Kad su golubice nestale
13,14 €
-
Jezik izvornika: finski
-
Prijevod: Boris Vidović
-
Broj stranica: 320
-
Datum izdanja: veljača 2015.
-
ISBN: 978-953266620-5
-
Naslov izvornika: Kun kyyhkyset katosivat
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 330 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kao i toliko puta kroz povijest, Estonija je i 1941. tek novčić u krvavoj partiji velikih sila.
Iako mnogi njemački napad na SSSR vide kao dugo očekivanu priliku za osamostaljenje, ne misle svi Estonci da će im sloboda biti poklonjena. S ulaskom jedinica Reicha u zemlju dvojica rođaka izabrat će različite staze: Roland, koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije, nastavlja život u ilegali, a prevrtljivi Edgar napušta svoju nezadovoljnu suprugu Juudit, mijenja identitet i postaje gorljivi pristaša nacističkog režima...
Kad se ratne magle raziđu, a Estonija se ponovno nađe u čeličnom stisku Sovjeta, Edgar je aparatčik gladan napredovanja, a Roland i Juudit jedini su koji mu u tome mogu biti prepreka. Jer, više nego ikada prije, poznavanje tajni drugih valuta je o kojoj ovise život i smrt.
U nagrađivanom hit-romanu Kad su golubice nestale, prevedenom na tridesetak svjetskih jezika, Sofi Oksanen svoje će likove zavrtjeti u vrtoglavom plesu sazdanom od izdaje, ljubavi, strasti i srama, a rat o kojemu piše dodijelit će im uloge kakvima se nisu nadali.
Kad su golubice nestale roman je koji se čita kao ljubavna priča i kao povijesni triler, no više od svega on je fascinantna studija ljudskosti, propitivanje načina na koje njezina krhka klica uspijeva ili gasne u hladnoj sjeni tiranije.
Knjiga koja će vas držati prikovane do zadnje stranice!
“Svojim novim romanom Sofi Oksanen dokazuje da pripada najvišoj književnoj ligi... Na mnogo načina srodnica je velikih ruskih klasika.”
– Dagsavisen
“Novi književni dragulj Sofi Oksanen.”
– El Periódico
“Svojom gustom, bogatom prozom briljantna Sofi Oksanen zaslužuje mjesto negdje između Quentina Tarantina i Lava Tolstoja.”
– Klassekampen
“Ujedno velika drama koja plijeni snagom riječi i uzbudljiva, višeslojna priča o Estoniji između četrdesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.”
– Anna
“Zadivljujuće... Kad su golubice nestale potvrđuje talent Sofi Oksanen i dovodi ovaj malo poznati djelić Europe u središte svjetske književnosti.”
– Le Point
Iz okupacije u okupaciju
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 25.4.2015.
Finska spisateljica Sofi Oksanen (rođena 1977.) neobična je persona, počevši od vanjštine. Njezina frizura veliki je buket dreadloksica, a svoju blijedu put snažno ističe šminkom kakve se ne bi posramile ni zvijezde gothic rocka, pa se na prvi pogled doima kao neka vrsta križanca između Boba Marleya i Morticie Addams. Jednako 'križanom' čini se i njezin rukopis. Uostalom, promislite samo načas koji je to drugi suvremeni pisac između korica istoga sveska kadar pripovijedati o poremećajima u djevojačkoj prehrani i strahotama staljinizma, čime se bavila u debitantskom romanu 'Staljinove krave' (2003.). Taj paralel-slalom između naoko potpuno nesukladnih tema ona je, međutim, jednostavno obrazložila: 'Mladu publiku zanimaju priče o poremećajima o prehrani, ali su ravnodušni prema političkim temama; kod starijih čitatelja vrijedi obratno, pa sam ovako pridobila i jedne i druge.“
'Višak' povijesti
No, ruku na srce, u bizarnom se izboru građe o kojoj će pisati nije rukovodila samo praktičnim razlozima odnosno željom da joj knjiga dospije do što većeg broja čitatelja. Jer, i poremećaji u prehrani i iskustvo življenja u Sovjetskom Savezu za Sofi Oksanen su vrlo osobne, vlastitim odnosno obiteljskim iskustvom ovjerene teme. Osobito ova potonja kojoj se svakim novim romanom uporno vraća.
Naime, ona je dijete iz miješanog braka Estonke koja je sedamdesetih godina napustila domovinu i Finca. Dio obitelji, koji je ostao s druge strane željezne zavjese, povremeno je posjećivala i prije pada komunističkog imperija, uspijevajući se tako iz prve ruke obavijestiti o traumama življenja u zemlji s 'viškom' povijesti, čija je nezavisnost - zvuči li vam poznato? - stoljećima bila tek nedostižni san.
Danci, Nijemci, Šveđani, Poljaci i konačno Rusi smjenjivali su se na vladarskome tronu, a samostalnost je izborena tek 1918. U njoj, međutim, Estonci nisu dugo uživali. Kao posljedica dogovora Hitler-Staljin, zemlju su u lipnju 1940. okupirale sovjetske snage. Godinu dana kasnije, država će postati dijelom njemačkog Reicha, što su mnogi, barem ispočetka, doživjeli kao čin oslobođenja. Pitaj boga koje po redu osvajanje, opet rusko, zbilo se 1944. i potrajalo sve do konačnoga sloma komunizma.
Djelo Sofi Oksanen opire se svrstavanju u stroge stilske ili žanrovske škafetine. Zbog zaokupljenosti temama ubojstva, seksualnog nasilja i obiteljskih izdaja, u nekim je zemljama, osobito na engleskome govornom području, pokušavaju brendirati kao autoricu krimića, što ona glatko - i s ozbiljnim razlozima - odbija. Ako se nekome već treba legitimirati, onda voli da je predstavljaju kao 'postkolonijalnu autoricu': 'Rusija nikada nije bila prekomorska vrsta carstva, ali je osvajala i eksploatirala svoje susjede, no zato nije manje kolonijalna sila'.
Do svjetske slave i milijunske naklade uspela se trećim - i kod nas prevedenim - romanom 'Čišćenje', turobnom pričom o dvjema ženama različitih generacija, ali sličnih sudbina, kroz koju se zrcali pola stoljeća estonske povijesti. Njezina nova knjiga ' Kad su golubice nestale' u mnogo čemu se može doimati kao prirodna 'ekstenzija' 'Čišćenja'.
Fraza iz naslova odnosi se na činjenicu kako su Nijemci po osvajanju Estonije, a dosljedni svojim osebujnim gastronomskim preferencijama, izveli pravi pomor golubova. Roman prati sudbine troje likova: Roland koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije, nakon njemačke okupacije nastavlja život u ilegali, njegov pak rođak Edgar napušta suprugu Juudit, mijenja identitet i postaje gorljivi nacistički kolaboracionist. Povratkom Estonije u krilo Sovjetskog Saveza, Edgar ne mijenja 'vokaciju', ostaje huljom, samo što je sada lojalan drugim vladarima. Njegove ambicije nemaju granica, a jedini koji mu se mogu ispriječiti na putu stjecanja moći su Roland i Juudit, koji o njemu i njegovoj sramnoj prošlosti znaju (gotovo) sve.
Slojeviti karakteri
Skokovitom naracijom, mijenjajući i vremenske i pripovjedne perspektive, pišući čas o ratnim godinama, a potom o zbivanjima iz sredine šezdesetih, kombinirajući 'sveznajuće' treće lice i Rolandov ispovjedni glas, Oksanen 'štrika' uznemirujuću priču koja je u isti mah blistava studija nekoliko iznimnih, slojevitih karaktera i temeljita sociološka analiza društva u kojemu podjela ideoloških odnosno političkih uloga nikada nije bila crno-bijela.
Kako se u teškim vremenima zauzimaju strane i koliko su naši izbori slobodni, kako se postaje gadom i zašto se takvim ostaje, koja izdaja je sramnija i teža: vlastite zemlje ili vlastitih osjećaja... Bezbroj je mučnih pitanja što ih Oksanen otvara, ne zaboravljajući ni jednog trenutka pripovijedati s puno strasti i napetosti, tjerajući čitatelje da 'proždiru' tekst do samoga kraja. Lakomisleni urednici i recenzenti koji žele parazitirati na valu popularnosti nordijskog noira, pa je predstavljaju kao autoricu krimića, izvan svake sumnje, promašuju bit njezina pisanja. No to još uvijek ne znači da njezin najnoviji roman, uz ostalo, nema i sve vrline što ih čitatelji traži od punokrvna trilera. 'Kad su golubice nestale' utoliko zaslužuje dvostruku preporuku: kao štivo po mjeri publike naklonjene žanrovskoj literaturi i onih koji se neradu utječu toj vrsti književnosti.
Književni hit
Njezin prethodni roman 'Čišćenje' izrastao je iz istoimene drame pisane po narudžbi Finskog narodnog kazališta u Helsinkiju. Komad je potom produciran u jedanaest zemalja. Romaneskna inačica teksta prevedena je pak na 38 (!) jezika, a po tome djelu snimljen je i hvaljeni cjelovečernji igrani film. Najviše, međutim, zapanjuje činjenica da je knjiga u Finskoj, zemlji s tek pet i pol milijuna stanovnika, prodana u nakladi od čak 260.000 tisuća primjeraka.
Finski i estonski
Premda je duboko i bez zadrške uronjena u estonske prilike i teme, Oksanen ne piše na svom materinskom jeziku nego na finskom. Kod kuće je nisu tjerali da nauči jezik domovine svoje majke, u školi joj ga nisu predavali, tako da ga je postupno svladavala samo 'sluhom'. I to, po svemu sudeći, ne osobito dobro, jer je u više navrata ponovila kako se nikada neće odvažiti pisati na estonskom.
Izdaja i prevara u poratnoj Estoniji
Tamara Horvat Kanjera, 24express, 12.6.2015.
Finska spisateljica mlađe generacije estonskog podrijetla nakon nagrađivanog Čišćenja i ovim romanom izaziva pozornost na europskoj sceni, baveći se istodobno osjetljivim političko-povijesnim trenutkom i osobnom, ljudskom pričom. Događaji se kreću od 1941. do 1966., obuhvaćajući ratne i poratne godine u zapadnoj Estoniji. Položaj Estonije u 20. stoljeću veoma je složen, nalazi se prvo pod finskom, potom pod sovjetskom vlašću, da bi nakon samo pet dana neovisnosti tijekom II. svjetskog rata, u tu malu zemlju ušli nacisti, a potom opet sovjetska vlast sve do kraja stoljeća. Taj kontekst bitan je za razumijevanje previranja koja proživljavaju i u kojima sudjeluju glavni likovi u romanu, rođaci Edgar i Roland te Edgarova žena Juudit.
U prologu iz 1948. Edgara nakon rata ostavlja svoju suprugu Juudit, smatrajući da će ostati zaštićena u selu nakon dolaska Sovjeta. Potom se vraćamo sedam godina unatrag kroz Rolandovu priču u prvom licu. Taj trokut, uz ubijenu Rolandovu zaručnicu, predstavlja središte romana, u kojemu se prvo i treće lice izmijenjuju, ovisno tko je u središtu poglavlja. Time autorica naglašava vlastiti odnos prema likovima, ali i potencira njihovu drugačijost i razlike u nošenju s burnim političkim previranjima, koja su vodila i vladala njihovim životima. Politički događaji tek su okvir za njihove osobne sukobe i nesreće, pa tako dok su zajedno u borbi protiv boljševika Roland jedva čeka da vidi svoju Rosalie, a Edgar ženu ne želi ni spominjati. Kad u zemlju ulaze nacisti Edgar preuzima novi identitet, priključuje im se i postaje politički policajac, a Roland i dalje ostaje u ilegali. Juudit je stekla slobodu ostavši bez svog čudnog, nezainteresiranog muža te se upušta u ljubavničku vezu s njemačkim časnikom. Roland, opsjednut željom da otkrije Rosalienog ubojicu, koristi njezine veze da dozna što više o gubitku koji ga proganja.
Oksanen poglavlja naizmjenično prebacuje s ratnih godina na poratne, sve do 1963. kad Edgar, sad drug Parts u službi Sovjeta, piše o estonskim fašističkim zločinima i prokazuje bivše suradnike! Jedina ugroza potencijalno dolazi od onih koji znaju njegov pravi identitet – Juudit i Rolanda – pa izmišlja rođaku ime Mark i u svojoj knjizi ga prokazuje kao ubojicu i koljača. Nakon što joj je ubijen ljubavnik Juudit nema druge nego vratiti se Edgaru i živjeti u preziru i sumnjičenju, jedini izlaz nalazeći u opijanju, koje je odvodi u psihičko rastrojstvo. Kraj romana donosi nam zapanjujuće otkriće o Rolandovoj sudbini i Rosalienom ubojici.
U ovoj političkoj priči o klopci u kojoj se Estonija nalazila gotovo pola stoljeća, glavna tema ipak je portret beskrupuloznog pojedinca, amoralne osobe lišene svake ljudskosti i etike, čovjeka koji ne preza ni pred čim da bi opstao i popeo se što više na hijerarhijskoj ljestvici. S druge strane donosi nam vrijeme ratnih strahota u kojima je teško ostati živ, a biti pošten i moralan, pa tako očajna Juudit postaje ljubavnicom iz straha, ali i potrebe za nježnošću, koju nije imala u braku (upitna Edgarova spolnost očit je okidač za mnoge njegove postupke). Autorica nam pruža sliku jednog užasnog vremena, koje se ne ograničava samo na rat već i na razdoblje sovjetske okupacije, kad se živjelo u diktaturi u kojoj su svi bili sumnjivi, a jedan krivi pokret ili riječ mogli su vas odvesti u zatvor ili smrt. U vremenima straha samo najveći debelokošci poput Edgara opstaju i penju se gazeći sve pred sobom.
Roman je istodobno triler, psihološka studija i povijesno-politički roman koji nas drži bez daha od početka do kraja, dok pokušavamo shvatiti komplicirane političke odnose u toj malenoj i godinama potlačenoj zemlji u kojoj su mnogi životi bili nepovratno uništeni.
'Baltik se još uvijek bori za vlastitu povijest, a to se ubrzalo dolaskom Putina'
Tamara Borić, Nacional, 14.7.2015.
Sofi Oksanen mlada je finska književnica koja u svojim romanima piše o nedavnoj prošlosti Estonije i Finske, te povezanosti tih dviju zemalja sa Sovjetskim Savezom. U romanu “Kad su golubice nestale” u izdanju Frakture, Sofi Oksanen piše o Drugom svjetskom ratu te vremenu nakon njega. Iako mnogi ljudi njemački napad na SSSR vide kao dugoočekivanu priliku za osamostaljenje, brojni Estonci ipak ne smatraju da će im sloboda biti darovana. Nakon ulaska vojske Trećeg Reicha u zemlju dvojica rođaka izabrat će različite staze: Roland, koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije, nastavit će život u ilegali, a prevrtljivi Edgar napustit će svoju nezadovoljnu suprugu Juudit, promijeniti identitet i postati gorljivi pristaša nacističkog režima... Kad se nakon rata Estonija nađe u čeličnom stisku Sovjeta, Edgar je aparatčik gladan napredovanja, a Roland i Juudit jedine su osobe koje mu u tome mogu biti prepreka.
U drugom romanu “Čišćenje” autorica piše o ranim devedesetima i tranziciji, a u pripovijedanju se vraća u razdoblje prije Drugoga svjetskoga rata, u ratno vrijeme te u poslijeratni period, opisujući obiteljsku i osobnu tragediju dviju junakinja. Oba romana Sofi Oksanen prevedena su na tridesetak jezika, a autorica priča o dubokim posljedicama sramote koja je zadesila te zemlje i kroz sudbinu svojih junaka oslikava težinu dvadesetog stoljeća, sovjetsku vlast i početak tranzicije. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional 38-godišnja finska književnica, koja u rujnu dolazi na zagrebački Festival svjetske književnosti, priča o današnjoj Estoniji i Finskoj, problematičnim vezama s Moskvom, ali i o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Nacional: U knjizi “Kad su golubice nestale” pišete o Estoniji prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Zašto ste izabrali tu zemlju za temu knjige?
Baltičke države dijele povijest dvostruke okupacije: dviju sovjetskih i jedne njemačke. Većina europskih država nije prolazila kroz taj proces tijekom Drugog svjetskog rata. Njemačka okupacija velika je tema i smatrala sam da je bilo potrebno napisati knjigu o tome. U mom romanu “Čišćenje”, čija radnja također govori o događajima u Estoniji, nisam se bavila njemačkom okupacijom, već dvjema sovjetskim okupacijama. Roman “Kad su golubice nestale” počela sam pisati 2010., kad je stara propaganda sovjetskog stila već bila u punom jeku u Rusiji, a odnosila se na baltičke države. Primijetila sam da je to strancima čudno. Ako ne znamo kako je stvorena sovjetska propaganda, ne možemo razumjeti ni današnju Rusiju, a onda ne razumijemo ni političku situaciju u suvremenom svijetu. Sovjetski Savez pola stoljeća pisao je povijest istočnoeuropskih država i ta naracija je još uvijek živa. Sad je vrijeme da te države pišu vlastitu povijest, utemeljenu na svojim iskustvima, a ne na sovjetskoj propagandi. Sovjetska propaganda bila toliko utjecajna, a danas nije poznata na Zapadu. No dobro je znan britanski i njemački imperijalizam. Ali imperijalizam jednostavno ne povezujemo sa SSSR-om i Rusijom. Zato Zapad ima toliko mnogo problema da razumije Putinov režima i njegov način vladanja.
Vaši likovi opisani su tako da se kroz njih može ući u ljudski um i način kako se osoba mijenja, samo da bi se okoristila sustavom. Tko vas je inspirirao za te likove?
Samo je Edgara inspiriran stvarnim čovjekom koji se zvao Edgar Meos. Slučajno sam pročitala članak estonskog istraživača Ive Juurveea o ljudima koji su pisali propagandne materijale u sovjetskoj eri. Iznenadilo me to što mnogi od tih ljudi nisu samo radili za rusku tajnu službu KGB, nego i tijekom njemačke okupacije za nacističku špijunsku organizaciju Sicherheitsdienst (SD). Stoga sam željela pisati o tome, ali i saznati nešto više o onima koji su krivotvorili povijest. U to vrijeme povijest nije bila znanost, nego politika. Povijesni uzor za lik Edgara bio je spomenuti Meos, koji je napisao mnoge knjige, od kojih se mnoge još uvijek citiraju, a on je bio vješt u lažima. Tvrdio je da je bio pilot, a nije to bio jer je krivotvorio razne dnevnike letenja i dozvole. E sad, zašto bi netko lagao o nečemu takvom? Bilo je i lažnih liječnika, a i Meos nije bio jedini lažni pilot. Moj zaključak je bio da je želio da mu se dive. Piloti su u to vrijeme bili apsolutne superzvijezde. Bila sam iznenađena koliko je bilo onih koji su služili njemačkim okupatorima i uspjeli opstati tijekom sovjetske vlasti. Ja sam odgojena na drugačijoj verziji priče: svi oni koji su imali ikakve veze s Nijemcima – svojevoljno ili silom – bili su uhićeni i likvidirani. Nije bilo izuzetaka. Svi Estonci koji su služili u njemačkoj vojsci nisu bili dobrovoljci, nego baš suprotno. A ipak ih je snašla ista sudbina: smrt kao neprijatelje Sovjetskog Saveza. Gospodin Meos nije bio jedini, mnogi su radili za nacističku Tajnu službu, a onda su nastavili rad u Sovjetskom Savezu. Zaista je iznimno iskustvo kad lik stvorite na temelju povijesne ličnosti. U ovim vremenima to mi se činilo važnim, posebno zato što se takvi ljudi mnogima čine toliko groznima da bi uopće postojali. Ali takvi ljudi su zaista živjeli. Treba imati na umu da Meos nije bio nevažna osoba, on je zaista sudjelovao u pisanju povijesti Sovjetskog Saveza, a njegove su knjige i članci itekako čitani, čak i na Zapadu. Još uvijek se u povijesnim knjigama nailazi na tragove njegova rada. Na Zapadu je povijest znanost i od znanstvenika se očekuje da rade objektivno, kao što bi trebao činiti svaki znanstvenik i istraživač. Ali u zemljama kao što je SSSR – ili bilo kojoj drugoj diktaturi – povijest je uvijek iznimno političko polje. Nikad nije objektivna, uvijek ima skrivene motive. To nije novost istočnim Europljanima, ali zapadnjaci imaju veliki problem s razumijevanjem toga. To je jedan od razloga zašto ni danas ne razumiju Rusiju. Povijest je u Rusiji još uvijek jako politična, ona je dio projekta koji stvara super silu. Moskva to ne izmišlja: to je povijest 'prikladna' za oblikovanje mitske super sile, ali nažalost, takva fikcija ne čini ništa dobroga u drugim zemljama.
U romanu “Čišćenje” također pišete o Estoniji, ali i o Finskoj, ovoga puta o trgovanju ljudima, prostituciji, kriminalu, velikom siromaštvu u zemljama bivšeg SSSR-a. Što vas toliko inspirira da govorite o Estoniji?
Ti romani su dio serije “Estonski kvartet”, serije koja se fokusira na nedavnu prošlost Estonije.
Zašto je još uvijek važno pisati i pričati o tome što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega?
Dat ću vam jedan primjer. Rusija je 1993. priznala sovjestku okupaciju Estonije. Od onda je ta zemlja u informacijskom ratu s Estonijom. Baltičke zemlje još uvijek se bore za svoje pravo na pisanje vlastite povijesti, a ta je bitka ubrzana usponom Vladimira Putina. Nedavno je službena Moskva opetovano negirala okupaciju Estonije i rekla da je njena neovisnost anomalija ili iznimka.
Putinov imidž u javnosti pomaže u ˝cementiranju˝ estonskog kompleksa. Ne znamo pravu istinu o Putinovoj osobnoj prošlosti, ali priča se da je njegov otac pripadao zloglasnom Narodnom komesarijatu unutarnjih poslova (NKVD), pa ga Estonci nisu dobro primili kad je u toj zemlji izvršavao zadatke. Prema toj legendi o Putinu, njegov otac od Estonaca je tražio hranu, ali su ga ti ˝odvratni˝ Estonci predali Nijemcima. Priča ima nedosljednosti, ali svakako prikazuje Estonce kao izdajnike oca nacije. Samo ta priča se čini kao dobar razlog da Moskva iskaljuje bijes na Estoncima. U Putinovu uskom krugu ljudi ima onih koji su dio života proveli u sovjetskoj Estoniji. Oni su izišli u javnost sa sličnom pričom. Ali kad inače vrlo šutljivi ljudi tako slobodno govore u javnosti o vrlo osobnim pričama, sumnja se u njihove motive. Takve priče su dio ruskog informacijskog rata s Estonijom. Za Putina, NKVD bio je organ vlasti vrijedan časti i poštovanja. Za Estoniju je bio organ koji je deportirao ljude.
Koji su najveći problemi u današnjoj Finskoj?
Trenutačno ekonomija i globalni sigurnosni problemi ili da budem preciznija: politička situacija s obzirom na politiku Rusije. Upravo smo saznali da će hrvatska kompanija Migrit solarna energija financirati gradnju finske nuklearne elektrane Hanhikiviki tvrtke Fennovoima, a koju želi preuzeti ruski Rosatom. Vlada je donijela odluku da izgradnjam može krenuti samo ako barem 50 posto novca dolazi iz Finske. No, finske kompanije nisu se oglasile, pa je idući korak bio taj da to može biti 50 posto novca iz bilo koje kompanije unutar EU. U nekoliko sati u Hrvatskoj se pronašao kandidat.
Ima li Finska problema s imigrantima, kao što je slučaj sa susjednim zemljama Švedskom ili Danskom, ali i s mediteranskim europskim zemljama?
Finska ima posve suprotnu situaciju od ostalih skandinavskih zemalja: broj imigranata u Finskoj je jedan od najmanjih u Europi. Mi dajemo više novca zemljama Trećeg svijeta nego Švedska, ali primamo manje imigranata i izbjeglica. Švedska prima ljude, ali plaća manje za pomoć u razvoju. U Finskoj djeluje nova desna stranka koja je postala prilično popularna True Finns, a fokusira se na imigracijsku politiku i protivi se primanju izbjeglica u Finsku.
Je li ljudsko društvo išta naučilo iz povijesti?
Ljudski život traje sve dulje i većina bolesti je pod kontrolom, znanost je jako napredovala, a ipak postoje ljudi koji se protive cijepljenju. Čini se da je pohlepa univerzalna pojava koja nikad ne nestaje, postoje ljudi koji se žele okoristiti drugima i žele zloporabiti moć. Za to nema lijeka, a nismo ništa naučili ni o posljedicama diskriminacije. Međutim, proučavanjem mehanizama totalitarizama i genocida, možemo ih barem pokušati spriječiti.
Beskrupuloznost i izdaja
Božidar Alajbegović, Vijenac, 24.12.2015.
Sofi Oksanen (1977.) uspješna je finska spisateljica, autorica četiriju brojnim nagradama ovjenčanih i na tridesetak jezika prevedenih romana (Staljinove krave, Baby Jane, Čišćenje i Kad su golubice nestale); posljednja dva već imamo priliku čitati u hrvatskom prijevodu (s finskog ih je izvrsno preveo Boris Vidović, a objavila zaprešićka Fraktura). Iako je rođena i odrasla u Finskoj i svoje romane piše na finskome jeziku, bave se poviješću Estonije jer je njezina majka Estonka koja je sedamdesetih godina izbjegla u Finsku, gdje se udala za Finca. U burnoj i nesretnoj estonskoj povijesti (osobito onoj 20. stoljeća) prepoznala je izvor građe pogodne za romanesknu obradu.
Tijekom povijesti Estonijom su vladali mnogi – Šveđani, Danci, Poljaci, Nijemci, Rusi – da bi samostalnost zemlja izborila tek 1918, ali, nažalost, ne zadugo. Godine 1940. okupiraju je Sovjeti, godinu poslije zamjenjuju ih nacisti, koje 1944. iz Estonije istjeruje Crvena armija i ona ostaje dijelom Sovjetskog Saveza sve do početka 1990-ih. U romanu Čišćenje, kombiniranjem dviju vremenski odijeljenih fabularnih linija, Sofi Oksanen povezuje vrijeme Drugoga svjetskog rata i današnju posttranzicijsku Estoniju, kako bi ukazala na krvave tragove prošlosti koji uvjetuju stvarnost i današnjih generacija. Jer davni individualni potezi traumatične tragove ostavljaju na suvremenicima; na površinu isplivavaju i mnogi nelegalni i amoralni postupci, potaknuti (ali ne i abolirani) situacijama koje temelj imaju u političkoj represiji. No hoće li čovjek biti čovjeku vuk, ipak ne ovisi o politici, već o karakteru i moralu, što je u podtekstu romana Čišćenje Sofi Oksanen, ali je to i tematska okosnica njezina romana Kad su golubice nestale koji s prethodnim čini skladnu, tijesno povezanu cjelinu.
U dvije vremenski odijeljene narativne linije (u rasponu od 1941. do 1966.) međusobno povezane temom zločina, strasti, izdaje i smrtima obilježenim događajima iz života nekoliko različitim vezama povezanih ljudi, Sofi Oksanen piše o sudbinama kojima vitla ruka Povijesti, pokretana od ljudi lišenih etičkih normi, a vođenih voljom za moći i egoizmom. Autorica usporedno prati životne putanje troje sudbinski i rodbinski povezanih ljudi: Roland i Edgar dvojica su rođaka koji se 1941. skupa bore protiv Sovjeta, ali se nakon nacističke okupacije razdvajaju, Roland ostaje u ilegali i nastavlja borbu, ali sad protiv nacista, a Edgar napušta suprugu Juudit, mijenja ime i priključuje se Nijemcima. Ostavši bez muža Juudit se upušta u vezu s njemačkim časnikom, što Roland nastoji iskoristiti kako bi preko nje razriješio smrt svoje zaručnice Rosalie (trilerska komponenta). Nakon rata Edgar ponovno mijenja stranu i postaje aparatčik u službi novih vlastodržaca – Sovjeta – s ambicijom ubrzana uspona na hijerarhijskoj ljestvici, ali u tome bi ga mogli spriječiti Roland i Juudit, koji znaju njegov pravi identitet i što je u prošlosti činio, da bi nam kraj romana donio neobično razrješenje misteriozne smrti Rolandove djevojke.
Izmjenom vremenskih (s početka 1940-ih na sredinu 1960-ih) i pripovjednih perspektiva i fokalizatora (Rolandovo ispovjedno prvo lice i neutralnije treće lice jednine kad je radnja fokusirana na Juudit i Edgara) Sofi Oksanen usložnjava i inače razgranat rukopis, ali ostaje u funkciji analogije Povijesti koja vrtoglavo vitla ljudskim sudbinama. Dočarava intimno proživljavanje situacija u kojima je teško zadržati stav i poštenje pa se roman postupno pretvara u psihološku studiju usredotočenu na odnose moći, o ljudima koji iskorištavaju druge kako bi dosegnuli svoje ciljeve. Lik Edgara, čovjeka lišena skrupula, uvjerljivo je portretiran i zrcali cijelu povijesnu epohu temeljenu na strahu, represiji, totalitarnoj kontroli, denuncijaciji i izdaji. No njegovim likom autorica ukazuje i na politički uvjetovana prekrajanja povijesnih istina, što nije jedini element tematizacije pisanja u romanu (djelo je obogaćeno i Rolandovim dnevničkim zabilješkama; okušao se i u pjesništvu). Politička metaforizacija protagonista ne ograničava se na lik Edgara – Roland personificira herojstvo i neugaslu želju Estonaca za slobodom i samostalnošću, dok je Juuditina sudbina metaforičkom preslikom raspolućenosti tamošnjega društva. Autorica sugerira i spolnu ambivalenciju kao otponac nekim vidovima Edgarova ponašanja te Juuditinu neutaženu potrebu za ljubavlju i nježnošću kao (uz strah i očaj), važan povod njezinih postupaka.
Iako na trenutke pompozan, autoričin je izričaj strastven, poetičan i opor, usklađen s problemima kojima se roman bavi. Autorica vješto vodi razvedenu fabulu, koja je kontrolirano kaotična, zapetljana koliko je potrebno da bi zrcalila emocionalna stanja protagonista i vrtoglave političke mijene. Osim što je uvjerljiv i dojmljiv, i grub i mučan naturalistički prikaz različitim nesrećama obilježenih života ljudi primoranih i na neljudske postupke kako bi opstali i preživjeli, Kad su golubice nestale ujedno je napeti triler i strastvena ljubavna priča, kao i roman o ratu i njegovim strahotama, ali i zanimljiv romaneskni prikaz pojedinosti iz burne novije povijesti Estonije, u kojoj su se u kratkom razdoblju izmjenjivale različite vlasti, svaka ostavljajući mnoštvo žrtava i nepravdama viktimiziranih ljudskih sudbina.
Putevi i stranputice nedavne estonske povijesti
Biljana Bašić, Vojna povijest, rujan 2016.
Zainteresirani za povijest baltičkih zemalja, nama ponekad tako dalekih i nedokučivih, nimalo se neće razočarati uzmu li u ruke knjigu „Kad su golubice nestale" finske spisateljice Sofi Oksanen, u izdanju zagrebačke Frakture (2015.). Ljubitelji lijepe književnosti doći će na svoje jer nas u svojem djelu Oksanen na suptilan i lirski način vodi kroz puteve i stranputice estonske povijesti tijekom Drugoga svjetskog rata i nekoliko desetljeća nakon njega. Oksanen je u knjigu utkala svoje iskustvo književnice finsko-estonskih korijena, koja je 70-ih godina prošlog stoljeća napustila Estoniju. Piše na finskom, a estonski nikada nije dobro savladala. To nije bila prepreka za djelomično dokumentaristički prikaz zbivanja u Estoniji, zahvaćenoj sovjetskom okupacijom i nacističkim režimom. Duboko zaronivši u to razdoblje, uspjela je na poetičan način kroz likove svog romana iscrtati bolna povijesna gibanja u svojoj bivšoj domovini.
SSSR je baltičke države anektirao 1940. godine i one su tada formalno stekle status sovjetskih republika. Kada je Njemačka napala SSSR 1941. godine, Estonci su u tome vidjeli dugo očekivanu priliku za osamostaljenjem države od sovjetskog i boljševičkog jarma, ne očekujući da će im ta, pokazat će se kasnije dvojbena sloboda, biti dana na pladnju. Kao kroz kaskade, u romanu pratimo burnu estonsku povijest, dok su fokusu ljudske drame kakvih se ne bi postidjeli ni virtuozni pisci trilera ili još bolje krimića. Napetost ne održava samo uzbudljiva radnja, nego i dramski obrati isprepleteni kompliciranim ljubavnim odnosima između glavnih aktera. Kraj je neočekivan pa i Šokantan. Spisateljičina sigurna ruka čitatelja nenametljivo primorava na koncentraciju, kako se ne bi izgubio u širokom kolopletu zbivanja. No čitatelji joj to neće zamjeriti, da- pače bit će joj i zahvalni na tome jer je riječ o izuzetnom djelu zanimljive autorice.
Kada u Estoniju ude vojska Trećeg Reicha, likovi iz romana Edgar i Roland, dvojica rođaka, krenut će različitim putevima - Roland, koji se kao pripadnik Šumskoga bratstva borio protiv Crvene armije i boljševizma, nastavit će život u ilegali, a prevrtljivi Edgar napustit će svoju nezadovoljnu suprugu Juudit, promijeniti identitet i postati gorljivi pristalica nacističkog režima. Kada rat završi, a Estonija se ponovo nade u okrutnom stisku Sovjeta, Edgar Čudnim putevima postaje boljševički aparatčik željan napredovanja. Roland i Juudit jedine su osobe koje mu u tome mogu stati na put.
Inspiraciju za lik Edgara Oksanen je našla u stvarnoj osobi koja se zvala Edgar Meos. Slučajno je naišla na članak estonskog istraživača Ive Juurveea o ljudima koji su pisali propagandne materijale u sovjetskoj eri, a služili su prije toga nacističkom režimu. Iznenađujuće je bilo to što mnogi od njih nisu radili samo za rusku tajnu službu KGB, nego su svoje usluge bez ikakvih skrupula pružali i obavještajnoj službi NSDAP-a i SS-a Sicherheitsdienst (SD). Edgar Meos je u SSSR-u napisao mnoge propagandne knjige protkane lažima. Nimalo neobično i za takvu „literaturu". Meos se predstavljao kao pilot, iako to nije bio, krivotvoreći razne dokumente, što mu je začudo i uspijevalo. Uspio se uvući među sovjetske povjesničare i pisati o povijesti, unatoč tome što je u Estoniji pomagao nacističkom režimu. Kakva biografija, služiti nacističkoj i sovjetskoj tajnoj službi, a čak ne biti dvostruki špijun!
Iznimno zahvalna osobnost za književno djelo, kojem je priznata finska književnica dala beletristički štih. U Meosovoj osobi Oksanen je našla savršen prototip za gradnju „svog" Edgara, čovjeka koji je za Sovjete odrađivao propagandističke poslove. „Njen" Edgar došao je u lukrativnu poziciju pisati knjigu o razvoju fašizma, kroz lik Marka, koji od običnog zemljoradnika postaje oduševljeni pristalica fašista i okrutni čuvar u logoru za istrebljenje. Na stanovit način, Edgar kao da je pisao o sebi, samo što njegovi komunistički naredbodavci po čijoj je narudžbi knjigu pisao, to nisu znali. Edgar se nada da ga nitko od logoraša čiji je bio mučitelj neće prepoznati, pouzdajući se u to što se njegovo lice izobličilo do neprepoznatljivosti. Edgar je prestravljen da će biti prepoznat i zato jer ne zna je li uopće koji od tih logoraša preživio. Strepi i od toga što ne zna kakva je sudbina zadesila njegova rođaka Rolanda i suprugu Juudit koji znaju pravu istinu o Edgarovoj mračnoj nacističkoj prošlosti. Edgar se potajno nada da je rođak emigrirao na Zapad ili čak poginuo prije ulaska Sovjeta u Estoniju. Juudit, nezadovoljna Edgarova žena koju je on prezrivo odbio još na početku braka, odbacila je skrupule i postala ljubavnica nacista. Nije to ni jedini ljubavni zaplet. Ipak, to je samo jedna dimenzija ove knjige, čiji intimistički odsječci idu ukorak s povijesnim zbivanjima koja pretječu jedna druge. Ta isprepletenost ovom djelu daje osebujan kolorit. Na trenutke to je mučna storija o beskrupuloznosti i borbi za moć koje personificira Edgar, a kao njegov kontrapunkt tu je Roland koji poput svjetionika predstavlja neugaslu želju Estonaca za vlastitom slobodom.
Ženski likovi portretirani su strasno i kroz njih se zrcali tragika raspolučenog društva kakvo je bilo estonsko u Drugome svjetskom ratu, čije posljedice se osjećaju još i danas. Je li moguće očuvati ljudskost u tiranskom svijetu nacizma i neobuzdanoga sovjetskog imperijalizma koji malom narodu kao što je estonski ne ostavlja previše izbora, pitanje je kojim je protka- na ova knjiga. Jednoznačan odgovor teško je dati.
Raspad SSSR-a nije zaustavio prisezanja za Estonijom, kao i drugim baltičkim državama koje su neovisnost proglasile u valu osamostaljenja i oslobođenja od ruske okupacije 1991. godine. Da Rusija i dalje želi imati pipke nad Estonijom, pokazuje i nevjerojatna vijest da je rusko državno tužiteljstvo lani zatražilo da se preispita je li Sovjetski Savez postupio legalno kada je priznalo osamostaljenje Estonije i njenih susjeda Latvije i Litve prije 25 godina. Jednostavno se i dalje kopa po nezacijeljenim ranama.
Bolji poznavatelji estonske povijesti kakvih, usudili bismo se reći, u Hrvatskoj manjka, zasigurno se ne čude takvom razvoju događaja. Zapravo, zanimanje za tu baltičku državu kod nas se nešto malo pojača kada na istoku zazvecka rusko oružje, ali ni tada uši nisu dovoljno naćuljene. Nas se to, kao, ne tiče, imamo mi svojih briga. Knjiga Sofi Oksanen mogla bi nas malo prenuti iz takvog razmišljanja, a bit će zanimljiva i onima koji na povijesna događanja odmahuju rukom, ali su željni ozbiljne, a istodobno strastvene literature.
Oksanen je prije gotovo godinu dana bila u Hrvatskoj i pokazala da je zainteresirana ne samo za povijesna zbivanja, nego i da je vrlo dobro upućena i u konkretna politička događanja. Nazočne na jednoj književnoj tribini iznenadila je svojim poznavanjem događaja u Hrvatskoj koja se tada nalazila pred parlamentarnim izborima. Mnogi su u nevjerici kimali glavom kada je pitala što se događa s ruskim ulaganjem u finsku nuklearku, u što je bila umiješana i jedna hrvatska tvrtka. Taj slučaj s kompanijom Migrit registriranom u Hrvatskoj, kod nas je tek nedavno postao vidljiviji u javnosti, i to najviše zahvaljujući ostavkama u samom vrhu hrvatske vlade i najveće političke stranke.
Oksanen se pokazala i kao iznimno znatiželjna sugovornica, koju ne more samo povijesna pitanja, nego i konkretna, životna pitanja iz današnje Finske (što se prelamalo i preko nas). Moglo bi se reći da je razina njene upućenosti u taj slučaj bila kudikamo veća od one hrvatskog publikuma, koji je o tome saznavao mjesecima kasnije u našim medijima. Razlog više da se posegne za knjigom Sofi Oksanen, kojoj se može pristupiti s punim povjerenjem u to da zna o čemu i što piše.
Slične knjige
