Izlet u Dachau

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 96

  • Datum izdanja: siječanj 2018.

  • ISBN: 978-953266916-9

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 190 g

Slavoj Žižek piše da bi "trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva." Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. "maloga čovjeka". Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.

U Izletu u Dachau nema tolerancije za "zaluđene", za one koji "nisu znali", za one koji se "kaju" s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali.

Delimir Rešicki

Izlet u sjećanje

Josip Luković, H-Alter, 19. 2. 2018.

Čini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachau, objavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog/ u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja/ brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Trauma Drugog svjetskog rata nešto je s čime čovječanstvo neće tako lako izaći na kraj. Barem ne Zapadni svijet, na čijem je dvorištu počinjen zločin teško objašnjiv civiliziranom pojedincu, građaninu današnje ujedinjene Europe, i u dobu kada se ratna razaranja i patnja povezuju s "barbarskim trećim svijetom", što je, nota bene, nova razina preispitivanja moralnih normativa i općenito stanja duha nas, "kulturnih Zapadnjaka", tako ponosnih na tekovine prosvjetiteljstva i naslijeđenog mira u kojemu živimo danas; a ipak, okruženi ratnom strahotom na susjednom kontinentu i vječitim zveckanjem nuklearnog arsenala. Davne tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća i više su nego jasno upozorenje kako masovno ludilo i iživljavanje na nevinima, drugačijima, onima koje je dopala ta odvratna etiketa "nepoželjnih", nije nešto što nam je toliko strano, koliko bismo možda to htjeli misliti.

Plamen je 1933. opasno zahvatio stari kontinent i vrlo skoro utisnuo simboličku pukotinu, "posvećeni prostor" kao heterotopiju iz koje se granaju dvije sablasti; jedna kao vječita opomena i sramota svima koji su na bilo koji način (aktivno i pasivno) omogućili taj pakao, te druga, opletena u cjelokupnoj svijesti nas ostalih, kao sablast nepravedno ubijenih, nestalih, istrijebljenih naših prijatelja, rodbine, susjeda. "Ima li poezije nakon Auschwitza?" - upitao se Adorno. Taj transgeneracijski fantom, ta trauma koja metastazira iz psihičke nijeme zone jednih, stvarajući enklave rascjepkanog ega, i težnje drugih za razumijevanjem i proradom te traume, i susretanje s time stranimnečuvenim, tom drugošću koja im je nasilno utisnuta u divljačkom barbarstvu Drugog svjetskog rata.

Nije li poezija jedan od najneposrednijih onda načina za uspostavu te simboličke komunikacije s fantomom i možda najvažniji medij preko kojega ta heterotopija zrcali drugost nas samih? Dežulović na Adornovo pitanje odgovara: "Ne znam za Adorna, ali mene baš krenulo", a čini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachauobjavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog / u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja / brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Zbirka kao da nas navodi da dođemo i sjednemo na ostatke logora, ulica, kuća, polja, i pridružimo se autorovom pozivu da zakoračimo u to "razglobljeno vrijeme" i stavimo uho na te kripte u našemu biću i nakratko osluhnemo svoje prerano umrle, nevine susjede, prijatelje, braću, rodbinu. To mjesto, to je prostor na kojemu prestaje pjesma./ Ovo je svijet kojeg nema ali postoji. / Ovo je planina bez vrha, / mora nez noći, / pijetao bez kreste. / Ovdje je tako tiho (pjesma Risiera). Naravno, autor nas ne poziva da zakoračimo u Dachau, ne, autor nas poziva da pođemo s njim u Via Ghegu i da zasviramo s njegovim nećakom - zasviramo, kako više nikada ne bi bilo tiho; poziva nas da spoznamo fantoma kako bi se vrata pakla (bezrazumlja!) zauvijek zatvorila.


Otporan, ciničan i angažiran “Izlet u Dachau” jer još ima zločinaca među nama

Bonislav Kamenjašević, Arteist.hr, 14. 3. 2018.

Ovo je prostor na kojemu prestaje pjesma. / Ovo je svijet kojega nema ali postoji. /
Ovo je planina bez vrha, / mora bez noći, / pijetao bez kreste. / Ovdje je tako tiho!

To su stihovi iz pjesme Risiera. Sve ovo je pak dobra zbirka pjesama Izlet u Dachau Marka Pavlovskoga (Fraktura, 2018.), nevelika zbirka sastavljena od dvaju ciklusa Izlet u Dachau (21 pjesma) i Božić u Auschwitzu (14 pjesama), koja se sva vrti oko dvojnosti razvidnih u početnom citatu.

Risiera iz istoimene pjesme koncentracijski je logor u niši koncentracijskih logora koji se provlače pjesmom (Sobibor, Jasenovac, Risiera, Auschwitz, Buchenwald, Dachau, Treblinka, Mauthausen, Sachsenhausen, Torgau), ali ništa u zbirci nije igra brojki, premda ima i kartaških igara i brojeva (Il giuoco della spada), u kojima brojni nemaju igraćih karata u rukavu, i općenito nikakve druge karte u rukavu doli osobne karte u obliku logorskoga broja, koji im kao adut služi jedino zato da bude ulaznica u glavni režirani program, riječju holokaust.

I nama čitateljima, ili slušateljima, to su verbalne karte kojima maštom posjećujemo, ili da se poigramo Galileijem – mente concipio, Pavlovskijevu tekstualnu izložbu o holokaustu, ali onda potom i o zločinu općenito (Dresden, Hirošima), koji se zrcali u posebnome, praktički neiskazivome – ”velikome i strašnome Ništa”, istovremeno i Realnome i Simboličkome (Praška ulica).

Izložbom vrvi plejada desubjektiviranih koji nam se razdaju u dvojnosti.

(1) Jedni su desubjektivirani činom pretrpljenoga zlodjela – Židovi, Cigani, Srbi itd. – i fizički i kulturno ubijeni, ”obrijanih brada, zatrtog jezika i zabranjenog pisma”, istodobno kolektivizirani i dekolektivizirani, identificirani. Kolektivni logorašibezimeni, tjelesaljušture samo su meso provučeno kroz staru flajšmašinu, hladnu mehaniku flajšmašine, čeličnoga pauka koji ne provlači ono somatsko kroz zvjerski mehanizam, nego ”ljudski bezdan zlokobne ideje”. Mrežu Realnoga i Simboličkoga. Iracionalnost razuma u srcu Zapada, znanstvenost i eksperimentalnost ubijanja, da se malo poigramo Galileijem – mente concipio(Božić u Auschwitzu). Identificirani su ljudi. Gramatičkim posesivnošću i intimnim leksikom lirski glas udahnjuje žrtvama dušu, ljudskost, prisnost, intimnost, dom, srce, ljubav, povijest, identitet – tragedija je osobna, obiteljska, prijateljska, društvena, nacionalna, svjetska (”pradjede”, ”nećakov otac”, ”svom ujaku”, ”oca, majku, brata i sestru” itd.). Upravni govor, tamo gdje ga ima, simulira svjedočanstva ljudi.

(2) Drugi u opreci desubjektivirani su svojim urađenim zlodjelom. Zašto urađenim? Zato što je zlodjelo uzdignuto na razinu rada. Predano temeljito, racionalno, svakodnevno, kao slaganje cigli pri zidanju (pretući, zakopati žive, spaliti, izgladniti, ugušiti, pseudoznanstveno instrumentalizirati…). Zločinci su desubjektivirani jer iza njih ne ostaju imena, nemaju identiteta, ništa ljudsko više u sebi. I kada se spomenu Hitler, Mengele, Dancinger, to zvuči šuplje poput: ”Grozomorna tišina u kojoj ničeg nema.”

Temeljna je dvojnost ovoga pjesmotvora i fino izveden odnos teme i medija: ”prostor na kojemu prestaje pjesma”, reprezentiran upravo pjesmama. Tišina koja buči, koja je eksklamativna (”Ovdje je tako tiho!”).

U naslovnoj pjesmi Izlet u Dachau lirski glas kazuje: ”Nikada neću poći na izlet u Dachau”, jer ”vladala bi” (…) ”[g]rozomorna tišina u kojoj ničeg nema”. Tišini se suprotstavlja glazba. Kao što se šutnji suprotstavlja otpor. A ovaj je zbirka i jedno i drugo – i glazba i otpor. Lirski glas, premda ostaje sublimno nijem pred tišinom, razara tvrdnje da pred zapreminom zvjerstva može vladati samo nijema sublimnost tišine (R. Kearney, Lyotard, Adorno, Žižek, Rešicki). Lirski glas pjeva, istodobno se usputno pitajući kako je ista ruka mogla stvarati i takvu glazbu (Bach) i takve zločine (logori). Međutim, ako se bolje pogleda, i u glazbi i u zvjerskim zločinima Drugoga svjetskog rata, baš kao i u igri (Il giuoco della spada), prevladava red, struktura. I zato lirski glas pjeva (Via Ghega). Neka prevlada ono bolje od čovjeka, onaj bolji red, bolja struktura. Ljudskim iznašašćem – pjesmom – neka se unizi zvjerstvo, koje smo kukavički nazvali po životinjama. Kao da one od svijesti i iz uvjerenja ubijaju. Samo čovjek ima razum, i samo je čovjek iracionalan, i samo je čovjek dovoljno drzak da uvijek sve svali na drugoga.

Ali umjetnička reprezentacija ne smije biti obmana. I zbog toga je Izlet u Dachau i otpor. Premda izlet sugerirao nešto lagano, uživalačko, neobavezno i senzacijski, ovaj je izlet opor, ciničan, nalegao na stvarnost, kako bi rekao Peter Bürger. Angažiran. Jer još ima potencijalnih zločinaca među nama (Praška ulicaNebo je orao). Jer suprotno od tišine koja može biti sublimna, šutnja može biti kalkulantska, kompromisna, kaže lirski glas:

Da povičem glasno usred iličkoga / poslijepodneva / ‘HEIL HITLER!!!’ /
o čemu bi vaša šutnja govorila – / o suprotstavljanju? / Ili pak, odobravanju?

No šutnja je ujedno i zvuk koji je najviše pitijski od svih jer može značiti svašta i ništa, a ne samo krajnji pol dijapazona. Što je, primjerice s angažmanom ako to na ulici povikne neki opak, naoružan i sulud grmalj, a ti šutiš i eventualno pozoveš nadležne službe? Ubraja li se to u suprotstavljanje? Ili odobravanje? O eskapističkim je tonovima riječ u pjesmi Polinezija: ”Eh, kamo sreće – / otploviti oceanom prije raspada Carstva / pa jesti šipak negdje kod Pitcairna ’41., ’91., danas…”

Većina je pjesama kratka, pripovjedna, slobodnostišna, ali ne slobodno stihijska jer pjesmotvor je vrlo osmišljen, koncizan i ciljano se služi određenim diskurzivnim strategijama. Doduše, u toj osmišljenosti pjesme donekle slabije funkcioniraju kao pojedinačne, veći smisao dobivaju shvaćene kao cjelina, kao jedna Pjesma. Najveći dio pjesama ima na svojemu kraju detonator za zaokrenutu semantičku eksploziju. Detonator nas hrani tužnim, gorkim i ciničnim perspektivama koje deautomatiziraju naš automatizirani pogled na zlodjelo. Automatiziran u tolikoj mjeri valjda zato što ga tako puno oko nas ima, i tako puno ga je uvijek i bilo. Poneke pjesme svoju zlokobnost nagoviještaju sintaktičkim paralelizmima i anaforama koje pojačavaju tragiku, trajnost i jednokratnost svakoga pojedinog zločina. On u sebi uništava cio svijet. Svaki put iznova. A retorička pitanja, to trajno i bezvremensko pjesničko sredstvo, otkrivaju nam najveću enigmu zbirke:

Tko zna kamo su ih odveli / tko zna kada će doći po mene / ali zaista, nitko nikada / neće moći objasniti u potpunosti / zašto su uopće dolazili po nas?

Bit zbirke otkriva nam programatska pjesma Knjižničar, ujedno i zadnji naslov knjige:

Iz dana u mjesec, iz stoljeća u tisućljeće, u mašti i znanosti, vječan i bezimen, tu sam da vam služim.

I to je bit i pouka kratkoga Izleta. Valja sve zapisati i valja sve zapisati po Istini, trudeći se, dakle, biti objektivan i nepristran (“U svojoj samoći klasificiram nepristrano”), neovisno o tome tko će suditi jer Istina će nas osloboditi.

Treba da se čisti

Lucija Butković, Booksa.hr, 15. 5. 2018.

Ako je rimski Kolosej, kao što primjećuje Philip R. Stone, prva stvarna lokacija mračnog turizma, 20. stoljeće njegova je vrlo živa i posjećena figurativna lokacija. Dva događaja koja bi se mogla izlučiti kao dokazi te teze, različite naravi, ali slične jezovite rezonancije, svakako su černobilska katastrofa (o njezinoj turističkoj egzotici pisala je Lea Horvat) i holokaust prilikom nacističkog režima. Ostavljajući po strani etičke dileme koje fenomen mračnog turizma implicira (a koje Stone navodi u svom članku) te podrazumijevajući praksu koju pokriva – posjete mjestima individualnih i kolektivnih nesreća – pjesničku zbirku Marka Pavlovskog (1987.), Izlet u Dachau, nazvat ću pjesničkim mračnim turizmom.

Objavljena u nakladi Frakture, pod paskom urednika Seida Serdarevića i Delimira Rešickog, četvrta zbirka Pavlovskog uslijedila je nakon izdanja Nebo nad Drinovcima (Naklada Vitagraf, 2010.), Загрепска анатомија на самотијата (Vig Zenica, 2013.) i Zagrebačka anatomija samoće (Zavičajna naklada Žakan Juri, 2015.) S time na umu, može se reći kako posljednjom knjigom autor potvrđuje odlučnost pjesničkih nakana, ali se i nešto zvučnije priključuje najmlađoj pjesničkoj sceni.

Načelno, Izlet u Dachau mogao bi se nazvati dnevnikom holokausta, iako propituje univerzalnu ljudsku prirodu i praksu zla. Riječ je, dakle, o pjesmama koje, posuđujući obiteljsko iskustvo, dokumentiraju tijek i ideju genocida. Blago asimetričnoj kompoziciji (prvi dio Izlet u Dachau sadrži dvadeset i jednu, a drugi Božić u Auschwitzu četrnaest pjesama) supostavljena je formalna, sadržajna i ugođajna simetrija zbirke. 'Slijepe pjege' rukopisa pak formiraju neki suviše eksplicitni, patetični stihovi kojima dolazi do urušavanja čitavih pjesničkih jedinica.

Formalne odlike – odmjerenost i kratkoća, poentiranje u zadnjem stihu, dosljedno su provedene u većini zbirke, a dobro ih pokazuje pjesma Neću vam govoriti o proljeću: "Neću vam govoriti o proljeću/ jer mnoge su riječi procvale na tom polju./ Neću vam govoriti o proljeću/ niti o blagoj omamljenosti pod travanjskim/ suncem što prelije nas mlazom tekućeg srebra./ Neću vam govoriti o proljeću/ što dolazi nakon zime razuma -/ nedavno su iz zemlje iznikle,/ kao opomena nama probuđenima,/ plinske komore Sobibora." (str. 39)

Lirski prosede 'malih pomaka', pomne, ali ne i destruktivne redukcije stiha, proveden je i u nešto duljim uracima – Ahasver, Il giuoco della spada, Ti koji si se vratio iz Staljingrada, Promatrao sam, Logoraši. Na stilskoj razini, zvučnim figurama ponavljanja, anafore i asonance, Pavlovski semantičkoj dimenziji pridodaje onu akustičnu. Primjer toga nalazimo u pjesmi Arbeit macht frei u kojoj zloglasni natpis s logorskih ograda 'otvara' marksističke teze o otuđenju: "Rad oslobađa radnika od ljudskosti,/ rad otuđuje čovjeka od čovječnosti,/ rad proizvodi životinje iz ljudi,/ rad je divovski crni pauk što gmiže/ po bijelom otoku usred mora krvi." (str. 29)

Opominjući naboj koji pjesma ostvaruje propušten je u zbirci kroz različite stilske filtere. Komadi U pivnici i Stara Hari, preuzimanjem obrasca crnohumornog vica, na ugođajnoj razini 'opuštaju' rukopis, ali i opominju savjest naroda koji, svaki put kada izgovori A možda je Židov (str. 23), perpetuira fašističke ideološke mehanizme. Pjesma Šutnja, pak, doima se kao lirska elaboracija onoga što je Hannah Arendt u povijest filozofije upisala kao banalnost zla:

"O čemu šutimo kad šutimo/ i što nam pripovijeda naša šutnja?/ Tišina je najglasniji od svih zvukova,/ uhu kao vododerina kućnom prilazu./ Da povičem glasno usred iličkoga/ poslijepodneva/ „HEIL HITLER!!!"/ o čemu bi vaša šutnja govorila -/ o suprotstavljanju?/ Ili pak, odobravanju?" (str. 27)

Ideja kolektivne krivnje na sličan način utkana je u pjesme Praška ulica, Inge, 'Nebo je orao'. Situacije srama i groze na drugim mjestima prikazane su sentimentalnije, ucrtavajući prostor buduće nade i oprosta. U pjesmama Via Ghega i Pijanist, proces čišćenja provodi se putem glazbene ("Otac moga nećaka, posljednji svoga roda/ sjedne pred klavir i dodirne Bacha/ te cijela Via Kavana utone u svjetlo/ (...)", str. 13), a u pjesmi Jasenovac putem kiparske umjetnosti ("Izrastao je jednoga dana/ usred močvare/ kameni cvijet./ Svaka njegova latica/ bezbroj kapi posljednje krvi/ istisnute skupa sa životom. (...) Jednoga će dana izrasti/ usred močvare/ cvijet/ koji neće biti od kamena." str. 41). Bogdanovićev Kameni cvijet trebao bi, u kontekstu ove priče, iskupiti čovječanstvo, obnoviti narušeni životni ciklus.

Čitajući Izlet nemoguće se odmaknuti od književnih, filozofskih i popkulturnih naslova koji su, svaki u svom medijskom i stilskom ključu, iznijeli misao o ratu. Pjesma Pijanist, primjerice, mogla bi evocirati istoimeni dramski film Romana Polanskog, komad Forever Young morbidna je parafraza antihladnoratovske himne Alphavillea, pjesma Ti koji si se vratio iz Staljingrada posveta priči Miljenka Jergovića Staljingrad (scenografija jednog romana), a Pjesma Ani poetski spomen-kamen vjerojatno najpoznatijem simbolu nacističkog stradanja, Anne Frank. Ovaj mozaik sastavlja i već spomenuta misao Hanne Arendt, prethodeća joj radikalnost zla Immanuela Kanta, i niz proznih naslova od kojih se u mojoj biblioteci posebno ističe onaj Imrea Kertésza, Čovjek bez sudbine.

Tu mentalnu 'slikovnicu' Pavlovski pobuđuje ujednačenom 'slikovnicom patnje'  - motivima logora (Risiera, Buchenwald, Dachau, Jasenovac, Auschwitz, Mauthausen...), ikona (Hitler, Josef Mengele, Anne Frank) i ikonografije nacističkog režima (svastika, Hugo Boss uniforme, žuta zvijezda). Spomenute tradicijske uplive, na razini pojedinačne pjesme, koristi kao reference, zaodijeva u autorska rješenja.

Motiv Boga, s obzirom na veličinu užasa koja uvijek transcendira ono svjetovno, u Izletu je stavljen u zagrade. Ipak, u pjesmi Vlak za Treblinku pojavljuje se kao logoraš-veteran, poniženi Židov koji se među svojima natiskuje u vlaku za poljski logor, dok je u Logoraševoj jadikovki izmješten iz tog u kontekst molitve. U oba slučaja riječ je o bogu, ne indiferentnom, već potpuno nemoćnom pred najvećom ljudskom mašinerijom zla. Prema viziji autora, njegovu moć praštanja preuzet će pjesme (Ti koji si se vratio iz Staljingrada, str. 35 i 36), a uveseljavanje duhova u vječnosti vršit će djed lirskog subjekta (Na Kozali, str. 33).

Na kraju, stihovima pjesme Uzaludna molitva za Adolfa Hitlera objasnit ću ono što sam uvodno nazvala 'slijepim pjegama' rukopisa:

"Adolfe, jesi li zaplakao/ u tmini svojih uvjerenja,/ jesi li si odgrizao jezik u deliriju,/ jesi li slomio šake/ udarajući o hladni mramor istine,/ o smrznutu zemlju spoznaje,/ o spaljenu berlinsku ulicu,/ o zidove svog urušenog bunkera?/ Adolfe, jesi li se pokušao očistiti od sebe sama?/ Adolfe, jesi li se pokajao?" (str. 37)

Uspjele naturalističke slike Hitlerovog samoranjavanja urušene su sintagmama tmine uvjerenja i čišćenja od sebe sama. Ono što je autor mogao uokviriti mekšim, manje dramatičnim stihovima koji bi zauzvrat snažnije odjeknuli, riješio je očekivano, artikulirajući spoznaje koje smo davnih dana pripisali najvećim ratnim zločincima (tmina uvjerenja) i što smo, prisjećajući se njihovih žrtava, barem jednom zamislili kao scenarij (čišćenje od sebe sama, pokajanje). Tako se na ovom i još nekoliko mjesta u zbirci (npr. Izlet u Dachau, Božić u Auschwitzu i Zvao se Nikola), umjesto autentičnih, pojavljuju pjesnička opća mjesta koja, nažalost, čitavu pjesmu odvlače u prostor banalnog.

Izuzev toga, riječ je o djelu koje bi se, s obzirom na konceptualnu dorađenost, moglo označiti solidnim 'pjesničkim projektom'. Njegov soundtrack, pak, mogla bi biti mantra istoimene pjesme Ekatarine Velike – treba da se čisti.

“Brojkama iz holokausta htio sam dati ljudsko obličje”

Martin Majcenović, Ziher.hr, 24. 5. 2018.

Marko Pavlovski rođen je u Trstu 1987. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je talijanistiku i bibliotekarstvo 2012. godine. Poeziju i kratku prozu na hrvatskom, makedonskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio je u desetak časopisa. Živi u Zagrebu i radi kao asistent na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti FFZG-a.

Objavio je zbirke pjesama Nebo nad Drinovcima, Zagrebačka anatomija samoće i posljednju – koja je povod ovome razgovoru – Izlet u Dachau u nakladi Frakture 2018. godine (urednik Delimir Rešicki). Riječ je o konceptualnoj zbirci koja tematizira holokaust. Autor progovara o zlu počevši od iskustva vlastite obitelji i nadovezujući na to šire iskustvo holokausta i uopće Drugoga svjetskog rata.

Možeš li reći što ova zbirka točno znači za tebe u odnosu na prethodne dvije zbirke? U čemu si otišao korak dalje: samo u temi ili općenito u jeziku i načinu pisanja?

Ono što razlikuje ovu zbirku od prethodnih je tema. Moglo bi se reći da je to i koncept ili, kako Sanja Baković u Expressu kaže, armatura koncepta. No ja bih ipak rekao da su moje prethodne zbirke imale koncept, osobito prva koja ima broj pjesama sukladan broju Šimićevih godina. To je zbirka Nebo nad Drinovcima i bila je na neki način hommage A. B. Šimiću. No ovaj je koncept puno čvršći, možemo reći da je sve podređeno tom konceptu i pazio sam da ne idem iz tog okvira. Tema je usko specifična, htio sam pisati o tome, ali trebao sam pronaći pristup temi koji ne bi vijugao, granao se u neke nepredviđene smjerove. Pouka je bila to iskazati kroz koncept.

Postavlja se i pitanje koja je to vrsta poezije. Kad sam pisao, nisam pretjerano razmišljao o tome jesu li to pjesme u prozi ili ne. No dosta sam inspiriran pjesnicima ratne tematike koji imaju taj minimalistički pristup stihu, tu jezgrovitost, kako ju Rešicki zove. To su pjesnici 20. stoljeća, od Giuseppea Ungarettija, koji je pisao u Prvom svjetskom ratu u rovu, do Ilje Kaminskog.

Darija Žilić na promociji je spomenula rez, veliki odmak od prve i druge zbirke. Meni je do tog trenutka taj rez bio dosta nevidljiv, ali je moguć i prihvaćam to njeno mišljenje. No teško je objasniti kako sam tome pristupio. Jednostavno, tema je sama po sebi ono što je mene zanimalo: moje porodične teme, ali i nedostatak informacija, što nije za prozu kao jednu razgranatu formu… Svi svjedoci iz obitelji s kojima sam razgovarao ispričali su mi crtice i tu ništa nije sigurno, ima gomila detalja koji ne postoje.

Misliš, trebalo bi puno više mašte da bi se o tome napisao prozni tekst?

Da, ali nisam išao u tom pravcu, već obratno – da mičem sve dodatne stvari. Recimo, moja majka tvrdi da je Caio iz istoimene pjesme, kojeg sam našao u digitaliziranom arhivu Dachaua i stavio ga u zbirku, zaista moj pradjed. No moj pradjed je, kaže mama, rođen u Trogiru. Ovaj je rođen u Linzu, ali nije nemoguće da je lagao da je iz Linza. Također, ona tvrdi da je pradjed imao istetovirani broj na zapešću, što je nemoguće jer se on nije micao iz Dachaua nakon što su ga uhvatili, a tetovirani broj se, koliko znam, dobivao samo u Auschwitzu. Drugdje su se dobivali brojevi na uniformi i druge razne oznake.

Koliko te vodio osobni motiv, a koliko društveni kontekst?

Htio sam staviti svoju porodičnu povijest u neki kontekst, a što sam više promišljao o tome kada sam pisao, pokušavao sam shvatiti na koji način društvo pristupa tome. Dakle jedan razlog pisanja vjerojatno je bila potreba za otporom prema govoru mržnje koji je prisutan na internetu. Primjerice, pjesma Božić u Auschwitzu nastala je prema strukturi po kojoj se kreira antisemitski vic, a to je jedna od prvih pjesama koje sam napisao.

Također, imamo i hrvatsku Wikipediju. Baš je Jergović nedavno napisao da ovi fašisti s Wikipedije više nisu fašisti, nego nacisti. Prije su bili ustaše, a sada pišu o progonima Nijemaca u Poljsku i o tome kako je Hitler zbog toga morao napasti Poljake. Više nije ustaška Wikipedia, već nacistička. Oni više ni sami ne znaju svoju ideologiju, na kojoj su strani. Ta Wikipedia jedna je od najvećih sramota hrvatske kulture. Kada se netko pobuni, oni to maknu iz jednog članka, ali stalno proizvode nove.

Zar je zaista tako strašno da je jednako poželjno, da te citiram, jesti šipak negdje kod Pitcairna ’41., 91. i danas?

Ti su stihovi dragojevićevski trenutak slobode, s tim da on jede jabuku u Italiji, a ja s Talijanima jedem šipak u izgubljenim toplim morima. Često poželim jesti šipak, limetu ili avokado u zemljama njihova podrijetla, ali kao što vidiš, još sam uvijek ovdje. Šalu na stranu, mislim da Hrvatska može biti ugodna zemlja za sve njene građane, ali treba vremena, volje i dijaloga među svim stranama.

U više pjesama logorašima daješ glas, oživljavaš ih iako iz prve ruke ustvari ne znaš kako je točno biti objektom industrije smrti. Imam dojam da je to za pisanje najizazovniji dio zbirke. Kako si to postizao i čime si se pritom vodio?

To je književno djelo, to su postupci, ali samo iskustvo pisanja bilo je teško iako sam u kratko vrijeme napisao zbirku. Bilo je kratko, ali vrlo intenzivno. Jednostavno sam stao kada nisam imao više što napisati. Naravno, uređivao sam dugo, ali nije bilo puno zahvata. Brzo je izašlo iz mene, vjerojatno zbog tog koncepta koji je sve držao kao neko ljepilo.

Osim židovskih stradanja, obrađuješ ostale žrtve holokausta i Drugoga svjetskog rata. Je li bio zadatak da koncept obuhvati što šire skupine stradalnika?

Mislim da sam se u pristupu tome više vodio instinktom pjesnika. To sam tek nedavno osvijestio, u razgovoru s jednom mladom pjesnikinjom koju jako cijenim – Lanom Bojanić. Ona je pročitala knjigu, jako joj se sviđa, ali je rekla da bi pjesmu Knjižničar stavila na početak, a pjesmu Via Ghega na kraj. Tada sam shvatio jednu stvar: da je Knjižničar išao na početak, bila bi to znanstvena metoda – od općenitog prema partikularnom. A ja sam zbirku počeo instinktivno – s Viom Ghegom koja je ustvari najintimnija pjesma i nastavlja se s drugim pjesmama intimnog karaktera. Moja zbirka ide iz partikularnog, od lokalne tragedije sve do Auschwitza, Hirošime, Dresdena, do povijesti kao takve. Ići od općeg i sužavati vjerojatno bi bilo jednostavnije. Teme bi se otvarale same od sebe, bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se izrodilo iz takvog pristupa. No ovako sam slučajno, instinktivno, ostvario zbirku za koju mislim da dobro funkcionira. Na taj se način ostavlja prostor za nadogradnju, za dalje, za povratak temi.

Što se tiče umjetničkih prikaza holokausta, u čemu pronalaziš svoje uzore? Što bi preporučio za čitanje? Spomenuo si već Ungarettija i Kaminskog, ali oni nisu pisali o holokaustu.

Da, njima se inspiriram stilom i načinom pristupanja ratnoj tematici. Više sam preuzeo od njih nego od nekih autora koji pišu o holokaustu.

No niti literatura o holokaustu se ne smije izbjeći, ali i ne može, jer je Fraktura nedavno objavila Prima Levija, dvije strašne knjige Zar je to čovjek? i Utopljenici i spašeni. Razlika između tih dviju knjiga je 39 godina, one govore o logorovanju u Auschwitzu. Budući da sam diplomirao talijansku književnost, cijelog sam ga pročitao i prije, ali ovo je jako važno i sretan sam što smo ga konačno dočekali na hrvatskom.

Postoji i knjiga Gite Sereny Treblinka – put u tamu koju je objavio Sandorf. To je ogromna knjiga intervjua s Franzom Stanglom, zapovjednikom Sobibora i Treblinke, puna zlokobnih trenutaka. To je isto stara knjiga, ali kod nas je tek nedavno objavljena. Vrhunsko  istraživačko novinarstvo, kruna njezine karijere. Tu se nalazi intervju s njim, ali i razgovor s drugima, njegovom ženom koja je živjela u Brazilu u to doba, nekima koji su preživjeli, čak je došla do čovjeka koji je čuvao peći. No mene među svim tim podacima najviše fascinira ta psihologizacija koja mi je bila važna u zbirci, ta Stanglova ličnost. Primjerice, ona ga je pitala kako je mogao u Sobiboru paradirati u bijelom konjičkom odijelu koje se sašilo po mjeri negdje u obližnjem mjestu. On je odgovorio “Bilo je ljeto i bilo je vruće”. A malo kasnije ima jedan suludi podatak (stara je knjiga, možda se dosad i promijenio) koji kaže da je nacističke logore smrti u Poljskoj preživjelo svega 82 ljudi, a među njima nije bilo djece. Dakle, nacistički logor smrti – to se mora odijeliti od radnih logora. Eto, tko zna koliko je ljudi bilo, ali njemu je bilo vruće.

Misliš li da je holokaust svojevrsna tabu-tema današnjih umjetnika, da je o tome potrebno govoriti više i direktnije?

Pa eto, neki se javno pitaju ima li smisla pisati takvu poeziju nakon Celana. Ne znam što reći na to, osim što mislim da je Celan danas itekako živ. No pisao sam o toj temi iz svojih razloga, svojim pristupom. Moj cilj nije bio reći da je smrt majstor iz Njemačke jer ne vjerujem da je holokaust krivnja jedne nacije, već više njih. Nijemac je bio zapovjednik koji je zapovjedio vješanje u Via Ghegi, ali Maks Luburić nije bio Nijemac. Ne vidim holokaust kao jednodimenzionalnu krivicu jednog: to je udruženi zločinački pothvat. O tome treba govoriti.

Zbirku završavaš pjesmom Knjižničar, točnije stihovima “Iz dana u mjesec, iz stoljeća u tisućljeće, u mašti i znanosti, vječan i bezimen, tu sam da vam služim.” Bonislav Kamenjašević u recenziji knjige na Arteistu ovdje pronalazi poantu cijele zbirke: “Valja sve zapisati i valja sve zapisati po Istini, trudeći se, dakle, biti objektivan i nepristran (‘U svojoj samoći klasificiram nepristrano’), neovisno o tome tko će suditi jer Istina će nas osloboditi.” Međutim, meni se čini da si poprilično nadišao nepristranost i objektivnost, da zbirka ima jasno izražen stav i krik. A budući da si knjižničar po struci, je li zadnja pjesma zapravo objava da si iskočio iz svog zvanja i imao potrebu poezijom pobjeći iz objektivnosti i bilježenja u jasno artikulirani glas o onome što bi mogli biti samo podaci i brojke?

Tu bih spomenuo još jedno djelo o holokaustu koje mi je jako važno: strip Maus Arta Spieglmana. Taj strip svjedočanstvo je njegova oca koji je preživjeli logoraš iz Auschwitza. Tu su Židovi crtani kao miševi, Nijemci kao mačke, Poljaci kao svinje… Ima puno likova, a jedan od likova koji se provlači njihov je sin Richeu, također prikazan kao miš. Oni su ga ostavili čuvati kod tetke u židovskom getu. Nakon što su Nijemci pročistili geto, odveli ljude u Auschwitz, ona je odlučila da ne želi tamo završiti, pa je otrovala troje svoje djece, malog Richeua i sebe. U stripu se dalje odvija radnja, no nakon jednog kasnijeg poglavlja Spieglman stavlja sliku djeteta, ali pravu. Malom mišu dodaje stvarno ljudsko obličje. Meni je to bio jedan od razloga za zbirku. Da podatke i brojke stavim u jasno artikulirani glas, da im dam ljudsko obličje.