Izgubljena prtljaga

189,00 kn
  • Jezik izvornika: katalonski

  • Prijevod: Nikola Vuletić

  • Broj stranica: 432

  • Godina izdanja: 2017.

  • ISBN: 978-953266851-3

  • Naslov izvornika: Maletes perdudes

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 635 g

Christof, Christophe, Christopher i Cristofol četiri su brata, sinovi četiriju majki, koji žive u četiri kuta Europe i sve donedavno nisu znali jedan za drugoga. Još manje im je bila poznata nit koja ih povezuje: život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivoga vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kojemu već dvadeset godina nisu čuli ni slova.

Sve do jednoga dana; do sada.

Kamo je nestao Gabriel i što mu se dogodilo? Zašto ih je jednoga po jednoga ostavljao i zašto im je nadjenuo isto ime? I zbog čega im se čini da je svoje prste imao čak i u ovom susretu, u ovoj neočekivanoj obiteljskoj fotografiji bez oca? Potraga na koju se tragom svog oca kamiondžije otiskuju kristofori u briljantnom romanu ceste Jordija Puntíja neće nas voditi samo do Frankfurta, Pariza, Londona i Barcelone, nego će nam otvoriti i druge karte: maglovite zemljovide vremena, s humorom i toplinom iscrtane karte ljubavi, prijateljstva i obiteljskih odnosa. Autocestu života.

Izgubljena prtljaga jednoga od najznačajnijih suvremenih katalonskih pisaca trijumf je pripovjedačkog umijeća, mudrosti i optimizma, roman koji ćete nositi sa sobom kamo god i kad god putovali.

“Puntíjev je tekst živahan, oduševljava nas dok prečacima i obilaznicama kroči tragom Gabrielova nestanka. Ali ta velika, odvažna i samosvjesna pikarska priča nikad u potpunosti ne gubi iz vida središnju temu ove knjige: način na koji obitelj, ili njezina odsutnost, može oblikovati naše živote.”
Financial Times Pilar Castro, El Cultural/El Mundo

“Humorno, dirljivo i razdiruće istraživanje identiteta i doma, obitelji i slobode.”
The Daily Express

Izgubljena prtljaga zadivljujuće je književno djelo.”
El Mundo

“U romanu Jordija Puntíja sve je sretno nagurano. Časne sestre s drvenom nogom, preparirane životinje i trkaći konji. Francova diktatura, feminizam, minisuknje i suzavac u svibnju 1968. Prava poslastica od romana.”
Le Monde


U potrazi za izgubljenim vremenom

Josip Luković, H-Alter, 11. 3. 2017.

"Imamo iste uspomene." – Tako započinje jedno nadasve neobično i uzbudljivo putovanje kroz vremenski raspon veći od pola stoljeća, kroz koje će nas voditi četvorica polubraće, u nastojanju da svojim sjećanjima, spoznajama i istraživanjem, pokušaju iz poluzaborava izvući lik davno izgubljenog oca. Riječ je o romanu "Izgubljena prtljaga" katalonskog spisatelja, kolumnista i prevoditelja Jordija Puntíja, izdanog 2010. godine. Jordi Puntí u svijet književnosti ušao je s dvije zbirke priča "Armadilova koža" (orginalni naslov: "Pell d'Armadillo") iz 1988. Roman "Tužne životinje" izdan 2002. inspirirao je poznatog katalonskog filmskog redatelja Venturu Ponsa za snimanje filma "Ranjene životinje", nastalog kao filmska adaptacija Puntíjevog romana, samo četiri godine nakon izdavanja. Roman "Izgubljena prtljaga" doživio je popriličan uspjeh donijevši autoru nekoliko književnih nagrada ("Crítica de la narrativa catalana", "Lletra d'Or", "Premi Llibreter") te je preveden na preko 16 jezika.

Roman je podijeljen na dva gotovo jednaka dijela koje je autor nazvao "Polasci" i "Dolasci". Radnja romana odvija se oko petoro polubraće identičnih imena, (samo prilagođenih različitim jezicima) "Kristofora", koji sasvim slučajnim spletom okolnosti, na inicijativu jednog od njih, otkrivaju svoje krvno srodstvo kao i mogućnost da doznaju nešto više o davno izgubljenom, voljenom liku oca.

Prvi dio romana koncipiran je kao uvod u kojem se putem dvije narativne razine upoznajemo s likovima (Kristoforima), s mističnim, gotovo eteričnim likom oca Gabriela Delacruza, čije se prvotne konture ocrtavaju kroz podužu analepsu u kojoj iz usta "Kristofora" doznajemo njegovu biografsku pozadinu i cjelokupnu tragiku njegovog samim načinom rođenja, okrnjenog života. Također, upoznajemo i brojne druge likove poput Gabrielovog najboljeg prijatelja i brata po sudbini, i također kasnije kamiondžiju Bunda, radne kolege "Drhtavog" i Naftu ali i mnoge druge likove, na koje su kroz 199 selidbi i putovanja po zapadnom i srednjem dijelu Europe, u gotovo deset godina, u kojima su u pravilnim dvadesetomjesečnim razmacima, bujale romanse čiji rezultat su bili upravo glavni likovi "Kristofori". Radnja je prepuna pozadinskih, manjih fabula, koje gotovo uvijek služe kao motivacija ili kao element koji će u bitnome odrediti smjer u kojem će ići protagonisti. Autor tako kreira vjernu i povijesno korektnu kartu Španjolske i zapadne Europe tijekom 60-ih i 70-ih godina, oživljujući likove u vrlo maštovim situacijama poput Frankove diktature u Španjolskoj, šezdesetosmaških studentskih previranja i nemira u Francuskoj, punk pokreta u Engleskoj i sl. ali s dozom latentne kritike koja proizlazi iz činjenice kako su njegovi likovi najčešće pripadnici ili nižeg ili lošijeg srednjeg sloja, kojima ekonomska determiniranost i socijalna neosjetljivost samo bruse moralne i etičke osjećaje. Također je zanimljiva ta lančanost sudbina koja se manifestira kroz čitav niz generacijski nesređenih i disfunkcionalnih obiteljskih odnosa, no predstavljenih kroz prizmu inertnosti i nemoćnosti slobode; nedostatku volje da se nešto promijeni. 

U drugom dijelu lik oca, postaje poput poltergeista, koji svojom prisutnošću evocira svoj dalek i maglovit lik, tjerajući nas da sa što većim nestrpljenjem i pažnjom nastavimo svoj put kroz tu "pripovjednu šumu", no koji nam unatoč svim našim naporima neumorno izmiče u svim tim vremenskim narativnim skokovima putem analepsi i prolepsi.

Roman "Izgubljena prtljaga" zaista je roman koji, iskrivljavajući pripovjedno vrijeme kroz ceste i ulice zapadne Europe, nas navodi da lutajući kroz razne biografije i dogodovštine velikog broja likova, u toj pripovjednoj šumi zastanemo na koji trenutak, i pokušamo prepoznati svoj blijedi odraz u toj skupnoj, zbirnoj projekciji Gabriela Delacruza; kamiondžiju čija je plemenitost moralni imperativ, a eskapistički, "ciganski" duh vitae operandi.

Izgubljena prtljaga

Ilina Cenov, Journal.hr, 20. 8. 2017.

Cristof, Cristophe, Crtistopher i Cristòfol četiri su polubrata, sinovi četiri majke, iz četiri europske države (Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Španjolska). Netom su saznali jedan za drugoga i za činjenicu da dijele istoga oca, neuhvatljivog i zagonetnog Gabriela Delacruza, vozača kamiona za selidbe. Braća (svi negdje u tridesetima) upoznaju se igrom slučaja, nakon što barcelonska policija Gabriela proglasi nestalom osobom. Kreću u potragu za iščezlim ocem, ali, kako “znamo da se sve vrti u krug, vrijeme se ponavlja, a sadašnjost i prošlost ponekad se miješaju”, tako četvorica Kristofora (kako se sami nazivaju), zaranjanju u očevu prošlost, njegov život i posao, ali i u priče kako je uopće došlo do njihovog rođenja…

Uvod je to u sjajan roman suvremenog katalonskog pisca Jordija Puntíja, “Izgubljena prtljaga”, čija je centralna figura upravo Gabriel Delacruz, svojevrsni anti-junak, siroče ostavljeno ispod tezge na barcelonskoj tržnici, 1941., šutljivi i enigmatični kamiondžija i strastveni kartaš. Mogli bismo se zapitati što bi to bilo zanimljivo u životu (ne)običnog kamiondžije (rekli bismo, tako profano zanimanje), međutim upravo taj njegov posao – vozi kamion za selidbe iz Barcelone po europskim državama za vrijeme Francove diktature, najbolje donosi priču o prolaznosti života, o životnim završecima i novim počecima na drugim mjestima. Gabriel, siroče, vozač kamiona, čovjek koji nikada niti jedno mjesto nije osjećao kao svoj dom, upravo je savršen materijal za oca, koji je kao “pasivni Don Juan” uspio posijati četvoricu sinova četirima različitim ženama, u četiri različita grada (Frankfurt, Pariz, London i Barcelona)…

Priču života svoga oca pokušavaju rekonstruirati četvorica Kristofora, svaki iz svoje perspektive, pa tako saznajemo kako je Gabriel, s prijateljem Bundom, također siročetom, i starijim kolegom, Naftom, presijecao Europu uzduž i poprijeko, seleći mahom bogate španjolske direktore i diplomate po europskim metropolama. Vožnja legendarnim kamionom Pegasom, našim je anti-junacima bila jedini prozor u svijet, iz poprilično zatvorene diktature Francove Španjolske. Iako, naši kamiondžije nisu baš prilikom svojih putovanja imali puno prilike za detaljno razgledavanje europskih kulturnih znamenitosti. Bundo je imao vremena za posjet javnim kućama (u jednoj od njih upoznao je i prostitutku, koja postaje njegova opsesivna ljubav), Nafta za posjete zajednicama Španjolaca u inozemstvu (gdje bi obično “tješio” poneku nostalgičnu Španjolku), a Gabriel je uspio napraviti nekoliko sinova. U selidbama, kako svi znamo, ima i izgubljene prtljage, one stvarne, koja se nekim čudom “zagubi” u kamionu (Gabriel, Bundo i Nafta ritualno iz svake selidbe kradu nasumično odabranu kutiju, pa kasnije dijele “plijen”), ali i izgubljene prtljage u vidu izgubljenih sinova, izgubljenih žena, izgubljenih prijatelja, ali i samog izgubljenog oca…

Izgubljena prtljaga” gust je i bogat roman, u kojem je autor ispisao upravo briljantne epizode, koje opisuju europska događanja 60-ih godina prošlog stoljeća (kad naši pajdaši kamiondžije “jašu” Europom). Pa tako zahvaćamo Španjolsku za vrijeme Franca, seksualnu revoluciju, hippy pokret i život u komuni, droge, emancipaciju žena, studentske nemire, abortuse u Engleskoj, na koje se zapućuju bogate španjolske kćeri, glazbu, ali i izvrsne epizode iz života raznih likova u romanu. Okosnicu ovoga romana zapravo ne čini toliko Gabriel, koliko njegova sveprisutna odsutnost, oko koje se vrte svi ostali likovi: otac kojeg nikada nema, odsutni ljubavnik četirima ženama i, službeno etiketirana, nestala osoba.

Svojevrsni nedostatak ovoga romana bio bi nedovoljna detaljiziranost četvorice Kristofora (zapravo, kao da njih četvorica čine jedan lik, često se i pripovijeda u prvom licu množine), ali i ponešto stereotipni opisi njihovih majki (primjerice, engleska medicinska sestra, koja je “pala” na percepciju Gabriela kao zagonetnog “latin lovera”). Međutim, gledajući roman kao cjelinu, ti “nedostaci” ne umanjuju vrijednost ove gorko-slatke priče o Europi, turbulentnom i zanimljivom vremenu, i neuhvatljivom protagonistu. Kristofori bi rekli: “Svaki sat koji sada protječe proživljavamo s čudnim osjećajem da ne znamo opraštamo li se od Gabriela ili smo tek stigli. Tek sada razumijemo ono što su nam naše majke rekle tisuću puta. Kad dođe, već odlazi. Kad odlazi, ostaje.”

Pisac koji je u jedan roman uspio ugurati časne sestre s drvenom nogom, preparirane životinje i trkaće konje

Hina, tportal.hr, 1. 9. 2017.

Jedan od najznačajnijih suvremenih katalonskih pisaca Jordi Puntí rođen je 1967., za vrijeme Francova režima, u doba kada je katalonski jezik bio zabranjen. Danas, nakon 40 godina demokracije, katalonski jezik ima status ravnopravnog europskog jezika srednje veličine sa sedam milijuna govornika i književnošću koja upravo prolazi kroz svoje 'zlatno doba', ističe pisac.

'Katalonska je književnost trenutno na svojem vrhuncu, s velikim brojem vrlo dobrih autora koji su po svemu ravnopravni onome što se događa u književnosti drugdje u Europi', rekao je Punti za Hinu.

Za njega pisati na katalonskom umjesto na službenom španjolskom nije bila stvar odluke – piše na katalonskom koji je, kako je rekao, 'odabrao mene, a ne ja njega', a kao pisac nastoji sebe 'ne svrstavati u kalupe'.

'No, kada bih morao, rekao bih da sam ja jedan od onih uvijek u potrazi za pričama. Oslanjam se na koristi pripovijedanja i imam neograničenu znatiželju za sve što ima veze s ljudskim rodom. Za mene je čast biti pisac koji je čitan i prevođen na mnoge jezike, kao što je i hrvatski', istaknuo je.

Književnik, kolumnist i prevoditelj, Jordi Puntí (1967.) objavio je dvije zbirke kratkih priča, 'Pasančeva koža' (1998.), za koju je dobio nagradu Premi de la Critica Serra d'Or, i 'Tužne životinje' (2002.), koja je 2003. nominirana za nagradu Booker, te se iste godine našla na trećem mjestu bestseler liste svih djela objavljenih na hispanoameričkom kulturnom području.

Zbirka je poslužila kao predložak za film Venture Ponsa naslovljen 'Ranjene životinje' (2006.). Na hrvatskom ju je (kao 'Tužne životinje') objavila Naklada Mlinarec & Plavić u prijevodu Dubravke Poljak.

Napisao je i roman 'Izgubljena prtljaga' (2010.), za koji je dobio nagradu Octavi Pellissa koju dodjeljuje izdavačka kuća Empuries za projekte u književnom stvaralaštvu. Knjiga je na hrvatskom objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Nikole Vuletića.

Četiri brata u četiri kuta Europe

Roman 'Izgubljena prtljaga' kritika opisuje kao trijumf pripovjedačkog umijeća, velik, odvažan i samosvjestan roman ceste o obitelji, identitetu i slobodi. Tako su iz Le Mondea upozorili kako je u ovoj knjizi Jordija Puntíja 'sve sretno nagurano': 'Časne sestre s drvenom nogom, preparirane životinje i trkaći konji. Francova diktatura, feminizam, minisuknje i suzavac u svibnju 1968. Prava poslastica od romana.' El Mundo je pak 'Izgubljenu prtljagu' prozvao 'zadivljujućim književnim djelom'.

Riječ je o Puntijevu debitantskom romanu nakon dvije zbirke priča, a pisac ističe kako mu je prelazak na dužu formu došao prirodno – 'priče su jednostavno postajale sve duže i duže, dok nisu poprimile obilježja romana'.

'Pisanje kratke priče je poput plivanja u bazenu, gdje točno znate dokle možete ići, dok roman pruža iskustvo slično plivanju u otvorenom moru, gdje je sve moguće, ali ne možete otvoriti oči pod vodom – uvijek je nekako prisutan taj element iznenađenja', pojasnio je Puntí.

Priču pripovijedaju četiri lika – Christof, Christophe, Christopher i Cristofol, četvorica polubraće, sinovi četiriju majki koji žive u četiri kuta Europe i sve donedavno nisu znali jedan za drugoga. Nit koja ih povezuje je život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivoga vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kojemu već dvadeset godina nisu čuli ni slova.

'Pitanje identiteta je vrlo važan aspekt romana, rekao bih da je to njegova srž, jer Kristofori prvo govore u jednom jedinstvenom glasu, a tek potom progovaraju svojim pojedinačnim glasovima, tako da sve do kraja knjige nije jasno što oni zapravo predstavljaju, niti zašto im je otac svima dao isto ime', rekao je pisac.

Roman koji istražuje kako je biti jedinac

Pričajući u jednom glasu – koristeći 'mi' – Kristofori uvlače čitatelja u priču, jer je on na neki način dio toga 'svi mi'. Tri ključna pitanja koja si oni postavljaju, pita se i čitatelj: Gdje je otac? Zašto je nestao? Zašto im je dao isto ime? 'To su pitanja koja ga vode do kraja priče', pojasnio je.

S tim je romanom želio istražiti kako je to biti jedinac: 'Jedinci su skloni stvarati čvršće veze s drugom djecom, što ponekad može predstavljati problem u prijateljstvu. Kad se četvorica Kristofora sretnu, oni prestaju biti jedinci i postaju polubraća. Njihova potraga za ocem postaje neki oblik igre kojom nadoknađuju sve one igre koje nisu zajedno igrali dok su bili djeca. Na taj način i sam čin pripovijedanja postaje neka vrsta igre, književne igre', rekao je.

U romanu jezik igra važnu ulogu, 'jer jezici nas definiraju, način na koji neka osoba koristi riječi puno otkriva o njezinu karakteru'. 'Prisutnost mnogih jezika u tom romanu odražava kulturno bogatstvo Europe, ali istodobno označava identitetska ograničenja mojih protagonista. Gabriel, s druge strane, govori mnoge jezike mada niti jedan osobito dobro, pa je tako on odličan primjer gubitka identiteta, osobe koja izmiče određenju svojeg materinjeg jezika'.

Djela su mu prevedena na francuski, njemački, talijanski, portugalski i hrvatski. Kao diplomirani romanist, Puntí prevodi s francuskog na španjolski. Redoviti je suradnik dnevnih novina El Periódico, časopisa L'Avenc i Radija Barcelona.

Trenutno radi na novom romanu o životu katalonskog glazbenika i voditelja orkestra Xaviera Cugata, koji je ostvario veliku karijeru u SAD-u, a u kojemu ga, kako je rekao, zanima istražiti život nekoga tko napusti svoju domovinu i veći dio života provede u inozemstvu.

FSK – Gostovao istaknuti katalonski autor Jordi Punti i pričao o kamiondžiji kockaru

Hina, Nacional, 7. 9. 2017.

Peti Festival svjetske književnosti (FSK) nakladnika Frakture ugostio je u četvrtak  u Zagrebu nagrađivanog katalonskog književnika Jordija Puntíja, autora romana “Izgubljena prtljaga” u kojemu se bavi pitanjima obitelji, identiteta i slobode, o čemu je bilo riječi u razgovoru koji je s autorom u Kinu Europi vodio književnik i urednik Roman Simić.

“Riječ je o nagrađivanom autoru kratkih priča, novinaru i prevoditelju, čiji prvi roman ‘Izgubljena prtljaga’ pokazuje bogatstvo teksta, raspričanost, obilje rukavaca, likova i odnosa, kao i puno humora”, rekao je Simić na tribini Razotkrivanje.

Jordi Puntí jedan je od najznačajnijih suvremenih katalonskih pisaca čija su djela prevedena na niz jezika, među kojima na francuski, njemački, talijanski, portugalski i hrvatski. Kao diplomirani romanist, Puntí prevodi s francuskog na španjolski i redoviti je suradnik dnevnih novina El Periodico, časopisa L’Avenc i Radija Barcelona.

Puntí je otkrio kako je od kratkih priča do romana došao postupno; naprosto je pisao i pisao sve dok nije uvidio da je odavno prešao granice kratke priče.

“Umjesto da skraćujem, naprosto sam odlučio napisati roman. Kad me pitaju koja je razlika između kratke priče i romana, odgovaram da je to za mene poput razlike u plivanju u moru ili u bazenu: granice bazena su ograničene, dok je u moru situacija drugačija – nema granica, nikad ne znate što će se dogoditi sljedeće, kuda će vas priča odnijeti”, pojasnio je.

Njegov roman “Izgubljena prtljaga” (2010.) kritika opisuje kao trijumf pripovjedačkog umijeća, velik, odvažan i samosvjestan roman ceste o obitelji, identitetu i slobodi. Knjiga mu je priskrbila nagradu Octavi Pellissa koju dodjeljuje izdavačka kuća Empuries za projekte u književnom stvaralaštvu. Na hrvatskom je objavljena u izdanju Frakture i prijevodu Nikole Vuletića.

Roman potrage

U romanu priču pripovijedaju četiri lika: Christof, Christophe, Christopher i Cristofol, četvorica polubraće, sinovi četiriju majki koji žive u četiri kuta Europe, koji sve donedavno nisu znali jedan za drugoga.

Nit koja ih povezuje je život i sudbina Gabriela Delacruza, strastvenoga kartaša i neuhvatljivoga vozača kamiona, oca koji ih je napustio i o kojemu već dvadeset godina nisu čuli ni slova.

Simić je ocijenio kako je riječ o romanu koji se može čitati istodobno i kao jedan čudan roman ceste, ali i kao obiteljski roman, pa povijesni roman, kao detektivski roman, kao potraga za identitetom.

Puntí je istaknuo kako mu je prvotna ideja bila istražiti i pokazati kako izgleda život jedinca u obitelji. “U početku sam planirao tu priču ispričati sa stajališta jednog od braće a da drugi ostanu malo po strani, ali sam se u procesu pisanja predomislio i odlučio ispričati priču svakoga od njih”, rekao je.

U nekoj vrsti potrage koju kristofori organiziraju za svojim ocem, kroz rekonstrukciju vlastitih sjećanja temeljenih na onome što su im o njemu pričale njihove majke, sinovi grade očevu prošlost koja postaje njihova zajednička prošlost, slijedom čega i temelj njihovih pojedinačnih identiteta.

Priču pričaju braća zajedno kroz jedan zajednički “mi”, koji se razdvaja u pojedinačne glasove i ponovno vraća u “mi”.

“Namjera mi je bila navesti čitatelja da se osjeća kao da i sam sudjeluje u priči. Ja ne želim biti u ulozi pripovjedača, već da izgleda kao da svi mi zajedno stvaramo tu priču. Zapravo sam htio stvoriti jedan kontejner priča iz kojeg će proizlaziti sve te priče i koje ću na neki način spojiti zajedno”, pojasnio je pisac.

Povijest kao okvir za fikciju

Time što je nestalom ocu Gabrielu dao da vozi kamion za selidbe diljem Europe želio je pisati o ljudima koji su za vrijeme frankizma putovali izvan Španjolske i tamo otkrivali druge svjetove, kazao je: “Na neki su način on i njegovi prijatelji poput vitezova kralja Artura, kojima se kroz ta putovanja mijenja njihov normalni horizont, uobičajeni krajobraz”.

U romanu je opisao i neke stvarne povijesne događaje koje je koristio samo kao okvir za fikcionalni dio priče, zadržavajući distancu od stvarnog života.

“Za mene je apriori zanimljivo to što se uvijek može raspravljati o tome do kojeg trenutka trebamo biti pripovjedači a do koje mjere moramo slijediti događaje koji su dokumentirani. Mene povijest zanima samo kao jedna baza na temelju koje mogu dalje razvijati svoju priču, da priča izrasta iz povijesti”, pojasnio je pisac.

Punti je objavio i dvije zbirke kratkih priča, “Pasančeva koža” (1998.), za koju je dobio nagradu Premi de la Critica Serra d’Or, i “Tužne životinje” (2002.), koja je 2003. nominirana za nagradu Booker, te se iste godine našla na trećem mjestu bestseler liste svih djela objavljenih na hispanoameričkom kulturnom području.

Trenutno radi na novom romanu o životu katalonskog glazbenika i voditelja orkestra Xaviera Cugata, koji je ostvario veliku karijeru u SAD-u, a u kojemu ga “zanima istražiti život nekoga tko napusti svoju domovinu i veći dio života provede u inozemstvu”.