Izlet u Dachau

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 96

  • Godina izdanja: 2018.

  • ISBN: 978-953266916-9

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 190 g

Slavoj Žižek piše da bi "trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva." Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. "maloga čovjeka". Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.

U Izletu u Dachau nema tolerancije za "zaluđene", za one koji "nisu znali", za one koji se "kaju" s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali.

Delimir Rešicki

Izlet u sjećanje

Josip Luković, H-Alter, 19. 2. 2018.

Čini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachau, objavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog/ u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja/ brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Trauma Drugog svjetskog rata nešto je s čime čovječanstvo neće tako lako izaći na kraj. Barem ne Zapadni svijet, na čijem je dvorištu počinjen zločin teško objašnjiv civiliziranom pojedincu, građaninu današnje ujedinjene Europe, i u dobu kada se ratna razaranja i patnja povezuju s "barbarskim trećim svijetom", što je, nota bene, nova razina preispitivanja moralnih normativa i općenito stanja duha nas, "kulturnih Zapadnjaka", tako ponosnih na tekovine prosvjetiteljstva i naslijeđenog mira u kojemu živimo danas; a ipak, okruženi ratnom strahotom na susjednom kontinentu i vječitim zveckanjem nuklearnog arsenala. Davne tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća i više su nego jasno upozorenje kako masovno ludilo i iživljavanje na nevinima, drugačijima, onima koje je dopala ta odvratna etiketa "nepoželjnih", nije nešto što nam je toliko strano, koliko bismo možda to htjeli misliti.

Plamen je 1933. opasno zahvatio stari kontinent i vrlo skoro utisnuo simboličku pukotinu, "posvećeni prostor" kao heterotopiju iz koje se granaju dvije sablasti; jedna kao vječita opomena i sramota svima koji su na bilo koji način (aktivno i pasivno) omogućili taj pakao, te druga, opletena u cjelokupnoj svijesti nas ostalih, kao sablast nepravedno ubijenih, nestalih, istrijebljenih naših prijatelja, rodbine, susjeda. "Ima li poezije nakon Auschwitza?" - upitao se Adorno. Taj transgeneracijski fantom, ta trauma koja metastazira iz psihičke nijeme zone jednih, stvarajući enklave rascjepkanog ega, i težnje drugih za razumijevanjem i proradom te traume, i susretanje s time stranimnečuvenim, tom drugošću koja im je nasilno utisnuta u divljačkom barbarstvu Drugog svjetskog rata.

Nije li poezija jedan od najneposrednijih onda načina za uspostavu te simboličke komunikacije s fantomom i možda najvažniji medij preko kojega ta heterotopija zrcali drugost nas samih? Dežulović na Adornovo pitanje odgovara: "Ne znam za Adorna, ali mene baš krenulo", a čini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachauobjavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog / u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja / brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Zbirka kao da nas navodi da dođemo i sjednemo na ostatke logora, ulica, kuća, polja, i pridružimo se autorovom pozivu da zakoračimo u to "razglobljeno vrijeme" i stavimo uho na te kripte u našemu biću i nakratko osluhnemo svoje prerano umrle, nevine susjede, prijatelje, braću, rodbinu. To mjesto, to je prostor na kojemu prestaje pjesma./ Ovo je svijet kojeg nema ali postoji. / Ovo je planina bez vrha, / mora nez noći, / pijetao bez kreste. / Ovdje je tako tiho (pjesma Risiera). Naravno, autor nas ne poziva da zakoračimo u Dachau, ne, autor nas poziva da pođemo s njim u Via Ghegu i da zasviramo s njegovim nećakom - zasviramo, kako više nikada ne bi bilo tiho; poziva nas da spoznamo fantoma kako bi se vrata pakla (bezrazumlja!) zauvijek zatvorila.


Otporan, ciničan i angažiran “Izlet u Dachau” jer još ima zločinaca među nama

Bonislav Kamenjašević, Arteist.hr, 14. 3. 2018.

Ovo je prostor na kojemu prestaje pjesma. / Ovo je svijet kojega nema ali postoji. /
Ovo je planina bez vrha, / mora bez noći, / pijetao bez kreste. / Ovdje je tako tiho!

To su stihovi iz pjesme Risiera. Sve ovo je pak dobra zbirka pjesama Izlet u Dachau Marka Pavlovskoga (Fraktura, 2018.), nevelika zbirka sastavljena od dvaju ciklusa Izlet u Dachau (21 pjesma) i Božić u Auschwitzu (14 pjesama), koja se sva vrti oko dvojnosti razvidnih u početnom citatu.

Risiera iz istoimene pjesme koncentracijski je logor u niši koncentracijskih logora koji se provlače pjesmom (Sobibor, Jasenovac, Risiera, Auschwitz, Buchenwald, Dachau, Treblinka, Mauthausen, Sachsenhausen, Torgau), ali ništa u zbirci nije igra brojki, premda ima i kartaških igara i brojeva (Il giuoco della spada), u kojima brojni nemaju igraćih karata u rukavu, i općenito nikakve druge karte u rukavu doli osobne karte u obliku logorskoga broja, koji im kao adut služi jedino zato da bude ulaznica u glavni režirani program, riječju holokaust.

I nama čitateljima, ili slušateljima, to su verbalne karte kojima maštom posjećujemo, ili da se poigramo Galileijem – mente concipio, Pavlovskijevu tekstualnu izložbu o holokaustu, ali onda potom i o zločinu općenito (Dresden, Hirošima), koji se zrcali u posebnome, praktički neiskazivome – ”velikome i strašnome Ništa”, istovremeno i Realnome i Simboličkome (Praška ulica).

Izložbom vrvi plejada desubjektiviranih koji nam se razdaju u dvojnosti.

(1) Jedni su desubjektivirani činom pretrpljenoga zlodjela – Židovi, Cigani, Srbi itd. – i fizički i kulturno ubijeni, ”obrijanih brada, zatrtog jezika i zabranjenog pisma”, istodobno kolektivizirani i dekolektivizirani, identificirani. Kolektivni logorašibezimeni, tjelesaljušture samo su meso provučeno kroz staru flajšmašinu, hladnu mehaniku flajšmašine, čeličnoga pauka koji ne provlači ono somatsko kroz zvjerski mehanizam, nego ”ljudski bezdan zlokobne ideje”. Mrežu Realnoga i Simboličkoga. Iracionalnost razuma u srcu Zapada, znanstvenost i eksperimentalnost ubijanja, da se malo poigramo Galileijem – mente concipio(Božić u Auschwitzu). Identificirani su ljudi. Gramatičkim posesivnošću i intimnim leksikom lirski glas udahnjuje žrtvama dušu, ljudskost, prisnost, intimnost, dom, srce, ljubav, povijest, identitet – tragedija je osobna, obiteljska, prijateljska, društvena, nacionalna, svjetska (”pradjede”, ”nećakov otac”, ”svom ujaku”, ”oca, majku, brata i sestru” itd.). Upravni govor, tamo gdje ga ima, simulira svjedočanstva ljudi.

(2) Drugi u opreci desubjektivirani su svojim urađenim zlodjelom. Zašto urađenim? Zato što je zlodjelo uzdignuto na razinu rada. Predano temeljito, racionalno, svakodnevno, kao slaganje cigli pri zidanju (pretući, zakopati žive, spaliti, izgladniti, ugušiti, pseudoznanstveno instrumentalizirati…). Zločinci su desubjektivirani jer iza njih ne ostaju imena, nemaju identiteta, ništa ljudsko više u sebi. I kada se spomenu Hitler, Mengele, Dancinger, to zvuči šuplje poput: ”Grozomorna tišina u kojoj ničeg nema.”

Temeljna je dvojnost ovoga pjesmotvora i fino izveden odnos teme i medija: ”prostor na kojemu prestaje pjesma”, reprezentiran upravo pjesmama. Tišina koja buči, koja je eksklamativna (”Ovdje je tako tiho!”).

U naslovnoj pjesmi Izlet u Dachau lirski glas kazuje: ”Nikada neću poći na izlet u Dachau”, jer ”vladala bi” (…) ”[g]rozomorna tišina u kojoj ničeg nema”. Tišini se suprotstavlja glazba. Kao što se šutnji suprotstavlja otpor. A ovaj je zbirka i jedno i drugo – i glazba i otpor. Lirski glas, premda ostaje sublimno nijem pred tišinom, razara tvrdnje da pred zapreminom zvjerstva može vladati samo nijema sublimnost tišine (R. Kearney, Lyotard, Adorno, Žižek, Rešicki). Lirski glas pjeva, istodobno se usputno pitajući kako je ista ruka mogla stvarati i takvu glazbu (Bach) i takve zločine (logori). Međutim, ako se bolje pogleda, i u glazbi i u zvjerskim zločinima Drugoga svjetskog rata, baš kao i u igri (Il giuoco della spada), prevladava red, struktura. I zato lirski glas pjeva (Via Ghega). Neka prevlada ono bolje od čovjeka, onaj bolji red, bolja struktura. Ljudskim iznašašćem – pjesmom – neka se unizi zvjerstvo, koje smo kukavički nazvali po životinjama. Kao da one od svijesti i iz uvjerenja ubijaju. Samo čovjek ima razum, i samo je čovjek iracionalan, i samo je čovjek dovoljno drzak da uvijek sve svali na drugoga.

Ali umjetnička reprezentacija ne smije biti obmana. I zbog toga je Izlet u Dachau i otpor. Premda izlet sugerirao nešto lagano, uživalačko, neobavezno i senzacijski, ovaj je izlet opor, ciničan, nalegao na stvarnost, kako bi rekao Peter Bürger. Angažiran. Jer još ima potencijalnih zločinaca među nama (Praška ulicaNebo je orao). Jer suprotno od tišine koja može biti sublimna, šutnja može biti kalkulantska, kompromisna, kaže lirski glas:

Da povičem glasno usred iličkoga / poslijepodneva / ‘HEIL HITLER!!!’ /
o čemu bi vaša šutnja govorila – / o suprotstavljanju? / Ili pak, odobravanju?

No šutnja je ujedno i zvuk koji je najviše pitijski od svih jer može značiti svašta i ništa, a ne samo krajnji pol dijapazona. Što je, primjerice s angažmanom ako to na ulici povikne neki opak, naoružan i sulud grmalj, a ti šutiš i eventualno pozoveš nadležne službe? Ubraja li se to u suprotstavljanje? Ili odobravanje? O eskapističkim je tonovima riječ u pjesmi Polinezija: ”Eh, kamo sreće – / otploviti oceanom prije raspada Carstva / pa jesti šipak negdje kod Pitcairna ’41., ’91., danas…”

Većina je pjesama kratka, pripovjedna, slobodnostišna, ali ne slobodno stihijska jer pjesmotvor je vrlo osmišljen, koncizan i ciljano se služi određenim diskurzivnim strategijama. Doduše, u toj osmišljenosti pjesme donekle slabije funkcioniraju kao pojedinačne, veći smisao dobivaju shvaćene kao cjelina, kao jedna Pjesma. Najveći dio pjesama ima na svojemu kraju detonator za zaokrenutu semantičku eksploziju. Detonator nas hrani tužnim, gorkim i ciničnim perspektivama koje deautomatiziraju naš automatizirani pogled na zlodjelo. Automatiziran u tolikoj mjeri valjda zato što ga tako puno oko nas ima, i tako puno ga je uvijek i bilo. Poneke pjesme svoju zlokobnost nagoviještaju sintaktičkim paralelizmima i anaforama koje pojačavaju tragiku, trajnost i jednokratnost svakoga pojedinog zločina. On u sebi uništava cio svijet. Svaki put iznova. A retorička pitanja, to trajno i bezvremensko pjesničko sredstvo, otkrivaju nam najveću enigmu zbirke:

Tko zna kamo su ih odveli / tko zna kada će doći po mene / ali zaista, nitko nikada / neće moći objasniti u potpunosti / zašto su uopće dolazili po nas?

Bit zbirke otkriva nam programatska pjesma Knjižničar, ujedno i zadnji naslov knjige:

Iz dana u mjesec, iz stoljeća u tisućljeće, u mašti i znanosti, vječan i bezimen, tu sam da vam služim.

I to je bit i pouka kratkoga Izleta. Valja sve zapisati i valja sve zapisati po Istini, trudeći se, dakle, biti objektivan i nepristran (“U svojoj samoći klasificiram nepristrano”), neovisno o tome tko će suditi jer Istina će nas osloboditi.