Kadiš za nerođeno dijete
3,98 €
-
Jezik izvornika: mađarski
-
Prijevod: Xenia Detoni
-
Broj stranica: 144
-
Datum izdanja: listopad 2004.
-
ISBN: 953-7052-53-2
-
Naslov izvornika: Kaddis a meg nem született gyermekért
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 3,98 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Dijete je budućnost. Nerođeno je dijete priznanje neimanja budućnosti. Jer, demonska bezličnost povijesti postaje očita uvijek samo kroz život i patnje pojedinačnih ljudi. Kao što je gubitak sudbine također sudbina, ili kao što budućnost može biti čak i gubitak budućnosti. Kadiš za nerođeno dijete konačno je raščlanjivanje osobnoga i povijesnog, savršeno gotovo kao i smrt. Pripovijest je to čovjeka koji izlaže što se sve može dogoditi nekomu tko je preživio najskandalozniji događaj stoljeća. Njegova duboka ispovijest besprijekorno jasno osvješćuje da se ono što se njemu dogodilo može dogoditi bilo kada i u bilo kojoj totalitarnoj državi. Roman je prvi put objavljen 1990. u Mađarskoj i predstavlja drugi dio Kertészove tetralogije o stradanju započete Nobelom nagrađenim romanom Čovjek bez sudbine.
Briljantno napisan roman koji nam iznova otkriva okrutne sile kojima holokaust djeluje na svoje preživjele.
Booklist
Fuga o smrti u prozi koja svojom potresnom ljepotom još jednom osvjetljava duhovno nasljeđe Zapada, prije no što potone u sivilo Auschwitza.
Neue Zürcher Zeitung
7.1.2009.
Imre Kertész - Kadiš za nerođeno dijete
StudentNet, Matko Vladanović, 20.08.2005.
Nedavno smo slavili šezdeset godina od zatvaranja najozloglašenijeg koncentracionog logora, i ako je ikada bilo vrijeme da se ponovno progovori o životu i djelu Imre Kertésza, onda je to ovo, sadašnje vrijeme. Reći za Kertésza da je obilježen Holokaustom te da stalno piše jednu te istu knjigu, koliko god bilo opravdano, toliko je i nepravedno. Jer, što zapravo znači, biti obilježen Holokaustom? I da li je uopće moguće pojmiti težinu tog pečata, neprirodnost onih plavih brojeva utisnutih pod kožu, da li nam je, kao nepristranim promatračima uopće dozvoljeno miješati se unutar takve vrste, gotovo posvećenog kulta patnje? Možda odgovor treba tražiti u samom Kertészevom djelu i možda treba reći da nema takve uloge poput nepristranog promatrača, te da nas je pripadnost ljudskom rodu zauvijek obilježila i da, htjeli-ne htjeli, pečat visi i nad nama. Na jednom drugom mjestu kaže Kertész kako nije ni čudo što su veliki pisci Holokausta počinili samoubojstvo, odbijajući živjeti, ili još gore, ne videći mogućnost života unutar svijeta koji je konceptualno, pa onda i stravično-realno ostvario potpuno antiljudsku ideju, jednu vrst totalne asimilacije Drugoga, bez izbora, bez uvjeta, sa već kreiranom budućnošću. Izlaz se nalazi, po Kertészovim riječima samo i jedino u umjetnosti.
Već u naslovu ovog romana, “Kadiš za nerođeno dijete” nalazimo svu strahotu, svu gorku ironiju i svojevrsni odmak od realnosti koja je postala i prerealnom. Židovska molitva za mrtve izgovorena biću koje još nije ugledalo svijeta i koje ga po svoj prilici neće ni ugledati. Sukob života i smrti, dualistička bitka na samom početku, čak... prije početka. Mjestimično autobiografski, u onoj maniri u kojoj su sva slična djela autobiografska, roman o liku koji se ne može prisiliti da na svijet dovede novog lika, u obliku djeteta, pravo je remek-djelo izrazito intelektualnog diskursa. Gubitak identiteta, potraga za istim kroz pojam Židovstva, kroz pojmove čovjeka, žene i ljubavi teme su, a ujedno i sporne točke ovog velikog, zastrašujućeg djela.
“Postoji stupanj nesanice, preživanja prošlosti, osjetljivosti za povijesno koje stvarnome životu nanosi toliko štete da se taj naposljetku gasi, bilo da je riječ o čovjeku, o narodu ili čak o čitavoj kulturi.” Upravo to poništenje povijesnog, destrukcija prirodnog i negiranje linearnosti vremensko-povijesne uvjetovanosti okosnica je ove knjige, trećega dijela kvadrilogije, svojevrsnog hommagea Holokaustu (Čovjek bez prošlosti, Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija). Možda će mnogo čitatelja odbiti, na prvi pogled, konfuzna struktura romana, forma kadiša koja nas vraća u Proustovska vremena i na početke prošloga stoljeća. Možda će se mnogima tematika učiniti dosadnom i toliko puta prežvakanom. Možda će mnogi radije posegnuti za Benninijevim ili Spielbergovim filmom kada ih dohvati osjećaj krivnje ili puke sentimentalnosti. Možda. No treba se sjetiti da je dužnost svih generacija govoriti o Holokaustu opet i ponovno i čak ni tada čovječanstvo neće uspjeti sprati svu ljagu sa sebe.
Ova knjiga, ili bolje, kvadrilogija, samo je početna točka na putu prema ozbiljnijem razvoju čovječnosti u svima nama. Civilizacijski tekst u svoj svojoj tamnoj veličanstvenosti.
28.4.2009.
Kadiš za nerođeno dijete
hombrezone.com, Dario Grgić, 18.04.2005.
Iako su generalizacije dobar put ka pogrešnim procjenama, možda ipak ima nešto u tvrdnjama kako veliki pisci stalno pišu jednu knjigu, odnosno kako se o njihovim literarnim nastojanjima može govoriti kao o životnom djelu sastavljenom iz jedne slitine od kojega su odvojeni radovi samo određene postaje na poslu realizacije istoga. Primjera je doista koliko i velikih pisaca, problem je jedino što, kako bi to možda Kertesz ovim povodom rekao, toliku količinu sistola u stopu prati isti broj dijastola, tj. vrlo bi lako bilo dokazati suprotno. Kao, veliki pisci svakim svojim narednim radom pokušavaju nešto što prije nisu, odnosno uvijek počinju iznova, itd. No Kertesz, isprva opsjednut političkim praksama prošlog stoljeća, koje su ga, kako sam kaže, prekinule u razvoju diktiranom njegovim karakterom, nametnuvši mu izvanjske silnice, koje su ga odredile, možda i porodile kao pisca, opsesije vremena na koncu je putem svojih romana i tekstova uspjelo zamijenio privatnim egzorciranjima, pa se od dijagnostika bolesti epohe vrlo vješto premetnuo u gnostika koji je posvećen isključivo utvrđivanju činjenice vlastita postojanja. Ispadi i bestijalnosti političke sfere besprimjernim elan-vitalom iskorištene su kao pojačivači ovog osjećaja osobnosti.
‘Kadiš za nerođeno dijete’ treći je dio tetralogije, iz koje još samo ‘Fijasko’, roman u kojemu Kertesz pripovijeda o šutnji kojom je dočekan njegov roman ‘Čovjek bez sudbine’, nije preveden na hrvatski; ‘Likvidacija’, prevedena lani, završni je dio, jedini, kako sam Kertesz kaže, pisan izvan totalitarističkog okruženja, i u njemu, ne bez ironije, portretira pobunjenike bez objekta pobune, u novim okolnostima ‘razvedrenog neba’. I tu njegovi suborci/suživotnici izgledaju kao baudelairovski albatrosi, prikazani u okolnostima bez režimom uspostavljenih glavnih vanjskih i nutarnjih poticaja, pa im svima nad glavom odzvanja pitanje, ‘što sad?’. ‘Kadiš za nerođeno dijete’ dodatno produbljuje autorovu logorsku problematiku, jednako kao i njegov općenitiji smisao za zov tiranskog u nama, znan iz svih njegovih spisa, koji dobro potkrepljuje gnostički iskaz: ’stvoritelj je zao’. Kertesz je kao četrnaestogodišnjak dospio u konc-logor, i o tom boravku ostavio nevjerojatno svjedočanstvo u spomenutom ‘Čovjeku bez sudbine’, gdje je s nesmiljenom jasnoćom i beskompromisnim nedostatkom samosažaljenja istom količinom (ne)sentimenta i preciznosti portretirao Židove, tj. logoraše i logorske čuvare. Ovim romanima zajednički je osjećaj za falsificirani svijet, zapravo vrlo visoki stupanj osjetljivosti za sve nijanse lažnog u nama.
Kertesz oko ljudskih bića kruži polako i strpljivo, i vreba. Piše gusto, i ne preporuča se ljudima hollywoodski uzgajane emocionalnosti, jer se kod njega na površini ne događa gotovo ništa, a stranice se nižu u ritmu puno dubljem od onoga koji prati vanjske, površinske životne poticaje i mijene, te je čitanje Kertesza kao pecanje: preporuča se strpljivima, onima koji znaju biti sami. Piše, a ovdje je to posebno adekvatno (kadiš je židovska molitva za mrtve), kao da izgovara dugu molitvu pod pustim nebom; obezboženo nebo umjesto da obesnaži molitvu zapravo još dodatno pojačava njenu ljepotu. A tema ovog kadiša je nemogućnost imanja djece u svijetu u kojem je moguć Auschwitz. Žanrovski je neodrediv, i kreće se na ničijem teritoriju između vrhunskih prozaika poput, primjerice, Thomasa Bernharda, s kojim dijeli sposobnost da zazvuči cijeli kao jedna jedina rečenica, i gnomičkih filozofskih tekstova, poput Cioranovih ili Nietzschea, kojeg na ključnom mjestu, tijekom nastojanja da se odredi prema strategiji kojom bi napokon mogao zajašiti život, osjetiti ga, u romanu i citira; na razini određenih zaključaka, npr. o značenju pisanja, gdje je pisanje označeno kao vrhunska tajna razloga postojanja, njen magični ključ, i egzistencije, gdje bi ona bila opravdana jedino ako je konstantno podizana na viši nivo, podsjeća na svog zemljaka Belu Hamvaša. Dojmovi, misli, slike, sjećanja, pa opet dojmovi, misli, slike, sjećanja, koje Kertesz nadopunjuje kontradojmovima, kontramislima... Gore, dole, dole, gore, pa okolo, sve dok vam se, umjesto uspavljivanja, kao prirodne posljedice vožnje ovakvim lijenim, strpljivim toboganom, glavom ne počnu vući vlastite misli i kontramisli. Nije predug, zapravo, taman kad počnete slovkati ovu molitvu s njim, on završava. I posve prirodno, kao što su oni koji su porodili politiku koja ga je skoro smjestila u ‘grob u zraku’ (bili su spaljivani), proizvodili smrt, kao što svaki totalitarizam traži žrtve, Kertesz proizvodi život tijekom ovog svog dugog lamenta na temu velike sumnje u njega. I pravi njime fascinantan spomenik, sazdan u cijelosti od posljedica propadanja i korozije.
Slične knjige
