Iznenada u dubini šume

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: hebrejski

  • Prijevod: Laila Šprajc

  • Broj stranica: 140

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266209-2

  • Naslov izvornika: Suddenly in the Depths of the Forest

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 240 g

Selo je bilo na kraju svijeta, tužno i sivo, u njemu su odavno nestale sve životinje, odrasli su o tome šutjeli, a djeci je bilo bolje da i ne pitaju previše. Ako bi bila previše znatiželjna, mogla su poput Nimija oboljeti od njištalice. U selu u kojem djeca odrastaju nikada ne vidjevši i ne čuvši nikakve životinje, o kojima pričaju mlada učiteljica i stari ribar, tek se pretpostavlja da je sve životinje odveo čudovišni Nehi koji svake noći kruži selom. Međutim, djevojčica Maja i dječak Mati s tim se ne žele pomiriti te odluče otići u mračnu šumu koja okružuje selo i pronaći duha i životinje.
Iznenada u dubini šume slavnoga izraelskog pisca Amosa Oza, autora bestselera Priča o ljubavi i tmini, suvremena je bajka o hrabrosti i prijateljstvu, o snazi da se krene protiv svih zakona i običaja u potrazi za istinom i drugačijim svijetom.
Iznenada u dubini šume mala je knjiga koja postavlja velika pitanja, bajka izvanrednih opisa i atmosfere kakvu može napisati samo veliki majstor, knjiga koja nas tjera da iznova pogledamo oko sebe i još dugo razmišljamo o sebi samima.

“Ako ste čitatelj... pripremite se da budete jednostavno zatravljeni. Nećete prepoznati nikoga i vidjet ćete samo sebe.”
The Guardian

“Izvanredna bajka.”
The Scotsman

“...priča za djecu i alegorija za odrasle. Može se brzo pročitati, ali ima velik odjek.”
Independent

“Opčinjavajuća bajka prepuna tajni i ljubavi. Nezaboravno čitateljsko iskustvo.”
NDR

“Bezvremenska rajska bajka o izgubljenoj sreći.”
Frankfurter Allgemeine Zeitung

11.3.2011.

Egipat ima malenu šansu za demokraciju, Libija nema čak ni to

Jutarnji list, Adriana Piteša, 05.03.2011.

Jehuda Arie Klausner bio je povjesničar književnosti koji je čitao na 16 jezika, njegova lijepa supruga Fania čitala je na osam jezika. To dvoje mladih europskih Židova tridesetih godina prošlog stoljeća utočište su potražili u Jeruzalemu, za dlaku izbjegnuvši holokaust. Godine 1939. dobili su sina Amosa. U svijetu u kojem je jedino knjiga bila u izobilju sanjali su da ime njihova sina jednoga dana “zlatnim slovima bude upisano na stranicama izraelske povijesti”, naprtivši na njegova ramena sav teret vlastitih razočaranja.

Fania je 1951. godine počinila samoubojstvo, a njezin dječak je okrenuo leđa svijetu svog djetinjstva i pobunio se protiv oca. Arie je bio knjižničar, frustrirani intelektualac i desničar. Sin je odbacio njegovo prezime, dodao imenu Oz (hrabrost), otišao živjeti u kibuc, odlučan da vozi traktor i služi zajednici, uvjeren da nikada neće biti u stanju oprostiti svojim roditeljima: majci zato što nije imala dovoljno snage da ostane uz njega i ocu što nije imao snage da je zadrži.

U kibucu do 1986.

U kibucu je ostao živjeti sve do 1986. godine, ali sudbina mu nije namijenila život anonimnog člana utopističkog, socijalističkog kolektiva. Hipersenzibilni, pametni, voljeni dječak izrastao je u mirovnog aktivista, začetnika pokreta “Mir danas”, nepokolebljivog zagovornika mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba i jednog od najvažnijih pisaca i intelektualaca svijeta.

“Izraelski glas razuma”, kako ga se redovito naziva, 17. ožujka u organizaciji Frakture i Izraelske ambasade gostuje u Zagrebu, dvije godine nakon što je na hrvatski prevedeno njegovo životno djelo, autobiografski roman “Priča o ljubavi i tmini”. Intimni detalji s početka teksta podaci su iz toga romana, priče o porođajnim mukama stvaranja države, preobrazbi iz malog šovinista u jednog od ključnih zagovaratelja mira, ali i priče o djetetu koje se suočava s užasima neizgovorenog.

U svojim se javnim nastupima taj pisac raskošnog stila ne razbacuje riječima. Bez zastajkivanja, cijepljen od prenemaganja i barokne kićenosti, precizno odgovara na svako pitanje, ne gubeći se u digresijama. - Nisam pisao jer ne znam kako će se situacija rasplesti - odgovara na pitanje kako to da posljednjih mjeseci nije objavio nijedan politički komentar i nastavlja:

- Velike su nade i velike opasnosti, ali mislim da nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi, što se odnosi i na one koji sada pišu komentare. Uostalom, političke eseje uvijek pišem kad sam ljut, bijesan, kad želim, primjerice, izraelsku vladu poslati kvragu. Sada nisam ljut. Nemojte da vas to sprečava u tome da pitate što vas zanima. Navikao sam na pitanja o politici.

Aktualna politička situacija tako je nužno nametnula tijek razgovora, ali smo s piscem razgovarali i o književnim utjecajima, svađama s taksistima i životu u kibucu.

Izrael i razvoj Arapa

Demonstracije i svrgavanja režima u arapskim zemljama već su dva mjeseca najvažniji politički događaj svijeta. Kako objašnjavate tu ‘političku zarazu’?

- Ne postoji jedinstven zaključak. Jasno je da su građani jedne zemlje ohrabrili građane drugih zemalja da se pobune. U tom kontekstu može se govoriti o utjecaju na prelijevanje masovnih demonstracija. No, sve su to različita događanja i nisam siguran da će ishod biti isti. Egipat ima šansu da demokracija pobijedi. Naglašavam šansu, a ne izglednu mogućnost. Sumnjam da Libija ima čak i tu malenu šansu jer civilno društvo u toj zemlji uopće ne postoji, a srednja klasa jedva da je prisutna. Tamo gdje ne postoje srednja klasa i civilno društvo, demokracija nije izgledna opcija. Ne bih se upuštao u procjene kad je o Tunisu riječ jer nisam dovoljno upućen. Ka je riječ o ostalim zemljama zahvaćenim tim procesima, svaka od njih ima poseban ustroj, posebnu povijest i nipošto ih se ne bi smjelo svoditi pod zajednički nazivnik.

Često se ponavlja da se za arapski svijet događa 1989. godina. Slažete li se s tim?

- Ne, to nikako ne stoji, premda bih volio da se možemo poslužiti tom usporedbom. Za početak, događanja u Europi 1989. bila su potaknuta pukotinama u sovjetskoj birokraciji, a ne pobunom ili masovnom revolucijom. Ono što sada vidimo su masovni pokreti, pokreti koji dolaze odozdo. Takvi pokreti nisu bili okidač u Europi, naknadno su se pojavili, tako da ta usporedba ne stoji.

Svjetske političke velesile su u ime tzv. stabilnosti zatvarale oči pred režimima u arapskim zemljama, a Bliski istok, u glavama mnogih, sveden je na sukob Izraela i Palestine oko pojasa Gaze. Koje su posljedice takve politike?

- Davanje prednosti stabilnosti, a ne demokraciji uvijek je pogreška. Bila je pogreška kad je bio posrijedi sovjetski blok, bila je pogreška kad su u pitanju muslimanske zemlje. Kad se opredijelite za tu vrstu kompromisa, nema pozitivnih ishoda i to je lekcija koju se odavno moralo savladati. Golemi je problem činjenica da većina ljudi nije bila svjesna onoga što se događalo u muslimanskim zemljama, ali to ukazuje i na jedan drugi problem, a to je da Europa već desetljećima smatra da je Izrael glavni uzrok svih problema na Bliskom istoku. Izrael jest problem, njegov sukob s arapskim zemljama jest problem, ali nije uzrok problema. Trenutno postaje očito da je Izrael nebitan za razvoj u arapskim i muslimanskim zemljama.

Ako islamisti pobijede

Druga godina koja se spominje, ma koliko to nepravedno bilo, jest iranska 1979. Naveli ste da Egipat jedini ima šansu za demokraciju. No, isto tako je činjenica da je Muslimansko bratstvo jedina stranka koja može konkurirati za vlast. Ako režimi budu zamijenjeni islamizmom, što će se dogoditi s Izraelom?

- Pobjeda islamista bila bi u prvom redu strahovita tragedija za stanovnike tih zemalja, pogotovo žene jer islamisti za sobom vuku i nemilosrdnu opresiju žena, kao što je slučaj u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Naravno, to bi bila tragedija i za Izrael, jer Izrael ima krhki mirovni sporazum s Egiptom, jako krhak mirovni ugovor s Jordanom. Ako islamisti dođu na vlast, ti će mirovni ugovori po svemu sudeći biti prekinuti.

Zbog zloupotrebe vojne moći Izrael u toj situaciji teško može računati na bezrezervnu podršku Zapada. Koliki je problem to što se Izrael zbog poteza svoje vlade doveo u situaciju da rapidno gubi simpatije mogućih zaštitnika?

- Izrael ima ekstremiste, vlastite fundamentaliste koji izazivaju izolaciju. Sadašnja izraelska vlada pokazuje čvrst, beskompromisan stav prema Palestincima. Ne čini ništa da bi zaustavila naseljevanja na Zapadnoj obali. Mislim da je takav stav pogrešan i tragičan.

16.3.2011.

Priče za djecu ili alegorije za odrasle

Jutarnji list, Adriana Piteša, 14.03.2011.

U jednom selu već desetljećima ne žive nikakve životinje. Legenda kaže da ih je odnio misteriozni duh Nehi koji kruži selom kad padne mrak. Odrasli o gubitku šute, a djeca brzo nauče da je pametnije ne postavljati pitanja. Oni koji se ne žele odreći sjećanja - poput žene koja svaki dan baca mrvice za golubove, starog ribara koji se strasno svađa sa strašilom u svom vrtu ili učiteljice koja djecu uporno “podučava kako izgleda medvjed, diše riba ili kakve zvukove ispušta hijena noću” - smatraju se čudacima, usamljenicima koji su izgubili zdravi razum. Povremeno se, ipak, usude postaviti pitanja, poput djevojčice Maje i dječaka Matija koji se zapute u šumu u potrazi za odgovorima.

To je u najkraćem sadržaj djela “Iznenada u dubini šume”, najnovijeg prijevoda izraelskog pisca Amosa Oza izdanog uči njegovog zagrebačkog gostovanja. Suvremena bajka za djecu ili alegorija za odrasle inspirirana je pričama koje je piscu pričala njegova majka Fania koja se ubila 1951. kad je njezin sin imao 12 godina. Europska Židovka, naime, nikad se nije privikla na život u novoj zemlji, u Jeruzalemu. Njezina replika Europe u pustinjskim predjelima nije bila moguća, a trauma nestanka, gubitka, paralizirajućeg straha - za nesretnu ženu bila je prevelik teret. S djetetom o tome, naravno, nije mogla pričati, ali dio svojih strahova, tuge, čežnje, pogleda na svijet ponekad mu je prenosila zamaskirane u priče i bajke.

U svom remek-djelu, autobiografskom romanu “Priča o ljubavi i tmini”, o pričama koje su ga formirale kaže: “Čudne su bile te priče moje majke, zastrašujuće, a ipak su ulazile u srce, prenapučene špiljama i tornjevima, napuštenim seljanima, mostovima s jednostrukom ogradom prekinutima na sredini iznad ponora. Njene priče nisu bile slične pričama koje su tada u drugim domovima pričali djeci. Nisu bile nalik na priče ostalih odraslih ljudi. Ni na one priče koje sam ja pričao svojoj djeci, ni na ove koje pričam svojim unucima. Priče moje majke vrtjele su se u krug, i bile su kao obavijene maglom, nisu počinjale početkom niti su dobro završavale, nego bi bljesnule u polumraku, vrtjele se oko svoje osi do vrtoglavice, iznenada izbijale iz magle, zapanjile te ti niz leđa spustile hladne srhe pa potom opet iščeznule u tmini još prije no što si mogao razabrati što ti se zbiva pred očima.” Akteri priča bili su, primjerice, medvjed koji je posvojio mrtva dječaka, šumski zloduh koji se zaljubio u šumarevu ženu, duša kočijaša Nikite koja se vratila iz svijeta mrtvih da očara i zavede kćer njegova ubojice, ali i snovita bajka o selu u kojem nestanu životinje.

Barem ju je započela pričati, a Oz ju je desetljećima kasnije preradio u vlastitu bajku , atmosferom vjernu pričama koje su imale formativnu ulogu u njegovom životu. Ozova fikcionalna djeca odlaskom u šumu pronalaze odgovore, ali ne odgovore koji bi im omogućili da dugo žive i dobro im bude na zemlji. Nema utopijske vizije izoliranog svijeta,magičnih rješenja ili besprijekornih moralnih nadbića, lišenih zlobe. No, paralelno je “Iznenada u dubini šume” tekst kojim se slavi prijateljstvo, hrabrost, ljudski nagon da ne spušta glavu pod zabranama i ne vjeruju dominantnoj istini. Dio kritike bajku je zbog toga što je zapravo jedina dominantna emocija, ona golemog gubitka, protumačio kao alegoriju o holakaustu, o odnosu prema kolektivnoj i osobnoj traumi, užasu potisnutog.

Trebaju li djeca čitati ovakve bajke? Apsolutno. “Iznenada u dubini šume” posjeduje sve sastojke dobrih proza za djecu: suptilnost emocije, snovitost atmosfere, nudeći materijal za stvaranje novih svjetova. Sve ono čemu je i djeci i odraslima teško odolijeti.

18.3.2011.

Životna priča pisca starijeg od domovine

Jutarnji list, Adriana Piteša, 17.03.2011.

1. Djetinjstvo
Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 1939. godine, sin jedinac obrazovanih europskih Židova, Jerude i Fanija, koji su za dlaku izbjegli holokaust. Otac je čitao na 16 jezika, majka na osam. No, u novom svijetu nije im bilo najlakše. Otac, koji je magistrirao književnost, nije imao nikakve šanse, primjerice, dobiti predavačko mjesto na Hebrejskom sveučilištu u vrijeme kada je broj stručnjaka za književnost u Jeruzalemu uvelike nadmašivao broj studenata. Živjeli su u stanu niskih stropova od trideset kvadrata i sanjali bolju budućnost za svog sina. Fania se nije nikako mogla priviknuti na život u Jeruzalemu, na činjenicu da je morala prigušivati vlastite ambicije, i oduzela si je život kad je Amosu bilo 12 godina, nakon što se dugo borila s depresijom. Smrt majke nije bila tema o kojoj je mogao razgovarati s ocem. Raspon emocija: tuge, bijesa, mržnje, nostalgije, gubitka ljubavi s kojim se hrvao cijeli život tema su romana “Priča o ljubavi i tmini”.

2. Kibuci
Nakon majčine smrti sa 14 godina i usprkos protivljenju obitelji, odlazi živjeti u kibuc. “Bilo je jedino mjesto koje je bilo dovoljno radikalno”, kasnije će pričati. Odbacuje očevo prezime (Klausner) i dodaje si imenu Oz (hrabrost). “Moj otac je bio intelektualac i desničar, ja sam odlučio postati ljevičar. On je bio gradski čovjek, ja sam odlučio postati vozač traktora. On je bio nizak, ja sam odlučio postati jako visok. To baš i nije upalilo.” U kibucu Hulda ostao je godinama, oženio se, odgojio djecu. No, nije se baš proslavio u uobičajenim poslovima članova zajednice. “Fizički poslovi nikako mi nisu išli, bio sam potpuna katastrofa, omiljeni predmet sprdnje”. No, srećom, spisateljska karijera krenula je uzlaznom putanjom, pa mu je dopušteno da sve više vremena odvaja za pisanje. U kibucu su ostali sve do 1986. godine, kad se sa suprugom Nily, zbog sinove astme, preselio u gradić Arad.

3. Iskustvo rata
Oz je sudjelovao u ratovima 1967 i 1973. godine, no o tom iskustvu je rijetko kad pisao. “Kad ste na bojištu, morate isključiti osjećaj jer biste u suprotnom umrli od užasa, umrli od straha. Kad sam se našao u toj situaciji, moj prvi instinkt je bio: ‘Zovite policiju, ti ljudi su ludi. Vide nas i pucaju na nas.’ Možda je to bila i moja posljednja zdravorazumska reakcija kad je bojište u pitanju.” Uvijek naglašava kako se ne srami, niti je ikad zažalio zbog borbi. “Znao sam da, ukoliko se ne borim i ukoliko se drugi ne bore, onda će moja obitelj biti ubijena. Nije se radilo o grabljenju teritorija, o svetim mjestima. Bilo je to pitanje života i smrti. Premda sam sad star čovjek, i dalje bih se borio u takvom ratu. Ratovi kojima su se borili za naseljenike u 1980.-im bili su drukčiji. Prije bih otišao u zatvor nego u njima sudjelovao. Odbio bih se boriti za okupirane teritorije. Za dodatnu spavaonicu nacije. Za sveta mjesta. Za resurse. Odbio bih se boriti za sve osim za život i slobodu.”

4. Književni uzori
Brojni su autori koje Oz navodi kao uzore, no za pisanje mu je prekretnica bila čitanje zbirke priča “Winesburg, Ohio” američkog pisca Sherwooda Andersona. “Mislio sam da ako ne živite u gradu, u nekom uzbudljivom okruženja, nemate o čemu pisati. Kad sam pročitao Andersona, odjednom sam shvatio da sve, ali apsolutno sve, može biti važno i značajno. Dvoje staraca koji sjede na klupi i pričaju tračeve mogu biti sjajan materijal za priču. Anderson mi je doslovce, kao piscu, udahnuo život.”

5. Književnost
Prvu zbirku priča “Gdje šakali zavijaju” objavljuje 1965., a prvi roman “Možda drugdje” godinu dana kasnije. Do danas je objavio niz romana, zbirki eseja, redovito piše za najuglednije novine svijeta, a djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Na hrvatski su prevedeni “Moj Michael”, “Crna kutija”, “Pantera u podrumu”, “Iznenada u dubini šume” , eseji “Kako izliječiti fanatika”... Omiljena tema svih knjiga? Obitelj. Ili, kako Oz kaže, “najmisterioznija i najfascinantnija institucija svijeta.”

6. Priča o ljubavi i tmini
Autobiografski roman, svoje životno djelo “Priču o ljubavi i tmini”, u Izraelu obajavljuje 2002. Djelo se bavi povijesnim prevratima, stvaranjem države, ushitom i razočaranjem koje prati ideale, procesom preobrazbe pametnog dječaka zadojenog nacionalizmom u buntovnog i oporbenog mladića intelektualca, pisca i mirotvorca. Paralelno, to je intimna priča o suočavanju s prošlošću, majčinom samoubojstvu, očevoj šutnji i strahotama neizgovorenog. “Ako su vam ostala dva dana života, morate učiniti još samo jedno pa da umrete bez žaljenja - pročitati ovu knjigu”, napisala je kritičarka talijanske La Repubblice. Knjiga je postala bestseler, i u Hrvatskoj je imala tri izdanja. Pisac nam je u nedavnom intervjuu rekao kako je, nakon izlaska knjige, dobio tisuće pisama Izraelaca u kojem su mu pisali o svom životu uz napomene: “Ja sam saslušao vašu priču, a sad vi čujte moju”.

7. Ben-Gurion
U “Priči o ljubavi i tmini” pisac opisuje i susret sa slavnim Davidom Ben-Gurionom. Kad je imao 22 godine, javno je reagirao na istup tadašnjeg premijera i ministra obrane kojeg je najveći dio javnosti percipirao kao “utemeljitelja izraelske države i oca nacije”. Gurion je, naime, u dnevnim novinama Davar objavio tekst u kojem je ustvrdio da ne postoji jednakost među ljudima, no da među njima postoji određena vrsta zajedništva. Mladi Oz, zagovaratelj vrijednosti utemljenih u kibucu, uputio mu je pismo u kojem je tvrdio da drug Gurion nije u pravu. Njegov tekst nosio je naslov “Zajedništvo nije zamjena za jednakost”. Gurion je napisao još jedan tekst, ali je i mladog pisca pozvao k sebi na razgovor.

8. Dokumentarac
Priroda snova” naziv je dokumentarca snimljenog 2009. godine posvećenog Amosu Ozu. Film prikazan na Zagreb film festivalu prati dvije godine u životu pisca, njegove susrete s čitateljima diljem svijeta, a u filmu se, između ostalih, pojavljuju Salman Rushdie, Šimon Perez, Paul Auster, Nadine Gorder i palestinski intelektualac Sari Nusseibeh. Naslov dolazi iz Ozova citata, da razočaranje Izraelom nije posljedica prirode Izraela, nego prirode snova.

9. Politička uvjerenja
Nepokolebljivi zagovornik mirnog rješenja arapsko-židovskog sukoba, jedan od osnivača legendarnog pokreta Mir sad, svojedobno je bio blizak izraelsko laburističkoj stranci. No, u devedesetima se počeo priklanjati stranci Meretz, a 2003. sudjelovao je u njihovoj izbornoj kampanji. Već godinama zagovora ideju o dvije države, pri čemu bi Palestini trebali biti vraćena Gaza i Zapadna obala. Zapravo, za to se bori još od vremena kad su oni koji su se zalagali za to rješenje, mogli stati “u telefonsku govornicu”. O sukobu izraelskih Židova i palestinskih Arapa često govori u javnostii: “Riječ je o tragediji, a ne vesternu s dobrim i lošim momcima. Tragedija je jer se radi o sukobu ispravnog i ispravnog. Nitko od njih nema gdje otići. To je konflikt žrtva, ljudi koji s pravom zahtijevaju pravo na isti komad zemlje. Većina tih ljudi zna da ne postoji alternativa ideji o dvije države i to će se na koncu balade dogoditi. ”.

10. Nagrade
Lakše je nabrojati koja nagrade Amos Oz nije dobio. Neke od važnijih su Izraelska nagrade za književnost (1998.), Mirovna nagrada njemačkih nakladnika i knjižara (1992.), Goetheova nagrada grada Frankfurta (2005.), francuska nagrada Senders (2004.), Heineova nagrada, počasne titule Njemačke i Francuske. Nagrada koja mu izmiče jest Nobelova, premda već godinama slovi kao jedan od najizglednijih kandidata.

18.3.2011.

Neću umrijeti nesretan ako ne dobijem Nobelovu nagradu

Večernji list, Denis Derk, 17.03.2011.

Ako i ne dobijem Nobelovu nagradu, neću umrijeti kao nesretan čovjek, rekao je ugledni izraelski pisac Amos Oz koji je sinoć gostovao na Frakturinoj tribini Razotkrivanja u kinu Europa. Više od šest stotina ljudi koji su do vrha napunili Europu gotovo je dva sata uživalo u lucidnom Ozovom razgovoru sa Srećkom Horvatom.

- Kao pisac imam jedinu obavezu da nikada ne napišem istu knjigu dva puta. To je nakon dvadeset napisanih knjiga sve teže, rekao je šarmantni izraelski pisac zagrebačkoj publici koja je njegove odgovore često pozdravljala pljeskom. Spontani pljesak Oz je dobio kada je rekao da su nemiri u arapskim zemljama izazvani i lošim odnosom prema ženama. A pljeskalo mu se i kada je izjavio da izraelski političari vole u goste pozivati pisce, pitaju ih gdje su pogriješili, slušaju njihove savjete i onda ih u potpunosti ignoriraju.

Oz je roman “Priče o ljubavi i tmini” preveden na dvadeset jezika, predstavio kao priču o roditeljima i njihovoj neuzvraćenoj ljubavi prema Europi, rekavši da mu je najdragocjeniji arapski prijevod tog romana.

- Tridesetih godina prošlog stoljeća jedini Europljani u Europi bili su Židovi, a među njima i moji roditelji. Drugi su bili bugarski ili španjolski nacionalisti. Na sreću, roditelji su potjerani u Jeruzalem, jer bi ih inače četrdesetih Europa pogubila, rekao je Oz, otvoreno govoreći i o samoubojstvu svoje majke kada je imao dvanaest i po godina.

- Bilo mi je teško kada sam sa četrnaest godina napustio oca i otišao u kibuc u kojem sam ostao trideset godina. Kasnije sam se bavio baš onim poslom koji bi mi odabrao i otac, poliglot koji je razumio sedamnaest jezika _ knjigama, rekao je Oz. I sjetio se da je roman “Moj Michael” u kibucu pisao na zahodskoj školjci po noći u mraku, jer su živjeli u jednosobnom stanu. Kasnije su mu u kibucu dali jedan, a onda i drugi dan za pisanje kada su vidjeli da se od pisanja nešto može i privrediti zajednici.

- Mislim da ideja kibuca nije mrtva, premda ih je u Izraelu sve manje zbog materijalističkog života. Možda se ideja dobrovoljnog socijalizma u kojem nema policijske stanice niti prisile ostvari u nekoj drugoj zemlji, misli autor koji voli živjeti u pustinjskom Aradu i koji je sve što je naučio o ljudima naučio baš u kibucu.

Oz je potvrdio da je glumica Natalie Portman otkupila prava za snimanje filma po romanu “Priče o ljubavi i tmini”, te da je on odobrio scenarij.

18.3.2011.

Amos Oz razoružao zagrebačku publiku

Vjesnik, Neven Svilar, 17.03.2011.

Na tribini u zagrebačkom kinu Europa gostovao je veliki svjetski književnik Amos Oz. Ulaznice razgrabljenje u manje od 24 sata.

Rijetko se u Hrvatskoj događa da gostovanje nekog književnika izazove toliki interes publike kao što je to bio slučaj s jednim od najpoznatijih svjetskih pisaca, izraelskim književnikom Amosom Ozom, koji je gostovao u zagrebačkom kinu Europa. Poput gostovanja velikih pop atrakcija ulaznice su razgrabljene u manje od 24 sata, a bilo je i mnogih koji nisu uspjeli pronaći svoje mjesto na tribini koja je održana u sklopu serije Razotkrivanje, koju u organizaciji izdavačke kuće Fraktura vodi Srećko Horvat.

Amos Oz od samoga je početka svojom pristupačnošću, jednostavnošću i humorom osvojio publiku koja je gotovo puna dva sata uživala u razgovoru s izraelskim književnikom. Na tribini je bilo riječi ponajviše o dvije Ozove knjige koje su nedavno objavljene – o slavnom autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini, prava na čiju je ekranizaciju nedavno otkupila oskarovka Natalie Portman (»na moju veliku radost«, rekao je Oz), te o netom objavljenoj knjizi Iznenada u dubini šume. Za ovu potonju Oz je kazao da iako je zapravo riječ o bajci, knjiga ima i svoju političku dimenziju, budući da je selo u kojoj se odvija bajka zapravo neka vrsta totalitarnog društva, dok su dvoje protagonista, maleni Mati i Maja, zapravo dvoje ljudi koji žele saznati istinu o stvarima i razbiti zid cenzure. »No, usprkos toj vrsti čitanja, knjiga Iznenada u dubini šume jest kao prvo i osnovno priča. A ljudi žele priče, nama su oduvijek trebale priče, čiste priče, oslobođene od svakog dodatka. Tek nakon toga dolaze drugi slojevi, poput metafora, alegorija i raznih skrivenih značenja«, rekao je Oz.

Oz je također veoma iskreno i otvoreno govorio o smrti svoje majke koja je počinila suicid kada mu je bilo tek dvanaest godina, kazavši kako je »Priča o ljubavi i tmini« zapravo njegov način razgovora sa svojim pokojnim roditeljima. »Svi koji misle da je riječ o knjizi memoara zapravo se varaju. To je knjiga prije svega o mojim roditeljima, pa tek onda o meni, o Jeruzalemu i naciji koja se rađala u vrijeme moga odrastanja, 40-ih godina prošlog stoljeća«, rekao je Oz.

Na pitanje koliko mu je u pisanju bitan humor, Oz je kazao kako je humor uvijek odlična stvar, a da je kod humora Izraelaca pozitivno to što je okrenut uglavnom prema izrugivanju samih sebe. »Osim toga«, rekao je Oz »smatram da je svaka osoba koja posjeduje smisao za humor na neki način dobra osoba. Ako i nije, a ono barem nije fanatik, politički ili vjerski. Fanatici ne posjeduju smisao za humor. Mogu biti cinični ili sarkastični, no onog pravog humora im nedostaje.«

Oz je također govorio o svom tridesetogodišnjem životu u jednom kibucu, o svojoj obitelji, o pobuni protiv oca zbog koje je radio sve suprotno od onoga što je mislio da njegov otac želi iako je na kraju postao pisac, što je njegov otac htio za njega najviše od svega.

Također je bio optimističan u vezi političke situacije u Izraelu, »Europa bi nam samo trebala dati malo više vremena. Europi je trebalo više od tisuću godina ratovanja da dođe do svoga 'europejstva'. Siguran sam da će Arapima i Židovima trebati mnogo manje da postignu mir. Ako ne za moga života, a ono svakako u bližoj budućnosti« - tim je riječima Amos Oz, inače veliki mirovni aktivist, završio svoje izlaganje uz veliki pljesak zagrebačke publike.

18.3.2011.

Amos Oz oživio zagrebačku književnu publiku

tportal.hr, Gordan Duhaček, 18.03.2011.

Zahvaljujući tribini Razotkrivanje i njenom gostu, izraelskom piscu Amosu Ozu, zabrebačko Kino Europa sinoć je bilo ispunjeno publikom do zadnjeg slobodnog mjesta. Oz je u razgovoru s teoretičarem Srećkom Horvatom odgovarao na pitanja o književnosti i politici, pridobivši okupljene ponajviše svojim smislom za humor.

U predvorju Kina Europa sinoć je vladala gužva kakva se rijetko susreće na književnim večerima i predstavljanjima pisaca. Na istom mjestu su se gurali studenti Filozofskog fakulteta, lijepo sređene starije gospođe, zagrebački kulturnjaci književnog usmjerenja, bivši predsjednik države i aktualni saborski zastupnici, svi sa željom da čuju javni razgovor koji je s Amosom Ozom vodio Srećko Horvat. Frakturina tribina Razotkrivanje s ovim je gostom višestruko prerasla svoja prethodna izdanja, a ispravno je procijenjeno da će interes za Oza biti mnogo veći nego lokacija na katu, gdje su se dosad održavala Razotkrivanja, pa je tribina ovaj put održana u velikoj dvorani Kina Europa. 'Ovolika gužvna nije bila ni na Žižeku', komentirao je jedan od prisutnih studenata, što ponajbolje govori o tome da Amos Oz itekako ima obožavatelje u Hrvatskoj.

Ovaj ugledni izraelski pisac, u svjetskom kontekstu inače jedan od onih koje se spominje kao buduće dobitnike Nobelove nagrade za književnost, svojim je nastupom definitivno ispunio očekivanja prisutnih. Oz je na pitanja odgovarao s velikom dozom duhovitosti, koja je izvirala iz autobiografskim priča kojima se pisac služio kao ilustracijama za teze koje argumentira.

Istovremeno je bio svima razumljiv, ne žrtvujući pritom svoju mudrost prikupljenu kroz promišljanje, ali i neuobičajeno životno iskustvo, potresno prikazano u njegovom najvećem romanu 'Priča o ljubavi i tmini'. Ova pozamašna, ali zarazno čitljiva knjiga je 'priča o njegovim roditeljima', naglasio je Oz, odbacivši njeno svrstavanje u memoaristiku. Za njenog autora 'Priča o ljubavi i tmini' je nasljednica prastarog ljudskog običaja pričanja priče, pa zato ova knjiga sadrži u sebi različite književne forme koje zajedno čine neodvojivu cjelinu. Ipak, mnogo važnije od književno-formalnih prijepora jest činjenica da je Amos Oz u 'Priča o ljubavi i tmini' kroz tragediju svojih roditelja prikazao posljedice europskog antisemitizma i razbijene iluzije koje su u temeljima nastanka Izraela, pokušavši za sebe odgovoriti na pitanje 'kako je moguće da brak dvoje dobrih ljudi završi tako loše?'.

Ključni traumatski događaj Ozova djetinjstva, kao i 'Priče o ljubavi i tmini', jest samoubojstvo piščeve majke, zbog čega je na nju dugo vremena bio strašno ljut, kako je otkrio. Ponajviše zbog toga što je otišla bez oproštajne poruke, 'i to žena koja je ostavljala poruku ako bi na sat vremena izašla do tržnice'. Očeva zbunjena reakcija na samoubojstvo supruge bila je još jedna muka za dječaka Amosa, koji je s nepunih 15 godina pobunio. 'Moj otac je bio desno usmjereni intelektualac, pa sam ja zato odlučio postati ljevičarski vozač traktora!', objasnio je Oz svoj odlazak u kibuc, u kojem je živio sljedećih tri desetljeća. Tamo je i izabrao prezime Oz, što na hebrejskom znači 'hrabrost', kao još jedan način distanciranja od roditelja koji su ga razočarali. Godinama su oni za Oza bili tabu, tema koju nije pokretao ni sa suprugom, ali je nakon tridesetak godina shvatio da im se želi približiti kroz književnost. U rekonstrukciji pojedinih događaja iz vremena prije njegova rođenja Ozu je svojim pričama pomogla njegova 90-godišnja tetka, no cilj 'Priče o ljubavi i smrti' bio je i kroz osobnu priču prikazati i povijest jednog vremena, s obzirom da je 'povijest osobna stvar, kao i politika', istaknuo je Oz.

Jedna od glavnih karakterisistika Ozovih roditelja jest bila njihova ljubav prema Europi, koja se miješala s velikim razočaranjem i dozom mržnje zbog divljačkog antisemitizma koji je tada vladao na našem kontinentu. Oboje su bili poligloti, ali su svojeg sina Amosa učili samo hebrejski, uplašeni da će se i on inače zaljubiti u Europu, koja će mu, kao i njima, slomiti srce. Iz današnje perspektive Oz zablude svojih roditelja komentira na sljedeći način: 'Na sreću su izbačeni iz Europe tridesetih godina prošlog stoljeća, jer bi deset godina kasnije bili ubijeni.'

Ipak, 'Priča o ljubavi i tmini' nije samo roman o prošlosti, nego i o budućnosti Izraela, ponajviše kroz ljubav autira prema svojem hebrejskom jeziku, koji je trebao ujediniti Židove s različitih krajeva svijeta. Današnji Izrael je različito društvo u odnosu na vrijeme Ozove mladosti, što je vidi i na primjeru kibuca, 'uspješnog eksperimenta humanog socijalizma, bez prisile i policije', kako ga definira Oz. Danas u Izraelu ima još 200 kibuca, a njihov broj se konstantno smanjuje, 'jer takav način života posustaje pred sve većim materijalizmom izraelskog društva'. Amos Oz ističe da je u kibucu naučio sve o ljudskoj naravi i odnosima, a život u solidarnoj komuni napustio je s obitelji tek 1986., zbog sinovljeve bolesti.

U dijelu razgovora koji se bavio politikom, Oz je prvo istaknuo beskrajnu sposobnost Izraelaca kada je riječ o rasprava, otkrivajući publici i jednu tajnu: 'Ako se zateknete u Izraelu i u sred noći se želite s nekime svađati, nazovite bilo koji nasumični broj i želja će vam se ostvariti'. U neizbježnom očitovanju o izraelsko-palestinskog sukobu Oz je zaključio da 'više nema potrebe biti na izraelskoj ili palestinskoj strani, nego na strani mira', navodeći i svoj primjer, zbog kojeg je imao problema u javnosti svoje domovine. Naime, Oz je 'Priču o ljubavi i tmini' poslao palestinskom vođi koji je u izraelskom zatvoru, osuđen na nekoliko doživotnih kazni, uz posvetu da se nada kako će se Izraelci i Palestinci bolje razumjeti. U dijelu tamošnjih medija Oz je odmah proglašen izdajnikom, što mu nije bio problem: 'Izdajnik je onaj koji se usudi promijeniti u očima onih koji se ne mijenjaju.' Također je naglasio da je 'Priča o ljubavi i tmini' prevedena na arapski i objavljena u Libanonu, gdje je postala bestseler. Oz je podsjetio i da je Europi trebalo više od tisuću godina da prestane s ratovima, izrazivši nadu da će izraelsko-palestinski sukob ipak trajati mnogo kraće od toga, a vrijedi spomenuti i njegovu konstataciju da 'svi diktatori Trećeg svijeta nisu prolili toliko nevine krvi kao civilizirana Europa'.

Pred kraj razgovora Amos Oz i Srećko Horvat vratili su se književnosti i piščevoj knjizi 'Iznenada u dubini šume', koja je friško prevedena na hrvatski. Riječ je o knjizi bajki, nastalih na osnovu priča koje je Oz slušao kao dječak, ali i onih koje je izmišljao za vlastite unuke. 'To je ujedno i knjiga o životu u totalitarnom režimu i hrabrosti koja je potrebna za pobunu', otkrio je Oz, čiji su odgovori često izazivali aplauz publike. Druženje zagrebačke publike i Amosa Oza trajalo je sat i pol vremena, koji su pokazali da se s pravim gostima za književnost može zainteresirati i više stotina ljudi. U 2011. godini Ozov dolazak u Zagreb bez konkurencije je književni događaj sezone, ne toliko zbog glasovitosti gosta, nego zbog toga što je istu nesumnjivo opravdao. Novo druženje s Amosom Ozom zakazano je u subotu od 11 sati u Knjižari Vuković & Runjić.

21.3.2011.

Hrvati se, baš poput Izraelaca, vole svađati

Jutarnji list, Branimir Pofuk, Adriana Piteša, 19.03.2011.

U subotu, nešto prije jedanaest, kada je u knjižari Vuković&Runjić svoje knjige trebao početi potpisivati Amos Oz, na ulici se formirao red onih koji su strpljivo čekali posvetu za sebe ili nekoga koga vole.

Četverodnevno gostovanje jednog od najvažnijih svjetskih pisaca u Hrvatskoj izazvalo je golemi interes javnosti koji nije jenjavao sve vrijeme njegova boravka. Petstotinjak besplatnih ulaznica za kino Europu, gdje je Oz gostovao u četvrtak, planulo je u dva dana.

Došli i s djecom

Sudeći po djelićima razgovora koje smo uhvatili pred knjižarom i u kinu, nije se radilo o ljudima koji vole dolaziti na medijski razvikane događaje, nego o onima koji doista čitaju knjige. Zanimalo ih je svašta: koga cijeni od suvremenih prozaika, što čita, koji je točno dio “Priče o ljubavi i tmini” izbačen iz pojedinih prijevoda, detalji iz knjiga, kakvog kućnog ljubimaca ima... A mnogi su mu naprosto sami htjeli reći koliko vole njegove knjige ili koju smatraju najboljom. Brojni su došli s djecom, a bilo je i onih koji su s Amosom Ozom razgovarali na hebrejskom.

Na pažnju čitatelja Oz je odavno naviknut. U Izraelu se, kako sam kaže, njegovi sunarodnjaci redovito svađaju s njim oko njegovih tekstova, što je lijep pokazatelj koliko im je do njih stalo. Nakon što je objavljena “Priča o ljubavi i tmini”, Ozovo remek-djelo, koje je i kod nas imalo tri izdanja, slali su mu na tisuće pisama s napomenom: “Ja sam saslušao vašu priču, sad vi poslušajte moju”. Knjige su mu prevedene na više od četrdeset jezika, redovit je gost književnih događanja po svijetu, ali kod nas se osjećao posebno dobrodošlim.

Početak prijateljstva

Obraćajući se gostima prijema koji je u piščevu čast u petak u svojoj rezidenciji priredio izraelski veleposlanik Yosef Amrani, Oz je rekao i ovo:
- Govorio sam pred velikim auditorijima u mnogim zemljama i gradovima, susretao mnoštva ljudi oduševljenih mojim knjigama, nastupao pred vrlo učenim čitateljima, pred gledalištima punim erudita... ali teško bih se mogao prisjetiti da sam igdje drugdje na svakom koraku bio obasut s toliko pažnje kao ovdje u Hrvatskoj i da sam igdje drugdje osjetio i primio toliko srdačne topline kao od hrvatske čitateljske publike.

A govor je završio citatom iz “Casablance”: “Osjećam da je ovo početak jednog divnog prijateljstva”.

Toliki entuzijazam publike nije iznenadio samo pisca, nego i mnoge druge, poput izraelskog veleposlanika Amranija, koji je u svojoj rezidenciji oko izraelskog pisca mislio okupiti desetak ljudi na ručku. Stoga je, naviknut da se na takve protokolarne susrete obično odazove polovica pozvanih, uputio dvadeset pozivnica, nakon čega je bio obasut pozivima onih koji su tražili mjesto više. U rezidenciji na Bukovcu na kraju je bilo četrdesetak gostiju, među ostalima i predsjednik Josipović.

U svojem je govoru kod veleposlanika Amos Oz pričao o tome kako su i Hrvatska i Izrael u prošlosti bili žrtve ugnjetavanja i progona: - Ti pojmovi nisu strani narodu Hrvatske, kao što nisu ni narodu Izraela.

Zemlja rođena u snu

Izrael je možda jedina zemlja na svijetu čiji je početak u snu. Pojam “židovska država” bio je naslov knjige izdane prije 120 godina, naslov futurističkog romana Teodora Herzla. Riječ Tel Aviv bila je naslov jednog drugog futurističkog romana prije nego što je postala ime grad. Sve je nastalo iz knjiga, sve je počelo u snovima, tvrdi Amos Oz, i u tome nalazi opasnost, jer sve što nastane u snovima, kada se ostvari, ima ukus razočaranja. - Jedini način da se san održi savršenim, jest da se ne ostvari. Kada se san ispuni, on više nije isti. Tako je s pisanjem romana i s ostvarivanjem seksualnih fantazija, to se događa kada se sadi vrt i kada se gradi zemlja. Izrael je proizveo razočaranja kada ga usporedimo s mnoštvom i snagom velikih sanjara iz prošlosti.

Ali, uz sva razočaranja, Izrael je divno društvo zato što je raspravljačko. Nećete naći dva Izraelca koja se oko bilo čega slažu, teško je naći i jednog koji se slaže sam sa sobom, jer svatko je ambivalentan, podijeljenog uma i duše. Rekli su mi da je slično i s Hrvatskom, da imate više stranaka nego pojedinaca. Mislim da nam je ta sklonost raspravljanju zajednička. S onim tko se ne slaže ja sam to ovdje odmah spreman raspraviti... - zaključio je.

21.3.2011.

“Židovska je povijest tako tragična, jer smo dugo bili bez domovine”

Večernji list, Denis Derk, 18.03.2011.

Židovska je povijest tako tragična, jer su Židovi tisućljećima bili bez domovine, rekao je Večernjem listu čuveni izraelski pisac Amos Oz. U svijetu je prodano milijun primjeraka njegova romana “Priče o ljubavi i tmini”. Izraelski pisac Amos Oz u četvrtak je ustao u pola tri ujutro kako bi iz Arada stigao na tribinu u Zagreb. U petak je u Esplanadi davao intervjue. Ljubitelji njegove proze mogu ga susresti danas od 11 do 13 sati u knjižari Vuković i Runjić u Teslinoj u Zagrebu.Zašto živite u Aradu? – To je prekrasan grad u planinama. Prije 25 godina sin mi je obolio od teškog oblika astme. Doktori su savjetovali preseljenje u planine. On se oporavio, a mi smo ostali u Aradu jer volimo pustinju.Bio sam u Aradu 1994. sa slikarom Tonijem Franovićem i upoznao Vašu ženu Nily. Vodi li ona još umjetnički projekt? – To je bio projekt koji je strane umjetnike dovodio u pustinju. Ona je bila direktorica, projekta više nema.Imate li prijatelje u Aradu? – Imam. Ne mnogo, ali toliko koliko mi je potrebno.Kako provodite vrijeme u Aradu? – Ustajem u pet ujutro svaki dan. Imam kratku šutnju po pustinji. Onda pijem čaj i pišem cijelo jutro. Nakon ručka imam dovoljno vremena za uništenje onoga što sam napisao ujutro.Je li priroda u Izraelu sačuvana? – Izrael je manji od Hrvatske, a ima osam milijuna stanovnika. To znači da je dosta naseljen. Imamo prekrasne pustinje i planine, ali priroda je u opasnosti.Koliko ste dugo pisali “Priče o ljubavi i tmini”? – Šest ili sedam godina. Starija generacija nije dočekala objavu romana, osim tete Sonje koja je i lik u romanu. Bio sam nervozan zbog njene reakcije. A ona je rekla: “Stajala sam pred velikim slikarom, a na velikom je slikaru da slika”. Mlađa je generacija rekla da sam vratio izgubljeno vrijeme i spasio ga od zaborava. Na tome su mi zahvalni. Moja djeca nisu upoznala moje roditelje. Ova ih je knjiga upoznala.Što je između ljubavi i tame? – Ova je priča o mnogim ljubavima koje su završile u tami, ali i o ljubavima koje nisu završile u tami. Velika ljubav mojih roditelja završila je samoubojstvom majke kada sam imao dvanaest godina. Moji su roditelji voljeli Europu, a tama je bila u tome što su iz te voljene Europe istjerani. Da nisu bili istjerani, bili bi pogubljeni. No, izgon im je slomio srca. Voljeli su Europu, a ona ih je izbacila. U romanu ima ljubavi prema jezicima, knjigama, generacijama koje ne žive u tami.Zašto je židovska povijest tako tragična? – Jer su Židovi izgubili domovinu i živjeli bez nje tisućama godina. Tako su svuda bili gosti, nekada tolerirani, nekada progonjeni, ali gosti. Svatko treba dom.Je li Izrael dobro mjesto za budućnost židovskog naroda? – Vjerujem da jest. Ovo je mjesto povezano s opasnostima, što ima veze i s ponekad strašnom politikom izraelske vlade, ali ja volim Izrael i kada mi se ne sviđa, volim ga jer je fascinantno društvo.Bili ste bliski sa Shimonom Peresom i laburističkom partijom. Što sada mislite o politici Izraela? – 1967.godine arapske države napale su Izrael i pokušale ga baciti u more. Rezultat toga bila je izraelska okupacija Zapadne obale, što je bila tragedija za Palestince. Mislim da je to bila tragična greška. Ja sam za kompromis s Palestincima, za dvije države. Izrael godinama gradi naselja na okupiranim prostorima, a to je i moralno i politički krivo.Vi ste bili i u ratu? – Dva puta u svom životu. 1967. i 1973. kada su Izrael napale arapske zemlje. Tada je bilo biti ili ne biti. Ako se slična situacija ponovi, opet ću se boriti. Borit ću se uvijek kada je u pitanju preživljavanje moje zemlje. No, neću se boriti za sveta mjesta, za okupaciju tuđe zemlje, za nacionalne interese. Ali ako sam napadnut, ja ću se braniti.Natalie Portman otkupila je prava za roman “Priče o ljubavi i tmini”? – Vidio sam scenarij i odobrio ga. Film bi se trebao snimati sljedeće godine.Kako je taj roman prošao u arapskim zemljama? – Objavljen je u Libanonu, brojke o prodaji ne znam. Od svih prijevoda na 28 jezika, arapski mi je najvažniji. A knjiga je u svijetu prodana u milijun primjeraka, kao i roman “Moj Michael”.Idete li na sajmove knjiga? – Ne volim ih jer je tamo pisac kao konj na stočnom sajmu.

21.3.2011.

Ljudima trebaju priče kako bi preživjeli

Vjesnik, Neven Svilar, 18.03.2011.

Izraelski književnik Amos Oz ovih dana gostuje u Hrvatskoj, gdje predstavlja posljednje dvije knjige prevedene na hrvatski, veliki autobiografski roman “Priče o ljubavi i tmini” te upravo objavljenu bajkovitu priču “Iznenada u dubini šume” Jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca i intelektualaca, izraelski književnik Amos Oz ovih dana gostuje u Hrvatskoj, gdje predstavlja posljednje dvije knjige prevedene na hrvatski, veliki autobiografski roman »Priče o ljubavi i tmini« te upravo objavljenu bajkovitu priču »Iznenada u dubini šume«. Povodom toga s Amosom Ozom, inače izuzetno pristupačnim i šarmantnim sugovornikom, razgovarali smo o književnosti, potrebi ljudi za pričama, njegovu djetinjstvu u novonastalom Izraelu, kao i o neizmjernoj ljubavi prema knjigama.Govorite o važnosti priča za čovjeka, priča koje su jednako važne djetetu kao i zreloj osobi. No koliko su priče zaista važne ljudima u ovom hiper-ubrzanom svijetu? - Priča je najstarija literarna forma, starija i od same pismenosti. Priče su postojale i mnogo prije no što je nastala abeceda. U pećinama najstarijih ljudi nalaze se zapravo priče, vidimo da su one bile važne ljudima od pamtivijeka, pa i prije dosega našeg kolektivnog pamćenja. Priče ljudima trebaju kako bi preživjeli. Majke su djeci pričale priče od kada postoji ljudski jezik. Priča je sve. Ona je sjećanje, ona je invencija, ona je mašta, fikcija i non-fiction, esej, roman i kratka priča, ona objedinjuje sve literarne forme i ujedinjuje ih. Ja sam oduvijek volio priče, od kada sam bio maleno dijete. Volio sam slušati priče, ali sam ih jednako tako volio i kazivati. Zapravo, kada sam bio maleni dječak, nisam bio dobar ni u čemu - nisam bio dobar u školi, nisam ništa valjao u sportu, nisam bio dobar u igrama, jedino čime sam mogao impresionirati djevojčice bilo je izmišljanje priča, i dobro ih ispričati. To je bio moj način šarmiranja djevojaka, a tko zna, možda je to i razlog zašto pišem.Smatrate li da je današnji svijet previše zasićen pričama? - Mislim da su djeca koja danas odrastaju bombardirana golemom raznolikošću mogućnosti. Ona su bombardirana, ali ne senzualnim impresijama, već ogromnim brojem informacija. Bombardirana su informacijama, ali bez ikakvog senzualnog otponca. U tome je problem.U vašoj knjizi »Priče o ljubavi i tmini« pišete kako su vaši roditelji, koji su bili veliki poligloti, kada ste bili maleni, pred vama pričali na svim jezicima osim na onome koji ste vi mogli razumjeti. Kako je to utjecalo na to da ste postali pisac, jeste li možda postali pisac zbog toga da ispunite prostor nerazumijevanja? - Vjerojatno je to točno. Moji su roditelji međusobno pričali na jezicima koje nisam razumio zato što su pričali o tragedijama i katastrofama. Govorili su o holokaustu, kao i o svome strahu od nove velike katastrofe za Židove nakon što se Britanci povuku iz Jeruzalema i prepuste ga Arapima. Govorili su o katastrofama i na neki način me štitili od toga pričajući na meni nerazumljivim jezicima. Ja sam se postupno navikao na to da moram pogađati o čemu govore. Zapravo sam morao izmišljati njihov razgovor u trenucima dok je on trajao. Morao sam koristiti vlastitu imaginaciju, morao sam izmišljati dijalog. To je ono što činim od svoga djetinjstva. Također, kad sam bio dječak, vodili bi me sa sobom u kafiće gdje bi razgovarali sa svojim prijateljima o temama koje nisam mogao razumjeti. Željeli su da budem tiho dok oni razgovaraju, pa bi mi obećali da ću ako budem tiho za vrijeme njihove sesije razgovora, dobiti sladoled. A sladoled je u to vrijeme u Jeruzalemu bio nešto zaista fantastično. I tako bih ja bio tiho dok bi oni razgovarali sa svojim prijateljima 77 sati u komadu, činilo mi se dok sam se dosađivao. Dok bi trajao taj dosadni razgovor, ja bih promatrao druge goste u kafiću, špijunirao bih ih. Gledao bih njihovu odjeću, njihove cipele, promatrao govor tijela, pokušavao uhvatiti djeliće njihovih razgovora, i u isto vrijeme gradio bih priče o tim ljudima u kafiću, izmišljao njihove povijesti i njihove živote. Uživao sam radeći to, baš kao što u tome uživam i dan danas kada sjedim sam na željezničkoj stanici, na aerodromu ili u kemijskoj čistionici. Gledam ljude i izmišljam priče. To je savršen hobi, a kada još za nagradu dobijete sladoled...Kada govorite o vašem djetinjstvu, rekli ste i kako ste kao dijete htjeli biti ne policajac ili astronaut kao druga djeca već knjiga. Ne književnik, nego knjiga. - Razlog tome je zapravo strah. Kao dijete u Jeruzalemu 40-ih godina znao sam za holokaust, iako nisam znao detalje o događajima u Europi. Također sam znao da svi očekuju još jedan holokaust koji se tek treba dogoditi jednoga dana u Jeruzalemu nakon što Britanci odu. Tako da sam se bojao, znao sam koliko je zapravo lagano ubiti čovjeka. Jednako kao što sam znao da je jednostavno uništiti knjige. Pa ipak, mislio sam da ako odrastem, odnosno izrastem u knjigu, a ne u odraslog muškarca, možda će jedan primjerak mene završiti na polici neke biblioteke, na primjer u Zagrebu. Htio sam postati knjiga kako bih preživio.Činjenica je da ste odrasli upravo u vrijeme holokausta u Europi, od čega su vas vaši roditelji željeli zaštititi ne govoreći vam o tome. No, ipak ste osjećali što se zbiva, osjećali ste katastrofu koja se razvija. Kakav je to bio osjećaj znati što se događa , a ipak ne znati? - Ono što sam doživio kao dijete jest vječiti osjećaj nesigurnosti, bilo da je riječ o budućnosti, bilo o prošlosti ili o samim činjenicama. Uvijek sam osjećao da postoji istina koja se sakriva od mene, koju odrasli sakrivaju. Mogao sam otprilike osjećati što je ta istina, ali nisam nikako mogao znati, uvijek je bilo nešto za što sam mislio da moram znati, ali što mi je bježalo. Uvijek je postojao osjećaj opasnosti, neposredne opasnosti. Svijet je veoma opasno mjesto. Sva djeca ne odrastu, neka djeca umru. Taj osjećaj je bacio crnu sjenu na moje djetinjstvo.Vaše djetinjstvo na neki način se poklapa s djetinjstvom Izraela, kao da ste odrastali u isto vrijeme. Kada razgovarate s novinarima u raznim zemljama koje posjećujete, često vas ispituju o Izraelu, o političkoj situaciji. Kako se vi kao književnik suočavate s tim, da vas se često ispituje mnogo više o politici nego o književnosti? - Znam da postoji neka vrsta biografske podudarnosti između mog života i života moje zemlje. Rastao sam zajedno s Izraelom i svjedočio sam svemu i svega se sjećam, budući da sam malo stariji od Izraela. Svjedočio sam grčevitoj borbi Izraela za vlastito postojanje, gledao sam Izrael kako ide u dobrom pravcu, baš kao što sam ga gledao kako ide u potpuno krivom smjeru. Mogu vam potvrditi da volim Izrael, uvijek ga volim, čak i onda kada mi se izrazito ne sviđa. Volim ga čak i u trenucima kada mi se gadi.Odrastali ste u izuzetno malenom stanu u Jeruzalemu, stanu koji je bio potpuno ispunjen knjigama, knjigama na policama, u ormarima, na podu, ispod kreveta. Charles Baudelaire je jednom napisao kako je za pisca dobro da živi u malenom stanu, u što manjem prostoru nasuprot velikom stanu s visokim stropovima. Slažete li se s tim? - Zapravo sam odrastao u podrumu, naš stan je bio maleni podrum od niti tridesetak kvadrata. Bilo je to kao da smo živjeli u podmornici. Bilo je tamno. Mnoge noći zbog policijskog sata nismo smjeli izlaziti na cestu u Jeruzalemu. Nije bilo televizije, nije bilo radija, nije bilo telefona, nije bilo kompjutora. Bile su samo knjige. Knjige su postale moji najbolji prijatelji. A činjenica da je stan bio veoma mali samo je dala na važnosti knjigama koje su zbog toga bile svuda oko nas, pored nas, ispod nas, nad nama. Odem u kuhinju - knjige, odem u sobu - knjige, u hodniku - knjige. Knjige svuda oko mene. Najčešće na jezicima koje nisam razumio, no bez obzira na to izuzetno su me privlačile. Volio sam ih, volio sam ih dodirivati, volio sam njihovu teksturu, njihov miris. Uzeo bih knjigu na jeziku koji ne razumijem i dodirivao je, upijao miris ljepila koje povezuje korice.Rekli ste da miris knjiga danas nije onakav kakav je nekad bio... - To je činjenica, naprosto zbog serijske proizvodnje ne koriste se ljepila koja su se koristila za uvezivanje starih kožnatih korica. No volim miris novih knjiga, baš kao što volim miris starih knjiga. Čim dobijem knjigu, pomirišem ju; štoviše, kada dobijem primjerak vlastite knjige iz štamparije, prvo što učinim je uživanje u mirisu knjige. Knjige su prije svega veoma senzualne, one su senzualni objekti. To je razlog zbog kojeg me uopće ne privlače elektronske knjige, knjige na internetu.

23.3.2011.

Amos Oz: Fanatik je hodajući uskličnik

Slobodna Dalmacija, Vesna Pažin, 23.93.2011.

Izraelski autor Amos Oz, koji je protekli vikend gostovao u Zagrebu, jedan je od najznačajnijih svjetskih pisaca. Jasno je to svima koji su pročitali barem neku do njegovih dvadesetak do sada objavljenih knjiga - najpoznatiju, autobiografsku obiteljsku sagu “Priču o ljubavi i tmini”, za koju je prava za ekranizaciju nedavno otkupila glumica Natalie Portman, ili bilo koju drugu: tjeskobnog “Mog Michaela”, potresnu i (ne)pomirljivu epistolarnu “Crnu kutiju”, minucioznu “Panteru u podrumu”, bespoštedno “Rimovanja života i smrti” .... Naravno, naznemariv dio svoje reputacije iznimnog intelektualca i velikog zagovornika mira, taj je bliskoistočni ljevičar zaslužio svojim esejima i novinskim komentarima: uoči njegova dolaska u Hrvatsku, u zagrebačkim se knjižarama i knjižnicama tako poneki primjerak ponekog njegovog romana još i mogao naći, no, do zbirke eseja “Kako izliječiti fanatika” bilo je praktički nemoguće doći. Ono što povezuje sve Ozove, inače vrlo raznolike knjige, rijetki je, istodobno jako drevni i posve suvremeni, dar pripovijedanja - sposobnost da se iz djelića stvarnosti, materijalne, emotivne i duhovne, kreira uvjerljiva, fascinantna cjelina, priča u isto vrijeme posve osobna i lokalna, i univerzalna. Prisutni na tribini “Razotkrivanja”, koju je u prepunom Kinu Europa vodio Srećko Horvat, uvjerili su se, međutim, da Ozovo zadivljujuće pripovjedno majstorstvo nije rezervirano samo za usamljeničke sate pisanja, nego gotovo jednako dobro nalazi put do publike i u susretima uživo. “Pripovijedanje je drevna književna forma, starija od romana, eseja, kratke priče..., i u sebi ima od svega toga pomalo: to je ono što su ljudi pričali jedni drugima prije alfabeta, to je jedna od razlika između ljudske i životinjske seksualnosti“, pojasnio je tom prigodom vrlo opušteni diljem svijeta prevođeni i nagrađivani 71-godišnji pisac, otkrivši i kako znatiželju smatra moralnom vrlinom. Iako je povod Ozova dolaska u Zagreb bilo objavljivanje hrvatskog prijevoda njegove knjige za djecu i odrasle “Iznenada u dubini šume”, snažan dojam koji je ostavio na mnogobrojne prisutne na tribini ponukao nas je da ovaj razgovor počnemo s “Rimovanjem života i smrti”, njegovoj sljedećoj knjizi koju ćemo čitati i na hrvatskom. U Kinu Europa niste nimalo izgledali kao Autor, čije ste dosađivanje na vlastitoj književnoj večeri i proučavanje publike dok govori, vrlo uvjerljivo opisali u „Rimovanju života i smrti”. - Volim susrete s čitateljima i publikom. To je za mene uvijek fascinantno iskustvo, jako puno naučim iz tih susreta. Osim toga, u Kinu Europa sam imao vrlo, vrlo toplu publiku, osjećao sam val topline koji dopire do mene, što ne možete doživjeti posvuda: taj susret je bio poseban. Ali, ni inače ne bih želio da me se miješa s Autorom iz „Rimovanja...“. Naravno, no činjenica da, poput njega, volite pažljivo promatrati ljude i graditi vlastite priče o njima, vidljiva je i iz Vaših ostalih knjiga. Kako uspijevate biti istovremeno tako usredotočeni i prisutni u govoru, i tako pažljivo promatrati ljude oko sebe? - Kad sam bio dijete, roditelji su me običavali voditi sa sobom u kafee u Jeruzalemu, gdje su s prijateljima vodili duge razgovore. Od mene su tražili da budem tiho i da im ne smetam: obično bi mi obećali da ću, ako se budem lijepo ponašao i ne ometam razgovor, na kraju dobiti sladoled. Pa su onda oni pričali s prijateljima po 77 sati, a ja sam morao šutjeti. Kako ne bih umro od dosade, počeo sam špijunirati ostale goste kafea: hvatao sam njihove razgovore iz daljine, dešifrirao govor tijela, nagađao o životima, o tomu što govore... Ili sam gledao njihove cipele – one su jezik kojim ljudi govore o samima sebi: cipele uvijek pričaju priče. Na primjer? - Neke cipele su namjerno pomodne i privlače pozornost, neke su iznošene i sretno obuvane dugo vremena, neke su ekstravagantne, neke su vrlo tihe i ne žele privlačiti nikakvu pažnju... Naravno, gledam i odjeću, ali manje je indiskretno gledati nekomu u cipele. Trka za novcem Ne pribojavate li se ponekad da ćete tako previše saznati o ljudima, uočiti nešto što i ne biste željeli znati? - Ja sam kao špijun: uvijek špijuniram, ne mogu to prestati činiti. Čak i kad bih to htio isključiti, ne bih mogao. Ali, naravno, ne radi se o tomu da nekoga samo “nabrzinu snimim” i pretvorim u lik u mojoj knjizi. Prvi susjed u kibucu jednom mi je priznao da, svaki put prije nego što prođe ispred mog prozora, zastane i počešlja kosu - za svaki slučaj, ako uđe u neku od mojih priča. Ali, ja ne radim tako. Sve što vidim, čujem i primim, ostaje sa mnom, spremljeno je negdje i hrani moju književnost, no ne izravno. Trideset godina ste živjeli u kibucu, za koji su mnogi još donedavno tvrdili kako je oblik zajednice koji umire... - Mislim da su kibuci još uvijek živi, iako klima u Izraelu trenutačno nije baš najpogodnija za njih: današnje izraelsko društvo je vrlo materijalistički, vrlo buržujski i vrlo individualistički orijentirano. Ipak, još uvijek postoji 150 kibuca u Izraelu. Neki su dijelom privatizirani, neki reformirani, ali još uvijek zadržavaju osnovnu ideju konglomeracije stotinjak, ili dvjestotinjak, ili tristotinjak obitelji, koje dijele sve, i žive više ili manje egalitaran život, bez policijskih postaja, bez intervencije države, bez ikakvih nametanja... Osobno mislim da taj dobrovoljni socijalizam, socijalizam bez policijskih postaja, ima budućnost. Neki ljudi su, naime, sve umorniji od trke za materijalizmom: rade prenaporno kako bi zaradili još više novaca, kako bi kupili stvari koje ne žele, kako bi impresionirali ljude koje ne vole ... - i dosta im je toga. Zato mislim da će se kibuci, ili nešto slično, ponovno pojaviti, iako ne nužno u Izraelu. Nemoguća integracija Kada biste Vi organizirali neki kibuc, kako bi on izgledao? Što biste promijenili? Za početak, da li biste uopće prihvatili neku takvu dužnost? - Nisam baš dobar organizator. Ne mislim da ću ikada išta organizirati po svom. Ali, mislim da ima grešaka u samim osnovama kibuca. Ideja da sva djeca spavaju u zajedničkim spavaonicama, odvojena od svojih roditelja, bila je greška. To je počelo kao nužnost, zbog krajnjeg siromaštva ranih naseljenika, ali je vremenom postalo dogma. Ja mislim - pogrešna dogma. Također, tu je problem žena: u kibucu su žene imale posve ravnopravno mjesto kao i muškarci, mogle su biti na svakom, i najvišem položaju, ali, bez obzira na to, očekivalo se da izgledaju i da se ponašaju kao drugi, muški spol. Ideja je bila da žena ne smije biti ženstvena: nije joj bilo dopušteno nositi ruž za usne, ili najlonke. Sličan je bio stav prema pridošlicama: “Dragi pridošlice, ako želi biti integrirani u naše društvo, morate izgledati kao mi, oblačiti se kao mi, govoriti kao mi, bez naglaska, morate se asimilirati među nas”. Nadam se da u budućim kibucima, ili u budućim inkarnacijama kibuca, to neće biti slučaj. Paradoksalno je da su kibuci danas uglavnom ograđeni žicom. - To je samo zbog sukoba s Palestincima. Kibuci nisu poput samostana, da se pokušavaju obraniti od izvanjskog svijeta. Ograde su uvijek tu iz sigurnosnih razloga, uglavnom u kibucima koji su blizu područja sukoba. Ali, ljudi izvan kibuca su uvijek dobrodošli - kao volonteri, kao gosti, posjetitelji, povremeni kibbutzniki... I nedavno se u jednom kibucu dogodio stravičan zločin, u kojem je ubijena petočlana obitelj. Mislite li da je to još jedan pokušaj da se potakne eskalacija sukoba? - To je još jedan dokaz da je vrijeme za razrješavanje izraelsko-palestinskog problema, za koji ja vjerujem da može biti riješen. Fanatici s obiju strana jako se trude da spriječe rješenje, da spriječe kompromis, ali, on je moguć, i, čak, vidljiv. Ipak, dobra je vijest da većina Izraelaca u Izraelu, i većina Palestinaca u Palestini sada zna da će na kraju dana biti dvije države. Ne mogu vam reći kada, ne mogu vam dati datum, ali jednom, prije ili kasnije, dogodit će se izraelsko-palestinski kompromis, baziran na istoj ideji kao i podjela bivše Jugoslavije: Palestina će biti Palestina, Izrael će biti Izrael, i oni će živjeti u suživotu. Sve što trebamo su hrabra vodstva u Izraelu i Palestini, da u