U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Izgubljeni raj
6,64 € / 50,03kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: nizozemski
-
Prijevod: Romana Perečinec
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: listopad 2010.
-
ISBN: 978-953266178-1
-
Naslov izvornika: Paradijs verloren
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 270 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 € / 50,03 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedno od najvećih imena suvremene svjetske književnosti Cees Nooteboom u zrelom razdoblju svoje bogate spisateljske karijere latio se bajke. U hvaljenom romanu Izgubljeni raj plete zavodljivu priču o anđelima, ljubavi i potrazi za iskonskim početkom. Nooteboom pripovijeda o dvoje ljudi koji se slučajno susreću u Perthu, o Brazilki Almi koja odlazi u Australiju kako bi prebrodila traumu i nizozemskome književnom kritičaru Eriku čiji je život odavno izgubio svaki smisao. Alma u Perthu može postati anđeo zahvaljujući neobičnome umjetničkom projektu, a Erik je ondje susreće siguran da je ona njegov anđeo... I dok Alma, studentica umjetnosti fascinirana anđelima, pripovijeda u prvome dijelu romana, u drugome tu ulogu preuzima Erik, oštri književni kritičar u čiji će jednolični život Alma unijeti dašak tajnovitosti i uzbuđenja. Sjajno ispripovijedana priča o Almi i Eriku prepuna je ironičnih komentara i duhovitih dijaloga koje je Cees Nooteboom podložio besprijekornim spojem suvremenih, povijesnih i mitskih slika te iznjedrio još jedno prozno remek-djelo.
4.4.2011.
Ako znaš čitati svijet
Igor Hofman, Zarez, 31.03.2011.
Roman Izgubljeni raj (Paradijs verloren, 2004.) nizozemskog pisca Ceesa Nootebooma (1923.), u nas poznata po prevedenim romanima Priča koja slijedi (2004.), Rituali (2006.), U planinama Nizozemske (2006.) te knjizi eseja Kako biti Europljanin (2005.), neobična je postmoderna priča o gubitku i identitetu, izgnanstvu i mogućnostima pisanja. Glavna junakinja Alma, čije ime, dakako, znači “duša”, i njezina prijateljica Almut, Brazilke su čiji su preci Nijemci; studentice su povijesti umjetnosti čiji je san doći u Australiju – u njihovim očima ona je željena zemlja bijega i ponovnog početka. Alma je melankolična i sklona sanjarenju; u njoj je “sjena”. Opsjednuta je anđelima (“To je zato jer i sama želiš letjeti”, kaže joj Almut). “Ako se desi nešto što dotakne moje najdublje JA, moju tajnu, kako bi to nazvala Almut, mene nema.” Almina odsutnost (ovdje/ne-ovdje), njezina stalna potreba za izmještanjem, bijegom, odlaskom, željena je mogućnost odsutnosti i tjeskobe anđela koji, kako je to kazao Rilke, “nisu ni među živima ni među mrtvima”. Nakon što je njezina “sjena” odvede, prepuštajući se hirovitom unutrašnjem glasu, u zloglasnu četvrt São Paula, gdje nekolicina muškaraca zaustave njezin automobil i siluje je, Almut prijateljicu odluči odvesti u Australiju. Anđeo i književni kritičar Zemlja u koju dolaze razlikuje se od turističkih knjižica i fotografija s razglednica. Fascinira ih aboridžinska umjetnost; njihova bezmjesnost i znakovni jezik, “imaju neko značenje u tom iščezlom trenutku, a ja ih ne znam čitati”. Ima u njima i nešto od jezika praroditelja (aboridžini su ab origine – “od pamtivijeka”), jezika još daleko od jezika koji ih, zajedno sa starošću njihova tijela, “čini lijepima”. S druge strane, zbunjuju ih njihove naseobine koje im nalikuju na otvorene koncentracijske logore, njihovi pasivni pogledi i neprestano ispijanje piva. Australija s postera pričvršćenog iznad Almina kreveta počinje se otkrivati kao drugi svijet. Ono što Almu privlači, ipak, neposrednost je estetskoga iskustva aboridžinske umjetnosti. Potreba je to za odsustvom jezika i tumačenja, za slikom bez zida muzeja na kojemu je obješena, za neproničnim svijetom koji nije racionaliziran i koji u svojemu stanju pred-svijeta čovjeka još nije otrgnuo iz njegova samobitka te podsjeća na rousseauovski vapaj. Jer estetsko je (prvobitno-estetsko) ono što oblikuje Almin identitet, ono je “podiže iz vlastita života”, briše “crni oblak” São Paula i njegove favele. U tome bezmjesnost Almina bića odgovara izmještanju Aboridžina; oboje jednako jesu i nisu ovdje. Svaki je korak učinjen kako bismo bili negdje drugdje, pisao je Kafka. Almino lutanje (let njezine almae) njezin je ponovni pokušaj osmišljavanja sebe. U njezinu odlasku u Australiju nema ničega od avanturizma. Osuđenost na lutanje karikatura je svake pustolovine. U Australiji Alma susreće aboridžinskog slikara; u njegovoj kućici provede nekoliko dana u kojima vode ljubav i gotovo ne razgovaraju. Pa ipak, njihov odnos koji Alma naziva “perverznim”, pomaže joj da se oslobodi traume silovanja i straha od smrti. Nakon nekoliko dana, Alma dobije mogućnost sudjelovanja u neobičnome umjetničkom projektu – u Perthu će, zajedno s drugim glumcima, na različitim mjestima u gradu, glumiti anđela. Na njezina će leđa pričvrstiti krila; zadatak joj je mirno ležati i ne razgovarati s građanima koji je pronađu. Građani koji odluče sudjelovati u projektu ići će od jednoga mjesta do drugoga i pokušati naći što više anđela. Među onima koji sudjeluju u projektu jedan je čija je prisutnost uznemiruje. Muškarac srednjih godina neprikriveno zuri u nju. Almi je nelagodno, no u sebi se bori da ne uzvrati pogled. Potom se okreće. Muškarac se zove Erik Zondag. Erik, čijemu glasu pripada drugi dio knjige (prvi pripada Almi), sredovječni je književni kritičar, cinični i rezignirani ljubitelj Thomasa Bernharda. On je jedan od onih likova koji “tek što je rođen, a muka je već počela”. Na nagovor prijatelja, dolazi u austrijski spa, u “univerzum sretne probave”, kako bi odmorio tijelo i izgubio nekoliko kilograma. U jednoj od maserki koje tamo rade Erik prepoznaje anđela iz Pertha – Almu. Odnos između Alme i Erika kulminirao je zadnjega dana književnog i kazališnog festivala u Perthu na kojemu je priređena zabava na plaži. Alma se našla u Erikovom zagrljaju, no policijska je racija sve rastjerala. Erik Zondag osjetio je što znači izgubljeni raj. Izgubljeni raj(evi) Nooteboomova knjiga osebujan je sklop paralelizama, svejedno jesu li fonetski (Alma/Almut; Austrija/Australija) ili motivski (izgubljeni raj, letenje, anđeli). I Erik i Alma likovi su u neposrednom suočavanju sa smrću; Almino silovanje i Erikove godine, početak bavljenja svojim tijelom koje postaje neželjeni centar. Svijet aboridžinske umjetnosti, svijet neposrednoga estetskog iskustva, pokazao se istinitim i lažnim za Almu (istinitim jer je njezin odnos sa slikarom pomogao oslobođenju od njezine traume; lažnim jer je svijet aboridžinske umjetnosti kao “totalne” umjetnosti iluzija); onaj utjehe u zagrljaju drugog, pak, pokazao je Eriku gorčinu izgubljenoga raja. Erik “čita” Almu (on je književni kritičar) na pogrešan način pa ipak je ona njegov anđeo (njegova realizirana metafora); Almino čitanje transcendentnog svijeta Aboridžina nedostatno je i lažno. Pa ipak, čini se kako je i samo izgnanstvo iluzija. Nooteboomov postmodernistički skepticizam voli obrtanja: izgnanstvo je iluzija jer je i raj iluzija. Izgubljenu raju Alminu i Erikovu pridružuje se još jedan – onaj pisca koji je upravo završio knjigu. U prologu i epilogu romana, Nooteboom pripovijeda o piscu (nalik na Ceesa Nootebooma) koji na letu od Friedrichshafena do Tempelhofa u Berlinu zapazi mladu, zgodnu ženu na sjedalu ispred njegovog, kako čita neku knjigu. Knjigu otvora i zatvara brzo, tako da joj se ne može vidjeti naslov, jer žene, kaže pisac, “bilo da su u vlaku, na klupi u parku ili na plaži, često drže svoje knjige tako da ne možete vidjeti naslov”. Osobito zgodne žene. Kada slete na Tempelhof, pisac (koji piše predgovor za fotomonografiju o anđelima na groblju) u jednome trenutku ipak uspijeva pročitati naslov knjige koju mlada žena čita. “To je ova knjiga, knjiga iz koje ona sada nestaje, zajedno sa mnom.” Dvije godine kasnije, pisac se nalazi na kolodvoru u Berlinu; odlučio se na putovanje kako bi “prebolio” melankoliju završetka knjige koja je upravo nastupila. “Godinu, dvije živio si s tim ljudima, dao im imena, koja im možda ne odgovaraju, zahvaljujući tebi smijali su se ili patili, zahvaljujući njima ti se patio ili se smijao, a nakon toga poslao si ih na put, u veliki svijet. Nadaš se da su dobro, da imaju daha da žive još neko vrijeme. Ostavio si ih same, no ti imaš osjećaj da su oni tebe ostavili. Sam na napuštenom kolodvoru u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Ne postoji ništa tužnije.” Kako ipak ne bi bilo toliko tužno, pisac na letu ponovno sreće zgodnu mladu ženu iz aviona. U ruci žena drži onu istu knjigu, no poredak je riječi u naslovu drukčiji. U oba je slučaja raj izgubljen. “Što mislite o knjizi?” pita je. “Ne znam”, odgovara žena, “mislim da sam od toga postala malo melankolična. Meni se čini da se sve temelji na nesporazumu, a kazna je onda preteška.” Potom mu savjetuje kako da knjigu završi; otvorila je knjigu sasvim straga i pružila mu papirić na kojemu je stihove iz Miltonova Izgubljenog raja podvukla običnom olovkom. Nakon što je knjiga dovršena, fikcionalni svijet u kojemu je pisac živio zajedno sa svojim likovima nestao je. Nepovratno izbačen iz jednoga raja, pisac je u potrazi za drugim. Zato njegova znatiželja i voajerizam ima izgled avanture: u potrazi je za novom pričom. Melankoliji onoga koji je izgnan iz estetskoga raja pridružuje se i čitatelj. I Alma i Erik i pisac za njega su iluzije na koje rado pristaje, otkrivajući u istinitosti književne laži estetsku utjehu. No, ukoliko je točno da je i raj samo iluzija, što nam to govori o naravi pisanja i čitanja? Nije li i čitatelj u poziciji anđela koji je bespolan, ni tu ni tamo, ni među živima ni među mrtvima? Nooteboomov skeptični pogled ne daje odgovora. Radi se u piscu posvema u postmodernističkoj tradiciji (ako je dopustiv takav paradoks kao što je postmodernistička tradicija); njegovo pisanje podsjeća na ono Borgesa i, pogotovo, Calvina. U intelektualnoj igri koja se ponekad može činiti previše “papirnatom”, odgovora nema – pisac je ovdje da suprotstavlja različita značenja, ukrštava smislove i protiv njih se bori ironijom. Ako je čitatelj na kraju pomalo zbunjen, možda to nije samo pogreška pisca. U tekstu, kako je to još 1966. rekao Roland Barthes, “sve znači”. Nooteboomovova Alma odgovorila bi: “Ako znaš čitati svijet”.
30.5.2012.
Intervju: Cees Nooteboom
booksa.hr, Srđan Laterza, 29.05.2012.
S Nooteboomom smo popričali o njegovim putovanjima, političkom stanju u Europi i zanimljivim detaljima iz svakodnevice... Cees Nooteboom (čita se kao kejs notebom), jedan od najistaknutijih nizozemskih književnika, u svojim je osamdesetima doputovao i do Zagreba, kao gost Festivala europske kratke priče. Obišao je svijet uzduž i poprijeko, a jedno je vrijeme čak radio kao mornar. Osim što je, sasvim prirodno, postao putopisac, u svijetu književnosti poznat je kao majstor kratkih, često hermetičnih romana. Sklon je istraživanju samog čina pripovijedanja, pa tako u romanu U planinama Nizozemske (Pelago, 2006.) španjolskom piscu amateru daje zadatak da ispripovijeda svoju verziju bajke o snježnoj kraljici. Na hrvatski su mu prevedeni i romani Priča koja slijedi (Pelago, 2004. ), Rituali (Fraktura, 2006.) i Izgubljeni raj (Fraktura, 2010.), te zbirka eseja Kako biti Europljanin (Fraktura, 2005.). Nooteboom je već godinama stali gost lista koje predviđaju sljedećeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Upravo s potonjom zbirkom eseja, koja je nastala početkom devedesetih, započeli smo s Nooteboomom razgovor u hotelu Regent Esplanade, gdje je za novinare izdvojio mali djelić vremena, pa je ovaj intervju nastao u suradnji s kolegom s Tportala.Napisali ste knjigu o tome kako biti Europljanin. Što biste u današnjem kontekstu Europe, koji uključuje krizu eura i uspon ekstremne desnice, rekli na tu temu? To je najveće pitanje i za one koji su unutar Europske unije, kao i za one koji žele ući. Treba li ući na brod tijekom velike oluje? O tome se mora razmišljatiNije li bolje za vrijeme velike oluje biti na brodu nego izvan njega? Nisam baš siguran. Mi Nizozemci smo na brodu i ne možemo izaći, a Grci će počiniti samoubojstvo ako izađu. No, ja nisam ni guru, ni ekonomist, ni političar nego građanin Europe, koji vjeruje u europske ideale. Nažalost, političari su počinili mnogo pogreški. Današnja Europa je nastala iz zajedničkog tržišta, ali i kako bi se moglo živjeti zajedno s Njemačkom. Njemačku okružuje devet zemalja, i većini je nanijela veliku štetu, ostavivši za sobom trag krvi i okupacije. Politička ideja Europe je bila dovesti Njemačku pod kontrolu. Nažalost, ekonomski se cijela stvar zakomplicirala.U planinama Nizozemske roman je iz osamdesetih u kojemu osrednji pisac piše bajku u kojoj su suprotstavljeni ravničarski sjever i brdoviti jug. Je li opreka sjevera i juga vaša vizija Europe? I više od toga. Želio sam uhvatiti duh mehaniziranog, prerazvijenog sjevera i juga obilježenog fantastikom i spiritualnošću. Nadao sam se da će od tog romana napraviti film, a jug bi predstavljao Balkan, Grčka. Film nije nikada snimljen. Kao dijete sam doživio Drugi svjetksi rat, bilo mi je šest kad je počeo. Bio sam u Budimpešti '56., bio sam u Berlinu '89. Idealistična slika ujedinjene Europe bila je ukidanje nametnutih granica i povratak kontinenta korijenima. Osmišljena je da se Njemačku opet primi u krug Europskih zemalja, a da je se, s druge strane, drži pod kontrolom. Sad mi se čini da su Njemačka, Velika Britanija i Francuska tri ostarjele glumice koje jedne drugima zavide na uspjehu. Najteže im se odreći moći.Mnogo putujete, ne samo po Europi. Kako su se vaša iskustva s putovanja mijenjala, s obzirom da ste započeli kao običan mornar a onda postali uspješan pisac? Ako sam pozvan na neki književni festival, kao ovaj u Zagrebu, to onda nije putovanje. To nije moja vrsta putovanja. Primjerice, prošle godine sam bio pozvan na dva književna festivala u Južnoj Americi, među kojima je bio vremenski razmak od nekoliko mjeseci. To sam iskoristio za putovanje od Kolumbije, preko Ekuadora pa sve do Buenos Airesa.Što mislite kad kažete da postoji vaš način putovanja? Jednostavno krenem i vidim što će se dogoditi. Iznajmim auto i krenem. Nisam pretjerano zainteresiran za upoznavanje svake pojedine osobe koju susretnem, nekad volim jednostavno gledati stvari sa strane. Po tome sam potpuno različit od Paula Therouxa, s kojim sam jednom i vodio diskusiju o tome. Sjećam se da sam ga pitao o razgovoru s čovjekom iz Burme, koji je Theroux u svojoj knjizi opisao na desetak stranica. Nije mi bilo jasno kako je to uopće moguće – je li on zapisivao sve što su obojica govorili ili je možda snimao? No, razgovor onda ne bi tekao tako prirodno. Taj misterij mi je razriješio Jonathan Raban, koji je odličan putopisac iz Velike Britanije, koji je s Therouxom putovao brodom, a kasnije je Theroux o tome pisao. I Raban mi je rekao da ni jednu riječ od onoga što stoji u Therouxovoj knjizi on nikad nije rekao! Uglavnom, o svemu se može pisati – mogao bih napisati i tekst o ovome hotelu.Najpozantiji hrvatski pisac je rekao kako ovim hotelom završava Europa u Hrvatskoj. Potreban je specifičan način razmišljanja da se nešto tako kaže. To je istina, ali istovremeno i nije, pa je zato zanimljivo. No, htio sam reći nešto drugo... Putovanje je način života. Problem je što vas oni koji ne putuju stalno o tome ispituju (smijeh). Nekad mi dođu mladi ljudi i žale se da nemaju novaca za putovanje, ali ja poznajem mnogo mladih ljudi koji putuju. Recimo, odu u Australiju pa rade kao perači suđa dok ne zarade novac za sljedeću etapu, pa idu dalje. Svatko tko radi godinu-dvije i štedi može s tim novcem otputovati na kraj svijeta. Naročito su danas jeftine avionske karte. Svašta se na putovanju može desiti, mnoge neugodne stvari. Možete naletiti na strogu policiju. Možete upoznati ženu svog života. Možete vidjeti strašno siromaštvo. Ali imate iskustvo.U romanu Izgubljeni raj protagonistica koja putovanje u Australiju koristi kao bijeg od traume susreće nizozemskog književnog kritičara. Kako ste spojili taj par? To nije žena koju sam upoznao u stvarnom životu. Ja sam otprilike lik tog književnog kritičara iako, hvala Bogu, nisam kritičar nego pisac. Te knjige vjerojatno ne bi bilo da me iz Nizozemskog kraljevskog medicinskog društva nisu zamolili da napišem nešto o medicini. Napisao sam dio iz romana koji se događa u klinici, ali mi se to nije činilo dovoljnim. Proširivao sam priču, dodajući joj mnoga životna iskustva, a opet izbjegavajući da priču učinim previše autobiografskom. Zanimljivo je kako nastaju priče. Napisao sam roman japanskog imena, Mokusai. Jedan je prijatelj bio zaljubljen u Japanku i htio je ići za njom u Japan, iako njoj nije bilo previše stalo do tog odnosa. Zamolio me da pitam urednika jednog magazina da me kao reportera pošalje u Japan, pa da njega povedem sa sobom kao ilustratora. Urednik je djelovao nezainteresirano, rekao mi je da sam već dvaput bio u Japanu. Dok sam izlazio iz ureda, razmišljajući kako da prijatelju prenesem nepovoljnu vijest, urednik me upitao što želim raditi u Japanu. Odogovorio sam da želim šetati po šumama u jesen. Odgovor ga je prilično impresionirao jer me nakon pola sata nazvao i rekao da za svoj časopis želi neku moju prozu o Japanu. I tako sam napisao priču o neuzvraćenoj ljubavi radi koje je patio moj prijatelj. Nju sam pretvorio u modela, a njega u fotografa.U Izgubljenom raju književni kritičar Zondag otvoreno prosvjeduje protiv 'literature koja je postala karijera'. Čini mi se da se danas piše mnogo knjiga kojima je cilj ispričati priču i zabaviti čitatelja do određene mjere. Takve knjige ne smatram literaturom. U njima se nalaze stvari koje možete pronaći na televiziji i uglavnom nisu pretjerano duboke. Mnogi ljudi danas ne mogu pronaći pravi posao u strukama koje su studirali, pa počinju živjeti od pisanja. Obično ne pišu pravu književnost i biraju probleme koji će biti zaboravljeni za dvadesetak godina. Nisam izričito protiv karijere pisca. I sam imam nekakvu karijeru. Uznemiruje me komercijalizacija umjetnosti koja može u potpunosti progutati umjetnika.
31.5.2012.
'Europa je danas kao brod u velikoj oluji'
tportal.hr, Gordan Duhaček, 29.05.2012.
U razgovoru za tportal.hr Cees Nooteboom, nizozemski pisac i kandidat za Nobelovu nagradu za književnost koji gostuje na ovogodišnjem Festivalu europske kratke priče, analizira stanje u kojem se nalazi Europa, objašnjava što mu predstavljaju putovanja te otkriva tajne romana 'Izgubljeni raj' Vjerojatno u Hrvatskoj nema nizozemskog pisca koji je više prevođen nego Cees Nooteboom. Čak njegovih pet knjiga dostupno je na hrvatskom, i to zahvaljujući nakladnicima Fraktura, Pelago i Kontekst. Nooteboom je ovih dana posjetio Zagreb, gostujući na Europskom festivalu kratke priče, a mali dio svojeg vremena odvojio je i za intervjue s novinarima. Doista malo, pa su ovaj intervju vodila dvojica novinara. Nooteboom je danas vitalan osamdesetogodišnjak, kojega se često i spominje kao jednog od kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Radio je kao prodavač, mornar i novinar, a uspjeh je kao romanopisac doživio već svojim prvijencem iz 1955. te otada niže hvaljene romane, ali i brojne putopise. Razgovor za tportal.hr započeli smo najaktualnijom temom - Europom - o kojoj je Cees Nooteboom pisao, a također je uzduž i poprijeko proputovao. Napisali ste knjigu o tome kako biti Europljanin. Što biste u današnjem kontekstu Europe, koji uključuje krizu eura i uspon ekstremne desnice, rekli na tu temu? To je najveće pitanje i za one koji su unutar Europske unije, kao i za one koji žele ući. Treba li ući na brod tijekom velike oluje? O tome se mora razmišljati. Pa nije li bolje za vrijeme velike oluje biti na brodu nego izvan njega? Nisam baš siguran. Mi Nizozemci smo na brodu i ne možemo izaći, a Grci će počiniti samoubojstvo ako izađu. No ja nisam ni guru ni ekonomist ni političar, nego građanin Europe koji vjeruje u europske ideale. Nažalost, političari su počinili mnogo pogreški. Današnja Europa je nastala iz zajedničkog tržišta, ali i da bi se moglo živjeti zajedno s Njemačkom. Njemačku okružuje devet zemalja i većini je nanijela veliku štetu, ostavivši za sobom trag krvi i okupacije. Politička ideja Europe je bila dovesti Njemačku pod kontrolu. Nažalost, ekonomski se cijela stvar zakomplicirala. Mnogo putujete, ne samo po Europi. Kako su se vaša iskustva s putovanja mijenjala, s obzirom da ste započeli kao običan mornar, a onda postali uspješan pisac? Ako sam pozvan na neki književni festival, kao ovaj u Zagrebu, to onda nije putovanje. To nije moja vrsta putovanja. Primjerice, prošle godine sam bio pozvan na dva književna festivala u Južnoj Americi, među kojima je bio vremenski razmak od nekoliko mjeseci. To sam iskoristio za putovanje od Kolumbije preko Ekvadora pa sve do Buenos Airesa. Što mislite kad kažete da postoji vaš način putovanja? Jednostavno krenem i vidim što će se dogoditi. Iznajmim auto i krenem. Nisam pretjerano zainteresiran za upoznavanje svake pojedine osobe koju susretnem, nekad volim jednostavno gledati stvari sa strane. Po tome sam potpuno različit od Paula Therouxa, s kojim sam jednom i vodio diskusiju o tome. Sjećam se da sam ga pitao o razgovoru s čovjekom iz Burme, koji je Theroux opisao na desetak stranica u svojoj knjizi. Nije mi bilo jasno kako je to uopće moguće – je li on zapisivao sve što su obojica govorili ili je možda snimao? No razgovor onda ne bi tekao tako prirodno. Taj misterij mi je razriješio Jonathan Raban, odličan putopisac iz Velike Britanije, koji je putovao brodom s Therouxom, a kasnije je Theroux pisao o tome. Raban mi je rekao da nijednu riječ od onoga što stoji u Therouxovoj knjizi nikad nije rekao! Uglavnom, o svemu se može pisati – mogao bih napisati i tekst o ovome hotelu (Esplanada, op.a.). Najpoznatiji hrvatski pisac je rekao da ovim hotelom završava Europa u Hrvatskoj... Potreban je specifičan način razmišljanja da se nešto tako kaže. To je istina, ali istovremeno i nije, pa je zato zanimljivo. No htio sam reći nešto drugo... Putovanje je način života. Problem je što vas oni koji ne putuju stalno ispituju o tome. (smijeh) Nekad mi dođu mladi ljudi i žale se da nemaju novca za putovanje, ali ja poznajem mnogo mladih ljudi koji putuju. Recimo, odu u Australiju pa rade kao perači suđa dok ne zarade novac za sljedeću etapu pa idu dalje. Svatko tko radi godinu-dvije i štedi može s tim novcem otputovati na kraj svijeta. Naročito su danas jeftine avionske karte. Svašta se na putovanju može desiti, i mnoge neugodne stvari. Možete naletjeti na strogu policiju. Možete upoznati ženu svog života. Možete vidjeti strašno siromaštvo. Ali imate iskustvo. U romanu 'Izgubljeni raj' protagonistica koristi putovanje u Australiju kao bijeg od traume i tamo susreće nizozemskog književnog kritičara. Kako ste spojili taj par? To nije žena koju sam upoznao u stvarnom životu. Ja sam otprilike lik tog književnog kritičara iako, hvala Bogu, nisam kritičar nego pisac. Te knjige vjerojatno ne bi bilo da me iz Nizozemskog kraljevskog medicinskog društva nisu zamolili da napišem nešto o medicini. Napisao sam dio iz romana koji se događa u klinici, ali mi se to nije činilo dovoljnim. Proširivao sam priču, dodajući joj mnoga životna iskustva, a opet izbjegavajući učiniti priču previše autobiografskom. Zanimljivo je kako nastaju priče. Napisao sam roman japanskog imena, 'Mokusei!'. Jedan je moj prijatelj bio zaljubljen u Japanku i htio je ići za njom u Japan, iako njoj nije bilo previše stalo do tog odnosa. Zamolio me da pitam urednika jednog magazina da me kao reportera pošalje u Japan, a da njega povedem sa sobom kao ilustratora. Urednik je djelovao nezainteresirano i rekao mi da sam već dvaput bio u Japanu. Dok sam izlazio iz ureda, razmišljajući kako da prijatelju prenesem nepovoljnu vijest, urednik me upitao što želim raditi u Japanu. Odgovorio sam da se želim šetati po šumama u jesen. Odgovor ga je prilično impresionirao jer me nakon pola sata nazvao i rekao da za svoj časopis želi neku moju prozu o Japanu. I tako sam napisao priču o neuzvraćenoj ljubavi zbog koje je patio moj prijatelj. Nju sam pretvorio u model, a njega u fotografa. U 'Izgubljenom raju' književni kritičar Zondag otvoreno prosvjeduje protiv 'literature koja je postala karijera'. Što ste pod time mislili? Čini mi se da se danas piše mnogo knjiga kojima je cilj ispričati priču i zabaviti čitatelja do određene mjere. Takve knjige ne smatram literaturom. U njima se nalaze stvari koje možete pronaći na televiziji i uglavnom nisu pretjerano duboke. Mnogi ljudi danas ne mogu pronaći pravi posao u strukama koje su studirali pa počinju živjeti od pisanja. Obično ne pišu pravu književnost i biraju probleme koji će biti zaboravljeni za dvadesetak godina. Nisam izričito protiv karijere pisca. I sam imam nekakvu karijeru. Uznemiruje me komercijalizacija umjetnosti koja može u potpunosti progutati umjetnika. 'U planinama Nizozemske' je vaš roman iz osamdesetih u kojemu osrednji pisac piše bajku u kojoj su suprotstavljeni ravničarski sjever i brdoviti jug. Je li opreka sjevera i juga vaša vizija Europe? I više od toga. Želio sam uhvatiti duh mehaniziranog, previše razvijenog sjevera i juga obilježenog fantastikom i spiritualnošću. Nadao sam se da će od tog romana napraviti film, a jug bi predstavljao Balkan, Grčka. Film nije nikada snimljen. Kao dijete sam doživio Drugi svjetski rat, bilo mi je šest kad je počeo. Bio sam u Budimpešti 1956, bio sam u Berlinu 1989. Idealistična slika ujedinjene Europe bila je ukidanje nametnutih granica i povratak kontinenta korijenima. Osmišljena je da se Njemačku opet primi u krug europskih zemalja, a da je se, s druge strane, drži pod kontrolom. Sada mi se čini da su Njemačka, Velika Britanija i Francuska tri ostarjele glumice koje jedne drugima zavide na uspjehu. Najteže im se odreći moći.
31.5.2012.
Hrabar je onaj tko sad ulazi u Europsku uniju
Večernji list, Denis Derk, 30.05.
Mnogi bi mladi nakon studija trebali jednu godinu putovati svijetom da bi vidjeli istinu u pozadini svega – rekao je brojnoj publici u ZeKaeMu svestrani nizozemski autor Cees Nooteboom, najveća zvijezda Festivala europske kratke priče. Kao sedamnaestogodišnji mladić s ruksakom na leđima otišao je iz majčina doma i ušao u svijet putovanja i književnosti. S tog prvog puta nastao je roman “Filip i ostali”, a odonda i brojne druge, pa i “Hotel Nooteboom”. – Demokratizacija života donijela je demokratizaciju, ali i komercijalizaciju putovanja – kaže Nooteboom, koji je prvo pjesnik, a onda sve drugo. – Ne bih mogao živjeti bez poezije. Čitanje je poezije profesija. Ako stalno ne čitate poeziju, možete izgubiti tu vještinu – kaže pisac koji je sa suprugom fotografkinjom putovao svijetom kako bi posjećivao grobove pjesnika, snimao ih i pisao o njima. Apsint za Cortasara – Cortasaru su na grobu ostavili bocu apsinta. Nekima ostavljaju cigarete, a Machadu su na grobu postavili poštanski sandučić u kojemu sam našao dvanaest pisama – kazuje Nooteboom, koji upravo piše knjigu kratkih priča “Pisma Posejdonu” na koju ga je inspirirala knjiga Sandora Maraija. Bio je Nooteboom u Mađarskoj 1956., u Parizu 1968. godine, kao i u Berlinu 1989. za rušenja zida. – Ja sam pisac i pjesnik. Ponekad pišem o politici, ali samo kao građanin. Moje su misli tu jednako vrijedne kao i bilo kojeg drugog Europljanina. Nisam Krist u hramu. Intelektualci znaju počiniti i greške. Tako je francuski filozof Michel Foucault bio veliki pobornik Homeinija, ali je bio i homoseksualac, a kako bi reagirao na ono što je Homeini učinio homoseksualcima... Intelektualci nemaju uvijek prave odgovore – kaže Nooteboom, koji živi između Amsterdama, jednog španjolskog otoka i juga Njemačke. Europa je nemiran brod U Zagrebu su ga često pitali o ulasku Hrvatske u EU. I što je mudri Nizozemac odgovorio? – More je uzburkano. Brod Europske unije nije miran, a dio broda će se možda i odlomiti. Svatko tko se sada usudi doći na brod hrabar je, pa i Hrvati. Ja sam proeuropejac. Ali, nitko ne može reći što će s Europom biti sutra. Stoga oni koji sada ulaze u EU zaslužuju naše divljenje – misli Nooteboom.
