Iskra
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: listopad 2014.
-
ISBN: 978-953266588-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 300 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Studeni je 1991., Zagreb je zamračen, sirene svakodnevno zavijaju, ljudi u strahu iščekuju televizijske vijesti, Vukovar je pred padom. U vili na Šalati u vlasništvu Katoličke crkve pronađen je mrtav ugledni francuski državljanin, porijeklom Srbin iz Vukovara. Glavni inspektor u nedostatku ljudstva mora za slučaj angažirati mladu hrabru inspektoricu, bivšu studenticu književnosti Mirnu Burt, koja se netom vratila s ratišta, a čiji je muž liječnik ostao u vukovarskoj bolnici. Istovremeno istražuju nestanak četverogodišnje djevojčice, a jedna od osumnjičenih, zahvaljujući svojim pismima, upravo je mlada inspektorica.
Roman Iskra prepun je obrata i odiše atmosferom straha i sveopćeg nepovjerenja, narušenim međuljudskim odnosima i herojstvom. Neven Orhel, autor jednog od najčitanijih hrvatskih romana Uzbuna na odjelu za rak, vratio se publici iznimnim krimićem s nezaboravnim likovima na čelu s mladom inspektoricom Mirnom.
Uzbuna na odjelu za rat
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 8.11.2014.
Neven Orhel, ugledni zagrebački liječnik, na našu je književnu scenu iskoračio još 1983. godine romanom “Uzbuna na odjelu za rak”, objavljenim u prestižnoj biblioteci “Hit”, koju je uređivao Zlatko Crnković. Knjiga je dočekana unisonim komplimentima kritike i publike, a imala je i zapaženi međunarodni odjek: prevedena je na slovački, češki i poljski. Sveukupno, prodana je u fantastičnoj nakladi od 150.000 primjeraka, a tome broju zahvalnih “orhelovaca” valjalo bi još pridodati i slovačku televizijsku publiku. Naime, tamo su po romanesknom predlošku snimljene dvije sezone serije koja se reprizirala desetak godina.
Skrušeno priznajem, “Uzbunu na odjelu za rak” nisam čitao i bojim se da nikada ni neću i to iz razloga koji su savršeno izvanknjiževni. Naprosto, užasavam se svih medicinskih tema, svaka priča o bolesti me uznemiruje i plaši, nisam gledao nijednu epizodu “Hitne službe” ili “Dr. Housea”, ni štapom ne bih dotakao reviju koja u naslovu ima pojmove kao “zdravlje” i “doktor” (usput, ne ide mi u glavu zašto se slične tiskovine ne brendiraju imenicama “bolest” i “pacijent”, kada je upravo to ono što njihovu publiku intrigira). Kako onda očekivati da uzmem u ruke knjigu čiji mi naslov izaziva jezu čak i u prijevodu na meni nepoznate jezike (“Rozruch na onkologii”, “Poplach v pavilionu M”, “Alarm na oddziale onkologii”)?!
Dvije traume
U predasima između matičnih obveza u vlastitoj ordinaciji Orhel je potom objavio još tri naslova koja su dočekana s kudikamo manje pompe, ostajući uglavnom “ispod radara”. Ovih dana u knjižare je pak dospio njegov peti roman, “Iskra”, čiji “blurb”, dakle, urednička bilješka na ovitku, malo koga može ostaviti ravnodušnim. Radi se o krimiću koji je situiran u zamračeni, sirenama ozvučeni Zagreb. Studeni je 1991, jedna jeziva vijest s bojišnice sustiže drugu, a cijela zemlja strepi od izglednog pada Vukovara. U vili na Šalati u vlasništvu Katoličke crkve pronađen je mrtav francuski državljanin, porijeklom Srbin iz Vukovara, s razgranatim vezama na važnim položajima u svojoj novoj domovini. Slučaj biva povjeren mladoj inspektorici Mirni Burt, friškoj povratnici s ratišta, čiji je heroizam honoriran izvanrednim promaknućem i prijemom kod predsjednika Republike. No, ona je istodobno i prvoosumnjičena u jednom drugom policijskom slučaju, zagonetnoj otmici četverogodišnje djevojčice.
Već su i te pretpostavke više nego dovoljne za izgradnju prvorazredna krimića, no Orhel je priču i dodatno zasolio. Njegova junakinja presudno je obilježena dvjema traumama: prvom iz davne prošlosti, jer ju je majka, čiji identitet nikada nije saznala, kao bebu ostavila u kontejneru iz kojega je pukim slučajem na vrijeme spašena, i drugom, koja se upravo odmotava, jer je njezin životni partner, inače liječnik, teško ranjen i u vukovarskoj bolnici čeka epilog opsade.
Rijetko kada zanesenjaci krimića imaju prilike upoznati tako slojevit glavni lik, domišljen izvan svih žanrovskih kanona. Nimalo nalik bulumenti roto-isljednika koji žderu krafne, loču kavu ili alkohol i ubijaju se nikotinom, Mirna Burt niti pije niti puši, skoro da ni ne jede. Ona nema nikakav društveni život, sklupčana u vlastiti svijet jedva uspijeva održavati i minimum kontakata da bi uopće mogla obavljati svoj posao. Njezinom najbližom literarnom rođakinjom mogli bismo eventualno smatrati tek Lisbeth Salander.
Jedini ventil kojim se pokušava ispuhati jest vođenje dnevnika. Naime, osim Visoke škole za unutarnje poslove, završila je i komparativnu književnost. I premda su zamašne dionice toga rukopisa integralni dio knjige, Orhel je uspio režirati zanimljiv obrat: što se više udubljujemo u život junakinje, ona nam ne postaje ni jasnija ni bliža, nego naprotiv još enigmatičnija negoli na početku romana.
Rat kao kammerspiel
Kao što protagonistica izmiče svim plakatnim standardima i trivijalnim šprancama, tako je i rat u Orhelovom viđenju miljama daleko od ideologizirana diskursa. On nema nikakvu potrebu biti didaktičan pa obrazlagati očigledno, ispostavljati sasvim suvišno i nikome potrebno knjigovodstvo krivnje, patetično moralizirati i time otupljivati užas kojemu svjedočimo u “izravnom prijenosu”. “Njegov” rat klupko je tjeskobe, straha, čežnje i boli, kojemu se ne može uteći, kojega nitko ne može ostaviti po strani. Upravo stoga on je razumljiv čitateljima sa svih meridijana, bez obzira na njihovo poznavanje političkog konteksta koji je ratu prethodio.
Osim što majstorski na dva razboja plete kriminalističke intrige koje će se stopiti u dojmljivome crescendu, Orhel ispisuje i, za naše književne prilike, sasvim iznimnu studiju osobnoga suočavanja s užasima rata. Njega on ne zanima kao drama nacije, prevažna povijesna epizoda ili kao pirotehnički spektakl: autoru je rat kammerspiel, sraz usamljena čovjeka s najdubljim strahom. I kao da mu taj “dodatak” osnovnoj narativnoj liniji nije bio dosta, rukopisu je na mnogo mjesta – s elegancijom i lakoćom, nimalo ne dovodeći u pitanje furiozni ritam radnje - pridodao pasaže u kojima se vječna agnostička dvojba ima li Boga razlaže na potpuno svjež i nepotrošen način.
Ukratko, “Iskru” odnosno “Uzbunu na odjelu za rat” valja svesrdno preporučiti svim kategorijama čitatelja: i onima koji su poslovično zagrijani za svu literaturu iz ladice krimića, baš kao i onima koji uporno odolijevaju toj napasti i prefreriraju štivo izvan žanrovske regule. Ne bi me uopće iznenadilo kada bi peti Orhelov roman uspio ponoviti uspjeh prvijenca i osvojiti poneko strano tržište.
Povratak najboljeg liječnika pisca
Jasmina Bauman, 24express, 14.11.2014.
Kad je početkom osamdesetih objavio prvi roman, zagrebački liječnik Neven Orhel nije mogao ni zamisliti koji će uspjeh postići njegova “Uzbuna na odjelu za rak”. Iako je otad prošlo više od 30 godina, jedan od prvih fantastičnih krimića u to vrijeme i danas je jedan od najčitanijih naslova koji je izazvao “boom” revolucionarnom idejom izlječenja od raka. Spisateljskim vodama zaplovio je slučajno, u stanci između dva pacijenta. Zapravo je silno htio biti redatelj (medicinu je završio zbog mira u kući) što mu nije pošlo za rukom jer nije prošao prijamni. No to nadoknađuje pisanjem. Iako dosad nijednim romanom nije uspio prestići “Uzbunu”, nakon više od deset godina pauze u kojoj se usredotočio na medicinu Orhel se vraća publici romanom “Iskra”. Iako ne zna hoće li prestići ili barem dostići uspjeh “Uzbune”, vjeruje da će doprijeti do čitatelja.
O čemu je riječ u ‘Iskri’?
Tri su paralelne radnje: istraga glavne junakinje zbog nejasne smrti vukovarskog Srbina, nestanak djeteta, ali i istraga nad istražiteljicom zbog monstruoznih sumnji. Ipak, nije lako žanrovski odrediti “Iskru”. Ona jest i krimiroman, ali i ljubavna ratna drama, a posredno dotiče i neka mnogo šira, pa i filozofska pitanja. Čitatelj će ih sigurno otkriti čitajući knjigu. Nakon što sam u fabulama svih svojih dosadašnjih knjiga lutao po svijetu, konačno sam poželio napisati jedan samo hrvatski roman. Teško je zamisliti jači, ali i tragičniji okvir zbivanja od pada Vukovara. Knjiga je brzog tempa s naglim i nepredvidivim obratima. Moram priznati da je ovako koncipiranu priču bilo teško složiti. Kad imate više jakih momenata koji teku usporedno, kao u ‘Iskri’, morate paziti da ne pomiješate lončiće i skliznete u patetiku ili pretjerivanje. Vjerujem da sam u ‘Iskri’ našao mjeru.
Glavna inspektorica Mirna Burt nije tipična junakinja?
Ličnosti izvan uvriježenih konvencija, slojevite i na svoj način izvanserijske, uvijek privlače. Nije li sličan lik bio i doktorice Ane Donovan u ‘Uzbuni...’? Otkrit ću vam tajnu - osobnost glavne junakinje Mirne Burt stvarala se kroz priču, gotovo samostalno, njezin lik nisam zacementirao na početku pisanja. Što je više plovila kroz dramu događaja, to sam se s njom više zbližavao, upoznavao je i zavolio je.
Jeste li za ovaj roman konzultirali naše istražitelje?
Imao sam dug razgovor s prijateljem koji je bio policijski istražitelj. Dao mi je vrlo korisne informacije, osobito u vezi sa školovanjem kriminalista, a nešto i o obuci. Prijatelj sam s generalom koji je bio jedan od ratnih zapovjednika u jesen 91. Od njega sam doznao detaljnije o sustavu telekomunikacija u ratnim uvjetima u to vrijeme, korištenju motorola...
Kako ste se našli u spisateljskim vodama?
Posve slučajno. Jednog davnog dana sjeo sam za ‘parkericu’ i pokušao razraditi ideju o mogućem razbijanju tumora u fikcionalnoj priči. Doslovno sam pisao ‘Uzbunu...’ u pauzi između dva pacijenta. Moje prve ‘literarne’ stranice bile su katastrofa. Onda je polako krenulo. Nisam imao nikakvih literarnih pretenzija, a tih pretenzija nemam ni danas, iako mi je tzv. književni opus već prilično bogat. U ladici čuvam još jednu neobjavljenu knjigu koju sam napisao prije dvije godine, no doživljavam se samo kao liječnika koji je iz gušta napisao romane.
‘Uzbunom...’ ste osvojili ne samo Jugoslaviju nego i Slovačku, Češku i Poljsku. U čemu je tajna?
Napisao sam je prije svega iz interesa za nove mogućnosti liječenja zloćudne bolesti. No ispalo je da se čitateljska publika uhvatila za emotivni dio priče. Uspjeh ‘Uzbune...’ doista je za mene nevjerojatan. I danas ne prođe tjedan da me netko ne uhvati za ruku i kaže: ‘Vi ste taj koji ste napisali onu divnu knjigu?’.
Otkud uopće ideja?
Od magisterijskog rada na osnovi vlastite, usuđujem se reći, originalne zamisli. Bilo je to tad vrlo teško razdoblje za mene jer mi je majka umirala od raka. U romanu je mnogo autobiografskih momenata. Tad sam, u istraživanju, stao na pola puta jer sam, stjecajem okolnosti, morao ostaviti laboratorij i otići u liječničku praksu trbuhom za kruhom. Ideja iznesena u romanu vrlo je zanimljiva i nimalo besmislena. No jedno je ideja, a drugo realizacija u praksi. Često su mi se obraćali nesretnici misleći da ‘Uzbuna...’ nudi recept za izlječenje zloćudnih tumora. Ljudi se u očaju hvataju za slamku. Vrlo je neetično dovoditi ih u zabunu neprovjerenim konstrukcijama. Ono što mi je žao jest što tad nisam uspio zainteresirati kolege onkologe. Želio sam im održati predavanje na tu temu.
Prema ‘Uzbuni’ u Slovačkoj je snimljena dvosezonska serija koja se reprizirala desetak godina. Zašto nikad nije snimljena u Hrvatskoj?
To je isključivo pitanje novca. Slovačka serija iz ekonomskih je razloga stisla ‘Uzbunu...’ u zatvoreni prostor interijera i zato mi se nije svidjela. Ako želite na film prenijeti radnju romana, morate ‘rušiti avione, u bolnici držati taoce’ itd. A to, nažalost, košta! No i uz sva ograničenja u produkciji nevjerojatno je kako se serija dugo reprizirala.
Napisali ste i predložak za film ‘Hitac’ koji je režirao vaš sin Robert?
Tad, kad smo surađivali, pokazala se naša razlika u kreativnim temperamentima. Ja sam zamislio drukčiji tijek priče i kraj. Na kraju je napisao vlastiti scenarij, istu priču, ali drukčije postavljenu. Nakon odmaka vremena mogu reći da je ‘Hitac’ film kao staro vino. Treba ga više puta gledati da se doživi rukopis redatelja u njegovoj punoj vrijednosti.
Roman koji je teško čitati dok u Beogradu četnici pjevaju
Bojana Radović, Večernji list, 16.11.2014.
Mlada policijska inspektorica dobije zadatak istražiti sumnjivu smrt. Je li žrtva doista pala niz stepenice, kako tvrdi jedina svjedokinja, ili ju je upravo ona gurnula zbog događaja iz davne prošlosti kada ju je taj čovjek silovao kao mladu djevojku? No paralelno je u tijeku još jedna važna i mučna istraga. Iz parka u samom centru Zagreba nestala je malena djevojčica. Jedina osumnjičena za njenu otmicu (i moguće ubojstvo) upravo je inspektorica s početka ove priče.
Po ovom okviru radnje roman “Iskra” Nevena Orhela trebao bi biti još jedan uzbudljiv krimić, na tragu njegova davnog hita, prvijenca “Uzbuna na odjelu za rak”. Ali ovaj roman mnogo je više od toga, sjajno napisana knjiga atmosfere koja svakog čitatelja vraća u najteže dane Domovinskog rata. Autor, naime, cjelokupnu radnju romana smješta u nekoliko dana (od 16. do 20.) studenoga 1991. godine. Vukovar je pred padom. Inspektorica je heroina Domovinskog rata, hrabra žena koja se dva mjeseca borila u paklu Vukovara i koja je tamo ostavila ljubav svog života – liječnika, koji i sam uoči pada grada leži u bolnici kao ranjenik kojem prijeti gangrena.
I dok se u Zagrebu razrješavaju dva potencijalna zločina, kroz roman teče paralelna ratna priča, satkana od sjećanja na Vukovar, na ljude koji su ga branili, na sve one koji su u drugim hrvatskim gradovima s beskrajnim strahom slušali vijesti. Orhel je svojoj glavnoj junakinji odredio tešku sudbinu. Ona je siroče, dijete nađeno na smetlištu, kći koja nikada neće upoznati svoju majku, ženu koja je odlučila da ona ne treba živjeti. Noseći se s teškim bremenom prošlosti, ona je u policiji završila nimalo slučajno, ali “obilaznim” putem, nakon što je završila studij književnosti. Njoj je pisaća mašina bijeg iz svih teškoća, trauma i frustracija.
Tako Neven Orhel kroz njene zapise piše neke od najpotresnijih stranica koje su napisane o ratu u Vukovaru, o Trpinjskoj cesti, o podrumu bolnice...Svaki je redak romana vremeplov koji čitatelja vraća u te najteže ratne dane. Stoga ovo nikako nije lako štivo, priča koja se čita poput nekog drugog uzbudljivog krimića. No ovo je roman koji svakako treba pročitati, ali ga je vjerojatno najteže čitati baš sada: u mjesecu studenom, kada se priprema još jedna kolona sjećanja u Vukovaru, u godini kada se u Beogradu opet pjevaju četničke pjesme. Ovo je i roman koji ćete dugo pamtiti, ponajprije zbog glavne junakinje čiji lik Orhel stvara od djelića svih onih herojskih žena koje su preživjele rat ostavljajući u njemu ono najdragocjenije što su imale.
Novi krimić Nevena Orhela
Gea Vlahović, Jutarnji list, 24.11.2014.
Zagrebački liječnik i književnik Neven Orhel u svojoj se novoj književnoj avanturi, romanu “Iskra”, vraća kriminalističkom žanru pričom u čijem je srcu tragičnost vukovarskih stradanja.
U romanu, upravo objavljenom u izdanju nakladnika Frakture, policijska inspektorica Mirna Burt istražuje sumnjivu smrt vukovarskog Srbina u srcu Zagreba tijekom Domovinskog rata.
“Na početku pisanja uopće nisam bio načisto kako priču završiti”, kazao je Orhel za Hinu. “Sve sam svoje knjige do sada krojio prema kraju priče: prvo sam se zainteresirao za temu, složio u glavi kraj, pa onda konstruirao sve ostalo. U 'Iskri' sam išao obratno: ideja o završetku rodila mi se negdje u pola romana i posve me zaokupila”, pojasnio je.
Osim racionalne odluke da svoju junakinju kao istražiteljicu stavi u rješavanje jedne sumnjive smrti u tami vukovarske tragedije, sve ostalo išlo je “korak po korak”, kazao je pisac. “Sada znam da je to bio vrlo neizvjestan put, prava spisateljska avantura”, napomenuo je.
Za temu Domovinskog rata odlučio se nakon brojnih “lutanja” u svojim prethodnim romanima, osjetivši to i kao poziv i kao izazov. “Moji romani dobrim dijelom lutaju svijetom, od Amerike, preko Vijetnama, Italije, Njemačke, Kine. Rekao sam sebi, nakon posljednjeg 'lutanja', vrijeme je i želim to, želim napisati čisto hrvatski roman”, kazao je pisac, napomenuvši da je tragičnost vukovarskih stradanja bila njegov “spisateljski izazov”.
Radnja romana počinje u studenome 1991. u Zagrebu zamračenom uzbunama i obavijenom zvukovima sirena, ubojstvom u jednoj vili na Šalati uglednog francuskog državljanina, podrijetlom Srbina iz Vukovara. U nedostatku ljudstva, glavni inspektor na slučaju angažira hrabru mladu inspektoricu, bivšu studenticu književnosti Mirnu Burt, koja se netom vratila s ratišta, a čiji je suprug liječnik ostao u vukovarskoj bolnici. Istovremeno se istražuje nestanak četverogodišnje djevojčice, a jedna od osumnjičenih upravo je mlada inspektorica.
“Lik Mirne Burt formirao se postupno kroz razvoj priče i nisam siguran da mogu točno reći da li je ona kao lik više utjecala na razvoj događaja ili su događaji više utjecali na oslikavanje njezine ličnosti”, kazao je Orhel.
Napomenuo je da voli ženske likove koji odudaraju od stereotipa, a Mirnu je vidio kao pomalo “divlju” i neprilagođenu, nedovoljno socijaliziranu, ali i ranjivu. “Takav karakterni okvir dao mi je kao piscu priličnu slobodu oslikavanja, postupno se u romanu nadograđivala njezina osobnost”, pojasnio je.
Slojeviti karakter glavne junakinje, vukovarska tragedija, sumnjiva smrt vukovarskog Srbina u srcu Zagreba te Mirnina briga za život njezinog dragog koji ranjen leži u vukovarskoj bolnici, čine kompleksan splet paralelno vođenih snažnih tema Orhelove nove knjige.
“Tek kada sam završio roman, shvatio sam koliko je tako konstruirana priča bila literarno rizičan pothvat”, kazao je pisac. “Sve su to jake zasebne teme i malo nedostaje da i najveći majstor pera u takvim slučajevima 'sklizne' u banalnost ili pretjeranu patetičnost. Vrlo sam sretan ako sam u 'Iskri' to izbjegao”, napomenuo je. Otkrio je da se naslov knjige odnosi na dijete, no nije želio ulaziti u detalje kako “ne bi oduzeli budućim čitateljima čar čitanja”.
Ideja mu se rodila brzo, prirodno se uklopivši u žanr koji je Orhela proslavio prije više od trideset godina – njegov prvijenac “Uzbuna na odjelu za rak” (1983.), u kojemu se kroz kriminalističku priču bavi problematikom liječenja bolesnika oboljelih od raka, doživio je četiri domaća izdanja, te je preveden na slovački, češki i poljski jezik s ukupnom nakladom od 150 tisuća primjeraka. U Slovačkoj je po romanu snimljen i dvosezonski televizijski serijal.
“Ne volim 'dugo razmišljati', ideje mi se ne vuku dugo, već je to stvar moje unutrašnje odluke. Ako odlučim pisati, ideje brzo dođu. I ne otežem s pisanjem. Radim brzo i produktivno”, kazao je.
Neven Orhel (1947.) još je napisao romane “Ponoćni susret” (1985.), “Ostavština” (1990.) i “Noćna pjesma” (2001.) te 2012. “A Touch of Cold “ (Dodir hladnoće), objavljen na engleskom jeziku u SAD-u.
Isprepletene tajne
Davor Šišović, Glas Istre, 25.10.2015.
Kriminalistički zaplet smješten u vrijeme početka Domovinskog rata dvosjekli je mač: može odvesti u svakojaka zastranjenja, od pretjerane patetike, do naturalističkih pretjerivanja, no Neven Orhel je u ovome romanu moguće zamke zaobišao upravo majstorski. Izvrsno građena priča čitateljevu pažnju zaokuplja, bolje rečeno osvaja, vrlo postupno, ali ga nezadrživo uvlači siv dublje i dublje u zaplet, ne samo postavljajući mu logične zamke, već i emocionalno ga angažirajući, a sam rasplet brutalna je eksplozija emocionalnosti razasute u epilozima ne samo jedne već nekoliko intimnih drama.
Pad Vukovara
Rat je tek počeo, Vukovar je pred padom, a policijska inspektorica koja je na vukovarskom ratištu s mužem provela nekoliko mjeseci vraća se na službu u Zagreb, dok on kao liječnik ostaje u vukovarskoj bolnici. Ratne epizode, ispričane i kroz njena prisjećanja na dane provedene u borbama, i kroz zbivanja neposredno nakon pada Vukovara o kojima se saznaje kroz fragmentirane vijesti s ratišta, nestabilne telefonske razgovore i svjedočenja očevidaca, izuzetno su dojmljive, i pogotovo kroz fragmente službenih i privatnih kontakata s raznim predstavnicima međunarodne zajednice, šalju snažnu humanističku poruku, zajedno s tihim gnjevom o odgovornosti onih koji su mogli poduzeti ali nisu ništa poduzeli da do vukovarske tragedije ne dođe, ali fokus romana nije na tome. Inspektorici se naime povjerava istraga neobičnog ubojstva odnosno nerazjašnjene smrti u koju su moguće upleteni i Crkva i diplomacija i aktualni politički i međunacionalni odnosi, ali u isto vrijeme njezini kolege vode istragu o otmici djevojčice u jednakim okolnostima pod kojim se otmica druge djevojčice, s tragičnim ishodom, dogodila na isti način prije godinu dana.
Glavna inspektorica
Dvije istrage susreću se na najneočekivaniji način, a velovi se s desetljećima skrivanih tajni skidaju jedan po jedan, mnogim pogrešnim sumnjama otvarajući mnoge nove pogrešne tragove, i pogrešnim zaključcima navodeći put prema mogućim novim tragedijama. Cijelo to vrijeme, dok traju te dvije istrage i dok u njima rastu razine neizvjesnosti i sumnje, nova dimenzija strepnji dolazi kroz sporadične i nesigurne vijesti s vukovarskog ratišta, utječući na ponašanja voditelja istrage, ali i na moguće promjene u ljestvicama prioriteta policijskog posla u tom opasnom vremenu.
Karakterizacija likova u ovome je romanu nevjerojatno dojmljiva i izvrsna. Glavna junakinja je inspektorica koja je djetinjstvo provela u domovima za nezbrinutu djecu i kod udomitelja, uz kriminalistiku studirala i književnost, a povrh među kolegama poznale svojeglavosti u obavljanju policijskog posla, osobnu psihoterapiju ona nalazi u pisanju, što kod kolega izaziva podsmjeh, ali tijekom istraga upravo njezini književni zapisi bivaju povodom za nove sumnje. Važan lik je i časna sestra koja je u prvi mah osumnjičena za ubojstvo žrtve u slučaju kojeg inspektorica istražuje, i koja tijekom istrage i sama prerasta u žrtvu, da bi se zatim prometnula u osumnjičenu ali za sasvim drugi zločin, te na kraju kroz još nekoliko preokreta izmijenila čitav niz značaja, ili mogućih, a neostvarenih značaja, ne samo za slučaj koji je predmet istrage, već i za sudbinu drugih likova.
Dva aparatčika
Dvojica policijskih inspektora, kolega glavne junakinje romana, možda su za čitatelja malo preslični, jer se u obojici miješaju osobine dosljednih aparatčika. ali i uvjerenih i poštenih istjerivača pravde, da bi se obojica u završnici prometnula u osjećajne i sućutne likove kojima je samo nedostajalo prave intuicije. I supruga muškarca čiju smrt inspektorica istražuje kompleksan je lik, kome je doduše posvećeno malo manje pozornosti, ali i ona nosi u sebi ili čak namjerno krije neke ključeve bitne za rasvjetljavanje svih događaja. Naposljetku, niz sjajnih epizodista razasut je kroz cijeli roman, pogotovo u osobama ravnatelja zdravstvenih i drugih institucija ili pak bivših policajaca, s kojima inspektorica razgovora vodeći svoju istragu. Svaku epizodu i svakog lika izuzetno efikasno natkriljuje piščev talent za preispitivanje odnosa prema ljudskosti, prema humanosti, prema životu, i prema ljestvicama vrijednosti koje su usprkos isprepletenim tajnama i moralno dvojbenim ratnim vremenima uvijek konačni kriterij ispravnosti svačijeg postupanja.