Jutarnji mrak
Izabrane pjesme
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 304
-
Datum izdanja: studeni 2016.
-
ISBN: 978-953266802-5
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 440 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jutarnji mrak knjiga je izabranih pjesama Enesa Kiševića, autora koji se tijekom više od četrdeset godina stvaranja i s tridesetak pjesničkih zbirki za sobom potvrdio kao jedan od najprepoznatljivijih pjesnika s ovih prostora. Ovaj presjek Kiševićeve poezije, u kojemu nove pjesme nalaze mjesta uz one već poznate i objavljivane, najzornije pokazuje razloge njegove popularnosti. Kiševićeva poezija pristupačna je ali duboka, osobna i univerzalna, a njegov je izraz jednostavan čak i kad uspijeva posredovati najdelikatnije ideje i značenja. Svijet o kojemu pjeva nepogrešivo je onaj u kojemu živimo i osjećamo, a njegovi stihovi upućeni su nama, kao odgovor na naše muke nudeći ljudskost, melem blagosti i razumijevanja.
Predstavljena zbirka pjesama Enesa Kiševića
Hina, 16. 12. 2016.
Zbirka pjesama Enesa Kiševića “Jutarnji mrak”, predstavljena u petak (16. 12.) u Zagrebu, donosi presjek poezije toga nagrađivanog pjesnika i glumca koji se u više od 40 godina stvaranja i s 30-ak pjesničkih zbirki potvrdio kao jedan od najprepoznatljivijih pjesnika s područja bivše Jugoslavije.
Autora i zbirku uvodno je u zagrebačkome Gradskom dramskom kazalištu Gavelli predstavio urednik nakladnika Frakture Roman Simić.
Istaknuo je kako je riječ o pjesniku kojega “njegova jednostavnost, skromnost i način na koji priča o stvarima koje izabire i o kojima želi pričati čini među posebnima još malo posebnijim”.
“Nema sumnje da je Enes Kišević važan pjesnik, i to ne samo zato što je napisao i objavio više od 30-ak knjiga poezije i dobio bezbrojne nagrade. Kišević je pjesnik koji nam je uvjetno rečeno ‘vratio’ poeziju, koji nam pokazuje da je ona svuda oko nas i da nas nikada nije ni napustila”, ocijenio je Simić.
“On uvijek govori o nama riječima koje razumijemo, slikama koje znamo, on se dira u život. Kad bih morao naći jednu riječ kojom bih ga opisao, to je ‘mudrost’. Druga važna riječ koja se uz njega vezuje, uza sve one druge – začuđenost, oduševljenje, slavljenje, poštovanje – za mene je ‘ljubav’. Ljubav prema čovjeku, svijetu, bezbrojnim manifestacijama toga svijeta, prema jeziku, poeziji sadržana je u svim njegovim pjesmama. Kroz tu ljubav, koja je stvarna, Kišević nas tjera da joj i povjerujemo, i to nas polako otkupljuje”, dodao je.
Od prve zbirke pjesama “Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled” (1974.) Enes Kišević (1947.) napisao je tridesetak knjiga koje su ga učinile jednim od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika na području bivše Jugoslavije. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene su u mnoge antologije. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, a surađivao je s nekim od najcjenjenijih slikara i skladatelja.
Prije pjesničke karijere kao glumac je ostvario zapažene uloge u kazališnim predstavama, a glumio je i u filmovima, televizijskim serijama te radijskim i televizijskim emisijama.
Zbirka “Jutarnji mrak” svojevrstan je presjek Kiševićeva stvaralaštva koji, uz već poznate i objavljivane, donosi i nove pjesme.
Kišević je okupljenima pročitao Sonet 66 najvećega svjetskog dramatičara Williama Shakespearea te je citirao velikog izraelskog pisca Amosa Oza: “Svi smo mi rod po tekstualnoj liniji a ne po krvi, svi pišemo jednu knjigu.”
“Poezija bi trebala imati u sebi ljudskost, donositi jedan razbor, otvarati”, rekao je pjesnik. “Riječ je ipak iznad svega. Mi pisci, kao što kaže Amos Oz, vodimo tu ‘liniju teksta’, a ja sebe vidim kao slugu, ja služim, služim životu”, poručio je.
O Kiševićevu pjesništvu govorio je i akademik Tonko Maroević, koji je istaknuo kako je riječ o pjesniku “čija je popularnost apsolutno opravdana, pjesniku koji svojim djelom radi za dobrobit drugih, koji govoreći o ljubavi prenosi određenu životnu mudrost”.
“Kišević je pjesnik sasvim sigurno vezan uz doživljaj zavičaja, svijeta o kojemu je afirmativan, čovjek koji ima u sebi poetski dar, koji govori poeziju koja je izravna, lišena tajnovitosti. Mnoge njegove pjesme su autorefleksivne, nisu lišene upitnosti vlastitoga postojanja; to je poezija koja u sebi ima jednu stratifikaciju, slojevitost, više vremena”, ocijenio je Maroević.
Kiševićevu poeziju u dupkom punom Gavellinom foajeu čitali su Anja Đurinović i Boris Svrtan uz glazbenu pratnju gitarističkog dua Divne i Ivana Šimatovića.
Stihovi koji nude melem blagosti: Predstavljena knjiga pjesama “Jutarnji mrak”
Sandra Sabovljev, Novi list, 19. 12. 2016.
Knjiga izabranih pjesama »Jutarnji mrak« Enesa Kiševića, poznatog pjesnika i glumca, koji je sa svojih tridesetak pjesničkih zbirki tijekom proteklih 40 godina postao jedan od najprepoznatljivijih i najpopularnijih pjesnika ovih prostora, predstavljena je u Gradskom dramskom kazalištu Gavella gdje su o autoru i zbirci govorili urednik izdavačke kuće »Fraktura« Roman Simić i akademik Tonko Maroević, a stihove su kazivali u prepunom foajeu teatra glumci Anja Đurinović i Boris Svrtan uz pratnju gitarističkog dua Divne i Ivana Šimatovića.
– Ljubav je sadržana u svim Kiševićevim pjesmama, od ljubavi prema ljudima, prema majci, do onoj prema ptici, kamenu, moru ili rijeci. Prisutna je u toj lirici ljubav prema bezbrojnim manifestacijama ovoga svijeta, prema jeziku i poeziji, istaknuo je Simić koji tajnu čitanosti Kiševićeve poezije vidi u tome što je »svijet o kojemu pjeva nepogrešivo onaj u kojemu živimo i osjećamo, a njegovi stihovi upućeni su nama, kao odgovor na naše muke nudeći ljudskost, melem blagosti i razumijevanja«.
– Ako bih morao jednom riječju opisati ovog pjesnika, onda bih izabrao riječ mudrost. Enes Kišević vraća nam poeziju, pokazuje da je ona svuda oko nas, nadodaje urednik naglašavajući da je riječ o pjesniku posebnom po svojoj jednostavnosti i skromnosti, o poeti koji je i među posebnima još posebniji.
Maroević je govorio o disbalansu između Kiševićeve popularnosti i kritičke recepcije njegove poezije. Njegovu popularnost smatra potpuno opravdanom, a nedovoljnu zainteresiranost kritike objašnjava autorovom izravnošću i eksplicitnošću njegova pjesničkog izraza koji ne skriva rebusne izazove.
Ovaj presjek Kiševićeve poezije najzornije pokazuje razloge njegove popularnosti.
Poletno i sjetno
Tonko Maroević, Behar (br. 135, godina XXVI), ožujak 2017.
Prisna otvorenost prema svijetu i neosporan lirski senzibilitet čine da pjesništvo Enesa Kiševića lako nalazi put do publike. Pridodamo li toplinu i vještinu njegova (scenskog ili komornog) izvođenja nije čudno (ni zazorno) što je stekao relativno veću popularnost. U vremenima dominantne nezainteresiranosti za pjesničku riječ, njegova uloga uvjerljivog i dostojnog predstavnika poetske vokacije ima i funkciju održavanja kolektivne svijesti o (nekim) razlozima i mogućnostima pjevanja. Ne niječući duboku osobnu motiviranost Kiševićeva pisanja (dapače, veliki je broj pjesama najizravnije adresiran bližnjima, s mnogo emocionalne participacije) njegova je recepcija uvjetovana širom prepoznatljivošću, uvećanim faktorom empatije, jačim naglascima zanosa i tuge, poleta i sjete, pa dakako i motivikom s kojom se i širi krugovi mogu potpunije identificirati. Zlorabeći sličnost stanovite estradne aure, možda bismo i za Kiševića smjeli upotrebiti formulaciju koju je za sebe iskovao Arsen Dedić, imenujući se „pjesnikom opće prakse“.
Pred nama je svezak stihova lijepo naslovljen Jutarnji mrak, a tipološki određen kao „izabrane pjesme“. Na tristotinjak stranica okupljene su najkarakterističnije i najuspjelije pjesme, probrane najvjerovatnije autoantologizacijom, no jamačno i provjerene odjekom prilikom učestalih čitanja i izvođenja. U knjizi nije provedena nikakva podjela po tematskim ciklusima ili po kronološkim kriterijima, nije upućeno na prethodna objavljivanja u zbirkama niti naznačeno okvirno datiranje. Cjelina je predstavljena kao jedinstveni kanconijer, kao svojevrsna pohvala biću i postojanju, kao apologija ljubavi i međusobnog razumijevanja, kao himnička, ekstatična obrana povezanosti čovjeka i prirode, upravo vjernička afirmacija ljepote stvorenoga i utoliko neupitne uloge Stvoritelja. Istina, nepotisnuti tragičniji tonovi prema koncu knjige zadobijaju i sve jače, sve uvjerljivije naglaske.
Kiševićev repertoar tehnika i žanrova širok je i elastičan. On lako prelazi sa slobodnog stiha na vezani ili od epigramske minijature dolazi do gotovo simfonijskih kompozicija. Najčešće ipak srokovima podržava skelete svojih strofa, učestalim rimovanjem zatvara i zaokružuje oplate zvučnih katrena. Takozvano zanatsko umijeće potvrđuje brojnim sonetima, pa čak i s dva sonetna vijenca (okrunjena odgovarajućim akrostisima: Asjutki Kišević i Voda je moja mati, čime ukazuje na paralelizam inspirativnih ishodišta, što idu od intimne sfere do univerzalnih mitsko-simboličkih razmjera). S druge strane imamo pjesme sažetih refleksivnih akumulacija, medaljone konceptualnog usmjerenja, abrevijature misaonih dosjetki.
Napast virtuoziteta vodi Kiševića i prema okušavanju u inim jezičnim registrima. Rođeni ikavski štokavac, osim u standardu, dokazuje se i pjesmama na čakavskome i na kajkavskom, a ako je to malo afektivnu naklonost pokazuje još posebno prema Istri. Regionalni rasponi pak ne mogu dokinuti iskonsku povezanost sa sudbinom Bosne, njezine tradicije i njezine bolne novije povijesti i sadašnjosti. A sentimentalni vremenoplov situira pjesnika ponajprije u Bosansku Krupu, u Sanski most, u rijeke poput Sane i Vrbasa. Dječačke auroralne slike rezultiraju jednostavnošću i čistoćom, bez ikakve napasti formalnog dokazivanja i manifestiranja stilsko-morfološkog umijeća kovanja stihova.
I inače Kišević teži prvotnosti dojma, težini samoga intuitivnog učinka ili žestini etičkog opredjeljenja. Kao zanimljive iznimke uzet ćemo, primjerice, glasovitu njegovu pjesmu I ništa te kao ne boli, gdje se s razlogom poigrava s kolokvijalnošću izraza, s humornom aproksimativnošću koja kao da relativizira ili čak neutralizira moguću patetiku situacije. Na drugačiji način ekspresivno je i tvarno razigrana pjesma Mržnja, u kojoj se egzemplarno manifestira neugodna gužva konsonanata s „A“ kao fizički korelativ neugodnoga, čak odvratnoga značenja. Kad već spomenusmo pjesnika opće prakse možda smo morali ukazati i na bogat asortiman njegovih izražajnih postupaka, na iskoristive potencijale ludičkih i retoričkih registara.
Međutim, nipošto nije slučajno što Kišević na uvodno mjesto ove svoje kumulativne knjige stavlja pjesmu fra Bonaventure Dude (iz daleke 1963. godine). Ta je pjesma, Biti mi daj, pravi auftakt temeljne pjesnikove zaokupljenosti svjedočenjem bivanja. Bez teološke i filozofske aparature i odgovarajućih pretenzija, Kišević je autor autentične egzistencijalne motivacije, rapsod afirmacije života, gotovo nevino začuđen manifestacijama svjetlosti, razvedenosti zraka i prozirnosti, protočnosti vode (prevlasti i protežnosti mora), ozbiljnosti, otežalosti zemlje i žarkosti, zanesenosti vatre. Ali primijetit ćemo kako njegove preferencije ipak učestalije idu prema zraku i prema vodi, prema elementima naglašenije slobode kretanja i pozitivne neobremenjenosti i pročišćenosti evidencije.
Kao izravan odaziv na fra Dudinu pjesmu tu je pjesma Ipak je bolje roditi se ili pak Kamen temeljac. Dvojbe i aporije javljaju se i pjesnik ih također registrira: Kako je teško biti, S časa na čas ili Dišu sred Tvoga djela, na što dolazi neophodna reakcija Jutarnjom molitvom ili Prije molitve. Pjesme posvećene preminulim srodnicima, bratu Husejinu (Odlazak) i sestri Emini (Poslije mene) ispisane su u traženju utjehe i nalaženju vitalne nadoknade u sljedećim naraštajima, a veći broj pjesama upućenih umrloj majci nude perspektivu nadmašivanja prolaznosti zanemarivanjem vremenosti: Pjesma bitka, a naročito antologijska Sutrašnji dan. Unanimistički i panpsihički doživljaj univerzuma fiksiran je u pjesmama Ništa novo i Ljudi su svuda ljudi, a doslovno uzvraćanje fra Dudi naći ćemo u njemu posvećenom sonetu Brat Franjo govori tijelu, pravoj franciskanskoj odi poniznosti i svladavanju nedaća.
Ne mislimo Kiševića ograničavati svrstavanjem u meditativne, kontemplativne i religiozne okvire, a još manje davati mu određen konfesionalni predznak, jer njegova teodiceja, po nama, ima ponajprije značenje vjere i povjerenja u ljepotu i dobrotu stvaranja, što se poetski provjerava i afirmira auroralnim slikama (Povratak, Svjetlo u vodi, U svijetu šumske jabuke, Sunce, vjetar i ti itd.). Čini se da ta emotivna podloga omogućava pjesniku da se uopće suoči s drastičnim pojavama i dramatičnim zbivanjima kojima je također, gotovo nužno, posvetio odgovarajuću pažnju i moralnu empatiju. Riječ je o pjesmama motiviranima reakcijom na ratne zločine, posebno pak sudbinama žrtava, njihovih majki i silovanih žena (Mi idemo našom Bosnom, Žene u crnom, Tomašica, a pogotovo amblematično Havino preklinjanje).
Spominjući čistoću i prvotnost Kiševićeva pjesnikovanja, ne znači da sasvim mimoilazimo njegovu iskustvenu samoupitanost, sposobnost poetičkog preispitivanja. Gorka ironija ispunjava tekst Pjesnička večer, a plemenita skepsa stihove u pjesmi Najednom ili Prepisan san. No pjesma Ne očekujem ništa od svojih pjesama nudi cjelovit program, što se sastoji u potpunoj identifikaciji teksta i čina, takoreći pretvaranja (pisane) riječi u djelo (ljepote, dobrote, čistote).
Ponukan ushitnim i zauzetim pogovorom Seada Alića, njegovim čitanjem misaonih i emotivnih sastojaka Kiševićeva pjevanja i opravdanim pitanjem o nezadovoljavajućem mu kritičkom statusu, pokušat ću objasniti (ne i opravdati) činjenicu što Kiševićev prinos nije adekvatno valoriziran i historiziran u povijesnim pregledima. Enes je, drag čovjek i neosporan pjesnik, ostao bez čvršćeg generacijskog priključka i odjeka, sasvim stran aktualnijim tendencijama i odgovarajućim problematikama, te plaća ceh svom svjesnom i načelnom anakronizmu. Njegova eksplicitnost i afirmativnost, glatka melodioznost i povremena ljupka plakatnost ne nude i ne izazivlju složeniju hermeneutičku aparaturu ili napor inovativne interpretacije (kao da su dovoljne koordinate između Jesenjima i Préverta, recimo). Ali to ne znači da on ne govori i ne živi kao pjesnik, te da nema dimenziju prave dubine i poticajne širine (i nužne bistine).
Slične knjige
