Kad su padali zidovi
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 256
-
Datum izdanja: listopad 2019.
-
ISBN: 978-953358176-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 355 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Konac je 1980-ih, vrijeme kada Zagreb izranja iz sna, klubovi su prepuni, a noć se čini još itekako mlada. Dok velikani svjetske glazbe dolaze održati koncerte i demokracija kuca na vrata, budućnost se, barem većini, čini sretna i dobra. Istovremeno se osjećaju i promjene u zraku, koji se čak kao čisti prodaje u konzervama. Crni, glavni junak romana Kad su padali zidovi, mladi je nadobudan dečko koji voli filozofiju i rock 'n' roll, odrasta u pomalo nesređenim obiteljskim odnosima u centru grada i asfalt je njegov drugi dom. On i njegovi prijatelji na kraju srednjoškolskog obrazovanja razmišljaju o djevojkama i o tome kako će promijeniti svijet.
Kad su padali zidovi autentičan je roman o odrastanja u Zagrebu krajem osamdesetih u kojem Kristijan Vujičić plastično i živo, s puno humora, opisuje dogodovštine gomile mladića i djevojaka u prijelomnim godinama njihovih života. Od euforije do straha, od neobuzdanih partijanja do zračnih uzbuna, od prijateljstava do mržnje, od ljubavi do bijega, od internacionalizma do nacionalizma, od komunizma do višestranačja – sve to sabijeno je u ovom romanu brzoga ritma.
Kad su padali zidovi kronika je odrastanja na gradskim ulicama u kojoj se ne štedi nikoga, ni djecu ni roditelje, jer svi moraju odrasti i promijeniti se da bi opstali u novom novom vremenu.
Kristijan Vujičić predstavio novu knjigu ‘Kad su padali zidovi’
Hina, tportal.hr, 19. 11. 2019.
Književnik Kristijan Vujičić predstavio je u utorak u Zagrebu roman ‘Kad su padali zidovi’, kroniku odrastanja na zagrebačkim ulicama koncem 1980-ih u kojoj autor, kako je rečeno na predstavljanju, daje vlastiti pogled na jedno prijelomno razdoblje, u romanu punom humora i autentičnog onodobnog urbanog kolorita.
‘Riječ je o jednom zagrebačkom romanu, pisanom s puno humora i vrlo precizno, koji je s jedne strane roman o odrastanju, s druge je strane to roman o Zagrebu, dok se s treće bavi promjenama u društvu’, rekao je glavni urednik Vujičićeva nakladnika Frakture Seid Serdarević na predstavljanju u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ).
Njegova se radnja događa između dva ključna datuma u studenome – pada Berlinskog zida 10. studenog 1989., i 18. studenoga 1991. - pada Vukovara, istaknuo je Serdarević. ‘U njemu Vujičić rekonstruira neka povijesna događanja, rekonstruira grad iz sjećanja i stavlja ga u neke njegove koordinate, dok šira povijest koja se događa jako utječe na njegove junake’, istaknuo je.
Roman je proizašao iz kratke priče ‘Zid mora pasti’ za koju je 2017. Kristijan Vujičić primio prvu nagradu na 51. natječaju Večernjega lista Ranko Marinković, a autor je istaknuo kako se ideja o pisanju romana o odrastanju u njemu dugo kuhala. ‘Prva slika romana bila mi je da je to roman o odrastanju. Već godinama razmišljam kako to tematizirati. Naravno, tu ima dosta onoga što je izmišljeno, izmaštano, no da bih mogao opisati sve to, očito je trebalo proći neko vrijeme’, pojasnio je.
Radnju je smjestio u Zagreb dok je roman, kako je rekao, smjestio između pada Berlinskoga zida i dana pada Vukovara ‘jer su te dvije točke na neki način nulte godine za sve ono što se kasnije događalo u Hrvatskoj, i sve ono što je iz toga kasnije izraslo’.
‘Smatrao sam da su to dobre pozicije jer pad Berlinskog zida je jako utjecao na ono što se događalo kasnije na ovim prostorima, a ne moram govoriti što je za ljude ovdje značila krajnja točka završetka mojega romana, pad Vukovara’, pojasnio je autor. ‘Tada su neki teoretičari govorili o kraju povijesti koji se nije dogodio, a taj kraj povijesti koji se nije dogodio na neki se način odgađa i u mojem romanu’, dodao je.
A onda je netko ugasio svjetlo
Svoja je sjećanja oblikovao na dva načina: s jedne je strane tražio, istraživao i pokušavao napipati što je njegovo vlastito sjećanje, ‘a što je nadodano’. ‘S druge sam strane htio ostaviti onaj jedan romaneskni dio, dakle mogućnost u književnosti da sve i nije onako kako se zapravo dogodilo, da ta mjesta budu prikazana na način kako su ostala u mojem pamćenju’, rekao je Vujičić.
Jedan od glavnih likova romana je i grad, dodao je, ‘zato što je grad na neki način za mene živi organizam u kojem se ljudi suoblikuju s gradom i grad se suoblikuje s ljudima’. ‘Ljudi su se mijenjali naveliko u tom prostoru i vremenu, u tom 'vremenu nevremena' i zato mi je bilo zanimljivo promotriti što se sve događalo’, napomenuo je.
U romanu se u velikoj mjeri referira na glazbu, osobito na Novi val, čiji odjeci nose njegove junake kroz sva kultna mjesta onodobnog Zagreba – oni su, kako je rekao, društveni marginalci, ‘a glazba je nešto što ih nosi’.
‘Glazba je utkana u roman, naprosto zato jer je moje društvo živjelo na njoj; slušala se Azra, Film, EKV i mnogi drugi. Tada u Zagreb dolazi David Bowie, koji je 5. rujna 1990. održao koncert u Maksimiru. To je za moju generaciju izgledalo kao neko otvaranje, oslobađanje’, rekao je.
Crni, glavni junak Vujičićeva romana, mladi je dečko koji voli filozofiju i rock 'n' roll, odrasta u pomalo nesređenim obiteljskim odnosima u centru grada i asfalt je njegov drugi dom. On i njegovi prijatelji, pripadnici raznih supkultura, na kraju srednjoškolskog obrazovanja razmišljaju o djevojkama i o tome kako će promijeniti svijet.
‘To je pokušaj prikaza jednog razmišljanja u kojem je nama, toj generaciji, u tome trenutku izgledalo da se sve otvara, da će sve biti moguće, da ćemo zaista promijeniti svijet. A onda se odjednom dogodilo nešto što ne mogu drugačije opisati nego kao da je netko ugasio svijetlo’, rekao je Vujičić. ‘Naznake rata, političke promjene... Ti mladi ljudi bili su zbunjeni i nedorasli tome što dolazi. Ali glazba je bila to što ih je držalo na jednome mjestu’, dodao je.
Kozmopolitska supkulturna scena
Da bi svoje likove učinio ‘živima, ljudima koji promišljaju’, u roman je stavio i neke vlastite filozofske ideje i razmišljanja ali uvijek, kako je napomenuo, ‘u usta mladih ljudi koji mogu razumjeti i politiku i filozofiju na način koliko je to u tome trenutku moguće’. Rijetko tko je mogao u to vrijeme ne zamijetiti političke promjene, istaknuo je, a on je pokušavao ‘da politička i povijesna priča ne budu glavne, već da budu samo kulise, da se vidi što se događa ali da to nije ono najvažnije što upravlja životima likova – da su oni živi i mijenjaju se’.
Također, bilo mu je važno pokazati koliko su u to vrijeme različiti ljudi ‘živjeli zajedno’ - punckeri, rockeri, darkeri, pa prvi skinheadsi.
‘Supkulture su pitanje identiteta, kako osobnog, onda i kolektivnog. Moj glavni lik pokušava kroz to što je, i ta vremena u kojima živi, izgraditi jedan kozmopolitski identitet u tom vremenu, uz poštovanje svega onoga što sljeduje i postoji u tadašnjem prostoru koji se danas zove Hrvatska’, rekao je Vujičić.
Svemir koji se prestaje širiti
Davor Šišović, Glas Istre, 22. 12. 2019.
Zagreb, kasne osamdesete. Nogomet, novi val, ekipa iz kvarta, alkohol, djevojke, skori završetak školovanja, to su polazne osnove scenografije u kojoj se na ozbiljnijih ulazak u život sprema glavni junak ovoga romana, tinejdžer iz proleterske obitelji. Malo je drugačiji od svojih vršnjaka i prijatelja, zanimaju ga književnost i filozofija, pa i na ljubav ima malo drugačije poglede, i usprkos toj drugačijosti moglo bi se reći da je popularan i ugledan, barem na način da se nikome nije zamjerio i nikome učinio ništa loše.
Krvna zrnca
Međutim, dolazi vrijeme koje prijeti mržnjom, dojučerašnja prijateljstva do groba poljuljana su novim prestrojavanjima i prebrojavanjima krvnih zrnaca, znati pravi odgovor na otvoreno pitanje tko si važno je čak i kada tražiš posao prodavača svijeća uoči Svih Svetih. Loša vremena izbacuju na površinu loše ljude, uniforma i oružje preko noći dobivaju silu autoriteta i argumenata, a u takvim opakim okolnostima ni ljubav ne može preživjeti. Sve je tužniji i posramljeniji glavni junak ovoga romana, sve je razočaraniji kako zlo obuzima ljude koje je do jučer mislio da dobro poznaje, i sve je očajniji zbog sve očitije bezizglednosti ostanka u kaosu koji se pomalja u danima što slijede.
Za Kristijana Vujičića ovaj je roman veliki zaokret u stilu i pristupu književnoj temi. Pratim ga od prve knjige, obožavam njegov roman Udruženje za mravlje igre, a njegov posljednji roman prije ovog, Knjiga izlazaka: Izvještaj Odjela za ćudoređe, svrstao bih među najbolje domaće prozne knjige objavljene u posljednjem desetljeću. U ranijim svojim romanima Vujičić nipošto nije bio naklonjen stvarnosnoj prozi, štoviše, vrlo je kreativno brodio vodama alegorije, fantastike, te ciničnog poigravanja s nadnaravnim, poglavito religijskim. S ovim romanom aterirao je na čvrsto, neporozno i spekulacijama podatno tlo realizma, napisavši jednu vrlo trendy storiju koja bi lako mogla biti i jedan od odbačenih nacrta za scenarij serije „Crno-bijeli svijet“.
Popularni klubovi
Ikonografija Zagreba na izmaku osamdesetih i devedesetih, s popularnim, bendovima, okupljalištima mladih, kućnim tulumima, odlascima na utakmice i koncerte, noćnim životom i njegovim povremenim opasnostima trebali su biti poprišta odrastanja i sazrijevanja glavnog junaka, ali galopirajuće društvene promjene zasjenile su mnoge od ljepota i užitaka njegovog mladenaštva. Glavni junak je obrazovan, empatičan i osjetljiv mladić, on nedvojbeno zna i razumije više i od vršnjaka i od starijih u svome okruženju, i zato bolno proživljava kvarenje tog okruženja kroz lešinarski uzlet nacionalizma i šovinizma, oholosti i bahatosti, naposljetku i nasilja koje sve legitimnije ugrožava osobnu sigurnost i mir. Mnogi su dobri romani posljednjih godina napisani o posljednjem ratu i njegovim posljedicama, ali ovaj Vujičićev roman jedan je od rijetkih koji tom ratu, a i njegovim posljedicama razotkriva temelje, porijeklo, korijene i uzroke, i to ne na nekakvoj akademskoj društveno-povijesnoj razini, već na intimnoj razini, u svijesti malog čovjeka čiju nesigurnu egzistenciju ionako potkopavaju svakojake sumnje, pa ga tek malo manipulacije može gurnuti i trans otvorenog optuživanja nekog sasvim drugog uzroka za svoje nestabilno stanje.
Svemir
Negdje na početku druge polovice romana glavni junak ovako razmišlja: „…shvatili smo da se naš svemir upravo prestaje širiti, zahvaljujući suprotstavljenim ljudima, narodima, gradovima i zemljama, i da će uskoro taj isti svemir početi nestajati“. Vrijeme koje dolazi, postaje sasvim izvjesno, ne donosi oslobođenje stvaranjem nove države i novih vrijednosti, već razara ionako krhke svjetove na koje se mlada duša glavnoga junaka tek počela privikavati, razara prijateljstvo, razara obitelj, razara ljubav; sve ono što je tek počelo postavljati putokaze u odabiru životnih vrijednosti i putova ovog mladog čovjeka poljuljano je i već gotovo uništeno. Kojim putem krenuti u tom svemiru koje se prestaje širiti? Otvoreni završetak romana na to pitanje ne daje odgovore, ali već smo dovoljno upoznali glavnog junaka da svoj kraj možemo oblikovati i sami.
„Moramo se boriti protiv rođačko-stranačkog mentaliteta“
Tamara Borić, Nacional, 7. 1. 2020.
Novi roman Kristijana Vujičića „Kad su padali zidovi“ govori o odrastanju u centru Zagreba krajem 1980-ih i početkom ratnih 1990-ih, a autor kaže da mu je cilj bio prikazati odrastanje običnog malog čovjeka u vremenima velikih promjena.
Kristijan Vujičić rođen je 1973. u Zagrebu gdje je diplomirao filozofiju i religiologiju. Radi kao freelance urednik, a uz to već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. Dvaput je dobio nagradu Kiklop: 2006. za roman „Welcome to Croatia“ i 2014. za urednika godine. Dosad je objavio pet romana.
NACIONAL: U romanu „Kad su padali zidovi“ pišete o Zagrebu 1989. i početkom ‘90-ih, o svjetskim događanjima – padu Berlinskog zida, padu Željezne zavjese, spominjete Ceausescua – ali i o svemu što se događa u Zagrebu, kroz vizuru srednjoškolca Ivana Kovačića Crnog. Zašto ste napisali takav roman, što je bila inspiracija? Ima li autobiografskih elemenata, ima li vas u Crnom? Jer i on je nakon srednje škole, primjerice, upisao filozofiju, a vi ste diplomirali filozofiju, voli rock kao i vi…
Želio sam prikazati odrastanje jednog mladića kroz lik Crnoga i život njegove obitelji u Zagrebu u vrijeme velikih promjena. Zanimalo me propitati kako su u sjeni velikih događaja – od pada Berlinskoga zida do uništenja Vukovara – živjeli obični, mali ljudi koji nisu htjeli sudjelovati u pretvorbama, mržnji i ratu, ali su svejedno u sve to bili uvučeni. Htio sam napisati roman o potrazi za ljubavlju, identitetom i univerzalnošću ljudskoga postojanja u vremenu nevremena – euforije i straha, prijateljstva i mržnje, internacionalizma i nacionalizma – i dati čitatelju autentičan narativ o odrastanju u Zagrebu krajem 1980-ih. Naravno, autobiografski elementi postoje, oni su bili potrebni kako bi glavni lik i njegovo društvo mogli biti prikazani na plastičan i živ način, ali to nije sve jer Crni je i puno više od toga: mnoštvo osobina i događaja koje on utjelovljuje i proživljava u romanu je dodano i izmišljeno, odnosno izmaštano.
Koliko vam ta perspektiva mladog čovjeka dozvoljava da o nekim stvarima pišete slobodnije, je li važan taj moment da Crni ima nepunih 18 godina?
Čovjek je u svojem djetinjstvu i mladosti iskreniji prema sebi i onome što želi: ponesen je određenim nadama i idealima. Crni nije sklon kompromisima i kada već mora birati, bira i srcem – kao svojevrsnim središtem svojega bića – a ne samo razumom. On je odabrao ljubav i prijateljstvo, a ne mržnju, prigrlio domoljublje umjesto nacionalizma. Meni osobito drag mislilac Blaise Pascal, koji je čitateljima poznatiji kao veliki matematičar i fizičar, u svojem djelu „Misli“ kaže: „Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje… “ Mladići i djevojke koji završavaju srednju školu i koji drže do sebe i do mogućnosti razvijanja svoje unutarnje slobode – dakle, oni koji ne žele pripadati masi – neće tako lako pristati na servirane fake news informacije i lažne „post-istine“, jer prava istina bi, na kraju krajeva, trebala u sebi nositi poruku ljubavi, poštovanja i prihvaćanja. Ako sluša svoje srce i prema tome oblikuje svoje razumsko promišljanje svakodnevice, mlad čovjek može biti i te kako slobodan.
Zašto ta tematika? Pišete o odrastanju u centru Zagreba, spominjete mjesta kao što su Jabuka, Kulušić, Lap, Ribnjak. Kakvo je bilo odrastanje u Zagrebu krajem 1980-ih? Čega se najradije sjetite?
Zagreb je moja tiha simpatija – ako tako nešto možemo reći za grad – glavni junak gotovo svih mojih romana. U tom živom organizmu koji se neprestano mijenja nalazim inspiraciju, a u plitkostima i dubinama njegovih ljudi, njihovim patetičnostima i ljubavima, tugama i radostima, crpim ideje za svoje priče i pisanje. Živio sam u središtu grada i ti klubovi koje ste spomenuli, od kojih mnogi više nisu u funkciji, bili su središnja mjesta našega odrastanja. Odrastanje u Zagrebu krajem osamdesetih bilo je lijepo. Svatko od nas može birati koju vrstu sjećanja želi očuvati u sebi, tj. želi li više pamtiti dobro ili loše. Moja obitelj se tih godina puno selila po Zagrebu, ali slike koje sam želio zapamtiti su afirmativne: upoznao sam puno dragih ljudi, a brojne kvartove, unatoč njihovim promjenama, vrlo dobro poznajem. Ljudi su se puno družili, susjedi su se u zgradama odlično poznavali i posjećivali, igrali smo nogomet na Šalati, haklali košarku na igralištu u Križanićevoj, čitali knjige, odlazili na koncerte i nogometne utakmice, družili se u parkovima, zaljubljivali se i voljeli. Kako je popuštao stisak tog rigidnog komunizma, i mi, zagrebački klinci, mogli smo lakše osjetiti sve više slobode i družili smo se i dalje bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost: moj prijatelj i ja navijali smo za različite klubove, ja sam išao u crkvu, a on nije, slušali smo različitu glazbu, ali sve to nije nas udaljavalo jer postojale su zajedničke poveznice koje su nam bile važne. Nije nam bilo problem što u dućanima nije bilo sto vrsta kruha, čokolada i jogurta. Uživali smo u životu. A živo se sjećam uzbuđenja pred dolazak Davida Bowieja u Zagreb 1990. i njegova koncerta na Maksimiru koji sam, baš poput svojega junaka Crnoga, promatrao iz daljine cupkajući na kiši jer nisam imao novca za kartu. Tako je i ovaj moj svojevrsni ne-događaj u mojem srcu i glavi ostao događaj koji neću zaboraviti.
Nedostaje li vam taj Zagreb, kakav je Zagreb danas?
Zagreb je danas drukčiji grad, što je logično: grad se razvija poput živoga organizma, njegovi stanovnici se mijenjaju. Mnoga mjesta koja su Zagrepčanima bila važna prije – poput spomenutih klubova i kavana, malih obrtničkih radnji i slastičarnica, šetališta, perivoja i livada, primjerice livada mog djetinjstva na Šalati – izmještena su i ostaju u sjećanju ljudi kojima su bila važna. Zagreb danas pokušava kopirati druge svjetske metropole, otvarajući brojne shopping centre, natječući se u adventskom blještavilu s drugim europskim gradovima i još uvijek podsjeća, čini mi se, na „dvokatni grad“, kako ga je svojedobno nazvao Miroslav Krleža, misleći pritom na provincijalni obzor njegovih (malo)građana i (grado)načelnika. A prema mojem mišljenju, Zagreb ima nevjerojatnu, gotovo tisućugodišnju povijest iza sebe, predivnu tradiciju i kulturu i nije potrebno kopirati druge. Istina je da je oduvijek u glavama pojedinih Zagrepčana postojala potreba da budemo mali Beč ili mali Manhattan, ali ja mislim da bi ovaj grad trebao ustrajati u vlastitoj tradiciji i posebnostima, kako bi ostao svoj i autentičan. Ne trebamo, dakle, biti u svojim glavama malograđani, već ponosni, maštoviti i zadovoljni građani ovoga nepokorenoga grada, koji prihvaćamo druge i drukčije, a volimo i cijenimo svoje.
Pišete o odrastanju Crnog kroz njegovu ljubav s Bojanom, djevojkom iz Beograda koju u Zagrebu počinju zvati „trofazna“ pa ona odlazi u Srbiju, prijatelj Samir je musliman koji to odbija priznati, a Bojanin otac Kuduz postao je nacionalist spreman za rat. Jeste li vi u to vrijeme doživjeli iste stvari?
Čitatelji, prijatelji i poznanici pitaju me je li se sve to zaista dogodilo u mojem životu. Nije! Spomenuti ljubavni odnos između Bojane i Crnoga plod je moje mašte, a lik Kuduza, njezina oca, stvorio sam na sliku i priliku brojnih partijskih aparatčika koji su preko noći postali demokratski osviješteni karijeristi, koji i danas funkcioniraju i obnašaju političke dužnosti u Hrvatskoj, ali i na drugim prostorima Jugoslavije. Radnja mojega romana smještena je u Zagreb pred početak rata pa su vidljiviji navedeni primjeri šovinističkih izljeva mržnje, ali isto tako u romanu je prokazano, ako tako mogu reći, Miloševićevo ratno-huškačko djelovanje i divljačko razaranje hrvatskih mjesta i gradova, a poglavito Vukovara, od tadašnje JNA. Bio bih najsretniji, i nisam jedini koji tako misli, naravno, da se taj rat nije nikada dogodio. Ali ni ja, baš poput Crnoga, nikada nisam gledao koje je netko nacionalnosti ili vjeroispovijesti: jedino mi je bilo važno je li čovjek dobar ili loš, moralan ili nemoralan. Taj kozmopolitski duh i otvorenost prema drugima oduvijek sam nalazio i u Isusovu učenju, prikazanome u evanđeljima, koji propovijeda ljubav i suosjećanje ne samo prema pripadnicima svojega naroda, nego i prema drugima.
Zanimljivo je i to da Crni ostaje u Hrvatskoj, a svi koji su tvrdili da su najveći domoljubi otišli su na prve znakove rata. Možemo li taj odlazak povezati i s odlaskom koji Hrvatska doživljava danas, zbog ekonomske emigracije?
Riječ je ipak o različitim situacijama. Bilo je, naravno, primjera početkom devedesetih godina prošloga stoljeća da su pojedinci koji su bili jako glasni u izvikivanju „ratnih parola“ nestali iz vidokruga kada je postalo gusto. Uvijek su, nažalost, postojali „psi rata“ koji su huškali mase na netrpeljivost, a onda bi sukob gledali sa sigurne udaljenosti. Ali jasno je da je i tada postojao veliki broj ljudi, među koje ubrajam i sebe, koji su shvaćali da biti domoljub znači voljeti i braniti svoje, a ne željeti tuđe. Današnji odlazak, ekonomski egzodus, predstavlja nešto drugo: nije riječ o bijegu, nego o potrazi naših ljudi za boljim životnim uvjetima i poslom za koji će biti pravedno nagrađeni, u zemljama u kojima se cijeni nečija stručnost, a ne podobnost, a do radnoga mjesta dolazi se zahvaljujući radnoj etici i kompetencijama, a ne preko veza i namještenih natječaja. Razumijem te ljude. Mi koji smo ostali, možemo se boriti protiv takvog načina funkcioniranja rođačko-stranačkog mentaliteta tako da ne sudjelujemo u namještenim natječajima, da prokazujemo korupciju i razvijamo građansko društvo u kojem ćemo svi imati jednaka prava i mogućnosti. Bit će to teška borba. Ali ne smijemo se predavati, već trebamo vjerovati da su promjene na bolje moguće.
Filozof ste po struci, može li se taj ekonomski egzodus promatrati i s filozofske strane? Posebno zato što mnogi koji su otišli tvrde da to nije samo zbog loše ekonomske situacije, činjenice da posao ili nemaju ili imaju, ali ne dobivaju plaću ili je ona mala, već je najvažniji razlog njihova odlaska atmosfera u društvu koja guši svaku želju za ostankom.
Postojanje je činjenica, a življenje je umijeće. Trebamo živjeti ispunjen život jer nije dovoljno tek postojati. Ozračje u društvu, o kojem govorite, nije dobro. Društvo smo koje sve manje zanimaju kultura i čitanje, s jedne strane, a u kojem se raspravlja o nebitnim stvarima vezanima za prošlost, s druge strane. Rijetki danas spominju važnost razvijanja vrlina poput ljubavi, poštovanja, pravednosti i suosjećajnosti – koje bi trebale biti temelj zdrave zajednice – a sve više pojedinaca, političara i financijskih moćnika, propagira sasvim drukčiji spektar kvazi-vrijednosti kao što su mržnja, nepoštovanje, korupcija, nejednakost i egoizam. Običan, tzv. mali čovjek treba se boriti protiv takvih ne-vrijednosti i vježbati vrline: voljeti sebe i svoje bližnje, voditi dijalog sa svojim neistomišljenicima, pomoći susjedu u nevolji, biti pravedan prema svojim zaposlenicima… Trebamo raditi na tome da ponovno profunkcionira zajedništvo, jer čovjek je biće zajednice, društveno biće.
Na koricama knjige stoji da ovaj roman ne štedi nikoga, ni djecu ni roditelje, jer svi moraju odrasti i promijeniti se da bi opstali u novom vremenu. Koliko je to svima nama uspjelo?
Na to teško pitanje svatko od nas, pojedinačno, treba dati odgovor. Promjena je važna, ali ne bilo kakva, jer nije smisao promijeniti se nagore i pritom izgubiti svoje dostojanstvo. Kao što kaže Isus u Evanđelju po Luki: „Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a sebe samoga izgubi!” Promjena je nužna, očito je, i u našem društvu, ali tu promjenu mogu učiniti ili potaknuti samo pojedinci. Moramo odrasti i kao pojedinci i kao zajednica, i možda ćemo tako postići da mladi ljudi odluče ostati u Hrvatskoj, a oni koji su otišli požele se vratiti. Ali taj će proces biti dugotrajan.
Kronika urbanog odrastanja
Jagna Pogačnik, Express – BestBook, 10. 1. 2020.
Iskreno, bilo me je malo strah započeti čitanje novog romana Kristijana Vujičića. Strah koji, dakako, nije proizlazio iz minulog rada toga pisca, urednika i gimnazijskog profesora, jer otprije znam što i kako Vujičić zna i umije te do sada nije bilo većih manjkova, osim pokojeg paragrafa viška. Strah se pojavio zbog najava teme romana ”Kad su padali zidovi” , promotivno najavljivanog kao roman o odrastanju osamdesetih u Zagrebu, dakako garnirano tipičnim općim mjestima, klubovima, novovalnim bendovima, atmosferom i naslovnicom s magičnim trolistom Azra - Haustor - EKV. Kako se radi o jednoj od tema na kojoj posljednjih desetljeća nema tko nije pokušao zgrnuti bodove i zakvačiti se na val nostalgije koji je proizašao iz nezadovoljstva sadašnjošću, ali i činjenice kako se odrastanje i mladost uvijek promatraju kroz mrvicu ružičastu dioptriju, što je posve legitimno i razumljivo sve dok sve skupa ne postane hiper i kontraproduktivno, iskreno sam se nadala da Vujičićeve nakane nisu bile trendovske nego neke druge prirode. Da se razumijemo, osamdesete su godine koje mi imaju isto značenje kao i autoru i lako bi me se moglo navući na nostalgiju, ali profesionalno, kažu, uvijek treba sačuvati hladnu glavu. Kao pisac i kao kritičar.
Da je Vujičić u svojem romanu odlučio samo protrčati ikonografijom osamdesetih i popkulturalnim općim mjestima, bio bi to poprilično klišejiziran roman za onu generaciju koja već poprilično ide na živce vlastitim i tuđim klincima. Osim što je ovim romanom načinio odmak od tema koje su ga intrigirale u prijašnjim, pri čemu u prvom redu mislim na odmak u prostore stvarnosnog, realističkog, koje je do sada umatao u ukrasne papire fantastičnog i filozofskog, Vujičić se odlučio i za metodu naknadne pameti. Ono što bi u nekom drugom slučaju bila mana, jer bi se govorilo o manjku autentičnosti pripovjedačkoga glasa koji sebe iz mladosti promatra iz pozicije onoga što će proživjeti kasnije, ovdje se pokazalo vrlinom i odmakom od idealiziranja ”slatke ptice mladosti”. Glavni junak, Crni, ljubitelj je rock 'n' rolla, nogometa i filozofije, što ga u generacijskim dijalozima čini nekako drukčijim, zrelijim i pametnijim. On i njegovi prijatelji doista punim plućima žive onaj segment osamdesetih koji ih čini mitskima - tulumare, idu na dobre koncerte, slušaju dobru glazbu, ali itekako su svjesni kako osim tog eskapističkog momenta postoji i onaj drugi, moment padanja zidova, nakon kojega će uslijediti i njihovo dizanje, barem na ovim prostorima.
Vujičić tematizira sam kraj osamdesetih i prijelaz u novo desetljeća, dakle vrijeme sumraka idola u kojemu se osjeća kako bezbrižnost i naivnost polako prelaze u nešto posve drugo i opasnije, pa društvene promjene i uzavrela politička atmosfera, u vremenski jasno određenom razdoblju - od pada Berlinskoga zida do pada Vukovara – itekako obilježavaju atmosferu romana i njegove likove. Upravo taj vakuum u kojemu se oni ponašaju kao nekad, a osjećaju da promjene samo što nisu pokucale na vrata života tadašnje generacije maturanata, zbog čega se i njihovi snovi o budućnosti sanjaju sa zadrškom, tema je ovoga romana. Prijateljstva koja nagrizaju međunacionalne netrpeljivosti, ljubav koja je od početka osuđena na loš kraj za koji nisu krivi sami protagonisti (e, tu je riječ o jednom od klišeja jer razlike najviše ”bole”, kad je riječ o ljubavnoj priči), ratni povjetarac koji samo što nije postao vihor, sve to čini ovaj roman mnogo zabrinutijim od nostalgičarskog podsjećanja na to kako je nekad pivo bilo hladnije, žene toplije, svi skupa puno mladi i jako naivni. I to je dobro odabrana vizura pripovijedanja jer kronika urbanog odrastanja u jednom vremenu, bazirana na sjećanjima i iskustvu onoga poslije, postaje odmaknuta od nekritičkog romantizma prema kritičkom realizmu, što svakako omogućuje profil glavnog junaka u kojem sigurno treba prepoznavati i neke autobiografske crte. U pozadini tipične, povremeno vrlo duhovite generacijske priče koju na okupu drži ljubavna dionica Crnog i Bojane, iscrtava se tako priča o njihovim očevima, društvenim i političkim promjenama, izborima i konvertitstvu, ideološkom raslojavanju, kao i onom na ”naše i vaše”. Vujičićev je roman, zapravo, za sada jedini koji tematizira to ”nešto između”, vrijeme u kojemu se još moglo plesati u Kulušiću, ali već sutra zamračit će se ulice, a prijatelji se odlučiti na odlaske, u London ili prvu crtu bojišnice. Ili, poput Crnog, u otvorenom završetku romana, nekamo, bilo kamo. Stoga ovo nije samo priča o osamdesetima niti priča o ratu koji će ih rastaviti na sastavne dijelove, nego priča o otriježnjenju od mladalačkog idealizma koje je za tu generaciju silom prilika uslijedilo puno ranije nego što bi bilo pošteno.
Osim pokojeg paragrafa viška (opet) potaknutog filozofskim promišljanjima Crnog i pomalo navučene polarizacije likova kako bi se, kao u dobrom novinarstvu, čule sve strane, ”Kad su padali zidovi” roman je o generaciji i vremenu u kojemu se nije još sve znalo, nego samo slutilo, što ih/ga čini tužno dekadentnim.
Oprez! Nostalgija u koricama!
Mateja Vukmir, Ziher.hr, 21. 1. 2020.
Rođena sam 1987. godine i, iako se osamdesetih ne sjećam, oduvijek osjećam da nas veže snažna veza – genetika. Mama je slušala Fosile, Pro arte i Boney M, i nosila je bluzice po uzoru na Đurđicu Barlović, znate, one čiji rukavi su bili nonšalantno podvrnuti, i frizuru kakvu je furala Neda Ukraden u najboljim danima, onu kod koje se šiške transformiraju u ptičje gnijezdo. Uvijek je nešto crtkarala, mogla je biti i slikarica, da je sreće bilo.
Tata je bio perspektivni fudbaler u Adidas trendži i maštao je o uspješnoj karijeri u francuskom Mentonu u kojeg ga je pozivao petrinjski vojni drug Luka. Daleko su oni bili od Zvečke i Kulušića – na njihovim zabavama hit je bio Topla zima plava žena – pa je jasno zašto posjedujem ploče Fosila i Tajči, a ne Azre i EKV-a (doduše, sestra zvana uvik kontra postala je hodajući jukebox stare Juge, na opće oduševljenje našeg Messija i njegove gospođe). Međutim, legenda kaže da ih je sve nosio isti val pa se i ja, njihovo dijete ljubavi (Pozdrav, Rajko!), proglašavam dostojnom biti simpatizerom duha osamdesetih.
Oprez, nostalgija!
Zato, kad mi je poslije Božića u ruke stigla nova knjiga Kristijana Vujičića – “Kad su padali zidovi” – odmah je zasjela na vrh hrpe knjiga koje valja pročitati u 2020. godini. To je neizlječiva bolest – ta moja ljubav prema osamdesetima, i prema knjigama koje seniore podsjećaju na slatke trenutke minulih vremena, a juniorima su gorka upozorenja. Vujičić, zagrebački freelance urednik i autor pet romana na ovim je stranicama napisao pravu pravcatu odu Zagrebu kojeg su svi imali rad, i odu nekim vremenima koja nam se danas čine jednostavnijima, a koja onima koji su u njima odrastali nisu bila piece of cake.
Smješten na sam kraj osamdesetih i početak devedesetih, ovaj roman iznjedrio je lik jednog pametnog momka koji mi je fakat (tak’ se purgerski kaže, kaj ne!) prirastao k srcu – Ivana Kovačića Crnog. Ovaj mladac uživa u noćnom provodu u zagrebačkim kultnim klubovima, u rock ‘n’ rollu i filozofiji, a, dok proživljava svoja prva ljubavna iskustva i uviđa tko su mu prijatelji, brine i o roditeljima koji nestaju zatrpani nepreglednim slojevima prošlosti.
Fragmenti osamdesetih, promjene na vidiku, zagrebačke ulice kojima cesta njihovih života teče, taj bezbrižni tempo za kojim toliko čeznemo i odličan soundtrack odlična su fuzija – kao stvorena za bijeg od današnjice u kojoj tinejdžeri nemaju ni straha ni srama, u kojoj ne mogu razumjeti da se nekoć razgovor s pedagoginjom morao izbjeći, bez obzira na njene vitke noge i kratku suknju, u kojoj nitko više ne traži krajnji smisao postojanja, jer za te gluposti se nema vremena, u kojoj se osuđuju omladinske radne akcije, a mladi sa starcima na kauču gledaju Voice subotom do penzije (svoje, ne njihove!).
Generacije koje su morale odrasti danas odgajaju Petra Pana
Ne valja živjeti u prošlosti, ali potrebno ju je, poput starog prijatelja, prizvati tu i tamo, da nas sjeti da su se nekoć prijateljstva prekidala zbog drugačijih pogleda na jebenu kvazistvarnost, da su nekoć djeca grlila roditelje koji su im dugo i tiho plakali na ramenu, da ništa u životu nije sigurno ni sveto, da se nekoć moralo odrasti, a danas odgajamo generaciju kojoj je uzor Petar Pan, koja ne zna samostalno zavezati vezice, ali se smatra zrelijom od svake prethodne generacije, i koja niti ne sluti da na visokoj razini nije njena inteligencija, nego tek samopouzdanje kojeg su pošto-poto stvorili prerano ostarjeli starci koji svojoj djeci nisu htjeli ukrasti mladost, onako kako je njima ukradena.
Jastučići na ramenima ponovno su in, hitovi osamdesetih već su izreciklirani, mamini crteži skupljaju prašinu u mapi u ormaru, i na ponekom zidu, a posljednje pismo iz Mentona još stoji na dnu neke ladice u koju ga je gurnula baka, sva ustrtarena da tatu zovu u Legiju stranaca. Mamine i tatine snove progutala je ’91., ali ja ih, bar dok je ovakvih knjiga, neću zaboraviti, dapače, svim ću se silama truditi da moje snove ne zatre nedostatak ludosti, hrabrosti, slobode ili zrelosti, kako koji dan – to je najmanje što dugujem osamdesetima i onima koji su u njima stvorili mene, svoje dijete ljubavi.
Kristijan Vujičić : Kad su padali zidovi
Dean Trdak, Moderna vremena Info, 7. 5. 2020.
Pročitaj kritiku na mvinfo.hr
Priča o krvavom raspadu jednog društvenog sustava
Marinko Krmpotić, Novi list, 24. 5. 2020.
Roman »Kad su padali zidovi« Kristijana Vujičića najveći će broj čitatelja vjerojatno naći u generaciji koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća maturirala ili kretala na fakultet. Naime, ovaj trodijelni roman sastavljen od 38 epizoda prati zbivanja u vremenu od 10. studenoga 1989. godine i pada Berlinskog zida pa do 18. studenoga 1991. godine i pada Vukovara, a priča koju nam Vujičić iznosi nije samo priča o odrastanju starijih tinejdžera u teškim vremenima, već i priča o krvavom i nasilnom raspadu jednog društvenog sustava i države što se zvala Jugoslavija.
Tramvaj zvan mržnja
Priču nam pripovijeda tog studenoga 1989. šesnaest i pol godina stari Ivan Kovačić, učenik Elektrotehničke škole. Nadimak mu je Crni, više od škole zanima ga filozofija te, pogotovo, rock glazba čiji je veliki obožavatelj pa koristi svaku priliku uživati u nekom od tih godina brojnih gostovanja svjetski znanih domaćih i stranih rock grupa. Živi u prosječnoj zagrebačkoj prilično neimućnoj obitelji u kojoj radi samo majka jer je otac dobio otkaz zbog pričanja političkih viceva. Crni i mlađa mu sestra Nasja ipak žive bez većih teškoća, a njegove prijatelje čine dečki koji slično gledaju na život – Toplak, Džoni, Burek, Fric… ekipa s kojom provodi noći i dane na zagrebačkim ulicama, uživajući u mladosti i osjećaju da im je život na dohvat ruke.
Sve skupa uljepšano je njegovom ljubavnom vezom s Bojanom, kćeri jednog od direktora INE, djevojkom koja je veći dio života provela u Beogradu iz kojeg je i njena majka Milica. Bojana posljednje dvije-tri godine živi s ocem u Zagrebu, a kad upozna Crnog – dogodi se ljubav. I sve bi, najvjerojatnije, bila još jedna lijepa, pomalo nostalgična priča iz mladosti proživljene pred trideset godina, da nije bilo rata, odnosno brojnih političkih i društvenih promjena koje su se itekako odrazile i na sudbine junaka ovog romana. Tako Toplak, usprkos činjenici da je musliman, a otac mu je policajac, postaje žestoki hrvatski nacionalist i pripadnik navijačke skupine Bad Blue Boys, a Džoni, pravim imenom Pavle Rakočević, sin srpskog časnika koji godinama živi u Zagrebu i radi u JNA, ne može prihvatiti silne provokacije koje mu upućuje dojučerašnji prijatelj iz djetinjstva.
Crni ih u početku nastoji pomiriti i objasniti im kako razloga za svađu u osnovi nema, ali budući da je i on u vezi s »trofaznom«, kako je naziva Toplak, i njegova se riječ sve manje sluša. Tako odnosi među prijateljima, kao i među narodima tadašnje države, postaju sve teži i zategnutiji pa se, kad krene rat, njihovi putevi u potpunosti razilaze. Prvi će otići Pavle za London, Toplak odabire Hamburg, a u završnoj sceni romana – nakon što je Bojana prekinula s Crnim i otišla u Beograd – Crni na dan pada Vukovara sprema stvari u ruksak i odlazi iz Zagreba i Hrvatske.
Generacijski kod u šestom Vujičićevom romanu lako je uočljiv. Spomenuta su gotovo sva mjesta na koja je hrlila tadašnja zagrebačka mladež, pogotovo ona rock provenijencije. Sa stranica romana »udara« nas glazba i stihovi grupa kao što su Azra, EKV, Partibrejkersi, Film, Zabranjeno pušenje, Prljavo kazalište, Haustor, Električni orgazam, Sex Pistolsi. Opisana je epizoda vezana uz koncert Davida Bowieja na Maksimiru 1990. godine, spomenut je i koncert Ramonesa… Proza s jakom dozom new wave nostalgije pojačana je i uvodnim citatom iz pjesme grupe Azra, a po Azrinim su pjesmama naslove dobila i sva tri dijela romana (Sloboda, Nešto između, Odlazak u noć), jedan od glavnih likova romana nadimak je uzeo po Johnnyju Štuliću, a priča »Tramvaj zvan mržnja« u znatnoj se mjeri temelji na Štulićevoj pjesmi »Odlazak u noć«. Uz Azru, kroz naslove pojedinih epizoda odaje se počast i nekim drugim rock herojima (»Riders on the Storm« grupe Doors, »Dan Republike« grupe Zabranjeno pušenje), a brojne su i reference na film (»Boje nasilja«, »Alien«, »Nepokoreni grad«…) i književnost (»Sumrak idola«).
Generacijska priča
No uz generacijsku priču ovaj roman, na jednoj višoj razini, nudi i rasprave o suludosti nacionalističkih mržnji i podjela. Toplak i Džoni simboli su svih mržnjom zadojenih Hrvata i Srba, pri čemu Vujičić dobro uočava kako ta njihova mržnja nema nikakvih temelja u njihovim osobnim životima jer su od djetinjstva bili prijatelji. To je, napominje Vujičić, mržnja drugih: »Narod ne može mrziti narod: mrze se pojedinci… tako je oduvijek bilo. Ali, ako pojedinci koji mrze postanu većina i nadvladaju neutralne ili ove koji ne mrze, tek onda nastaje problem.«, zaključuje Crni koji i sam, nažalost, postaje dio tog problema jer njegova iskrena mladenačka ljubav prema Bojani doživljava poraz baš stoga što ona mora otići iz sredine u kojoj se više ne osjeća nimalo sigurnom. I tako svi snovi o životu koji je na dohvat ruke blijede jer Crni, kako i sam kaže, odlazi, ali ni sam ne zna kamo, odlazi u noć.
Kroz sudbinu razorenog prijateljstva Džonija i Toplaka, odnosno neostvarene ljubavi s Bojanom, Vujičić uvjerljivo oslikava traume koje je hrvatsko društvo tih godina trpjelo zbog nacionalizma, a uz spomenute likove niz je i drugih likova (Kajla i Zdeslav) i epizoda (povijesna neodigrana utakmica Dinama i Zvezde) koje vjerno predočavaju rasap i raspad jednog društva i sustava, odnosno predratno i ratno vrijeme u kojem je nasilje bilo sastavni dio života.
Montipajtonovske epizode
Vujičić je svoj roman sagradio od kratkih epizoda dugih 5-6 stranica, a neke od njih, poput uvodne duhovite »Zid mora pasti«, već su ranije i objavljivane. Drugim riječima, sve se te priče mogu čitati i zasebno – što im je itekakva prednost – a dobro funkcioniraju i u cjelini jer ih na okupu drže likovi, vrijeme i mjesto radnje. Pripovijedanje u prvom licu tekstu daje dodatnu dozu uvjerljivosti, a tome svakako služe i povremene »filozofske rasprave« koje o životu, smislu, svijetu i svemu oko sebe voli povesti Crni, pomalo pred veličinom života i njegovom raznovrsnošću zapanjeni srednjoškolac. Vujičiću kao autoru ne manjka ni duhovitosti i to u rasponu od vrlo dobro oslikanih karikaturalnih likova kakvi su Vučko, Kajla i Zdeslav, pa do uspješnih pomalo montipajtonovskih epizoda (»Ormar za cipele«), a jednostavnost u izrazu i tečnost pripovijedanja svakako su dodatni aduti ovog romana koji na vjerodostojan način podsjeća na kraj doba socijalizma na YU način, ali i na nezaboravne dane novog vala kad je rock s ovih prostora bio ravan svjetskom.
Kristijan Vujičić - Svijet ili život
Elia Pekica Pagon, Epoha - portal za kulturu komuniciranja, 15. 10. 2020.
Pročitaj intervju na epoha.com.hr