Istok

139,00 kn
  • Jezik izvornika: poljski

  • Prijevod: Siniša Kasumović

  • Broj stranica: 232

  • Datum izdanja: prosinac 2017.

  • ISBN: 978-953266913-8

  • Naslov izvornika: Wschód

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 320 g

“Prvi sam put otputovao u Rusiju dvije tisuće i šeste jer sam želio vidjeti državu u čijoj je sjeni proteklo moje djetinjstvo i mladost”, piše Andrzej Stasiuk na početku Istoka. No ovo nije reportaža, nego roman o ostvarenju davnog sna: doći do kraja svijeta! Istok nas tako vodi preko radničkih četvrti Varšave i siromašnih sela na Bugu, preko stepa i gradova središnje Azije sve do granice Kine i njezinih fatamorgana. Ovaj roman ceste na istočni način ujedno je i oda krajevima nevinim u svojoj bezvremenosti, u kojima povijesna odgovornost postaje tek primisao, a pravo se oslobođenje pronalazi kad se preživi vrelo i kratko sibirsko ljeto, negdje na putu kojim je Džingis-kan krenuo prema zapadu.

U svojem romanu Istok Andrzej Stasiuk nastavlja intrigantno putovanje započeto u ranijim djelima, u Taksimu i Na putu za Babadag. Kad netko rođen u Varšavi, tko je dezertirao iz vojske pa dio osamdesetih proveo u zatvorima, propituje što znači biti dijete komunizma, nema dvojbe da se s njim vrijedi zaputiti na Istok.

"Kome bi uopće palo na pamet da se kroz istočnu Ukrajinu uputi u Rusiju, putujući tisuće kilometara preko stepa i pustinja sve do kineske granice? Poljski pisac Andrzej Stasiuk najpoznatiji je upravo po toj vrsti putopisa po zabačenim nepoznatim krajevima u koje nitko ne putuje, kao Na putu za Babadag. Zašto u Rusiju? Zato što je socijalizam dio njegove prošlosti, ali i da se uvjeri kakve je fizičke tragove sistem ostavio iza sebe u nigdini. Na tom putu na rub imperija, ali u srce metafore - kako sam kaže - nalazi samo propast. Umjesto bilo kakvih ostataka, on nailazi na poništenje materijalnog. Tragove socijalizma i bilo kojeg poretka guta i briše beskrajna stepa u kojoj vlada bezvremenost, vječna sadašnjost. Tamo i sama riječ revolucija postaje besmislena."
- Slavenka Drakulić 

“Najkraće rečeno, autor romana Na putu za Babadag želi nas uvjeriti kako pitanje istočnog nasljeđa, vrlo složene zapletenosti u taj Istok (čitaj: u komunizam), nismo odradili kako treba. Došlo je vrijeme da se uhvatimo u koštac s onim što smo napustili 1989. godine.”
-
Dariusz Nowacki, Gazeta Wyborcza

“Slično kao u svojim prethodnim knjigama, autor traga za onim što je minulo, a čiju se sjenu još može uhvatiti u tragovima svakodnevnog života, načinu života običnih ljudi, beskrajnih krajolika. Istok je mjesto u kojemu mu je bilo dano živjeti i u kojemu sada – u najboljim godinama – svjesno želi usidriti svoje nestajanje.”
-
Anna Majchrowska, Kultura Liberalna

“Ova je knjiga velika, politički nekorektna blasfemija. Rusi su bolji od Nijemaca, Istok je bolji od Zapada, autor je bio sretan u komunističkoj državi. On je poput divljeg djeteta kojem je rečeno da se vrati u djetinjstvo koje je obilježeno riječju ‘komuna’. No ovu blasfemiju prihvaćamo jer vidimo iskupljenje koje donosi: ‘Što sam stariji, sve manje žalim što sam živio u onim vremenima. Istinu govoreći, uopće ne žalim.’”
- Ryszard Koziołek, Tygodnik Powszechny

Istok je zanimljiv autokomentar Stasiukovih ostalih knjiga, nekih drugih putovanja, ali je i ogledalo koje pruža čitateljima kako bi u njemu zavirili u vlastitu prošlost.”
- Justyna Sobolewska, Polityka

Kontra tiranije pravaca

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. 1. 2018.

Andrzej Stasiuk (rođen 1969.) s jedva je navršenih dvadeset godina u životnome kalendaru postavio solidne temelje da se jednoga dana brendira kao veliki antikomunistički mučenik i katolički mistik.

Zbog pacifističkih uvjerenja, 1980. je dezertirao iz poljske vojske, da bi potom godinu i pol proveo u zatvoru. Nakon izlaska s robije preselio se iz Varšave u neku planinsku vukojebinu gdje je uzgajao ovce, a na književnoj je sceni debitirao 1992. zbirkom priča "Hebronski zidovi", u kojoj se bavio svojim uzničkim danima.

Putopis i roman

Umjesto da nastavi istom trasom i do danas se profilira kao veliki nacionalni martir, Stasiuk je skrenuo ni lijevo ni desno nego istočno, pa počeo štancati začudne libre koji svi redom tematiziraju suvremena iskustva iz predjela nekoć zastrtog željeznom zavjesom. U tom se smislu "Istok" (knjigu je preveo Siniša Kasumović) doima i kao tipičan i kao pomalo neobičan naslov u njegovoj bibliografiji. Stasiuk, naime, i ovdje nudi sasvim osebujan miks putopisa i romana, na kakav je već naviknuo svoje prilježne čitatelje (jer ovo je već peta njegova knjiga objavljena u nakladi "Frakture"). Od ostalih naslova ovaj se libar, međutim, razlikuje utoliko što bi se moglo reći kako predstavlja neku vrstu uputa za upotrebu cijelog opusa, odnosno beletrističkoga ključa za razumijevanje jedne velike spisateljske karijere.

Svoju ravnodušnost prema Zapadu i zaokupljenost Istokom – tako demodiranu u ovim vremenima – autor će pokušati objasniti svojoj majci (pa onda, posredno, i nama) ovim riječima: "Ostavi fuficama iz novina strane svijeta. One moraju živjeti u tiraniji pravaca. U strahu pred Istokom i u žudnji za Zapadom." Svako putovanje na Istok za njega nije primarno kretanje u prostoru koliko u vremenu. Odlazeći tamo, on se vraća u vrijeme kad je "siromaštvo pokretalo maštu", a "materija nije blokirala um".

Poljsko, al' naše

Stausiuk veli da je "pola života slušao o azijskim hordama koje su pokorile naš europski kraj", pa se zato i odlučio na "pohod do središta metafore": "Rusija je bila izvorom, ali Kina je trebala postati valom koji će zapljusnuti svijest. Zato sam morao tamo otputovati kako bih vidio u što se mijenja komunizam čije sam dijete bio." Ni sretno ni nesretno, jer mališani ionako ne znaju ništa o svijetu izvan granica vlastitog iskustva. Tek naknadno autoru će se otvoriti oči: "Čak smo i komunizam dobili načet kvarenjem. Poslali su ga ovamo kad je već bilo poznato da nikad neće proraditi."

Andrzej Stasiuk ideološki je i geopolitički savršeno neopterećen pisac proustovski predan potrazi za izgubljenim vremenom, koja će ga na koncu dovesti u egzotične predjele na kraju (ili je ipak uputnije reći – početku?) svijeta. To znači da temeljito odudara od poželjne matrice ponašanja u lijepoj svojoj, baš kao i lijepoj našoj. Samo takav troublemaker može u velikoj zemlji još većih turbokatolika obratiti se Svevišnjemu sa sljedećom usrdnom molbom: "Gospode, znam da si zauzet, da nemaš vremena, da danas posjećuješ pakao, ali smatram da bi moj narod trebao rastjerati na sve četiri strane svijeta. (...) Da im se ne bi činilo da tebi imaju nekakav grupni pristup, da ćeš ih kolektivno uslišavati te da ćeš im brojiti sve te plemenske zasluge koje si umišljaju, zapisuju i onda u njih vjeruju." Da zaključim srdačnu preporuku za ovaj libar: poljsko, al' naše!

Roman spoznaje

Tatjana Gromača Vadanjel, Stav.com.hr, 8. 3. 2019.

Ime i djela danas već široko znanog i slavnoga suvremenog poljskog pisca, Andrzeja Stasiuka, poznati su domaćoj književnoj publici, no unatoč činjenici da je riječ o jednom od značajnijih europskih pisaca našega vremena, posljednji prijevod nekog njegova djela na hrvatski jezik, romana „Istok“, u Poljskoj objavljenog 2014., na hrvatskome tiskanom 2017. godine, u našoj je javnosti prošao gotovo nezapaženo. Novine pišu o novim književnim izdanjima, no kao da radaru javnosti izmiču ona koja se opiru lakom i brzom, već dobro udomaćenom instant tretmanu, što je upravo slučaj s iznimnim rukopisom romana „Istok“.

No to nipošto ne znači da se radi o djelu hermetičnom i teško „probavljivom“. Onaj kome je od ranije poznato pismo Andrzeja Stasiuka, znat će koliko je ljepljiv i zamaman jezik koji ovaj pisac njeguje, pun usredotočenosti na detalje, poetski bogat, ali i pun misaonih oporosti, suprotstavljanja zgotovljenim i prevladavajućim idejama koje borave u duhu svakoga društva, ne samo suvremenoga. Poznat kao zaljubljenik u prirodne krajolike, kulturu, načine življenja, ljude i mnoge tradicijske i suvremene antinomije, koje obilježavaju prostore Istočne Europe, Stasiuk je u mnogim dosadašnjim svojim proznim djelima krstario njenim predjelima, ovjekovječivši najčešće njezine rjeđe dodirljive zakutke – primjerice, u prozama „Na putu za Babadag“, „Taksim“ i drugima, u nas još neprevedenim knjigama. Međutim, to nikada nisu nerealna idealiziranja, zaljubljenički pogledi pruženi iza sigurnoga stakla; Stasiuk je pisac duboko svjestan povijesnih tragedija i patnji koje su obilježavale, i čiji vrtlozi još i danas zahvaćaju prostore čijih smo sudbina i ovdje baštinici, tako da se njegova djela čitaju s velikom opčinjenosti, ali i tugom, svojevrsnim osjećanjem kamena na želucu, zbog činjenica koje su bile, ili su i sada, prisutne u svijetu i životu koji nas okružuje, a s kojima čitatelja i roman „Istok“ neminovno suočava.

Stasiukov je književni put otpočeo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se iz urbane Varšave odselio u jedno karpatsko selo, gdje je i danas njegova „baza“ – riječ je o zbirci priča „Hebronski zidovi“, utemeljenima na iskustvu boravka u zatvoru, gdje je autor, zbog dezertiranja iz vojske, bio prinuđen provesti godinu i pol dana. Od tada do danas objavljuje knjige – prozu, eseje, poeziju, gotovo godišnjim ritmom, tako da je njegov opus danas narastao na tridesetak objavljenih naslova, od kojih su mnogi odjeknuli na međunarodnoj razini. Stasiuk je dobitnik poljskih i međunarodnih književnih nagrada, prevođen je na sve važnije svjetske jezike. Poznato je da sa suprugom, Monikom Sznajderman, godinama uređuje i vodi nakladničku kuću Czarne.

Roman (neki to vide kao putopis, no radi se o specifičnoj, stasiukovskoj mješavini proze, koju ipak doživljavamo i prihvaćamo kao roman, pisan prisnim, gotovo ispovjednim tonom u prvome licu), otpočinje prizorima na kojima se, unutar opustošenoga i ruralnog poljskog krajolika, negdje na graničnome prostoru Poljske, Ukrajine i Slovačke, nalaze dvojica prijatelja, od kojih je jedan pripovjedač, a koji se bave čišćenjem nekadašnje prodavaonice poljoprivrednog dobra. Pripovjedač (nazvat ćemo ga junak, a taj je pak tijesno povezan s autorovom osobom) stvari koje pronalaze u tome dućanu naziva „komunističkom baštinom“. Prisjeća se vremena kada je prvi put bio na tome mjestu, pred istim dućanom koji je tada bio otvoren. Bilo je to 1983. godine, a prizor kojega priziva pred oči djeluje poput kadra iz nekog istočnoeuropskoga filma – ljudi koji satima stoje u redu čekajući da kombi doveze robu (vremena je onda bilo napretek, kaže autor), i potom senzacionalan dolazak kombija „krem“ boje, koji se vidi iz daljine od dva kilometra, kako se pojavljuje izranjajući iza crkve, vukući za sobom oblak prašine. U vremenima u koja se pripovjedač vraća bogatim sjećanjima kojima je knjiga prožeta, nitko nije imao automobil, a autobus se zaustavljao šest kilometara dalje od samoga sela…

Prizor s kombijem odvija se u selu od kojega u knjizi „Istok“ autor otpočinje, i u kojemu na koncu završava dugo lirsko i metafizičko putovanje istočnim predjelima, a ono se ovdje produžuje sve do nepreglednih i pustih prostranstava Rusije, Sibira, Mongolije, Kine i natrag. Cijeli je, opsežan roman, ispisan slobodnim, iskusno odmjerenim i ujednačenim poetskim ritmom izmjene reminiscencija i slika, razmišljanja i asocijacija. Moglo bi se kazati da se autor u ovoj knjizi na svojevrstan način zapravo bavi vremenom – nije mu cilj samo zaroniti u vrijeme vlastita rođenja i stasavanja, ili u vrijeme koje bilježi mladost i živote njegovih bližih predaka, već mnogo šire i dublje, zanima ga prodrijeti do, takoreći, svih vremena, proputovati, poput kakva poluoblikovanog zametka, kroz memorijsku tubu nekakva neosviještenog, a zapravo prisutnog kolektivnog sjećanja, koje se razvija i otvara imaginacijom te nekom vrstom mističnog sjedinjenja s prostorom, krajolikom, i šire, cijelim univerzumom.

Da stvari budu vrjednije i zanimljivije, njemu to u ovome romanu iznimno dobro uspijeva – u tome mu pomaže i, čini se, prilično dobro poznavanje povijesti, zemljopisa, geologije prostorā koje dubinski istražuje i kojima se kreće, poznavanje političkih i drugih društvenih događaja koji su te prostore obilježili. Slobodno se, bez zapreka, od maloga dućana u zabačenu poljskome selu, uspijeva pružiti do vremena kada su širim, istočnim prostranstvima tutnjala zaboravljena i izumrla plemena, ili još dublje, kada na njima nije bilo ničega, osim možda kakvih fosila, pijeska i vode, prašine… U ovakvome pristupu razaznaje se ono arhetipsko dječačko i muško – autor se njime suvereno služi vješto ga razvijajući i kroz druge srodne komponente – putovanja automobilom na puste i slabo istražene prostore, podršku muške subraće koja kao ispomoć s njim kreću prema avanturi u nepoznato, zatim pomoć muškaraca, uglavnom vodiča po teško pristupačnim predjelima, koje na putu susreću, kroz noćenja na ne uvijek privlačnim niti udobnim odredištima, hranjenje hranom iz konzerve, sklonost alkoholu, te puno nedefinirane čežnje, melankolije, tuge – zapravo dječačke ljubavi prema svijetu i svemu lijepome i ružnome, sretnom i nesretnom u njemu, putem nejasne težnje k sjedinjenju s njim, obuhvaćanju, dolasku na mjesto unutar kojega je sve postojeće moguće spoznati kao jednu smislenu misaonu cjelinu…

No muško načelo u Stasiukovu djelu nije dovedeno do destruktivne krajnosti, do paroksizma kakva prepoznajemo u temeljnim oblikovanjima ljudske povijesti – on nije vođen osvajačkim žudnjama u klasičnome smislu, žudnjama za pokoravanjem i otimanjem, za posjedovanjem materijalnoga, već, naprotiv, zazire od toga, utapajući se u nematerijalnom, u spoznajno imaginarnom, poetski stvaralačkom, u onome bitno tvorbenome za postojanje.

Područje Niskoga Beskida u Poljskoj, kamo se pripovjedač doselio, bilo je posve opustošeno – šezdeset i tri kuće koje su ondje nekada postojale, propale su, raspale se, izgorjele. U okolici nije bilo nikoga, samo groblja, duhovi ljudi. Kroz tu očišćenost i prazninu junak pripovijesti dolazi u doticaj s duhovima prošlosti, onima ne tako davnim, koji su obilježili poljski prostor – u mogućnosti je da, kao u pjesničkoj halucinaciji, čuje vriskove, vidi bježanja ljudi, da dokuči političke kontekste, klasne netrpeljivosti, nacionalnu mržnju, i, kako kaže, blagoslov kremaljskog ljudoždera.

No i u povijesnim procesima Stasiuk, što je jedno od njegovih obilježja, nalazi duboko zajedništvo s prirodnim pokretima, s tektonskim pomicanjima i poremećajima, sa „srsima koji su prolazili od Kamčatke do Labe“. Vrlo brzo postaje svjestan činjenice da nije došao u prirodnu idilu, već da se u, površinski takvom kontekstu, još tješnje sljubio s tragovima kataklizme. Shvaća da je na tome prostoru, i šire, kolektivno proždrlo individualno, čak i doslovno – materijali od kojih su građene stare crkve, svetišta, kuće… uzeti su za gradnju štagljeva i štala, na takozvanome zajedničkome poljoprivrednome dobru, na kojemu su, u vrijeme dok je ono još radilo, ljudi koji su ondje živjeli još uvijek imali staru svijest – onu kmetova naviklih na podaništvo i tlaku, neosviještenu svijest koja je stanovala u navikama i uspomenama na imanja, dvorce, vlasteline o kojima se pričalo s nostalgijom…

Važan je susret pripovjedača romana „Istok“ s Rusijom, njegovo prisjećanje na svoj prvi posjet državi u čijoj je sjeni, kako kaže, proteklo njegovo djetinjstvo. Susret je dugo odgađao, dogodio se tek 2006. godine, kada je napokon posjetio duhovnu domovinu svojega poljoprivrednoga dobra. I pri opisima ruskih predjela, građevina, prostora, ljudi, i kasnije, kada dolazi u Sibir, Mongoliju i Kinu, Stasiukov pristup izvanredno bilježi povezanosti geologije i psihologije, konkretne i zbiljske prirodne tvari i nevidljivih, zapletenih, ali i predvidljivih, često iracionalnih sila koje tvore ljudsku duševnost.

Istovremeno, autor ispisuje nedvosmislenu kritiku mongolsko-ruskoga divljaštva, no ne zaboravlja dotaknuti robovsku svijest vlastita naroda. Naročito se može osjetiti svojevrsna želja za povratkom duga nijemim duhovima umrlih, poginulih, pobijenih, protjeranih – kada razmišlja o Drugome svjetskom ratu i posljedicama koje su se nakon rata, također nemilosrdno, u obliku sovjetskoga komunizma, odrazile na Poljsku. Putem sjećanja na događaje iz vlastita života (Stasiuk je rođen 1960.), na roditelje i druge pretke, aktualizira se misaonost, analitičnost povijesno-političkog tipa, kojoj je cilj stvoriti mrežu objašnjenja – što se, kako, zašto ovdje dogodilo?

Autor je ovdje gorak i neprikosnoven – proturječne slike povijesnih „istina“ rastvaraju se kao jasna i čvrsta slagalica, unutar koje se nižu prizori povijesti nasilja, brutalnosti, sirovosti, pljačke i otimanja… Zamišljam sve to, kaže autor, kako ne bi nestalo

Ali Stasiuk nije napola suspregnut, distanciran promatrač niti racionalnim uvidima pritiješnjen istraživač povijesnih činjenica – u njegovu doživljaju, poimanju prostora o kojima govori, prepoznaje se istovremeno potpuno predavanje, nalik predavanju strastvenoj ljubavi. Kada piše o prostorima, pejzažima, ljudima i povijesti, rečenica pjesnika Stasiuka puna je fizičke, taktilne osjetilnosti, i onda kada je ta taktilnost hrapava i bolna – i razoriteljski potencijal, u kojemu je prisutan nagon pripovjedača da se prepusti, stopi, izgubi i nestane u prostoru, erotski nagon koji je u stvari već postao aktom sjedinjenja, prerastajući u thanatos – intenzivno pulsira ovim rečenicama, upisujući se svojom raskoši u doživljajnost čitatelja.

Sjajna je ironija kojom ovaj autor sagledava povijesno političke mijene – on kaže da nešto što čovjeku može izgledati kao pljačka i grabež, u stvari nije pljačka i grabež, već obrnuto – da to samo povijesna pravednost mijenja svoje mišljenje. Uostalom, na prostorima o kojima piše, kaže autor, nitko nije bio spreman na pravu pravcatu slobodu. Što se uopće može napraviti sa slobodom kada se živi između Istoka i Zapada. Ta ništa se ne može napraviti. Između straha i prezira.

Kritičan je Stasiuk i spram licemjerja poljskoga katolicizma, i u toj kritici ispisao je neke vrhunske, uistinu antologijske stranice (previše ste kukavice, previše djetinjasti da biste si mogli kreirati pravog pravcatog Boga… Kada ne bi imali niti jednoga Rusa, Nijemca ili Židova za opravdanje, ni onoga svoga papu ne bi imali za svoj poganski kult, kada ništa ne bi imali, samo pijesak, onda bi se vidjelo vjeruju li oni ili se samo brinu za narodno dobro…).

Njegov boravak u idiličnim seoskim krajolicima Poljske, koje opisuje neiscrpnim lirskim jezikom, kakav su sposobni doseći rijetko daroviti, ne može zanemariti činjenicu postojanja koncentracijskih logora – uostalom, na svega tridesetak kilometara od njegova sela nalazio se logor Bełżec. Kada su u tome logoru spaljivali ljudska tijela na otvorenome, u selu se na prozorima hvatala mast, doznaje pripovjedač… Istovremeno, puk u selima uokolo živi kao da se ništa ne događa, hvaleći Nijemce kako su pristojni, jer im ne otimaju kokoši poput Rusa, već uredno plaćaju za njih. Naivni i nevini zauvijek, kaže autor.

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva i savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i kao da ni dalje ne želi, znati što se događalo na tlu svoje zemlje, pojedinaca koje, eventualno, zanima dokopati se židovskoga zlata koje možda još uvijek, među davno sagorjelim ili raspadnutim truplima, leži zakopano u istoj zemlji. Stasiuk uspostavlja nevjerojatno – i slikovno i duhovno – jasnu vezu sa svojim precima, predstavnicima svoga naroda, uspijevajući u pjesničko-literarnom transu uhvatiti nit prošlih vremena i svega važnog i presudnog, što je obilježilo ljude toga prostora, a sve zato da bi se, prije i ponad svega, posvetio grozoti progonstava i istrjebljenja koja su se događala upravo ondje, posred zavodljivo melankoličnih, šutljivih krajobraza, obraslih šumama topole.

Stvorio je pisac pritom duboku, jasnu, kontemplativnu sliku prožetu umjetnički snažnim izrazima koji, s jedne strane, obiluju bogatim književnim prizorima krajolika, prirode, kuća, ljudi a, s druge strane, progovara oštrom, nepotkupljivom kritikom društvene i povijesne prljavštine, kritikom koja se ne da zavesti ni od koga – nijednom ideologijom, partijom ili crkvom.

Jednako je s autorovim opisima i promišljanjima o ruskim, sibirskim, mongolskim, kineskim predjelima gdje mu – također ponajviše u dodiru s krajolicima – uspijeva konstruirati netipičnu, autonomnu vrstu svoje, mogli bismo je nazvati geografske metafizike, gdje se pomoću doživljaja prostora dolazi do najdubljih, transcedentalnih uvida i spoznaja o smislu, cilju, počecima, traganju i kraju, završetku ljudskoga života i postojanja općenito, što je također jedna od intertekstualno prisutnih tema koju ova višeslojna knjiga razmatra.

Ovaj se roman može čitati i doživjeti kao svojevrsni roman spoznaje, odnosno traganje glavnoga protagonista za izgubljenim vremenom vlastita djetinjstva, odrastanja i mladenaštva, koje je nešto posve deseto od onoga Proustova francuskoga, a čije su specifičnosti i temeljna određenja sažeta u samome naslovu – „Istok“. No Andrzeju Stasiuku, upravo kao što je to prije stotinjak godina uspjelo čuvenome francuskom piscu, uspijeva gustim, literarno visoko vrijednim tekstom te na krajnje neizravan način pokazati gdje prebivaju istina, Bog, pravednost, dobro, ljepota…, ne dovodeći u sumnju izvedbene razine svojega romana.

Knjiga „Istok“, u svakome pogledu, predstavlja visoko ostvarenje suvremene europske književnosti, i više – njome se autor dodatno svrstava u red svjetski važnih pisaca, onih čije će djelo bilježiti, pamtiti i čitati pismeni i učeni ljudi vremena koje tek dolazi.