Kad je Nina znala
-
Jezik izvornika: hebrejski
-
Prijevod: Andrea Weiss Sadeh
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: srpanj 2020.
-
ISBN: 978-953358234-4
-
Naslov izvornika: When Nina Knew
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 435 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
“Tuvia Bruk bio mi je djed. Vera je moja baka. Refael, Rafi, R, zna se, moj je otac, a Nina – Nina nije ovdje. Nine nema”, zapisat će u svoju bilježnicu Gili, pripovjedačica novog velikog romana Davida Grossmana, dobitnika nagrade Man Booker International i istaknutoga kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Nina je ta koje nema, ali kad s Arktičkog otoka dođe na proslavu devedesetog rođendana svoje majke Vere, uskovitlat će sjećanja i osjećaje, te pokrenuti priču koja od Čakovca u osvit Drugog svjetskog rata vodi do kibuca u Izraelu, a odatle ponovno nazad, do čvora boli i patnje, do mjesta gdje je sve počelo i gdje će se sve završiti – do Golog otoka.
Kad je Nina znala knjiga je o tri snažne žene i njihovu putovanju do otoka na kojemu je Vera provela dvije i pol godine, odbivši da svojega mrtvog muža proglasi neprijateljem naroda. Rane koje se prenose generacijama i obiteljske tajne koje upravljaju životima, ljubav od koje klecaju koljena i ljudskost koja iskupljuje građa su nadahnjujuće životne priče Eve Panić Nahir, koju je dokumentarcem otkrio Danilo Kiš, a ovjekovječio ju je David Grossman veličanstvenim romanom Kad je Nina znala.
“David Grossman, veliki mehaničar duše.” – Haaretz
“Pretvoriti jednu pripovijest temeljenu na stvarnim događajima u stvarnu pripovijest, ‘univerzalnu i preciznu, mučenu sudbinom i uljepšanu silnom čovječnošću’, zahtijeva mudrost pripovjedača kakav je David Grossman.” – Avvenire
“Grossman zna kako o ljubavi i obitelji govoriti s razumijevanjem i sućuti, čvrsto vjerujući u obje.” – Makor Rishon
“Pripovijest koja grije svojom ljudskom toplinom. Grossman voli ljude i svoje likove, što je hvalevrijedna kvaliteta, ali prije svega – veličanstveno književno sredstvo… Njegova radoznalost i empatija osvajaju čitatelja.” – Ynet
Roman o Židovki koju nisu progonili nacisti, nego Titovi komunisti - sve do Golog otoka
Denis Derk, Večernji list, 5. 8. 2020.
I grad Čakovec dobio je svoju ulogu u romanu mogućeg nobelovca, poznatog izraelskog književnika Davida Grossmana “Kad je Nina znala” koji je objavila Fraktura, s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh, a uredio Roman Simić. Knjiga čija se radnja velikim dijelom odvija i na teritoriju današnje Hrvatske (u već spomenutom Čakovcu gdje je rođena glavna junakinja, a onda i na prostorima negdašnjeg Titova logora Goli otok), priča je o tri žene iz tri generacije jedne židovske obitelji, koje je sudbina selila iz jedne države u drugu, baš kao i s jednog kontinenta na drugi. Grossman knjigu nije izmaštao u potpunosti. Inspiracija za nju bio mu je stvarni lik Čakovčanke Eve Panić Nahir rođene Kelemen koja je na sjeveru Izraela, kamo se davnih godina odselila iz Jugoslavije bježeći od strašnih uspomena koje posve sigurno nije zavrijedila, prije pet godina umrla u dubokoj starosti.
Međutim Eva nije bježala od nacista. Njih je uspješno nadvladala. Bježala je od Titovih komunista koji su joj muža, partizanskog heroja, natjerali na samoubojstvo, a nju, kao navodnu informbiroovku gotovo tri godine držali na Svetom Grguru, ne u predvorju, nego u epicentru pakla. Mudri Grossman koji je i osobno upoznao Evu Panić Nahir (njome se kao umjetničkim fenomenom i dragocjenim svjedokom povijesti prvi bavio Danilo Kiš) promijenio je imena svojim književnim likovima. Nadopisao im je karaktere, promijenio živote, unio u sve to puno imaginacije, bio čak i duhovit u vrlo surovim trenucima, ali im nije oduzeo elementarno ljudsko dostojanstvo. Za potrebe knjige čak je putovao po Hrvatskoj, bio je i na Golom otoku. Konzultirao se s hrvatskim povjesničarima i autorima koji su u Hrvatskoj portretirali Evu Panić Nahir. A onda je napisao bombastičnu, sebi sličnu kombinaciju povijesnog i ljubavnog romana u kojem je ljubav ljevičarske idealistice Vere, Čakovčanke iz bogate židovske tradicionalne obitelji, i jugoslavenskog oficira i ljubitelja jahanja Miloša iz siromašnog srpskog seoceta nadvladala i otpor protiv nacista i četnika, baš kao i sukob s Titovim udbašima koji nisu imali milosti ni za svoje donedavne heroje i heroine. Kako ne bi okaljala najvažniju i jedinu ljubav svog života, Vera nije mogla izdati Miloša ni nakon što je saznala da je počinio samoubojstvo u beogradskoj vojnoj bolnici. Mrtvom suprugu nije htjela oduzeti dostojanstvo pa je za kaznu razdvojena od djevojčice Nine i odvedena na preodgoj na onu burom pokorenu, negostoljubivu hrid na sjevernom Jadranu. Torture koje je Vera ondje prošla Grossman je opisao možda i prerealistično, nimalo ne štedeći čitatelja. Ali iz njegovih rečenica može se itekako osjetiti i slana tuga golootočnih logorašica koje su izlagane međusobnom istrebljivanju i špijuniranju. “Goli otok bio je gori od Auschwitza”, rečenica je izvučena iz tog Grossmanova romana nad kojom bi se mnogi trebali zamisliti.
Veći dio romana ne odvija se za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ali je tim razdobljem dramatično uvjetovan. U Grossmanovu je fokusu, osim čvrste Vere, i kompleksan lik njezine kćeri Nine koja se cijeli život osjeća odbačenom, pa onda i ona odbacuje – svoju kćer Gili, i to na posebno grub način, te njezina oca Refaela, Verina posinka koji je u Ninu fanatično zaljubljen i s njom simbiotički povezan. Ljubav Nine i Refaela ljubav je do istrebljenja i može podsjetiti na ljubavi koje u svojim filmovima obrađuje neumorni provokator na temu konvencija Woody Allen. Ali Grossmanov ljubavni par ipak je i uzvišeniji i dramatičniji, ali i temeljito opterećen Nininim seksualnim apetitima i erotskim i psihičkim samoranjavanjem koje kao da nema kraja, ali ima svoje konkretne i opravdane uzroke. Grossman je donekle milostiv prema svojim likovima koje je doslovno isklesao od povijesnih taloga zapadne civilizacije, iako je pod znak pitanja stavio Verinu odluku da brani čast mrtvoga supruga, umjesto da živu kćer spašava od cjeloživotnog traumatiziranja. Ljubav je sukobio s ljubavlju. A u toj borbi pobjednika nema. Broje se samo gubitnici.
Svjedočanstvo svijetu o Golom otoku
Mira Muhoberac, Vijenac, 8. 10. 2020.
Traumatično iskustvo svijeta ove, 2020. godine, prepune boli i strahova od novog virusa i zagrebačke i cjelosvjetske trešnje koja ruši kuće i destabilizira gradove, kao da je intenzivnije potaknulo pisanje hrvatskih autora (npr. Ivane Rogar, Nevena Vulića, Đurđice Čilić...) o bolnim iskustvima i izdavanje većega broja prijevoda knjiga koje istražuju ranjivosti i tuge.
David Grossman, rođen u Jeruzalemu 1954, prošle je godine napisao iznimnu proznu knjigu pod izvornim naslovom (zanimljivo, na engleskom jeziku, When Nina Knew), a hrvatski izdavač, Fraktura iz Zaprešića, već ju je za nekoliko mjeseci „dao prevesti“ pa je do nas brzo došao roman u prijevodu s hebrejskoga Andree Weiss Sadeh, koja uspijeva napraviti pravo malo čudo: raznovrsnost hebrejskih idioma i govora prevesti na mozaik govora i idioma hrvatskoga jezika (uza samo jednu dvojbu: treba li naslovno knewprevesti kao znala ili doznala). Kad je Nina znala rasprostire se na 280 stranica gusto tkana teksta prikazbe tijeka svijesti i emocija bez ijednoga poglavlja i bez ijednoga podnaslova.
Autor romana, književnik, novinar i mirotovorni aktivist, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, npr. izraelske nagrade Emet, nagrade Albatros Fondacije Günthera Grassa i nagrade Man Booker 2017. za roman Ušao konj u bar, koji smo imali prilike gledati kao scensku adaptaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih, preveden na trideset i šest jezika i poznat po cijelome svijetu, u gotovo svim svojim djelima sintetizira publicistički i beletristički stil, ali i pisanje za djecu, unatoč teškim temama koje prikazuje.
Ta je sinteza vidljiva i u romanu Kad je Nina znala, koji je ispripovijedan najviše iz perspektive jedne od najmlađih sudionika višedesetljetnih događanja, Gili (prijevod imena glasio bi Raduj se!; Gil – radost, Gili!, zapovjedni način). Filmu posvećena Gili, naime, sebi i čitateljima predočuje povijest i sadašnjost svoje obitelji snimajući protagoniste koji govore izravno u kameru i slažući mozaik događanja filmskim rakursom višestruko subjektivne kamere, igranoga i dokumentarnoga filma i arhivske građe i emocijama natopljene stvarnosti i fikcije, s oblikovateljem pripovjednih niti započinjući priču od trenutka kad se njezin otac, Refael, u dobi od petnaest godina, morao suočiti s gubitkom dugo godina bolesne majke i promjenama života u kibucu. Od te, 1962. godine i upoznavanja Refaelova oca Tuvije s novom ženom Verom 1963. te Refaelova bljeskovita prvoga i trajnoga zaljubljivanja u godinu stariju Ninu, Verinu kćer, iz koje se veze rađa mala Gili, prošlo je pola stoljeća.
Na početku se obitelj okuplja na proslavi Verina devedesetoga rođendana, a svima dragoj Veri, koja nikad nije dobro naučila hebrejski, ali to članovima kibuca ne smeta, simpatizirajući njezino šarmantno miješanje padeža, rodova i vremena, pridružuje se njezina prije četrdeset i pet godina pobjegla i nestala kći Nina, koja dolazi s Arktika.
Grossman je Verin lik strukturirao prema istinitoj priči Eve Panić Nahir, koju je upoznao prije više od dvadeset godina, i prema seriji emisija književnika Danila Kiša o Evi Panić, rođenoj u našemu Čakovcu, koja je preživjela strahote Titovih logora jer nije htjela potpisati da joj je muž Miloš staljinist, izdajica i neprijatelj naroda, poslije dokazavši njegovu nevinost i lažno svjedočenje kolega. U osobama razdvojenih majke Vere, tj. Eve, i kćeri Tiane Wages, tj. Nine, kojoj se majka nije mogla posvetiti u njezinoj najranijoj dobi jer je proživljavala muke i torture Gologa otoka (koje alegorijski i metaforično prikazuje i Slobodan Novak u svojemu romanu Mirisi, zlato i tamjan) Grossman prikazuje razdvojenost čovječanstva i patnje ljudskoga roda, ali i golemu ljubav koja zrači iz prizora podsjećanja na bračnu vezu između Vere i prvoga joj muža Miloša, u pravom životu Rade Panića, koji je počinio samoubojstvo početkom pedesetih te prikazom toplih emocija njezina drugoga braka.
Da bi napisao ovaj roman, Grossman je vodio seriju razgovora, intervjua, susretao se s nizom sudionika i svjedočanstava, zavolio Evu i Tianu, proučavao Evin hrvatski dom i djetinjstvo u Čakovcu, pogledao i film Eva redatelja Avnera Fajngelrenta, pročitao knjigu Bijela ljubičica (Am ha Oved, 1993) Žene Lebl, knjigu Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir Aleksandre Ličanin (Matica hrvatska, 2015), istražio djelo doktora Van de Veldea, autora Misterija braka, s dodatkom Teorije spolnosti Prenticea Mulforda... i svojim slojevitim, tako živim a tako potresnim stilom stvorio roman o obitelji, ljubavi, borbi i sreći, o pogledima i dodirima, udaljenostima i približavanjima, plemenitosti i humanosti, majčinstvu i očinstvu, vezama djece i roditelja.
I onda odjednom, usred tišine koja je zavladala u baraci, Nina, kao da viče usred noćne more: „Ali, kako si ti to izdržala?“
„Što to?“
„To sve, tu na Golom otoku? Kako nisi –“
„Kad moraš, onda ne pitaš.“
„Ne... ti si snažna...“ mrmlja Nina. „Mnogo si snažnija od mene. Napravljena od nekog drugog materijala.“
„Ali, ti si isto sve izdržala“, kaže Vera nježno. „I tebi je to trajalo isto kao i meni dok sam bila ovdje.“ (str. 250)
Početni ples mladih i zaljubljenih Vere i Miloša promiče se koracima tragedijskoga i romantičnoga podija do plesa ljubavi prema ljudima i malim a bitnim stvarima.
Rafi i Gili, filmski umjetnici, otac i kći, na kraju su ostali bez svojih kaseta, bez kamere, bez svojega filma.
Potresan i topao, koliko hebrejski i židovski, roman Kad je Nina znala jednako je hrvatski, naš i svjetski. „Ako ne postoje slike, postoje riječi.“ Za sjećanje i pamćenje.