Karusel

Gabrijela naviješta novo doba

Special cijena 131,36 kn Redovna cijena 145,95 kn
  • Broj stranica: 216

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266343-3

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 320 g

Na samome kraju dvadesetoga stoljeća u rodni provincijski gradić, imaginarni a tako stvarni Gradec, iz Amerike na pogreb svoje pomajke dolazi Miroslav/Frederick i susreće svoju ljubav iz djetinjstva, nezaboravnu Gabrijelu, čiji ga je bijeg s cirkusom obilježio za cijeli život.
Dvoje staraca pokušava rasplamsati žar mladenačke ljubavi u svijetu koji nestaje, koji se kao i stoljeće za njima topi poput šećerne vate. Gabrijela i Miroslav to su vrijeme proživjeli sasvim različito i kroz njihove sudbine ono se prelama kao u kući ogledala.
Miroslav je Židov kojem je njegovo židovstvo kao djetetu bilo zatajeno. On je salonski ljevičar, skeptik, individualist, znanstvenik koji uvijek sumnja, a vjeruje samo u ideale boljeg i pravednijeg društva. Nasuprot njemu Gabrijela je oduvijek spremno prihvaćala svaku vjeru, bio to socijalizam, katolicizam ili nacionalizam, a sada vjeruje u potrebu za mirom i suživotom. Ona se svakoj svojoj vjeri podaje potpuno, bezrezervno te u nju utkiva samu sebe i svoj dar za proricanje budućnosti i liječenje starim, gotovo vještičjim metodama.
Kroz sudbinu ovih neobično običnih junaka Bauer je dao plastičnu sliku naše provincije, njezinih stanovnika i predrasuda koje ih oduvijek opterećuju. Karusel je roman jakih osobnosti čije ljudske sudbine imaju univerzalnu vrijednost, a njihovi pokušaji da prežive u mlinskom kotaču velike povijesti poprimaju karakteristike istinskoga herojstva.

Karusel je temeljito promišljen roman i već to ga čini jednim od najboljih romana suvremene hrvatske proze.
Matko Vladanović

Bauer nam ovim vještim i znalački napisanim romanom ponovno nudi ‘novopovijesne’ teme, iz ‘slabe’ pozicije pojedinca kao žrtve...
Jagna Pogačnik

9.1.2012.

Ludwig Bauer: Karusel

Moderna vremena Info, Matko Vladanović, 9.1.2012.

Relativno nedavno, u intervjuu nastalom povodom činjenice da mu se roman našao u konkurenciji za nagradu Jutarnjeg lista, Bauer se s pravom žalio na to što prigodne komisije u sklopu ove ili one nagrade već godinama zanemaruju njegov rad. Sjetimo li se kako su književne nagrade već dugo u službi marketinga, takvo se razvoju događaja nije potrebno čuditi.

Teško je, naime, raditi zvijezdu od pisca koji apsolutno ignorira suvremene književne trendove, pisca koji piše zgusnutom, zahtjevnom rečenicom izbrušenog stila i pisca koji se uporno vraća nekim naoko prevladanim, a u svakom slučaju isilovanim, temama poput identiteta, nepripadanja i povijesti dvadesetog stoljeća u njenoj regionalnoj konfiguraciji. Netom što je to spomenuo, dobio je tri nagrade. Frana Galovića, Mešu Selimovića i Kiklopa. Sve tri za roman “Zavičaj, zaborav” koji se, između ostaloga, bavio sudbinom podunavskih Nijemaca za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Godinu dana nakon “Zavičaja”, Bauer piše “Karusel”, roman koji esencijalno progovara o istim stvarima ali to čini na daleko bolji i čitljiviji način. “Zavičaj” je bio kontaminiran didaktikom. Svojevrsnom potrebom za profesorskim dociranjem koja je romanu neprestano bacala klipove pod noge. “Karusel” je lišen takvih preokupacija zbog čega od početka do kraja, na dvije stotine gusto ispisanih stranica (dvostruko manje od “Zavičaja”), besprijekorno funkcionira. No, pitanje koje se samo od sebe nameće pri susretu s “Karuselom” je pitanje koliko permutacija može podnijeti priča o povijesnim balkanskim identitetima i s njima povezanim tragičnim sudbinama.

Mnogo toga što se nalazi u “Karuselu” vidjeli smo već ranije. Od atavističkog hrvatskog sela na povijesnoj vjetrometini, od slabo obrazovanih ljudi opterećnih nacionalnim i religijskim ideologemima, od priča o Partiji i samoupravnom socijalizmu pa do priča o monstruoznim djelima za vrijeme ovog zadnjeg rata. Hrvatska je povijest dušu dala za takve imaginarije, a selo je u toj konstelaciji odnosa, ponekad ni krivo ni dužno, na sebe preuzelo svu težinu takve metaforike. Bauer ponovno obnavlja priču o balkanskoj povijesti prepunoj ratovanja i proizvoljnih etiketiranja zbog kojih se ginulo kao od šale, zbog kojih se klelo i svetilo na sve moguće načine, uvijek iznova, iz generacije u generaciju u grotesknoj manifestaciji circulus vitiosusa.

U toj i takvoj priči rijetko su se pojavljivali novi motivi, a sama tematika prešla je iz domene dokumentarne proze i didaktičko-propovijednih horor-priča za odrasle u domenu intimnog autorovog obračuna s iracionalnom, nadrealnom i iscrpljujuće repetitivnom tragikom čitavog diskursa. Konstanta izmještenost, život na rubu i misaoni sklop nelegitimiran autoritetskim figurama partikularnih zajednica, glavne su tematske preokupacije Bauerove proze, a “Karusel” je njegov pokušaj za iznalaženjem trećeg puta u dominantno racionalističkoj raspravi o pravdi i krivdi, žrtvama i žrtvovateljima.

Taj treći put, utjelovljen u Gabrijelinom liku (roman ipak nije sasvim proizvoljno podnaslovljen s Gabrijela naviješta novo doba), u svom je idealizmu em fantastičan em avangardan te sukobljenim stranama potpuno nezamisliv.

Naime, u svijetu koji dobro i zlo, pravedno i nepravedno, razumije u skladu s epistemološkim horizontima plemenske pripadnosti, Gabrijelina vjera u postojanje dobra samog po sebi, dobra neopterećenog ideologijskim prikazima, ispostavlja se kao nepoželjna. Oko nje se, naime, ne mogu okupiti vojske, u njeno se ime ne može provoditi sustavna pljačka, niti se oko nje može izgraditi ritual pomoću kojega bi se uspostavila nedodirljiva i moćna kasta. Očito je kako je za sve praktične potrebe ljudskoga roda, ova ideja apsolutno neupotrebljiva. Jedini identitet koji Gabrijela može preuzeti na balkanskom tlu, jedina uloga unutar koje je protagonisti i žrtve Povijesti mogu razumjeti, jest identitet/uloga vještice.

Smještajući je u ulogu vještice, dodjeljujući joj konkretne moći (vidovnjaštvo i iscjeliteljsku bioenergiju), Bauer dodatno označava Gabrijelinu etičku poziciju kao pret-povijesnu, pred-sustavnu i iracionalnu. U Bauerovom djelu, Povijest, totalitarno-monolitni sustavi i ratio glavni su uzroci Tragedije. No, naoko spasonosno, bivanje izvan Sustava ipak ne donosi spasenje. Unatoč svom vještičjem statusu, Gabrijela je prisiljena su-djelovati u Povijesti. Balkanski je Sustav invazivan i ne trpi disidente. Prisiljena, Gabrijela ideološkim sustavima odlučuje pristupiti vlastitim izborom, neopterećena ambicijom ili tradicijom, pokušavajući pronaći dobro u svakoj političkoj rekonfiguraciji Sustava.

Zbog toga što ne dopušta da joj sustav uvjetuje moral, iz njega redovito biva izbačena, a kako joj vještičji identitet ne dopušta da bude stoički propovjednik ni filozof-akademik, već aktivni član svoje zajednice, nastavkom djelovanja izvan Sustava postaje ideološki problem. Jednako kao što ne trpi disidente, Sustav ne trpi ni one koje se ne daju klasificirati njegovim diskursom. Ta idealistička figura, figura kojoj je najveća mana svojevoljno ne-pripadanje, završava onako kako završavaju sve idealizmu sklone figure. Pročišćena vatrom u vlastitoj kući. U skladu s vještičjim pozivom.

Tako postavljena, Gabrijela preuzima dvostruku simboličku ulogu. S jedne strane, ona je simbolički označitelj sudbine običnog čovjeka u ovom našem vašaru na čijim su se leđima prelamala ideološka koplja, a s druge svojevrsna, pomalo naivna, opomena onima koji se poput Gabrijele svojevoljno odluče izuzeti iz nekih suvremenijih hajki na dežurne krivce.

Karusel” je temeljito promišljen roman i već to ga čini jednim od najboljih romana suvremene hrvatske proze. No, kako to obično biva kod pisaca fokusiranih na izlaganje ideja, dramaturgija mu nije najjača strana, a neka Bauerova rješenja izgledaju kao okašnjeli odjeci estetike holivudskih filmova iz dvadesetih godina. No, takva zastranjenja u ovom slučaju možemo zanemariti.

Unatoč njima, Bauer je uspio u onome što se činilo nemoguće. Ispričati još jednu priču o Hrvatima, Srbima, katolicima, pravoslavcima, Židovima, komunistima, ustašama i četnicima, a da ista ne izgleda prožvakano i da se nad njome, ako ništa drugo, barem možemo zamisliti.

14.3.2012.

Veštica i svetica na ringišpilu istorije

booksa.hr, Jasna Dimitrijević, 12.03.2012.

“Znaš, vjerojatno su muškarci izmislili žensku intuiciju da bi ženi uskratili pravo na inteligenciju.” Da, pisac je ironičan, ali ta intuicija, pripisana upravo ženskoj figuri, u romanu je pokretački motiv sumnje u naizgled razumna objašnjenja društvenih tokova. Ne vidim zašto se na toj podeli moralo insistirati, kao i na natprirodnom kvalitetu junakinje, ali tako je – kroz galeriju balkanske provincije u Karuselu će nas voditi intuicija jedne osvedočene veštice. Muški protagonist je intelektualac, teoretičar skeptičnog rezona. Moram priznati da ne razumem do kraja tu potrebu pisca, Bauera i svakog drugog, da o rodnim pitanjima progovara upravo iz pozicije lika onog drugog pola, jer mi se čini da je tekst u toj riskantnoj igri uvek pomalo na gubitku. Kad uporedimo Bauerovo 'veštičarenje' sa onim koje nalazimo kod Dubravke Ugrešić, spisateljičina vizura i artikulacija problema ženskog odmetništva i prezira sredine je daleko preciznija i snažnija, dok u Bauerovom sižeu ti motivi često potvrđuju predrasude iako se nije imala ta namera. Ipak, nekolicina iskliznuća u stereotip ne opterećuje roman, na kraju krajeva on u osnovnoj predstavi odstupa od uobičajenih muško/ženskih uloga u istoriji, jer upravo Gabrijela nosi aktivni potencijal, najčešće rezervisan za muškarce.

Dakle, kompozicija Bauerovog Karusela vozi na dva koloseka, dve paralelne naracije, dve hronike poluprilagođenosti. Frederickova priča je određena karakteristikama od kojih Ludwig Bauer ne želi da odstupi, pitanjima identiteta, nacionalnosti, emigracije i povratka. Frederick/Miroslav je čovek koji je promenio nekoliko nacionalnosti, imena i država, a sada se obreo na svom početku – došao je u mesto svog rođenja na sahranu pomajke. Bilo da pripoveda o višedecenijskim dilemama i životnom putu, ili posmatra i objašnjava društvo (i jezik) iz koga je Frederik tako dugo odsustvovao, autor na različite načine pristupa staroj nelagodi u društvu koje se neumorno brine za identitete, dok lične integritete (setimo se opet Dubravke Ugrešić) tako rado potcenjuje. Frederikov registar je bogat je sitnim analizama i opservacijama (sitnim jer su u pripovedanju usputne, ne zato što su beznačajne ili slabe) koje dopunjuju osnovnu temu. Ima sjajnih epizoda o američkim levičarima (glavni junak je i sam jedan od njih), kao i onih iz hronike malog mesta u iskušenjima pri obnavljanju predratnog suživota, što nije jednostavan poduhvat u sredinama gde ljudi nisu pravoslavci, katolici i muslimani po veroispovesti, već po klasifikaciji. Susret sa Gabrijelom u koju se zaljubio kao dečak i konačno ostvarenje njihovog odnosa nakon više decenija pokreće narativne konce i otvara priču o nepripadanju.

Gabrijelina lična hronika ujedno je i presek druge polovine dvadesetog veka 'na ovim prostorima'. Devojčica koja se na karusel istorije popela kada je pobegla iz provincije sa cirkusom, kao maloletna majka je odrasla u nekoliko krugova samoupravnog socijalizma i prebrojavanja krvnih zrnaca na periferiji rata, a zatim sa vrteške sišla u naizgled stabilno doba palanačke demokratije. Imajući u vidu proživljavanje i razumevanje društvenih gibanja i stanja, Karusel bi se mogao čitati kao pikarski roman, ženski pikarski roman. Ili možda – kontrapikarski, jer Gabrijela u tom vrtlogu nije prevarant koja pravila sistema želi da zaobiđe, već autsajder koji bi da mu se najpre prilagodi, pa da ga zatim popravlja na mikroplanu, uvek pronalazivši razloge zašto je on vredan te muke. Ali u svakom slučaju u njenoj ličnoj ispovesti možemo sresti galeriju referentnih likova vremena. I pored etikete veštice, ona traži svoje mesto u društvu s verom u dobru postavku stvari, bilo da se radi o neuređenoj slobodi cirkusa, disciplini realsocijalizma ili postratnoj izgradnji tolerancije pod okriljem međunarodnog medijatora i budnim okom crkve. Dakle, ona je točkić mehanizma kome racio omogućava uvid u dobre namere organizatora, ali slutnja, ona intuicija s početka, ne dozvoljava da na tu predstavu pristane do kraja. Kad god detektuje skretanje, nagoveštaj kvara, čak i nedefinisanu strepnju, to je sigurno vodi do odbacivanja, bilo da je u pitanju partija, crkva ili, naprosto, provincija. Slučaj je hteo da se iz tog ciklusa izloguje u trenutku kada je na snazi hrišćansko licemerno dušebrižje i da je završi ni manje ni više kao svetica.

Stilski sveden, roman je više usredsređen na pažljivo građenu kompoziciju nego na jezičke figure. Česta je ironična upotreba mitsko/bajkovitih signala, počev od jabuke koju je kao devojčica Gabrijela predala Fredericku i nestala, pa sve do lokalne tragične anegdote o dvoje mladih, pripadnika različitih 'plemena', aktuelne baš u vreme Frederickovog boravka u selu. Dijalozi su gotovo dramski, bez ikakve narativne dopune, što onda usmerava svu pažnju na sadržaj razgovora Gabrijele i Fredericka. Ta ogoljenost je samo naštetila romanu, jer kad ovo dvoje razgovaraju o opštim neobjašnjivostima – ljubav, prošlost, čovek, žena – često samo razmenjuju frazirane mudrosti, neoriginalne odgovore na večita pitanja. Postoji u tekstu jedan podsmešljiv komentar na to, ali mislim da autorska samoironija ipak ne može da popravi stvar kao što bi to mogao dobar gest, oborena čaša, pogled ispod stola i ostale trivije koje popunjavaju značajne razgovore.

Pošto nam podnaslov sugeriše da Gabrijela navješta novo doba, naravno da se moramo upitati kakvo je to novo vreme pred nama. Je li to ono koje drvenim krstom lupa na vrata, ucenjuje, plaši i propagira? Ili ono koje u palanačkom strahu strepi od fantomskog neprijatelja i napada se iz predostrožnosti, ponekad i uz izvinjenje? Ne, čini mi se da odgovor leži na rubu fabule, u pismu Gabrijelinog sina Alberta (homoseksualca) poslatom iz nekog drugog sveta gde čovek može, rasterećen borbe za identitet, staloženije braniti svoje izbore.

26.3.2012.

Karusel

Knjigomat, Marijo Glavaš, 24.3.2012.

Ima nešto Biblijski intonirano u Bauerovom romanu Karusel, od edenskog prizora s jabukom iz uvoda, do svjetine koja na samom kraju, kao na Kristovu suđenju, izvikuje osude, e da bi samo trenutak kasnije bila prosvijetljena, pa tako i u podnaslovu, Gabrijela naviješta novo doba, gdje biva vidljiva sličnost imena protagonistice romana imenu anđela Gabrijela, nebeskog poslanika koji je Djevici Mariji navijestio da će roditi sina Božjega.

Junakinja romana Karusel, Gabrijela, jasno je to od samog početka, poseban je lik, od trenutka kada kao djevojka dječaku Miroslavu koji je potajno zaljubljen u nju u ruku predaje zagriženu jabuku na čuvanje dok se nauživa vožnje karuselom (s koje se zapravo neće vratiti, jer će, zrela kao jabuka i u lovu na ljubav i avanturu, pobjeći s cirkuskom družinom koja je zastala u provincijskom (izmišljenom) mjestu Gradecu imajući Ameriku za cilj), začaravši svojom vrtnjom, ostavljenom jabukom i nestankom jednog mladića i kasnije muškarca za čitav život, a utisak njene posebnosti jača sa svakom novom pričom koju prepričava tom istom Miroslavu kad se 45 godina nakon njenog nestanka ponovno sretnu, on kao povratnik iz Amerike koji dolazi pokopati majku (točnije, ženu koja ga je odgojila) i ona koja u lokalnoj sredini nosi titulu vidovnjakinje, iscjeliteljice, vještice.

Sudbina se poigrala njihovim životima, pa je tako umjesto cirkuske družine u Ameriku otišao Miroslav, a Gabrijela se razočarana i ostavljena, s djetetom u rukama, nakon dvije godine lutanja po provincijama vratila u onu rodnu, mjesto gdje će brigu o njoj preuzeti baba Roza, koja će je podučiti svemu što zna i čiju će ulogu vještice nakon staričine smrti i preuzeti. Susret Miroslava i Gabrijele u Gradecu probudit će davnu ljubav i kroz njihovo zbližavanje i razgovor čitatelj doznaje detalje o vremenu koje je iza njih, koje su proveli razdvojeni.

Težina priče je na Gabrijelinom životu koji je obilježila iskrena vjera u ono što je radila, vjera u ideale koje je prigrlila i koji su redom, jedan za drugim, bivali porušeni, a ona se nakon kratkog razočaranja ponovno uzdizala i nastavljala vjerovati u nešto novo, ono što je donosilo vrijeme (komunizam, Crkva, samostalna Hrvatska, pomirenje), ali zadržavajući neprestano konstantu – vjeru da može i da će biti dobro.

U Bauerovom romanu nema viškova, rečenice su promišljene i pisane s velikom sigurnošću, a stil je detaljno izrađen. Priča teče ugodno i ravnomjerno (prikazi su ponešto i odveć mirni), a život koji prikazuje je kao karusel nekog cirkusa u prolazu koji se okreće polako, donoseći promatraču koji miruje postrani uvijek iste prizore, osmijehe i tugu povijesti koja se (na brdovitom Balkanu) ponavlja. Pretresenih nekoliko desetljeća prošlosti i radnja smještena u neodređenu provinciju na pragu novog milenija lako se mogu povezati s bilo kojim dijelom Hrvatske, a nemir i slutnja zla koja se nadvila nad stranice romana zbog procesa povratka Srba za koje se Gabrijela trudi da protekne u miru u stvarnosti je nimalo strana i dobro (da je) obrađena.

Malo po malo Gabrijela će Miroslavu uspjeti prepričati čitav svoj život, muškarce koji su bili njegov dio i koji su to prestali biti, misli i stavove koje je zauzimala, poslove koje je radila, ali onu zadnju slutnju i predosjećaj nesreće koji mu je cijelo vrijeme predočavala, uza sve svoje vidovnjačke moći neće uspjeti pojasniti ni povezati sa subjektom, sa sobom.

Tako će kraj, kojim je Bauer uspješno napravio puni krug vožnje karuselom, pokazati kako je uistinu tanka granica između dobra i zla, kako je malo potrebno da u ljudskim očima vještica postane svetica.

30.5.2012.

Bauer je kao pisac zreliji, priča o nepredvidivosti ljudskih sudbina, ali i postavlja brojna pitanja o vlastitoj osobnosti

najboljeknjige.com, Lidija Deduš, 30.05.2012.

U vašaru ljudskih sudbina život pojedinca ponekad se čini potpuno beznačajnim. Gledano kroz širokokutni objektiv životnog aparata, svatko od nas tek je mikroskopska čestica u pokretačkom mehanizmu svijeta, maleno i beznačajno zrno u žrvnju velikog i nedokučivog makrokozmosa.

No gledano dublje pod površinu, svi mi na leđima nosimo odgovornost utjecaja na život i sudbinu drugog pojedinca; težak teret koji se, makar i u svom najjednostavnijem obliku, u konačnici i kao posljedica naših mišljenja i djelovanja, utjelovljuje u tijeku koji će poprimiti život neke druge osobe. I baš kao karike u lancu, životi ljudi povezani su u beskonačan i isprepleten niz, satkan od situacija, mišljenja i djelovanja, s nedokučivim ishodom i nepoznatim slijedom događaja koji, neminovno, vode prema kraju.

Po smrti majke, ostarjeli Miroslav Baumann iz daleke Amerike vraća se u rodnu Hrvatsku gdje, nakon četrdeset i pet godina, brojnih političkih promjena i ratnih pustošenja, ponovno susreće svoju Evu - ljubav iz dječačkih dana koja mu je jedne davne godine, pred rastanak, dala zagriženu jabuku, a zatim sa cirkusom pobjegla za srcem od obitelji, rodnog mjesta, njega i svega što je do tada poznavala.

Evino je ime Gabrijela - djevojčica anđeoskog lika čije je srce bilo prevrtljivo i nesigurno, a volja labilna i podložna tuđem pogledu i lijepoj riječi.

Ponovno spojeni u starosti, Miroslav i Gabrijela pokušat će, u zajedništvu, nastaviti svoj životni put. Kroz ponovno upoznavanje i zbližavanje, Gabrijela će Miroslavu ispričati o sudbini koja ju je zadesila nakon odlaska, sa svim nevoljama i zgodama, očekivanim i neočekivanim preokretima, muškarcima, ljubavnicima, muževima, obiteljskim prilikama i neprilikama te položaju u društvu koji se, s godinama, kao ringišpil dizao u visine, pa opet padao u blato, orući brazdu za novo sjeme.

Gabrijelin neobičan proročanski i iscjeliteljski dar pomoći će joj da se, iz djevojčice bez ambicija i snova, uzdigne u društveno prominentnu mladu ženu. Svoju ulogu odigrat će i provincija između dva rata; intelektualno skučena, ali usmjerena ka razvoju i politički angažirana, pružit će Gabrijeli mogućnost napretka u financijskom, emotivnom i intelektualnom smislu. No, hoće li joj pomoći da izbjegne vlastitu katastrofu?

Karusel” je roman koji priča priču o nepredvidivosti ljudskih sudbina, ali i postavlja brojna pitanja o vlastitoj osobnosti. Tko smo, odakle dolazimo, zašto smo ovdje i koliki utjecaj imamo na tuđe živote? Na vrtuljku sreće, u potrazi za vlastitim identitetom, mirom, zadovoljstvom - koliki utjecaj tuđi životi imaju na naše? I jesmo li, u konačnici, međusobno baš toliko različiti?

Kroz priču o ljudima, Ludwig Bauer ispričao je i priču o čovjeku i njegovom svevremenskom propitivanju sebstva, te o hermetičkoj zatvorenosti jedne sredine kao prototipa ljudskog uma nespremnog na prihvaćanje, praštanje i otpuštanje; uma gladnog krvi i osvete u zadovoljavanju vlastitih životinjski poriva. Uma u kojem lov na vještice još nije završio.

Karusel” mi se, u odnosu na “Kratku kroniku porodice Weber” koju sam nedavno čitala, čini bitno zrelijim i, u tom smislu, “kvalitetnijim” - izričajem, stilom i poukom. Manje mi se dopao zbog vlastite sklonosti ka uspoređivanju te osjećaju koji mi se nametao cijelo vrijeme čitanja, a po kojem mi “Karusel” od “Kratke kronike porodice Weber” odudara toliko da bih se, čak, usudila reći kako su ih pisala dva različita autora. No, vrijedi ga čitati zbog moralne pouke i magičnosti kojom odiše svaka njegova stranica. Stoga mu dajem solidnu četvorku.