Izgubljeni
Potraga za šestero od šest milijuna
33,05 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Vuk Perišić
-
Broj stranica: 592
-
Datum izdanja: svibanj 2020.
-
ISBN: 978-953358212-2
-
Naslov izvornika: The Lost
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 955 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 15,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Daniel Mendelsohn, cijenjeni američki publicist, kritičar i esejist, u ovoj
intrigantnoj pripovijesti – u kojoj se isprepleću memoarska proza i
biblijska egzegeza, povijest i psihologija sjećanja, putopis i reportaža –
istražuje tragičnu prošlost nestalih članova svoje obitelji u Drugom
svjetskom ratu.
Hvaljeno i nagrađivano djelo Izgubljeni počinje kao priča o
dječaku koji je 1960-ih odrastao na Long Islandu u židovskoj obitelji koju
je trajno obilježio nestanak šestero rođaka tijekom Holokausta. Više
desetljeća poslije, potaknut otkrićem pisama koja je njegov djed primio
1939. od svojega brata koji je živio u Poljskoj, autor kreće u potragu za
preostalim svjedocima koji poznaju sudbinu njegovih rođaka. Pritom je
posjetio desetak zemalja na četiri kontinenta, a na kraju ga tragovi
ponovno dovode i do (danas) ukrajinskoga gradića – u kojem je i započela
priča njegove obitelji – gdje će odgonetnuti dugogodišnju zagonetku.
Pronicljivo povezujući vlastite uspomene iz djetinjstva s odisejom
izgubljene generacije useljenika židovskih korijena u SAD-u, kao i njihovih
europskih rođaka, Mendelsohn priču o jednoj obitelji pretvara u duboko
promišljanje o tome koliko je krhko naše sjećanje, odnosno poimanje
prošlosti i povijesti općenito.
“Izgubljeni se ne ispuštaju iz ruku. Oni su pouka o tome kako treba pisati povijest, ali i teološka rasprava. Već na samom početku čitatelju postaje jasno da takvu knjigu nikada nije čitao.” – Salon.com
“Knjiga koja obuzima... Emotivna i dirljiva... Knjiga koja se pamti i pruža nam novi i drugačiji uvid u tragiku gubitka, da bi nam na kraju, zalogom upornosti, darovala ljepotu pronađenog.” – USA Today
“Daniel Mendelsohn oživljava izgubljeni svijet predratne Poljske, ali i svijet vlastitog djetinjstva.” – William Grimes, New York Times
“Izgubljeni su iznimno napeta, fascinantna istinita priča kakvu odavno nisam čitao... Očaravajuća... Vrlo dirljiva i predivno napisana.” – Charles Simic, The New York Review of Books
“Vrlo ambiciozna i izazovna knjiga. Misterij koji postupno i sve jače hvata zamah... Mendelsohn nas uvodi u iskustvo jedne goleme katastrofe na način kakav nismo znali da je moguć... Ovo je potpuno novi i drugačiji, do sada nepoznat pristup kazivanju priča.” – Ron Rosenbaum, The New York Times Book Review
“Spektakularan niz otkrića, razočaranja i nevjerojatnih slučajnosti... Mendelsohn vješto gradi koncentrične krugove naracije... Takva tehnika pokazuje koliko Holokaust utječe na ljude iako ga nisu neposredno doživjeli.” – The New Yorker
Holokaust i potraga za izgubljenom intimom i zatajenim sjećanjima
Miljenko Jergović, Jutarnji list, 13. 6. 2020.
‘Izgubljeni‘ Daniela Mendelsohna nova su i drukčija knjiga o Holokaustu jer se bavi općom temom sjećanja
Zaklinjanje je opasna stvar. To je ono što smo već mogli naučiti iz vlastitih života, koji su, vidimo to, puni prekrivanja prekršenih prisega i zakletvi. Židovi, međutim, imaju jednu lijepu i korisnu molitvu, večer uoči Jom Kipura, Dana pomirenja. Molitva se zove Kol Nidre (svi zavjeti), i njome se svi zavjeti, obaveze, prisege i anateme izgovorene ili napisane od prošlog Jom Kipura poništavaju. Molitva je, piše Daniel Mendelsohn, nastala kako bi se njome otklonile posljedice pretjerane lakoće kojom su “Židovi i orijentalni narodi” u davna vremena posezali za prisegama. Kol Nidre je istovremeno bila korisna, i fatalna, tokom židovske povijesti, ispunjene sumnjičenjima i progonima od većinskih naroda - židovstvo je tokom cjelokupne naše povijesti savršena metafora manjinstva - jer su zahvaljujući ovoj molitvi mogli da radi preživljavanja lažno konvertiraju na kršćanstvo, ali i jer je svijest o postojanju Kol Nidre njihovim, vječnim predrasudama i mržnjom ispunjenim susjedima, dakle nama, budila razumnu sumnju da Židovi ne misle ozbiljno kad postaju katolici.
Nemam neki snažan razlog što pripovijest o “Izgubljenima”, velikoj knjizi Daniela Mendelsohna u izdanju Frakture i u genijalnom prijevodu Vuka Perišića, započinjem s Kol Nidre, koja se tek jednom, usputno spominje na 438. stranici knjige. Možda se radi o tome da je meni, sasvim privatno, i mojoj zamišljenoj i stvarnoj, obiteljskoj, zavičajnoj i nacionalnoj zajednici, potrebna Kol Nidre, molitva za odrješenje od svih zavjeta, prisega i anatema. Ali ne zato što bi nas takvo odrješenje učinilo manje obaveznim prema onome što smo obećali i na što smo položili dušu, nego zato što bi nas, suprotno tome, neka naša, svjetovna, sitnobožna i bezbožna Kol Nidre učinila obaveznijom prema zavjetima, prisegama i anatemama koje izgovaramo ili kojim se izlažemo. Na kraju, nije li ista stvar i s grijesima? Grijeh stvarno postoji tek ako postoji vjera (iluzija) u molitvu odrješenja grijeha.
Sve u “Izgubljenima” je tako: čitatelja upozorava, navraća, upućuje na nešto njegovo, na nešto što je vrlo osobno i privatno upisano u njegovu identitetsku pločicu. Premda knjiga govori o nečemu s čime se to čitateljevo osobno i privatno iskustvo najčešće i ne može uspoređivati. Daniel Mendelsohn (1960.), njujorški pisac, klasični filolog, unuk je čovjeka koji je izbjegao Holokaust, jer se trbuhom za kruhom prethodno zaputio u Ameriku. Unuk godinama traga za sudbinama, za izgubljenim životima, svojih rođaka, koji su u Holokaustu nestali, u gradiću Bolechowu, na istoku Galicije, tadašnje Poljske, a nekad krajnje sjeveroistočne pokrajine Habsburškoga carstva. Izgubljenih je na kraju šestero, o njima on nema nikakvih pouzdanih i sigurnih saznanja, samo legende, stoput prepričana i prerađena sjećanja, opterećena nesmirenim savjestima. Bolechow je prije Holokausta bio živ grad, u kojem su živjeli, dijelom jedni pokraj drugih, a dijelom i izmiješani, Poljaci, Ukrajinci i Židovi. Naravno da su postojale međusobne predrasude i naravno da su u tom predrasuđivanju Židovi najgore prolazili, ne samo zato što oni - mimo svijetle uspomene na Franju Josipa I - nisu imali svoga cara, kralja, ni predsjednika, nego i zato što su u fatalnoj mjeri vjerski, etnički i društveni identiteti njihovih susjeda bili zasnovani na dubljim ili plićim omrazama prema Židovima. Te omraze su, znamo, mogle biti vjerske, a mogle su biti i posve sekularne.
Mendelsohnu je taj svijet mitski. Određen je djedovim vrlo maštovitim i često ne baš sasvim vjerodostojnim pričama, kao i pričama luckaste njujorške rodbine, uglavnom nekih ostarjelih tetaka i ujaka, čija blesavost u djetinjstvu odbije čovjeka, ali kada odraste, i kada su oni već mrtvi, gorko mu nedostaju njihova svjedočanstva.
Shmiel bio je Danielov prastric, dobrostojeći građanin, vlasnik kamiona. On i njegova žena Ester imali su četiri kćeri, kojima Daniel ni imena nije tačno znao. Shmiel je jednom davno emigrirao u Ameriku, ali se nakon nekog vremena vratio u Bolechow. I onda su se, tridesetih, po dolasku Hitlera, granice za njega i njegovu porodicu zauvijek zatvorile. Pisao je pisma bratu, Danielovu djedu, molio ga, vapio za pomoć, da se izvuku iz Bolechowa, jer je bilo jasno da nastupaju posljednja vremena. Brat mu nije mogao pomoći. Jednih je nestalo, drugi su ostali, ali im je nešto olovno teško palo po savjestima. (Ne mogu ni reći koliko mi je ovo poznat motiv!)
Desetljećima nakon Holokausta, Daniel Mendelsohn kreće u potragu za svojim nestalim. Ta potraga je dvostruka, fizička i metafizička, zemljopisna i unutarnja, krvotočna i cerebralna. Na šesto stranica ove impresivne i neusporedive knjige njezin autor poduzima nezamisliv poduhvat pronalaženja materijalnih potvrda i činjenica o životu i smrti svojih bližnjih, obilazi svijet da bi se susreo s preživjelima, i kroz njihova svjedočanstva, nesigurna, nevoljka, nepouzdana, upoznaje svoje mrtve. Njegova je knjiga svojevrsna apologija nestalih - onih ni živih, ni mrtvih, o kojima je na hrvatskom jeziku zapravo i jedini pisao Ivan Lovrenović - ali ona je i knjiga o identitetu preživjelih, o stanju sjećanja, te o potrebi za sjećanjem i za zaboravom, knjiga o mržnji i o pravu na mržnju, o svijetu koji je nastao nakon Holokausta. Dok traži tragove svojih nestalih, najviše se drži Ukrajine, jer je Bolechow, danas Bolehiv, nakon 1945. pripao Ukrajini. Svjedoci u Americi i po svijetu govore mu da su u vrijeme Holokausta Ukrajinci bili najgori, mnogo gori i od Nijemaca, ali kad dođe u Bolehiv, dočekuje ga njegov vodič Aleks, Ukrajinac koji se bavi lokalnom židovskom poviješću, s kojim se Daniel sprijateljio, dočekuju ga sve neki dobri i dragi Ukrajinci, koji su mu stalno od pomoći.
Mendelsohn se mnogo bavi tom oprekom zlih i strašnih Ukrajinaca, iz predrasuda i svjedočanstava preživjelih i svijetom rasutih Židova, i dobrih, empatičnih i dragih Ukrajinaca koje susreće. Pritom, on ništa ne pojednostavljuje, ništa olako ne odbacuje, ne razmahuje se histerično političkom korektnošću i prebivanjem na svijetloj strani povijesti i kolektivnim ili osobnim pripadanjem “boljoj i humanijoj strani povijesti”. Daniel Mendelsohn je, ipak, pisac. Umjesto represivne poze moralne superiornosti - koja bi mu kao nasljedniku sjećanja na Holokaust pripadala, ali bi, insistirajući na njoj, izgubio ono za čim zapravo traga - Mendelsohn naprosto prema svima ima onu dozu razumijevanja bez koje književnost ne može. “Ja ne sudim! Ne želim suditi nikoga! (…) Ja ne mogu doživjeti četrdeset i drugu godinu. Ne znam kako je tada bilo. Ljudi su činili što su mogli, pod nezamislivim pritiskom i stresom.” Tako govori u jednom razgovoru o Židovima, koji su preko Židovske policije surađivali s Nijemcima i ponekad činili teško shvatljiva zla drugim Židovima. U tom je svom, vrlo striktnom, skoro dogmatičnom moralnom stavu, Mendelsohn dosljedan. Ne dopušta izuzetke, premda je, naravno, sasvim određen prema nacističkom zlu, kao i prema pitanjima kolektivne odgovornosti, njemačke kao i ukrajinske, i životno, intelektualno, emocionalno zainteresiran da dođe do bilo kakvih, najsitnijih podataka o svojim bližnjima. Na kraju, zahvaljujući, možda, upravo toj moralnoj određenosti u neosuđivanju ljudi, on dolazi do čudesnih, beskrajno tužnih otkrića.
Ali o tome ćete čitati, budete li čitali ovu nužnu i prijeko potrebnu knjigu. Mi ostanimo još pri neosuđivanju i pri posljedicama zla. Ovako Mendelsohn: “Budući da sam spram ratnih zbivanja stajao na vremenskoj i prostornoj udaljenosti, mislio sam kako su izvjesne stvari koje su za vrijeme rata činili neki, možda i mnogi Ukrajinci tek posljedica specifičnih povijesnih okolnosti i odbijao sam vjerovati da su ukrajinski zločini protiv Židova 1942. prirodni odraz suštine ukrajinskog karaktera ili da su srpski zločini počinjeni protiv Bošnjaka 1992. prirodni odraz suštine srpskog karaktera. Zato (možda čak i naivno) odbijam osuditi sve ‘Ukrajince’, premda znam da su mnogi Ukrajinci činili zlodjela. Sklon sam međutim jednoj drugoj generalizaciji: da mržnja koju osjeća jedna skupina koja je bila (i takvom sebe doživljavala) potlačena (…) može u odgovarajućim okolnostima eksplodirati u bestijalno divljaštvo spram onih koje - nepravedno - smatra odgovornim za svoje patnje. Kao što i sam vrlo dobro znam, najlakše je odgovornima smatrati one s kojima živimo u neposrednoj, intimnoj blizini.” I još: “držim kako su Židovi - više i od koga - dužni suzdržati se od olakog osuđivanja čitavih skupina.” Ove mi riječi mnogo znače, na razini ličnog i identitarnog manifesta. Navalile su mi suze kad sam ih čitao prvi put, kao da sam, u svijetu bez rođaka, susreo bliskog srodnika za kojeg nisam znao.
Ali nešto mi je drugo još važnije. “Izgubljeni” su Mendelsohnov “Rod”, ali proizveden drukčijim sredstvima. On nije imao ništa, a stvorio je sve, oživio je mrtve. I pritom nije ništa izmislio. Ja sam imao nešto, u dokumentima i u živom svjedočenju neposredno umirućih, a sve drugo sam izmislio. Ni za čim nisam tragao. Ono što je Mendelsohn otkrio, nevjerojatno podsjeća na ono što je mogao izmisliti. Ali do toga je mogao doći samo potragom, nikako maštom. Što mi, zapravo, oživljavamo oživljavajući naše mrtve?
Mogu se čuti samo krici
Goran Gavranović, 24express, 17. 7. 2020.
Potraga za šestero mrtvih u zločinu u kojem je ubijeno šest milijuna ljudi jest potraga za izgubljenim svijetom Za fragmentima, slikama, rijetkim zvukovima, slabim odjecima izgubljenih sjećanja razasutih širom svijeta. To je sastavljanje odraza u razbijenom zrcalu i, iako Daniel Mendelsohn piše sve osim romana, tu sliku, to zrcalo, može sastaviti jedino u nečemu što bi se moglo nazvati romanom, iako on to odbija tako nazvati – njegova knjiga je potraga, roman ceste, istraživačko novinarstvo, povijesni dokument, esej… sve osim romana, ali ponajviše roman. I svakako jedna od najboljih knjiga koje su se pojavile u Hrvatskoj u ovoj godini užasa.
Još u djetinjstvu, dok su se njegova braća i rođaci brinuli o darovima i zabavi, Daniel je slušao priče svog djeda, tetki, dalekih rođaka o djedovu bratu, o jednom dijelu obitelji koja je ostala u gradiću Bolechowu (nekadašnja Poljska, današnja Ukrajina) i netragom nestala u nacističkim tvornicama smrti ili ubijena na nekom polju, ostavljena da im kost trunu u plitko zakopanim jamama. Nije mu to postala opsesija, tek je pažljivo pratip priče, a priče su, nevjerojatne priče, svuda oko nas, a gotovo ih ne primjećujemo. Pamteći priče svog djeda, obitelji i rođaka, i sam je počeo istraživati što se ustvari dogodilo s djedovim bratom, koji se nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata odselio u Ameriku, ali je odlučio vratiti se u Bolechow, gdje je bio ugledni građanin i vlasnik uspješne tvrtke. Amerika mu se nije osobito svidjela, njegov poljski san bio je realan i stvaran. Uostalom, on i njegova obitelj živjeli su na tom tlu već stoljećima i, ma kakve nevolje preše preko njih, uvijek su se uspješno uzdizali, a američki san od čelika i stakla, visokih nebodera i beskrajnih mogućnosti za svakog tko ima dolar u džepu nije izgledao tako privlačno. Uskoro će Bolechow postati, s početkom rata, dio Sovjetske okupacijske zone u podijeljenoj Poljskoj, a tek koju godinu poslije preko njega će prijeći nacistička tvornica smrti i njegovim rođacima izgubit će se svaki trag. Oni će ostati tek u sjećanjima i pričama, oskudnim, razbijenima u djeliće, na obiteljskim skupovima, često izrečenim na već zaboravljenom jidišu. Ostat će i na rijetkim crno-bijelim fotografijama izblijedjelim od dodira prstiju te na rijetkim pismima koja su se iz Sovjetskog Saveza probijala do Amerike, a u kojima fino, pristojno i gotovo nenametljivo brat njegova djeda moli za pomoć. Između redaka, a s naknadnom pameću, iz tih rijetkih glasova koje dolaze i Bolechowa mogu se čuti krici užasa, krici bespomoćnosti, vapaji u nebu, vapaji prema obećanoj zemlji, prema bilo kome tko će im podariti bilo kakvu nadu.
Odrastajući uz te priče i tragajući za bilo kakvim svjedočanstvom, odašiljući pisma diljem svijeta i kopajući po arhivima, Daniel je sazrio u književnoga kritičara, publicista, učenog čovjeka, kako i priliči obitelji. Ali njegova potraga nikad nije prestala. Ne nadajući se mnogo, ali uvijek igrom slučaja, novi fragment otvorio bi niz novih tragova, slabih, jedva vidljivih u mraku dugom više od pola stoljeća, u sjećanjima staraca ili u iskrivljenim pričama njihovim potomaka koje se sjećaju tek poneke rečenice koja je možda točna, a možda i nije, ali svaka od njih dragocjena jer dovodi do novog traga. Taj možda vodi u slijepu ulicu, ali uvijek otkriva nešto novo. Putovanje dugo cijeli život, potraga za šestero ljudi nestalih u vihoru koje je odnio gotovo cijelu civilizacije, jest pothvat sam po sebi, ali Mehdelsohn, tragajući za svojim davno nestalim rođacima, od izblijedjelih slika gradi cijeli jedan svijet, sve ono što je nestalo i sve ono što je moglo biti da nije nestalo. Cijeli jedan svijet srednje i istočne Europe, tako začudan, tako bogat, tako pun značenja i nestalih vrlina, otvara se pred njim poput okrutne i krvave bajke. Da, možda bi se njegovo putovanje moglo usporediti s Proustovom "Potragom za izgubljenim vremenom", ali ne brinite se, ovdje se rečenice ne tope poput meda na vrhu jezika, niti Mendelsohnu treba 48 stranica gusto natipkanog teksta, ako Marcelu Proustu, kako bi rekao jednostavnu informaciju da je netko ušao u kuću. Iako govori o mučnim stvarima, o najgorem, najdivljijem i najcrnjem razdoblju ljudskog roda, a konkurencije crnilu ljudskog roda je vrlo velika, sama knjiga predivan je u svem svome užasu.
Kao što rekoh, ona gradi jedan izgubljeni svijet, približava nam ga, otvara ga pred nama poput školjke koja krije dragocjeni biser. I svaka stoga tog puta podjednako je strašna i predivna. I ma kako nam se čini daleka, ona je svima nama bliska. Možda se potraga za šestero izgubljenih, ubijenih, u šest milijuna čini besmislenom, ali nije. Riječ je o pothvatu, o nepriznavanju da će sile zla i zaborava pobijediti, da obično, jadno, ništavno ljudsko sjećanje može oživiti svijet koji su pregazile čizme zla. To je i podsjetnik svakome od nas da nijedno sjećanje, nijedna priča, nisu beznačajni i nevažni. A "Izgubljeni" su sigurno jedan od najbolji priča koje su se pojavila na ovim prostorima.
Daniel Mendelsohn: „Izgubljeni — Potraga za šestoro od šest milijuna“
Nataša Barac, Ha-Kol, svibanj-lipanj 2020.
„Onaj tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“; napisano je davno i mudro u Talmudu. Ali što je s onima koji iz zaborava prošlosti spašavaju one čije bi sudbine u suprotnome ostale tajne i neispričane? I oni, sigurna sam, na svoj način, na važan način spašavaju svijet i tom svijetu zaslužuju posebno mjesto. Jedan od njih je i američko-židovski autor Daniel Mendelsohn.
Knjigu “Izgubljeni: potraga za šestoro od šest milijuna” Daniela Mendelsohna (prijevod Vuk Perišić) teško možemo svrstati u jedan književni žanr. Na gotovo šest stotina stranica Daniel Mendelsohn donosi priču o svojoj obitelji, povijesni prikaz židovske zajednice koja je dugo vremena živjela u gradu Bolechowu (ili Bolekivu ili drugim imenima pod kojima je ovaj grad bio poznat ovisno o tome kojoj je državi u tome trenutku povijesti i vremena pripadao), zatim podatke o užasima koje su nacisti i njihovi pomagači počinili tijekom Holokausta, ali i priče o onima koji nisu željeli samo sklopljenih ruku promatrati što se događa s njihovim židovskim susjedima i prijateljima, kao i nevjerojatno zanimljive analize dijelova Knjige Postanka, koje čitatelje navode na razmišljanja o životu, prošlosti i simbolici. Ili kao što su to napisali urednici hrvatskog izdanja: “U ovoj intrigantnoj pripovijesti isprepleću se memoarska proza i biblijska egzegeza, povijest i psihologija sjećanja, putopis i reportaža”. Ovo djelo čita se poput napetog kriminalističkog romana i iako već na samom početku znamo da priča neće i ne može imati sretan kraj, to ni u kom slučaju ne umanjuje želju da saznamo što se dogodilo i kako će završiti potraga koja je autora odvela do raznih krajeva svijeta.
Možda bi bilo najbolje jednostavno kazati da je to knjiga o obitelji, o Mishpacha. Daniel Mendelsohn odrastao je u velikoj židovskoj obitelji na Long Islandu, a tu je obitelj trajno obilježio nestanka šest članova obitelji tijekom Drugog svjetskog rata. Daniel Mendelsohn već je od najranije mladosti pokazivao zanimanje za obiteljsku povijesti i genealogiju, pa su ga ostali članovi šire i uže obitelji zvali “obiteljskim povjesničarom” te mu slali fotografije i dokumente za koje su mislili da bi ga mogle zanimati. Možda je najvažniju ulogu u njegovom formiranju i u određenju onoga što je kasnije postao, imao majčin otac, djed Abraham, ortodoksni “naočit i duhovit” Židov koji je brinuo o mrtvima. Daniel je od svog djeda naslijedio tu brigu o precima, od majke nježnost, od oca znanstvenika način razmišljanja a od svojih predaka osjećaj pripadnosti i potrebu da se jedan svijet koji nestaje sačuva u sjećanjima i knjigama. Iako bi se moglo reći da je obitelj Jäger/Mittelmark/Mendelsohn imala sreće, jer je većina članova obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata već bila u Sjedinjenim Američkim Državama, priča o nestanku šestoro članova te obitelji, Shmiela Jägera i njegove uže obitelji — supruge i četiriju kćeri — bila je uvijek prisutna na obiteljskim druženjima i izazivala tugu i suze. Jedino što su zasigurno znali, bilo je to da Shmiel i njegova obitelj nisu preživjeli Holokaust.
Danielu Mendelsohnu to nije bilo dovoljno. Odlučio je otkriti što se dogodilo i rasvijetliti sudbinu šestoro članova svoje obitelji — u znak sjećanja na šest milijuna židovskih žrtava Holokausta. Potraga neće biti lagana, odvest će Daniela i njegovu braću u razne dijelove svijeta, od Ukrajine, Izraela i Švedske pa sve do Australije. Na tom dugom i kompliciranom putu, posjetio je desetak zemalja na četiri kontinenta, upoznao ljude koji su mu promijenili život i koji su postali njegova proširena obitelj, te spoznao strašnu istinu o tome na koji način Holokaust utječe na ljude koji ga nisu direktno doživjeli. Daniel Mendelsohn, čovjek koji ne vjeruje u čuda i natprirodno, suočit će se i s čitavim nizom nevjerojatnih okolnosti i slučajnosti koji će mu pomoći da ispuni težak zadatak kojeg je sam sebi postavio.
“Vjerovao sam i vjerujem, nakon svega što sam vidio i učinio, da će čovjek koji se poistovjeti s nečim, ako pomno promatra, ako istražuje, već samim činom istraživanja pokrenuti lanac događaja koji se inače ne bi dogodili te da će pronaći nešto, bilo to i sasvim malo, ali svakako više nego da se u potragu uopće nije upustio, da svom djedu nije postavljao pitanja. (....) Ne postoje čuda ni čarobne slučajnosti. Treba samo promatrati i ugledati ono što nam je uvijek bilo pred očima”, napisao je Mendelsohn.
Daniel Mendelsohn u ovoj fascinantnoj knjizi donosi i čitav presjek nekoliko generacija Židova u SAD-u, te Židova koji su nakon Holokausta, bježeći od teških sudbina, svoje živote izgradili, ili pokušali izgraditi, negdje drugdje. A u svim susretima koje je Mendelsohn imao s nekadašnjim prijateljima svojih izgubljenih predaka provlače se uvijek iste slike, bez obzira događaju li se ti susreti u Izraelu, Danskoj ili Australiji: svi se razgovori odvijaju uz veliku količinu hrane, često uz jela koja su pripremali dok su živjeli u svom rodnome gradu u Ukrajini/Poljskoj, često sugovornici jedni drugima upadaju u riječ, ponekad se ne slažu, povremeno ne žele govoriti o nekim bolnim temama. Ti muškarci i žene čuvali su u sebi sjećanje na živote koje su imali i koji su bili tako strašno prekinuti.
Na kraju ove veličanstvene knjige, autor razmišlja o sjećanjima, o potrebama da se okrećemo unatrag i još jednom osvrnemo na ono što ostaje iza nas (iako nas prethodno podsjeća na ono što se dogodilo s Lotovom ženom kada se, unatoč upozorenju, odlučila osvrnuti na život koji je ostavljala za sobom). “To je ipak neostvariva želja, jer ništa ne ostaje iza nas: u nama je upisano sve ono što je bilo i to nosimo sa sobom u sadašnjost i budućnost”, zapisao je Daniel Mendelsohn. I na kraju ovog osvrta, u nadi da ćete pročitati knjigu Daniela Mendelsohna, možda je važno istaknuti potrebu da razgovaramo s članovima naših obitelji, da saznamo što je više moguće podataka o vremenima koje nismo proživjeli i osobama koje nismo imali sreće upoznati. Jer jednom će za to biti nepovratno prekasno, a brojne sudbine tako će biti zaboravljene i neispričane. Na nama koji smo preživjeli, na drugoj i trećoj generaciji, važna je zadaća čuvanja sjećanja.
Slične knjige
