Južina
Special cijena
14,21 €
Redovna cijena
15,79 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 376
-
Datum izdanja: listopad 2019.
-
ISBN: 978-953358171-2
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 465 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 10,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada, razočaran i prevaren, mladi doktor znanosti i umjetnik Pavle Kafadar zvan Paško odluči raskrinkati i uništiti karijeru uglednog profesora Josipa Grge Karamana, i ne sluti da će pokrenuti lavinu događaja. Prevaren i očajan, Paško zna da istina o profesoru i njegovim mutnim radnjama mora postati javna, a to je moguće samo ako se dogodi zločin koji se nije dogodio. U svoj pomno smišljeni plan Paško uključuje splitske redikule, torcidaše, branitelje... no stvari ubrzo izmiču njegovoj kontroli. Ono što se činilo kao idealna prilika za osvetu postaje ogledalo Splita i njegove elite, a na vidjelo isplivava pravi zločin iz devedesetih godina.
Paško i njegova ljubav prema jednoj ženi te njegova nemogućnost da ostvari svoje ambicije svojim radom i znanjem, da živi život dostojan čovjeka, vode ga u ludilo, a njegova pobuna protiv sistema postaje pobuna koju prihvaćaju i drugi.
Južina je roman u kojem se osjeća i Smojin Split, i duh Mediterana, ali i oporost i surovost svojstvene našem vremenu koje ne voli i ne podnosi gubitnike. Južina je veličanstven roman o Splitu i najveća posveta njegovim redikulima, roman koji se može čitati kao napeti krimić, kao intiman ljubavni roman, kao knjiga o pobuni i otporu i kao drugačija posveta Splitu.
Redikuli su zadnji prostor slobode Splita
Sergej Županić, Express, 12. 4. 2019.
Taj grad odavno više nije "bili cvit Mediterana". Jedno od rijetkih sranja što ih vlasti tamo još nisu napravile je da od Marjana učine golf teren. HDZ mu je uništio industriju, mnogi će reći planski, osudio ga je na turizam, a onda Konzervatorski zavod dopušta gradnju već četvrtog hotela na Bačvicama, iako UNESCO naivno vjeruje da je to zaštićena "zona B" Dioklecijanova grada. Kvadrat stana daleko na rubu, na Mejašima, penje se do 2000, u centru do 4000 eura i Splićani bježe u Solin, Kaštela, Žrnovnicu... Korupcija, HDZ, Crkva, Kerum, Baldasar, nema tko se nije iživljavao nad Splitom, koji je još i prije njih, u ratu, pretrpio protjerivanja ljudi iz stanova oružjem, i to ljudi čak poput Svete Pankera dok je ovaj bio na fronti kao hrvatski vojnik. Splitu su pomrli Ćićo Senjanović, Mosor, Predrag Lucić...
No sad se pojavio novi nemirni duh, poput novog barda nepokorene mediteranske urbane utvrde, ovaj put čovjek iz Bosne, ali već 10 godina splitski zet, da makar i posljednji put opjeva na pas mater i "vješala" na Rivi i najgore gadove kao "ugledne građane" i štandove s dalmatinskim suvenirima iz Kine... Junak romana "Južina" Nebojše Lujanovića poveo je u tom gradu gradske redikule u svoju pobunu i uzdrmao taj dio Balkana na Mediteranu od zemlje sve do neba. Split, ako ništa drugo, godine gospodnje 2019. očito je dobio novog autora čije pero boli vlasti, a raduje mu se običan svit, kontra svake nepravde i iz protesta prema svakom zlu.
Pavla Kafadara, slučajno iz Bosne, za Split uspijeva vezati samo ljubav, veza s Milom. Znamo da ste i vi splitski zet već desetak godina, a iz Novog Travnika ste... Možda Pavle-Paško nije slučajno iz Bosne?
U svaki tekst pisac ugrađuje sebe, pitanje je samo u kolikoj mjeri. S jedne strane imamo pitanje odnosa pisca prema svom poslu: što mu je više stalo do svog posla, više će sebe unijeti. S druge strane, imamo čitatelje koji vrlo dobro prepoznaju fingirane pozicije, kao i one koje nose autentičnu emociju. Što se tiče romana, teško bih prenio duh Splita da godinama ne živim u njemu. I teško bih ušao u kožu autsajdera na granici ludila da se i sam nisam tako osjećao proteklih godina.
Zašto su redikuli tako važni za Split? Ne mislim samo na vaš roman, u kojem ih je Paško poveo u pobunu, nego na činjenicu da je njihov položaj u dalmatinskom mediteranskom društvu tradicionalno vrlo istaknut, što ponekad nije niti lijepo niti ugodno za njih.
Osobno mi je kao nekome duboko iz unutrašnjosti, iz prostora kotline i magle, Mediteran predstavljao imaginarni prostor vedrine, smijeha i ludosti. Slika koju su mi u zagrebačkom odrastanju podgrijavali Smoje, Feral, Lucićeva satira, Dežulovićeve kolumne… I onda sam nakon doseljenja u Split teško nalazio tragove tog duha. Našao sam ih samo oko redikula, ono malo što ih je preostalo, kao uličnih maskota koje su središte svakodnevice.
Ispada da su redikuli u Splitu posljednje utočište duha i slobode?
Više od toga. Oni su doista posljednje utočište mediteranskog duha. Ali i posljednje utočište humanosti. Jedan od tih likova pronalazi kuvertu s velikom svotom i iskreno ne zna što bi s njom kad je jedino što mu treba kutija cigareta, dok imate vrle sinove domovine na vlasti s nekoliko stanova i kuća. Oni su, dakle, i utočište morala. I na kraju, oni su jedini koje je glavni junak mogao uvjeriti u pobunu i mogućnost novog svijeta.
Jesu li oni tako vidljivi u tim krajevima zato što je klima tako blaga, pa su ljudi veći dio godine vani, na uličnom teatru, ili bi možda, kako je Markovina jednom rekao, i Einsteina u tom gradu proglasili za redikula da se rodio kao Splićanin?
Markovina je jako dobar poznavatelj splitskoga stanja uma i dobro konstatira. Dodao bih još ovaj teatar. Redikuli su okidači teatarske igre. Oni nemaju granica i prvi je otvaraju, pa se onda i drugi lakše prepuštaju. Vrlo brzo dolazi do izjednačavanja, gdje su redikuli, i to je vrlo specifično u odnosu na njihov tretman u drugim sredinama, na istoj razini s ostalima. Oni su izdignuti, to jest ostali su spušteni i igra može početi. Viđao sam takve scene. Vidjelo se i kad taj teatar proguta cijeli grad, kao za jednih političkih izbora, Splićani su to doživjeli kao igru. Sve je to u romanu. Junak organizira pobunu kao kaotični teatar s redikulima u glavnim ulogama, s tim da ubrzo postaje teško detektirati tko je ustvari redikul.
Govorite o nekom od Kerumovih izbornih trijumfa?
Ne zamaram se likom i djelom dotičnog, on je samo paradigma vlasti koja se pretvorila u teatar. Nakon politike, to je postalo i, evo, sudstvo. Uhićenja su postala pomno osmišljeni igrokazi. Dotični je slikovit primjer, ali ciljao sam puno šire od toga.
Iz romana se vidi da ste proniknuli u spaljenu logiku samoprozvanog "najluđega grada na svitu", a i to da ste čvrsto povezali očito propadanje Splita s naslijeđem posljednjeg rata. Kako ste to otkrivali?
U početku sam prepoznao taj teatar, njegove mikro i makro manifestacije. Ali u zadnje vrijeme on je iz mediteranske bezbrižne zabave poprimio mračne boje. Postao je autodestruktivan, razoran za svoje protagoniste, i to je ono što me straši. Kao da nitko ne shvaća da se radi o propadanju koje će imati opipljive posljedice, nego samo o novom stadiju igre.
A "rat za portun"?
Motiv rata za portun nametnuo mi se iz dva razloga. Prvi je plošan i praktičan: svaki socijalni krimić, a ovo je roman koji koketira s tim žanrom, ubada neku od bolnih nezaraslih rana sredine. Drugi, na metaforičkoj razini, ima funkciju upozorenja. Što kad igra prijeđe u (auto) destrukciju i još dalje u histeriju? To se jednom već dogodilo. Mislite da su male šanse da se dogodi opet? Lako je prijeći granicu, kao i vratiti se. Danas kad biste razgovarali s nekim iz tog doba, vidjeli biste da oni ne osjećaju moralne implikacije. To je jednostavno bila igra iz koje su iskoračili. Svoje uloge su odigrali, sad vjeruju da su sasvim drugi ljudi.
Kao: 'Takva su bila vremena i šta sad!?'
Upravo tako. U Bosni kažu 'Samo da se ne počne pričati…' To je bio trenutak zaigranosti u kojem je svatko imao drugačiju ulogu u odnosu na stvarni život; lokalnog prodavača ili hausmajstora, oca, strica, ugodnog susjeda. I ne dopušta 'pričanje' jer ta uloga nema veze s njim. Igra je završena.
Je li Split tad nepovratno i ranjen?
To je bilo doba nanošenja jedne rane, i uz nju je vezana poveća digresija u romanu. Današnje mirnodopsko doba ekonomske i kulturne devastacije je nanošenje druge rane, a uz nju je vezan ostatak romana. Zarastanje je moguće kad to pacijent želi i prihvaća. Što trenutačno nije slučaj.
Doživljavate li splitske redikule, oriđinale, dišperadune kao duše koje su se u nekom trenutku slomile, onda i nasukale na društveni status izvan ruba?
Nisu me zanimali redikuli zbog površinskoga komičnog efekta. Htio sam da ovaj roman bude puno više od toga. Na jednoj razini, da redikule prikažem i dijakronijski, kako je došlo do njihova stanja, gdje se oni razotkrivaju kao brodolomci nakon nesretnih udesa sudbine, što znači da bi se svi mogli naći na njihovu mjestu. Na drugoj razini, oni su jedini preostali nositelji etičkih normi, pa i ljudskosti. Na kraju romana dolazi do preokreta, u kojem se oni zbog toga pokazuju kao superiorni ostatku društva u svakom smislu.
'Ugledni profesor Josip Grgo Karaman' premreženi je meštar korupcije u gradu i na sveučilištu. A Brico iz Radunice je baštinik starih anarkišta, čovjek na "pričuvnom položaju života" u svojoj butigi, koji kaže da je s tim "velikim teatrom" pitanje samo tko upravlja, da su to prije bili dobri režiseri, a ovi sad su amateri, vulgarni i prozirni.
Preko Brice je plasirana izravnija politička kritika. Oduvijek je sve u gradu bilo teatar. Razlikovala se samo kvaliteta scenarija i izvedbe. A danas je ona na najnižim granama. Sve oko nas su tako prozirni politički igrokazi, da je to za pametne ljude poput Brice, iako ga smatraju redikulom koji pati od manije proganjanja, to uvreda inteligenciji. A opet, takav čovjek se ne može načuditi koliko ljudi ipak pada na te igrokaze.
Ispada da je taj duh maranguna, ribara, splitovaca iz Radunice što su se zaklinjali u Luchenija i 'njegovu rašpu' još jedini način da si taj grad otkupi dušu nazad?
Dobro pročitano. Brico iz Radunice je jedini koji još u gradu zna napraviti trapulu i uhvatiti morskog crva, ribar, i on je taj koji prenosi virus junaku govoreći mu o borbi za grad. Kao što on svoju radnju neće prepustiti lancu fast fooda. Radunica je zadnja preostala niša, ali i ona je nagrizena sa svih strana. Paško je anarhistički osvetnik i njegov ga plan vodi u ludilo. On se zato poistovjećuje sa sličnim pomahnitalim progoniteljem, kapetanom Ahabom iz romana 'Moby Dick', čiji citati premrežuju roman. Nije slučajno da na tom putu ključnu ulogu imaju Brico iz Radunice, mikrokozmosa unutar grada u kojem je stalo vrijeme, i Neno, vatreni navijač RNK Splita, pa svaki put kad igra Hajduk, izađe na prozor i pljuca na kolone navijača.
U 'Južini' se primijeti žaoka da se Vili Dalmaciji kroz povijest ime mijenjalo sukladno s vremenima; Schillerova vila, Pansion Split, Titova vila, Vila Dalmacija.
Od povremenih propadanja romana u dublje slojeve, za one pronicljive čitatelje, kako ide ona rubrika, 'za one koji žele znati više', motiv Vile Dalmacije je mjesto onog najdubljeg. Ono je heterotopija, mjesto savijanja, gdje se zgušnjavaju prostor i vrijeme. To je mjesto na kojem su se očitovale, ili čak dogovarale, propasti svjetova. Još od gradnje vile, od monarhija, preko kraljevine, do socijalističke države, pa famoznog sastanka predsjednika i slike na skalama gdje su dogovorene nove propasti. Logično, naš junak koji želi pobunu, anarhiju i kaos u kojem će nestati sadašnji svijet, odabire tu lokaciju za početak svog plana.
Neki dan, kad je objavljena vijest o tome da je Nebojša Knežević sa suvlasnicima onih 65.000 metara četvornih na TTTS-u sudski izborio da mu Grad Split mora platiti 150 milijuna kuna, među komentarima na internetu bilo je puno stanovnika iz splitskog bazena koji su zlurado navijali u stilu 'To, care!'
Eto savršenog primjera za onu igru i autodestrukciju o kojoj smo govorili. Nitko ne doživljava to kao realan problem. Grad će, a i to je komedija za sebe, završiti u blokadi zbog tog iznosa. To je samo prilika za još jedan teatar iz kojeg će moći svi iskoračiti bez posljedica kad im dosadi. On više nije u mikrosferama društva, na ulici u kvartu, gdje ulični redikuli nestaju. Dolazi novo doba. Cijela stvar se izmješta u sferu javnog, političkog, medijskog. Sve ostalo ostaje isto.
'Južina' nije roman o splitskim redikulima ni o redikuloznom gradu i možda uopće nije fikcija
Denis Derk, Večernji list, 27. 4. 2019.
Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam druge sintagme osim ove, moj ‘duhovni zavičaj’. Nakon ‘Orgulja iz Waldsassena’ i ‘Oblaka boje kože’ romanom ‘Južina’ zaokružio sam taj krug. I podmirio dug”. Ovom rečenicom završava zahvalničko obraćanje Nebojše Lujanovića otiskano negdje pri kraju njegova najnovijeg, petog po redu romana “Južina” (Fraktura, uredio Seid Serdarević). Romanom “Južina”, koji je jednim dijelom smješten u kriminalističke tračnice, autor je prema vlastitim riječima odlučio odati počast gradu Splitu u kojem je, patetično rečeno, savio obiteljsko gnijezdo i u kojem je postigao nacionalnu književničku, ali i kulturološku afirmaciju.
No, ne treba zanemariti ni činjenicu da je taj isti Split, koji se s pravom hvali, da ne kažemo i hvasta svojim Sveučilištem, i grad u kojem taj isti Lujanović nije našao stalni posao iako ima čak dvije fakultetske diplome i doktorat!? Tračak autorova nezadovoljstva svojim položajem u društvu itekako je prisutan i u “Južini”, romanu koji se predstavlja kao roman o splitskim poznatim ili manje poznatim redikulima, ali nikako i kao roman o ridikuloznom gradu jer Split to nije, iako se mora priznati da je grad slučaj, uostalom kao i većina današnjih hrvatskih gradova. Glavni lik romana Pavle Kafadar nije rođeni Splićanin, mladi je doktor znanosti i umjetnik, izgledni pisac kojeg nemilosrdno iskorištava ugledni splitski profesor, veliki humanist, borac za ljudska prava, nezamjenjivi kulturni djelatnik, ikona grada Splita Josip Grgo Karaman od milja zvan Šjor Bepo. To je onaj tip intelektualca koji je svima prihvatljiv te tako postaje nulta točka gradske, u ovom slučaju splitske urbanosti, osoba koja odlučuje o svemu i o svima, ali djeluje iz prikrajka pa je zbog toga još opasnija. Moćni pauk koji se hrani nadobudnim i zelenim intelektualnim muhama.
Njegovom čudnom smrću u danu kada jugo natenane izluđuje Splićane, i to u samom središtu grada, na kultnoj rivi, i započinje ovaj neobičan roman čije su aspiracije puno veće od otkrivanja tajne Šjor Bepove prerane smrti. Lujanović spretno i bez afekta plete svoju mrežu u kojoj se, uz profesora Karamana, nalaze i jedan od vječnih policijskih šefova Blažević, ali i zamjenica gradonačelnika s gradonačelničkim aspiracijama Anđela Alilović, splitski (ne)moćnici u pameti.
Na jednoj su strani barikade oni, svojevrsni ratni profiteri bez rizika, a na drugoj prava mala vojska splitskih redikula, mahom zaljubljenika u nogomet koji žive od danas do sutra, obožavaju Hajduk (ili NK Split) i svjedoci su povijesti koje bi mnogi koji su od te povijesti najviše profitirali vrlo rado izbrisali s danjeg svjetla i poslali u specijalizirane bolnice u kojima vlada jedino farmakološki, znanstveno utemeljen i legaliziran mrak iz kojeg nema izlaza, samo trajno čistilište.
Kada vrli Kafadar, rodom iz Bosne, krene u svoju osvetničku misiju, za epicentar splitske suvremene proleterske bune izabire vilu Dalmacija, poznatu i kao Titovu vilu koja se udobno “smjestila” na danas iznimno aktualnim obroncima Marjana, a koju su komunisti nakon Drugog svjetskog rata bez puno priče ukrali pravim vlasnicima.
Iz nedorečenih tajnih i tamnih hodnika Titova mediteranskog utočišta naš Kafadar u duhu Starog zavjeta raspiruje pobunu u koju se uključuju i braniteljske udruge, tzv. civilno društvo, strani diplomati, svemoćna Torcida, lokalni župnici... Eksploziju sveopćeg bunta na poziv korumpiranog Blaževića pokušava spriječiti interventni policajac i ljubitelj istočnjačkih vjerovanja Ante Kalaić, prekaljeni borac s čvrstim torcidašima kojem se u jednom trenutku, baš kao u hollywoodskim trilerima, pridružuje i eterična policajka Bruna... Hoće li pošteni policajci pobijediti one zločeste? Hoće li stvarni i nestvarni redikuli poput Marka Petrića, Mile D., Brice, Tarzana ili Kontrole Leta doista preuzeti vlast u Splitu? Hoće li se ikada saznati strašna tajna ratne prošlosti tajanstvenog Dene čija se fronta svela na izbacivanje nepoćudnih iz vojnih stanova? Svi odgovori nalaze se u romanu za koji bih volio da je fikcija. Ali, bojim se da nije.
“Bio sam na rubu sloma. Najlakše mi se bilo poistovjetiti s likovima redikula...”
Karmela Devčić, Jutarnji list, 27. 4. 2019.
Nebojša Lujanović ovih je dana objavio „Južinu“ (Fraktura), roman svojevrsnu posvetu Splitu, ovaj puta iz pera Bosanca koji u tom gradu živi dovoljno dugo i promatra ga na način da o njemu može autentično pripovijedati. Priča je to o gradu koji ne podnosi gubitnike, roman o redikulima, u njemu je i krimića i romanse... Pavle Kafadar, Paško zvani, mlad čovjek, doktor znanosti i umjetnik, razočaran i prevaren, pokrenut će nekontroliranu lavinu događanja u trenutku kad odluči raskrinkati ugledna, a kvarna profesora; ne bi li to napravio uključit će Paško lokalne redikule, torcidaše, branitelje, no krenut će u nešto što vrlo brzo ni sam više neće moći zauzdati, kontrolirati, na površinu će izbiti Split - njegovo lice i naličje, jedan stari zločin, korumpirani gradonačelnik, načelnik policije okrenut mutnim poslovima...
Glas razuma
„Pošten odnos prema pisanju značio bi da autor piše o proživljenome, direktno, ili indirektno, da je svoje knjige na neki način odživio. Pa onda umjetnički rekonstruirao. Bilo bi pogrešno to brkati s autobiografskim u smislu izravne faktografske poveznice. To je površan način čitanja. Tako sam i ovu knjigu, kao i prethodne, prvo odživio, pa onda napisao. Da, živio sam i živim u Splitu kao doseljenik. Da, doživio sam slom svih iluzija i ostao ogoljen i pomiren s porazom.
Da, bio sam na rubu sloma, živčanog, i kakvog sve ne, i najlakše mi se bilo poistovjetiti s likovima redikula. To je ona istinska emocija upisana u tekst koju, vjerujem, pažljivi čitatelji osjete, kao što osjete fingirane pozicije. Ostalo je pripovjedni dekor. Prvu ideju o sukobu u Vili Dalmaciji sam imao čim sam se doselio. Tako da sam radio na knjizi onoliko koliko živim u Splitu. Deset godina. Dok nisam osjetio pogodan trenutak da je napišem. Ohrabrio me blizak prijatelj, Renato Baretić. Ako je taj kajkavac iz zagrebačke Dubrave mogao napisati vrlo uspješnu i hvaljenu otočku priču, zašto Bosanac ne bi splitsku“, Lujanović će, govoreći o tome kako je „Južina“ rasla u njemu.
Kakve su to sredine u kojima redikuli postaju nositelji društvenih promjena?
„Nisu u pitanju sredine, Split je samo ogledalo općeg stanja. To je današnji svijet u kojem živimo, a koji je krivo postavljen u mnogim segmentima. A najveća pobjeda tog neoliberalno-kaubojsko-ortačkog sustava je taj što su nas uvjerili da alternativa nije moguća. Iskorak iz matrice kojom smo oblikovani je gotovo nemoguć. Osim onima koji su iz te matrice izlučeni. Luđacima kao krajnjim marginalcima. Oni su u stanju zamišljati drugačije svjetove. Zato nam je kod njih priča o tome kako gušteri upravljaju svijetom i priča o drugačijoj budućnosti jednako (ne)realna. I nama i medijima.
Kada se jedan od njih izdigne kao neka vrsta predstavnika, brzo ga sažvakaju kao redikula kojeg je najbolje ignorirati, i time je njegov potencijal osakaćen. Viđeno već nekoliko puta. Osim u romanu gdje ih je toliko da mogu izazvati priličan kaos u gradu.“, govori autor te dodaje: „Zato roman i koketira s formom krimića. Ali, vrlo neobičnog. Nema počinjenog zločina. Tijekom cijelog romana, čitatelj prati glavnog junaka kako smišlja lažni zločin koji se nije dogodio, kako bi srušio vrh gradske elite, pa i dalje. Izazvao kaos. U taj plan uprege redikule. I čitatelj je na njegovoj strani. Toliko da će se kasnije osjetiti i sam kao redikul što je jedno vrijeme čitanja vjerovao u izglednost njihovog plana.“
Ortačka osovina
Jesu li redikuli doista redikuli ili su oni, u neku ruku, glas razuma i društvene odgovornosti, osobnog morala?
„Redikuli (posavjetovao sam se sa stručnjacima) dolaze uglavnom iz širokog spektra shizofrenije. Ona, na najopćenitijoj razini, znači poremećaj odnosa sa stvarnošću i zahvaća samo jedan spektar ličnosti, dok ostatak te ličnosti može funkcionirati sasvim ‘normalno’. Tako je Tarzan vjerovao da svijetom upravlja ortačka osovina vanzemaljci-gušteri, a u svemu mimo toga je bio sasvim priseban. I kad tako postavite stvari, dobijete da smo svi mi luđaci.
Možda je moje uvjerenje da ovo što pišem ima smisla isto jedan poremećaj odnosa sa stvarnošću, nagriženi dio osobnosti pored kojeg ostatak funkcionira ‘normalno’, ali taj dio baš i ne. Vi nakon čitanja romana, koji ima neku vrstu otvorenog kraja, ni ne znate tko je ustvari redikul u cijeloj priči. Naročito zbog toga što oni koji su tako prikazani na početku, na kraju djeluju najhumanije, a njihovi postupci su čitatelju najsuvisliji!“
Redikuli su odvano dobili posebno mjesto u literaturi što opisuje Split. „ … tim zadnjim simbolima slobode Predrag je podigao pjesnički spomenik („Mjesec iznad Splita“), Mosor novinarski („Zakon pjace“), Dragan Markovina esejistički („Usamljena djeca juga“), ja sam, eto, romaneskni. I čast mi je biti u tom društvu.“
Što od tog današnjeg Splita, koji vam je postao dom, volite? Koje su, osim dobre literature, jake strane toga grada?
„Split je treća lokacija u koju se usidravam; treća sredina koja me oblikovala (pored novotravničke i zagrebačke). I to sada sagledavam kao put sazrijevanja jednog redikula. U romanu, pored pet autentičnih splitskih redikula, nalaze se i još toliko izmišljenih. Ali, svi su oni, to mi je posebno bilo zanimljivo, prikazani u dijakronijskoj perspektivi.
Nešto je dovelo do tog njihovog sloma. A posebno u slučaju glavnog junaka; takozvanog pisca i znanstvenika koji upravo u Splitu doživljava poraz koji ga gura preko ruba. I postaje redikul. Boris Dežulović, kojeg iznimno cijenim, splitsku promociju je završio s dvije ključne rečenice. Jedna je ‘Dobrodošao u redikule, kolega Lujanović’. A druga je: ‘Kako bi rekla Mare Žebon (najpoznatija splitska noćna dama osamdesetih, to jest kako je rekao njen lik u pjesmi omiljenog pok. Predraga Lucića), ne možete nas ni jebat ni platit’. To mi je trebao biti naslov knjige.“
Redikuli su, kaže, bili koordinate njegovih kretanja Splitom.
Nositelji pobune
„Godinama sam uspavljivao i zabavljao djecu u parku, pored klupe na kojoj je sjedio Neno, čovjek koji je živio pričajući događaje koji se nikad nisu dogodili. Na izlazu iz zgrade, uvijek bi naletio na Tarzana, dobroćudnu ljudeskaru od sto dvadeset kila koja je za pet kuna arlaukala kao filmski Tarzan, pa kupovala mlijeko da pola popije, a pola nahrani mačke. Ili obavljao kupovinu pored Marinovog apartmana kojeg on iznajmljuje besplatno svakome tko kaže da je Torcida, dok njegova mater ludi.
Tako su kod njega ljetovali Torcida Koprivnica, Duga Resa i sl.... Jesam li ja sam od njih puno drugačiji? Čovjek pred četvrtim desetljećem koji je predmet ruganja jer sa svim tim diplomama i knjigama nije izgradio ništa, posao, karijeru, stabilnost, budućnost, ništa osim nekolicine tekstova, varljive tvari, na koje netko može sutra pljunuti i sve poništiti? Otkuda mogu znati da i za mene nemaju neki nadimak? Nisam siguran.“
U društvu u kakvome živimo, tko može biti nositelj pobune protiv sistema; gdje eventualno prepoznaje snage koje bi imale snage i volje boriti se za neku pošteniju i humaniju zajednicu?
„Usredotočio sam se na to tko bi uopće mogao zamisliti drugačiji svijet, a kamo li to provesti u praksu. Jedva sam pronašao te pojedince, redikule. Vodeći se jednim motom, citatom jednog redikula, koji mi je prenio luckasti Ivica Ivanišević, a glasi: ‘Ja sam jedan, a takvih je malo’. Tek nakon što sam završio roman, saznam od Bore, hodajuće enciklopedije, da je tu besmislicu izgovorio jedan političar koji nam je jedno vrijeme krojio sudbinu, a onda Predrag zabilježio u famoznim Feralovim The Greatest Shits. Tko je onda ovdje lud?“
Pročitao sam Južinu, novu knjigu Nebojše Lujanovića. Dugo se nisam uspio oporaviti od njenih posljedica
Davor Špišić, Telegram, 9. 6. 2019.
Napeti krimić prati nezaposlenog doktora znanosti i nerealiziranog pisca koji izrežira lažni zločin, a potom otkriva pravi
Dugo se nisam uspio oporaviti od posljedica ‘Južine’ Nebojše Lujanovića. Tmasta je i vlažna struktura njegovog novog romana (u izdanju Frakture), puna pelina, skorbuta i oporog kruha sa sedam kora, kojima stuporozni jugo slama ljudske duše. Iako vješto prošaran oblozima fellinijevskog karnevalskog humora i brutalne lajave persiflaže, noseći ugođaj ‘Južine’ je neobuzdana plima beznađa. Gorka geografija pejsaža i ljudi kojima je, kao u nekakvom okovanom prostoru i vremenu, noirovski žanr stvarna i jedina preostala matrica življenja.
Nema valjda većeg čitateljskog užitka od onoga kad se totalno, do posljednjeg atoma svoga bića, potkožite fiktivnim licima, preuzmete njihove identitete i njihove priče. Govorim o onom trenutku (a taj u slučaju ‘Južine’ nastupa od prve stranice) kad posve zaboravljate da u rukama držite literaturu, kad doslovce fizički osjećate svaku emociju upisanu u svijet koji se otvara pred vama. To osjećanje je Lujanović izgradio veličanstveno. Pomnim, discipliniranim a strastvenim uranjanjem u ogoljeni život na rubu mračne provalije. Fascinantno je koliko je ekonomičan lucidan promatrač, i u stanju je proizvesti epski zamah u kojem neće izgubiti intimne drame.
Lažni zločin koji otkriva pravi
Piščev neorealizam i stvaralačko beskompromisno traganje učinili su da se, zajedno s njegovim glavnim antijunakom Pavlom Paškom Kafadarom (on je Lujanovićev Miškin i Rogožin u istom tijelu), u početku priče iskrcavamo na kopno na kojem utjehe nema. Namjesto utjehe surova je hrid na kojoj se egzistencijalne bitke vode u tužnom molskom tempu. Iznurenom, izglodanom od morske soli i đubrišta urbanih ostataka. Kao da plutamo u nekom nacerenom rekvijemu, tako se osjećamo dok gutamo Lujanovićeve retke.
Pisac se u žanrovskom smislu odlučio za tvrdokuhani noir. Napeti krimić u kojem Paško, nezaposleni doktor znanosti i nerealizirani pisac, upavši u egzistencijalni ćorsokak namjerava raskrinkati lažnu karijeru uglednog profesora Karamana. U svojoj osvetničkoj misiji on će izrežirati zločin koji se nije dogodio, ali to otvara mračnu kutiju zla čiji tragovi vode u pravi zločin iz zataškanih olovnih devedesetih. Paškov slučaj, kao i cijeli koloplet mračne prošlosti koja se odmata, istražuje interventni policajac Ante Kalaić (“stroj za mahanje palicom”), samotnjak i grubijan ranjivog srca, u vječnom ratu s korumpiranim pretpostavljenima.
Lujanović nas veže za luzere i redikule
Lujanovićeva asocijativna tkanica elegantno i s pokrićem se dotiče silnica ‘Moby Dicka’, ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’, Smojina i Marquezova svijeta, stvarajući samosvjesnu galeriju maestralnih lica, „elite“ i gubitnika, na sceni današnjeg Splita. Grada punokrvno oslikanog bez razglednički zavodljive mediteranske slike, grada prognanih i progonitelja: “Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.”
Iznijevši bogatu paletu luzera i redikula, Lujanović je nesumnjivo na njihovoj strani. I bez po muke i nas veže za te gubitnike. Onako ubogi, dešperatni i prekaljeni u uličnim borbama za opstanak, daleko su pošteniji od kastinski visokopozicionirane bagre koja povlači konce njihove propasti. U slučaju ‘Južine’ još jednom se pokazalo da vrhunska literatura – dok se zapuštene institucije društva valjaju u pohlepi, nemaru i blatu – bije bitke za posljednje dukate pravde i dostojanstva. I na kraju, jedna performerska digresija. Potpuno mi je nejasno zašto se teatarski, filmski ili televizijski projekti često u nas rade na jalovim, hermetičnim predlošcima koji se baš nikoga ne tiču. U slučaju ‘Južine’ nudi se zamaman, intrigantan komad moćne proze od kojega mogu nastati razorne predstave, filmčine ili serije. Treba samo htjeti.
Moj novi roman 'Južina' je 'Let iznad kukavičjeg gnijezda' na dalmatinski način
Mirko Božić, Moderna vremena Info, 18. 6. 2019.
Pročitaj intervju na mvinfo.hr
Društvena kritika suvremene Hrvatske
Marinko Krmpotić, Novi list, 20. 10. 2019.
Južina je pojam kojim se označava meteorološko stanje tijekom kojeg južni vjetar stvara atmosferske prilike koje ljude čine nervoznim, napetim i često nerazumljivo agresivnim, a baš u takve dane jednog splitskog ljeta na izdisaju Nebojša Lujanović smjestio je radnju svog romana nazvanog po toj meteorološko-psihološkoj odrednici.
Južina vlada nad Splitom i u duši mladog doktora znanosti i umjetnika Pavla Kafadara zvanog Paško, koji duboko povrijeđen nepravdom odluči tih dana reagirati i svijetu pokazati tko je u Splitu čuveni i ugledni profesor Josip Grga Karaman. Naime, Paško – koji je rođen u Bosni, a školovao se u Zagrebu – posao je odlučio potražiti u Splitu kojeg je nedugo po dolasku jako zavolio i saživio se s njim, a priliku za ostvarenje životnih snova i kvalitetnog posla vidi u suradnji s profesorom Karamanom koji ga je, čini mu se, odlično prihvatio. No, vrlo brzo otkriva kako, u stvari, Karaman koristi njegovo znanje i rad da bi ostvarivao korist za sebe i neke od njegovih ljudi. Ta je spoznaja vrlo bolna i Paško odlučuje osvetiti se, a to znači raskrinkati Karamana i svijetu pokazati kakav on zaista jest - karijerist, prevarant, pokvarenjak i negativac koji je daleko od ugleda moralne i znanstvene veličine koji inače uživa u gradu pod Marjanom.
Splitska štorija
Da bi do takve osvete došao, Paško osmišljava lažnu priču koja će dovesti do burne reakcije javnosti te do još gorih istinitih spoznaja o ne izmišljenom, već pravom zločinu te Karamana i niz drugih u tom društvu cijenjenih likova prikazati kao negativca. Paško će svoju prevaru izvesti uz pomoć nekolicine splitskih redikula, koje je on za svog boravka u Splitu odlično upoznao i s njima se družio, a u tom procesu otkrivanja sudjelovat će – i ne znajući da su instrumentalizirani – i brojni pripadnici Torcide, branitelji, dijelovi umjetničkih krugova, policija, novinari... jednom riječju tijekom nekoliko dana trajanja tog cirkusa Split će se podići na noge, a otkrića koja će polako izlaziti na vidjelo mijenjat će sliku o nekim do tog trenutka cijenjenim pojedincima.
Literarni okvir kroz koji je Lujanović odlučio ispričati svoju splitsku štoriju ima, uz realističan pristup, i elemente farse, groteske i travestije, a kritika iznesena kroz opisana zbivanja često u sebi nosi i notu ironije, cinizma i sarkazma. Već sama postavka po kojoj će Split na njegove negativnosti dupozoriti gradski redikuli – dakle čudaci koji inače izazivaju smijeh i porugu – nosi u sebi snažne elemente farsičnosti, koje u iznimno dobro pogođenu društvenu kritiku Lujanović pretvara pojašnjenjem kako je tu suludu »ekipu« Paško za ostvarenje svog nauma odabrao zato »jer su oni jedino dovoljno ludi da povjeruju kako je bolji svijet moguć«.
Kroz njihovo će djelovanje sloj po sloj biti otkrivane priče o kriminalu, ratnim zločinima, beskrupuloznom karijerizmu, mračnom nacionalizmu koji nije nikakva ljubav prema naciji, već prema novcu, nasilju navijačkom i ostalom, narkomaniji i alkoholizmu, rodijačkim i sličnim vezama... dakle, svemu što posljednjjih nekoliko desetljeća čini život Splita, grada koji u ovom romanu odudara od onog većini poznatog Smojinog velomišćanskog Splita, i bliži je Splitu koji kroz svoju liriku i glazbu Hrvatskoj i svijetu predstavljaju majstori iz grupe TBF.
Dalmatinski kaos
Tako, primjerice, kroz niz epizoda svjedočimo siromaštvu i neimaštini iz koje se neki nastoje izvući pretvaranjem stanova u tzv. »apartmane« i guljenjem gostiju koji debelo plaćaju »smještaj«, u niz epizoda oslikani su jako dobro i žestoki sukobi policije i Torcide. Štoviše, dotaknuta je čak i epizoda »ucrtavanja« fašističkog križa na Poljud s pojašnjenjem i »obrazloženjem« koje glasi »Kad kriminal postane legalan, ostaju jedino nelegalna sredstva«.
Taj tipični dalmatinski kaos, prepun emocija koje navladavaju razum, kroz Paškov performans u konačnici nadilazi i okvire tog dalmatinskog grada i pretvara se u društvenu kritiku suvremene Hrvatske pri čemu je Vila Dalmacija, u kojoj se najveći dio radnje zbiva, simbol grabeži koju svaka država provodi nad narodom, a reakcija javnosti na Paškovu instrumentalizaciju ne opisuje samo Split, već i Hrvatsku. Uočljivo je to i iz riječi Splićanina koji u programu jednog radija komentirajući zbivanja kaže: »To su cirkusanti! Eto šta su...skaču, pivaju, mašu zastavama... pa radi li iko u ovoj državi, Bog ga jeba... samo da se zajebavat... nit oni znaju za šta su, nit šta oće... samo da je činit cirkus... teatar, cili grad je jebeni teatar, sve triba zatvorit... ».
Vrlo dobro su ocrtani i likovi, pri čemu uz južinom i raznim kompleksima načetog Paška, autor stvara i zanimljiv lik interventnog policajca Ante Kalaića koji je i ljubitelj budizma, a vrlo je zanimljiv i stari torcidaš Petrić te niz likova redikula koji su jako dobro opisani. Nelinearnim pripovijedanjem Lujanović od čitatelja traži angažiranost i pažnju u spajanju zbivanja iz prošlosti i sadašnjosti, a stilski pristup izrazu mijenja se ovisno o liku, pri čemu kod Paška postoji uočljiva nota intelektualizma i lirizma, dok su stranice vezane uz Kalaića i Petrića jednostavnije i puno bliže realističkom pristupu pripovijedanja. Naravno, autor poštuje lokalni jezični kolorit pa likovi koriste splitsku dalmatinsku ikavicu, a posebno jezično zanimljivi su oni dijelovi u kojima čitamo izjave koje su redikuli službeno morali dati policajcu Kalaiću.
Grad teatar
Česti su i komični elementi, posebno pri opisu posjeta Psihijatrijskoj bolnici na Rabu, a roman se u cijelosti referira na dio literarne svjetske baštine, pri čemu je u prvom planu čuvena renesansna commedia dell’ arte koju u svom planiranju razotkrivanja istine često spominje Paško koji vrlo često citira i njemu jednog od najbitnijih književnih likova - kapetana Ahaba iz Melvilleovog romana »Moby Dick«.Sve u svemu, ova komična farsa ima puno aduta koji će privući čitatelja, mada se zbog svoje realnosti, kritičnosti, ironije i cinizma neće možda dopasti onim Splićanima koji svoj grad gledaju ružičastim naočalama. Jer, govoreći o današnjem Splitu Brico, koji bi mogao biti ekvivalent Smojinom velomišćanskom brijaču kojeg je majstorski utjelovio Boris Dvornik u TV seriji »Velo misto«, kaže: »Teatar. To ti je. Grad teatar. Pisma. Redikuli. Svađa. Riva i peškarija. Sve jedan veliki teatar. Samo je pitanje ko upravlja. Prije smo imali dobre režisere. Ovi danas? Amateri. Vulgarno i prozirno, to je njihov stil. Meni se u toj predstavi ne igra. To je neki drugi grad...«, konstatira Brico.
-
Josip Mlakić preporučuje
Proslavljen, nagrađivan i rado čitan, Josip Mlakić jedan je od najuzbudljivijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Kao i mnogi drugi veliki pisci, tako je i Mlakić prije svega gladan i neumoran čitatelj. Zamolili smo ga da za nas izdvoji pet knjiga koje bi svakako trebalo pročitati, pet naslova koje smatra posebno vrijednima čitateljske pozornosti. Ovo je njegov izbor.
Slične knjige
-
Dokoni dani u PatagonijiSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Pita moja mama imate li jedno jajeSpecial cijena 19,99 € Redovna cijena 24,99 € -
Novi vrag u seluSpecial cijena 21,59 € Redovna cijena 23,99 € -
-
-
U malu je uša đavaSpecial cijena 16,19 € Redovna cijena 17,99 € -
Sva naša tijelaSpecial cijena 15,52 € Redovna cijena 17,24 € -
Godišnji banket bratovštine grobaraSpecial cijena 21,49 € Redovna cijena 23,88 € -
Đorđić se vraćaSpecial cijena 17,91 € Redovna cijena 19,90 €
