Karneval

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Snježana Husić

  • Broj stranica: 262

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266803-2

  • Naslov izvornika: Carnival

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 370 g

U gradu koji je poznat po svome karnevalu postoje dvije vrste taksista: pauci i muhe. Pauci mirno sjede u vozilu i čekaju mušteriju, dok muhe jurcaju gradom i traže svoj plijen. Muha, glavni junak trećega romana nagrađivanoga kanadskog pisca Rawija Hagea, rodio se u cirkusu, kao dječak ostao je siroče, ali je odrastao okružen ljubavlju dvoje iznimnih ljudi. U njegovu taksiju izmjenjuju se obični ljudi, kriminalci, prostitutke, raznorazni čudaci i divne osobe. Dok ih vozi do njihova odredišta, on sluša njihove priče, njihov je ispovjednik i pomagač.

Ali i Muha ima svoje demone, svoje ljubavi, svoje opsesije. On nije običan taksist, on je ljubitelj knjiga, zaljubljen u svoju susjedu i beskrajno lojalan svojim posvojiteljima. Njegovo su pravo i jedinio utočište knjige, složene u sasvim neobičnom redoslijedu na beskrajnim policama, knjige kojima se utječe i koje obožava.

U romanu-kaleidoskopu Karnevalu promatramo život i ritam urbanog središta iz vizure nekoga tko ga najbolje poznaje, a tko je uvijek nijemi promatrač sa strane. Briljantan pripovjedač, minuciozan i oštrouman, Rawi Hage napisao je roman prepun humora i tuge, životnosti i seksualnosti, roman u kojem se kao na krabulji savršeno iscrtavaju sve ljudske emocije, a koje se najbolje vide na stražnjem sjedištu njegova automobila.

“Zamislite da je Camus iznova napisao Taksista.
Toronto Life

“Očaravajuće uspješan roman majstora pripovijedanja. Veličanstven roman.”
Daily Telegraph

“Bogat, lijep, hrabar, zanosan, inteligentan, pismen, duhovit i vrlo ljudski roman.”
Guardian

“Konačno, fikcija koja grmi... Hageov je jezik živ, prepun nadrealnih slika prošaranih metaforama.”
NOW

Uz državni, religijski i korporativni terorizam, mi jadni progresivci smo u totalnom škripcu

Tina Barbarić, 24express, 25. 11. 2016.

Teško da se može pisati bolje nego on, samo je jedan od golemih komplimenata koje je Rawi Hage, nagrađivani književnik, ali i likovni umjetnik, dobio na račun svoga prvijenca “De Nirove igre”. Na koricama knjige objavljene 2006., osim posvete “mojim roditeljima”, stoji i Sartreov citat: “Moje su ruke prljave. Sve do lakata. Zaronio sam ih u govna i krv”. Time Hage najavljuje ili, bolje rečeno, upozorava, čitatelja.

- Ne pišem da bih nekoga zabavio. Kome je do zabave, eno mu kino, holivudska komedija i kokice - kaže.

I zaista, “De Nirova igra” brutalno, na mahove izuzetno bijesno, opisuje odrastanje u Bejrutu osamdesetih, u jeku građanskog rata koji je multikulturalni grad dijelio na muslimanski zapadni i kršćanski istočni dio.

Glavni lik, tinejdžer Bassam, s kršćanske strane, u ratnom kaosu pokušava na bilo koji način skupiti dovoljno novca da pobjegne na Zapad, da ostavi svoju zemlju “njezinim đavolima”, dok mu se najbolji prijatelj pridružuje kršćanskoj miliciji. O nepojmljivu nasilju kojemu mladi svjedoče i koji je opisan ovom potresnom knjigom dovoljno govori sam njezin naslov, koji je referenca na De Nirovu ulogu u “Lovcu na jelene”, na ruski rulet, točnije, na koji ga prisiljavaju da igra u ratnom logoru u Vijetnamu. Klincima u ratnoj zoni Bejruta osamdesetih, kojima su bombe i trupla presječena napola bili svakodnevni prizori, spomenuti je američki film služio kao inspiracija.

Mnogi su tako poginuli igrajući De Nirovu igru. Upucali bi se iz blizine, a roditelji bi ih onda pokopali kao vojnike poginule na fronti.

Hage je, ovim, dakako, opisao vlastito odrastanje u Bejrutu, u kojem se rodio 1964. Grad poznat kao Pariz Bliskog istoka, zbog njegove kozmpolitske atmosfere, rat je zahvatio 1975. i potrajao sve do ranih devedesetih. Hage se, kao i junak njegova prvijenca, iselio 1984., prvo u SAD, u New York, a potom konačno 1991., u Kanadu, za koju kaže da je puno bolja za život od Amerike.

- Moja je priča zapravo sasvim obična, rezultat vojno-industrijskog kompleksa. Broj izbjeglica i migracija uvijek je proporcionalan broju prodanog oružja. Bilo kako bilo, i ja sam se tada iz ratom razorenog Bejruta iselio jer sam htio bolji život - kaže Hage dodajući kako je s rodnim mjestom još itekako povezan.

- Mislim da je to sjajan grad kojeg se, zbog geopolitičkog ludila oko njega, stalno napada. To je zapravo grad-žrtva, ali njegovi kulturološki doprinosi arapskom svijetu su golemi, uvijek, unatoč svim krizama. To je bilo i ostalo živo kulturološko središte i utočište. Zapad se diči brojem izbjeglica koje prima iz Sirije, ali u odnosu na Libanon, te su brojke minimalne. Libanon ima tri milijuna stanovnika, a dosad je primio pola milijuna palestinskih izbjeglica i dva milijuna sirijskih - kaže Hage koji je svoj drugi roman “Žohar” objavio 2008. Mnogi ga, pošto u njemu opisuje neimenovanog junaka koji je napustio ratom opustošenu bliskoistočnu zemlju i spas potražio u Kanadi, smatraju nastavkom “De Nirove igre”, svakako nastavkom Hageova stvarnog životnog iskustva.

On je također, nakon New Yorka, u kojem je preživljavao fizikaleći, dobio papire za Kanadu i preselio se u Montreal. Tamo je neko vrijeme taksirao, a ta mu je pak biografska crtica poslužila za treći, u Hrvatskoj tek prevedeni roman “Karneval”, koji donosi skup priča ljudi koje glavni junak, taksist, prevozi po gradu.

Posljednje dvije knjige mnogima su, na tragu “De Nirove igre”, opet brutalne jer život mladih imigranata (bliskoistočnog kruga) u multi-kulti Kanadi prikazuju na nimalo laskave načine. I opet je naslov užasno bitan, mada se Hage pomalo ljuti kad ga se pita je li se njime prislonio na Kafku (“nema on u književnosti monopol nad kukcima”). Ali žohar ovdje zapravo jest nešto u što glavni junak, izbjeglica, imigrant, osjeća da se pretvorio dolaskom u stranu, činilo se obećanu zemlju, koja je u stvarnosti ispala svijetom obilježenim socijalnom pomoći, socijalnom psihoterapijom i kretanjem unutar vrlo zatvorenog imigrantskog kruga.

“Zabavu su”, kako na jednome mjestu u “Žoharu” piše, “preplavile izbjeglice iz Irana: odbjegli umjetnici, prognani pjesnici, ljevičarski hašišari i bivši revolucionari preobraćeni u taksiste”. Jedan od njih žoharu u jednom trenutku objašnjava:

“Znaš, mi dolazimo u ove zemlje u potrazi za utočištem i boljim životom, ali zapravo su ove zemlje krive što uopće odlazimo od kuće. Ove zemlje u kojima živimo govore o demokraciji, ali ne žele oni demokraciju. Oni hoće samo diktatore. Lakše im je izaći nakraj s diktatorima nego da u zemljama iz kojih dolazimo vlada demokracija. Ja sam se borio za demokraciju. Zbog demokracije su me mučili, i šah i mule, u dva navrata. Isti su to režimi. A znaš li što sad radim zbog demokracije? Vozim dvanaest sati na dan, rekao je i nasmijao se. Misliš da će u mojoj zemlji zavladati demokracija ako mule odu? Neće! Postavit će opet nekog drugog diktatora. Možda neće biti vjerska diktatura, ali sve će biti isto. Shvaćaš?”.

Kad ga pitaju na što mu se bilo najteže naviknuti kad se tek doselio u Kanadu, Hage kaže da je očit odgovor vrijeme, zbog čega mu knjige i obiluju tipičnom montrealskom surovom hladnoćom.

- Ali najteže se zapravo bilo naviknuti na siromaštvo. Nasreću, Kanada zaista njeguje te svoje proklamirane socijaldemokratske principe pa sam se mogao dalje obrazovati, dobiti zdravstveno i druge osnovne stvari za preživljavanje - kaže Rawi koji je u Montrealu završio umjetnički studij fotografije i bavio se time. Pisanje se dogodilo, tvrdi, slučajno i upalilo je. Prvijenac “De Nirova igra” odmah po objavi nominiran je za dvije prestižne kanadske književne nagrade Giller i Governor-General, a 2008. osvojio je IMPAC Dublin Litearary Award. I “Žohar”, koji je u Kanadi i česta tema doktorata, i “Karneval” dobili su nagradu Huge MacLennan za najbolji roman (“Žohar” 2008., “Karneval” 2012.). Iako je u knjige utkao dijelove svog života, inzistira da se ništa od toga ne može čitati kao autobiografija.

- ‘De Nirova igra’ jest zasnovana na iskustvu rata koji sam proživio kao dijete, ‘Žohar’ se isto tako oslanja na moje teško iskustvo imigranta, ali nisam pisao s namjerom da dokumentiram rat ili imigraciju. To su književna djela u kojima, treba također napomenuti, likovi nisu svi imigranti. To da me se trpa u koš imigrantske književnosti ne stoji jer se smatram kozmopolitskim piscem koji piše o ljudima na marginama. U svakom slučaju, povijest čovječanstva povijest je kretanja. Volio bih stoga vjerovati da i sam svojim djelima oslikavam taj primarni nomadski život, samo što je kod mene smješten u urbano, psihološko okruženje - objašnjava Hage čiji junak u “Žoharu” na jednom mjestu za drugog imigranta komentira:

“Nipošto ne želi priznati da je baš poput mene: šljam svijeta usred sveg ovog kapitalističkog pregnuća. Kladim se da je mislio, budući da je iz Alžira te da je živio i studirao u Parizu, da će mu vocabulaire parisien ostvoriti sva vrata u ovome gradu. Kako da ne, dušo! Starosjedioci će istog trenutka isprazniti svoje stolove i tebi prepustiti le plus grand bureau, najveću kalencariju, da pušiš u njoj i kroz golema okna promatraš kako pada snijeg; mogao bi zakasniti na posao i nasmiješiti se zaštitaru koji bi te pozdravio jednim bonjour, monsieur, a onda bi za ručak mogao prezalogajiti nešto u bistrou niže u istoj ulici, gdje te poznaju i glavni kuhar Jacques i ostalo osoblje i, naravno, mon vieux, stari moj, svi bi jedva dočekali da s tobom raspravljaju o međunarodnoj politici i ženama, a potom bi se vratio za svoj radni stol od mahagonija i obavio nekoliko telefonskih poziva pa un aperitif između seances, između dvaju sastanaka, a navečer bi ti bivše katolkinje pušile obrezani muslimanski kurac i posljednju bi cigaretu popušio u krevetu, a sutradan u svitanje kroasan bi zalebdio pred tobom kao sveti polumjesec, najavljujući još jedan dan radosti i slavlja. Et voila! La belle vie! La belle province!”.

- Istina jest da je Kanada gostoljubiva. Jedan od njezinih najvećih uspjeha jest taj da je zaista prigrlila multikulturalizam, ali kao i svaka druga zemlja, i ona ima svoje mračne tajne - kaže Rawi.

O stereotipu da je u odnosu na druge zemlje prosvijetljena po pitanju imigranata tako kaže: - Blago je prosvijetljena, zapravo, radije bih rekao da je trenutačna kanadska imigrantska politika utilitaristička. Posljednjih se godina postupno razvijala u tom smjeru da se imigranta prima samo ako ima novca ili točno određene vještine koje Kanadi trebaju. Osim toga, broj sirijskih izbjeglica koje je dosad primila, njih 30.000, je premalen, to je samo kap u moru - zaključuje Hage, kojeg su znali kritizirati zbog povremenih prikaza nasilja nad ženama u knjigama.

- Ali tako je to s despotskim režimima. Država ugnjetava muškarca, muškarac ženu, žena dijete, lančana reakcija. Ne podržavam to nipošto, nikad, ali ne vidim smisla u okretanju glave od nečega što je stalno prisutno. Takve stvari moraju biti vidljive, takve se priče moraju pričati jer su dio života većine na svijetu. Žene su još potlačene, uvijek se bore. Ne mogu ne pisati o tome ili pisati o tome u rukavicama. Ne bi bilo iskreno. Uostalom, žene su u mojim knjigama borci, odlučne, snažne, samostalne, seksualno oslobođene... Nisu pokorne. Nisu tu da budu žrtve. Temeljim ih na ženama iz mojeg života, na majci i tetkama koje sam gledao kako se snalaze tijekom rata - objašnjava Rawi čiji se kozmopolitski duh ogleda i u raznolikim književnim utjecajima prisutnim u njegovim romanima, koji na kraju tvore neobičan spoj istoka i zapada. Najviše je tu, dakako, egzistencijalizma, ali i gnosticizma. Za junaka posljednjeg svojeg romana “Karnevala”, taksista Muhu (onog koji luta gradom u potrazi za sljedećim putnikom, za razliku od taksista “pauka” koji na stajalištu čekaju poziv), kaže da zna da je sve privremeno i tragično.

- On je iskren oko svojeg ateizma, ali istodobno uviđa i tragediju toga da si ateist. Treba mnogo hrabrosti da prihvatiš da si efemerno biće. Moraš biti istodobno nesebičan i hrabar da ne vjeruješ - objašnjava Hage dodajući kako se Muha bori s nečim što bi se moglo opisati kao “diktatura demokracije”. S jedne strane zna da sudjeluje i stvara u prostoru slobode, ali je s druge itekako svjestan i ograničenja.

“Jednom sam vidio bradatu ženu pod tušem i pitao sam je zašto ima penis poput mene i dojke poput moje majke”, piše u jednoj priči u “Karnevalu” i nastavlja: “Prišla mi je i rekla: Jer sam ja sve. Muškarci žele biti muškarci, a žene žele biti žene, ali ima i onih koji su istovremeno oboje i nijedno. Kad odeš i kad budeš živio među ljudima koji plješću i kliču tvojoj majci i meni na pozornici, uočit ćeš koliko smo mi drukčiji i kakvo si čarobno djetinjstvo imao. Ovdje u cirkusima i na karnevalima svi se volimo, sa svim svojim čudnovatostima i nastranostima. Ljudi nas puštaju na miru jer ih opčinimo trikovima, golicamo perjem, sputamo čuđenjem i nadom. Ne dopuštamo da ikada saznaju da čitamo knjige, da volimo baš sve i da sve prihvaćamp, da su nam tijela slobodna, da putujemo, da pružamo otpor i borimo se i pružamo utočište robijašima i revolucionarima, da smo spašavali Cigane i Židove. Ne damo da ikad saznaju da odvezujemo užad, da dresiramo konje za ples bez tereta oklopa ili mačeva, a držimo u tajnosti da snagator voli muškarca kojeg ispaljuju iz topa, da jedan drugome kuhaju ručak, da dijele postelju i da svaki put kad čovjek topovsko zrno poleti zrakom dok mu se iza stopala vuče dugačka brazda dima, snagator čeka na drugoj strani da ga uhvati ako padne. I, dijete moje, živoj duši nemoj reći da smo znalci i nevjernici”.

- Mislim da su kroz povijest vladajući karnevale, kao svojevrsne ‘izlete u slobodu’, dopuštali kako bi se seljaci i radnici mogli razmnožavati, radi povećanja radne snage. I uvijek je to tako, periodi slobode su sezonski, ritualni i zapravo iznimka, a ne pravilo - kaže Hage koji vjeruje da većina elite smatra kako je demokracija postala nepraktična za biznis i vladu te da je se stoga malo-pomalo treba početi rješavati.

- Događa nam se pred nosom. Pogledajte samo koaliciju Putina, Trumpa i drugih diktatora! I nije to ništa novo. Od Platona nadalje ljudi se rado i često okreću primarnim instinktima, što politika zorno pokazuje. Neznanje i nezadovoljstvo temelj su stvaranja hijerarhija i potrebe za onim što se zove ‘vodstvo’. Instinkt stada prvi je koji se javi u vrijeme krize i nezadovoljstva. Rekao bih čak da je Trump sjeme fašizma, u svakom slučaju simptom je poremećenog oblika divljeg kapitalizma, fašizma, rasizma i ostalih pokvarenih načina razmišljanja - kaže Hage koji za tzv. Islamsku državu, čija se borba i teror prelijevaju posvuda, pa tako, dakako, i u Siriji susjedni Libanon, komentira:

- Pored ne samo religijskog, nego i državnog, ekološkog i koroporativnog terorizma, svi smo u škripcu. To jest, mi, jadni, bespomoćni progresivci... - zaključuje dodajući da je u nezavidnom položaju i kao pisac.

- Potreba za pričama ostat će, ali priroda komunikacije svakako se skraćuje, ubrzava, sažima... Tko zna, možda će književnost s vremenom doživjeti propast nakon koje će slijediti ponovno rađanje. Moguće je da u budućnosti sve ove knjige postanu izvorom novih mitologija ili, ne dao bog, religija. Okej, sad već zvučim kao ZF pisac.