Karnera

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Broj stranica: 376

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266468-3

  • Naslov izvornika: Karnera

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 475 g

Karnera je roman o boksu i o boksačima, provincijskim razbijačima i neostvarenim šampionima, o ljudima koji nisu bili velike pameti, ni dobre tehnike, ali su udarali kao maljem. Karnera je roman o svijetu koji je u stalnome raskoraku između međusobno udaljenih, ali nezavršenih historijskih vremena: usporedo teče vrijeme knjaza i kralja Nikole, vrijeme bratoubilačkog klanja u Drugome svjetskom ratu, vrijeme crnogorskoga osvajanja Beograda, vrijeme napada na Dubrovnik i Konavle... I uza sve te vremenske bujice, teče privatno vrijeme pripovjedača, koji se probija kroz život, i kroz sva ta povijesna vremena. Njegova priča na čitatelja djeluje gotovo hipnotički, uvjerljivo poput najsirovijeg realizma, vrlo često uz likove iz stvarnoga života, s njihovim stvarnim imenima, ali taj realizam, taj dokument vremena, u sljedećem trenutku prelazi u san i u košmar, u kratku fantaziju, koja će se opet sliti u neku drugu bujicu, da bi sve bujice, na kraju, činile Karneru. Roman jednoga boksača, iz vremena jugoslavenskoga socijalizma, roman nekoliko dama, koje u neko historijsko nedoba, na Cetinju, u najzaturenijoj i najkišovitijoj prijestolnici Europe, kartaju bridž. Ispripovijedana živim jezikom, u kojem svaka riječ čuva pamćenje na svijet iz kojeg je nastala, Karnera je knjiga-posveta Crnoj Gori. Na polici uz Milovana Đilasa, Ismaila Kadarea, Roberta Bolana, Mirka Kovača, Borisa Marunu...
Miljenko Jergović

Roman Karnera bio je u užem izboru nagrada Jutarnjeg lista i t-portala, a u Tuzli je osvojio nagradu Meša Selimović za 2013. godinu.

Milorad Popović: Poetika poraza

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 30.3.2013.

Postoji narodno vjerovanje da povijest pišu pobjednici. Može biti da je tako, a može biti i da nije. Međutim, jedno je posve izvjesno: romane o povijesti, društvene romane i prozne kronike pišu gubitnici. Naravno, i pobjednici pokušavaju da pišu o svojim pobjedama, ali im rabota ne ide. Književnost prepoznaje laž, a o pobjedama se mogu govoriti samo laži. Čim se počinje govoriti istina, pobjede se pretvaraju u poraze. Zato su velike kulture, zato su jezici velikih književnosti nužno kulture i jezici historijskih gubitnika.

Milorad Popović (1957, Lipa Cucka, blizu Cetinja) predratni je pjesnik i boksač. U poeziji je bio uspješniji, premda je knjige objavljivao isključivo u Crnoj Gori. Pred 1991. našao se u malenoj skupini pisaca koji su se jasno i vrlo radikalno odredili oko velikosrpske politike, Slobodana Miloševića i ranog četničenja i militarizacije srpskih narodnih masa, te oko samobitnosti crnogorske nacije. Živio je u emigraciji u Hrvatskoj, putovao po Albaniji, ilegalno, tokom rata, posjećivao Crnu Goru, posvećujući, u velikoj mjeri, vlastiti život ideji slobodne i nezavisne crnogorske države. Ako se Jugoslavija raspada, tada najmanja jugoslavenska republika ima pravo na povratak vlastitoj državnosti. Tim prije što je ona postojala u nedavnoj, ovostoljetnoj, prošlosti. Tako je to bilo 1991. Tada, kao ni godinama kasnije, pa ni pred referendum na kojem je za nezavisnost, po nekoj čudnoj odluci međunarodne zajednice, trebalo biti pedeset i pet posto građana, nezavisnost Crne Gore činila se prilično nevjerojatnom. Montenegrini bili su programirani gubitnici, poput baskijskih ili korzikanskih separatista. Loša pozicija za društveni, porodični, a možda i privatni život, ali sjajna za književnost.

U ratu i nakon njega Popović piše esejistička djela i rasprave tvrdih i suhih naslova, poput “Mali narod i nacionalizam”, “Crnogorsko pitanje”, “Podijeljena nacija”... Nije bila rijetkost da balkanski pjesnici pobjegnu od poezije, pa i da je se posrame. I to, možda, ima veze s osjećajem pobjede i poraza. Kada se od gubitnika pretvore u pobjednike, balkanski pjesnici postaju esejisti.

Međutim, čim je Crna Gora 3. lipnja 2006. ostvarila nezavisnost, Popović je napisao jednu programatsku, melankoličnu pjesmu o noći pobjede, u kojoj je sebe i sve svoje preveo među gubitnike. Nije on politički ili nacionalno presaldumio, nije to bila ni pjesnička ekshibicija. Nesviknut da bude na strani većine, aristokratski neprilagođen među ljudima i među književnicima, on je pjesmom o pobjedničkoj noći utvrdio svoje mjesto na onoj strani na kojoj je uvijek bio. Na kraju, to je za Milorada Popovića bio preduvjet da se ostane piscem.

U pedeset petoj godini života – u godinama, dakle, kada je Selimović napisao svoga Derviša, a Andrić već dovršio sva tri svoja velika romana i započinjao tesati četvrti i najkraći – Popović je pisao svoj prvi roman. “Karnera” nosi ime po lokalnom crnogorskom razbijaču, boksaču bez tehnike, koji je, pak, ponio nadimak po Primu Carneri, predratnome talijanskom prvaku, najvećem europskom tabadžiji svoga doba. Ali nije to roman o boksu, nije samo roman o boksu, nego je široka i razvedena priča o jednoj maloj zemlji, ispričana kroz vizuru nevidljivoga glavnog junaka, koji u velikoj mjeri podsjeća na samog pisca. Svi boksači koji se u knjizi pojave gubitnici su. Priča ih se spomene tek kada to postanu, kada upropaste sve svoje šanse, ako su ih ikada imali. Priča o njima počinje od trenutka poraza, kao što i sve druge priče započinju s perspektivom poraza. Neshvaćeni, izgubljeni i opsjednuti svojim unutrašnjim demonima, oni nikada ne dođu do velikoga i širokog svijeta, nego ostaju zarobljeni u dalekim i besputim provincijama, u kojima je sve malo, beznačajno, samo je stradanje veliko.

Popović svoj roman razvija u zaokruženim poglavljima, kao u simetrično konstruiranim osmicama, ne vodeći računa o kronologiji, niti o striktnom povezivanju priče u gotovu cjelinu. Većina poglavlja djeluju kao da su nastala iz neke mistifikacije, ili su otrgnuta iz veće cjeline, započeta kao odgovor na neko neizrečeno pitanje, nastala izvan i mimo logike ovoga romana. Tako slagana, nižu se u jednu neočekivanu, čvrstu i pomalo zagonetnu konstrukciju, koja ima svoju čvrstu logiku, unutar čovjekova života i povijesnog vremena. To dvoje, život i povijest u jednoj malenoj i skrajnutoj zemlji, čija se sudbina ne tiče nikoga, pa često ni nje same, čini i temu i temeljni razlog “Karnere”. Kao nijedan drugi roman napisan u postjugoslavenska vremena, to je roman o zemlji i društvu, te na vrlo određen način i grifitovskim jezikom rečeno, roman o rođenju jedne nacije.

Crnogorska književnost ima dva snažna moralna uporišta, dvije pomoći i dvije smetnje: “Primjere čojstva i junaštva”, kasno opismenjenog vojskovođe i plemenskog patricija Marka Miljanova, i “Gorski vijenac”, vladike Petra Petrovića Njegoša. Karnera nastaje usuprot njima, njezina povijest je gubitnička i sramotna, uvijek na rubu i na periferiji, češće povijest jada i nesoja, nego velikih gesti i plemenitih primjera. U tradiciji crnogorske književnosti, iako se na njega nikada i ničim ne poziva, Popović je neusporedivo bliži Mihailu Laliću i njegovoj epici izdaje i kolektivnog sunovrata, nego Miljanovu i Njegošu. No, od Lalića je moderniji u iskazu, premda je, kao i on, jednako opsjednut mogućnostima živoga jezika.

U šestome poglavlju knjige, nazvanim “Rozafa” (srednjovjekovna utvrda iznad Skadra, na stijeni, stotinjak metara iznad jezera), opisan je dolazak glavnog junaka u Dubrovnik, tokom druge ratne zime: “Feribot iz Gruža za Bari kretao je navečer u osam sati, i da bih prekratio vrijeme, šunjao sam se oko starogradskih kantuna umotan u smeđu krznenu bundu. Crna vunena kapa – kakvu nosi Jack Nicholson u filmu Let iznad kukavičjeg gnijezda – štitila mi je čelo i uši od silnog burovitog vjetra koji je s dvokrilnog prozora zgrade na uglu ulice jednu drvenu škuru izbacio iz fibala, tako da je tresnula na kameni pločnik na samo dva metra od mojih nogu. Na trenutak sam se uplašio da me iza prozora posmatra vlasnik kuće s koje je odletjela škura, i da mu sigurno izgledam sumnjivo. Jer, i da nije ratno doba, po ovakvom kijametu hodaju samo ludaci, lopovi i uhode. Išao sam postrance, da bih pri kretanju izazivao što manji otpor vjetra, kad na uglu poprečne ulice koja izlazi na Stradun ispred mene iskoči postarija žena na zelenim štiklama i u ljetnoj haljini, preko koje je obukla muški sako.

Instinktivno sam napravio polukorak u desnu stranu: granala je rukama, i vazdušni kovitlac raznosio joj je glas prema crvenim krovovima kamenih dvospratnica. Riječi su joj bile nerazgovjetne, s viškom vokala, kao iz nekog pretpotopnog jezika. Razabrao sam samo dvije hrvatske riječi – Tito i Poglavnik. Instinktivno sam zatvorio oči, i kad sam ponovo pogledao, dame u zelenim štiklama više nije bilo. Po predanjima starih zduvača, kad se na nebesima uzmuti i udare silni vjetrovi, smućene će duše plaha čovjeka natjerati da se obeznani i udari u tri lika...”

U nastavku, u jednoj pomalo košmarnoj šetnji po Stradunu, ispunjenoj avetima povijesnih nužnosti, glavni junak srest će neke poznanike, među njima i Borisa Marunu. Ta epizoda, stradunska reportaža iz zime 1993, iskinuta iz poglavlja “Rozafa”, koje je iskinuto iz romana “Karnera”, pripada antologijskim stranicama naših književnosti, ali i vjerno predstavlja Popovićevu pripovjedačku strategiju. Poput Mirka Kovača ili Roberta Bolaña, on se vrlo često služi imenima stvarnih osoba, i njihovim životopisima, u roman ugrađuje vlastite doživljaje s njima, kombinirajući ih s potpunom fikcijom, a zatim uvodi likove za koje čitatelj ne zna jesu li stvarni, ili one kojima je samo malo izmijenio imena. Kada to podvrgne svome pripovjedačkom umijeću, pisac stvara začudnu, katkad šokantno uvjerljivu prozu, koja se – što bi rekao kakav loš i nenačitan kritičar – čita bez daha. Samo, kako li se čovjek ne uguši u tom i tolikom čitanju bez daha.

“Karneru” je objavila zaprešićka Fraktura, u koprodukciji s Otvorenim kulturnim forumom sa Cetinja. Druga je to knjiga u posljednjih nekoliko mjeseci, nakon Gromačine “Božanske dječice”, koja ne samo da nadilazi mjerila književnih sezona i živi jad naših nacionalnih književnosti, nego spada u neku bolju europsku prozu. Knjiga zbog koje se osjetimo povlaštenim što nam je ovo materinji jezik.

 

Balkanska fuga

Novosti, Saša Ćirić, 21.9.2013.

Lako je uočiti hronotopsku (Bahtin) razuđenost romana “Karnera”, p(r)oznog prvenca Milorada Popovića (1957.), koji se početkom ovog meseca u Tuzli okitiobcsmn-nagradom “Meša Selimović”. Vremenski raspon romana ide od doba kralja Nikole i crnogorske opsade Skadra do dubrovačkog ratišta i potonjih previranja za samostalnu Crnu Goru, dok se pripovedna lokacija neumorno seli od težišnog Cetinja do Skadra i Tirane, Skoplja, Rima, Zagreba i Dubrovnika. To je istorijsko-pikarska dimenzija “Karnere”, čiji jezik takođe široko zahvata od arhaizama i dijalektizama do savremenog uličnog argoa i slenga različitih sredina. Specifičnost Popovićevog postupka jeste pripovedni tretman vremena i odnos prema istoriji. Naracija je komponovana fragmentarno i vremenski je otvorena tako da lako i često ponire u bližu ili dalju prošlost, odnosno skače u ono što sledi. Sadašnje vreme priče je i samo klizno i skopčano sa sudbinom naratora, Mate Tujevića, bivšeg boksera, krupijea i samozatajnog pisca, koji bežeći pred zakonom, vođen erotsko-poslovnim interesima, šparta po Balkanu. Klizanje po vremenskoj osi vodi osoben rodoslovni poriv, tj. želja da se osvetli porodično poreklo lika.

Neki Popovićevi istorijski likovi su autentične ličnosti iz crnogorske istorije, sa kojima su rodbinski združeni fiktivni likovi. Njihova sudbina egzilanata, revolucionara, političkih gubitnika i žrtava, Popovićevom romanu pribavlja dimenziju nacionalne tragedije i revolucionarnog rebelijanstva. Ipak, narator nije sentimentalni paseista ni nostalgični revizionista, već distancirani skeptik koji o ćudima i menama istorije govori kao hroničar Cetinja i biograf pojedinačnih sudbina. Iako se naracija plete oko traumatičnih mesta u cnogorskoj istoriji 20. veka, koje su podrazumevale ideološke podele i bratoubilački rat, identitetske kontroverze oko nacionalne pripadnosti i nasilje pobednika (izgon vladarske dinastije Petrović i njenih pristalica posle Prvog svetskog rata i streljanje kolaboracionista posle Drugog), narator se kloni moralisanja, sklon cinizmu. Recimo, otkrivši da i u Albaniji postoji legenda o zidanju Skadra, s tim što se mlada Gojkovica zove Rozafa, on zaključuje da legenda govori ne samo o ljudskoj podlosti – da velmože na prevaru ženu svog najmlađeg brata ugrade u temelje grada čiju gradnju opstruira vila – već i da se laž i prevara isplate.

Naslov romana predstavlja nadimak jednog sporednog lika, boksera, koji je dobio zbog fizičke sličnosti sa Primom Karnerom, svetskim šampionom italijanskog porekla u superteškoj kategoriji 1933./34. godine. Popovićevi likovi boksera liče jedan na drugog: orijaški su korpulentni i snažni, ali profesionalno neuspešni i egzistencijalno neostvareni. Sudbine likova boksera, švercera i kontroverznih biznismena koje narator sreće u tranzicionoj Makedoniji i Albaniji, romanu daju šmek putopisne i stvarnosne proze, a atmosfera ratnog Dubrovnika i Zagreba, sa političkim i umetničkim disputima pisaca pokazuju pretenziju “Karnere” ka ratnoj i eruditskoj prozi.

Problemi “Karnere” su u stepenu usklađenosti unetog heterogenog materijala. Roman nema jedinstvenu instancu naratora: u nekim poglavljima je personalizovan, u drugim izostavljen pa pripovedanje teče u trećem licu. Psihološki varniči spoj između stvarnosne i intelektualne strane romana, odnosno između dimenzija naratora kao društvenog marginalca, galantnog udvarača, putnika, preduzetnika i apolitičnog svedoka epohe. Biografije propalih boksera, kao ni porodične povesti, nisu dovoljne da obuzdaju i drže u koritu koherencije dramatičnu stihiju istorije koja često preti da postane sama sebi svrha. Ali uprkos množini epizoda i likova, nepostojanju jedinstvene okvirne fabule i višku uloga koje su dodeljene liku naratora, “Karnera” je slojevit roman i nesumnjiv dobitak za savremenu književnost, posebno u Crnoj Gori.

 

Bezbrižnost tipa “baš me briga” (Kritika 201: Milorad Popović)

www.booksa.hr, Vladimir Arsenić, 21.10.2013.

Roman Karnera Milorada Popovića dobio je nagradu 'Meša Selimović' na susretima Cum grano salis u Tuzli. Sedeo sam u tom žiriju i znam kako je glasanje teklo i koliko je tesno ovaj roman osvojio nagradu ispred jednog drugog koji se meni neuporedivo više svideo. Danas mi je zadatak da pišem o nagrađenom romanu i da pokušam da zaboravim na gorčinu, odnosno da hladne glave javno, u pisanoj formi, dam svoj sud koji bi trebalo da je definitivan.

Da odmah razjasnim da smatram Karneru zaista dobrom knjigom koja pored svih svojih mana o kojima ću pisati, ima i dovoljno kvaliteta, jedino što sam je u datom spletu okolnosti napao većom žestinom od one koju je zaslužila. Nije lako sedeti u žiriju i videti kako roman koju vi vrednujete više od drugih gubi. Ali da odmah razočaram radoznalce, samo žiriranje je proteklo u najboljem redu i činjenica da sam zajedno sa koleginicom iz tog poetičkog okršaja izašao kao gubitnik je prosta i jasna kao dan, na nju nema prigovora. Bože moj, you win some, you lose some ili kako rekoše onomad Rolling Stonesi You Can’t Always Get What You Want.

Ono zbog čega mi se Karnera nije svidela najverovatnije potiče od razočaranja činjenicom da sam se ponadao da je roman zaista o boksu i bokserima, odnosno da tema boksa, na neki način, igra važnu ulogu u sižeu. Nakon romana Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića koji metaforom boksa pokušava da kaže neke veoma važne stvari o društvu u kojem je roman nastao, a da podsetim da je on izašao u samizdatu u Beogradu 1968. godine, zaista mi nije poznat nijedan 'bokserski' roman sa prostora bhsc jezika. Nije da sam neki veliki fan ili pobornik 'plemenite veštine', ali u književnosti i posebno filmu, postoji bar nekoliko remek dela koja se dešavaju u i oko ringa. Hemingway, Norman Mailer, Bukowski, Scorsese, Clint Eastwood, samo da pomenem neke od ključnih umetničkih obrada bokserskih tema. Karnera o boksu zaista govori samo uzgred i usput. Nada vam se rasprši već nakon dva poglavlja u kojima saznajete sudbinu Trifuna Trifkovića i njegovog trenera Marka Crnog. Nakon toga oni kao da u zemlju propadaju i kad na kraju romana na nekin način vaskrsnu čitalac bi trebalo da shvati da se radi o metafori u kojoj se na neki način sabiraju odnosi između Srbije, Crne Gore i Italije, odnosno da njih dvojica predstavljaju metaforu Crne Gore u svoj njenoj nevinosti, naivnosti i sirovosti, njenom izvesnom autsajderstvu i njenoj ulozi monete za potkusurivanje među velikim silama i balkanskim kasapima i nasilnicima.

Roman, dakle, s boksom ima malo veze, ali sa čim onda ima? Kao što rekoh, radi se o narativu koji je politički veoma jasno obojen što meni u svakom smislu imponuje. Sve što se dešava u romanu na ovaj ili onaj način je odjek stvarnosti u kojoj se odvijaju sudbine glavnog junaka i njegove devojke. Bez obzira na to šta oni činili, na koji način pokušavali da prežive, on kao krupije i biznismen u pokušaju, a ona kao dramaturškinja sa odličnom idejom, oni ostaju vezani za priču o političkoj sudbini Crne Gore, odnosno upravo za dva ključna istorijska događaja: priču o gubljenju nezavisnosti i borbi za njeno ponovno sticanje koja je trajala čitavih osamdeset osam godina. Zbog toga svi likovi ili imaju funkciju u ovoj apoteozi države, ili u njoj igraju metaforičku ulogu. Upravo zato što se radi o narativu koji bi svojom celinom trebalo da znači nešto drugo, možemo govoriti o alegoriji, figuri koja zbog svoje jednoznačnosti nije bila posebno popularna u modernizmu, ali u post-modernizmu (ovde shvaćenom kao vremenska odrednica, a ne kao stilska formacija) ponovo stiče određenu popularnost.

Naravno, kada se radi o apoteozi nečeg tako mračnog kao što je država, koja u stvari služi kao izgovor vladarima za organizovano nasilje i institucionalizovanu nepravdu, pri tome ne mislim sad na Crnu Goru, već na svaku državu na čitavom svetu bez razlike, onda je nužno postaviti pitanje gde je granica koju kao pojedinac postavljam, kada slavim nešto što je samo po sebi loše? Da li to znači da ću zažmuriti na činjenicu da su građani moje države učinili zločin samo zato što su imali uzvišeni cilj? Ili ću ostati slep na prostu činjenicu da je došlo do institucionalizacije (tranzicijske) pljačke upravo ponovnim sticanjem nezavisnosti i fabrike i ostala materijalna dobra su prešli u ruke onih koji su, gle čuda, bliski vlasti ili sama vlast? Ova pitanja pripovedač Karnere ne postavlja, odnosno, čak i kad ih vidi, ili barem očekujemo da će ih videti, on ih prećutkuje, jer bože moj, cilj na neki način opravdava sredstva. Možda je ovo previše tražiti od jednog pripovedača, pesnika, lirske duše koja se nosi sa svetom kako samo pesnici i pisci mogu sa svetom da se nose, ostajući slepi za očiglednosti, a otkrivajući ono što je nevidljivo golim i razumnim okom. No, da budem pravedan prema pripovedaču Karnere, on svoje autsajderstvo nosi zaista veličanstveno i uzvišeno, čak sa određenom dozom ironije, koja bi po mom mišljenju trebalo da bude veća i osetljivija jer on prisustvuje stvaranjima dve države – naime boravi u Zagrebu početkom devedesetih, a kad dolazi do proglašenja nezavisnosti Crne Gore u junu 2006. godine, on je na Cetinju. Čovek istančanog čula bi video mnogo više odo onoga što nam pripovedač prenosi, iako, ponavljam, nije lišen ironije.

Uopšte uzev na makro planu, dakle na dramaturškom nivou organizacije sižea, na njegovoj strukturi, Milorad Popović pokazuje prilične slabosti. Moguće je da se to može pravdati turbulentnim vremenima i istorijskim (ne)prilikama u kojima njegov junak radi i stvara, ali ilustracija nemilosrdne sudbine je mogla da bude i znatno drugačija. Takođe, postoje epizode koje u sklopu romana deluju krajnje nemotivisano. Na primer, četiri dame u godinama koje igraju bridž i čije su sudbine ispripovedane prilično detaljno nisu najjasnije, osim metaforom, vezane za ostatak narativa. Drugim rečima, roman bi jednako funkcionisao i bez njih, odnosno bez tridesetak i više stranica koliko im je posvećeno.

Kad se pak spustimo na mikro plan i na pojedinačne epizode u romanu, one su zaista sprovedene maestralno i uverljivo. Upravo slike iz Zagreba s početka devedesetih su sjajne, odnosi među Crnogorcima koje rat zatiče u glavnom gradu Hrvatske, njihove mimikrije... U tim delovima teksta se vidi koliko je Milorad Popović kvalitetan pisac, sa pronicljivim okom. Epizode iz Albanije takođe deluju veoma uverljivo, pa čak i one koje opisuju Teino detinjstvo. Posle tih bljesaka, ostaje utisak da je roman mogao biti neuporedivo bolji da je kraći i da je koncentrisaniji na jednu priču.

Moguće je da je Popovićevo prethodno uspešno pesničko iskustvo uticalo na fluidniju formu romana, ali je i njegovo prozaističko neiskustvo svakako dovelo do toga da je u roman hteo pošto poto da stavi sve što je na neki način povezano sa temom. Selekcija materijala koji će se naći u narativu, povezivanje epizoda u čvršću i značenjski pregnantniju celinu, ovaj bi roman učinili značajno boljim. Čak je i dokumentarnost (pseudo ili ne, nije previše bitno) koja bi trebalo da posudi autentičnost čitavoj priči, da joj da istorijsko utemeljenje, da je na neki način ulanča u niz značajnih događaja jednog prostora, da joj, ako sledimo Eliota, podari tradiciju, u suštini pogrešno motivisana i predugačka. A zatim i neverovatnost svega onoga što izbija kao posledica iz tog dokumenta, a što na svojoj koži veoma dobro osećaju junaci romana. Na momente se čini kao da je u jedan ozbiljan narativ modernističkog tipa, priču o otuđenju, o promašenoj ljubavi, o rušenju jednog mita i stvaranju novih, prste uplela Šeherezada i sve odjednom postaje moguće, poklapaju se stvari koje se po logici stvari ne bi poklopile, osim u romanu.

Zaista ne znam o čemu je reč, da li je u pitanju pomenuto neiskustvo ili jedan romantičarski odgovor na veliku temu koja kao da je pojela i pripovedača i autora i likove i romanesknu strukturu, pa se poput bujice izručila u tekst koji onda izgleda ovako neuredno kako izgleda. Jer sve ostalo se da progutati, opravdati, razrešiti, osim te suštinske bezbrižnosti (tipa baš me briga) u nizanju epizoda kojima se onda ukida dodeljivanje značenja celini. Celina romana zvoni prazna kao šupalj zub. I to je najveći problem Karnere. Iskusniji čitaoci će se možda i snaći, ali ako ne postoji sklad, trud za unutrašnjom koherencijom, onda džabe sve ono što smo se upinjali da učitamo i kontekstualizujemo. Sve ono što smo pokušavali da nadomestimo na osnovu nagoveštaja, dobrih trenutaka i povremeno visokog jezičkog umeća pada u vodu pred činjenicom da autoru nije bilo bitno, odnosno da nije uspeo da uveže sve u svrhovitu celinu. Možda je ovo estetički maksimalizam, možda je moja kritičarska ambicija porodila prevelika očekivanja, ali ako ih se odreknemo gde ćemo završiti, u prosečnoj književnosti koja onda zaista nikoga neće zanimati. Može i to, nemam ništa protiv, ali imam pravo da u tome ne učestvujem.

 

Od boksa do povijesti

Oslobođenje, Davor Beganovič

Crnogorska književnost (nota bene, ona pisana u Crnoj Gori) oduvijek je pokazivala otpor prema prozi. Tek je generacija spisatelja koji su karijeru započeli nakon raspada Jugoslavije uspjela slomiti taj anakronizam i započela operirati postupcima koji se odmiču od mimetičko-epskoga, dominantog u patrijarhalnom društvu. Kao da je njihov iskorak ohrabrio i autore starije generacije da se suoče s izazovom pripovjednoga teksta. Primjer je tomu i cetinjski pjesnik i esejista Milorad Popović čiji se prozni prvijenac Karnera pojavljuje u zreloj dobi svojega tvorca. Bilo bi presmiono reći da je on čekao i skupljao energiju kako bi objavio svoj opus magnum. To bi značilo duboko potcjenjivanje svega onoga što je ostvario – i kao književnik ali i kao kulturni djelatnik i agilni urednik. Naprotiv, Karnera niti može niti želi biti bilo kakvo zaokruženje. Taj je roman u neku ruku nasljedovatelj diskurza oštre političke esejistike kojim je Popović pokušavao zahvatiti, shvatiti, dokučiti neke od teško uhvatljivih lomova u političkoj i kulturalnoj povijesti svoje zemlje. Kolikogod bila mala, ili upravo zbog toga, Crna se Gora nudi kao retorta u kojoj se mogu sprovoditi svi opiti suvremene znanosti o kulturi: počev od pitanja identiteta, preko topografije i njome uvjetovanoga multikulturalizma, pa sve do medijalnih istraživanja u čijemu bi se središtu nalazio prekarni odnos između oralnosti i literarnosti. Karnera kao da želi pružiti plauzibilne odgovore na makar neku od tih dilema a usto teritoriju Crne Gore postavlja u širi odnos raspada Jugoslavije, njezina odnosa prema tom tragičkom činu, ali i neslavne uloge koju je odigrala u ratovima za naslijeđe zemlje koja je nestala s karte Europe devedesetih godina prošloga stoljeća.

No isprva se te Popovićeve intencije ne daju naslutiti. Karnera je dvostruko indiciran kao pripadnik jednoga žanra koji u jugoslavenskim književnostima, ponešto paradoksalno, nije osobito rasprostranjen. Riječ je o bokserskom romanu. Bez obzira na važnost boksa u jugoslavenskome sportu, pa i društvu, jedini istinski vrijedan roman koji se njime bavio jest Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića. Ljuba Vrapče je bio junak koji se savršeno uklopio u sliku buntovničkih šezdesetih. U njemu su se stopili socijalni revolt i vještina borenja, žudnja za ostankom u svome kraju (Čuburi) i nužnost odlaska (emigracija u Švedsku, preko „zelene granice“). Popovićev već samim naslovom upućuje na pravac kojim će se njegov roman kretati. Primo Carnera bio je jedan od svjetskih prvaka iz tridesetih čija se sportska vještina uporno osporavala a njegovi uspjesi i titule povezivali s američko-sicilijanskom mafijom. Carnera je ringom dominirao prije svega svojom ogromnom staturom: bio je visok 2,05 m (neki izvori korigiraju taj podatak na 1,97 m) a težak 120 kg. Čovjek s čijom se slikom srećemo u samome uvodu romana (to je, uz naslov, druga indikacija da će Karnera pripadati „bokserskom“ žanru) jest Crnogorac sličnoga fizisa koji nadimak dobiva upravo zbog sličnosti s „velikim“ prethodnikom. U dinamično konstruiranom uvodnom poglavlju opisuje se borba što ju je crnogorski Carnera, pravim imenom Trifun Trifković, u Beogradu vodio protiv šampiona Jugoslavije u teškoj kategoriji, domaćeg ljubimca Branislava Baneta Sovrića (Čuburca poput Ljube Vrapčeta).

Nakon uvoda u kojemu se fingira autorstvo (slijedeći motiv poštenja/nepoštenja kao žanrovsku konstantu Popović dopušta da Karnera bude nepravedno poražen u bestidno namještenoj borbi koja ne može dopustiti pobjedu višestrukog autsajdera) u flash-backu se prikazuje Trifkovićev rani život. Specifičnim cirkularnim postupkom Popović postupno raslojava likove koji su utjecali na boksera, pridavajući i njima osebine kojima se s periferije prbacuju na centralnu poziciju. Ta se metoda asocijativnoga razgranavanja radnje u čijemu, paradoksalnom, centru stoji Karnera sve više grana u pravcu ispisivanja alternativne povijesti Crne Gore. Ako se preko Karnere došlo do njegovoga trenera Marka Nikovića, preko Nikovića se dolazi do njegovih predaka koji su, na istaknutim mjestima, sudjelovali u osvajačkim ratovima Kralja Nikole. Zanimljivo je kako se u ovome kratkom odsječku romana pomjera jezični akcent. Sasvim polako, ruralni se jezik Trifkovićeva rodnog kraja zamjenjuje jezikom sposobnim za opisivanje kompleksnih povijesnih sadržaja, bukolički se sustav zamjenjuje racionalno-povijesnim da bi, koji trenutak kasnije, u izravnome govoru opet poprimio notu patrijarhalno-epskoga. U tome jezik Popovićevih junakinja i junaka često podsjeća na (prerijetko artikulirane u duljoj pripovjednoj formi) briljantne dijalektalne akrobacije Marka Vešovića. Pri tome mislim na neopravdano zaboravljenog Rodonačelnika. U Karneri taj pripovjedni sloj koji na samome početku vehementno prodire u diskurz romana biva potisnut i ostavljen na marginama. Glavnu ulogu preuzima književni jezik, u onoj mjeri u kojoj središnje mjesto u strukturi pripovjednog teksta preuzimaju obrazovani slojevi crnogorskog društva.

Taj se obrat dešava, čini mi se ponešto nefunkcionalno, napuštanjem lika Karnere te samim tim i bokserske razine romana. Pomjeranje težišta zbiva se postupno, jedva primjetno, a definitivno se realizira u onom momentu u kojemu pripovjedač u prvom licu – dotada tek kroničar zbivanja i tumač njihovih povijesnih uzglobljenosti – postaje njihovim aktivnim sudionikom. Veza s bokserskim svijetom ne gubi se u potpunosti. I sam se pripovjedač bavi tim sportom, doduše ne aktivno i natjecateljski kao Karnera. No on mu pomaže da napravi specifičnu vezu s cetinjskim polusvijetom koja kao da se plete između boeme i lokalnih nasilnika. U tome se kontekstu i on sam ostvaruje kao spisatelj, ne gubeći vezu s kriminalnim miljeom. Ta veza isprva je tek naslanjanje na svijet uličnih mangupa, obračuna pesnicama i povremenih većih sukoba. Dimenzija se kriminalnog, u pravome smislu riječi, ne može ni naslutiti. Na motivacijskoj se razini prijelaz s uličnih tuča na „ozbiljne poslove“ ostvaruje zaposljenjem pripovjedača kao krupijea – prvo u crnogorskim primorskim hotelima a onda u zagrebačkome Intercontinentalu. Njegova kasnija „djelatnost“ zbiva se na području koje se prostire od južne Italije, Dubrovnika, Makedonije i Bugarske, da bi vrhunac doživjela u postkomunističkoj Albaniji. Ona je logička konzekvenca socijalizacije u „mekom“ cetinjskom podzemlju.

Tim se postupkom pripovjedni tekst prevodi na sljedeću razinu. Nije više toliko riječ o lokalnom pozicioniranju Cetinja i detaljnome opisivanju života njegovih ljudi i njihovih mentaliteta, koliko o uključivanju negdašnjeg glavnog grada Crne Gore u globalno zbivanje obilježeno raspadom Jugoslavije. Pripovjedač, kao spisatelj, upoznaje niz ljudi s područja Jugoslavije koji se bave istim poslom. To mu omogućuje da ih integrira u svoj tekst i da na taj način dosegne dozu autentičnosti koja će se, nedvojbeno, hraniti na osobnim iskustvima autora – Milorada Popovića. Tako se na stranicama knjige pojavljuju Boris Maruna i Vinko Nikolić, Goran Babić i Abdulah Sidran. Popović se usto obilato koristi i feljtonističko-kolumnističkim diskurzom uz čiju pomoć pokušava reflektirati traumatski proces nestanka Jugoslavije. Vrlo su često zapažanja pripovjedača, posebice o neposrednoj političkoj prošlosti Crne Gore, jednaka onima što ih je u impresionističkim prikazima virulentnih zbivanja iz nedavne prošlosti razvijao cetinjski intelektualac i kulturni djelatnik Milorad Popović.

Ovo će me zapažanje dovesti do sljedećeg analitičkog zaključka. Slijedeći taj prosede Popović se uključuje u struju pripovjedača prve poslijeratne generacije čiji je nedvojbeni rodonačelnik Miljenko Jergović. Poetički postupak kojim Jergović vlada maestralno, ponekad čak i maniristički, sastoji se upravo u ispreplitanju dvaju diskurza koji jedan s drugim ne žele imati ništa zajedničko, koji se, štoviše, bore jedan protiv drugoga – novinarskoga i literarnoga. Funkcionalnost njihove smjese, pod uvjetom da je uspješno sprovedena, nalazi se upravo u otvaranju književnoga teksta prema dnevno-političkom komentaru ali i u njegovome prožimanju kulturalnim pamćenjem. Da ta afilijacija Popovićevog i Jergovićevog diskurza nije slučajna govori i izbor prezimena jedne od sporednih junakinja romana. Pažljivo rekonsturirajući povijest izgubljenog cetinjskoga višeg sloja, moglo bi se čak govoriti i o aristokraciji, Popović predstavlja Mariju Mášu Jergović, kćerku Gospodina Boža Popovića, koja u komunističkoj Crnoj Gori postaje arhivska radnica i, na taj način, svojevrsna upraviteljica kolektivnoga pamćenja zemlje. Taj je pripovjedni potez zasigurno mogućno tumačiti kao hommage što ga jedan spisatelj čini drugome, kao iskaz dubokoga poštovanja prema poetici usmjerenoj na borbu protiv zaborava – to je pravac u kojemu se, bez dvojbe, Jergovićeva proza sve intenzivnije razvija u posljednje vrijeme, ali i signal čitateljstvu u kojemu kodu valja recipirati Karneru. Doduše, još je prerano donijeti razrađen kritički sud o njezinim dosezima (radovi se mogu čitati uglavnom rasuti po internetu), ali je razvidno da se u njoj radi o nečemu kudikamo kompleksnijem od istrošenog (i lako istrošivog) jugonostalgičarskoga modela.

Na ovome primjeru postaje očevidno u kolikoj se mjeri priča o jednome bokseru i njegovome hodu ka šampionskim snovima preobražava u priču o povijesti Crne Gore i njezinim razlomljenostima. No u tu se priču, kao svojevrsni medaljoni, uglavljuju i druge, manjega dosega ali intenzivnije fikcionalnosti. Takva je, recimo, ona o nesretnoj ljubavi između oca i majke pripovjedačeve pratiteljice Tee, Marka Murata i njegove supruge Ksenije, potomka uglednog crnogorskog slikara Tome Počeka, dvorskog umjetnika kralja Viktora Emanuela III. Kao u kakvom pripovjednome krugu priča će se o Tei širiti od Zagreba, analeptičkoga pogleda u Drniš, Rima, pa sve do prolepse koja će nas odvesti do Buenos Airesa, mjesta na kojemu se spajaju niti crnogorske zelenaške emigracije – priča koju je, u drukčijem modusu, ispričao i Balša Brković u Privatnoj galeriji. Već i ova vinjeta može poslužiti kao primjer u kolikoj se mjeri Milorad Popović posvetio brižljivome strukturiranju naizgled raspšrenoga romana. Ona čini tek jednu, makar i najmarktniju, pobočnu struju kojom se protok pripovjednoga teksta diskontinuira, kojim ga se nenametljivo čini sveobuhvatnim i, reklo bi se, sveznajućim ali se pri tome ne oslanja isključivo na figuru pripovjedača, već se i drugi sudionici/sudionice u predočenim zbivanjima čine nositeljima/nositeljicama znanja. Rezultat je toga procesa ravnomjernost ispripovijedanoga.

Kako stoji stvar s bokserskim romanom? U tome se segmentu može otkriti jedina slabost Popovićeva Karnere. Bokser nema integrativnu snagu kojom bi okupio oko sebe sve pripovjedne elemente. Stoga se čini narativno nelogičnim što mu je paratekstualno (naslov romana) pridana glavna uloga. On se ne pojavljuje ni simbolički kao netko tko bi zastupnički stajao za ono o čemu se pripovijeda. Makar koliko sam lik bio atraktivan, makar koliko se uvodnu epizodu u kojoj se pokazuje njegov kardinalni neuspjeh (i nepravda koja stoji iza njega) moglo smatrati briljantnom pripovjednom realizacijom, u njemu samome nema dovoljno safta da svojim glasom progovori o onome što promatra. Ovo ipak nije dovoljno snažna zamjerka da bi se njome potkopalo sve što je Popović dosegao u svome romanu. Inteligentno i brižljivo napisana knjiga, Karnera je svojevrstan supplement generaciji mladih crnogorskih književnika koji su započeli s probojem početkom ovoga stoljeća i prozu, po prvi puta u povijesti, učinili legitimnim dijelom crnogorske književnosti. Njihova je borba protiv nametnutih obrazaca epsko-patrijarhalne tradicije, paradoksalno, otvorila put i pripadniku starije generacije da napusti liriku (kao dominantnu vrstu) i ispiše stranice uvjerljive proze. Da se pri tom poslužio narativnim obrascem kojega je tako uspješno inaugurirao Miljenko Jergović, svjedoči o ukidanju generacijskih granica i legitimnom usvajanju modela prilagođenih kompleksnom odnosu prema teškom naslijeđu raspadnute zemlje. Rad na kulturalnom pamćenju, povezan s umijećem pripovijedanja mikro-storija koje se uklapaju, ponekad više ponekad manje pune škripe, buke i bijesa, u veću cjelinu – Milorad Popović se pokazao sposobnim napustiti područje književnosti po kojemu se suvereno kretao prije nekih dvadeset godina i prihvatiti novo. Rezultat je roman koji za Crnu Goru znači ono što Jergovićevi znače za Bosnu i Hercegovinu. A to nije malo.

 

U Njegoševom hladu niko više nema mjesta

Oslobođenje, Đorđe Krajišnik, 14.9.2014.

U okviru ovogodišnjih 13. književnih susreta Cum Grano Salis, održanih u Tuzli od 5. do 8. septembra, nagrada za najbolji roman objavljen u 2012. na jezičkom prostoru BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore pripala je crnogorskom književniku Miloradu Popoviću za roman “Karnera”. On za Oslobođenje govori o nagradi, stanju u savremenoj crnogorskoj književnosti, emigraciji...

• Za Vaš roman prvijenac “Karnera” dobili ste Nagradu “Meša Selimović”. Šta Vam kao književniku znači jedna ovakva nagrada?

- S obzirom na to da sam ja, prije svega, po vokaciji pjesnik i da sam se do sad etablirao u poeziji i esejistici, nagrada u svakom slučaju mnogo znači za moj profesionalni status. Samim tim što je Nagrada “Meša Selimović” u regionalnom smislu, poslije Njegoševe nagrade, sigurno najznačajnija i što je dodijeljena u konkurenciji veoma istaknutih i ostvarenih romansijera kao što su Svetislav Basara, Daša Drndić, Josip Mlakić, Andrej Nikolaidis...

Pisci vole da budu nagrađivani više od drugih, jer taština u velikoj mjeri pokreće pisce. Sa druge strane, ja sam imao dovoljno godina da znam da u čisto literarnom smislu nagrade mogu biti dobar podsticaj za knjigu da dođe do što šire recepcije. Naravno, ako knjiga po svojoj književnoj vrijednosti izlazi izvan tih trenutnih ukusa dnevnih konjunktura.

Ipak, svjedoci smo i činjenice da su mnoge velike i značajne nagrade dobijali osrednji pisci i osrednje knjige. Tako da u tom smislu smatram da je za Karneru ova nagrada veoma važna, a vrijeme će potvrditi da li će ta knjiga ostati u širem književnom kontekstu.

Porodične priče

• Pored “Karnere”, u konkurenciji za Mešinu nagradu je bio i posljednji roman Andreja Nikolaidisa “Odlaganje. Parezija”. Da li stoga možemo govoriti o svojevrsnom izlasku novije crnogorske književnosti iz sjene, imamo li prije svega na umu da je ona više decenija bila utopljena u srpsku književnost?

- Najprije moram reći da je ovaj novi postjugoslovenski zaokret u crnogorskoj književnosti, toj dakle mladoj generaciji pisaca, počev od Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Pavla Goranovića, Dragana Radulovića, Aleksandra Bečanovića, Balše Brkovića, jedan radikalni diskontinuitet sa prozom i uopšte literaturom koja se stvarala u Crnoj Gori prije rata. Jer, moramo znati da su, ustvari, na beogradskoj, srpskoj, jugoslovenskoj književnoj sceni počev od šezdesetih godina najbolji pisci bili upravo iz Crne Gore. Tu mislim na Miodraga Bulatovića, Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Branimira Šćepanovića.

Prvi put se desilo, početkom ovoga vijeka, da je jedna autentična crnogorska scena, pisci koji žive i stvaraju u Crnoj Gori, izašla izvan tog provincijalnog konteksta. Danas možemo reći da upravo ta generacija u svakom pogledu ravnopravno participira u nekom širem jugoslovenskom kontekstu, pogotovu u ovom kontekstu četveroimenog jezika na štokavskom govornom području.

• Svoju dosadašnju spisateljsku karijeru ste, kaže se, posvetili borbi za ideju slobode i nezavisnosti Crne Gore. Koliko je “Karnera”, s obzirom na to da tretira temu tranzicijskog vremena u Vašoj zemlji, jedne vrsta omaža ili preciznije povijesti puta Crne Gore ka nezavisnosti?

- Na neki način jeste. Ali literatura ako je previše angažovana, dolazi u opasnost da uđe u patetiku i da se previše ideologizira. Ja sam se čuvao toga koliko sam mogao, tako da je glavni junak, narator, apolitička ličnost. Naravno, on se kreće kroz to vrijeme, po nekim vrlo karakterističnim tačkama Balkana, koje se prožimaju kroz to crnogorsko pitanje, koje se opet referiše na tradiciju s početka 20. vijeka kroz neke porodične priče.

Ja sam pokušao da sačuvam neku kritičku distancu kako bih proširio to perceptivno polje. Jer da je taj moj junak ideološki ostrašćen na bilo koju stranu, izgubio bi u literarnom smislu dosta od vjerodostojnosti. Tako da, na neki način, moglo bi se pokazati da sam ja pokušao nekim realističkim postupcima da ocrtam u nekim glavnim crtama tu atmosferu Crne Gore i regiona. Karnera je balkanski roman, jednako kao i crnogorski, jer se veliki dio tematski događa u Tirani, Skoplju, Dubrovniku, Zagrebu, Dalmatinskom zagorju... Uvijek sam imao u vidu, pišući ovaj roman, da to literarno bude relevantno.

• Da ono bude u prvom planu?

- Naravno. Tu se kombinuju neke postmodernističke tehnike, izmišljeni citati i slično. Moglo bi se reći da ta moja angažovanost jeste na neki način prisutna, ali sam se potrudio da se izmaknem iz tih ličnih angažmana koje sam imao i u kojima sam bio akter na razne načine, kako bi ta literarna slika bila što objektivnija i što interesantnija za čitaoce. Jer, za mene književnost, prije svega, treba da zabavi, pa tek onda da pouči.

• Koliko je crnogorska književnost uopšte odgovorila na temu onoga što se dešavalo devedesetih i onoga što se dešavalo u tom tranzicijskom periodu?

- Pa nije baš mnogo. Većina pisaca se nerado hvata ukoštac sa tim aktuelnim stvarima, vjerovatno iz čisto nekih zanatskih razloga. Možda fali određeni odmak i određena distanca od tih događaja. Ja ne vjerujem da bih ja ovaj svoj roman mogao napisati prije deset godina, jer mi je trebala neka distanca u odnosu na devedesete godine gdje se odigrava gro radnje romana. Naravno, ima obrade tih tema i kod Nikolaidisa i kod Brkovića, ali očekujem da će tek druga generacija pisaca na pravi način pristupiti tome. Jer, kada pogledamo romane koje pamtimo i koji su obilježili neku epohu, vidjećemo često da su ih rijetko pisali pisci iz te epohe.

Literatura i ne može u nekom običnom smislu rekonstruisati određene istorijske epohe. Ona može secirati u dobrom smislu izvjesne elemente toga vremena kroz određene literarne tehnike. Ali nema nijednog romana u svjetskoj istoriji, pa to nije ni Rat i mir, koji je uspio na jedan cjelovit i realističan način pokazati određene istorijske događaje. Jer ono sa čime literatura raspolaže nije u potpunoj mjeri relevantno da bi moglo da daje neke ozbiljne istorijske sudove.

Razbijanje magle

• Možemo reći da je ona tu da postavlja pitanja, a ne da daje konačne sudove?

- Ja vjerujem da je tako. Ona u tom sartrovskom smislu naravno da pokreće, da preispituje, da odslikava i da može da razbije te razne magle i predrasude. Kod nas je Krleža u tom smislu paradigmatičan, ali ni kod njega ne nalazimo cjelovite odgovore koliko god se on trudio da, kao na primjer u Zastavama, to akcentira.

• Miljenko Jergović, govoreći o “Karneri”, kaže da je to roman koji stoji nasuprot crnogorske književne tradicije, nasuprot dva njena temeljna mjesta, Njegoša i Marka Miljanova, te govori da ste književnik koji je, bar u istorijskom smislu, na strani gubitnika.

- Generalno govoreći, ja ne znam nijedno važno književno djelo, nijedan književni lik koji smo zapamtili a koji nije bio gubitnički. Jer, gubitnici su sami po sebi mnogo slojevitiji, mnogo koloritniji, psihološki kompleksniji. Dok su takozvani pobjednici više monumenti, jer su ljudi iz jednog dijela, iz jednog sastava.

Naravno, na način na koji su pisali Njegoš i Marko Miljanov je nemoguće pisati, izuzev da sebe osudite na epigonstvo, na diletantizam, na neku kvaziepiku i kvaziromantizam. Jednostavno, u tom hladu Njegoševom niko više nema mjesta. To je djelo koje je pisano u određenom istorijskom vremenu i mislim da su svi pokušaji imitiranja Njegoša, ili uticaja Njegoša, bili potpuno bezuspješni. Konačno ova naša mala literatura, ali i cjelokupno društvo, ima velike diskontinuitete. Nisam siguran ni da je ovo što se danas stvara u crnogorskoj književnosti osviješćeno u potrebnoj mjeri. Jer je nekako izvan opšteg društvenog i kulturnog miljea.

• Devedesetih ste imali iskustvo emigracije, boravili ste u Hrvatskoj, Albaniji i drugim zemljama. Koliko je to imalo uticaja na Vas kao pisca?

- Nesumnjivo jeste. Jer je emigracija sama po sebi uvijek jedno veliko životno i duhovno iskustvo. Da nisam bio u Albaniji, vjerovatno ne bih ni napisao tih par poglavlja o Albaniji. To je inače tabula rasa. O toj zemlji koja je bila pedeset godina opasana bunkerima niko ništa nije znao. I to je jedno moje jako dragocjeno iskustvo. Takođe, mislim da su jako znamenita ta moja zagrebačka poglavlja jer sam kao čovjek koji je došao iz drugog miljea imao izoštreniju sliku tog ukupnog stanja. Makar tako misle oni koji su čitali roman i bili savremenici devedesetih godina u Zagrebu. U tom pogledu u ovoj knjizi je prisutno to moje emigrantsko iskustvo.

Raspad države

• Budući da ste aktivno, kao što smo već naglasili, učestvovali u borbi za crnogorsku nezavisnost, gdje je sa Vašeg intelektualnog stanovišta Crna Gora danas u odnosu na godine prije nezavisnosti?

- Vidite, promjene koje su se u posljednjih 20 godina desile na teritoriji bivše Jugoslavije su veće nego u nekim zemljama koje su imale drugačiji razvoj za dvjesta godina. Nama se desio raspad jedne države, rat, međunarodne sankcije, stvaranje nove države... To su sve užasne traume, svaka sama po sebi. A kamoli kad se sve to skupi zajedno. Naravno, čovjek jedno sanja, a posve drugo mu se dešava. Moglo se desiti i gore i bolje.

Ono što je najveća dobit Crne Gore kroz sve to je da se na njenoj teritoriji nije vodio rat. A znajući Crnogorce kroz istoriju i istorijske podjele u Crnoj Gori, za to je postojalo puno pretpostavki. Ono što nije dobro jeste da je Crna Gora danas jedno klasično postkomunističko društvo sa velikim socijalnim razlikama. Sa svim onim negativnim stvarima prvobitne kapitalističke akumulacije. Dominantna je ta neoliberalna ideja u kojoj je cjelokupno društvo jedan veliki supermarket u kojem tržište određuje ukupnu ljudsku djelatnost i ukupni ljudski duhovni i kulturni obzor.

Ja imam jedan ambivalentan osjećaj, generalno gledano, na Crnu Goru danas. Uspjeli smo u nekim strateškim stvarima i dobili mogućnost da sami kreiramo svoju budućnost. Ali što se tiče izgradnje društva, kulture, socijalne pravde i tako dalje, tu još ostaje jedan veliki posao.