Kako vojnik popravlja gramofon

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Anda Bukvić

  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266492-8

  • Naslov izvornika: Wie der Soldat das Grammofon repariert

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 425 g

Aleksandar je najspretniji ribič, najveći mađioničar i strastveni nogometaš. On zna napamet prvo poglavlje Marxova Kapitala, a najviše uživa u pričanju priča. Kada njegovu djedu, najboljem pripovjedaču, srce iznenada stane dok Carl Lewis obara svjetski rekord, sve se počinje okretati naglavačke. Cijeli svijet djetinjstva naglo se srušio, a rat je nahrupio u gradić uz Drinu i bitna su postala samo imena. Aleksandar s obitelji odlazi u Njemačku, ali u Višegradu, u sjeni ćuprije koja sve samo nijemo promatra, mora ostaviti Asju, djevojčicu koju je spasio rekavši da mu je sestra kada su vojnici upali u njihovu zgradu.

Kako Aleksandar odrasta u tuđini, tako se sve više vraća svome djetinjstvu, Višegradu i razorenoj Bosni te bez sentimentalnosti, ali prepun emocija daje na uvid intimni svijet jedne obitelji, gradića, države... Saša Stanišić svojim je prvijencem napisanim na njemačkom i prevedenim na dvadesetak jezika osvojio čitatelje diljem svijeta. Kako vojnik popravlja gramofon briljantan je roman natopljen humorom i suzama, velikim nesrećama i mnogim malim srećama koje život čine veličanstvenim.

Možemo se samo veseliti ulasku mladog, iznimno nadarenog pripovjedača u njemačku književnost.
FAZ

Svijet se u ovome romanu okrenuo naglavačke, ali opisala ga je jedna iznimno nadarena glava.
Die Literarische Welt

Čudesno maštovit i upečatljiv roman.
The Guardian

Komičan, potresan, prekrasno napisan roman.
The Seattle Times

Čitaj u e-izdanju!

Kako vojnik popravlja gramofon: intimno o jednom prijevodu

www.gkr.hr, Anda Bukvić, 23.9.2013.

Moram nešto napisati o romanu koji sam upravo prevela.
Slažem se.
Ne znam samo hoću li pisati o knjizi ili o svom prijevodu knjige. Subjektivno ili objektivno?
Bolje piši o knjizi, radije nego o prevođenju ili prijevodu. Napravi recenziju piši objektivno, da te ozbiljno shvate.
Misliš, ha?
Da.
Čini ti se da je tako bolje, zanimljivije?
Mislim da jest.
U redu.

Roman 

Na niskoj polici od tamnoga drva u kojoj su knjige složene po bojama, u velikom osunčanom i svijetlom dnevnom boravku u stanu na četvrtom katu bez lifta s pogledom na zgradu koja podsjeća na pramac betonskog broda, u pitomom Prenzlauerbergu u proljetnom Berlinu. Ondje me čekao, uglavnom na popodnevnoj kavi, izlaktario bi sekundarnu literaturu o ženskim dnevnicima i autobiografijama oko 1800. godine i progurao se u prve redove. Od prve je stranice bilo kao da sam otvorila tvrde korice i zagazila unutra, iznenađena kako cijelom dužinom stanem u naizgled neveliku i nedebelu knjigu. U stranoj zemlji na stranom jeziku moje je tridesetogodišnje ja čitalo o sebi s deset, jedanaest i dvanaest. Translatirala sam originalni njemački u glavi i tražila riječi koje su iz mog materinjeg jezika odavno iščezle jer su nestali pojmovi, predmeti i ljudi koje opisuju. Higijeničar. Džezva. Kraljević Marko (i da se ne zaboravi Musa Kesedžija). Partija. Kancelarija. Država i gradova, gradova i sela. Kapa, marama i mala crvena knjižica.

Tek kad sam se toliko identificirala da sam se inficirala, počela sam obraćati pažnju na minucioznu pripovjedačku strukturu. Puno je pospremanja potrebno da bi se dobio red : iza ovoga je kaosa armirana struktura prema kojoj bi se vjerojatno mogao predavati kolegij naratologije. I posve sigurno poduprijeti klišej da svi u Bosni imaju smisla za fabulu. Smisla, ali i strpljenja i vremena, to uvijek u glavi dodam.

I malo zbog moje privatne povijesti i službene prošlosti, u čijem sam se smjeru počela osvrtati tek kad sam zagazila u tridesete, a mnogo zbog filmičnosti autorovih rečenica, zavrtjela sam u glavi kolut vrpce u boji, s retro, vintage i 1977-filterima. A svakim novim retkom, i još dosta prije negoli je to eksplicitno rekao, bilo mi je jasno da autor zna i da pripovjedač zna koliko je memorija nepouzdana i kolika je vrijednost pripovijedanja. Pa mudro i strpljivo odmata narativnu nit – započinje staromodnim pričanjem, ali s pametnim strukturalnim pomacima, pazeći u startu s kojim se elementima i na koji način poigrava. Dok ne zarobi čitatelja. A onda, kad ga je (ili nju) jednom ščepao, dopušta si naracijski i žanrovski tour de force. I čak i ako vam je nekad previše, neodoljivo to radi pa jednostavno morate. Nastaviti čitati.

I kako je pripovjedačko kolo sve brže išlo naokolo, moje je čitateljsko ja razmišljalo tko bi sve taj roman trebao pročitati, i kako je šteta što ne znaju svi njemački (ili neki od 29 jezika na koji je roman preveden). A prevoditeljsko ja samo je duboko uzdahnulo i reklo:" Da, bio bi stvarno užitak – i izazov – tim redoslijedom – uhvatiti se ukoštac s tekstom."

Prevođenje 

A onda mi je, tri godine poslije faze romana, u trenutku pravom da praviji biti nije mogao, faza prevođenja zakucala na vrata, ili, preciznije, nazvala me telefonom pa mi poslala mail.
Prevoditi je divno, između ostaloga i zato što je prevođenje u osnovi čitanje koje svi pravi čitatelji i čitači oduvijek priželjkuju, a za to rijetko ili nikad nemaju vremena. Kad prevodite, posao vam je da, prije svega, čitate pomno i razgrćete sloj po sloj značenja. Takva igra silno je zabavna i kad radite s tekstom koji vam se ne sviđa, a kad je riječ o tekstu koji volite i smatrate dobro napisanim, iskustvo je orgazmičko. Onda raspoznate sve autorske trikove, velike i male: u procesu svakodnevnog čitanja gotovo uvijek izgubljene i oku neškolovanog čitatelja – onoga bez diplome iz čitanja - nevidljive.

Prevoditi je proces, strukturno i tvorbeno, i u ovom slučaju zahtjevan proces. Jer ja sam tu knjigu koja je potekla iz poznavanja jednog svijeta i jezika, a bila je napisana na drugom, morala vratiti na jezik iz kojeg se rodila, a koji službeno više ne postoji. U tom sam se vrlo intimnom iskustvu rječnikom najmanje koristila. Čitala sam pa zamišljala: predmete, pojave, živopisne likove i još živopisnije psovke, sve uz što sam i sama rasla, transponirala ih iz Njemačke u Bosnu i nazivala imenima kojima sam ih zvala dok me nisu počeli lektorirati, redigirati i cenzurirati, pa tek onda procjenjivala treba li to autohtono ime prijevod na književni hrvatski ili je, uz obrazloženje, dopušteno da ostane tako kako jest.
Prevoditi je izazov, jer radite s jezicima od kojih jedan znate odlično, a drugi, u najgorem slučaju i po perfekcionističkim standardima, vrlo dobro. U samom procesu puno ionako bezbroj puta posumnjate i u jedno i u drugo, a stvar se dodatno komplicira kad imate posla s nepouzdanim pripovjedačem. Aleksandar, naime, razmišlja na jednom jeziku, govori, tj. piše na drugom, sabotira uporabu navodnika na svima razinama, a mašta mu se u najboljem slučaju proteže od Essena do Višegrada i natrag, a u najgorem je, sam kaže, bezgranična.

Prevođenje se uči, ali kako se prevodi mašta? I kako biti siguran da je nešto u Aleksovoj glavi, a ne (ipak) u nekom rječniku njemačkog jezika? Pretpostavljam, recimo, da je njegova izmišljotina mljeveno meso sa šljivama, ali svejedno pretražujem jer, nikad ne znate, možda je to neko zaboravljeno nacionalno jelo. Ili idiom koji ću profulati. Pflaumenhackfleischschnitzel prilično idiomatično zvuči, ali što, um Gottes willen, mljeveno meso radi u tanjuru sa šljivama? Što to sad znači prevrnuti usnulu kravu – upravo to što piše ili ima i nešto više od toga? I zašto muhe lete pravokutno i kvadratno, i je li to isto kao reći da rade cika-caka? I smijem li uopće u prijevodu cikacakati?

Prijevod

Kad ste neko vrijeme aktivan gledatelj, čitatelj ili pratitelj pojedinih nacionalnih kultura, brzo ulovite zajedničke nazivnike pojedinih opusa i potpise određenih autora. Najprije ste zadovoljni što inteligentno detektirate suptilnu nit, a kako vrijeme prolazi i gomilaju se stavke, zajednički nazivnik prekrstite u klišej i više vam se ne da. Gledati kako Nijemci prevladavaju svoju prošlost u leksičkom rasponu od Vergangenheitsbewältigunga do Vergangenheitsaufarbeitunga. Brojati mine i plinske boce koje eksplodiraju u prvih 35 min svake komedije, tragedije i tragikomedije s prostora bivše Jugoslavije. Koga onda kriviti kad, osjetljivi na principe i nijanse čitanja, počnete opako generalizirati? 

Pomislila sam stoga u nekoliko navrata dok sam prevodila da će, ako se cjelina ovog romana na tržištu bude odviše simplificirala, ispasti da je prijevod došao prekasno. Bude li se tema svela na rat, vizura na dječju, a diskurs na dihotomiju Europe i Balkana, Vojnik bi na policama knjižara i knjižnica mogao sjediti puno češće negoli je zaslužio. Jer to nije „roman o dječaku koji je preživio rat u Bosni“. To je, prije svega, sjajno napisan komad dobre književnosti. I roman o obitelji, koja nas ne pušta i ne napušta kamo god išli, i koja je i sidro i uteg, i teško breme i perolaka krila, sve u jednom. Roman o identitetu koji se gubi u procesu nalaženja, svakom stranicom i svakim novim pripovjedačem, da bi se opet izgubio i opet našao, i da bi se opet pisalo i pripovijedalo o tome. Tekst o problematičnom porijeklu, roman zabluda, komedija i tragikomedija ovih naših prostora. Revija popkulturnih instanci i momenata bivše Juge, beskrajno duhovito popločana pista kojom se šetka galerija likova u potkošuljama umjesto badićima, prljavih i bosih nogu umjesto u štiklama, sami svoji vizažisti, kovčežića punih prašnjave kozmetike kupljene po švercu i u oblaku uvozne kolonjske.

U intimne povijesti ne ulazim bez kucanja i ispričavanja što smetam, ali znam da se isprepleću kod onih koji dijele geografski prostor, a time i kulturni i duhovni. Popisi su bitni u ovom romanu – kad popuste spone među riječima što se vežu u rečenice i rečenicama koje tvore tekstove, što nam drugo preostaje nego nabrajati, ako želimo zapisati. Pa evo intimnog popisa za kraj, inventure sentimentalnih razloga zbog kojih biste trebali početi čitati. Osim kako biste doznali je li i kako vojnik popravio gramofon.

Ako ste imali djeda koji vam je pričao priče i igrao igre s vama i prerano umro, čak i ako se nije, kao Aleksandrov i moj, zvao Slavko.
Ako se sjećate prvog susreta sa smrću, suzama i muškom i ženskom tugom.
Ako pravite razliku između vlaka i voza i ako u životu imate jednu važnu rijeku.
Ako se sjećate Titovih slika u učionicama i fleka na zidu koje su ostale kad su te Titove slike poskidane.
Ako vam se riječi gastarbajter, gumeni bomboni, punjene čokolade i okrugli keksi s čokoladnim punjenjem nalaze u istom mentalnom folderu i ako ste se ikada upitali zašto je salata od krastavaca zanemareno jelo.
Ako znate kako se gata iz kave, što je C-64 i kako se glasaju VBR-ovi.
Ako ste spremni za šetnju petljom svojih i tuđih sjećanja.

 

Prvijenac koji je Stanišića lansirao među zvijezde

Večernji list, Denis Derk, 12.10.2013.

Rijetko se dogodi da već prva knjiga nekog pisca postane toliko popularna i nagrađivana da autora lansira među literarne zvijezde. Dogodilo se to Saši Stanišiću s romanom "Kako vojnik popravlja gramofon". Stanišić je pisac koji piše na njemačkom jeziku, a koji je 1978. godine rođen u Jugoslaviji, i to u gradu na Drini, u Višegradu. Stanišićevi biografski podaci koji uključuju i izbjeglištvo iz Bosne i Hercegovine u Njemačku ratne 1992., itekako su važni za razumijevanje i iščitavanje ovog važnog postjugoslavenskog romana koji je na hrvatski prevela Anda Bukvić, a objavila Fraktura. Stanišić ima guste i sadržajne rečenice, povremeno se služi i formom pjesme u prozi, a često spominje i Ivu Andrića, koji je Višegrad suvereno uvrstio na svjetsku mapu prestižnih, ali i nedokučivih književnih toponima.

Pričajući potresnu ljudsku priču o mladome Aleksandru Krsmanoviću, Višegrađaninu kojeg je povijest snažno i bez posebnog upozorenja lupila po memoriji, Stanišić ispisuje alternativnu povijest jedne danas duboko povrijeđene i nesretne zemlje služeći se pri tome svim onim simbolikama koje nudi rijeka Drina kao rijeka mnogih svježih, i to neutvrđenih, ali i temeljito neisplakanih zločina. Stanišić piše o jednom umuklom gradu, jednoj tužnoj zgradi i jednom neveselom susjedstvu koje, umočeno u ratno ludilo, ne može sačuvati ljudski obraz pa se ta ratom razmazana prljavština godinama vuče kao nekakva neuništiva plastična vrećica po ljudskim biografijama i sudbinama. Stanišić nije apologet ideologije koja je ionako zatučena u krvavom ratu, ali je apologet ljudskih ideala koji su u višenacionalnoj i višekonfesionalnoj zemlji barem pokušali njegovati ono Tinovo pobratimstvo lica u svemiru. Stanišić se ne odriče skromnih predaka koji su vjerovali u jednakost ljudi u gruboj svakodnevici. Upravo su ti zaljubljenici u svetost tuđih života glavni junaci ovog utopističkog i toplog romana.

 

Bajonet na vinilu

Novosti, Saša Ćirić, 13.10.2013.

Prvenac Saše Stanišića (Višegrad, 1978.) čitalac prihvata na isti način kao romane, recimo, Ildiko Lovaš, Melinde Nađ Abonji ili Beća Cufaja, kao naše romane pisane na stranom jeziku prevedene na naš jezik. Ipak, za razliku od pomenutih autorki i autora, Stanišiću je ovo drugi prevod na naški (Ande Bukvić na hrvatski, posle onog Hane Stojić na bosanski za Bajbukovo izdanje iz 2009). Utoliko je ovde reč o kritici prevoda, što predstavlja nedostatak posebno u slučaju Stanišićevog romana koji je pohvaljen kao “čudesno maštovit” (“The Seattle Times”), a autor prepoznat kao “iznimno nadaren” (FAZ) u baratanju naučenim nemačkim jezikom, toliko da 2008. dobija nagradu grada Bremena, dve godine nakon što se roman izvorno pojavio u Nemačkoj.

Na stranu, dakle, propuštanje eufonije jezičko-stilskih bravura na nemačkom jeziku, mada roman i u prevodu obiluje jezičkim igrama, na oba jezika je jasno da se Stanišić opredelio za jedan dosta jednostavan i često rabljen prosede. Pripovedanje se odvija iz perspektive dečaka, očuđeno njegovim spoznajnim (ne)moćima i sklonostima. Naracija kontrapunktira dva supstancijalno različita doba, predratnu malograđansku komičnu triviju naspram ratne iščašenosti i egzila u Nemačkoj. Uočava se i dvojaka refleksija rata kao nečeg zagonetno atipičnog i ponižavajuće brutalnog, čega mladi narator nije do kraja svestan, što pojačava tragiku i napetost prizora kojima prisustvuje kao svedok. U tematizovanju rata Stanišić se ograničio da prikaže njegov početak u Višegradu, kada je srpska vojska dojučerašnje komšije podelila na “naše” i “njihove”, stavljajući decu iz mešovitih brakova, kojima pripada i narator Aleksandar, u čudan položaj. Vojnička brutalnost je opisana bez osude, konkretizovana do apsurda (vojnici ne uspevaju da unesu sto u ispražnjen bošnjački stan, tako da jedan sedi u hodniku a drugi u predsoblju stana), ponekad uz dozu satirične poetičnosti (bradate mladoženje pucaju i slave što su uzeli grad kao svoju mladu), ponekad tragičke nemoći (vojničke bahanalije u zgradi odvijaju se uz muziku sa starinskog gramofona, sa trubom, koja naratoru liči na ugojenu gusku koju vuku na klanje; vojnik sa zlatnim zubom siluje Amelu koja mesi testo, primorana da peče hleb za vojsku).

Stanišićev roman spada na policu sa dosta uspešnih romana koji tematizuju rat u BiH, mešajući smešno, strašno i sentimentalno. Ipak, “Kako vojnik popravlja gramofon” je nekoherentan roman, opsesivno posvećen traumi odlaska i nostalgiji za predratnim dobom, koja ide dotle da se čitava druga polovina romana oblikuje kao naratorov pismeni zadatak i iznova oživljava sećanja na odrastanje koje opet okončava početkom rata. Pojedine epizode su ostale na nivou egzotičnih povesti (o prevarenom i osvetoljubivom suprugu, košarkaškom sudiji pod nadimkom Morž, koji se posle jednogodišnjeg lutanja u osvit rata kao vozač autobusa vraća u rodni grad) ili nerasvetljenih trauma (od naratorovog strica Mikija zaziru sugrađani poratnog, etnički očišćenog Višegrada), odnosno preopširnih i patetičnih crtica (pisma Asiji, devojčici sa kojom se narator igrao i sakrivao u podrumu zgrade koju su zaposeli srpski vojnici; dedova smrt na početku romana).

U zbiru, “Kako vojnik popravlja gramofon” je debi nesumnjivo darovitog pisca i duhovitog pripovedača, koji nastavlja niz autora poput Gorana VojnovićaEmira ImamovićaIvice ĐikićaIvančice Đerić… Ali to je ambiciozan roman preobilne građe, a krhke i nesrazmerne kompozicije, koji ostaje bliži gorko-nostalgičnoj autobiografiji nego slojevitoj i motivski usklađenoj građevini romana.

 

Možda autor piše na njemačkom, no on je sasvim ‘naš’

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 23.10.2013.

Saša Stanišić je tridesetpetogodišnjak rođen u Višegradu iz kojeg je s roditeljima tijekom ratnih razaranja i genocida počinjenog u tome bosanskom gradu otišao u Njemačku. Pridružio se tako tisućama izbjeglih i prognanih koji su bačeni u nove egzistencijalne nedaće i lako se moglo dogoditi da se tu njegovoj priči izgubi svaki trag. No, Stanišić nakon studija njemačkog jezika i slavistike počinje pisati poetske tekstove, eseje, radiodrame i kratke priče, a potom 2006. završava i svoj roman “Kako vojnik popravlja gramofon” koji ulazi u najuži izbor za njemačku knjigu godine. Saša Stanišić piše na njemačkom jeziku, no po svemu drugome, osobito kad ga čitamo u tako dobrom prijevodu kao što je ovaj Ande Bukvić, Saša Stanišić je posve “naš” i njegov roman je jedna od važnijih referentnih točaka razgovora o literaturi regije koja na različite načine tematizira nedavni rat.

Infantilni pripovjedač

U slučaju romana “Kako vojnik popravlja gramofon” treba reći kako je riječ o izvrsnom proznom tekstu, kompetentnog i inteligentnog pripovjedača, što bi posve sigurno bilo prepoznatljivo i kad bi tema bila posve druga. Stanišićev roman korespondira s mnoštvom literature koja se posljednjih godina u regiji pozabavila istom temom. Odabir infantilnog pripovjedača koji je suočen s razbijanjem djetinjeg svijeta punog iluzija, primjerice, sličan je onome Ivane Simić Bodrožić u “Hotelu Zagorje”, autobiografija koja se uobličava u fikciju gotovo je jedan od must have-a tog tipa literature, pitanje pokušaja ponovnog usustavljanja vlastitog identiteta glavna je tema šire, europske književnosti novog stoljeća.

Roman-hibrid

Kako vojnik popravlja gramofon” mogao je ostati samo još jedan sličan roman na sličnu temu, da nije talenta njegovog pisca koji pomalo eksperimentira, poetizira, pa postmodernistički gradi svoj roman-hibrid od raznih vrsta diskursa, dodiruje velike teme, ali uvijek ostaje u granicama individualne, male priče kojoj vjerujemo.

Roman započinje u trenutku kad glavnom liku, dječaku Aleksandru Krsmanoviću, umire djed, čime simbolički umire jedna epoha; ona u kojoj je dječak u doba kasnog socijalizma i tik pred raspad bivše države deklamirao poglavlja Kapitala, pisao pjesmice o Titu i vjerovao kako čarobni štapić doista sve može načiniti dobrim i lijepim. U tom dijelu romana pripovijeda se o dječakovoj obitelji i njihovim ritualima, zavičaju i tajanstvenoj rijeci Drini, dječakovoj opsesiji da se svojim crtežima opire završenosti, no tu su i oni znakoviti impulsi predstojećeg ratnog ludila, nacionalističkih tenzija i genocida koji će poharati gradić. Naglo, kako to uvijek i bude, dječak i njegova obitelj naći će se u podrumu, suočeni s nekom novom stvarnošću u kojoj rečenica “Ja sam mješanac” dobiva zlokobne konotacije. U trenutku kad Aleksandar s roditeljima izbjegne u Njemačku, počinje novi život u kojem su sjećanje na djevojčicu Asiju i nagovještaj prve ljubavi jedine čvrste točke. Priča iz Njemačke slična je mnogim drugim prognaničkim pričama, a pisma koja šalje Asiji na razne adrese gotovo terapija protiv sveopćeg beznađa i otuđenosti.

Nadrealan kraj

U strukturi romana tada je vrijeme za roman u romanu, “Kad je sve bilo dobro”, u kojem se izmjenjuju fragmenti sjećanja s onima u kojima pripovjedač nastoji ponovo uhvatiti konce svog krhkog identiteta. No, povratak i uspoređivanje sjećanja, zapravo donose novu traumu - neprepoznavanja vlastitog grada, ali i samoga sebe u njemu. Stoga pomalo nadrealan kraj na djedovom grobu sjajno zaokružuje, istovremeno ostavljajući otvorenom priču o Aleksandru Krsmanoviću, dajući joj mogućnost nastavka u svim mogućim, sretnim i nesretnim varijantama. Stanišićev roman nije samo individualna priča pojedinca koji svjedoči o tektonskim promjenama šire zajednice, niti nostalgična priča o vremenu “kad je sve bilo dobro”. U nju su upletene brojne priče drugih, epizode koje se gotovo neprimjetno stapaju u koherentnu romanesknu strukturu u kojoj se uobličava nedvojbena antiratna poruka.

Stanišiću je jasno kako od takve građe načiniti dobar roman, u literarnom, ali i emotivnom smislu. Jasno mu je kako tragiku olakšati humornim dionicama, a Aleksandra načiniti živim i istovremeno simboličnim likom, a da sve to skupa ne ode u patetiku i deklaratornost. Razbijanje čvrste strukture romana u skladu je s onime kroz što prolazi glavni lik i to čitatelj razumije, a kritičari dodatno boduju.

 

Roman o Višegradu, ratu i dječaku koji je fantazijom izmijenio stvarnost

www.najboljeknjige.com, Lidija Deduš, 25.11.2013.

Višegrad je više nego grad. Višegrad je div koji na svojim plećima nosi jednu vodenu silu i mnoga stoljeća više nego bolne povijesti koju opet, kao tradiciju, iz pokoljenja u pokoljenje prenose leđa njegovih više nego nesretnih stanovnika. Onih, koji su zbog te povijesti nepravedno ginuli ili je hrabro preživljavali, i onih koji su je, kukavički, pisali u krvi.

Jedna od najpoznatijih pripovijesti o Višegradu ikad zapisanih svakako je ona Andrićeva. Taj je zapis ostatku svijeta donekle uspio prenijeti krvavu povijest naroda koji su se na ovim prostorima Europe borili za opstanak u surovim geopolitičkim uvjetima, ginući za tuđe ideale, a nikada ne dostižući svoje.

U tom je zapisu Andrić opisao kako je vojnik gradio most. Ne bilo kakav vojnik, nego vojnik upitne etničke pripadnosti, simbol naroda izmiješane krvi koja će ih stoljećima pratiti kao zla kob ili prokletstvo.

Kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ludilo zahvatilo prostore bivše Jugoslavije, Višegrad je bio među prvim gradovima koji su osjetili manifestaciju zla u ljudskom obličju. U proljeće 1992. ubijene su stotine stanovnika “neprikladne“ krvi, a njihovi leševi sa drinske ćuprije bacani su u rijeku. Započelo je razdoblje kolektivnog ludila u kojem su sretniji uspjeli pobjeći i potražiti utočište u drugim gradovima bivše države, Europe i svijeta.

Sašu Stanišića, autora romana “Kako vojnik popravlja gramofon“ rat je zatekao u nježnoj djetinjoj dobi, kad su čula još uvijek podložna čuđenju svijetu oko sebe, a fantazija može dovoljno vješto stvoriti slike neke druge realnosti u kojoj je sve još lijepo i toplo. Zato Aleksandar, glavni junak ove priče, mašta biti čarobnjakom koji će dodirom svog štapića učiniti da svo zlo oko njega nestane. Zle ljude popraviti u dobre, oživjeti mrtve i vratiti izbjegle. Prevrtjeti film unatrag i dobiti mogućnost završiti otpočeto.

Jer, Aleksandrova sudbina, kao i sudbina brojne bosanske djece, počinje teći nekim novim tokom, a on je dijete koje, započeto u jednom gradu, ne može biti završeno u nekom drugom. A osim smrti, ima li strašnije sudbine od takve?

U etnički ispremiješanom susjedstvu, s roditeljima čije su krvi po rođenju zavjetovane dvama različitim bogovima, Aleksandar kroz odrastanje upoznaje običaje i nacionalne simbole različitih naroda. Onih koji su cijeloga života živjeli u suzvučju, sve dok se jedan od njih nije odlučio zapjevati vlastitu pjesmu.

I moglo bi se pomisliti kako su sudbine koje su stigle stanare iz kuće u kojoj je živio više nego jezive da bi bile opisane u romanu.

Ali, Saša Stanišić diskursom djetinjstva koji će razumjeti i mladi i odrasli uspijeva prenijeti emociju koju bi stariji teško iznjedrili, presubjektivno pogođeni ratom. Čudeći se svijetu oko sebe, pronalazeći ljepotu u svakom tragu djetinjstva, Aleksandar će ispričati priču o onima čije će sudbine biti zapisane u velikoj knjizi povijesti. Među njima i svoju, sudbinu djeteta koje upija život oko sebe skrivajući se u podrumu od metaka i granata, da bi poslije, otišavši s roditeljima iz rodnog grada, slobodan, ali ne i oslobođen, tražio trag tog djetinjstva kroz bezbrojna pisma što će ih pisati djevojčici koju pamti kao onu niz čije su lice tekle suze nakon što su joj odveli i ubili roditelje.

Čitajući o ratnim strahotama, čitatelj se neće moći oduprijeti ludilu emocija koje ovaj mladi spisatelj prenosi na lak i stilski do savršenstva dotjeran način. Začudni su način i lakoća kojom Saša Stanišić barata stilskim figurama, kao jezični virtuoz čija bi sposobnost stavljanja života u perspektivu mogla postidjeti i neke od najhvaljenijih suvremenih svjetskih književnika.

No, Stanišić se automatizmom - na njemačkom jeziku pišući o svom bosanskom djetinjstvu, i sam svrstao u svjetsku književnost. Ne bosansku, ne njemačku niti bilo koju drugu nacionalnu.

I na taj je način uspio pokazati da je multikulturalnost opstojna. Da granice među nacijama ne postoje. Da su svi ljudi, bilo koje nacije, bilo čije države, bilo koje boje kože, vjere, spolnog opredjeljena, talenta ili netalenta za umjetnost - isti, i da čak i gluho uho može raspoznati nježne nijanse grube melodije samo ako mu se pruži mogućnost izbora.

Kako vojnik popravlja gramofon“ roman je o ratu, mržnji, smrti, zlu i strahu. Ali, istovremeno, to je roman o toploj ljubavi prema životu, čak i kad se on manifestira kao deveti krug pakla.

I zato ga vrijedi pročitati.

 

Saša Stanišić: Kako vojnik popravlja gramofon

www.mvinfo.hr, Neven Vulić, 19.12.2013.

Kad sam bio mali, adaptirali smo kuću. Naravno, ona je bez obzira na odobrenu građevinsku dozvolu nekako čudno nabujala i prekrila i nedopuštene prostore, toliko da je ovih dana pristigao jedan od prvih računa za legalizaciju objekta. Jedan od radnika koji je kroz dugi period zadržao u radovima na kući, pogotovo u završnoj fazi, zvao se Hasan. Tražio je da ga zovemo Jurica. Taj detalj nikada mi se nije učinio bitnim ili zanimljivim, sve do sada.

Hasan nas je jednom prilikom nakon završetka radova posjetio, u gardijskoj uniformi, i rafalno ispaljivao svjetleće metke negdje preko obližnjeg brda u smjeru Vrapča, a ja sam kao desetogodišnjak bio užasno ponosan što je Jurica kao razigrani Rambo kišu svjetlećih metaka koji su zasuli nebo nad Zagrebom pogustio i svojim gotovo laserskim streljivom, tog jednog ratnog dočeka pitaj Boga koje Nove Godine. Posljednji je put navratio koju godinu kasnije, sa ženom i malim djetetom.

Da nije bilo Stanišićeve scene izvlačenja soma iz rijeke, u kojoj pripomažu Hasan i Sead koji se stalno svađaju, vjerojatno se nikada ne bih svog Hasana-Jurice nikada više ni sjetio.

"Kako vojnik popravlja gramofon" roman je lak za čitanje, uglavnom pisan iz dječačke, zaigrane i od grube stvarnosti prilično odvojene perspektive koji bez obzira na navedeno ipak čitatelja ostavlja ozbiljno zamišljenog, jer pročitani tekst nagoni na sjećanje, tjera na promišljanje, prisiljava na bijes zbog onog neizrečenog, između ostalog i jer su gordijski čvorovi u našoj blizini toliko nerazmrsivi.

Mali Aleksandar je iz Višegrada, a Višegrad je zaista sjajno mjesto. Obitelj je velika, ali potpuno razumljive unutarnje dinamike čak i lakovjernom djetetu. Početna scena zaigranog čarobnjaštva i djeda Stanka koji kao pokojnik okuplja cijelu obitelj u sebi skriva i novi život, u obliku jedne trudnice, tako da se čini kako je sve u harmoniji, život i smrt, naivnost i ozbiljnost.

Veliki Aleksandar je iz Essena, Njemačka, a Višegrad više nije toliko sjajno mjesto, no ta konstatacija je zapravo više-manje prešućena. Puno toga je u tom tekstu prešućeno, a nekako se čini kako je upravo zbog toga puno toga i rečeno.

Konceptualno roman zapravo ne pruža previše novoga. Inovacije se ne može navesti jer ih nema, no to ionako nije ni toliko bitno, jer je izvedbeno sjajno izveden. Tako se iz klasične narativne strukture gdje se na početku glorificira djetinjstvo, a zatim dolazi do realizacije zlosutnog događaja u obliku rata, rađa prostor u kojem se Stanišić odlično snalazi i realizira svoju priču o povratku u promijenjene krajolike iz najmlađe dobi.

Premda se ovdje može govoriti o ozbiljnoj priči i teškim temama, ipak se radi o zračnom i šarmantnom tekstu koji svojom perspektivnom odvojenošću štiti i sebe i čitatelja, ali u određenim trenucima takav naglašeni rascijep između onoga što se događa i načina na koji se to opisuje proizvodi sasvim oprečne efekte, one surovosti, težine i nemilosrdnosti, koji su doduše prilično rijetki, ali ih je, kada se pojave, teško ignorirati.

Višegrad je sasvim blizu Sarajeva, ali i blizu Srebrenice, te se danas nalazi u prostorima Republike Srpske, ili kako se to voli reći - unutar tog entiteta. Kada se ime tog grada upiše u tražilicu, treći je wikilink o Višegradskim masakrima, a drugi je o Višegradu kao gradu, a radi se o bosanskim stranicama Wikipedije. Tamo piše kako sekcija Politika zahtijeva proširenje, ili drugim riječima - ne piše baš ništa, baš kao ni o obrazovanju, sportu, znamenitostima, ali niti o sukobima ili genocidu, dok je pod poznatim ličnostima prvi naveden Ivo Andrić, a četvri i posljednji Saša Stanišić - njemački književnik.

Ova književnost počinje u tom gradu, i završava u tom gradu, spominje i ćupriju, Tita i jugose, nietzcheovog mrtvog Boga, preljube, tenkove, gastarbajtere, njemačke (neo)naciste, partizane i somove na načine kakve je sasvim teško očekivati u hladnom i teškom kontekstu svega do sada činjenično navedenog.

Toplina i zaigranost dječaštva proteže se cijelim romanom, te se u svemu traži sinteza, a uzmiče se od hladne dekonstrukcije. Zato protagonist objašnjava Talijanu kako su oni i Jugoslaveni više od pukih susjeda, te trebali više zajedno pjevati jer dijele tako lijepu stvar kao Jadran, ali i onu tako ružnu kao II. svjetski rat. Kada spominje njemačke naciste čaša je napola puna, jer njemu nije problem na savršenom bavarskom reći da je iz Bavarske, i time izbjeći batine. Tako zapravo naglašava nepoželjnost i izmještenost svake izbjeglice i emigranta. Primjese ironije izuzetno su rijetke, tek se jednom spominje kako se gledajući televiziju stječe sljedeći dojam - Somalija, Bosna, sve je to isto.

Mržnja dobro ide, i mržnja je beskrajna, i upravo zato je potresno odrastanje u kompleksnom i neprijateljskom svijetu zapravo osviješteni kontrapunkt zaigranosti teksta. Uglavnom se radi o sretnom djetetu koje ne zna što ga čeka, a kada ga to dočeka, ne želi se s tim pomiriti, te gradi svoju stvarnost, pomalo nestvarnih obrisa, te do kraja nije jasno radi li se o čvrstom uvjerenju, eskapizmu ili posljednjim trzajima optimizma.

U svakom slučaju to je pozitivna sila koja odbija podjele i isključivost, te ne priznaje ikakve razloge koji bi to uopće pokušali opravdati. Možda bi se autoru i mogao zamjeriti način na koji je ispričana tužna priča, zabašurena je u okvir od reminiscencija sretnog djetinjstva, no možda je i potrebno da se jedna ovakva knjiga i pojavi, usprkos svemu lišena nacije, oslobođena površinske smrtne težine, ali svejedno jako nezadovoljna zatečenim stanjem.

Stanišićev tekst snažno nagoni na pisanje, ali pogotovo na prisjećanje, te ga i zbog toga treba dodatno spomenuti i istaknuti. Zato sam se i čitajući prisjetio svog Hasana koji više nije želio biti Hasan, nego se prekrstio u Juricu, jer su Jurice i Domagoji kod nas bili svakako popularniji i poželjniji, ali i neprimjetniji.

Obitelj u romanu na kraju se rascijepila na dva dijela, onaj u Višegradu, i onaj u Njemačkoj, i ta dva književna entiteta nisu razgovarala već sedam godina, premda se radi o protagonistovom ocu i njegovom bratu.

U tekstu je trauma koja visi nad ovim prostorima verbalizirana, navedeni Hasan bacao je trupla s mosta, da bi na kraju i sâm skočio. Bacanje leševa donekle je i brojalica, Hasan je došao do devedesetdrugog i dalje nije želio sudjelovati. Brojalica koja je sablasna kada se prodre van dječačke priče iz romana, i kada se učita pokoji Hasan koji nije skočio, nego su ga bacili.

I pomalo protiv svoje volje, jer sam krenuo u čitanje ovog romana pomalo ozlovoljen tolikom kritičkom jednoglasnošću, ova recenzija se priklanja tolikim panegiricima koji spominju ovaj roman u jako pozitivnom tonu, ali naravno - ne bez vraga. Vrag se skriva u detaljima, poput onog da Stanišić danas nije bosanski pisac, već njemački književnik, te kao takav figurira u bs wikipediji.

Na književnoj razini, radi se o odličnom romanu koji svoju vrijednost vuče iz začudne dječačke perspektive koja se jako lijepo i potresno lomi pod težinom stvarnosti koju učitavamo u tekst, realnosti u kojoj i kraj koje smo živjeli i živimo.

Rat je Stanišića nasilno izmjestio iz Bosne, te mu sasvim paradoksalno omogućio pozitivno potkrijepljenje talenta jednom većom kulturom. A on je upravo to iskoristio kako bi preusmjerio naš pogled, i kako bismo se zapitali što se dogodilo i što se događa s onima koji su tamo ostali. Upravo to je najveći vrag stvarnosne razine koji čitatelja progoni i prije završetka romana.