita, osvaja svoj prostor.

O Danijelu Dragojeviću bi trebalo govoriti, a onda i pisati, bez hiperbola i velikih riječi. Njegovoj poeziji ne trebaju ni plotuni teške artiljerije, ni akademska retorika, ni lakoća svakodnevnog zaključivanja. O njoj bi se moralo pisati njom samom. Pjesmom o pjesmi. Esejom o eseju. Ali nikako ulagujući se ili s mrskim i lažljivim strahopoštovanjem. Da bi se išta o tome reklo, moralo bi se u svakom pogledu biti na ravnoj nozi. Ili šutjeti.

Svaka njegova nova knjiga za ovog je čitatelja svečanost. Rečenica budalasta i kriva. Hvala Danijelu Dragojeviću na hrvatskom jeziku. Ova je, možda, još budalastija, ali je suštinski tačna.

Pisac koji hod po zemlji sastavljenoj od riječi

Dario Grgić, Globus, 16. 3. 2018.

U vezi s Danijelom Dragojevićem (Vela Luka, Korčula, 1934.) imamo nekoliko općih mjesta koja ne možemo zaobići. Njegove zbirke nemaju drugo izdanje, nemaju predgovor ili pogovor, nema intervjua s piscem, nema javnih pojavljivanja u današnjem atomskom smislu tog pojma, a ovdje je i uvijek prisutna konstatacija, o kojoj postoji konsenzus, da se radi o najvećem hrvatskom pjesniku.

Svatko tko čita kritike zbirki poezije sreo se sa specifičnim rječnikom koji ondje dominira i koji savršeno odgovara pjesnicima o kojima se piše. No sintagmama poput “semantičkih naslaga” kod Dragojevića nećemo daleko stići, čak i površno upućeni čitatelj osjeća da se pred njim nalazi nešto što prerasta značenje diskurzivnih teorijskih termina. Dragojević je pisac koji hoda po zemlji, a ne po tepihu, pa su izrazi iz prosječne kritičarske ropotarnice tek donekle zadovoljavajući. Budući da se veći dio njegova opusa smjestio izvan dekorativnih mentalnih prostorija, izvan moda, izvan standarda na koji se čitatelj navikao čitajući recentnu literaturu, jedino što je moguće odmah osjetiti jest dimenzija golemosti tradicije u kojoj se on smješta, odnosno iz koje govori. Svatko iole osjetljiviji zna da se pred njim nalazi nešto ozbiljnije, nešto što nije samo sretni izraz pjesnikova dara nego i svojevrsna velika šansa za čitatelja. Samo: prigoda za što?

Rado ga se, zbog gnomičnosti izraza, komparira s predsokratovcima, a Branislav Oblučar u nedavno objavljenoj studiji “Na tragu Kornjače” (Disput, Zagreb, 2017.) o Dragojevićevim pjesmama u prozi cijelo poglavlje posvetio je ovom odnosu. Parmenid i Heraklit kao trajne pjesnikove fascinacije tek su jedna od općih tema koje je Dragojević dobro objasnio u svojim knjigama, kao i predgovore i pogovore: “Cervantes stoga govori u predgovoru svog ‘Don Quijotea’ da je on protiv svakog predgovora. Predgovori i pogovori, kao i objašnjenja priča vuku na jednu stranu a druge posve zaboravljaju.” (“Primjedba za kupovanje i prodaju pameti”, objavljena u “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata”)

S time, dakle, treba i ovdje računati. Što se tiče Heraklita, u knjizi “Izmišljotine” imamo esej koji na vrlo zanimljiv način obrađuje ovog filozofa. Iako je filozofu najvažnija bila budnost – i u vezi s njom ima jedan jedini zahtjev u svom djelu – Dragojević smatra kako je sam ostao među onima koji spavaju, pa su današnji Heraklitovi učenici možda pročišćeniji od Heraklita. Poznato je da je efeški mislilac svijet vidio u oprekama, u kontradiktornosti, polarnosti, komplementarnosti, da je srž njegova učenja u borbi. Dragojević kao da vidi svijet nakon što su ove dijalektičke igre i sinteze minule: nakon heroja, koji je sav u borbi, dolazi patnik, pravi junak Dragojevićeve poezije, netko tko zna za pasiju, za trpnju, ali i za cjelovitost. Ne postoji ništa što je pobijeđeno.

U svijetu Dragojevićeve poezije Cezari su nakaradnost. Ne radi se o budnosti i o spavanju i u ime njih poduzetim herojstvima, koji su različite maske identiteta, nego se kod Dragojevića radi o biću, pomalo i zastrašujućoj pojavi koja debelo nadrasta psihoanalitičku konstrukciju ida, ega i superega, neovisno o tome jesu li zbrojeni i uravnoteženi. U pjesmi “Odlazak u park” iz zbirke “Zvjezdarnica” Dragojević je odškrinuo vrata prema ovom fenomenu. Lirski subjekt šeta parkom s trogodišnjom kćeri i samome sebi nalaže oprez: “Mogla bi opaziti/da nemam imena. Ako me žele zvati/Bog, ljudi, životinje, stvari/u velikoj su neprilici.“ Znači, biće, a ne identitet, i ovo se biće ljuti kada ga se spominje pod nepotpunim imenom.

Iako Dragojević pročišćava ionako visoko destiliran jezik kojim piše, za njega se svejedno može reći ono što je Meister Eckhart rekao o duši: ona ne stari, uvijek je jednake dobi. Već njegova prva zbirka zvučala je kao da se od nečega oprašta, gotovo kao podsjećanje da je u tom početku počeo otkucavati i početak kraja. “Kasno ljeto” osamnaesta je njegova knjiga. Od prethodnih osobito su voljene bile: “Kornjača i drugi predjeli” (1961), “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata” (1970), “Četvrta životinja” (1972), “Izmišljotine” (1976), “Razdoblje karbona” (1981), “Rasuti teret” (1985), “Zvjezdarnica” (1994), “Cvjetni trg” (1994), “Hodanje uz prugu” (1997), “Žamor” (2004) i “Negdje” (2013).

Dragojević u jednom svom tekstu podsjeća na Thomasa Manna i njegov odgovor na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom. Njemački pisac rekao je – divljenje. Divljenje je najvrednije, sve ostalo je manje vrijedno. Na to je dobro podsjetiti danas kada se kao relevantno mišljenje uzima samo negativan iskaz, kao da je bljuvanje siguran znak da se nešto shvatilo i da se ne kalkulira. A “Kasno ljeto” sastavljeno je (i) od divljenja.

Prvo naslov: Dragojević u zad­njem tekstu knjige “Ljetni dan” opisuje na što misli: prvo izaziva čitatelja da rekonstruira ljetni dan – za razliku od jesenskih, zimskih i proljetnih – stvar neće ići tako lako. Ljetni dan je Hiperion. On je Bog sunca i njegov je element eter. “Što je eter? Rječnik kaže: čisti gornji zrak, nebo, svjetlo, vedrina, dah; sredina koja ispunja čitavo prostranstvo svijeta, nosilac svjetlosti kojega je znanost u 19. stoljeću protjerala iz svojih riječi, brojki, slika i pokusa. Ali, ako dobro vidimo, ostao je u ljetu…”

Ljeto izmiče pamćenju, ono kao da je uvod u drugi život, u elementarnost lišenu ornamentike, dekoracije, komentara na marginama, koju smo uvijek u stanju popratiti kognitivnim procesima, budući da već živimo na periferiji vlastitih života. Dragojevićev drugi svijet je kao “jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine”. Zbirku otvara okvir pogleda, “Prozor”, za koji se konstatira kako ga napušta. Gdje god uputi oko, vidi “svuda malo i ništa”. Redukcija. “Odlaze stabla s pticama, brod s dimom i bez dima.” “Prije je tu lajao pas. Netko me zvao. Bog možda.” U pjesmi “Lonac” konstatira se da tko god ima dušu ima i lonac i da je on koji vam ovo pripovijeda “gotovo prazna stara duša” te da su u panici on i njegov “ludi šum”.

Dragojević o starosti piše kao o propadanju zgrada i pomoćnih građevina velikog imanja. U pjesmi “Malo stariji” kaže: “Stjeran u nešto, ne znam u što,/u neki feudalni kutak: smrt feudalnu,/provociram nekorektni raspored,/nespreman za bilo kakvu svjeto-/nazorsku gužvu.” Dobro se ovdje sjetiti rečenice koju je pjesnik zabilježio u “Izmišljotinama”, a vidio ju je zapisanu na grobu u Omišu: “Hvala ti, Bože, što sam bio na ovome svijetu.” A ovih “hvala” u “Kasnom ljetu” ne nedostaje: gledajući jato cipala prati njihove okretaje u moru i pita se: po čijoj zapovijedi ide ova povezanost.

Zbirka je puna kamenja, kamen se pojavljuje i u prethodnoj zbirci, ondje se kaže: kamen je zapravo cijeli od kamena. S kamenom je stvar, objašnjava Dragojević, da on danju spava, noću je živ. Zato on nama izgleda ovako nepomično i ekskomunicirano iz života. Za razliku od njegova lirskog subjekta, koji u poplavi životne radosti već koju pjesmu kasnije ukrade knjigu. W. H. Auden pisao je o geniju i apostolu. Dvije velike vrijednosti koje se isključuju.

Dragojevićeva pojava kao da ne stane u ovu antitetičnost. On je genij koji ima sve elemente držanja nekoga tko prenosi tuđu, vrlo važnu poruku. Možda zbog toga što nastupa u ime šireg identitetskog nazivnika nego što je uobičajeno? U ime spomenutog bića na čijoj je razini pjesnik uspijevao boraviti uspješnijih dana svoga života? Malo ćemo reći ako borgesovski kažemo kako veliki pisci stvaraju svoje prethodnike. Netko poput Dragojevića priprema vas i za tekstove u kojima se nastavlja ista ova zadaća prenošenja nečega vrlo drhtavoga u nešto vrlo kruto. Ako je točno da je materija energija koja je izgubila zanos, onda se kod njega materija riječi budi i ponovo pretvara u energiju. Čitajući Constantina Noicu i njegovu konstataciju da se svjetlost vuče kroz univerzum s pukih 300.000 kilometara u sekundi, mogli biste pomisliti da čitate Dragojevićeva nastavljača (kalendari ovdje nisu bitni).

Svi veliki u neprekidnom su učeničkom odnosu. “Ne štedi me, kaže olovka.” Tako Dragojević započinje pjesmu “Jutro”. “Žao mi je olovke, žao mi je nepoznatih riječi/koje s njom nisam napisao.” Ovo zapisuje čovjek koji je i svakodnevnu frazu “jesi li živ” uspio čuti onako kako treba, koja se njemu nije izlizala od neprestane upotrebe. Ondje kod teksta o takvom pozdravu Dragojević piše kako su naši stari znali da je moguće da smrt preuzme vlast nad tijelom. Kao što tako rado preuzima vlast nad jezikom.

Upravo objavljena zbirka pokazuje kako se takvim automatizmima, koji se događaju s našim punim pristankom, nosi netko ovako poseban kao Dragojević. Koliko tu ima čišćenja riječi, koliko zračenja stvorenih verbalnih prostora, u koje odmah ulijeću paučine. 20. i 21. stoljeće ostat će zapamćeno i kao vrijeme u kojemu se reklo da je bitak samo riječ. Nama bi trebalo biti lakše nego drugima jer je u nas živ pjesnik pored kojega bitak teče kao potok i koji zna da potoci ne teku kroz inkubatore. Jedan original.

Jer imate pjesnike originale i pjesnike imitatore. Pjesnici imitatori mogu biti veliki, čak baš veliki, veliki. Sjetimo se T. S. Eliota, sav je sastavljen od katalogiziranih tuđih znanja. No ti vidiš da se radi o herbariju, odmah osjetiš da nisi u vrtu. Lijepo je, veliki je to herbarij, sastavljen od aluzija na kompletnu kulturu ljudske vrste, ondje se znanja ciklički kreću jedna oko drugih. Ali je kao u zvjezdarnici, nije to prava stvar, poput vedra neba. Kao što kod pažljivog čitanja Dragojevića i sam izuvaš cipele i silaziš s tepiha i praviš prve korake po tlu sastavljenom od riječi koje je on pozvao da se okupe na tihoj gozbi njegove poezije. A ona se u “Kasnom ljetu” pojavljuje u čistom podnevnom izdanju apostrofiranog godišnjeg doba, kao nešto što pjesnik možda nije uspio do kraja rekonstruirati, ali ne jer nije htio, nego jer će se stvar ucjeloviti tek relevantnim čitateljskim prepuštanjem omari. “Nabrajao sam i bio nabrajan.”