Južina

149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 376

  • Datum izdanja: travanj 2019.

  • ISBN: 978-953358124-8

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 575 g

Kada, razočaran i prevaren, mladi doktor znanosti i umjetnik Pavle Kafadar zvan Paško odluči raskrinkati i uništiti karijeru uglednog profesora Josipa Grge Karamana, i ne sluti da će pokrenuti lavinu događaja. Prevaren i očajan, Paško zna da istina o profesoru i njegovim mutnim radnjama mora postati javna, a to je moguće samo ako se dogodi zločin koji se nije dogodio. U svoj pomno smišljeni plan Paško uključuje splitske redikule, torcidaše, branitelje... no stvari ubrzo izmiču njegovoj kontroli. Ono što se činilo kao idealna prilika za osvetu postaje ogledalo Splita i njegove elite, a na vidjelo isplivava pravi zločin iz devedesetih godina.

Paško i njegova ljubav prema jednoj ženi te njegova nemogućnost da ostvari svoje ambicije svojim radom i znanjem, da živi život dostojan čovjeka, vode ga u ludilo, a njegova pobuna protiv sistema postaje pobuna koju prihvaćaju i drugi.

Južina je roman u kojem se osjeća i Smojin Split, i duh Mediterana, ali i oporost i surovost svojstvene našem vremenu koje ne voli i ne podnosi gubitnike. Južina je veličanstven roman o Splitu i najveća posveta njegovim redikulima, roman koji se može čitati kao napeti krimić, kao intiman ljubavni roman, kao knjiga o pobuni i otporu i kao drugačija posveta Splitu.

'Južina' nije roman o splitskim redikulima ni o redikuloznom gradu i možda uopće nije fikcija

Denis Derk, Večernji list, 27. 4. 2019.

Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam druge sintagme osim ove, moj ‘duhovni zavičaj’. Nakon ‘Orgulja iz Waldsassena’ i ‘Oblaka boje kože’ romanom ‘Južina’ zaokružio sam taj krug. I podmirio dug”. Ovom rečenicom završava zahvalničko obraćanje Nebojše Lujanovića otiskano negdje pri kraju njegova najnovijeg, petog po redu romana “Južina” (Fraktura, uredio Seid Serdarević). Romanom “Južina”, koji je jednim dijelom smješten u kriminalističke tračnice, autor je prema vlastitim riječima odlučio odati počast gradu Splitu u kojem je, patetično rečeno, savio obiteljsko gnijezdo i u kojem je postigao nacionalnu književničku, ali i kulturološku afirmaciju.

No, ne treba zanemariti ni činjenicu da je taj isti Split, koji se s pravom hvali, da ne kažemo i hvasta svojim Sveučilištem, i grad u kojem taj isti Lujanović nije našao stalni posao iako ima čak dvije fakultetske diplome i doktorat!? Tračak autorova nezadovoljstva svojim položajem u društvu itekako je prisutan i u “Južini”, romanu koji se predstavlja kao roman o splitskim poznatim ili manje poznatim redikulima, ali nikako i kao roman o ridikuloznom gradu jer Split to nije, iako se mora priznati da je grad slučaj, uostalom kao i većina današnjih hrvatskih gradova. Glavni lik romana Pavle Kafadar nije rođeni Splićanin, mladi je doktor znanosti i umjetnik, izgledni pisac kojeg nemilosrdno iskorištava ugledni splitski profesor, veliki humanist, borac za ljudska prava, nezamjenjivi kulturni djelatnik, ikona grada Splita Josip Grgo Karaman od milja zvan Šjor Bepo. To je onaj tip intelektualca koji je svima prihvatljiv te tako postaje nulta točka gradske, u ovom slučaju splitske urbanosti, osoba koja odlučuje o svemu i o svima, ali djeluje iz prikrajka pa je zbog toga još opasnija. Moćni pauk koji se hrani nadobudnim i zelenim intelektualnim muhama. 

Njegovom čudnom smrću u danu kada jugo natenane izluđuje Splićane, i to u samom središtu grada, na kultnoj rivi, i započinje ovaj neobičan roman čije su aspiracije puno veće od otkrivanja tajne Šjor Bepove prerane smrti. Lujanović spretno i bez afekta plete svoju mrežu u kojoj se, uz profesora Karamana, nalaze i jedan od vječnih policijskih šefova Blažević, ali i zamjenica gradonačelnika s gradonačelničkim aspiracijama Anđela Alilović, splitski (ne)moćnici u pameti. 

Na jednoj su strani barikade oni, svojevrsni ratni profiteri bez rizika, a na drugoj prava mala vojska splitskih redikula, mahom zaljubljenika u nogomet koji žive od danas do sutra, obožavaju Hajduk (ili NK Split) i svjedoci su povijesti koje bi mnogi koji su od te povijesti najviše profitirali vrlo rado izbrisali s danjeg svjetla i poslali u specijalizirane bolnice u kojima vlada jedino farmakološki, znanstveno utemeljen i legaliziran mrak iz kojeg nema izlaza, samo trajno čistilište. 

Kada vrli Kafadar, rodom iz Bosne, krene u svoju osvetničku misiju, za epicentar splitske suvremene proleterske bune izabire vilu Dalmacija, poznatu i kao Titovu vilu koja se udobno “smjestila” na danas iznimno aktualnim obroncima Marjana, a koju su komunisti nakon Drugog svjetskog rata bez puno priče ukrali pravim vlasnicima.

Iz nedorečenih tajnih i tamnih hodnika Titova mediteranskog utočišta naš Kafadar u duhu Starog zavjeta raspiruje pobunu u koju se uključuju i braniteljske udruge, tzv. civilno društvo, strani diplomati, svemoćna Torcida, lokalni župnici... Eksploziju sveopćeg bunta na poziv korumpiranog Blaževića pokušava spriječiti interventni policajac i ljubitelj istočnjačkih vjerovanja Ante Kalaić, prekaljeni borac s čvrstim torcidašima kojem se u jednom trenutku, baš kao u hollywoodskim trilerima, pridružuje i eterična policajka Bruna... Hoće li pošteni policajci pobijediti one zločeste? Hoće li stvarni i nestvarni redikuli poput Marka Petrića, Mile D., Brice, Tarzana ili Kontrole Leta doista preuzeti vlast u Splitu? Hoće li se ikada saznati strašna tajna ratne prošlosti tajanstvenog Dene čija se fronta svela na izbacivanje nepoćudnih iz vojnih stanova? Svi odgovori nalaze se u romanu za koji bih volio da je fikcija. Ali, bojim se da nije.

Pročitao sam Južinu, novu knjigu Nebojše Lujanovića. Dugo se nisam uspio oporaviti od njenih posljedica

Davor Špišić, Telegram, 9. 6. 2019.

Napeti krimić prati nezaposlenog doktora znanosti i nerealiziranog pisca koji izrežira lažni zločin, a potom otkriva pravi

Dugo se nisam uspio oporaviti od posljedica ‘Južine’ Nebojše Lujanovića. Tmasta je i vlažna struktura njegovog novog romana (u izdanju Frakture), puna pelina, skorbuta i oporog kruha sa sedam kora, kojima stuporozni jugo slama ljudske duše. Iako vješto prošaran oblozima fellinijevskog karnevalskog humora i brutalne lajave persiflaže, noseći ugođaj ‘Južine’ je neobuzdana plima beznađa. Gorka geografija pejsaža i ljudi kojima je, kao u nekakvom okovanom prostoru i vremenu, noirovski žanr stvarna i jedina preostala matrica življenja.

Nema valjda većeg čitateljskog užitka od onoga kad se totalno, do posljednjeg atoma svoga bića, potkožite fiktivnim licima, preuzmete njihove identitete i njihove priče. Govorim o onom trenutku (a taj u slučaju ‘Južine’ nastupa od prve stranice) kad posve zaboravljate da u rukama držite literaturu, kad doslovce fizički osjećate svaku emociju upisanu u svijet koji se otvara pred vama. To osjećanje je Lujanović izgradio veličanstveno. Pomnim, discipliniranim a strastvenim uranjanjem u ogoljeni život na rubu mračne provalije. Fascinantno je koliko je ekonomičan lucidan promatrač, i u stanju je proizvesti epski zamah u kojem neće izgubiti intimne drame.

Lažni zločin koji otkriva pravi

Piščev neorealizam i stvaralačko beskompromisno traganje učinili su da se, zajedno s njegovim glavnim antijunakom Pavlom Paškom Kafadarom (on je Lujanovićev Miškin i Rogožin u istom tijelu), u početku priče iskrcavamo na kopno na kojem utjehe nema. Namjesto utjehe surova je hrid na kojoj se egzistencijalne bitke vode u tužnom molskom tempu. Iznurenom, izglodanom od morske soli i đubrišta urbanih ostataka. Kao da plutamo u nekom nacerenom rekvijemu, tako se osjećamo dok gutamo Lujanovićeve retke.

Pisac se u žanrovskom smislu odlučio za tvrdokuhani noir. Napeti krimić u kojem Paško, nezaposleni doktor znanosti i nerealizirani pisac, upavši u egzistencijalni ćorsokak namjerava raskrinkati lažnu karijeru uglednog profesora Karamana. U svojoj osvetničkoj misiji on će izrežirati zločin koji se nije dogodio, ali to otvara mračnu kutiju zla čiji tragovi vode u pravi zločin iz zataškanih olovnih devedesetih. Paškov slučaj, kao i cijeli koloplet mračne prošlosti koja se odmata, istražuje interventni policajac Ante Kalaić (“stroj za mahanje palicom”), samotnjak i grubijan ranjivog srca, u vječnom ratu s korumpiranim pretpostavljenima.

Lujanović nas veže za luzere i redikule

Lujanovićeva asocijativna tkanica elegantno i s pokrićem se dotiče silnica ‘Moby Dicka’, ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’, Smojina i Marquezova svijeta, stvarajući samosvjesnu galeriju maestralnih lica, „elite“ i gubitnika, na sceni današnjeg Splita. Grada punokrvno oslikanog bez razglednički zavodljive mediteranske slike, grada prognanih i progonitelja: “Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.”

Iznijevši bogatu paletu luzera i redikula, Lujanović je nesumnjivo na njihovoj strani. I bez po muke i nas veže za te gubitnike. Onako ubogi, dešperatni i prekaljeni u uličnim borbama za opstanak, daleko su pošteniji od kastinski visokopozicionirane bagre koja povlači konce njihove propasti. U slučaju ‘Južine’ još jednom se pokazalo da vrhunska literatura – dok se zapuštene institucije društva valjaju u pohlepi, nemaru i blatu – bije bitke za posljednje dukate pravde i dostojanstva. I na kraju, jedna performerska digresija. Potpuno mi je nejasno zašto se teatarski, filmski ili televizijski projekti često u nas rade na jalovim, hermetičnim predlošcima koji se baš nikoga ne tiču. U slučaju ‘Južine’ nudi se zamaman, intrigantan komad moćne proze od kojega mogu nastati razorne predstave, filmčine ili serije. Treba samo htjeti.

  1. Boris Dežulović o Boris Dežulović o "Južini": Klizav je teren pisati o redikulima Razmišljati i pisati o splitskim redikulima teren je klizav poput ulaštenih tehnobetonskih ploča na Rivi. Redikuli su zavodljiv svijet, izmaknut iz pravila, pa je lako otklizati u romantiziranje, kao što svijet – kad ih ne mlati i tjera od sebe – radi, recimo, s Ciganima. Ima Nebojša Lujanović o njima, o Ciganima, jedan baš zbog toga odličan roman, Oblak boje kože se zove. A redikuli su na&scaron