Jasenovac-tragika, mitomanija, istina
17,12 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: ožujak 2016.
-
ISBN: 978-953266709-7
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jasenovac je već punih sedamdeset pet godina prije svega simbol za ustaški logor, a tek zatim o njemu se razmišlja kao o mjestu. O koncentracijskom logoru Jasenovac napisano je mnoštvo knjiga, a na popisu žrtava koji izrađuje Javna ustanova i spomen-područje Jasenovac krajem ožujka 2016. nalazilo se 83.145 imena. Nažalost, ni to ni brojna svjedočanstva nisu dovoljni, već posljednjih dvadesetak godina postoji potreba da se zločinački i genocidni karakter logora Jasenovac umanji ili negira. Knjiga Jasenovac – tragika, mitomanija, istina polemičan je i argumentiran odgovor na sve takve pokušaje.
Jasenovac – tragika, mitomanija, istina Slavka Goldsteina s posebnim člankom prof. dr. Ive Goldsteina “O broju žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa” argumentirano, točno i nadasve precizno raščlanjuje sve aspekte logora Jasenovac. Jasenovac i njegove žrtve ne mogu i ne smiju biti predmet današnjih političkih obračuna. Jasenovac jest, kako je i kardinal Stepinac rekao, “sramotna ljaga za NDH”, on je mjesto posebnog pijeteta, te se o njemu može i mora pisati bez mitomanskih ideja, s razumijevanjem tragičnih sudbina pojedinačnih žrtava i njihovih obitelji, uvijek i prije svega imajući u vidu cjelovitu istinu.
Slavko Goldstein, Jasenovac – tragika, mitomanija, istina
Vinko Tadić, Historijski zbornik god. LXX, 2017., br. 1
Knjiga Slavka Goldsteina Jasenovac – tragika, mitomanija, istina odgovor je na pokušaje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac da ovaj ustaški koncentracijski logor prikažu kao gotovo isključivo radni logor dovodeći u pitanje genocid nad Romima, Židovima i Srbima. Vladimir Horvat, Blanka Matković, Stipe Pilić i Igor Vukić u knjizi Jasenovački logori – istraživanja zastupaju stav prema kojemu jasenovački logor tijekom ustaškog režima nije bio logor smrti nego gotovo isključivo radni i kažnjenički logor u kojemu je bilo pojedinačnih ubijanja. Spomenuti autori u navedenoj knjizi naveli su kako je jasenovački logor nastavio funkcionirati i nakon završetka Drugog svjetskog rata i tada je navodno postao logor smrti, a od 1948. do 1951. godine treći jasenovački logor bio je namijenjen političkim protivnicima komunističkih vlasti, pristalicama Informbiroa. Ovim stavovima vrlo racionalno i argumentirano suprotstavio se Slavko Goldstein.
U poglavlju „Tvrdnje bez argumenata“ Slavko Goldstein doveo je u pitanje jasenovačku „trostrukost“ o kojoj je pisao Vladimir Horvat u svome radu „Tri jasenovačka logora“ u navedenoj knjizi Jasenovački logori – istraživanja. Goldstein je uočio kako autor svoje tvrdnje nije potkrijepio argumentima te da ima pogrešaka u navođenju izvora. Horvat je citirao saslušanje ustaškog ministra Mladena Lorkovića 26. siječnja 1946. pred Vrhovnim sudom Narodne Republike Hrvatske. Naime, Mladena Lorkovića ubili su ustaše u travnju 1945. pa prema tome nije mogao biti izveden pred sud početkom 1946. godine. Horvat je pogrešno datirao i početak funkcioniranja Logora III Ciglana 23. kolovoza 1941., a ne u studenom 1941. godine. Tvrdi da su u jasenovačkom logoru ponajviše stradali Hrvati, a ne Srbi, Židovi i drugi te da je u navodnom komunističkom logoru stradao veći broj zatočenika u odnosu na ustaški logor u Jasenovcu. Do sada je utvrđeno 83.145 žrtava ustaškog jasenovačkog sustava logora, a niti jedno ime i prezime navodnog poslijeratnoga komunističkog logora u Jasenovcu. Apsurdnost Horvatovih tvrdnji jasno je razvidna u konstataciji da „‘nepobitni pisani dokazi o tome nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni’“ (S. Goldstein, str. 11). Da su ustaški jasenovački logori bili ponajprije logori smrti moguće je zaključiti na temelju sačuvanih ustaških i njemačkih dokumenata koje je Horvat zanemario. Nakon prvih tjedana postojanja NDH „njemački obavještajci izvještavaju o krvavim ustaškim zločinima nad Srbima, a kasnije i o Jasenovcu i drugim logorima, s upozorenjima da to stvara nemire u cijelom području i može bitno štetiti njemačkim ratnim naporima“ (S. Goldstein, str. 11) Jedan u nizu metodoloških problema pisanoga rada Vladimira Horvata je i, kako je uočio Slavko Goldstein, jednostrana selekcija u korištenju literature. Goldstein je odbacio i Horvatovu tvrdnju o postojanju takozvanoga trećeg Jasenovca u kojemu su bili internirani pristaše Informbiroa. Naime, 1948. godine „bivši jasenovački Logor III bio je šikara i ledina, s nešto tragova ostataka od ciglenog zida i nekadašnjih zgrada“ (S. Goldstein, str. 14). U relevantnim izvorima i literaturi nema nikakvoga traga o tome da su u Jasenovcu bili internirani komunisti koji su se opredijelili za Informbiro.
Slavko Goldstein demantirao je i tvrdnje Igora Vukića u njegovu radu „Sabirni i radni logor Jasenovac“ u navedenoj knjizi Jasenovački logori – istraživanja. Vukić je pokušao dokazati kako je jasenovački logor bio uglavnom sabirni, radni i kažnjenički logor. Jasenovački logor organiziran je po uzoru na njemački nacistički logor Sachsenhausen – Oranienburg koji je bio višenamjenski, ali prvenstveno logor smrti. Tamo je prošao poduku i Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik ustaških logora. Po ovom uzoru organizirao je Jasenovac kao radni, ali ponajprije logor smrti. Vukić nije spomenuo navedeni njemački logor i masovne likvidacije kao konačni cilj jasenovačkoga logora. Zanemaruje činjenicu da su gotovo svi pripadnici radnih grupa jasenovačkoga logora bili ubijeni do travnja 1945. godine. Prema Goldsteinu „preživjela su samo 22 visokostručna radnika iz Brzog sklopa i zdravstvenih službi koje su ustaše poveli sa sobom prilikom povlačenja iz Jasenovca i 12 uspješnih bjegunaca iz Kožare u pobuni i proboju 22. travnja 1945.“ (S. Goldstein, str. 19). Igor Vukić zanemaruje one dijelove izvora i literature koji ne podržavaju njegovu temeljnu tezu.
U poglavlju „Mit o ‘Maloj Floramye’ i zapisi Erwina Millera“ Goldstein je pokazao kako je Igor Vukić manipulativno iskoristio Millerovo djelo Izabran za umiranje te iskoristio samo „vedrije momente o kulturno-zabavnim priredbama i drugarskoj solidarnosti u kolektivu od 150 ‘kožaraca’, a prešutio je druge dijelove knjige koji precizno govore o pravome karakteru Jasenovca“ (S. Goldstein, str. 25). Miller je u knjizi između ostaloga naveo i jednu u nizu situacija koja otkriva pravi karakter Jasenovca: „…Sutradan… priključili su me grupi (koja je) poslana u Krapje da pokopa ‘likvidirane’ logoraše. Stigavši onamo zatekli smo gomilu od osamdesetak pobijenih logoraša kojima su od udarca drvenim čekićima bili razmrskani potiljci. Bio je to moj prvi susret sa smrću“ (S. Goldstein, str. 26).
Vukić je doveo u pitanje i ustaški genocid nad Romima tvrdnjom kako bivši logoraši nisu govorili o većim skupinama zatočenih Roma nego o samo jednoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su bili u logoru tijekom ranoga ljeta 1942. godine. Goldstein je uočio da je u bibliografiji knjige Jasenovački logori – istraživanja „obuhvaćeno i djelo prvog memoariste Đorđa Miliše, a u njoj i poglavlje ‘Cigani’, potresni opis brutalnog genocida nad tisućama Roma u Jasenovcu. O genocidu nad Romima pisao je i drugi jasenovački memoarist Milko Riffer, a o tome iscrpno govore i mnogi prikupljeni dokumenti u kapitalnim knjigama Antuna Miletića, naznake u Sećanjima Jevreja, dokumentirani opisi u knjigama Narcise Lengel-Krizman, Ive Goldsteina, Nataše Mataušić, Radovana Trivunčića i drugih autora, kojih su djela većinom navedena i u bibliografijama i citatima knjige Jasenovački logori – istraživanja, pa ih je Igor Vukić kao glavni autor i urednik te knjige svakako morao čitati. Kako se nakon svih tih tekstova mogao upustiti u bezočno negiranje masovnog ustaškog zločina nad Romima?“ (S. Goldstein, str. 31). Sjećao se romske djece u Jasenovcu i Mladen Iveković i između ostaloga napisao: „Ubijalo se dnevno na vagone takve Cigančadi“ (S. Goldstein, str. 32). U skladu s naredbama Ustaške nadzorne službe i Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 19. svibnja 1942. ustaše, oružnici i domobrani gotovo u potpunosti Rome su deportirali u Jasenovac i tamo su pogubljeni. Na popisu jasenovačkih žrtava zapisano je 16.173 Roma (5688 muškaraca, 4877 žena, 5608 djece).
Prema Slavku Goldsteinu, „iz Vukićeva teksta proizlazi da su zadržavanjem u Jasenovcu (riječ je o Židovima – op. V. T.) ti ljudi bili spašeni od smrti u nacističkim dušegupkama Treblinke i Auschwitza, što naravno nije istina. Do kraja travnja 1945. svi su poubijani u jasenovačkim logorima, s izuzetkom tridesetak uspješnih bjegunaca i drugih sretnika.“ (S. Goldstein, str. 35-36). O holokaustu u NDH postoje brojni pisani izvori, sjećanja i literatura. Prema poimeničnom popisu jeruzalemskoga Jad Vašema u jasenovačkom sustavu logora život je izgubilo 16.196 Židova, a prema hrvatskom poimeničnom popisu jasenovačkih žrtava 13.149. Razlika u brojkama nastala je zato jer su, prema Slavku Goldsteinu, u hrvatskom poimeničnom popisu jasenovačkih žrtava mnogi pokršteni Židovi upisani kao Hrvati, a manjkava je i hrvatska evidencija židovskih izbjeglica iz Trećega Reicha. Neposredno prije Drugog svjetskog rata, na području koje je od 1941. obuhvaćala NDH, živjelo je približno 39.000 Židova. Drugi svjetski rat preživjelo je približno njih 8500. Ustaše su odvele u smrt ukupno oko 24.000 Židova, od toga broja u jasenovačkom sustavu logora život je izgubilo između 16 i 17 tisuća, „a oko 6500 otpremljeno je u njemačkonacističke logore u okupiranoj Poljskoj, odakle su se samo rijetki vratili“ (S. Goldstein, str. 37).
Vukić je napisao da su Židovi i Romi dovođeni u logor zbog svoje nacionalne pripadnosti, ali „zatočenici nisu dovođeni u logor da bi bili ubijani“ (S. Goldstein, str. 39.) Kada je riječ o Srbima Vukić je napisao da su oni dovođeni u logor „isključivo iz ideoloških razloga“ (S. Goldstein, str. 39) te da „nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac“ (S. Goldstein, str. 39). Prema jasenovačkom popisu stradalo je 47.627 Srba.
U poglavlju „‘Dizanje’ sela“, Goldstein je prikazao ustaška pustošenja srpskih sela i time jasno pokazao cilj ustaških vlasti prema Srbima u NDH. Od ožujka i travnja do listopada 1942. godine ustaše su „očistili“ oko pedeset srpskih sela „od Slavonskog Broda i Gradiške do Sunje i Siska, u porječju Save i njezinih pritoka. Ustaše bi u noći ili pred jutro opkolili selo, pokupili cjelokupno stanovništvo i otpremili ga u Jasenovac. Pretežito su to bile žene, djeca i stariji ljudi, jer za vojsku sposobni muškarci djelomično su uspijevali pobjeći, mnogi u partizane“ (S. Goldstein, str. 49). U knjizi ima još ovakvih i sličnih primjera koji jasno ukazuju na genocidni odnos ustaških vlasti prema Srbima.
U narednom poglavlju Goldstein je pisao o okolnostima smjenjivanja Maksa Luburića, zatim o nešto mirnijoj situaciji u jasenovačkom logoru od ožujka 1943. do travnja 1944. godine, o posljednjim mjesecima logora te o stradanju posljednjih logoraša.
Poglavlje „Poslijeratni Jasenovac“ sadrži niz podataka koji upućuju na zaključak da u nekadašnjem jasenovačkom logoru nije bilo nikakvih uvjeta za postojanje logora nakon završetka Drugog svjetskog rata. Sve zgrade u potpunosti su uništene ili teško oštećene pa se nisu mogle staviti u funkciju. Postoji gotovo 400 fotografija koje dokumentiraju ovakvo stanje. Nove vlasti dopustile su da građevinski materijal porušenih objekata stanovništvo iskoristi za obnovu svojih kuća. Tako je prostor ustaškoga logora, prema riječima Slavka Goldsteina, „pretvoren u ledinu“ (S. Goldstein, str. 73). Zarobljeni njemački vojnici prvi su radili na raščišćavanju ruševina Logora III Ciglana, a bili su smješteni u zgradi šumarije u mjestu Jasenovac jer u prostoru uništenoga logora nije bilo nikakvih smještajnih kapaciteta. U raščišćavanju ruševina Logora III Ciglana sudjelovala je jedna grupa zarobljenih vojnika NDH smještenih u selu Bročice te zarobljenika logora Viktorovac kraj Siska „osuđenih na kraće kazne prisilnog rada“ (S. Goldstein, str. 76). Dolazili su i zatvorenici iz Stare Gradiške. Stipo Pilić i Blanka Matković napisali su da je poslijeratni jasenovački logor bio pozicioniran upravo na prostoru ranijega ustaškog Logora III te da je riječ o kontinuitetu, logoru u kojem je promijenjena uprava i struktura zatočenika nakon uspostave komunističke vlasti. Tamo nije bilo nikakvoga logora nakon uništenja ustaškog logora jer naprosto nisu za to postojali uvjeti. Jasenovac je bio simbol zločinačkog ustaškog režima, a komunisti su ovaj logor koristili za protuustašku propagandu. S obzirom da je neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo usporedbi komunističke represije s ustaškom diktaturom, komunistima sasvim sigurno nije bilo u interesu uspostaviti logor na mjestu najzloglasnijeg ustaškog logora. Goldstein smatra da je riječ o pokušaju relativizacije ustaškog jasenovačkog logora te zločinačkog karaktera ustaške tvorevine NDH. U nastavku je pisao o Radnoj grupi Jasenovac te jasno i argumentirano pokazao da nikakvoga logora na prostoru Logora III Ciglane nije bilo nakon uništenja ovoga ustaškog logora. Svjedoci koji su bili u poratnom periodu u Jasenovcu demantirali su tvrdnje o postojanju nečega sličnog ustaškom jasenovačkom logoru. Goldstein je izvrsno analizirao i prokomentirao ova svjedočenja te istaknuo da ne postoji niti jedan dokument kojim bi bilo moguće potkrijepiti tvrdnju o postojanju komunističkog logora na mjestu bivšeg ustaškog jasenovačkog logora.
Poglavlje o broju žrtava jasenovačkoga logorskog kompleksa, koje slijedi nakon post scriptuma, napisao je povjesničar Ivo Goldstein. Prikazao je problem umanjivanja i dimenzioniranja broja stradalih proteklih desetljeća te probleme vezane uz ovakva nastojanja. Knjiga završava tekstom Slavka Goldsteina „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“. Autor je analizirao fenomen Jasenovca i Bleiburga. Upozorio je na niz problema, predimenzioniranja i umanjivanja broja stradalih te mitologizacije jednoga i drugoga mjesta stradanja. U jasenovačkom kompleksu život je izgubilo oko 90.000 zatočenika, a dosada je utvrđen identitet 83.145 žrtava. Za Bleiburg i Križni put tijekom dva i pol mjeseca ubijeno je oko 45.000 zarobljenika hrvatske narodnosti. Tamo su „gotovo isključivo ubijani razoružani vojnici, borbeno sposobni muškarci, a samo izuzetno i poneka žena i stariji muškarac“ (S. Goldstein, str. 135) Mnogi jasenovački zločinci bili su na Bleiburgu, a nitko od jasenovačkih žrtava nije odgovoran za zločine počinjene na Bleiburgu i Križnome putu. Slavko Goldstein upozorio je na uzročno-posljedične odnose. Jasenovac je jedan od uzroka Bleiburga. Autor smatra da nije bilo Jasenovca ne bi bilo niti stradanja na Bleiburgu i Križnom putu ili bi bila znatno manja.
Prikazana knjiga Slavka Goldsteina može postati konstruktivno polazište u nastojanjima da o jasenovačkom logoru razgovaramo smireno, argumentirano i racionalno, polazeći od utvrđenih činjenica, bez manipulacije i ideoloških iskrivljavanja. Uzevši u obzir argumente Slavka Goldsteina smatram da nije moguće tvrditi da je u Jasenovcu postojao logor smrti ili nešto slično nakon antifašističke pobjede 1945. godine, usporedivo s ustaškim logorom koji je između ostaloga ponajprije bio namijenjen masovnom ubijanju u funkciji stvaranja etnički čiste države bez političkih protivnika.
Slične knjige
