Ja sam posljednji Židov
-
Jezik izvornika: francuski
-
Prijevod: Mirna Herman Baletić
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: travanj 2014.
-
ISBN: 978-953266565-9
-
Naslov izvornika: Je suis le dernier Juif. Treblinka (1942-1943)
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 240 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Treblinka, Belzec, Sobibór - imena tih triju logora smrti zauvijek trebaju biti urezana u memoriju čovječanstva. U njima je u nešto više od godine dana ubijeno više od milijun i petsto tisuća Židova. Preživjelih svjedoka gotovo da i nije bilo, postoji tek nekoliko fotografija Treblinke i Sobibóra, dok su zapisi o užasima tih logora iznimno rijetki.
Chil Rajchman u Treblinku je deportiran u ljeto 1942. s mlađom sestrom, koja je odmah ubijena. Izbjegao je trenutačnu likvidaciju jer je izabran da razvrstava odjeću ubijenih. Sjećanja na Treblinku zapisao je na jidišu nakon bijega iz logora u ustanku 2. kolovoza 1943. dok se skrivao u Poljskoj. Ja sam posljednji Židov prvi je put objavljen 2009. u Francuskoj pet godina nakon autorove smrti.
Vjernost, točnost, jednostavnost i snažan literarni dar s kojima Chil Rajchman opisuje zločine i užase kojima je svjedočio daju ovoj knjizi posebno mjesto među brojnim knjigama o Holokaustu. Ja sam posljednji Židov knjiga je koja u cijelosti razotkriva mehanizme logora smrti, a čitatelja tjera da se stalno iznova pita kako je to bilo moguće i ima li ljudsko zlo granice.
Zapisi o epicentru holokausta
Novosti, Branimira Lazarin, 9.6.2014.
Čak i kada je ona strašna, pisac mora reći istinu, a čitatelj je mora znati. Okrenuti se, zatvoriti oči, samo proći, značilo bi uvrijediti sjećanje na one koji su nestali.
Vasilij Semjonovič Grossman
Bio je rujan 1944. kada je borac, ratni izvjestitelj i pisac Vasilij Semjonovič Grossman s ostalim crvenoarmejcima stupio na tlo Treblinke, napuštenog nacističkog logora smrti šezdeset kilometara sjeveroistočno od Varšave. Pejzaž je izgledao turobno, “izmjenjuju se borovi i pijesak, pijesak i borovi”, odvojak s ponekim suhim grmom vodi u kamenolom otkud potječe treblinški bijeli pijesak. Pijesak je najtužniji motiv. Jedini “materijalni” trag strahote prošlosti.
Logor u Treblinki sagrađen je u lipnju 1942., dva kilometra udaljen od logora za prisilni rad koji je izgrađen godinu ranije. Mjesto na osami bilo je idealno – po direktnom odobrenju Reichsführera SS-a Heinricha Himmlera i pod zapovjedništvom SS poručnika Odila Globočnika zvanog Globus - za izvedbu Einsatz Reinhard (Operacije Reinhard), plana za istrebljenje poljskih Židova u logorima Belzec, Sobibór, Majdanek, Helmno i Treblinka. U Treblinku je odvedeno između 700 i 900 tisuća Židova (podaci o Romima variraju od nekoliko stotina do 2.000 žrtava), koji su sa sobom nosili sve što im je preostalo, u vjeri da ih iz Varšavskog geta odvode u radni logor.
Ali u Treblinki nisu postojali popisi imena i prezimena Židova, nije bilo potrebno popisivati ljude koje se ubijalo odmah po dolasku. Treblinka je bila epicentar holokausta, fizički najveći od svih “logora za istrebljenje”, mjesto najvećeg broja smrti poljskih Židova na kojemu su nacisti 1943. pred zatvaranje logora uklonili tragove industrijalizacije smrti u plinskim komorama.
Vasilij Grossman je 1944. osjetio treblinško “vlažno i masno tlo koje bježi pod nogama kao da je zaliveno lanenim uljem”, vidio je taj pijesak, komadiće kostiju i gomilu privatnih predmeta: cipela, rublja, ručnih satova, zubala i jezovitu, punu vreću “prekrasne kose zatrtih djevojaka”, ali je tek uz svjedočenje nekolicine preživjelih mogao rekonstruirati tijek mračne povijesti u “Paklu Treblinke” (Moskva, 1946.).
Ali u svjedočenju Chila Rajchmana, (rijetkog) preživjelog logoraša iz Treblinke, detaljno sjećanje na proces nacističkog ubijanja sunarodnjaka - s kojima je morao “baratati” post mortem kao prisilni suučesnik zločina – nema posrednika, nema fabulatora, ni emocionalne zaštite. Izvan granica pojmljivog, izvan okvira normalne ljudske emocionalnosti, ali u zoni najdublje empatije koja uopće može postojati, čita se dokumentarna proza “Ja sam posljednji Židov, Treblinka 1942-1943, zapisi za buduće naraštaje”, koju su nedavno u Zagrebu promovirali prevoditelj (s jidiša na francuski) Gilles Rozier i filmski producent Branko Lustig.
Chil Rajchman (Lódź, 1914. – Montevideo, 2004.) živio je do rata s ocem, trima sestrama i dvojicom braće u Lodzu, majka mu je umrla već 1931. zbog čega je u treblinškoj svakodnevici zahvalan “božjoj providnosti”. Mlađeg brata nagovara da prebjegne u sovjetski dio Poljske i tako uspije preživjeti. S mlađom sestrom bude prebačen u radni logor, odakle je sa 12 tisuća Židova dopremljen u Treblinku, mjesto bez povratka. Na “željezničkoj stanici”, prije odvajanja, posljednji put poljubi sestru koja ga upozorava na prtljagu što im je ostala u vagonu. Rajchman kaže: “Ne brini, neće nam više trebati”, dok žene i djecu u mahnitom nasilju tjeraju da se skinu do gola u posebnim barakama, a muškarce napolju.
Treblinka je građena profesionalno, “kolosijek je dovoljan za običan vlak s četrdeset vagona”, tu su kuhinje i radionice, barake za spavanje i komforne barake za SS-ovce, mjesta za sortiranje židovskih stvari, koje se paketima šalju u Njemačku. Žene, muškarci i djeca se goli, trčeći, sreću na putu prema plinskim komorama, na koridoru ili Schlauchu koji nacisti (Rajchman ih uvijek u tekstu zove ubojicama) zovu Himmelfahrstrasse ili “put u nebo”. Koridor je rađen pod pravim kutom, da se od pogleda što duže sakriju plinske komore. Na kraju Schlaucha je bijela zgrada obilježena Davidovom zvijezdom, ispred koje stoji Nijemac i govori: “Izvolite, molim.” “Hodnik je ukrašen cvijećem, na zidovima vise ručnici... Plinska komora mjeri sedam sa sedam metara... vrata komore obložena su vunom”, piše Rajchman.
Rajchmanova sestra bude ubijena odmah po dolasku, a Chil je jedan od svega petorice koji prežive. Nijemac je tražio “frizera”, pa se Rajchman javio i tako spasio život – uz strašnu rabotu: kažnjavan ako podigne glavu, s nekolicinom je frizera bio zadužen da u tri poteza prije “tretmana” ošiša žene i njihovu kosu pohrani u kofer. Razgovor sa žrtvama nije bio dozvoljen, svaki prekršaj kažnjavan je udarcem u glavu. Nakon posla “frizera”, Rajchman je sortirao odjeću i tako naišao na haljinu svoje sestre, čiji je komadić tkanine jedva sakrio u džep. Drugom se prilikom uspio nacistima predstaviti kao zubar, pa je s grupicom takvih radnika leševima čupao zlatne zube i zubala. Kad je u Treblinku stigao “Umjetnik”, SS-ovac Herbert Floss koji je usavršio sistem industrijskog tipa spaljivanjem leševa na “roštilju”, Rajchman je prenosio leševe iz jame u peći: dokazi ubojstva su nestali, “zemlja je preorana i na njoj zasađena vučika”, prekrasna plodna biljka koja uspravnom staturom podsjeća na svijeće.
Logoraši su brzo shvatili da će ubojice zatrti svaki znak njihova postojanja. Potaknuti glasinom o pobuni u Varšavskom getu, izveli su vlastitu: 2. kolovoza 1943. nekoliko stotina zarobljenika uspjelo je pobjeći nakon što su zapalili barake, iako su plinske komore ostale netaknute. Mnogi su ubijeni u bijegu, svega ih je desetak uspjelo preživjeti. Među njima i Chil Rajchman, koji je treblinšku traumu na jidišu bilježio u nekom varšavskom bunkeru, prije oslobođenja u siječnju 1945. Zatim je emigrirao u Urugvaj, gdje se oženio i imao tri sina. Jedinom bratu koji je preživio rat dao je rukopis bez dodatnih riječi. Sinovima je zapise pokazao mnogo kasnije, bez namjere da išta objavi, ali oni su to ipak učinili pet godina nakon njegove smrti, 2009., na francuskom jeziku.
“Da, preživio sam, i slobodan sam, ali čemu sve to? Preživio sam da svjedočim”, piše Rajchman na kraju ispovijesti prevedene na više desetaka svjetskih jezika. A smrtonosne građevine plinskih komora rastavljene su krajem 1943., cigle su navodno dane nekom seljaku za gradnju farme: ničega više nema, što jedino povijesnim revizionistima daje misliti.
Chil Rajchman: Ja sam posljednji Židov
mvinfo.hr, Dragan Jurak, 20.6.2014.
Teško je zamisliti strašniju knjigu od Chil Rajchmanove ispovijedi “Ja sam posljednji Židov”. Baš ništa vas ne može pripremiti za ovo svjedočanstvo iz logora uništenja Treblinka. Niti višekratno gledanje Claude Lanzmanova epohalnog dokumentarca “Shoah”, u kojem je velik dio posvećen Treblinci, i gdje se između ostalih kao svjedok pojavljuje Franz Suchomel, SS-Unterscharfuehrer koji je od kolovoza 1942. do listopada 1943. bio pripadnik SS-postrojbe Treblinke.
U jednom trenutku, tokom dugotrajnog svjedočenja snimanog skrivenom kamerom, Suchomel će zapjevati pjesmu o Treblinci čiji je tekst navodno napisao Kurt Franz, zamjenik zapovjednika logora a od kolovoza 1943. i zapovjednik logora. ”... Treblinka je naša sudbina, i mi smo jedno s Treblinkom”, gromko pjeva dugogodišnji član mnogih pjevačkih društava - “znamo samo riječ našeg zapovjednika, znamo samo poslušnost i obavezu, želimo i dalje služiti, dok mala sreća sve ne okonča - Hu-ra!”...
Smijemo se, ali ovo je tužno, kaže Suchomel na kraju svoje izvedbe. Ja se ne smijem, odgovara Lanzmann, tražeći da njegov svjedok još jednom otpjeva pjesmu koja na svoj banalan, idiotski način uobličava užas Treblinke. Tog dijaboličnog mjesta u kojem su jednima glupi pjesmuljci razvlačili osmijeh na licu dok su istovremeno na lomačama gorile stotine tisuća nevinih.
Kao priprema za suočenje s Rajchamovim svjedočanstvom ne pomaže ni sva literatura o Holokaustu pročitana tokom života. U povijesnim knjigama suočavanje s Holokaustom djelomično olakšava historiografski diskurs. U temelju je povijesna katastrofa, povijesni užas, ali na višoj razini se očituje pozitivan znanstveni napor da se taj užas obradi u sklopu humanističkih znanosti i ugradi u historiografski spomen na žrtve Holokausta.
U povijesnom romanu i literaturi sjećanja taj pozitivan historiografski napor nadopunjuje se i s književnim naporom: žrtve posvećuje ne samo historiografija već i književnost. Pa kada Vasilij Grossman u svojoj reportaži iz Treblinke piše da je pijesak ovog malog komadićka zemlje progutao više ljudi nego sva svjetska mora zajedno, onda u tome užasu postoji i jedna moćna i lijepa literarna figura.
I Chil Rajchmanova knjiga “Ja sam posljednji život” ima namjeru biti povijesno svjedočanstvo. No ogoljena od umjetničkih pretenzija i historiografskog akademizma ona predstavlja koncentrat užasa. Rajchman je rođen 1914. u Lodzu, a u Treblinku je deportiran s mlađom sestrom u ljeto 1942. “Žalosni vagoni dovode me do tog mjesta”, napisati će u prvoj rečenici. Sestra je odmah po dolasku ubijena. Rajchman je selektiran za radne jedinice. Radi na selekciji odjeće žrtava; izvlači ubijene iz plinskih komora i na improviziranim nosilima ih odnosi do masovnih grobnica; radi kao “brijač” koji šiša žene prije ulaska u plinsku komoru; kao “zubar” koji u čeljustima ubijenih traži zlatne zube; a kada se pokušavaju uništiti tragovi masovnih grobnica radi na iskapanju i spaljivanju leševa.
Treblinka nije ovozemaljsko mjesto, a ovo nije život. No Rajchman preživljava: koliko zbog svog rada toliko često i zbog golog stjecaja okolnosti. Na kraju je jedan od sudionika pobune. Početkom kolovoza uspijeva pobjeći iz logora. 350 logoraša čuvari ubijaju tokom pobune; njih 200 biva narednih sati uhvaćeno i ubijeno. Rajchman je jedan od tek šezdesetak preživjelih. Uspijeva se dokopati Varšave, dobiva lažni identitet, preživljava i Varšavski ustanak - i piše svoje svjedočanstvo.
Rajchmanov zapis je neprocjenjiv. Broj ubijenih u Treblinci kreće se između 700.000 i 1.200.000. Ovdje je ubijeno više Židova nego li u Auschwitz-Birkenauu. Rajchman je jedan od malobrojnih svjedoka. Zanimljivo, iako sudjeluje u procesima protiv nacističkih ratnih zločinaca, svoj rukopis pokazuje tek rođacima i znancima. Umire u Urugvaju 2004., a njegov rukopis pet godina kasnije objavljuje nakladnička kuća iz Pariza. To je put kojim njegovo svjedočanstvo dolazi do nas.
Rajchman piše o posljednim satima provedenima sa sestrom, o užasu spoznaje na kakvo je mjesto stigao, o načinu na koji je logor funkcionirao, o svom preživljavanju, o pojedinim užasima... SS-ovce i njihove pomoćnike Rajchman najčešće naziva “ubojice”. Treblinka nije mjesto hladnog, industrijskog uništenja Židova. Krvološtvo ubojica je sveprisutno. Maloljetnoj djeci se iz čiste obijesti razbijaju glave o stranice vagona, a jedan SS-ovac ističe se time što ih čereči. Radnike se do smrti bičuje i premlaćuje. A u više navrata ljude se iz čistog sadizma ostavlja zatvorenima u plinskim komorama sve dok se ne uguše zbog nedostatka kisika.
Sve to ne prolazi, vidjeli smo, bez pjesme. Niti bez “humora”. Obersturmfuehrer Franz ima navadu da svom psu naređuje: “Čovječe, ugrizi ovog psa!” Nakon čega se pas baca na žrtvu... Tu leži i veliki, mračni misterij. Za žrtve znamo tko su bili, ali tko su bili ti krvnici? Otkuda su došli, što ih je formiralo? Tko su bili ti ljudi koji su čerečili djecu i pjevali pjesmice? I Rajchman traži odgovore na ta pitanja. Za jednog SS-ovca primjećuje da se bolje osjeća u Treblinci, nego li kod kuće na dopustu.
No o ubojicama možda najviše govori jedna fotografija iz knjige. Na njoj je skupina SS-ovaca iz Treblinke tokom suđenja iz sredine šezdesetih. Kamermani snimaju klupu s optuženicima, a oni skrivaju lica fasciklima i rukama. Što to skrivaju? Lica čudovišta? Lica krvoloka? Ne, istina je još strašnija. Iza fascikala i šaka skrivaju se lica takozvanih običnih ljudi: sredovječnih, proćelavih susjeda, po ničemu posebnih, koji uljudno pozdravljaju na ulici i poput Franza Suchomela pjevaju u pjevačkim zborovima.
Kada je stigao u Treblinku Rajchman ju je doživio kao pakao koji nastanjuju demoni. Je li istina još i strašnija? Jesu li se među demonima i manijacima krili i “obični” ljudi? “Ja sam posljednji Židov” koncentrat je užasa Holokausta: ispisan iz vlastitog iskustva, jednostavno i jezgrovito. No iza njega pomalja se jedan još veći užas, kojeg Rajchman tokom pisanja nije bio svjestan. Ne samo da žrtva može biti svatko, nego da i ubojica može biti svatko.
Ja sam posljednji Židov
ČitajMe.com, Jasenka Begić, 22.6.2014.
Žalosni vagoni dovode me do tog mjesta. Dolaze odasvud: s istoka i zapada, sa sjevera i juga. Podjednako danju i noću, u sva godišnja doba: proljeće, jesen, zimu. Transporti pristižu bez greške, bez prestanka, a Treblinka je svakim danom sve krvavija. Što više ljudi pristiže, Treblinka ih sve više uspijeva progutati.
Chil Rajchman rođen je 1914. godine u Łódźu, idiličnome gradu u središnjoj Poljskoj, a u Treblinku je deportiran 1942. sa svojom mlađom sestrom i nekolicinom poznanika; odmah po dolasku svi su osim njega ubijeni, a pred njim je započela godina dana nemjerljivoga užasa. Prema mnogim kritičarima i historiografima on ostaje živ pukom srećom i neprekidnim ponavljanjem neobičnih događaja, rekla bih ipak nimalo slučajnim jer kako stoji na samome uvodu u ovo svjedočanstvo – „ovo su zapisi za buduće naraštaje posvećeni svima onima kojima nije bilo dopušteno da pričaju“. Rajchman, kao i mnogi drugi s kojima je dijelio ovu neizmjerno tužnu i bolnu sudbinu, ostaje živ upravo zbog toga kako bi progovorio i svjedočio o onome najgorem i najstrašnijem što je iznjedrila povijest dvadesetoga stoljeća, u nadi kako takvi i slični zločini više nikada neće biti ponavljani.
Ovi su zapisi nastali nakon Rajchmanova bijega iz Treblinke, a javnosti su predstavljeni 2009. godine, pet godina nakon autorove smrti u Južnoj Americi u koju je nakon rata i emigrirao. (Re) interpretacija nečijega traumatskog iskustva koje je uobličeno u formu književnoga djela, smatram, nikada nije potrebna u onolikoj mjeri u kolikoj je možda potrebna kada govorimo o fikciji - Ja sam posljednji Židov tekst je dokumentarističke naravi uobličen u formu polu-dnevničkoga zapisa, nastao bez ikakvih umjetničkih pretenzija ili želja za objavljivanjem te predstavlja djelo koje u potpunosti govori samo za sebe i samo o sebi. Ovaj je tekst ispovijest, pouka i poruka proizašla iz osobnoga iskustva osobe koja je u jednome dahu, kroz kratke i gotovo poput brojalice nabrojene iskaze ispričala priču o bolesti ljudske prirode i demonskome fašizmu za koji je i danas nevjerojatno da se događao u srcu ovoga kontinenta, i još manje, da se nakon ovakvih svjedočanstava nastavio događati, samo kroz naizgled manje mehanizme.
Zahvaljujući svojoj mladosti i fizičkoj spremi, Rajchman je odmah po dolasku u Treblinku smješten u radne jedinice koje selektiraju odjeću žrtava; odmah po dolasku uvučen je u grotlo pakla te o tome paklu govori tako jasno i s takvom nevjericom koja čitatelja istovremeno zgraža i zapanjuje. Kako se tekst razvija, mehanizam koncentracijskoga logora biva opisan do detalja te sve znanje koje je čitatelj u većoj ili manjoj mjeri prethodno imao o Holokaustu dobiva svoju završnu i zaokruženu formu. Rajchman je odlučan preživjeti i ne odustati, ubrzo radi različite poslove opisujući svaki pojedinačno, osobito se koncentrirajući na tužnu atmosferu cijeloga prostora i emotivna stanja onih kojima je bio okružen. U jednome je trenutku ubijene nosio iz plinskih komora do masovnih grobnica, u drugome je radio kao brijač koji je šišao žene prije egzekucije, u sljedećem kao zubar koji je iz čeljusti ubijenih vadio zlatne zube, te u posljednjem na spaljivanju leševa. Užasi su to proživljeni pod kišom batina, mučenja, zaraza, neprekidnoga plača i gladi. Užasi za koje čitatelj jest znao, ali se sa njima još nikada nije suočio kroz ovako snažan sadržaj, lišen svake redundancije: Sjećam se da smo se ujutro vratili na posao i primijetili da je površina jama na više mjesta bila uzdignuta. Po danu su po njoj neprekidno tapkali nogama, ali noću bi krv toliko podigla zemlju da su nosači morali nasipavati jame s punim tačkama pepela ili pijeska. Krv desetaka tisuća žrtava nije imala mira. Izbijala je na površinu.
Rajchman SS-ovce naziva ”ubojicama”, a onoga najgorega među njima, Obersturmführer Franza ”umjetnikom”. Svakodnevna mučenja i sadistički ispadi koji su se u smijehu i pjesmi provodili gotovo svakih nekoliko sekundi Rajchman iznosi reducirano te samo naizgled distancirano – čitatelj može iščitati i prepoznati njegova psihološka stanja, ali je i istovremeno postavljen u poziciju u kojoj je vrlo moguće prizvati jasne mentalne slike nevjerojatnoga užasa koji je zapravo - neopisiv: „Dan je lijep i ubojice su dobro raspoložene“, govori na jednome mjestu. Ovaj iskaz, kao i brojni drugi, ostaje visjeti u zraku, a njegova prisutnost čitatelju donosi jezu kakvu uspijeva ostvariti malo koje memoarsko djelo. 2. kolovoza 1943. logoraši uspijevaju organizirati ustanak, više od petsto odmah su ili ubrzo ubijeni i tek ih šezdesetak uspijeva pobjeći. Rajchman je bio jedan od njih – bježi u Varšavu te potom iz Europe. Do kraja rata Treblinka je progutala 1,200,000 žrtava.
Većina SS-ovaca o kojima Rajchman piše na ovaj su ili onaj način izmaknuli pred rukom pravde, ostavljajući pritom bezbrojna pitanja na koja, bojim se, niti tekst kao što je ovaj nikada neće moći dati odgovore. Kako je to bilo moguće i zašto su ti ”obični” ljudi pristali sudjelovati u tako nezapamćenome zlu? Rajchman kroz ovaj tekst, u svoj svojoj žalosti i iskrenosti govori kako je ipak sretan što je njegova majka umrla godinama prije početka rata i što je zapravo bila spašena od svjedočenja o ovakvome zlu: Ubojice su se sklonile pod krov i dovikuju: „Schneller! Tempo! Brže! Tempo!“ Povremeno nam priđe jedan SS-ovac i zamahuje bičem. Ubrzo postaje jako blatno. Sve nam je teže trčati. Zapovjednik naređuje da po stazi pospemo nekoliko tački pepela. Blato guta ljudsku krv. S vremena na vrijeme dodajemo još pepela, jer sve jače kiši. Taj dan plače zajedno s nama.
Vrijednost ove ispovijesti leži i u činjenici što je u samo središte teksta uklopljena serija fotografija te plan samoga logora – spoj vizualnoga i tekstualnoga dodatno je doprinio čitalačkom iskustvu za koje sam sigurna da će mnogima izmijeniti dosadašnje viđenje Drugoga svjetskoga rata. Vjerujem kako uz sva znanja koja danas imamo o masovnoj psihologiji fašizma zlo u ovakvome obliku ne raspoznajemo sve dok, nažalost, ne postane prekasno i upravo je zbog toga ovo jedna od onih knjiga koja bi svakako trebala biti uvrštena u srednjoškolsku lektiru, kako bi ostala kao pouka i poruka novim naraštajima, što je naposljetku i bila autorova želja.