Kad su Divovi hodali zemljom

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 176

  • Datum izdanja: siječanj 2018.

  • ISBN: 978-953266922-0

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 270 g

Ako je zlatno doba iza nas, a uvijek se čini da jest, ako smo u međuvremenu čudom preživjeli par katastrofa, a bogove i junake odavno ne viđamo u njihovim nekadašnjim dimenzijama – moglo bi biti da već živimo u nekoj diskretnijoj postapokalipsi, ili da samo starimo, da nam se dogodio život. Priče i pripovjedački dar Zorana Pilića pokazuju da je moguće, pa čak i vjerojatno – oboje.

Savršeno smještena u onom delikatnom procjepu između humora i nostalgije, drame i zaigranosti, Kad su Divovi hodali zemljom knjiga je konačnog odrastanja, zbirka neriješenih zadataka i (pre)kasnih lekcija. Sve što se u njoj događa dogodilo se nakon njezina naslova, u doba bez pozlate, kad se na ovom svijetu smanjilo sve, osim Amerike. Pilićevi junaci naime – bili oni pisci, sredovječni ljubavnici, srčani izdavači ili ostarjeli čuvari poretka; bježali od povijesti, ruševina mladosti ili ružnih sjećanja – nužno trebaju prostor u kojemu je moguće izgubiti se, a nigdje se nikada nije gubilo bolje nego u Amerikama. No to što je doba heroja prošlo ne znači da se ne može živjeti herojski. Tu, između Zagreba i Cancúna, Dalmacije i Iowe, svud gdje su nekoć hodali divovi, Zoran Pilić otkrit će uvijek iznova poneku veliku stopu i čovjeka koji je spreman kročiti baš tim tragom.

Ilustracija i dizajn naslovnice Tomislav Torjanac.

BiH pripovijedanje, mediteranski sentiment i purgerski pečat

Sergej Županić, 24express, 9.2.2018.

Ako je zbirka Zorana PiIića “Kad su divovi hodali zemljom” usporediva i sa čim onda je to radijska emisija 'Izgubljena generacija, 58.000 Split'

Oni u svijetu 21. stoljeća beskonačni izgnanici iz svojega mjesta i vremena u dimenziju u kojoj dovršavaju neriješene lekcije, odnosno u kojima Zoran Pilić to čini za njih. Jednom je to Bosanac koji je od uspomena na razoreni grad pobjegao na sjever Kalifornije, gdje mu je mjera za uklapanje u svijet i doba iz kojeg mu više nema bijega postalo razumijevanje tog zaguljenog sporta, bejzbola. Drugom je prilikom to Reja, mladić koji je s aureolom aureolom sveca izišao iz tinejdžerskog obračuna protiv huligana s ulica Splita i koje je puno godina poslije svoj san o Kawasakiju zamijenio onim o izdavanju knjige svojeg prijatelja, potrošivši na to životnu ušteđevinu iz višegodišnjeg rada u inozemstvu. Trećom prilikom to je Petar, domorodac iz Donjeg grada u Zagrebu, tvrdoglavo riješen opstati na svojoj zemlji i o njegovoj romansi s lutkom za napuhavanje.

Pilić u svojoj spisateljskoj misiji objedinjuje najbolje tradicije vlastitog života – bosansko pripovijedanje, mediteranski sentiment i purgerski egzistencijalni pečat.


Sve će završiti u ruševinama

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 24. 3. 2018.

Nakon dojmljive knjige priča “Nema slonova u Meksiku” Zoran Pilić svojom posljednjom knjigom jednako zanimljivog naslova “Kad su Divovi hodali zemljom” donosi priče koje iznova zadiru u suštinske nesporazume međuljudskih odnosa. Tragajući za pukotinama koje pokazuju svu krhkost ljudskih veza, ovaj pisac ispisuje pripovijesti koje prikazuju ljude svakodnevice, samozatajne osobenjake koji poput somnabulanata provode svoje živote. Međutim, ono što Pilićeve priče čini autentičnim i umjetnički dosljednim jeste to da ovaj pisac nastoji izgraditi karaktere koji uvijek imaju u svojoj atmosferi dozu pomjerenosti. Ona nam, ta pomjerenost, svjedoči kako je prostor priča ovog pisca ona ovdašnja, kako je neko primijetio, diskretna postapokalipsa. Iz koje se zrcali sav poraz naše stvarnosti i zarobljeništva u limbu vremena.

Heroji svakodnevice

Pustinja i distopija tako postaju dva osnovna pojma unutar pripovjedačkog svijeta Zorana Pilića. Dakako, to nije odlika samo čovjeka ovog podneblja, Pilićeve priče koliko god bile prostorno vezane za lokalni kolorit postjugoslavije, govore i o jednoj univerzalnoj ljudskoj izgubljenosti. Stoga junaci njegovih priča gotovo neizostavno, i u kojem god registru da autor pripovijeda, jesu na izvjestan način onkraj stvarnosti. To je, nesumnjivo, osnovni zadatak uspješnog pripovjedačkog postupka. Dati svijet iz jedne drugačije perspektive, vidjeti više i hvatati samo one kadrove koji mogu polučiti jednu istinitiju konvulziju u nemilosrdnom koštacu sa životom.

Posmatrani tako, protagonisti Pilićevih priča ipak jesu svojevrsni heroji. U vremenu kada je herojsko na maloj cijeni, oni vođeni svako svojom hamartijom pipaju u mraku i maglinama, nastojeći sanjati i ma koliko se to doimalo beznadežno učiniti nešto, bar iz očaja, kako bi se bar malo bliže bilo tim snovima. Ono što je karakteristično za stilski postupak ovog autora, kako u prethodnoj, tako i u aktuelnoj knjizi, jeste da se radi o pripovjedaču koji u sažetom i kadriranom pripovijedanju kolažno slaže karaktere svojih likova. Pa oni pomalo podsjećaju na luckaste klovnove, koji pred životom izvode tupave akrobacije. Efektnim smjenjivanjem događaja i situacija, vremenskom linijom koja je rasterećena od puke hronologije, Pilić gradi tragikomičnu atmosferu i dramu svojih junaka pred čitaoca donosi sa simpatičnim ironičnim otklonom. To se najbolje vidi u završnicama priča. Koliko god početna situacija bila ozbiljna, i gradacijski se tokom priče dozirala njena napetost, razrješenja Pilićevih priča ostavljaju uvijek prostor za izvjesnu ravnodušnost prema onome što se ruši oko nas. Tako će neobični junaci priče „Bubamara“, Sajko i Čipsa, između besmislenih bračnih prepirki, u kojima iskaču sve one bodljice privremeno pometene pod tepih, sa svog balkona kao u bioskopu posmatrati rušenje nekakvog starog kompleksa preko puta njih. U tim ruševinama junaci vide i dio sebe, ali u konačnom obratu oni u neobičnoj igri odlaze kroz optiku snajpera posmatrati noćni grad. Takvim finišima Pilić kao da razara osnovnu liniju svoje priče, a zapravo želi, možda borhesovski nepredvidljivo, pokazati kako priča ipak ni u čemu ne ovisi o piscu. On je samo iznosi na papir, a kuda će se ona uputiti i kako će se oteti, pitanje je slučaja, tog neumornog saputnika književnosti.

Ono što je također posebno zanimljivo u pogledu knjige “Kad su Divovi hodali zemljom” jeste da većinu priča kao njihova zajednička osa objedinjuje Amerika. Pilićevi junaci obično pronalaze neku vezu sa ovom zemljom, ona ih opsjeda, privlači ili je izvor njihovih sanjarenja o drugačijem. U tom pogledu ova bi knjiga mogla nositi i podnaslov američke priče. Junak priče “Iowa” Anton, na primjer, od djetinjstva mašta o Iowi. Ni sam ne zna zašto ga privlači ova američka država, ali nekako osjeća kao da je u nekom prethodnom životu bio vezan za taj prostor. Umećući zanimljivu digresiju o reinkarnaciji i Johnu Lennonu, Pilić nas vodi na uzbudljivo putovanje Amerikom tragom beatnika i rock n rolla. Uopšte uzev, reference koje se tiču popularne muzike i filma čest su slučaj u Pilićevoj prozi. U pogledu ove knjige oni predstavljaju svojevrsni zvučni i slikovni mizanscen ispred kojeg se odvijaju drame njegovih junaka. Prisustvo tog šireg popkulturnog i filmskog okvira daje dodatnu američku atmosferu Pilićevim pričama. Dakako, pisac nije imao na umu ovim eskapizmom napraviti pozu u svojim pričama, već američko sanjarenje uzima kako bi dodatno naglasio ljudsku beznadežnost, ma gdje se čovjek nalazio. Zato nije neobično da u naslovnoj priči “Kad su Divovi hodali zemljom” jedan Bosanac u gradiću Pacifica postaje strastveni ljubitelj bejzbola. Ova igra, koja je više od igre, koja je i sujevjerje i sanjarenje, postaje tako domovina i utočište, a zapravo samo nužna poveznica u pokušaju da se uspostavi novi život nakon katastrofe.

Pilić je rafiniran autor u kreiranju zanimljivih ljubavnih drama i ljubavničkih izleta, svaki od odnosa u njegovim pričama krije tu bolnu ranu nesporazuma i napuknutosti, ali i osobenjačke fetišističke pomjerenosti.

Ljubavne drame

Hvatajući detalje i male pokrete, ovaj pisac dojmljivo iznosi neka bolna mjesta naše savremenosti. Njegovi junaci ili mladićki sanjare i potom nestanu i utope se u snu i prostoru, ili pokušavaju iznova uspostaviti životnu ravnotežu nakon velikih brodoloma i upadaju u očajničke nerazumne ljubavničke odnose. To su stoga ljudi slomljenih konstrukcija, očajnici koji po marginama gradova traže prostor za sebe, ali i simpatični vremešni tipovi koji u vremenu Facebooka otkrivaju svoju ljubavničku potentnost. Sve to izgleda kao jedna igra četrdesetogodišnjih tinejdžera koji su se raspomamili kao da su iznova otkrili svoju spolnost. Pilić u detaljima hvata najviše, te kratkim rezovima daje efektne skokove i razrješenja priča. Priča “Sekstet” donosi zanimljiv zaplet u odnosu tri muško-ženska para, sa završetkom koji pokazuje da se ispod maske naizgled ugodnog bračnog života često kriju cijeli ponori netrpeljivosti. Jedan detalj, ipak, u preljubničkom odnosu koji junak priče ima sa prijateljicom svoje partnerice, pilićevski šarmantno i prije samog kraja priče poljulja sve. “Oko šest ujutro, goli i na izmaku snaga ležali smo na razvučenom trosjedu i pušili. Na zidu iznad naših glava visjela je velika uokvirena slika Karla Marxa. Imao je bijelu poluraščupanu kosu, veliku bradu, crni sako i bijelu košulju. Gledao je dobroćudno kao da potpuno razumije ono što se događa, ali i ono što će se događati u bliskoj budućnosti.”

Prostor grada, u ovoj knjizi mahom Zagreba, jednako tako ima važnu ulogu u Pilićevoj prozi. Iz jednog pomjerenog urbaniteta, u zakutcima i mračnim haustorima, ali i dobroćudnoj gorkoj samoći njegovih junaka, pred čitaoca izlazi jedan podzemni grad kojim se kreću tek sjene nekadašnjih ljudi. Kao što je to slučaj u priči "Čuvar", koja donosi košmarnu starost jednog bivšeg uposlenika tajne službe. Pilić u karakteru svojih junaka uvijek pronalazi dobru osnovnu tačku, psihološki momenat koji određuje i vuče sve, pa se često doima da su junaci njegovih priča iz reda onih marginalaca od kojih svi uvijek pomalo zaziru. Ostarjela gospoda koja naručuje plastične lutke i osamljuje se u svojim stanovima. Tipovi koji ne žele napustiti svoj kvart jer im je u tom radijusu jedino ugodno. Priča “Studen” u tom pogledu je najuspjelija i donosi pred čitaoca cijeli splet emocija čovjeka srednjih godina, osobenjaka i usamljenika koji se nikada nije mogao navići na život udvoje. Konačno, nakon što svojom namćorastošću otjera od sebe jedinu ženu koja je pristala živjeti sa njim, kreće u samoizolaciju koja od njega pravi kreaturu zarobljenu u vlastitu nemoć da se suoči sa ljudima i životom. Jer, napisaće pripovjedač u priči “Studen”: “Koliko god ljudi mijenjali grad, grad je još bezdušnije mijenjao njih. Međusobno uništavanje traje od samih početaka i neće prestati sve do konačnog sloma. Sve će završiti u ruševinama. Jednog dana na novim ulicama neće više biti nikoga, stare, musave četverokatnice, već danas stare stotinu i više godina, urušit će se jedna za drugom.”

  1. Siguran sam da je knjiga najveći domet čovječanstva Siguran sam da je knjiga najveći domet čovječanstva Čitateljski svijet Vladimira Šagadina Bilo bi posve nemoguće svesti Vladimira Šagadina na samo jednu funkciju, na samo jednu rečenicu. On je televizijski voditelj kojem je to bio samo usputan posao i nastavak borbe protiv gluposti satirom u drugom mediju, uspješan novinar, duhoviti ilustrator, izuzetno kreativan grafički dizajner, nakladnik, zaljubljenik u glazbu i sport, ali prije svega u strip i književnost. Od mno&s