Jom Kipur
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 376
-
Datum izdanja: studeni 2014.
-
ISBN: 978-953266598-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 440 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Trenutak u kojem hrvatski branitelj Josip Matijević, dragovoljac Domovinskog rata, ulazi u ordinaciju i odluči da će se povjeriti mladome psihijatru Grguru Romiću jedan je od onih prekretnih trenutaka u izboru svakog pojedinca da promijeni sebe. Josip Matijević, ratnik koji je branio Osijek i Vukovar te preživio srpske logore, čovjek je koji se ne može pomiriti s nepravdom, opterećen obiteljskim nasljeđem i svakodnevnom političkom situacijom. Doktor Romić drugi je, drugačiji, mlad, neiskusan, posvojeno dijete, nepriznat od kolega, te se želi dokazati ili pobjeći. Razgovori u kojima se ne zna tko je pacijent, a tko liječnik pokazuju svu dubinu trauma koje poput demona opsjedaju hrvatsko društvo opterećeno novim i starim podjelama, nezaraslim ranama, zločinom i kaznom.
Vješto kombinirajući suvremenost s biblijskim motivima kazne i progona, Jom Kipur Ivane Šojat roman je velike epske snage i duboko liričan u tragedijama pojedinaca. Kada će svanuti Dan pomirbe – Jom Kipur – i trebamo li se prije njega prvo pomiriti sami sa sobom da bismo mogli pogledati druge u oči, samo su neka od pitanja koja postavlja Ivana Šojat.
Drukčiji pogled na život branitelja
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 31.12.2014.
Blagdan pomirenja i pokajanja Jom Kipur stoji kao simbol u naslovu novog romana osječke književnice Ivane Šojat-Kuči koja se od “Unterstadta” nadalje, u književnom smislu, bori s utvarama prošlosti, ratova i traumama pojedinaca. “Jom Kipur” tematski je blizak prethodnom romanu “Ničiji sinovi” u kojem je kroz dvoglasnu priču o bračnom životu načela temu svakodnevice razvojačenih branitelja u kojoj se neke davne slike utapaju u alkoholu i besmislu koji razaraju brakove, obitelji, na kraju krajeva i pojedinca samoga, u prenesenom, ali i doslovnom značenju. Novi roman preuzima tematiku i strukturu u kojoj se sučeljavaju dvije osobnosti, ovaj put iz pozicije pripovjedača u 3. licu koji nam donosi priču o gospodinu Matijeviću i doktoru Romiću. Matijević je bivši branitelj koji je u nježnim godinama prošao užase vukovarske bojišnice i logora Stajićevo, a Romić psihijatar s kojim razgovara u bolnici. No, ono što je važno istaknuti (i pohvaliti) promjena je vizure iz koje se promatra braniteljska tematika, a o njoj su nam do sada u svojoj prozi svjedočili mnogi autori, poput S. Bukovac, R. Međurečana, pa i same Šojat-Kuči. Matijević, naime, nije tipičan lik branitelja, njegova svakodnevica nije ispunjena alkoholom, kladionicama, obiteljskim nasiljem i suicidalnim mislima.
Istina, u bolnici se našao nakon što je “pukao” na javnom skupu na kojem je prepoznao retoriku nasilja, nacionalne netrpeljivosti i nepravde za koje sam najbolje zna kako mogu završiti, svoj je stan “opremio” isječcima krvavog nasilja sa svih strana svijeta, obilježavaju ga brojni neriješeni i traumatični obiteljski odnosi, no njegov je problem, ako tako možemo reći, podignut na višu, gotovo filozofsku, svakako i religijsku razinu. U razgovorima s psihijatrom, koji je podjednako glavni lik ovoga romana i nosi svoju traumu onoga “drugog” i “drukčijeg”, usvojenog sina s nerazriješenim brojnim pitanjima prošlosti, Matijević će se prije svega baviti pitanjima krivnje, oprosta, žrtve i krvnika. Šojat-Kuči kao i uvijek inzistira na vrlo detaljnoj rekonstrukciji događaja koji su njezine likove doveli do stanja u kojem ih zatičemo, svojevrsnoj faktografiji slavonske, prije svega vukovarske dionice Domovinskog rata.
No, naglasak nije na tome, premda je to kontekst bez kojeg se ne može, već na kompleksnom ulaženju u aspekte zla koje se Matijeviću ukazuje na javi i u snu i o kojem konstantno razmišlja, zbog čega je cijela priča odmaknuta od lokalnog i podignuta na univerzalnu razinu. S jedne strane rješavaju se privatni demoni koji onemogućavaju funkcioniranje u svakodnevici, a s druge pitanja na koja čovjek, umjetnost, literatura pokušava pronaći odgovore od samih početaka svoga postojanja. Istovremeno s pacijentovom ispovijedi i njegov psihijatar doživljava razvoj i promjene, na što ga na posredan način navodi lucidno pacijentovo promišljanje, a među njima se razvija neobična, ali ne prenaglašena i patetična blikost.
Doktor Romić, kojeg je kao dječaka romskog podrijetla usvojila uštogljena i ne baš topla zagrebačka obitelj, ipak je donekle ostao u drugom planu, nešto nedorađeniji, premda je njegova trauma i njezino razrješavanje odmacima, pomacima i bijegovima, jednako potentna i zanimljiva tema. U romanu se, dakle, u lokalno obojanom prostoru postavljaju pitanja pojedinčeve slobode, odnosa prema ideologijama, mogućnostima izbora i sl., zbog čega roman nadilazi svoju polazišnu temu i uranja u kompleksne slojeve promišljanja, ali se srećom u njima ne gubi, nego uspijeva priču logično posložiti, u epskom zamahu koji ionako pripovjedačkom temperamentu ove autorice najviše odgovara.
“Jom Kipur” kompleksan je roman koji osim glavnih donosi i vrlo indikativnu i zanimljivu galeriju likova, ali prije svega potiče čitatelja na razmišljanje o temi koja je naznačena već naslovom, čak i na revidiranje vlastitih stavova ili uvriježenih istina. Ono što se bi se tom romanu plemenite teme moglo prigovoriti jesu mjestimično umjetni, dugački, dramatski dijalozi kojima nedostaje spontanosti i ono što sam već povodom “Ničijih sinova” nazvala mjestimičnom “prenapisanošću”. No, iskorak iz klišejiziranog prikaza branitelja, korak naprijed unutar vlastita opusa i hrabrost suočavanja s vrlo složenom i “skliskom” tematikom, nadoknađuje sve tehničke nedostatke i “Jom Kipur” čini romanom koji bi trebali pročitati ne samo oni koji se posredno ili neposredno bave ovom temom.
Ivana Šojat-Kuči: Jom Kipur
mvinfo.hr, Dragan Jurak, 12.1.2015.
Četvrti roman Ivane Šojat-Kuči “Jom Kipur” dijalog je psihijatra Grgura Romića i hrvatskog branitelja s dijagnozom PTSP-a Josipa Matijevića. Pacijent je dobrovoljno ušao u liječničku ordinaciju. U mladome psihijatru vidi osobu s kojom može razgovarati i kojoj se može povjeriti. Njihovi susreti pretvaraju se u ritual važan i pacijentu i liječniku. Na pacijenta liječnik ima blagotvoran i pozitivan učinak. No ipak, svakodnevne seanse doktora Romića i branitelja Matijevića tek se uvjetno mogu nazvati dijalogom, pa čak i unutar psihijatrijske terapije kao takve.
Što liječnik zna o ratu? O prvim leševima koji su u čudnim pozama ležali na ulicama? O mirisu baruta u Vukovaru? O padu grada? O zarobljavanju? O odvođenju do autobusa pognutih glava, s rukama na leđima? O djeci i ženama koje vas pljuju kao ustaške koljače? O mučenjima u logoru Stajićevo? O zlostavljanjima u zatvoru u Nišu? Dijete u to vrijeme, liječnik je bio pošteđen rata. Studij medicine tu mu spoznaju ne može nadoknaditi. Psihijatar kao takav, ništa ne zna. Nitko ništa ne zna.
Slažući svoje psihijatrijsko izvješće doktor Romić će zaključiti da Josip Matijević ne pokazuje sociopatske simptome, sklonost samoubojstvu, ni neke drugo oblike destrukcije. Pacijent Matijević bez znakova opstrukcije iznosi proživljeno traumatsko iskustvo, „pa samim time ne predstavlja opasnost od njihova eksplozivnog i nenadanog izbacivanja na površinu”. No sama terapija nije bila dijalog (niti ono što bi se moglo nazvati dijalogom unutar psihoterapije) već monolog s jasnim naznakama ideološke paradigme.
Glas Josipa Matijevića glas je duboke traume. Još više: glas žrtve, glas branitelja s dijagnozom. Traumi to dodaje i određenu ideološku nadgradnju, u njegovom slučaju izraženu ne toliko kroz reproduciranje ideološke paradigme koliko kroz pitanje iskustva i povijesne uloge unutar iste paradigme. Pa time glas autoriteta postaje glas pacijenta a ne liječnika. Jer pacijent nije samo pacijent već i nositelj dominantne ideologije. Liječnik ne može spoznati njegovu traumu, niti na bilo koji način dovesti u pitanje pripadajuću ideološku potku. Liječnik zapravo samo može šutjeti.
Doktor Romić toga je posve svjestan. Pacijenta rijetko prekida, u pravilu klišejiziranim komentarima, i nikada mu ne proturječi, ne propituje ga, ne provocira. Kada to i pokuša pacijent mu uzrujano i prijeteći odgovara da dok se on borio poput štakora za goli opstanak na brodu koji tone - „vi ste u Zagrebu išli u školu, pjevali pjesmice, hodali po gredi, učili klavir...” Dakle, iako nas roman provodi kroz odnos liječnika i pacijenta, to sasvim sigurno nije školski odnos liječnika i pacijenta, kod kojeg je liječnik glas autoriteta. Odnos liječnika i branitelja, u normalnim okolnostima definiran medicinskim relacijama, ovdje je u znatnoj mjeri definiran ideološkim. Premda Josip Matijević bez otpora surađuje s liječnikom, revno iznoseći svoje traumatsko iskustvo, njihov odnos izrazito je asimetričan. U njemu ima dijaloga tek onoliko koliko to pacijent, kao nositelj traumatskog iskustva ali i ideološke paradigme, dopusti.
U jednome trenutku liječnik Romić pomišlja da mu treba psihijatar. Ili da Josipu Matijeviću treba svećenik. Odlazak na psihijatriju je sramota, „ljaga što je svaki pacijent baca na svoju obitelj”. Odlazak u crkvu je poželjna društvena i ideološka legitimacija. „O posjetima psihijatriji se šapuće, dok se Crkvom razmeće”, zaključuje Šojat-Kuči kratki ekspoze o medicinskom i vjerskom autoritetu u pitanju hrvatskih branitelja.
I za roditelje Josipa Matijevića odlazak na psihijatriju je sramota. Starome za sve su uvijek krivi svi ostali, samo ne Hrvati, pošteni katolici. Hrvatski branitelji po definiciji ne mogu biti za ništa krivi. Niti mogu imati neke probleme koje ne može riješiti njihov, katolički svećenik, i njegov prerogativ odrješenja grijeha. Sin koji je napravio izgred na skupu neke minorne desničarske stranke, zbog čega je i završio na psihijatriji, sin koji je prestao mrziti Srbe i počeo govoriti o općem zlu - za oca je „đubre prodano”. Stari će sinu kazati „da su ga crveni kupili, da je dušu prodao, da je okaljao časnu hrvatsku odoru”, i time zauvijek s njime raskrstiti.
U odnosu između oca i Josipa, dakle, otac je taj koji je glas autoriteta. Otac progovara iz ideološke paradigme koju je Josip napustio, izdao. Zbog toga otac za razliku od psihijatra može govoriti i onome što sam ne zna, što nije iskusio: o ratu, Vukovaru, zarobljavanju, mučenjima. Time Ivana Šojat-Kuči uspostavlja vrlo zanimljivu mrežu unutarhrvatske komunikacije. Dok u psihijatrijskoj ordinaciji Josip Matijević govori, doktor Romić tek povremeno čini bilješke. Josip ima monopol na priču, a psihijatrija šuti, čak i više no što je uobičajeno.
No kod kuće otac Josipu osporava njegov monopol na priču, pa ga i izravno ušutkava. Očito, ono što jedan glas čini glasom autoriteta, što nekome daje monopol na priču, spoznaju, istinu... jest vladajuća ideološka paradigma, nacionalističke provenijencije. Izvan nje ničega nema. Izvan nje jest i psihijatar, ali i sam hrvatski branitelj Josip Matijević kada počinje propitkivati tu paradigmu. Roman Ivane Šojat-Kuči zanimljivo oslikava tu vrlo važnu geografiju hrvatskog društva, prisutnu na svim razinama političkog života, uključujući i aktualno pitanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, i višemjesečni protesta invalida Domovinskog rata ispred Ministarstva branitelja.
Naslovni Jom Kipur židovski je praznik pomirbe i opraštanja. Josip Matijević će isprati svoje traume, izmiriti se sam sa sobom i svojom okolinom. Iako se činilo da liječenje ne vodi nikuda, da predstavlja tek jednosmjerni monolog, nakon dvadeset godina Josip će započeti novi život. Kraj romana donosi izlaz, olakšanje. Branitelj s dijagnozom uspostaviti će kontakt sa svojim liječnicima, djevojkom, majkom. Monolog će završiti.
Premda ovakav kraj proizlazi iz logike romana, iz Josipove spremnosti na liječenje, ali i napuštanje ideološke pozicije koja hraneći se mučeništvom u konačnici reproducira bezizlaznost i traumu, on se ne doima univerzalnim, primjenjivim na tekuću hrvatsku svakodnevicu. Gotovo dvadeset godina nakon rata hrvatsko društvo i dalje je duboko podijeljeno između onih koji su iskusili rat i onih koji nisu, između mirnodopske Hrvatske i Hrvatske koja je još uvijek u rovu, u stanju permanentnog ratnog stanja: između onih koji su nositelji dominantne ideološke paradigme i onih koji su ideološki sumnjivi...
A u tom hrvatskom romanu Jom Kipur baš ništa ne predstavlja. Pomirba, približavanje, moguće je tek onoliko kolika je spremnost za povlađivanje i pokoravanje nacionalističkom monologu.
Branitelji koje ja znam nasmijani su ljudi koji oko sebe šire pozitivu
Jutarnji list, Karmela Devčić, 12.1.2015.
Što je oprost i može li se bez njega, zgrčen u mržnji, bijesu, opsesivnom optuživanju - nastaviti živjeti? Ostaje li zarobljenik koji ne oprosti zauvijek, i na slobodi - zarobljen? “Jom Kipur”, novi roman Ivane Šojat-Kuči, kako i naslovom daje naslutiti, tematizira traume, priča kako čistiti iz sebe ne bi li ostatak života bio podnošljiviji.
Skelet romana čine razgovori nekadašnjeg branitelja Matijevića i psihijatra Romića. Psihijatar, usvojeno romsko dijete koje je podigla emocionalno distancirana intelektualka, nosi pak svoju traumu koja se u romanu djelomice razotkriva paralelno s Matijevićevom.
- Poznajem nekoliko psihijatara i puno branitelja. Ideja mi se sama nametnula, htjela sam rušiti predrasudu o branitelju koji mora proći kroz psihijatrijske ruke da bi ozdravio. Moj branitelj sam ozdravlja, pokazujem da sami moramo ozdraviti, možemo se izliječiti samo ako se suočimo s onim što nas najviše boli - kaže autorica.
Počast prijateljima
- Obično pisci, kad uzmu pisati o nečem što ih je jako potreslo, odu u patetiku. Bojala sam se toga, zato mi je trebalo toliko godina odmaka. Htjela sam romanom odati počast mojim prijateljima, braniteljima koji su izginuli. Imali su od 18 do 23 godine, svi su bili studenti, danas bi bili odvjetnici, menadžeri... Silno mi smeta način na koji se sad dominantno prikazuje branitelje - kao da su to lišajevi, prištevi na koži naroda, ljudi alkoholizirani, drogirani, koji manijakalno vise po kladionicama. Nitko ne piše o braniteljima koji su, unatoč svemu što su prošli, izašli kao predivni, nasmijani ljudi, koji imaju svoje OPG-ove, male biznise, rade i žive šireći pozitivu. Većina branitelja koje ja znam je upravo takva.
Godine na bojištu
Šojat-Kuči piše o poznatom joj, ponešto doživljenom. Koncem srpnja 1991., kad se zapucalo, u to vrijeme studentica druge godine, javlja se u dobrovoljnu postrojbu.
- To mi je bila sasvim prirodna reakcija. I inače je u meni jaka ta ‘muška’ strana. U Zboru narodne garde prošla je protutenkovsku obuku, pušku je nosila godinu i pol, pokušali su je “maknuti u stranu, da kuha kave”, ali tvrdoglavo se držala bojišta, sve dok netko nije shvatio da zna jezike pa su je angažirali kao prevoditeljicu. - Jedno sam vrijeme, radeći na romanu, bila prilično depresivna. Puno sam vremena provela u razgovorima s bivšim logorašima, odgledala hrpu dokumentaraca, najteže mi je bilo pisati dio gdje Matijević priča o logoru, tu sam se najviše bojala patetike. Svjesna sam da se ljudi već groze takvih priča.
Što znači oprostiti, je li oprost, na koncu, instinktivna strategija preživljavanja?
- Oprost je jedini način očuvanja cjelovitosti duše. Bez njega u čovjeku se nastanjuje mržnja koja uvijek, neizostavno, izjeda svojega “kućedavca”, a ne onog protiv koga je usmjerena. Premda puno logičnije zvuči ono starozavjetno: oko za oko, zub za zub, oprost je jedini način čovjekova zadržavanja u dobroti. Čak i ako nema isprike, čak i ako izostane kajanje počinitelja. Oprost je u skladu sa svim vjerama na kojima počiva zapadna civilizacija - kaže.
Moramo biti strpljivi
Kad završava jedan rat, može li on stvarno završiti prije no što se pročisti kroz generacije, ode iz kolektivne memorije?
- Rat na političkoj razini završava primirjem, kapitulacijom, ponovnom uspostavom bilateralnih odnosa. Na ljudskoj razini on traje dalje, to trajanje ovisi o okolnostima. U slučaju Domovinskog rata ne smijemo zaboraviti nestale i mrtve koji još leže po zatajenim masovnim grobnicama, zaboravljenim gnojnicama, bunarima. Bojim se da se neće okončati dokle god postoje oni koji oplakuju svoje nepronađene mrtve, koji susreću svoje krvnike koji im nekažnjeni i dalje žive u susjedstvu. Ne smijemo zaboraviti da ni uljuđena Europa još uvijek zapravo nije pregrmjela ni Prvi, ni Drugi svjetski rat, da se još uvijek obračunava s tuđim i vlastitim demonima. Moramo biti strpljivi. Prvo sami sa sobom, a zatim i s drugima.
Roman o janjičarima
Ivana Šojat-Kuči žena je zanimljive biografije. Višestruko nagrađivana autorica čija djela podjednako hvale i književna kritika i publika, do rata je u Osijeku studirala fiziku i matematiku.
- Zapravo sam htjela studirati ondašnju jugoslavistiku. No, kad sam došla i vidjela tko sve ide studirati književnost, da tamo stoje moje kolege iz školskih klupa za koje sam znala da ih literatura uopće ne zanima, od muke sam predala svoje papire na - matematiku i fiziku, iako s time, osim što su mi i ti predmeti dobro išli - nisam imala nikakve veze. Moji su kod kuće ostali zatečeni.
Osam je godina živjela u Belgiji gdje je diplomirala francuski jezik. Prevodi s francuskog i engleskog.
Već dugo priprema povijesni roman u kojem se vraća u Osmansko carstvo, sprema se pisati o janjičarima.
- Čitam materijale, potrebno je stvarno psihički se prebaciti u to vrijeme, biti jako potkovan u islamu i kršćanstvu toga doba. Mislim da ću početi pisati za mjesec-dva.
Ratna golgota koja ipak budi nadu
24express, Tamara Horvat Kanjera, 16.1.2015.
Nakon od kritike i publike dobro prihvaćenih priča, osobito iznimne zbirke Ruke Azazelove, nagrađenog i dramatiziranog romana Unterstadt te odličnog Ničiji sinovi, ova profesorica francuskog jezika i uspješna prevoditeljica javila se novim romanom u kojemu se uhvatila u koštac s nesretnim ratom čije ćemo posljedice još dugo osjećati. Napisan je iz poratnog gledišta, a već svojim naslovom – Jom Kipur je židovski blagdan pomirbe - nagovještava glavni motiv i autoričinu poruku.
Branitelj Josip kao 19-godišnjak otišao je u rat vođen idealima, a dvadeset godina poslije zbog incidenta što ga je izazvao otpremljen je na psihijatriju. Josip je preživio srpske logore kao jedan od nesretnih branitelja Vukovara, pretrpio je mučenja i psihičke i fizičke strahote, ali u razgovorima s mladim psihijatrom Grgurom ne otkriva samo svoju ratnu golgotu nego i život u nesređenoj obitelji s ocem tiraninom i podložnom majkom. Uz to ga tišti politika svakodnevice i nesuđena ljubav prema Dubravki, nekad djevojci njegovog prijatelja, koji je stradao u tom istom ratu i kojega ona ni nakon toliko godina ne želi „pustiti“. Josip se pokušava nositi i s kompleksnim odnosom prema majci, koju istodobno voli i prezire zbog pokornosti i sljepila što ga gaji prema nasilnom ocu.
S druge strane i psihijatar Grgur kroz njihove razgovore preispituje vlastite traume. Kao posvojeno dijete romske krvi nosi breme drugačijosti još od djetinjstva, jer je osjećao da je uvijek negdje na društvenoj margini, unatoč finoj obitelji koja ga je posvojila. I dok njegova dobra no pomalo hladna majka i sad udovica čeka da se on konačno oženi, Grgur nije siguran što želi učiniti sa svojim životom. Tako zapravo liječnik i pacijent jedan drugome pomažu zaliječiti frustracije i boli.
Sam rat prikazan kroz Josipove duboko emotivne priče autorica donosi s puno promišljenosti i senzibiliteta ne priklanjajući se općenitim, pojednostavljenim podjelama na dobro i zlo, zločince i žrtve. Kroz mučne epizode i traumatična Josipova razmišljanja pratimo njegove sumnje i propitivanja o smislu ratovanja i ubijanja, uz neizbježne motive zločina i kazne te biblijske progona i pomirbe. Jom Kipur je zrelo djelo vrsne spisateljice koja se ne libi zadirati u najozbiljnije i najosjetljivije teme rata i nerazrješivih podjela na ovim prostorima kao i problema s kojima se branitelji i danas moraju nositi. Roman je pripovjedački zaokružen i strukturno gotovo besprijekoran, a glavni likovi, osobito Josip, odlično psihološki profilirana. Na kraju autorica i njima i nama ipak nudi katarzu i nadu, odnosno kako zaključuje Josip: „Moramo dati kako bi nam se dalo. Ispriku za oprost, mržnju za ljubav, istinu za mir.“
Roman o branitelju
Darko Milošić, Novi laki komadi, Sandorf, 2015.
U konačnici, radi se o čovjeku i zlu. Oboje, u konačnici, predstavljaju neproničan misterij. Da, znamo ponešto – mislimo da znamo – o sebi, o ljudima oko sebe, svatko se neizbježno susretne sa zlom tijekom života, svatko osjeća posljedice njegove zloćudne nazočnosti, i najgore je, najružnije, najviše nas sablazni kad se očituje kroz bližnjega, ili čak i kroz nas same. Tada smo suočeni s dvostrukom enigmom. Obeshrabreni i temeljito zbunjeni.
Prizivamo – ako nismo već unaprijed odustali od traženja odgovora – u pomoć znanstvene discipline, antropologiju, psihologiju pa potom čitamo o psihoanalizi i svim školama iz nje proisteklim, no spomenuti pristupi, premda bacaju svjetlo na pojedine aspekte misterijâ, premda detektiraju neku ljudskom biću inherentnu destruktivnost, i dalje nas ostavljaju s mnoštvom upitnikâ iznad glave. Nešto vazda nedostaje, ostaje nedokučivo, opskurno. Kršćansko učenje pak doslovce – i suzdržano – govori o ‟misteriju zla‟. Znanstvena paradigma uopće niti ne barata tim pojmom, držeći da nije u njezinoj domeni. Doista, kojim instrumentima mjeriti zlo? Naposljetku, možda o čovjeku i zlu ponajviše možemo saznati iz mitologije i književnih djela. Nipošto ne tvrdim da ćemo, čitajući ih, dobiti precizne i konačne definicije: nikad ih nećemo dobiti.
Ali, vrsni pripovjedač – vrsni umjetnik – može uspjeti u onome u čemu ne uspijevaju ni znanstvene studije niti teološki traktati, može uspjeti osvijestiti nam nas same, naše bližnje i naše zlo, osobno i kolektivno, na način koji možda nećemo moći verbalizirati, ali ćemo, čitajući što je napisao, dublje – u srcu i bubrezima – spoznati muku proizašlu iz susretâ sa zlom, a tu spoznaju potvrdit će nam potresenost duše i snažan dojam da nismo isti nakon što smo pročitali posljednju stranicu. Tu spoznaju potvrdit će nam i pomak u percepciji, neka nova osviještenost o ograničenosti našeg svjetonazora, skrušeno prihvaćanje činjenice da nas stvarnost sa svojim strahotama nadilazi i da se možda nismo dovoljno potrudili razumjeti, da smo nesvjesno podlegli stereotipima, da od šume više ne vidimo drvo i da nam dnevnopolitičke igre i medijska kakofonija, manipuliranje simbolima, emocijama i memorijom, predrasude ideološke naravi – i u tome vidim pipke zla – zamagljuju pogled na ono što je uistinu i jedino bitno: čovjeka, konkretnog čovjeka, koji 24/7/365 živi svoj užas, svakog dana dvadeset i kusur godina iznova proživljavajući tisuću i jednu smrt kojima je svjedočio, koje je i sâm prouzročio, natjeran okolnostima da bude i nečija žrtva i nečiji ubojica. Jer, rat je poguba ljudske naravi. Ratnici ubijaju i bivaju ubijeni.
Izazvati kod jednog čitatelja strah i sućut, navesti ga da preispita dotadašnje stavove, potaknuti ga da sebi prizna površnost, tvrdoću srca i ravnodušnost, i tako ga osvijestiti i oplemeniti, ili nekog drugog čitatelja ohrabriti da se i on, poput protagonista romana, suoči s demonima koji ga opsjedaju, da potraži saveznike u borbi za svoju dušu i izbori se za sebe, ambiciozan je pothvat, koji i sâm može završiti u jednodimenzionalnoj crno-bijeloj patetici i jeftinom morbidnom podilaženju niskim strastima zaodjenutima u domoljubne parole.
Srećom, kada govorimo o romanu Jom Kipur (Fraktura, 2014.), Ivane Šojat-Kuči, možemo zaključiti da su se njezine ambicije pokazale opravdanima, i da je izuzetno zahtjevnu temu – psihološko-duhovnu rehabilitaciju jednog veterana Domovinskog rata, uz refleksije o neuralgičnim točkama ovoga društva – obradila epski snažno i umjetnički vjerodostojno, ne upavši pritom u spomenute zamke. Naprotiv. Pred nama je roman koji ima potencijal da djeluje iscjeljujuće. Ivana Šojat-Kuči ono o čemu piše i one o kojima piše poznaje iz prve ruke, što dakako ne bi bilo dostatno da se ne radi o autorici koja je već dokazala svoje spisateljsko umijeće.
Josip Matijević, čovjek koji je takoreći iz školske klupe završio u vukovarskom paklu, koji je još jučer potapao vršnjakinje u dravskim plićacima, a nakon pada grada završio u paklu srpskih logora, pa se potom gonjen osvetničkim bijesom vratio na ratišta u Hrvatskoj, dvadesetak godina kasnije, nakon dugogodišnjeg ‟životinjskog‟ opijanja i hrvanja sa sjenama mrtvacâ i mučiteljâ, nakon svog ispada na skupu neke minorne desničarske stranke, koju predvodi sitni karijerist, odluči – jer ga životna iskustva nisu do kraja uništila – pokušati ispovjediti se psihijatru, dr. Romiću.
Pritom, kako to i biva u životu, obojica imaju svoje obiteljske priče. Romića, koji je romskog podrijetla, u djetinjstvu je posvojio par intelektualaca, omogućivši mu stjecanje visoke naobrazbe, pa se pred svojim tjeskobama sklonio u psihijatrijsku struku. Matijević je odrastao u obitelji u kojoj se traume i zlostavljanje prenose transgeneracijski. Otac krut i nepristupačan, majka patnica. Liječnik je suzdržan i rijetko progovara, uglavnom su njegove opservacije suhoparne; pacijent govori mnogo i uz mnogo muke, uz bezbroj cigareta, kao da povraća. No, dr. Romić je empatičan, a Matijević motiviran. Veći dio romana sastoji se – uz povremena Matijevićeva monološka umovanja o prirodi zla – od njihovih dijaloga u ordinaciji, uz reminiscencije iz života oba muškarca, s naglaskom na iznimno realistične opise ratnih trauma i posttraumatskih simptoma kod Matijevića.
Spisateljica je, po meni uspješno, progovorila o čitavom nizu pitanja vezanih uz pojam ‟branitelja‟, posve svjesna svih društvenih prijepora i ambigviteta pa i animoziteta spram onih koje tako nazivamo, proizašlih iz pojedinačnih ekscesa, i o svim onim popratnim pojavama koje vezujemo uz sintagmu ‟Domovinski rat‟, poput ratnog profiterstva, tranzicijske pljačke, ratnih zločina, nestalih i raseljenih itd., itd. Kroz Matijevićeva usta progovara mnogi anonimni veteran suočen s naknadnom mudrošću onih koji na ratištu nisu ni bili, i njemu, koji je naprosto branio svoju kuću, tovare suodgovornost za zlodjela malog postotka onih koji su, iz vlastitih patologija, činili zločine. Muka takvih ljudi sastoji se u, Matijevićevim riječima, sljedećem:
‟Izokreću sve, pretvaraju nas u nakaze, pijandure, budale, kretene, koljače... Prišivaju nam zločine kao oznake srama, svode nas na zločin. Kao da smo svi zločinci koji su oko Knina palili kuće, klali starce... I to boli, doktore, strašno boli. Strašno je teško boriti se protiv mržnje, od koje ne možeš pobjeći ako te zatruje‟.
Ili, na drugom mjestu:
‟Nisam kreten, mačo-nacionalistički manijak, znate. I muka mi je sad pred svima se pravdati, govoriti da zapravo nisam htio rat... Ali osjećam se kao kreten zato što stalno moram nekom objašnjavati da sam samo branio svoje... Srde me huškači, mitomani s obje strane, Srbi koji znaju gdje su grobnice, a šute, prave se blesavi, Hrvati koji su iskoristili i pokrali domovinu u koju su se kleli, koji su Srbima koji se nisu, da tako kažem, ogriješili otimali stanove, iživljavali se na njima dok nisu otišli, srde me svi koji su nasjeli na laži, svi koji žele da naprasno zaboravimo, bez oprosta, razrješenja‟.
Potrebno je osvijestiti, neprestano podsjeća doktor Romić. A nema svjesnosti bez boli. Zato je izlječenje teško, jer ljudi koji su već bili preko svake mjere izloženi boli, moraju se, tijekom terapeutskog procesa, iznova suočavati s katkad nepojmljivo bolnim situacijama. Sa scenama raskomadanih prijatelja ili silovanjima u logorima. Bijeg u alkoholizam, suicidi ili izbacivanje nagomilane srdžbe i preusmjeravanje mržnje na neproduktivne načine i u pogrešnom smjeru, pristajanje da se osobne traume braniteljâ upregnu – i tako zloupotrijebe – u nečije osobne političke ambicije, logične su posljedice, ali i promašene, neučinkovite strategije koje ne donose ploda, koje ne liječe. Potrebno je osvijestiti.
‟Vidite li rješenje?‟
‟Vidim. Sve, konačno treba reći sve, nabrojiti sve zločine, sva sranja, priznati si i ono čega se najviše stidimo... Ne znam dokle ćemo stići nabrajajući... Netko treba doći i reći: da, zasrali smo, napravili smo to, to i to. Svi to trebaju reći, svi iz ovog balkanskog lonca za koji volimo reći da mu ne pripadamo. Sami smo se strpali u divljaštvo. Sami. Zato sami jedni drugima trebamo reći: oprostite. Ali ne zbog političke korektnost, nego zato što je tako, što tako mislimo.‟
‟Vjerujete li da je to moguće?‟ upitao je doktor.
‟To je utopija.‟ Josip je slegnuo ramenima i ponovo sjeo na radijator, zapalio cigaretu. ‟Znam da je utopija, ali ne mogu odustati od nade da će se jednom stvoriti kritična masa ljudi koji će razmišljati trezveno, koji će vidjeti.‟
‟Da‟, kimnuo je Grgur.
Jom Kipur, Dan pomirenja.
Autorica ne ostaje samo na temi Domovinskog rata, nego kroz usta glavnog junaka progovara i o fenomenu zla, posežući pritom za židovskom, biblijskom tradicijom. Zaista, odakle zlo u svijetu? Možda je pitanje pogrešno postavljeno. Možda je pravo pitanje odakle u ovom zlom svijetu, svijetu u vlasti zla, zla koje buja na tlu mržnje, osvete, zlopamćenja i gnjeva, odakle u njemu dobro? Odakle ljubav, odakle humor, odakle nada? Kako to da je ipak, ipak moguće da se psiha oporavi, da se vrati libido, da se vrati osmijeh, da se zlodusi istjeraju?
Izgleda da je i ljubav veliki misterij. Izgleda da se, u konačnici, radi o čovjeku i ljubavi.
Ratna trauma ostaje zavijek, no nužno ju je zauzdati i ušutkati
Gloria Lujanović, Posok.info, 10.2.2016.
Ivana Šojat, književnica, prevoditeljica, pjevačica opere HNK Osijek i dragovoljka Domovinskog rata, nagrađivana i prevođena autorica u Republici Hrvatskoj govori za Poskok o književnosti i kazalištu, ratu i njegovim traumama, odnosima u hrvatskom društvu, ljevici i desnici, braniteljima, ministru Hasanbegoviću i romanu “Ezan” o sprezi islama i kršćanstva kojeg piše zadnjih nekoliko mjeseci...
Kao studentica ste se 1991. javili u dobrovoljnu postrojbu. Iskustvo dragovoljke Domovinskog rata, između ostalog, mnogo ste puta neizravno tematizirali kroz romane što osobito dominira u romanu Jom Kipur. Kritičari pišu kako je to vaš osobni obračun sa sudjelovanjem u obrani RH, međutim, čitajući rekla bih kako se zapravo obračunavate sa društvenim stanjem nakon rata...
Koliko god se danas mnogima nelogičnim i izvan svake pameti činilo to moje dragovoljno sudjelovanje u Domovinskom ratu, ono je bilo meni nekako krajnje logična i nekako ljudska reakcija. Osijek je bio izravno napadnut s tri strane, ljudi su ginuli, sa svih su strana stizale vijesti o pokoljima i paležima. Jednako tako, koliko god nam se ponekad sumanutima čine neke stvari koje nam se u životu događaju, one nas ipak grade kao osobe, ovisno o našem mentalnom sklopu u nama “zidaju” empatiju ili posvemašnju netpeljivost. Naime, baš zahvaljujući ratu sam shvatila u kolikoj mjeri ljude valja sagledavati individualno, u kolikoj je mjeri nužno odustati od potrebe da ljude gomilamo u ladicama vjerskih, nacionalnih, ideoloških ili inih drugih podjela.
U Hrvatskoj je to odustajanje od olake kategorizacije prijeko potreban, baš kao i odustajanje od potrebe da izvore svih zala uvijek tražimo izvan sebe i svoje “zajednice”. Nužno je sagledati sve elemente uzroka koji su doveli do ovakvog ekonomskog i duhovnog stanja, “imenovati” stvarni kukolj.
Jom Kipur, jedan je od rijetkih romana na hrvatskoj književnoj sceni ratne tematike koji korespondira sa stvarnošću. Ne završava happy endom, surov, iskren i racionalan što mnogim književnicima ne uspijeva. Pisanje o ratnim traumama često nosi plastičnost i patetiku, usiljenu poruku mira...
Patetika je najjeftinija trampa za dobivanje široke čitateljske naklonosti. Odbijam to. Premda, moram priznati, bilo je trenutaka kad mi je bilo iznimno teško ne kliznuti baš u to stanje raznježenosti. U ratu sam izgubila gomilu prijatelja, divnih ljudi koji su danas trebali biti noseći, zdravi stupovi ovoga društva. Kad bih samu sebe uhvatila da prelazim mjeru dobrog ukusa, prestajala bih s pisanjem, čekala da me subjektivnost mine, tek zatim nastavljala.
Ratna trauma nije nešto što možemo izliječiti. Ona nam trajno promijeni perspektivu, budući da donosi uvid u strašnu ljudsku prirodu koja se razgoropadi u stanju “oslobođenom” zakonskoga ustroja, kad ubojstvo postaje normalna pojava, a razbojstvo “nagrada za hrabrost”. Trauma ostaje doživotno, samo je nužno zauzdati je, urazumiti, pomiriti se s njom kao s vranom koja vam doživotno sjedi na ramenu i ponekad grakće budalaštine o mraku. Važno je znati ušutkati je, ne slušati je kao ni papigu koju je netko naučio psovkama.
Osnovna dimenzija Jom Kipura sudbina je branitelja Matijevića koji svoj život prepričava psihijatru Romiću i na taj način dolazi do ozdravljenja. Matijevićeva rečenica slikovito opisuje trenutačno stanje.
‟Nisam kreten, mačo-nacionalistički manijak, znate. I muka mi je sad pred svima se pravdati, govoriti da zapravo nisam htio rat... Ali osjećam se kao kreten zato što stalno moram nekom objašnjavati da sam samo branio svoje... Srde me huškači, mitomani s obje strane, Srbi koji znaju gdje su grobnice, a šute, prave se blesavi, Hrvati koji su iskoristili i pokrali domovinu u koju su se kleli, koji su Srbima koji se nisu, da tako kažem, ogriješili otimali stanove, iživljavali se na njima dok nisu otišli, srde me svi koji su nasjeli na laži, svi koji žele da naprasno zaboravimo, bez oprosta, razrješenja‟.
Smatrate li kako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja se srami i minoizira obranu i pobjedu? Mnogobrojni umjetnici u RH pribjegavaju od ovakvih tema, tretirajući ih kao ognjištarske. Je li to paranoja da neće biti dovoljno „kozmopolitiski i pacifistički“ ako recimo performansom tematiziraju pad Vukovara?
Onako kako je Hrvatska jedina država proizašla iz komunističkog ozračja koja nije provela lustraciju, te ne samo da nije poltrone bivšeg totalitarističkog sustava “uklonila” iz javnoga života, nego ih i izravno uključila u zakonodavnu i izvršnu vlast, tako se nije ni ogradila od kriminala koji se tijekom Domovinskog rata događao. Ne mislim tu “samo” na ratne zločine koji su nedvojbeno počinjeni, nego i na ekonomski kriminal koji je cvao tijekom agresije. U Hrvatskoj se tako dogodio “revolucionarni” obrat koji je društvenu piramidu preokrenuo naglavce. U Jugoslaviji smo se znali šaliti kako je nekom bilo dovoljno da je prije partizana svirao frulu da postane direktor glazbene škole, no danas nije ništa bolje. Sve to bacilo je gustu, mračnu sjenu na Domovisnki rat u kojemu su zapravo većinski sudjelovali idealisti, odnosno ljudi koji drugog izlaza nisu ni imali. Baš su ti ljudi danas i najveće žrtve poraća, sustavnog prikazivanja branitelja kao zaostalih i primitivnih manijaka i lopova.
Prema nagrađivanom romanu Unterstadt, HNK Osijek već četvrtu godinu izvodi istoimenu dramu u režiji Zlatka Svibena. Roman prati osječku njemačku obitelj, stradanja u logorima koje su za Nijemce u poslijeratnoj Jugoslaviji otvorile komunističke vlasti. Između ostalog i generaciju žena u Osijeku. Ističete kako nije feministički. Kako je moguće da kultura sjećanja selektivno pamti? Čini li vam se kako se zločini komunističkih vlasti prešućuju, relativiziraju ili neutraliziraju?
Koliko god banalno bilo reći kako povijest pišu pobjednici, to ipak nije daleko od istine. Nitko ne želi kroz povijest koračati okaljan. “Tekovine rvolucije” trebalo je očistiti od grijeha kako bi svetački prikazani prvoborci mogli biti poslijeratni uzori. Baš zato, nije bilo poželjno govoriti o pogromima koji su cijelu Europu pogodili nakon pobjede nad fašizmom. Bilo je nužno cijeli njemački narod prikazati kao zločinačku skupinu. Čak i žene i djecu, izbjeći tumačenje naroda kao žrtve jedne ideologije i njezina glasnogovornika, povijest shvatiti onakvom kakva jest: niz uzroka i posljedica.
Poznata hrvatska književnica Slavenka Drakulić tvrdi kako je Domovinski rat bio rat muškarca protiv žene. Dijelite li ovakav stav i u kojoj mjeri?
Ne dijelim njezin stav. Čak i ako pod tim podrazumijeva silovanja, jer u logorima su silovani i muškarci. Silovanje je najniža i najgora razina ponižavanja. Gubitnike valja poniziti. O tome svjedoče svi dosadašnji ratovi. U njemačkim koncentracijskim logorima su ljude dopremljene vlakovima prvo svlačili do gola, brijali im glave. Isto se ponavljalo i po, recimo, Francuskoj, sa ženama koje su imale intimne veze s nacistima. Ljudi se u nekim okolnostima pretvaraju u zvjeri bez milosti. Bez obzira na spol.
Nedavno ste gostujući u Nedjeljom u 2, vrlo emotivno opisivali prvi odlazak u Suboticu na književnu večer. Jom kipur je židovski blagdan koji slavi pomirenje. Može li društvima nekadašnjih republika Jugoslavije upravo ovaj židovski blagdan biti zajednička odrednica?
Za pomirenje je nužna spremnost svih nekoć zaraćenih strana, “kritična masa” razuma. U suštini je to moguće, nekako utopijski, no prethodno je doista nužno “pomesti pred vlastitim pragom”, odustati od uzdizanja nacionalnih zločinaca u nebesa. Još smo tako daleko od toga, no imam vjere.
Hrvatsku kulturnu scenu ovih dana „potresa“ imenovanje novog ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića. Kako komentirate prosvjede protiv ministra, njegove izjave o antifašizmu? Radi li se o ideološkom „progonu“ Hasanbegovića ili je pak u pitanju nezadovoljstvo određenih interesnih skupa koje u njegovom mandatu eventualno neće profitirati?
Koliko god možda djelovalo dodvornički s moje strane, smatram kako ministru Hasanbegoviću treba pružiti priliku da povuče neke poteze. Nema svako “a priori” larmanje očajno podsjeća na kamenovanja i cipelarenja. Neke njegove izjave u najmanju su ruku bile nesmotrene, no alergična sam na etiketiranja svake vrste. I prethodni ministri su povlačili neke katastrofalne poteze, no ne sjećam se da je ikad itko zbog toga dizao toliku halabuku. A bilo je i nepotizma i “zalaganja za vlastiti tabor” i neprimjerenih ponašanja u javnosti. Bude li gospodin Hasanbegović nekim potezima objelodanio vlastitu “fašistoidnost” svakako ću prva skočiti i povikati. Za sada čekam.
Majka psihijatra Romića, junakinja romana Jom Kipur kaže: „Bagra je veličanstvenu pobjedu pretvorila u sramotu.“ Mislite li da ova rečenica opisuje marginalne radikalne desničarske skupine u Hrvatskoj i revizonizam, jednako kao i one radikalne ljevičarske koji se na određeni način distanciraju od samostalne Hrvatske?
Desnica u Hrvatskoj kao da nije svjesna da je samu sebe srozala privatizacijskim aferama, štiteći pojedince od kojih se davno trebala ograditi. Ljevica se ponaša kao da nam se rat “dogodio”, kao da u njemu nitko normalan i razuman nije trebao sudjelovati. Kao da bi se četniče tenkovske postrojbe i topničke bitnice zbog naše miroljubivosti zaustavile na Dunavu i preputile nas neovisnosti. U Hrvatskoj zapravo nema ni ljevice, ni desnice.
Malverzacije koje su se, primjerice, u Osijeku tijekom rata “potiho” događale dovele su do toga da je Osijek ostao bez industrije, ljudi bez radnih mjesta. “Veliko domoljublje” nekih tako je ogroman dio ljubljene im države doveo u stanje posvemašnjeg očaja. To je ta bagra o kojoj majka govori. Najgori zločini uvijek su zločini protiv duha i duše, jer dovode u stanje očaja i bezizlaznosti.
Koliko ste upoznati sa političkim zbivanjima u BiH i položajem Hrvata unutar iste?
Na vlastitu sramotu moram priznati da nisam osobito upoznata sa situacijom u BiH. Znam samo da bi hrvastki narod trebao biti jedan od tri konstitutivna naroda, no kako to u stvarnosti nije tako. Znam i da je taj isti narod između sebe politički podijeljen do neprepoznavanja. Moć je čudna kategorija zbog koje prečesto zaboravljamo zajedničku kob, ciljeve.
Mnogo ste puta kazali kako su branitelji koje vi poznajete sretni i nasmijani ljudi. Kako gledate na Glogoškog i druge u Savskoj? Što mislite o inicijativi, sad već bivšeg ministra branitelja, Crnoje, o registru hrvatskih izdajnika?
Prvo što mi na pamet pada jest činjenica da su u bivšoj državi borci imali jedinstvenu udrugu koja ih je sve okupljala. Hrvatski branitelji rascjepkani su na desetke, stotine udruga koje su često međusobno “posvađane”, pa samim tim nisu u stanju i artikulirati vlastite zahtjeve. Tijekom vremena položaj branitelja doista je sustavno minoriziran do te mjere da malo tko sad može uprijeti prstom i jasno reći što nije u redu. Nepravdi je na sve strane, previše je kukolja. Tako primjerice, treba jasno odijeliti pojam dragovoljca koji se samoinicijativno na samome početku uključio u obranu, od pojma sudionika koji je naknadno regrutiran. Gubitak tjelesnih sposobnosti, ruke ili noge doista je nenadomjestiv, no u državi gdje mnogi rade za plaću kojom ne mogu platiti osnovne životne potrebe nekako nezemaljski zvuče iznosi što ih mjesečno primaju ljudi poput Glogoškog. Osobno, i da sam htjela, nisam mogla boraviti u onom šatoru i prosvjedovati: moram raditi kako bih prehranila djecu, plaćala režije, kredit za stan. Dokonost je za mene nepoznat pojam.
Neslavni “ministar” Crnoja sve je rekao onom svojom izjavom da je namjenski kredit po povlaštenoj kamatnoj stopi mogao iskoristiti za što je htio. Osobno, kao i mnogi drugi, usprkos dragovoljnom sudjelovanju u Domovinskom ratu nisam dobila ni stan, ni povlašteni kredit. A registar izdajnika... Bojim se da mnogi koji su se za njega zalagali nisu ni bili svjesni da bi se na njemu našli. Da je pravde.
Povremeno pišite za Expres... Jedna od kolumnih je i „sjaj i bijeda hrvatskog teatra“. Između ostalog, navodite kako je osječki HNK nepravedno zapostavljen, osim ako u njega ne kroče medijske zvijezde poput Emira Hadžihafijzbegovića. Mislite li da su mediji skloniji informiranju o egzibicionističkim dramaturškim komadima u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka ili Filozofskom teatru u HNK Zagreb? Očekujete li da će Oliver Frljić kao riječki intendant, ugostiti Unterstadt?
Mediji posljednjih godina forsiraju skandal, ni iz čega, bez ikakve opravdane pozadine stvaraju “nove zvijezde”. HNK u Osijeku sustavno stvara trajne vrijednosti. To medijski nije privlačno. Ne onako kako su medijski privlačne popupismene ispovijedi “starleta” (ma što to bilo) o prošlim seksualnim iskustvima. Predstava bez golotinje i skandaloznih izjava medijima nije zanimljiva. Na svu sreću, publika još ima zdrave pameti i ukusa, pa protivno očekivanjima još zna prepoznati prave, istinske vrijednosti.
Voljela bih da nas Frljić pozove. Onako kako bih i ja njega pozvala u Osijek, pa neka publika sama procijeni, a ne samo čita novinske panegirike ili pljuvačnice.
Ove godine planirate objaviti dvije nove knjige – poetski i prozni uradak. Novi roman tematizirat će janjičare, islam i Osmansko carstvo. Kako će biti koncipiran i kontekstualiziran? Što vam je bio light motiv?
Onako kako se u Jom Kipuru nisam bacala u detaljne opise borbi, tako to neću činiti ni u Ezanu. Puno mi je važnije prikazati sraz dvaju svjetova. Jer: doista je to bio sraz. Važan mi je prijelaz iz jednog civilizacijskog konteksta u drugi, promjena rakursa. Svijet u 16. stoljeću nije nalikovao na današnjicu. Premda su ljudi uvijek isti, ni kršćanstvo, ni islam tad nisu bili ovo što su danas. Sve se nekako pomaknulo u stranu. I jedna i druga vjera nekako su zaboravile svoja počela. To me intrigira.
Zbirku eseja naslovili ste „I past će sve maske“ . Nakon tri godine Unterstadt je bio na gostavanju u Zagrebačkom kazalištu mladih. Počinju li padati maske?
Teško je osloboditi se sigurnosti krinki, uvijek je najteže sagledati samoga sebe, no naivno i dalje vjerujem kako je sve moguće. Pa čak i činjenica da “provincija” može podariti nešto velebno i univerzalno. Osobno uvijek slušam sve ljude: nikad se ne zna kad će nam netko darovati neočekivanu mudrost. Prije nekoliko dana sam tako gledala i slušala razgovor s čovjekom koji polupismen, bez struje živi u bosanskim brdima, a koji je rekao kako je ime nevažno, jer on je on bez obzira na ime. On je tijelo, duša i um. A to je najvažnije.
Slične knjige
-
Dokoni dani u PatagonijiSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Zatočenik NebaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
-
-
The Story of a Man Who Collapsed Into His NotebookSpecial cijena 18,89 € Redovna cijena 20,99 € -
Živeći s CaligulomSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
Premještanje snovaSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 €