Iskreno vaš, Šurik

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: ruski

  • Prijevod: Igor Buljan

  • Broj stranica: 384

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266679-3

  • Naslov izvornika: Искренне Ваш Шурик

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 650 g

Ovo je priča o Šuriku Kornu, o njegovim moskovskim pustolovinama i ženama u čiji je svemir stupio, eto, već samim rođenjem.

Dobrodušan, blag i uvijek spreman pomoći, Šurik baš i nije prototip Casanove, ali tajna je njegova uspjeha u sažaljenju. Odrastao uz sentimentalnu i bolećivu majku, oduvijek je naime slutio da je baš ono glavni osjećaj što ga muškarac može ponuditi ženi. Tako su, nekim čudom, sažaljenje i želja završili na istoj adresi.

A ženama u Šurikovu životu često je, prečesto, bila potrebna pomoć.

Beskrajno topao humor i senzualnost, mudrost i hrabrost, diskretni dijalog s klasicima ruskoga romana i čitava galerija nezaboravnih likova... Teško je pobrojiti čime je sve Ljudmila Ulicka svojega slavnoga junaka učinila tako privlačnim, a roman Iskreno vaš, Šurik toliko fascinantnim i trajnim.

Dok pripovijeda o obitelji i o povijesti, o ženama i o muškarcima koji se u njima sudaraju, nit kojom ih Ulicka povezuje temeljno je pitanje o ljubavi. Priča o svemu smiješnom i tužnom, o svemu lijepome što nam donosi.

“Bez ikakve sumnje, Ljudmila Ulicka jedna je od najvažnijih suvremenih ruskih spisateljica.”
Frakfurter Allgemeine Zeitung

“Kako se može živjeti bez ljubavi? To nikad aktualnije pitanje u samom je središtu ovoga veličanstvenog romana.”
L’Express

Promišljanje o ljubavi kroz oči moskovskog Don Juana

Tamara Horvat Kanjega, 24express, 12.2.2016.

Još jedan važan i zabavan roman dolazi nam iz pera ruske spisateljice rođene 1943. u Baškiriji, a odrasle u Moskvi gdje je radila u genetičkom laboratoriju iz kojega je otpuštena zbog pretipkavanja samizdata, da bi se potom zaposlila u kazalištu. Priče je počela objavljivati krajem osamdesetih i od tada se potpuno posvetila pisanju. Smatra se jednim od najznačajnijih suvremenih ruskih autora te je dobitnica tridesetak nagrada u domovini i izvan nje. Dosad smo imali prilike pročitati dirljivi roman Daniel Stein, prevoditelj o nevjerojatnom životu poljskog Židova Daniela Steina koji je tijekom Drugog svjetskog rata spašavao sunarodnjake radeći kao prevoditelj za Gestapo, utemeljenom na stvarnim događajima, a opet punom čuda vjere i čuda ljudskosti.

Ovaj roman je nešto sasvim drugo, i na ironičan i duhovit način prati život mladog Šurika, čija je najveća vrlina sposobnost da ženama pruža utjehu. Kao antipod slavnom Don Juanu ipak čudesno privlači ženski rod, nijednoj ne može odoljeti, ne toliko zbog njihovih čari, koliko stoga što osjeća da mora udovoljiti njihovoj neutaživoj potrebi za njegovom tjelesnom utjehom, a on je, eto, oduvijek bio dobar i poslušan momak. Kroz roman o Šurikovu odrastanju, od prerano sazrelog 18-godišnjaka pa sve do njegovih tridesetih provlače se i uzbudljive bakine priče o vremenima koja sežu u daleku 1908.

Šurik, kao plod vanbračne veze mlade Veročke s oženjenim pijanistom-korepetitorom, odrasta u ženskoj obitelji, s majkom i bakom, kojima je beskrajno odan i kojima bezuvjetno pomaže, od malih nogu povinujući se njihovim željama i zamislima, a tako se ophodi i s drugim ženama, potiskujući i gubeći vlastite želje i svoje ja. Na kraju će tako ostati poput ljuske iz koje je iscijeđen sav životni sok.

Cijela priča autoričino je promišljanje o različitim oblicima ljubavi, o svemu što ona čini pojedincima i što oni čine u njezino ime, katkad kao žrtve, katkad kao agresori, raščlanjujući ujedno stereotipe u muško-ženskoj podjeli uloga. Dok roman teče, povremeno nas Šurik raznježi svojom nježnošću, da bismo ga časak poslije najradije udavili zbog njegova manjka integriteta, čvrstine i volje, jer je zapravo teško razumjeti tog nesvakidašnjeg “čovjeka bez svojstava“ kojega obožava svaka žena koja mu naleti na put.

Ulickin stil je istodobno pitak, ali i zahtjevan, uz relativno malo dijaloga psihološko tkanje razvija postupno, kroz jukstapoziciju istančane pozornosti koju poklanja malim detaljima i trivijalnosti, uz ironičan odmak i vječna filozofska pitanja. Bogat i sočan stil upotpunjuju nevjerojatne usporedbe koje neizostavno izmamljuju smiješak na usta, poput: „... izgubila je vjeru svojih predaka, lako i neprimjetno kao kišobran u tramvaju nakon što je kiša već prestala.“ A prava su slikovita freska i šaroliki likovi, od kiparice Matlde, preko šepave bibliotekarke Valerije, studentice Alje i njezine prijateljice Stavbe, koju će čak i oženiti da je poštedi sramote premda dijete, dakako, nije njegovo! Jer, priznaje Šurik: „Osjećam se kao vlak koji su prikvačili za drugu lokomotivu, i ona leti strašnom brzinom, ali ni sama ne zna kamo. Ja gotovo ništa ne odabirem, valjda samo što se tiče jela. Sve vrijeme radim samo ono što treba danas, i nemam što birati...“ Slojevit roman koji svaki ljubitelj suvremene književnosti mora uzeti u ruku, ali kroz koji se mogu probiti i manje zahtjevni čitatelji.

 

Ne volim ni sovjetsku ni sadašnju vlast. Kad razmislim, ne volim vlast

Sergej Županić, 24express, 20.2.2016.

Književnica koju je hrvatska čitateljska publika odnedavno upoznala i kroz roman “Iskreno vaš Šurik” u Rusiji nazivaju živućim klasikom. Istodobno joj se događa da prosvjednici, među portretima nacionalnih izdajnika, nose i njezinu sliku. Državni tužitelj optužio ju je da je zbirka dječjih priča koju je ona uređivala zagovarala istospolne veze i kao takva bila opasnost po tradicionalne kulturne vrijednosti u Rusiji. Ljudmila Ulicka nikad nije skrivala što misli o Vladimiru Putinu, kao što si nije mogla pomoći ni u doba SSSR-a kad je odabrala disidentsku sudbinu. Snažna i nepomirljiva žena ne miruje ni danas, a koliko se unosi u svoja djela, svjedoči jedna anegdota.

Kad ste prije 13 godina napisali roman ‘Iskreno vaš Šurik’, pisalo se da bi vam to trebao biti posljednji. Ipak, od tada ste imali još zapaženih radova. Jeste li se doista nakon Šurika namjeravali ostaviti pisanja i zašto ste se predomislili?

Ne mogu se ne složiti s vama. Kao vic, takva bi izjava, istina, izgubila na provokativnosti i oštrini. Ali ja sam doista svaki put sasvim ozbiljna kad odlučujem da više neću pisati romane. Imam s time velikih problema, vjerojatno zbog mojeg temperamenta koji je takav da mu više odgovara forma pripovijetke nego dugo pripovijedanje romana preko nekoliko stotina stranica. Zato svaki put kad dovršavam roman, iznemogla si govorim: ‘To je bilo to! Nikad više! Odsad samo kratke forme!’. A onda me zaokupi neki veliki problem koji ne stane u malu formu i ja opet krećem u posao koji nadilazi moje snage. Nakon što sam napisala zadnji roman ‘Jakovljeve ljestve’, dala sam si časnu, prečasnu riječ da neću nikad više. Baš danas sam uzela lopaticu da prekopam zemlju i povadim korov iz tegle. I nema nikakvog romana!

Šurik je bio mladić uvijek spreman pomoći, topla srca, skoro pa svetac, pa ‘žene vrele krvi’ nisu mogle odoljeti ne odvući ga u krevet. Kako se razvija takva osobnost?

Žensko okruženje, nemoćna majka koja od sina očekuje pomoć koju bi inače tražila od muža kojeg nema. S jedne strane ženska usamljenost, toliko česta u Rusiji, s druge strane talent i energija njegove bake, a s treće nježna, suosjećajna duša dječaka.

Na kraju romana Ljilja kaže ‘jadan Šurik’ i zahvaljuje Bogu što svoj život nije vezala za njegov, smatrajući ga svecem, ali na kraju ipak gubitnikom. Je li moguće biti takav svetac, a istodobno ne zanemariti vlastiti život?

Šurika sam stvorila po pokojnom prijatelju mojeg muža. Desetljećima me je živciralo gledati ga kako s rođendana i obiteljskih slavlja taj očaravajući, čudesni čovjek poslije gozbe odlazi pratiti neke od mojih najbezličnijih prijateljica. I uvijek bih znala da će potom uslijediti kraća ili dulja ljubavna afera. Ljutila sam se na njega, prijetila mu: ‘Napisat ću roman od tebi!’. A on bi samo odmahnuo rukom. Roman sam napisala, objavljen je u danima kad je taj čovjek umirao na rukama žene kojom se naknadno oženio. Odnos između njih trajao je još od njegove mladosti. Bilo mu je više od šezdeset, njoj nešto manje od sedamdeset godina. Na kraju života on više nije bio potreban cijelom jednom jatu usamljenih žena. Njemu je, čini se, bila potrebna baš ona. Doduše, ni u to se baš ne bih zaklela.

U romanima često pišete o totalitarizmima i ratu, kao primjerice u ‘Zelenom šatoru’. Na to ste, očito, upućeni osobnim iskustvom. Što se to točno dogodilo vašem djedu u 1930-ima?

Ne volim sovjetsku vlast, ne volim sadašnju vlast. Kad malo razmislim, ja ne volim nikakvu vlast uopće, jer između vlasti i pojedinca uvijek postoji sukob. A što je jača nečija ličnost, to je sukob žešći. Nijednoj vlasti ne treba da ju vole, potrebno joj je da je se boje. A ja se ne volim bojati. Malo tko u potpunosti uspije izbjeći sukob s vlasti, a što je čovjek nezavisniji, što je manje sklon pokoravanju, to će konflikt biti žešći. U totalitarizmima vlasti ne udaraju samo po protivnicima ili kritičarima, nego i po čitavim grupama stanovništva. Točno to je bio slučaj tijekom sovjetske vlasti. Navalila je prvo na “bijele”, na aristokrate, dvorjane, svećenički stalež, pa je prešla na seljake, učene ljude, liječnike... Moj djed je bio intelektualac, s dva fakulteta, glazbenik i ekonomist. Pametan čovjek, mislilac... Uhitili su ga triput. Posljednji put zato što je pisao referate za Židovski antifašistički komitet. Znao je mnogo nepotrebnih stranih jezika, dobio je deset godina i umro ubrzo nakon oslobađanja. Vidjela sam ga jednom u životu. O čemu bih trebala pisati?

A što je s vama? U 1960-ima ste dobili otkaz zbog ilegalnih aktivnosti. Svojedobno ste izjavili da ste pogrešno vjerovali da kao znanstvenica možete računati na nešto više slobode od ostalih u sovjetskim vremenima.

U mladosti sam mislila da prirodoslovci imaju više slobode, za razliku od društvenjaka. Između egzaktnih i društvenih znanosti postojao je mnogo veći raskol nego danas. Bila sam u krivu. Država je ideološki pritiskala znanost u svim sferama, često na vrlo budalast način. Po obrazovanju sam genetičar, a većina mojih profesora genetičara prošla je staljinističke logore. Najuspješniji od njih, veliki znanstvenik svjetskog ranga Nikolaj Vavilov, umro je u zatvoru. Kakva je to bila sloboda!?

Zašto totalitarizmi imaju takvu potrebu kontrolirati znanstvenike?

Nije to baš sasvim tako. Totalitarni režimi ponekad silno potiču znanstvenika ako on radi u području povezanim s vojnim sektorom ili s naprednim tehnologijama. Izuzmemo li najnovija događanja, danas je pritisak ekonomije ipak jači od pritiska ideologije. Na kraju 20. stoljeća postalo je jasno da je suvremena znanost dobila globalni karakter. Ono što su jučer izumili u Engleskoj, Japanu ili Izraelu, danas je već poznata stvar u cijelom svijetu. Najbolji znanstvenici svijeta uglavnom se skupljaju u najboljim svjetskim laboratorijima, bez obzira na nacionalnost. Nisam najveći optimist na svijetu, ali smatram da totalitarni režimi ne mogu konkurirati demokratskima u znanosti. Nema te Sjeverne Koreje koja može konkurirati u svjetskoj znanosti. Mogu oni napraviti atomsku bombu, ali nju su neki znanstvenici sklopili još prije 70 godina. Totalitarni režimi teško mogu stvoriti nešto vlastito i zato od njih ne očekujemo posebno velike uspjehe.

U SSSR-u ste bili disident. Danas, pak, zbog nedavne podrške Mihailu Hodorkovskom krugovi odani Kremlju prozivaju vas kao ‘pripadnika pete kolone’, čak i kao ‘rusofobnom’ osobom. Smatrate li se disidentom i u današnjoj Rusiji?

Ja ne ratujem ni s kim. Samo govorim ono što mislim kad me netko pita za mišljenje. Kad mi ponude da potpišem pismo za zaštitu čovjeka od nepravde, bezakonja ili podlosti, ja ga potpisujem. Mogu me nazivati kako hoće. Žestoke riječi ionako nikome ne mogu slomiti kosti.

Vladimir Putin je mačo tip. Barem se tako sve donedavno predstavljao. Što mislite o njemu, kakva je on osoba uistinu?

Ja o njemu baš i ne razmišljam. Kad se prvi put pojavio u politici, bila sam ogorčena jer se vlast našla u rukama čovjeka koji je ponikao iz tajne policije. Na tom bih mjestu radije vidjela nekakvog, primjerice, dramaturga, ali u Rusiji nismo uspjeli pronaći našeg Havela. A nisu nas baš nešto ni pitali. Kad su nas konačno počeli pitati, odlučila je većina. U demokraciji, čak i takvoj koju se kontrolira s vrha, odlučuje većina i tu se ne može ništa. Narod voli svojeg mačo tipa. A ja sam rođena pod takvom zvijezdom da sam uvijek u manjini.

Svojedobno ste za Rusiju rekli da ključnim institucijama manjkaju sredstva - bolnice, škole, u nekim segmentima čak i vojska. Kako to u zemlji koja je uspjela vratiti jezive dugove iz 1990-ih, a danas čak ima goleme rezerve u devizama i opet je svjetska sila?

Na ključnim mjestima je premalo dobrih profesionalaca. Moguće je, istina, da ih nedostaje posvuda u svijetu. Osobno mi se sviđa ideja ‘tehničke’ vlade, takve u kojoj bi stručnjaci rješavali ekonomske, socijalne ili financijske probleme, a ne da to čine političari i činovnici. Tim više što je činovništvo u Rusiji još od carskih vremena bilo najrazvratniji i najkorumpiraniji stalež. Doduše, ja se u to ne razumijem previše. Samo vidim vrlo loš rezultat sadašnjeg upravljanja, a kako su ga uspjeli postići, to bogami ne znam. Za to su se morali baš dobro potruditi.

Sudjelovali ste u organiziranju dijaloga između ruskih i ukrajinskih intelektualaca. U čemu vidite korijen sukoba između Kijeva i Moskve te kako vidite realno političko rješenje oko Krima?

Glavni je razlog, po meni, imperijalistički način razmišljanja današnjih vođa Rusije, ali postoji još mnoštvo drugih okolnosti - ekonomskih, političkih i ideoloških, a to daje kompliciranu sliku u kojoj se ja više ne mogu snaći. Ali se zato mogu snaći u kulturi. Besmisleno je iscrtavati granice između ruske, ukrajinske, velikoruske, galicijske ili čak ‘novoruske’ kulture. Jezik je živ i snažan organizam. Njegov život mnogo je dulji od života jedne, pet ili čak sto generacija. Kulturom se ne bave samo pisci, umjetnici, glazbenici, glumci i režiseri, nego i učitelji, knjižničari, odgojitelji u dječjim vrtićima, čak i svećenici, svi oni preuzimaju odgovornost za očuvanje kulture. Samo zajednički napori osviještenih ljudi mogu zaštititi svijet od barbarstva, nemara i agresije. Upravo kultura ima sposobnost zaštititi ljude od pada u barbarstvo i bezumlje. Zato ćemo mi čitati i prevoditi ukrajinsku prozu i poeziju. Slušat ćemo ukrajinsku glazbu, gradit ćemo odnose s rodnom nam, ali posve samosvojnom kulturom.

 

Drugačiji, iznimno slojevit i zanimljiv roman

Nikolina Goričan, ČitajMe.com, 3.4.2016.

Aleksandar Korn, od milja Šurik, glavni lik ovog romana, je izvanbračno dijete Vere Korn i Aleksandra Levandovskoga čija turbulentna i tajna ljubavna veza nikad nije u potpunosti zaživjela. Aleksandar umire ubrzo nakon Šurikova rođenja, a Šurik ostaje na brigu Veri i njenoj majci Elizaveti koje su odlučne u namjeri Šuriku omogućiti lijep i bezbrižan život. Elizaveta spremno na sebe prebacuje sve obaveze u domaćinstvu kako bi olakšala svojoj kćeri, osjetljivoj i umjetničkoj duši koja je većinu svog života provela u kazalištu. Elizaveta je puno pažnje poklanjala Šurikovom obrazovanju, podučavala ga je jezicima, prvenstveno francuskom, no nakon što Šurik ne uspije upisati željeni fakultet zbog administrativne pogreške, ona iznenada umire i ostavlja Veru i Šurika same.

Iako im je na početku bilo jako teško krenuti dalje i stati na vlastite noge, Šurik odluči kako je vrijeme uzeti stvari u svoje ruke i učini što više da pomogne ožalošćenoj majci. Šurik, sad već mladi muškarac, dolazi u svakojake situacije s različitim ženama i tako započinje začarani krug ljubavnih odnosa koji nikad neće uspjeti prekinuti. Osim kolegica s fakulteta, tu su i žene u zrelim godinama koje u Šuriku vide spas i izlaz iz životne kolotečine. Kako godine prolaze, Šurik upoznaje sve više žena koje ga žele za sebe, a on ni jednoj ne zna reći ne, već kao i cijelog svog života radi sve što žene od njega očekuju.

Uskoro se nađe u moru obaveza prema bolesnoj majci, poslu u biblioteci, ženama kojima je postao neophodan i školi koju želi završiti. Shvatit će kako je, bez da se uopće okrenuo, već napunio tridesetu, a još nema nikakvu kontrolu nad vlastitim životom...

Ljudmila Ulicka jedna je od najpoznatijih i najznačajnijih pisaca postmodernističkih romana i pripovijesti u suvremenoj Rusiji. Njena djela su prepoznatljiva po mnogim elementima – to su obično obiteljske sage u kojima se govori o obiteljskim odnosima i problemima, s naglaskom na genetiku i biologiju, te na vrijeme i mjesto okupljanja obitelji, što su obično praznici i kuća.

Svi spomenuti elementi lako su uočljivi i u ovom romanu; Ulicka detaljno objašnjava obiteljsku pozadinu svakog lika spomenutog u djelu, a isto tako veliku pažnju posvećuje bolestima. Praznici su također važan dio romana, spominju se brojne proslave Nove godine i zanimljivo je što su Šurik i njegova majka morali čekati nekoliko godina da je napokon sami proslave. Važna je i proslava Šurikovog tridesetog rođendana, za koju glavni lik dugo razmišlja koga će pozvati i kako se riješiti neželjenih gostiju.

Likova je mnogo i svatko ima neki nadimak, kao što je to inače običaj u Rusiji, stoga bi se nekim nedovoljno koncentriranim čitateljima moglo dogoditi da u nekom trenutku pogube konce. Roman je uglavnom baziran na Šurikovim svakodnevnim obavezama i razmišljanjima, no bez obzira na to, u romanu je obuhvaćen period od tridesetak godina. Zanimljivo je kako Ulicka također objašnjava ljubavnu prošlost (i sadašnjost) svih likova, osobito Šurikovih partnerica, a i sami Šurikovi odnosi uvijek negdje sadržavaju ljubav, odnosno potrebu ljudi da budu voljeni.

Šurik u cijeloj toj priči kao da nije prisutan, već je on poput neke lutke kojom drugi ljudi upravljaju – čini se kako je razlog tome njegova želja da nikog ne razočara, da svima udovolji, a što naravno nije moguće. Roman Iskreno vaš, Šurik Ljudmile Ulickaje je drugačiji, iznimno slojevit i zanimljiv, a autorica se potvrđuje kao značajna i osebujna spisateljica koju svima preporučam čitati.

 

Neobična obiteljska priča u kojoj je jedan muškarac na udaru brojnih žena

Magdalena Blažević, najboljeknjige.com, 10. 5. 2016.

Ljudmila Ulicka jedna je od najpriznatijih prozaistica suvremene ruske književnosti. Uz Ljudmilu Petruševsku i Svetlanu Aleksievič najznačajnije je ime koje u središte svog stvaralaštva stavlja običnog čovjeka, i to ne kao osamljenog, neovisnog pojedinca, nego kao čovjeka koji je dijelom obitelji i drugih, širih društvenih sustava.

Ulicka je rođena u Davlekanovu, Baškirija, 1943. godine, a odrasla je u Moskvi gdje je diplomirala biologiju te radila u genetičkom laboratoriju. Njezin je životni poziv bio logičan izbor jer je odrasla u obitelji znanstvenika. Zbog pretipkavanja zabranjenog romana Leona Urisa “Egzodus” dobiva otkaz nakon čega počinje raditi u Židovskom muzičkom kazalištu te piše drame i scenarije za kazalište, radio i televiziju.

Književnim se radom publici predstavila prilično kasno, devedesetih, pripovijetkama koloritnih likova s dubokom psihološkom analizom. Najznačajnija su joj djela: pripovijest “Sonječka”, te romani “Medeja i njezina djeca”, “Veseli sprovod”, “Slučaj Kukocki”, “Daniel Stein, prevoditelj” i “Iskreno vaš, Šurik”. Ovaj je posljednji objavljen 2004. godine, a u Hrvatskoj se pojavio u Frakturinu izdanju krajem 2015. godine, u prijevodu Igora Buljana.

Iskreno vaš, Šurik” je roman o obitelji, o njezinoj evoluciji i pojedincu kojeg nose struje životnih okolnosti. Iako je u središtu romana muškarac, Šurik Korn, ovo je roman koji govori više o ženi i muško-ženskim odnosima. Šurik je prevoditelj, moderni (anti)Casanova koji na više mjesta u romanu zaključuje da je sve što muškarac može osjećati prema ženi, zapravo, sažaljenje! Spletom nesretnih okolnosti Šurik je dospio u obitelj bez muškaraca. Njegova baka Elizaveta Ivanovna nema muža, samo kći Veru, Šurikovu majku, koja je ostala bez muža prije nego što je i postao njen.

Roman je svojevrsna obiteljska saga u kojoj je Ulicka u žižu stavila Šurika, muškarca okruženog ženama od kojih svaka traži ispunjenje želja, bilo seksualnih bilo onih koje podrazumijevaju njegovu potpunu posvećenost. Šurika ženske zvijeri poput komada mesa trgaju na komadiće, svaka želi svoj dio i svoje vrijeme. On je proizvod postsovjetske stvarnosti, naime, uloga muškarca odavno se izmijenila, on više ne treba biti vojnik i gorljivi domoljub. Svoju životnu ulogu on treba tek otkriti. Šurik je jedini muški aktivni lik priče, Ulicka je u maniru ženske suvremene proze uklonila muškarce sa scene, predstavila nam je samo jedan primjerak muškarca modernog doba koji se izgubio u pokušaju da pronađe svoj put.

Kroz sasvim jednostavnu fabulu, Ulicka je uspjela prokomentirati goruće društvene probleme ruskog čovjeka. Ona stavlja pod znak pitanja uspostavljeni koncept žrtve i agresora u odnosu spolova. Izgubljeni pojedinac, neostvarena uloga žene u modernom ruskom društvu, izmijenjena tradicionalna definicija obitelji temelji su na kojima Ulicka gradi svoju priču.

Obiteljske veze kod Ulicke ne uključuju samo krvne srodnike, što bi prema tradicionalnom shvaćanju bila obitelj. Taj se koncept izmijenio jer ona sada postaje mogućnost izbora ili slučajnosti, što pokazuje primjer djevojčice Marije koja postaje dijelom Šurikove i Verine malene obitelji. Izražena posesivnost jedna je od najjačih crta njezinih ženskih likova tako da odnosi majke i sina nisu posve zdravi. Majka, kolegice, prijateljice, ljubavnice ga žele samo za sebe, a Šurik se ne opire, želi ispuniti sve želje i molbe. On je zgodan, obrazovan, šarmantan muškarac koji je izvrsna prilika za produženje vrste.

Obiteljska druženja na blagdane, osobito Novu godinu, rezervirane su nakon bakine smrti za Veru i Šurika. Oboje podjednako osjećaju zadovoljstvo intimne atmosfere koju svaki put pomuti dolazak Verine ili Šurikove kolegice koje od Šurika agresivno, ali daleko od Verinih očiju zahtijevaju seks i pažnju. Smisao Nove godine upotpunjen je upravo Marijinim dolaskom. Djevojčica koja zapravo nije njihova Verinu je života dala dodatnu energiju. Ona se u mislima ne pretvara da joj je Marija samo unuka, nego potajno želi da joj je majka, a Šurik otac.

Ulickini su likovi tragičari, pojedinci koji se nisu uspjeli ostvariti niti snaći u novim okolnostima. Ipak, najveći tragičar među njima je Šurik. U pokušaju da ispuni sve zahtjeve završava kao usamljeni sredovječni muškarac nesposoban za samostalni život.

Moskva kao grad postaje likom romana, kroz cijeli je tekst protkana nostalgija za ovim gradom u davno prošlom vremenu. Ulicka evocira sjećanja detaljnim opisima najpoznatijih mjesta koja poput doma okupljaju svoje stanovnike... Dom, mjesto obitelji, utočište je u kojem se traži sigurnost, ali i u kojem se najbolje vide mane i problemi obiteljskog života.

Roman zadire u najintimniji prostor čovjeka, komplicirani ljubavni odnosi, nezdrava obiteljska atmosfera i nemogućnost čovjeka da pronađe svoj put u novonastalim okolnostima na koje nema utjecaja, temeljni su motivi ove opsežne i snažne proze. Složenost obiteljskog života nerijetko reflektira složenost cjelokupnog sustava s čijom se bezizlaznošću jednostavno moraju pomiriti.

Nedostatak muških likova lako je uočljiv ne samo kod Ulicke nego i kod mnogih drugih suvremenih spisateljica. Nije to samo stvar feminizma, izostavljanje muškaraca ili pretjerano negativni likovi ukazuju na dublje probleme društva koje s promjenama nije osiguralo i njihovu adaptaciju. Suvremene spisateljice imaju posebnu moć da uoče posljedice i tragove velikih povijesnih priča na obične pojedince i male zajednice poput obitelji koje su bile izložene tolikim promjenama da se njihova definicija treba izmijeniti i u rječnicima.