Jugoslavija, moja domovina
13,14 €
-
Jezik izvornika: slovenski
-
Prijevod: Anita Peti-Stantić i Jagna Pogačnik
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: studeni 2013.
-
ISBN: 978-953266523-9
-
Naslov izvornika: Jugoslavija, moja dežela
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 195 mm
-
Težina: 275 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 13,14 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Vladan je odrastao u Ljubljani uvjeren da mu je otac, bivši oficir JNA, umro početkom rata. Jedino čega se s nostalgijom sjeća jest odrastanje u Puli jer otkako su se doseli u Fužine, majka i Vladan postali su stranci. Kada otkrije da mu je otac general srpske vojske optužen za teške ratne zločine, Vladanu ne preostaje drugo nego da krene u potragu.
Jugoslavija, moja domovina snažna je priča o propasti jednog svijeta, o sudbinama, o osamljenosti, o borbama s duhovima prošlosti. Goran Vojnović ponovno je pokazao zašto je danas najcjenjeniji mlađi slovenski pisac. Njegovi moćni likovi, prepuni ljubavi i oporosti, u romanu prožetom humorom propituju sva bitna pitanja postjugoslavenske tranzicije. Jugoslavija, moja domovina ne ostavlja ravnodušnim nikoga tko se sjeća države od Vardara pa do Triglava, a novim generacijama bez dodvoravanja donosi veliku priču o zemlji koja je nestala s političke karte.
Jugoslavija, moja domovina jest jedan od onih romana s ovih, regionalnih prostora u kojem se uspostavlja novi pogled na “rat očeva” i koji prije svega inzistira na demistifikaciji istine, ma kako ona neugodna bila.
Jutarnji list
Romanom Jugoslavija, moja domovina Vojnović je ipak daleko premašio očekivanja koja je postavio uspješnim i nagrađivanim prvijencem i iznova se potvrdio kao jedan od najzanimljivijih autora svoje generacije.
MMC RTV SLO
Vojnović je nedvojbeno sazrio i izoštrio sposobnost za prividnu jednostavnost, ali zapravo suptilno i s velikim smislom za kompoziciju (...), povlačenjem istovremeno autobiografske, nacionalne i povijesne niti kombinira šarenu paletu zapanjujućeg, a možda i jedinog ili barem učinkovitog načina za rješavanje teme jugoslavenskih ratova.
Air beletrina
To je odličan i jezično šaren roman koji se odupire brisanju i potiskivanju povijesnih sjećanja u posttranzicijskome vječnom sada.
Delo
Vojnović je ovom knjigom definitivno dokazao da je izrastao u velikog pisca koji odlično barata medijumom i koji književno-odgovorno pristupa velikoj temi koja će još dugo mučiti sve nas koji smo zatvoreni u mračnom krugu zločina.
Vladimir Arsenić
“Jugoslavija, moja domovina”: porodična priča o traumama odrastanja i najbolji regionalni roman 2012.
Jutarnji list, Nenad Rizvanović, 17.8.2013.
Eto kako se književni termin nepozvan može lako vratiti iako ga više nitko ne očekuje: prije trideset godina termin jugoslavenska književnost bio je tek smiješna ideološka bačva za napucavanje, no danas, kad je od Jugoslavije ostala samo bezoblična strvina u Bosni, Makedoniji i na Kosovu, nova književnost dolazi baš iz tog regionalnog lonca, iz zajedničkog iskustva, lektire i jezika, kako god se taj jezik jednom zvao. Svijet jugoslavenske književnosti dugo je čamio na subkulturnoj periferiji, sve dok nije postalo očito da se ta književnost vratila umivena, počešljana, interesantna. Danas ne samo da su veterani poput Kovača, Velikića, Jergovića, Ugrešićke, Basare, Hemona, Mehmedinovića, Pištala ili Daše Drndić i dalje u formi, već i nova književna scena vrvi od njihove zakonite i nezakonite dječice, među kojima je Goran Vojnović (1980) vjerojatno najafirmiraniji.
Bez samosažaljenja
Vojnovićev prvi i vrlo uspješan roman “Čefurji raus” iz 2008. preveden je čak tri puta na štokavske jezike. Zanemarimo li sad to što Radoslav Katičić tvrdi da srpski nije štokavski jezik, lako ćemo uočiti da su prevoditelji imali različite ideje kako prevesti naslov jedne te iste šarmantne, no malčice ipak precijenjene kombinacije Salingera i Irvinea Welsha, koji o odrastanju u šovinističkom okružju govori pankerski i humorno a ne očekivano sentimentalno i samosažaljivo: “Čefuri raus”, “Čefuri napolje” i “Južnjaci marš”, na sva tri jezika naslov romana je zazvučao balkanski psovački efektno.
Slično se dogodilo i s novim romanom, koji je u literarnom smislu puno ozbiljniji od prvijenca: dok se srpski prijevod drži originalnog naslova “Jugoslavija, moja dežela”, Vojnovićev hrvatski nakladnik odlučio se za neutralniji naslov “Jugoslavija, moja domovina”; bosanskog, makedonskog i crnogorskog prijevoda još nema, pa možemo samo nagađati o mogućim konstrukcijama: “Jugoslavija, moja otadžbina”? “Jugoslavija, moja tatkovina”? Ili, hm, “Jugoslavija, moja patria”? Stvar je slobodnog sudačkog uvjerenja je li hrvatski prijevod naslova pogođen ili ne, no romanu je odrezan ne samo provokativno-ironičan element već i slovenska identifikacija, koju Vojnoviću, pretpostavljamo iz drugih pobuda, osporavaju i slovenski nacionalisti, nakon što je roman nedavno okićen prestižnom slovenskom književnom nagradom Kresnik. Jer, za razliku od svoja dva za sada slavnija prezimenjaka, Vladimira Vojnoviča i Iva Vojnovića, inače daljnjih rođaka, Goran Vojnović je još uvijek slovenski pisac, što u kontekstu ovog romana možda i nije uvijek bila prednost.
Nasljednik Danila Kiša
Roman “Jugoslavija, moja dežela” u svojoj suštini je priča o problemima užeg i šireg zavičaja. Pripovjedač Vladan Borojević, skoro tridesetogodišnjak, polovično asimiliran u užem zavičaju, živi svoj život sve dok ga iz kolotečine ne izbaci spoznaja da njegov otac, general JNA, ne samo da nije mrtav, kao što je mislio, nego je živ i optužen za ratne zločine. Vladan je u potrazi za ocem, koji se dakako krije, i želi saznati što je istina a što laž.
Nekome se ovo može učiniti kao jahanje na otrcanim temama i umjetno fabriciranim motivima, no, slično kao i u slučaju romana “Božanska dječica” Tatjane Gromače, čitatelj bi morao povjerovati da je i Vojnović, kao nasljednik Danila Kiša, zainteresiran za istinu u književnosti i da će “Jugoslavija, moja dežela” u velikom luku izbjegavati jeftine balkanske stereotipe. Priču o ocu kao ratnom zločincu Vojnović želi ispričati kao porodičnu priču, što je na filmu uspješno apsolvirao redatelj Srđa Keča, no u književnosti - pogotovo romanu - zvuči kao nemoguća misija.
Vojnović se svejedno upustio u ovu opasnu spisateljsku avanturu. Njegovi likovi su unutrašnji emigranti koji putuju Jugoslavijom kao nekim fantastičnim kontinentom koji se, kao i u “Bonaviji” Dragana Velikića, širi sve do Beča i Budimpešte. Vojnović je svoj književni talent disciplinirano podredio logici ove priče i mnogo toga je dobro postavljeno i elegantno napisano. Gdje god se u romanu radi o slovenskim temama i slovenskim likovima, Vojnović pokazuje rijetku literarnu superiornost: slovenska književnost dugo nije ponudila tako moćne i uvjerljive likove kao što su likovi mame Duše, djeda Dušana, bivšeg milicijskog komandira u Vrhnici, bake Marije ili polubrata Mladena. Pomalo neočekivano, Vojnović briljira i u hrvatskoj dionici romana koji je vođen u dvije paralelne fabularne linije i dva različita vremena (1991. i 2007.) - roman započinje pulskim fragmentom koji je tako upečatljivo napisan da je Vojnović zaslužio barem neku istarsku književnu nagradu.
Vojnoviću, kao recimo i Hemonu, lako ide roman o odrastanju; priča o traumatičnom seljenju iz Pule u Beograd pa u Novi Sad pa natrag u Sloveniju dovoljna je za jedan doista veliki roman i možemo samo žaliti što ga Vojnović ovom prilikom nije napisao, pogotovo što je druga fabularna linija nešto klimavija: putovanje po Bosni i Srbiji u potrazi za ocem nije osobito zanimljivo, dosta je slabije od primjerice Jergovićevog “Freelandera”, premda bi bilo brzopleto zaključiti da Vojnović nema smisla za tu vrstu proze, o čemu svjedoči fenomenalna epizoda sa slovenskim i bosanskim kamiondžijama. Više čudi što ljubavna priča nije osobito nadahnuta: lik Nadje je prestatičan i beskrvno podređen Vladanu, no ni tu situacija nije crno-bijela: epizoda Vladanovog povrataka u Ljubljanu iz Srbije nabijena je čendlerovskom atmosferom melankolije i stoicizma.
Sudionik ili inspirator?
Najtvrđi romaneskni problem je lik oca: Nedeljko Borojević postoji uglavnom kao porodični lik u prošlosti, što bi jako dobro funkcioniralo u klasičnom romanu o odrastanju. No Nedeljko Borojević kao ratni zločinac se pojavljuje malo, ne samo zato što se krije: o njemu se ne zna dovoljno (usput je nejasno zašto mu je prišiveno prezime ličko-austrougarskog generala Borojevića). Postoje dokazi za njegovu upletenost u ratne zločine u nekom slavonskom selu i to je otprilike sve.
Vojnović kao da je tek zagrebao po temi JNA i ratnih zločina i pobjegao od daljnje istrage: to što Vojnović piše “samo” porodični roman nije neko opravdanje da ne saznamo je li otac običan sudionik, organizator ili inspirator? Vladan se pita kako se sve to moglo dogoditi, ali više nekako teoretski i njegov konačni susret s ocem ispada nekako prazan i besadržajan, što je relativno komotno književno rješenje. Svejedno, Vojnović nije više samo dečko koji obećava jer je “Jugoslavija, moja dežela”, rame uz rame s Velikićevom “Bonavijom”, najbolji prošlogodišnji regionalni i/ili jugoslavenski roman.
Goran Vojnović: Počasni sam član vlastitog saveza nesvrstanih
Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević, 24.8.2013.
Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.), pisac i filmski redatelj, već je prvim romanom “Čefurji raus!”, o životu mlade useljeničke populacije u Sloveniji, pobrao komplimente kritike i simpatije čitatelja daleko izvan matičnoga tržišta. Drugi roman “Jugoslavija, moja domovina” (koji je ovih dana u nakladi Frakture objavljen i u hrvatskome prijevodu) cementirao je njegovu reputaciju jednoga od najmoćnijih književnih glasova u regiji.
Glavni junak knjige tridesetogodišnji je Ljubljančanin koji je odrastao u uvjerenju da mu je otac, oficir JNA, poginuo na početku rata. Nakon što otkrije da mu je otac živ, da je general srpske vojske, optužen za ratne zločine i bjegunac pred haaškom pravdom, krenut će u potragu za njim.
Na početku prvog u nizu jugoslavenskih ratova imali ste jedanaest godina. Koje su vaše uspomene na to vrijeme?
- Imao sam jedanaest godina i živio izvan granica rata. Naša porodična putovanja svela su se na Sloveniju i Istru, i rat se, što se mene tiče, uglavnom izdešavao na televiziji. Kada pomislim na ratne godine, onda se obično prisjetim sebe kako stojim nasred predsoblja i pritišćem tipku redial na našem telefonu. Nekada smo satima pokušavali dozvati nekoga od naših bosanskih rođaka, a ja sam umislio da sam u uspostavljanju veze najtalentiraniji od svih i da sam postao pravi mali stručnjak za različite tišine gluhih telefona.
Uz to, kroz naš su ljubljanski stan čitavo vrijeme rata prolazili ljudi na putu ka nekim sretnijim mjestima, što rodbina što prijatelji što prijatelji prijatelja, koji su se prije toga obično mukom, poslije zadnje izmuzene marke, izbavljali iz krvničkih zagrebačkih podruma i u trećem pokušaju s krivotvorenim pasošem prolazili slovensku granicu. Tako su im se moje Fužine činile kao raj na zemlji, a ja sam unatoč tome s njihovim pričama, kojima sam često prisluškivao, dobivao neku realniju sliku svijeta u kome živim. Ali srećom sam bio tada već prilično preokupiran košarkom, Tonijem Kukočem i Michaelom Jordanom, pa sam, gledajući unatrag, ipak uspio živjeti jedan dosta uobičajen predpubertetski život.
Roman “Jugoslavija, moja domovina” napisan je iz vizure čovjeka kojemu su svi ti ratovi – “ratovi očeva”. Gdje je zaribala generacija vaših roditelja i koliki je ceh platio naraštaj kojemu pripadate?
- Jedino u čemu je zaribala, a u čemu ćemo i mi u Europi najizglednije zaribati, jest previd one istinske društvene realnosti Jugoslavije u osamdesetima pa i ranije. Moji su roditelji, a nisu jedini, punim plućima živjeli svoju socijalističku idilu, uživali u velikoj socijalnoj sigurnosti i nisu razmišljali puno u budućnosti. A naročito ne o onoj budućnosti kakvu su sanjali mali i veliki miloševići naših naroda i narodnosti.
Ceh koji smo mi (Slovenci još i najmanje) platili, je taj da ne samo što su mnoge mladosti u devedesetima nestale bez traga, nego i dan danas mnogi žive u puno gorem svijetu od onoga kakvoga bi zaslužili svojim radom i talentom. To što se ljudi s nostalgijom prisjećaju Jugoslavije, znači samo to da su svjesno ili nesvjesno izgubili dvadeset godina svojih života pa bi sad da ih prožive ponovno.
I “Čefurji raus!” i “Jugoslavija, moja domovina” bave se identitetskim traumama ljudi s prostora bivše SFRJ. Je li taj izbor određen vašim osobnim iskustvom ili se “samo” radi o temi koja vas kao pisca intrigira?
- Ima tu i jednog i drugog. Mene su odgajali kao Jugoslavena, a onda mi je, baš kada bi trebao na tim temeljima izgraditi svoj identitet, neko zabranio da budem Jugoslaven. Odjednom je neko tražio od mene da se odreknem i Jugoplastike i Crvene zvezde jer da sad oni pripadaju nekom drugom. Danas se bez problema odričem Novaka Đokovića jer sam u međuvremenu (negdje između dvije od Samprasovih stotinjak pobjeda u Wimbledonu) prestao da pratim tenis, ali da se odreknem Gorana Ivaniševića i njegove jedne, ali najveće pobjede svih vremena, to ne mogu i neću.
Godinama sam se zamarao pitanjem, tko sam ja koji se veselim i Kukočevim čarolijama i Savićevićevim driblinzima, i kojem je Dražen jedini Tito kojeg priznaje, i onda sam jednog dana sam sebi odgovorio: Ja sam Jugoslaven, pa makar i jedini, počasni član svog vlastitog saveza nesvrstanih. U međuvremenu sam shvatio i to da moja Jugoslavija nema mnogo zajedničkog s nekim drugim Jugoslavijama i da sve te druge Jugoslavije mene i ne zanimaju baš mnogo. Ali ostajem agresivni borac za prava njihova postojanja.
U Jugoslaviji ste živjeli tek jedanaest godina, no teško se oteti dojmu kako vas je taj prostor presudno odredio, barem u smislu kulturološke formacije. Koliko stoji ta ocjena?
- Ja i danas živim, ili bar pokušavam živjeti, unutar jednog jugoslavenskog kulturnog prostora. Slovenski prostor je naime premali, a okretanje prema sjeveru, zapadu ili istoku, onemogućuje mi moje loše baratanjem stranim jezicima. Tako mi uz onaj anglosaksonski, koji mi je u mnogočemu fascinantan i privlačan, ali često ipak tuđ, ostaje ovaj naš, srpskohrvatski prostor.
Srećom me nikada nitko nije prisiljavao da prekinem veze s tim prostorom. Od početka se održavanje te veze svodilo na muziku, a danas to uglavnom činim pomoću literature koja je najčešće i razlog mojih putovanja po Balkanu. Danas možda Luka Modrić nije moj u onolikoj mjeri u kojoj je nekada bio moj Robert Prosinečki, a u kojoj je danas moj Samir Handanović, dok su Ante Tomić ili Renato Baretić podjednako moji kao svi slovenski pisci koje volim. U trenutku dok im se glasno smijem čak i više.
Vašoj knjizi bilo bi savršeno promašeno nadjenuti atribut jugonostalgičarske. Unatoč svoj gorčini koja probija s njezinih stranica, čuči li u vama barem mali nostalgičar?
- Svatko bi od nas brzo našao razlog da se bar na trenutak vrati u neko prošlo vrijeme, da ode na koncert, sretne neku zgodnu curu koja mu je promakla ili nešto treće, još bezazlenije. Svi smo mi naime veći ili manji nostalgičari i to bi bili i da nam nije Jugoslavije. Ono što je problem jugonostalgije je golemo i opravdano razočaranje u sadašnjost iz kojega ona, onakva nerealna proizlazi, a drugi je, što mi danas na kulturnom planu živimo neku jugonostalgičarsku diktaturu pa Jasmin Stavros i dalje puni dvorane po Sloveniji a nikoga, ali baš nikoga u njegovoj publici ne zanima šta se trenutno piše ili snima u Hrvatskoj.
Da to zanimanje postoji, u Hrvatskoj se poznavanje prirode i društva bratske republike Slovenije ne bi zaustavilo na za Jadranku Kosor neodoljivoj privlačnosti Boruta Pahora, nego bi ovdje možda neko čuo i za filmove Nejca Gazvode, za tršćanskog pisca Marka Sosiča ili za odličnu mladu pjesnikinju Katju Perat.
Jedan davni slogan Sloveniju je predstavljao kao “sončnu stranu Alp”. Slika zemlje koju vi nudite u svojim knjigama kudikamo je sumornija. Zamjeraju li vam zbog toga?
- Zamjerali su mi oduvijek oni koji su svoju zemlju vidjeli nekim drugim, sklopljenim očima. Još uvijek je prisutna ta potreba za idealizacijom Slovenije i svega slovenskoga, ali se, na žalost ili na sreću, ne znam, to s pojavom krize znatno umanjilo.
Realnost jedne opljačkane tranzicijske države sada bez problema dopire i do većine zatvorenih očiju i čini mi se da su se stvari okrenule pa smo iz jedne krajnosti prešli u drugu i sad nam je sve grozno i očajno i ništa nam više ne valja. Nadam se da je to samo put kojim moramo proći da bi konačno smogli jednu realnu sliku vremena i prostora u kome živimo. Ja tu sliku u svojim romanima pokušavam nacrtati, ali nisam pozvan da sudim koliko je ona uistinu točna.
Ni ostale zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije ne predstavljate u puno boljem svjetlu. Vi mu dođete kao neka vrsta “regionalnog partybrekera”.
- Mislim da su tu zabavu razbili već mnogi prije mene. Ja samo stupam po krhotinama. Ako je umjetnost ovih prostora ikada išta bila kadra, onda je oduvijek znala skidati ljudima poveze s očiju. I u vrijeme najveće partijske cenzure, dešavao se Žika Pavlović pa tko je htio progledati, progledao je. E sad, što su neki uz sve poveze još i žmirili i što i dalje uporno žmire, to je njihov problem.
Meni ih je žao samo zato što neće moći onda kada im se ta njihova lijepa umišljena slika naposljetku zamrlja istinom, kao onaj švedski turist na Kubi koji je nakon desetodnevnog izležavanja na pješčanoj plaži greškom zavirio u dućan s tri i po namirnice, pokupiti kofere i zbrisati. A da će se zamrljati, zamrljat će se.
Koliko su vam poznate književne prilike s ove strane Sutle, do kojih hrvatskih pisaca držite?
- Budući da se moja slovenska čitanka razlikovala od prijašnje jugoslavenske samo po tome da je bilo iz nje istrgano poglavlje s jugoslavenskim piscima, ja se do velikih imena ovdašnje književnosti još uvijek probijam. I tako mi se desi da tek malo pred njegovu smrt istinski kao čitatelj upoznam Mirka Kovača, nespornog velikana kojega neću nikada prežaliti. Sjedili smo jednom za istim stolom u Puli, a meni bilo neugodno da mu priđem jer nisam tada bio pročitao još nijedan njegov roman i poznavao ga samo po filmskim scenarijima i esejima iz Ferala.
Bio je on dugo na mome popisu ljudi za koje sam se iskreno nadao da ću s njima jednom progovoriti bar nekoliko riječi. Na tom popisu su definitivno bili i Ćićo Senjanović i Mosor. I njih nikada neću prežaliti. Da sam bar vjernik pa da vjerujem da ću ih jednom ipak sresti, ali nisam. Neke sam svoje omiljene hrvatske pisce srećom uspio upoznati, mada još uvijek imam tremu kada šaljem mejl Miljenku Jergoviću ili Borisu Dežuloviću. Manje treme imam kada se družim s mlađom generacijom sjajnih pisaca poput Ivane Bodrožić Simić, Maše Kolanović, Tanje Mravak ili Vlade Bulića, što naravno ne znači da ih manje rado čitam.
Tijekom cijele karijere održavate paralel-slalom između književnosti i filma. Postoje li planovi o ekranizaciji “Jugoslavije, moje domovine”?
- Postoje više želje nego planovi i više su te želje tuđe nego su moje. Poslije snimanja dvaju igranih filmova prilično sam dobro upoznao produkcijske mogućnosti ovih naših prostora i mislim da nisam dovoljno lud da bih se upustio u snimanje nečega tako kompliciranog kao što bi to bilo snimanje Jugoslavije, moje dežele. Usput rečeno, ne mogu izgovoriti ovo “domovina“ u naslovu hrvatskog izdanja knjige, nekako mi to još ne ide, kao što mi nije išlo pjevanje “Lijepe naše“ pri podizanju zastave pulskih izviđača devedeset druge ili treće.
Ali uvježbat ću ja to, kad-tad. Ali, da se vratim filmu, poslije premijere mog filma “Čefurji raus!”, koja me čeka u oktobru (hrvatska premijera filma sigurno neće biti u oktobru, a da li će biti u listopadu ili studenom to se još ne zna, ali će sigurno biti) najprije ću se dobro odmoriti od filma. Iscrpljujući je to rad i potreban mi je mir, a još više sloboda koju mi nudi literatura. Nastavljam dakle s paralelnim slalomom, a bojim se da će polako preći u slalom, jer se filmu još neko vrijeme neću vratiti.
Goran Vojnović: Jugoslavija, moja domovina
www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 9.10.2013.
Nije teško locirati gdje se nalazi “srce” Vojnovićeva romana. Ono je na 78. stranici, u hladnoj sobi Hotela Behar u Goraždu, gdje Vladan Borojević gleda program TV Bijeljine. Umjesto uobičajenih “snimaka okolnih brzaca i slapova”, na programu je svečani doček lokalnog heroja koji se nakon osam godina vraća s robije u Haagu, gdje je osuđen zbog ratnih zločina.
Za uredništvo “TV Bijeljine”, njihove sponzore, lokalne vlasti, za sve “teče i strikane”, babe i djecu, uže i šire pleme, osuđeni ratni zločinac je - “naš Milanče”. Nepravedna osuda stranih ljudi iz strane zemlje, osuda je za sve njih. A svečani doček čovjeka koji, ne sumnjamo, “ni mrava ne bi zgazio”, početak je “novog običaja koji će nesumnjivo dopuniti tradiciju vjenčanja i pogreba u tom malom kraju.”
Znamo što to Vladan Borojević gleda na televiziji. Nakon službenih ispraćaja osumnjičenih ratnih zločinaca u Haag, na Balkanu se dočekala i sezona svečanih povrataka osuđenih ratnih zločinaca. Ovo nije roman o Jugu 45, Kviskoteci i Tomi Zdravkoviću, premda je i to, i još mnogo više toga, unutra. Ako ste mislili da se iza naslova Vojnovićeva romana krije nostalgija - varate se. “Jugoslavija, moja domovina” ironičan je naslov. Ovo je roman traume. Očevina je zločevina, a očevi su ratni zločinci.
Što se tiče potonjih, jedno ih vrijeme nije bilo, stizale su neke glasine, da u Haagu igraju odbojku podijeljeni u višenacionalne ekipe, i slično. Gotovo da smo zaboravili na njih, a sad se poput zombija vraćaju na mjesto zločina. I nema razlike u svečanom dočeku onih koji su oslobođeni optužnice ili onih koji se vraćaju u svojstvu osuđenih ratnih zločinaca. Crveni tepih na aerodromskoj pisti, cvijeće, najviše državni dužnosnici, nacionalne i lokalne televizije, ukratko, čitavo matično pleme postrojava se da bi pokazalo da i dalje ostaje vezano u zločinu.
Što to znači? Malo je reći da balkanska nacionalistička plemena nisu prošla katarzu. Dijagnoza je ispravna, ali ne oslikava sav politički, psihološki i folklorni dernek koji označuje. Slovenski pisac hrvatskog podrijetla (autor zapaženog romana “Čefuri raus!”) spretno se ubacio u taj prostor. Njegova geografsko-identitetska pozicija upravo je idealna: niti je preblizu balkanskog vorteksa, niti je predaleko. Izmješten je, ali povezan. Fizički distanciran od plemena, a “na liniji”. I nigdje kod kuće. Ni tu, ni tamo. Svugdje stranac. Gotovo pa kao neki sveti čovjek.
Vojnovićev glavni lik jedan je takav “karizmatik”. Vladan je odrastao u obitelji oficira JNA. Majka mu je Slovenka, a otac Srbin. Djetinjstvo provodi u Puli, u multikulturalnoj Istri. Početkom rata obitelj bježi u hotel Bristol u Beogradu. Pukovnik Borojević odlazi na slavonsko ratište, a Slovenka i Vladan u Novi Sad kod očevih rođaka. Otac najednom postaje telefonski poziv koji dolazi s nedalekog ratišta, kojeg Vladan i mama, zajedno s rođacima i prvim susjedima, svaku večer prate u programu režimske televizije.
Majka puca. Napušta Novi Sad i “rođake”, i sa sinom bježi u Sloveniju. Nakon raspada Jugoslavije sada se, nekoliko mjeseci kasnije, duboko u jeseni 1991., raspada i obitelj Borojević. Majka se vratila kući, ne kod roditelja, čak niti u “pravu” Ljubljanu i Sloveniju, već u Fužine, kvart doseljenika iz bivše Jugoslavije, gdje se ubrzo udaje za lokalnog Crnogorca. Vladan postaje “čefur”, i po ocu i po očuhu, a pukovnik Borojević, sada već general Borojević, postaje prošlost.
Ali kao u svim balkanskim pričama, prošlost ne miruje. Prošlost je Freddie Krueger. Otac je prvo odsutan, potom mrtav, a onda se vraća iz mrtvih kao ratni zločinac u bijegu, osumnjičen za pokolj u hrvatskom selu Višnjići.
Dvadesetogodišnjem Vladanu otac dolazi kao avet njegova “čefurskog” identiteta. Iz groba, iz spaljenog sela s leševima muškaraca, žena i djece naslaganima na hrpu, iz podzemlja u kojem se skrivaju ratni zločinci, očeva ruka poseže sve do Slovenije i Fužina, da Vladana povuče u balkanski vorteks identiteta i krvi. Uostalom, tako nešto se samo “čefuru” može dogoditi. Otac ratni zločinac finalna je stavka Vladanove balkanske “egzotike”: ona koja dolazi nakon bureka i ćevapa, auta ukrašenih spojlerima i turbo-folka, i sumnjičenja za povezanost s takozvanim “krim-miljeom”...
Tvorbe postjugoslavenskih identiteta su tour de force Vojnovićeva romana. Malog Vladana klinci u Novom Sadu prvo gledaju kao “Šokca” - ali ih onda jedan iskusniji klinac, i u seksu i u politici, upozorava da “njegov tata ubija Šokce”. No u Srbiji su i majka i on općenito isključeni iz ozbiljnijih političkih rasprava. Oni dolaze iz nekog “pokvarenog svijeta”. Izdaje ih što se ne ljube tri puta, što susjedima govore vi, što se rukuju s rođakinjama umjesto da ih grle...
Ni u Sloveniji nije bolje. Tu su “čefuri”. Izdaje ih naglasak, mirisi iz kuhinje, glazba iz automobila, gornji dio trenirke uvučen u hlače. Izdaju ih svadbe s “katastrofalnim frizurama, loše krojenim jeftinim haljinama , nespretno zavezanim kravatama...”. Neki “čefuri” ne mogu odoljeti zovu balkanske samoegzotizacije: navlače se na ideju „Vuka i Radovana Karadžića, Siniše i Draže Mihajlovića, Lepe Brene i “Lepa sela lepo gore”... Vladan se u tome ne nalazi. Majčina “srpsko-fužinska” svadba mu je recept za socijalno samoubojstvo. No pravo ubojstvo, socijalno, identitetsko, psihološko, egzotizacijsko... za njega tek slijedi.
Nesumnjivo, Vojnović je “čefursko iskustvo” istresao iz sebe. Ovo je identitetska transfuzija. Odbacivanje zadanog identiteta i stvaranje individualnog. Ima u “Jugoslaviji, mojoj domovini” nekih pukotina i rupa. Ali ne vrijedi o njima pričati. Ne zato jer nema smisla kritizirati “neki” slovenski roman, “nekog” slovenskog pisca, kojeg se u hrvatskom prijevodu predstavlja hrvatskoj publici. Već jednostavno zato što tamo gdje je Vojnović dobar - tamo je jako dobar.
Nijedan rat nije čist kao suza
www.tportal.hr, Gordan Duhaček, 18.10.2013.
'Jugoslavija, moja domovina' Gorana Vojnovića, roman koji je u Hrvatskoj objavila Fraktura u odličnom prijevodu Anite Peti-Stantić i Jagne Pogačnik, među prvim je knjigama iz regije koje tematiziraju suočavanje djece sa zločinima svojih roditelja u ratovima raspada Jugoslavije, te se bez problema može ubrojiti u najbolje romane koji su se ove godine pojavili u hrvatskim knjižarama.
Svojim romanesknim prvijencem 'Čefuri raus!', u Hrvatskoj objavljenim 2009., slovenski pisac, scenarist i režiser Goran Vojnović (rođen 1980.) je najavio kako je riječ o umjetničkoj ličnosti na koju vrijedi obratiti pažnju. 'Čefuri' su bili autentično napisana priča o mladenačkoj pobuni i životu u opasnoj ljubljanskoj četvrti Fužine, izoliranom svijetu koji naseljavaju ljudi iz bivših republika Jugoslavije, u neovisnoj Sloveniji većinom prezren podsjetnik na nekadašnji život u zajedničkoj državi.
Bila je to prohodna, pametna i zabavna knjiga, kojoj je Vojnović učinio medvjeđu uslugu objavljivanjem svojeg drugog romana 'Jugoslavija, moja domovina', s obzirom da je riječ o djelu koje svojom političkom, psihološkom i pripovjedačkom kompleksnošću zapravo pokazuje da se pisac sa 'Čefurima' tek zagrijavao. 'Jugoslavija, moja domovina' je meastralno napisana uvijek problematična druga knjiga, na kojoj se često pokazuje je li autor one hit wonder ili netko tko će daleko dogurati. Vojnović je ovo potonje, hrabar i vješt pisac s okom za razarajuće detalje i stvaranje živopisnih likova, ali ponajviše humanist koji ne moralizira, no savršeno umije razlikovati dobro i zlo, čak i kada su – kao što je većinom slučaj – spojeni u istoj osobi.
'Jugoslavija, moja domovina' započinje s intrigantnom premisom: dvadesetineštogodišnji Vladan Borojević otkriva kako njegov otac, oficir JNA, nije poginuo na hrvatskom ratištu 1991., nego je živ i – optužen za ratne zločine! Vojnović šalje svojeg psihološki izmučenog i zatvorenog protagonista na put razotkrivanja, očevih zločina i vlastitih sjećanja, koji ga iz Ljubljane vodi u Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i, na kraju mučnog puta, u Beč, gred u kojem žive desetine hiljada ljudi iz bivše Jugoslavije. Pritom Vojnović suočava ionako ne baš naivnog Vladana s galerijom upečatljivih tranizicijskih likova, čija čovječnost uopće ne skriva potpuni unutarnji moralni slom i životni kukavičluk, bez obzira bila riječ o bošnjačkom lokalnom moćniku u Goraždu ili velikosrpstvom izluđenoj rodbini u Novom Sadu. Svi oni su olupine ljudi, uništeni ratom i svojom ulogom u njemu, ali redom nesposobni preuzeti odgovornost za bilo što učinjeno. Bilo je takvo vrijeme i takva nam je sudbina, ponavljaju svi manje-više isti refren.
Vojnović je u 'Jugoslaviji, mojoj domovini' vjerojatno prvi u regiji postavio jedno od najvažnijih pitanja naše budućnosti, koje mogu jedino djeca postaviti roditeljima da ima efekta: 'A što ste vi radili za vrijeme rata?' to je pitanje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo u srži fascinantne transformacije njemačkog društva i njegova suočavanja s nacističkom prošlošću, no na prostoru bivše Jugoslavije ga djeca još uvijek ne postavljaju.
U Hrvatskoj se zato obožava ponavljati da je Domovinski rat bio 'čist kao suza', što zahtijeva pitanje koje nitko ne postavlja: 'Čija suza?' Jer, Vojnović podsjeća da je rat sam po sebi prljava, odvratna i zločinačka rabota, bez obzira napadaš li ili se braniš, te da se od ratne traume spasiti može jedino suočavanjem s istinom i razgovorom o onome što većina želi pomesti pod tepih. 'Jugoslavija, moja domovina' vraća u fokus nepobitnu ali sustavno ignoriranu činjenicu da rat podrazumijeva ubijanje drugih ljudi, koje uništava i onoga koji to čini, bez obzira je li mu cilj pravedan ili ne. Dani ponosa i slave su zapravo dani ubijanja i krvi, svugdje i uvijek.
U 'Jugoslaviji, mojoj domovini' Vojnović poduzima i temeljitu dekonstrukciju vojničkog mentaliteta, ponajviše onog koji je vladao u JNA, prokazujući ga kao reduktivnog i nehumanog, s obzirom da u lijepo izglačanim uniformama ljudi nestaju a izranjaju čudovišta. To je, nema sumnje, antimilitaristički roman, u kojem je najveća skepsa rezervirana za one koji služe svojoj domovini, koji slušaju naređenja i koji u svemu tome ne vide ništa drugo nego neizbježnu sudbinu. Rastrzani Vladan Borojević na kraju svojem ocu pokazuje da izbor uvijek postoji, te da je dezertirati u suštini časnija opcija nego ubijati.
Uz napetu priču u kojoj se uvjerljivo pokriva više toponima (ima tu i mnogo Pule), seriju likova koja fasciniraju svojim promašenim životima i jasan autorov stil, 'Jugoslavija, moja domovina' odrađuje i u vanliterarnom polju važan posao, pokazujući da rane rata nisu zarasle, nego su opasno zagnojene svetinjama, dignitetima i ostalim floskulama pored kojih za ljude i njihove tragične sudbine nema mjesta.
Jugoslavija, moja domovina
citajme.com, jasenka Begić, 23.1.2014.
”Ljudi pamte – to je njihovo najveće prokletstvo”
What Did You Do in the Yugoslav Wars, Daddy? engleski je prijevod naslova posljednjega romana mladoga i u posljednje vrijeme sve važnijega slovenskog autora i filmskoga redatelja Gorana Vojnovića. S prvim izdanjem ove knjige javile su se brojne polemike vezane za sam originalni naslov, brojne od kojih su većina optuživale autora za ”namjerno privlačenje pozornosti” i ”buđenje nostalgije”.
Sasvim je sigurna činjenica da oni koji tako misle nisu s pažnjom pročitali ovaj tekst i vjerujem da će to primijetiti mnogi nakon čitanja ove izvrsne knjige – ovo nije ”još jedan roman o raspadu SFRJ” niti ”još jedan predvidljiv jugonostalgičarski roman”.
Sigurno ne u onome smislu u kojemu ga se uporno povezuje s ispraznim floskulama koje su često neizbježne kada se netko dotakne tematike ovoga tipa. Iako je originalni naslov ironičan komentar sadržaja koji pronalazimo u knjizi, engleski je prijevod vjerniji utoliko što u jednoj mjeri zapravo sažima radnju, ali i postavlja pitanje cijeloj nam regiji.
Vladan Borojević, sin Slovenke i srpskoga JNA oficira, rođen i odrastao u Puli, tijekom ljetnih praznika 1991. godine naglo biva otrgnut iz svoje idealne djetinje svakodnevnice u beogradski hotel Bristol, potom u Novi Sad, potom u Velike Gorice, naposljetku u ljubljanske Fužine te Beč.
Iako rat i njegova osude čine društveno-politički okvir ovoga romana, riječ je zapravo o obitelji razorenoj uslijed ratnih zbivanja i pojedincu koji ostatak svoga mladoga života neprestano pokušava dijelove posložiti u cjelinu. Prvotno uvjeren da mu je otac poginuo na bojištu 1992. godine, šesnaest godina poslije Vladan saznaje da to zapravo nije istina te da mu je otac ratni zločinac u bijegu.
Kako kreće u potragu za njime, ponovno biva suočen s prostorom svake zemlje regije i njihovim pojedinačnim, ali isto tako i zajedničkim mentalitetom. Vladan, od početka do kraja sam, ne pripada nigdje niti se igdje uspijeva u potpunosti uklopiti; za jedne Šokac, za druge Janez, a za treće Čefur, bez identiteta, zemlje i obitelji (iako ta obitelji postoji tek prividno), pokušava pronaći odgovore o svome ocu, njegovim djelima i povijesnoj istini. Nepredvidiv te izrazito inteligentan tekst, progovara o svemu onome što nam je do jednoga povijesnog trenutka značila multikulturalnost, a što se kasnije pretvorilo u sve istaknutije razlike i izgovore za besmislenu, nacionalistički osnovanu mržnju i sukobe.
Ovo je tekst o okruženju i ljudima s kojima su, vjerujem, gotovo svi s ovih prostora bili suočeni barem jednom, bez obzira na generacijsku pripadnost. I to ne u onome patetičnom smislu opisivanja tipičnih balkanskih karaktera i za njih usko vezanih društvenih praksi, za što su neki također optuživali Vojnovića, već u smislu situacija i sudbina koje su na ovim prostorima neprekidno prisutne, a tek se pojedinci na njih osvrću s ovolikom količinom suosjećanja, razumijevanja, pa i humora.
Osnovna pitanja koja nam Vojnović postavlja su: ”Što je s djecom koja su se našla usred svega?”, ”Što je s kolektivnim sjećanjem” i ”Što je s onima koji su se nekažnjeno spasili od odgovaranja za počinjene zločine?”
Vjerujem kako upravo ovakve knjige mogu pomoći u pronalaženju barem djelomičnih odgovora na ovakva i slična pitanja, te kako osobito mogu pomoći u obrazovanju nekih novih generacija koje se ne odmiče od primitivizma te koje se uporno uči o samo jednoj strani i truje mržnjom, ili kako je to Vojnović rekao: ”infantilnim balkanskim sentimentom” i ”neuravnoteženim bratskim klanjem koje se tu naokolo ritualno obavlja svakih pedeset godina”.
“Jugoslavija, moja domovina”, Goran Vojnović: Otac je sinu vuk?
oslobodjenje.ba, Đorđe Krajišnik, 25.10.2014.
Veliko je pitanje uloge očeva u ratu. Pitanje koje bi se neizostavno nakon svakog rata, posebno u ovim našim ratnocikličnim područjima, nužno moralo postavljati.
Najprije, da bi se tim pitanjem pokušalo doći do privida katarze, te bar nekako nastojalo prevenirati mogućnost da se jedan isti takav ili mnogo krvaviji rat ponovi. A potom i da bi se postavljanjem tog neugodnog pitanja, propitivanjem uloge očeva, pokušalo sebi objasniti šta se to zapravo sa našim očevima dešavalo, da li su i u kojoj mjeri oni odgovorni za nesagledive količine bjesomučnog ludila koje je protutnjalo ovim komadom zemlje. Dakako, riječ je o gotovo generacijskom pitanju, koje se na svakom kutku svijeta, svuda, negda jednom moralo postaviti. Jer, takva je jednostavno povijest onoga što imenujemo kao ljudski rod. Krvava i mračna. No, možda je čak to posve utopijsko pitanje, koje nismo u stanju prevaliti preko usta kao ljudska bića. Pa smo baš pred tom potrebom nemušti da se artikulišemo, da uhvatimo dovoljno vazduha, da se okrenemo na pravu stranu, i napokon se, bez obzira koliko to bilo bolno, suočimo sa onim što je u znatnoj mjeri i dio nas samih. Ili sa onim što svakako, bez obzira na naše direktno neučestvovanje, jeste teret koji gotovo kao prirodnu datost nosimo. Uvijek pri tome primorani da budemo oprezni, da imamo u vidu sve ratove prije toga, da pravimo paralele između njih, pronalazimo opravdanja ili optužbe, sežući u davno sagnjila istorijska bratoubistva.
Provalija tišine
Koliko je nas danas, poslije naših ratova devedesetih, u stanju uopšte sagledati stvarnost rata iz perspektive očeva? Otrgnuti se kućnog narativa, ustaljenih laičkih perspektiva i zvanične nacionalizirane istorijografije, te pokušati pojmiti rat iz te najbliže, intimne stvarnosti? Da li uopšte postoji način da se ta, u konstantinovićevskom smislu, Dekartova šutnja naruši? Da se nijema stijena očeva nekim eksplozivom razruši ili da se sama, erozirana, raspadne kako bi iz nje potekle riječi koje će nam omogućiti sukobljavanje, direktno, nemilosrdno sudaranje, sa narativom očeva. Čini se da je to korak teži od neba, šutnja koju ne mogu pomjeriti ni riječi koje dolaze iz nutrine samog očaja, nikakvi krikovi sopstva, nikakve boli, grčeviti trzaji, uvijek se ispred nepremostivo pruža, kao nepregledno, ono popinsko, nepočin-polje, provalija tišine i nemogućnosti odgovora. Ta ukorijenjenost šutnje ipak ne znači, nikako ne znači, da se pitanje i dalje ne mora upućivati. Bez obzira na to što se svijesti mimoilaze u svjetlosnim godinama, što pojmovni okviri ne mogu da se približe, što su posve razmagnetisani polovi razumijevanja, traženje odgovora na pitanje uloge očeva u ratovima je pitanje ličnog opstanka, preispitivanja pred uvijek nadirućom sumnjom koja može da uguši ako se na vrijeme ne uhvati slamčica kroz koju će se dolaziti do vazduha.
U toj antigonalnoj stvarnosti očeva i nas otvara se prostor da se umjetničkim sredstvima obuhvati sve ono što proizlazi kao nemogućnost u toj komunikaciji. Umjetnost, poglavito književna, tu je da postavi sva ona do mučnosti neugodna pitanja, da ih razobliči, da njima pokuša jednom doći do bilo kakvih stvarnih odgovora koja ne izmiču, u svojoj ljigavosti, pod prstima čim se uhvate, nego ih je moguće zadržati dovoljno dugo da bi se proizveo efekt suočenja. Književnost je o temi očeva u ratu kod nas, kao, uostalom, na cjelokupnu tu “ratnu sagu”, odgovarala različitim sredstvima i na razne načine, ali u velikoj mjeri brojne teme su ostale gotovo neobrađene ili nedovoljno dobro obrađen. Ostalo se negdje u međuprostoru, bez stvarnih pitanja koja mogu biti nešto više od konvulzija na platformi literature, koja mogu biti bar jedan korak ka istinskom probijanju tih zidova smutnje i neartikulisanosti pred tom strahovitošću. Istina je da je gotovo sve što se ovdje piše posljednje dvije decenije usmjereno u tom pravcu, da se pisci mahom laćaju tema koje se odnose na sam rat i iskustvo istoga, ali doima se da je to sve još suviše opterećena književnost. Tačnije, književnost bez otklona, bez tako prijeko potrebne ironijske distance, bez obzira o koliko se mučnoj temi pjevalo. Iz tog mrmljanja sebi u bradu vlastitih ratnih trauma, patetiziranih, viktimiziranih, patriotiziranih, porodila se čitava jedna plejada pisaca koji nisu uspjeli da dokuče ništa suštinsko od te lomljive stvarnosti, već uz vjetar pjevaju sebi terapije i oslobađanja. Dakako, književnost može sadržati i takva svojstva, ali to nije njen prvenstveni zadatak, niti se na taj način može proizvesti bilo kakav efekt stvarnog oslobađanja od demona koji nas svako malo zaskaču iz zakutaka prošlosti, prijeteći da budu jedina izvjesna budućnost.
Roman “Jugoslavija, moja domovina” Gorana Vojnovića jedan je od rijetkih primjera autorski veoma uspjele obrade teme rata devedesetih. Kao i postavljanja pravog pitanja o ulozi očeva u tom ratu. Iako, nominalno, dolazi iz slovenačke književnosti, Vojnović je uspio zahvatiti u najširem mogućem luku cjelokupan ovaj prostor, te ga kroz svoj roman u pravom smislu riječi suočit sa svim njegovim posrnućima u zločinstva.
Pripovijedajući priču Vladana Borojevića, koji nakon niza godina saznaje da njegov otac, general Nedeljko Borojević nije – kako mu je u djetinjstvu bježeći od mučne šutnje svoga muža, koji nije mogao da se odrekne vojne službe i izabere porodicu, tvrdila majka Duša da bi spasila sina od patnje za nedostajućim ocem – mrtav, već da je odgovoran za ratne zločine tokom rata devedesetih, te da se skriva pred goniocima iz Međunarodnog suda pravde, Vojnović mapira sve ono što su ukorijenjene karakteristike ovog ratom opustjelog prostora. Krećući u potragu za ocem, Vladan prolazi svim bivšim jugoslovenskim republikama u kojima je bjesnio rat, na taj način nam ispisujući, na otvrdloj koži, mapu jednog mentaliteta, zarobljenog u svom postraću kao u kakvom čistilišnom limbu.
Vladanovo djetinjstvo
Pripovijedajući u dva narativna toka, retrospektivom se vraćajući u Vladanovo djetinjstvo, gdje traži uzroke za određena kasnija događanja, te prateći njegovu potragu za ocem, ratnim zločincem, Vojnović nam priča jednu veoma mučnu priču o suočavanju sa figurom nestalog oca, koji odjednom iskrsava u najgorem mogućem obliku. “Jugoslavija, moja domovina” je roman o teškoj unutrašnjoj borbi glavnog lika, kako sa svojim fužinskim životom, majkom koja je postala stranac, cijelim okruženjem koje ga u potpunosti guši i obesmišljava, emotivnim nestabilnostima, mentalitetom koji je proizveo niz naših uljuljkanosti u kojima su najgori zločini mogući, te na kraju sa velikom dilemom kako se suočiti sa ocem čije lice izgleda demonski u oniričkim košmarima, a opet sa druge strane u sjećanju odraslog nedonoščeta figurira kao lice davnog, dobrodušnog oca.
Roman Gorana Vojnovića jeste često obilježen opštim mjestima naše svakodnevice, možemo mnoge situacije prepoznati kao one koje neprestano živimo, u kojima se krećemo i vrtimo, ali ipak nije obična priča, već veoma uspjelo umjetničko uobličenje jednog, vječnog pitanja o ulozi očeva u ratovima, i našeg odnosa spram njih i samih njihovih ratova. Iz kojeg proizlazi i drugo pitanje koliko su ti ratovi i naši ratovi, te šta su nama naši očevi izašli iz ratova? Otac je sinu vuk? Na kraju, “Jugoslavija, moja domovina” putopis je o jednoj razorenoj zemlji, potonuloj u rupu koju je sama sebi kopala i u konačnom iskopala. A što je još važnije, ovaj roman uspjelo je umjetničko djelo sa veoma izraženim senzibilitetom za gradnju unutrašnjih odnosa likova, njihovih veza i lomova, te sa jasnim ironijskim žaokama koje čuvaju od potonuća u svakovrsnu patetizaciju.
Slične knjige
