Istina o Slučaju Harry Quebert

Special cijena 119,20 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Željka Somun

  • Broj stranica: 672

  • Datum izdanja: listopad 2015.

  • ISBN: 978-953266663-2

  • Naslov izvornika: La vérité sur l’Affaire Harry Quebert

  • Vrsta uveza: Meki uvez drugo izdanje

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 945 g

Aurora, New Hampshire Dana 30. kolovoza 1975. petnaestogodišnja Nola Kellergan viđena je kako kroz šumu bježi pred nepoznatim muškarcem i pune trideset tri godine bit će to posljednje što će se čuti o njoj. A onda su u vrtu kuće na osami iskopani jedan leš i jedna knjiga, a duh davnoga ljeta koje je gradiću Aurori ukralo nevinost zauvijek je oslobođen iz boce.

Godine 2008. nova zvijezda newyorške književne scene Marcus Goldman boluje od bolesti pisaca. Ali kad, stisnut rokovima i očajan, lijek za kreativnu blokadu odluči potražiti u društvu svojega nekadašnjeg mentora, slavnoga američkog pisca Harryja Queberta, i ne sluti da ulazi u središte oluje koja će Auroru i njezina najpoznatijeg stanovnika dovesti na naslovnice svih američkih novina.

Jer i vrt i u njemu pronađeni rukopis pripadaju Harryju Quebertu, a tijelo davno nestaloj Noli, s kojom je bio u vezi. U istrazi koja naizgled vodi samo jednom ishodu Quebert će priznati ljubav, ali ne i zločin, a Marcus je jedini koji mu je spreman povjerovati. No sve je jasnije da bilješke koje grozničavo vodi o Slučaju Harry Quebert donose više pitanja nego odgovora – da kod Nole, u životu baš kao i u smrti, ništa nije onakvo kakvim se čini.

Već dugo nije bilo knjige koja je u tolikoj mjeri ujedinila ljubitelje vrhunskog trilera i vrhunske književnosti. Možda i zato što Dickerova Istina o Slučaju Harry Quebert nije samo roman o ubojstvu – ona je i knjiga o cijeni slave i zavodljivosti uspjeha, roman koji razotkriva kako funkcioniraju suvremeni mediji, djelo koje proniče u tajnu ljubavi u svim njezinim oblicima. I uza sve to: priča o tome što znači biti istinski veliki pisac.

“Svjetski književni fenomen.” — Le Monde

“Vrhunski literarni triler... Prije ćete izludjeti nego pogoditi istinu.” — The Times

“Najdovitljivija, najjezovitija knjiga koju ćete čitati ove godine.” — The Telegraph

“Moćna priča o strasti, ljubomori, obitelji, iskupljenju, prijateljstvu i ljubavi, Istina o Slučaju Harry Quebert veliki je američki roman — koji je napisao Europljanin.” — The Bookseller

“Oduševit će svakoga tko je pročitao Nestalu ili Larssonovu trilogiju Millennium — i želio još.” —Metro

“Dicker maestralno izmjenjuje vremena radnje i žanrove (policijski izvještaj, intervju i ulomak romana) istražujući Ameriku u svim njezinim pretjeranostima — medijskim, književnim, vjerskim — i neprestano propitujući ulogu književnika.” — L’Express

“Iznova i iznova bit ćete iznenađeni, hvatajući se kako čitate sve brže. Dicker je majstorski ovladao umijećem stvaranja napetosti.” — CounterPunch

“Nakon Istine o Slučaju Harry Quebert suvremeni roman više neće biti isti. Ocjena: summa cum laude... Prekrasna knjiga.” — Corriere della Sera

“Knjiga unutar knjige, kriminalistički i ljubavni roman u jednome. Izvanredno.” — Cosmopolitan

“Budući pisci ovu će knjigu slaviti i proučavati. Triler u koji se treba ugledati.” — El Periódico

Epski roman o romanu koji se čita u dahu

24express, Tamara Horvat Kanjera, 12.12.2014.

S vremena na vrijeme pojavi se nova književna zvijezda, zablista i osvoji top-liste najprodavanijih knjiga, pogodivši trenutak i temu, ali sa spisateljskim umijećem upitne kvalitete, poput Dana Browna. Katkad se poklopi da hit osvoji i publiku i kritiku, kao što je slučaj sa Stiegom Larssonom. Joël Dicker možda je i više od toga. Švicarski pisac, koji piše na francuskom, rođen je 1985. i piše od djetinjstva. S 24 je napisao roman Posljednji dani naših očeva, dotad nepoznatu priču o podzemnoj grani britanske obavještajne agencije, a 2012. dobio je za isti roman Nagradu ženevskih pisaca za neobjavljen rukopis. Sljedeće dvije godine piše Istinu o slučaju Harryja Queberta koja otad žanje same uspjehe, dobio je nagradu Francuske akademije, te ušao u uži izbor za Goncourtovu nagradu.

Rekla bih da je tajna ovog romana upravo u tajni koju pisac uspješno krije kroz šestotinjak stranica. Marcus Goldman mlada je književna zvijezda od koje se očekuje novi super-uspješni roman, ali upada u kreativnu blokadu i u panici potraži društvo nekadašnjeg mentora, slavnog američkog pisca Harryja Queberta u malom mjestu u Novoj Engleskoj. Ni ne sluti da će ga to izravno uvući u istragu o nestaloj petnaestogodišnjoj Noli Kellergan, koja je prije 33 godine zadnji put viđena kako bježi kroz šumu od nekog muškarca. Kad u Harryjevom vrtu nakon svih tih godina slučajno pronalaze njezine posmrtne ostatke Marcus će se naći razapet između odanosti Harryju i potrebe da napiše istinu o tom slučaju te neprestano novih i neugodnih saznanja o svom uzoru i njegovoj vezi s maloljetnom Norom.

Marcus govori u prvom licu, a roman nije napisan kronološki već se kreće naprijed –nazad, od sadašnjosti do fatalne 1975. i natrag, polako dopunjavajući priču, ali se svako toliko nađemo u slijepoj ulici kao u najboljim trilerima i baš kad smo uvjereni da znamo tko je ubojica nakon 20-ak stranica potpuno smo pokolebani! Između poglavlja ubačeni su kratki dijalozi u kojima Harry savjetuje Marcusa o pisanju i svijetu književnosti, pisac nam ubacuje i dijelove slavne Harryjeve knjige, a brojni likovi postupno nam postaju sve bliskiji i potpuno opipljivi.

Dicker je napisao postmodernistički roman pun pastiša, pretapanja fikcije i zbilje, žanrovskog poigravanja i citatnosti, ali istodobno i epsku sagu o malom američkom gradiću i roman o piscu i tom neodgonetljivom pozivu i radosti i muci pisanja.

Kritičari, mahom pozitivno naklonjeni, govore o novom Philipu Rothu i Nabokovu, a sam Dicker kao uzore navodi još i Steinbecka i Hemingwaya. Čini se da bi P. Roth, majstor velikog američkog romana koji zahvaća u cjelovitu sliku američkog društva, njegovih slabosti i izazova pričajući o slabim i ranjivim intelektualcima, mogao dobiti nasljednika. Unatoč obimu ovaj se roman čita u dahu zahvaljujući brojnim obrtima i majstorski izrađenim likovima te odlično pogođenom duhu američkog gradića i iznimno filmično oslikanom ambijentu.

Istina o slučaju Harry Quebert

Petra Miočić, Pročitajto.com, 2. 3. 2015.

Kad ste posljednji put pročitali roman, punokrvni roman i uživali u svakoj njegovoj stranici, ne opterećujući se time je li pred vama (ne)dovoljno napet triler, (ne)uvjerljiv kriminalistički roman, (pre)sladunjava romantična priča ili (bes)karakterna psihološka drama? Prečesto brinemo o žanru pod čije bismo okrilje smjestili knjigu u koju zaranjamo, toliko smo željni svemu dodijeliti oznaku, znak raspoznavanja Knjige A od Knjige B, gotovo se grčevito trudimo u knjizi pronaći žanrovske elemente i silno se rastužimo kad nam to ne pođe za rukom. Do te mjere da često propustimo primjetiti dobar i kvalitetan tekst, ne uspijemo osjetiti njegovu životnost i saživjeti se s knjigom, prečesto joj ne dopuštamo da uistinu dopre do nas i dotakne nas u svojoj punini. Jer, očekivali smo „nešto drugo“.

A „nešto drugo“ od svog života očekivala je i većina stanovnika gradića Aurore u državi New Hampshire; Jenny Quinn sanjarila je o poznatim svjetskim pozornicama dok je Travis Dawn potajice sanjario o njoj, Tamara Quinn htjela je da njena kći učini taj „korak naprijed“ što njoj samoj nikada nije uspjelo, a njen suprug Robert htio je samo biti dovoljno dobar svojoj, vječno nezaraspoloženoj, ženici. Župniku Davidu Kellerganu na umu je bila samo dobrobit njegove petnaestogodišnje kćeri jedinice Nole koja je pak maštala o sretnom životu uz nešto starijeg newyorškog pisca Harryja Queberta. Sve to odvijalo se za ljeta 1975. godine. Trideset i tri godine kasnije, 2008., svoj je san ostvario jedino Travis oženivši Jenny koja je od još uvijek nezadovoljne majke preuzela vođenje lokalne zalogajnice. Harry Quebert postao je jedan od najvažnijih pisaca svoje generacije i ostao jednim od najvažnijih stanovnika Aurore. A Nola? Nolin je san prekinut još tog ljeta ’75te, no potraga za njom završila je mnogo kasnije, 12. lipnja 2008. kada je Harry u svome vrtu, a Noli u čast, poželio zasaditi hortenzije. No, namjesto rađanja novih uspomena, iz dubokog se sna bude stare utvare kada radnici pronalaze posmrtne ostatke. Noline posmrtne ostatke i uz njih rukopis Harryjeve veličanstvene knjige uz vrlo osobnu poruku. Stanovnici Aurore spremni su ga osuditi, ako već ne zbog zločina, a ono bar zbog neprikladne ljubavi.

Tu nam je priču servirao Marcus Goldman, mlada newyorška spisateljska zvijezda čija je prva knjiga polučila ogroman uspjeh. No, bilo je to prije dvije godine i Marcus se sada, usred stvaralačke krize, za utjehu i savjet obraća upravo Harryju Quebertu, svom profesoru, mentoru i životnom uzoru i na taj način, potpuno svojom voljom, biva uvučen u priču o Noli. Znatiželjan, uporan, nenavikao na poraze i potpuno uvjeren u prijateljevu nevinost, Marcus svojom istragom uništava temelje čvrstog slučaja protiv Harryja što navede narednika Perryja Gahalowooda da Marcusa shvati ozbiljno i prida mu važnost kakvu Sjajni i zaslužuje. Jednako kao što Nola i Harry zaslužuju pravdu i kao što ostali članovi male zajednice zaslužuju znati istinu. No, dolazi li istina uvijek na krilima oslobađajućeg povjetarca ili ponekad ipak projuri poput uragana i pomete sve pred sobom? Sudjelujući u istrazi, prije svega kako bi pomogao prijatelju, Marcus dobiva inspiraciju za novu knjigu, a ista ta knjiga služi kao glavno oružje u rukama istine. Istine koja, zapravo, vezuje koliko i oslobađa. Baš kao i ljubav.

Upravo je ljubav, a ne pronalazak Nolina tijela ili posljedično pokrenuta istraga, pokretač Istine o slučaju Harry Quebert. Jer malo i naizgled mirno mjestašce kakvo je Aurora prepuno je najgorih, gotovo nezamislivih tajni, no istodobno je i prepuno ljubavi. Nije to ona lijepa, oslobađajuća vrsta ljubavi. Prije bismo mogli reći kako je to ona zasljepljujuća, stežuća, opaka, opasna i otrovna vrsta ljubavi koja nas povezuje, ali prečesto iz krivih razloga. Takva se ljubav i rađa iz krivih razloga, ne iz privrženosti osobi već onome što ona u datom trenutku predstavlja. I nitko od mještana Aurore nije joj uspio umaći, pa niti Nola i Harry. Ona je u njemu vidjela utočište, sigurno mjesto za bijeg od stvarnosti, a on je u njoj pronašao svoju muzu. I naravno da je ta ljubav bila nježna i romantična, nisu li sve proživljene s 15 godina takve. I naravno da ju je on zauvijek čekao. U protivnom ne bi bio onaj romantični junak za kojeg se vrijedi boriti.

Čini se kako je pokretač radnje, Sjajni Marcus jedini cijepljen od ljubavi i stoga se najčvršće i najstabilnije održava na zemlji. Upravo suprotno, Marcus u sebi krije gomilu ljubavi, ali prvenstveno prema samom sebi. I ta ga ljubav pokreće i navodi da čini sve što čini ne bi li pomogao razriješiti slučaj, skinuti prljavštinu s prijateljeva imena, a sve to kako bi još jednom pokazao koliko je Sjajni zapravo sjajan.

Sjajan gotovo kao priča u koju nas polako, ali sigurno uvlači. Priča dovoljno napeta da nas održi budnima dokasna, s pravilno odmjerenom dozom humora i likovima dovoljno grotesknim da plešu na granici vjerojatnog i uvjerljivog. Priča čiji je pokretač ljubav, nositelj pisac, a sredstvo knjiga. Kroz jednu knjigu pratimo nastanak druge, nevjerojatan uspon jednog pisca gotovo je uvjetovan padom drugog posluživši tako kao metafora za životni krug koji se nastavlja vrtjeti čak i kada nama od te vrtnje postane mučno. A roman prepun porobljujuće istine pažljivom čitatelju sugerira i jednu oslobađajuću; budemo li se previše slijepo držali pravila, normi i etiketa i pokušamo li sve svrstati u mentalne i metaforične ladice, nesumnjivo ćemo pogriješiti. Možda ćemo propustiti dobru knjigu ili ćemo, možda i nehotice, neki život povesti u krivom smjeru ili zauvijek obilježiti. Za popravak, kao ni za propuštenu knjigu, kasnije nećemo imati vremena.

Pisci u nevolji

F. B., Booksa.hr, 25. 3. 2015.

Naklonost koju gajimo prema žanru krimića, trilera ili napetica izlazi, evo, na svjetlo dana i u vašoj omiljenoj rubrici – Začitavanju. Konkretno, danas ćemo se pozabaviti romanom Istina o slučaju Harry Quebert kojega potpisuje mladi švicarski pisac Jöel Dicker (1985).

U jesen 2008. mlađahni, newyorški literarni superstar Marcus Goldman usred je teške spisateljske blokade, boljetice raširene među književnicima diljem svijeta. Kako onim izmišljenim, tako bogme i stvarnim. Elem, Goldmana pritišću rokovi, nad glavom mu visi ugovor s izdavačem i, ako uskoro ne isporuči novi rukopis, morao bi se odreći lagodnog života i vratiti se na nulu. S prvom knjigom zaradio je hrpu novaca, no kao što nam je poznato – nema, brale, drijemanja na lovorikama u uvjetima surovog kapitalizma. 

Većina domaćih nam književnika nema sličnih problema, što i nije tako loša situacija. Naš književnik naviknut je na nulu i to ga ne može izbaciti iz takta. Najgore je imati, pa nemati, a upravo to prijeti Goldmanu. Svjestan neugodnog položaja u kojemu se nalazi, odluči potražiti pomoć kod svojeg nekadašnjeg mentora, megapopularnog američkog pisca starije generacije Harryja Queberta.

Quebert živi u Aurori, mirnom mjestašcu na istočnoj obali, jednom od onih američkih gradića gdje svatko svakog zna i uglavnom se ništa ne događa. Učenik i mentor upoznali su se u vrijeme kad je Marcus bio tek jedan od studenata, dečko koji obećava i ništa više. Staro prijateljstvo brzo se obnavlja. Njihov odnos neka je vrsta književne verzije Karate Kida: Qubert je, jasno, vremešni i mudri učitelj Miyagi, a Goldman je mladi, talentirani, ali nestrpljivi Daniel ili, ako vam je draže, Ralph Macchio.

I sve bi najvjerojatnije proteklo kao po špagi, Goldman bi se uz pomoć učitelja riješio spisateljske blokade, Quebert bi se vratio mirnom životu u uspavanoj Aurori, da na površinu iznenada ne ispliva misterij star 33 godine.

30. kolovoza 1975. petnaestogodišnja Nora Kellergan netragom je nestala. Posljednji put viđena je dok je tog davnog ljetnog dana kroz šumu bježala pred nepoznatim muškarcem. Opsežna potraga nije urodila plodom sve dok 2008. u vrtu, iza kuće Harryja Queberta, nisu iskopani njezini ostaci i piščev rukopis. Slavni pisac odmah je priveden. Vezu s Nolom priznaje, ali ne i ubojstvo. Nema čovjeka u Aurori, a kasnije ni diljem Sjedinjenih Država koji bi povjerovao Quebertu. Za sve njih on je ubojica, a uz to još i pervertit koji se petljao s malodobnom djevojčicom. Za sve, osim za Marcusa Goldmana. Kucnuo je čas da učenik pomogne učitelju i Goldman se bez premišljanja, poput Janice Kostelić, baca na glavu u desetljećima staru i dozlaboga zamršenu priču.

Istina o slučaju Harry Quebert nije tipičan krimić, Jöel Dicker nije još jedan u nizu autora ovog popularnog žanra, a isto tako ni Marcusa Goldmana ne možemo svrstati u galeriju literarnih detektiva. Dickerov razbarušen stil, brzi tempo pripovijedanja i sklonost humoru čine njegov roman zabavnim, pitkim i napetim, pa čitatelj kroz 650 stranica protutnji brzinom Grantove gazele. Također, Dicker vrlo vješto žonglira cijelom gomilom likova koji, valja reći, nisu tu tek radi dekoracije. Svatko od njih pomoći će ili zavesti Goldmana na krivi trag. 

Istina o slučaju Harry Quebert drugačija je vrsta trilera, pisan je drugačije i upravo to je ovaj roman dovelo do publike, a Dickeru priskrbilo usporedbe s Philipom Rothom, Nabokovom i Stiegom Larssonom. Roman je preveden na 38 jezika i objavljen u više od 50 zemalja.

Preporuke ljubiteljima žanra, pa i šire.