Irački Krist

i druge priče

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Mihaela Velina

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266778-3

  • Naslov izvornika: The Madman of Freedom Square; The Iraqi Christ

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 280 g

Vojnici i teroristi, taoci i bombaši samoubojice, prognanici i vjerski fanatici, ali i proroci, luđaci, anđeli i džini, duhovi i čarobnjaci – svi oni utkani su u nezaboravnu fresku Iraka što je pred čitateljem osvjetljavaju eksplozije sjajnih priča Hassana Blasima.

Baš kao i u drevnim arapskim bajkama, Bagdad je i u ovoj knjizi grad u kojemu se događaju čuda, ali u svakoj od tisuću i jedne Blasimove noći čeka po jedan nož, jedno mračno otkrivenje, jedna istina o nama i vremenu u kojemu živimo.

Irački Krist briljantna je zbirka priča, a Hassan Blasim pisac koji se usudi i može sve. Ne sklanjajući pogled i ne prešućujući, promiješat će zbilju i snove, a kaos i užase rata zauzdati moćnom metaforom, crnim humorom i lirizmom, onako kako to može samo vrhunska književnost.

“Možda i najveći živući arapski prozni pisac...”
The Guardian

“Moderni klasik... Zamislite Irwinea Welsha u poslijeratnom, poslijesadamskom Bagdadu kojim tumaraju sjene Kafke i Burroughsa.”
The Independent

“Ako postoji priča na koju bi i kamen proplakao, ova bi mogla biti ta...”
The New York Times

“Blasim se vješto kreće između nadrealističkih, internaliziranih stanja uma i ironična komentara islamskog ekstremizma i američke invazije... Izvrsno.”
The Metro

“Blasim ne zazire od krvavih prizora, seksa, nasilja, bogohuljenja ili patnje, ali ni u jednom se trenutku ne stječe dojam da ih iskorištava... Stvarnije od bilo čega što ste ikad pročitali o Iraku.”
The Skinny

“Sjajno i uznemirujuće... Ogorčene, gnjevne i nezaboravne, ove priče kao da su iskrzani komadi mesa izrezani iz iračke gnojne prošlosti.”
The Wall Street Journal

‘Svaki Iračanin ima barem pet horor-priča iz svog života’

Karmela Devčić, Jutarnji list, 30. 5. 2016.

Zapadni kritičari kažu da je najveći živući pisac arapske proze. Doduše, pitanje je što Zapad uopće znade o suvremenoj arapskoj književnosti, sporadično je prevode rijetki, a Hassan Blasim, sigurno je, posljednjih godina jest najprevođeniji arapski pisac. Objavljuju mu od Reykjavika i Londona do Portugala i Turske, na više od dvadeset jezika. “Irački Krist”, zbirka za koju je 2014. dobio Independent nagradu za stranu književnost, ovih dana u izdanju Frakture izlazi i u nas. Trebao je doći u Zagreb, u posljednji je čas, zbog bolesti, otkazao gostovanje na Festivalu europske kratke priče.

Živi u Helsinkiju. Tamo je stigao 2004., ponižen i traumatiziran, ilegalno se probijajući od Iraka do Europe.

Baš one godine kad je Blasim u rodnom Kirkuku krenuo u školu počeo je iračko-iranski rat. Pamti da je crtao tenkove i vojnike kako pucaju u Homeinijevu bradu. “Gledali smo egzekucije koje su provodili na mjestu gdje smo inače igrali nogomet. Ubijali su iračke vojne dezertere i kurdske borce”, priča u razgovoru za Jutarnji.

Nasilan otac

Odrastao je u šijitskoj obitelji, nepismena majka rodila je devetoro djece, otac je radio za vojsku i bio nasilan. Umro je kad je Blasimu bilo šesnaest. Pisati je počeo rano, poeziju, drame, smišljao križaljke za lokalne novine. Studirao je na bagdadskoj filmskoj akademiji u doba ekonomskih sankcija Iraku. “Ničeg nije bilo, Zapad je kažnjavao Sadama, a najviše je patio običan svijet. Počeo sam snimati kratke filmove koji nisu kritizirali režim, ali nisu se svidjeli vlastima, neki članovi Baath stranke su prijetili, policija bi nas privodila, ispitivala, tajna služba pratila, zastrašivala.” Iz Bagdada se 1998. seli u Sulejmaniju, irački Kurdistan, snima dugometražnu dramu Wounded Camera. Radi pod pseudonimom Ouazad Osman, ne bi li zaštitio obitelji od progona.

U Europu kreće ilegalno. Plaćajući krijumčarima. “Nisam imao pojma kakav je to put. Prelazeći tursko-bugarsku granicu bio sam u grupi Iračana i Nigerijaca. Nosili smo ženu koja je teško hodala. Išli smo noću, po hladnoj kiši, nosili ju naizmjence. Na granici nas je uhvatila bugarska policija, pretukla nas, zatočila. U sobi do naše slušali smo kako siluju tu Nigerijku. Plakali smo u tišini. Nosili smo ženu ne bi li ju vojnici nekog bogatijeg svijeta silovali. Drugi put kad su nas uhvatili na granici natjerali su nas da uđemo u hladnu rijeku, i da sjedimo unutra, dok su nas držali na nišanu; potom su nas pretukli, opljačkali i rekli da se više ne vraćamo”, opisuje kako putuju izbjeglice.

Zabranjen u Jordanu

Sedam je godina pisao i objavljivao isključivo na internetu, odbilo ga je dvadesetak izdavača iz cijelog arapskog svijeta. Živio je izoliran u Finskoj, loše govoreći i finski i engleski. Dogodilo se da su ga preveli Englezi i otvorio mu se svijet. “To što me danas zovu i objavljuju u arapskim zemljama je licemjerna budalaština. Dok me nisu počeli prevoditi, nisam ih zanimao.” U Jordanu je njegova zbirka “The Madman of Freedom Square” zabranjena, u drugim arapskim zemljama objavljena u cenzuriranoj verziji. “Ne idem na festivale u arapskom svijetu, rekao sam organizatorima kad su me zvali u Emirate, Tunis, Egipat: “Doći ću, ako me pustite da govorim slobodno, bez tabua, i o seksu, religiji...”

O Iraku pišu zapadni novinari, snatre zapadni analitičari, ali u Europi i Americi nije puno izdavača zainteresiranih za objavljivanje iračkih pisaca, ne zanima ih čuti što o toj zemlji imaju reći Iračani. “Europa samo čita Europu. Tako je to oduvijek. Ili pak čitaju ono što stiže iz SAD-a.

Stereotipi Zapada

Dobio sam nekakve nagrade, pozivaju me na razne festivale, a onda mi za ulazak u Englesku ili SAD treba viza i dugo me ispituju na aerodromu. Rekao sam im da više neću dolaziti. Ja sam irački pisac, objavljivan i prevođen kod njih, ali trebam vizu za Ameriku ili Englesku, a kad američki ili britanski vojnik krene na Irak, njemu ne treba viza. Oni nose puške, ja priče. Zapad ne zanimaju naše priče. Dovoljni su im stereotipi koje imaju o nama.”

Oni pak koji čitaju olako donose zaključke. “Kažu mi: ‘Čitao sam tvoje priče. Sad zaista razumijem Irak.’ Pitam ih šale li se. Ako pročitam zbirku priča finskog ili hrvatskog autora, hoću li razumjeti Finsku ili Hrvatsku? Zanima li vas Irak, otvorite vrata iračkom filmu, prevedite i neke druge autore, osim mene...”

U njegovim je, bude dojam nestvarnim, često nepredvidljivim pričama puno nasilja, terora iračke svakodnevice. “Za mnoge Iračane ja pišem ljutitim, drskim, prljavim jezikom. Godinama sam pisao poeziju koja je sličila rapu... Pišem kako ljudi govore, onako kako govore o politici, smrti, životu. Bitno mi je pisati kolokvijalnim jezikom ulice, svakodnevnog života, jer toga nema u arapskoj književnosti. Tek se sad javlja s mladim autorima. Većina iračkih pisaca više drži do jezika negoli do priče. Arapska je literatura zatočena u tom klasičnom, ahaičnom arapskom kojeg ljudi ne govore pa ne može svjedočiti ni o njihovim emocijama i životima. Arapska djeca ne uče književnost na materinjem jeziku, već na nekom distanciranom jeziku koji nije njihov, jer taj klasični arapski im je stran, recimo riječ ‘stol’ ili ‘kuća’ nisu iste u klasičnom arapskom i našem svakodnevnom arapskom.”

Sličnost s Fincima

Pomaže li naracija liječiti traume? “Moguće. Svaki Iračanin ima barem pet horor priča iz života, a u zemlji je 30 milijuna ljudi. Računajte koliki je tu potencijal. U toj zemlji gdje nasilje ne prestaje zadnjih 40 godina ljudi imaju potrebu pričati. U Iraku ljudi zbijaju šale kad pukne bomba. U okolnostima u kojima oni žive godinama, to je terapeutski, crni humor pomaže da opstaneš.“

Europa ne smije zatvoriti vrata izbjeglicama: “Neki političari obraćaju se Europljanima prozivajući ih, želeći u ljudi izazvati osjećaj krivnje jer ne pomažu izbjeglicama dovoljno. Ne treba stvarati osjećaj krivnje, već osjećaj odgovornosti. Bitno je da izbjeglice ćutite kao ljudska bića, ljude koji trebaju vas - ljude. I nije ova izbjeglička kriza neko privremeno stanje koje će se brzo riješiti. Dolazit će nam uskoro i ljudi koji će napuštati svoje kuće zbog klimatskih promjena, bolje da to što prije prihvatimo i počnemo ‘vježbati’ empatiju. Kapitalizam uništava svijet. Kad uništite zemlju bilo vojskom ili zbog kapitala, morate biti u stanju preuzeti odgovornost za ljude čiju ste zemlju uništili. Jer to su ljudi baš kao i vi. Jednostavno - ljudi.”

Ponešto piše i o Finskoj, oprezno doduše. Drame mu izvode finska kazališta. “Pazim da ne počnem stvarati klišeje o Fincima, o Zapadu, kao što Zapad ima klišeje o arapskom svijetu. Kad sam došao u Finsku, upitao sam jednog Marokanca kakvi su Finci. Rekao je: Sranje. Puno piju, depresivni su i šute. Pomislio sam – pa Finci su isti k’o i ja.”

 

Hassan Blasim: Irački Krist i druge priče

Sven Popović, Moderna vremena Info, 30. 5. 2016.

Suvišno je nadugo i naširoko pisati o tome u kakvom se to svijetu nalazimo. Financijska kriza, izbjeglička kriza, vlade i režimi padaju, fundamentalisti svih vrsta međusobno se kolju, glave se kotrljaju sa i prema svakoj strani svijeta. Nitko nije izuzet, patnja je uglavnom univerzalna; u nekim slučajevima iznimna patnja, u drugim patnja vulgaris. Patnja koja se proteže kroz stoljeća i milenije. Normalno je, dakle, da se trauma nastala u takvom kontekstu prenese i na književno tkivo.

Sva maloprije spomenuta patnja uvijek je bila podobna (ma koliko cinično to zvučalo) za književnost, a u posljednjih se nekoliko desetljeća javio ogroman interes za književnost koja ne spada u Zapadni krug. Riječ je o piscima iz redova potlačenih naroda, o autorima iz zemalja Trećeg svijeta koji su oku Zapada skretali pažnju na nešto što zapadnjaci na vijestima ili u novinskim člancima nisu uspjeli vidjeti.

Problem, kao i sa svime, nastaje kad izdavači “prokljuve” trend i krenu izdavati bilo što s takvim (tragičnim) predznakom, bez obzira na kvalitetu teksta. Onda dobijemo desetke Zapadnog oku ugodnih, ali loše napisanih sentimentalnih priča i još toliko filmova. “Za vas je važan samo užas” piše Hassan Blasim, irački režiser i književni autor (piše na arapskom, trenutno živi u Finskoj), i u pravu je.

Irački Krist i druge priče” nije “limunadica”, već zbirka mračnih, morbidnih, grotesknih, ali i predivno ludih, magičnih te odličnih i lirsko napisanih priča o Bliskom istoku, točnije o ljudima s Bliskog istoka koji samo nastoje preživjeti i voditi dostojanstvene živote. Ti životi opisani su minimalnom dozom patetike i ljigavosti, ali maksimalnom dozom autentičnosti i nevjerojatnom žestinom. Slično kao Zoran Malkoč u svojoj zaista fenomenalnoj, jednako mračnoj i ludoj zbirci priča “Groblje manjih careva”.

Sintagma koju bih vezao uz “Iračkog Krista” bila bi čudesno ili čudnovato lijepa zbirka koju je, unatoč toj čudnovatoj ljepoti, mučno čitati. Protagonisti priča su imigranti, vojnici, plaćene ubojice, ljudi pomaknute svijesti, a često i mrtvaci ili mitološka bića karakteristična za bliskoistočno podneblje poput džinova (koji su usto u toj konkretnoj priči i ljudožderi). Sve se priče na neki način bave smrću, moglo bi se reći da su joj na neki način zapravo i posvećene. Trauma smrti, rata i destrukcije i kako se nositi njome (ako je to uopće moguće) jedna je od tematskih preokupacija “Iračkog Krista“, a obrađena je bez imalo senzacionalizma.

Blasima je stilski iznimno teško smjestiti unutar žanrovskih, ali i književno-kulturoloških okvira. Njegova je književnost svakako orijentalna, tome svjedoči tehnika oponašanja oralne književnosti (i direktnog obraćanja čitatelju) za kojom često poseže, ali i reference na arapsku mitologiju kao i kanonska djela arapske književnosti (jedna se priča zove “Tisuću i jedan nož”).

Svejedno, bilo bi iznimno reduktivno Blasima navoditi kao baštinika bliskoistočne književnosti. Autor se itekako oslanja (i oduševljava) na latinoameričku tradiciju; naročito na erudiciju Borgesa te Cortázarov ludizam i posezanje za nadrealnim i magijskim. Tu je i kafkanskijanska tjeskoba, dezorijentiranost, fantazmagoričnost, ali i crni, iznimno crni humor.

Upravo taj otklon stvarnosti tj. posezanje za fantastičnim i čudnim ukazuje na nemogućnost da se stvarnost, a samim time i sve opisane traume, pravilno procesiraju. U već spomenutoj priči “Tisuću i jedan nož” skupina ljudi je u stanju učiniti da noževi nestanu, a njihova suradnica da se nanovo pojave. Kod priče “Vojne novine” riječ je u uredniku kulturne rubrike koji objavljuje ratne priče. Jednom mu prilikom dođe bilježnica s fronte ispisana nevjerojatno lijepom ratnom pričom. On objavi priče pod svojim imenom kad čuje da je vojnik koji je slao bilježnice poginuo na fronti. Bilježnice mu svejedno i dalje pristižu, svaka s pričom ljepšom od prijašnje.

Čak i ako priča krene s određenom dozom optimizma i ljepote, kao u priči “Križaljka” gdje pripovjedač kaže: “U stara dobra vremena, dok su nam oči bile kao povećala, mjesec je bio div koji se uzdiže iznad krovova, a mi smo ga htjeli razbiti kamenom. U to vrijeme Marvan i ja bili smo kao jedna duša. Jedne jesenske večeri zapalili smo vatru u bačvi smeća i zakleli se jedan drugomu na odanost. Često smo se igrali, smišljali vlastite tajne i iz čudnovatosti svijeta oko nas sagradili vlastiti”, uvijek se pojavi nekakav zaokret i priča završi eksplozijom, u dimu i prašini.

“Svaki čovjek ima pjesničku dužnost i ljudsku dužnost”, a Blasim je ovim pričama ispunio obje. “Irački krist i druge priče” je zbirka koja će vas izmučiti, ali koju zbog njezine okrutne ljepote nećete moći prestati čitati.

 

'Ljudi mira ne razumiju ljude rata'

Sandra Sabovljev, Novi list, 11. 6. 2016.

Srećem aktiviste u Europi. Oni su fini ljudi, ali problem je što su nepraktični, bogati i razmaženi. Bijesni su na svijet i njegovo divljaštvo, ali iz pozicije nekog tko ima sve, a ne nekog tko nema ništa i želi mijenjati svijet. Čak i akademski aktivisti poput Slavoja Žižeka. To su pametni ljudi u kavezima moći, privilegirani komfornim egzistencijama.

Problem današnjeg svijeta nije u različitim kulturama, nego u različitosti ljudi koji žive u različitim okolnostima. Problem je razlika između onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a bore se za hranu, vodu, vlastitu sigurnost i s druge strane onih koji pjevaju o životu i ljubavi, a žive u obilju i u miru. Ista je to pjesma i isti san, ali ritam je drugačiji – ritam mira i ritam rata, napisao je to nedavno na svom blogu jedan od najznačajnijih suvremenih pisaca na arapskom jeziku Hassan Blasim čija je »pjesma o životu i ljubavi« zaglušena ekspozijom bombaša saumoubojica, kakofonijom glasova vjerskih fanatika, proroka, luđaka, duhova i čarobnjaka...

Fraktura je upravo objavila njegovu zbirku pripovijedaka »Irački Krist i druge priče« objedinivši dvije knjige kratkih priča – »The Madman of Freedom Square« (2009.) koja je nominirana za nagradu Independent Foreign Fiction za 2010. godinu i »Iraqi Christ« (2013.) koja je tu nagradu i osvojila prije dvije godine postavši tako prva knjiga na arapskom jeziku i prva zbirka kratkih priča u povijesti te nagrade. Djela Hassana Blasima, pisca koji se rodio 1973. u Bagdadu, prevedena su na dvadesetak jezika, a u arapskom su svijetu žestoko cenzuriran pa i zabranjivana.

Kurdska faza

Blasim, koji već desetak godina živi u Finskoj, napustio je 1998. Bagdad, gdje je studirao na Akademiji filmskih umjetnosti, i otišao u Sulejmaniju, u irački Kurdistan nastavivši snimati filmove, uključujući i dugometražnu dramu »Wounded Camera«, pod pseudonimom Ouazad Osman iz straha za život svoje obitelji koja je ostala u Bagdadu pod diktaturom Sadama Huseina.

– Smatrao sam se piscem još dok sam bio tinejdžer. Pisao sam i prije nego što sam počeo studirati film. Otišao i studirati film da bi bio bolji pisac, priznaje za Novi list Blasim nezadovoljan pa i iznerviran zapadnjačkim nepoznavanjem arapske književnosti i banalnim usporedbama književnih kritičara s »Tisuću i jednom noći« na koju se izgleda svodi zapadnjačka recepcija arapske literature.

– Stvarno nemam pojma tko je moje priče uspredio s »Tisuću i jednom noći«. Oduvijek se borim protiv tog orijentalizma na Zapadu gdje zapravo ne znaju ništa o modernoj arapskoj književnosti. Pitajte bilo kojeg zapadnjačkog čitatelja o arapskoj literaturu u posljednjih sto godina i sve će vam biti jasno, odgovara Blasim otvarajući i problem artificijelnosti arapskoj jezika u književnosti.

– Trudim se pisati kolokvijalno, riješiti se svih retoričkih figura i simbolizma koje obični ljudi ne razumiju. Koristim svakodnevni govor u dijalogu i koristit ću ga još i više jer je besmisleno pisati o patnji današnjih Iračana jezikom arapskih pjesnika od prije sto godina, smatra Blasim dodajući tome i apsurd da se iračka djeca za razliku od sve ostale djece svijeta nemaju pravo ni školovati na materinskom jeziku. Arhaični arapski jezik kojim se djeca moraju služiti u školi, nitko ne koristi, on im zvuči poput stranog jezika.

Izbjeglička kalvarija

Blasim je početkom lipnja trebao biti gost zagrebačkog Festivala europske kratke priče, no njegov je dolazak u zadnji čas otkazan.

– Za mene nema razlike jesam li kao pisac na festivalu, u zatvoru ili izbjegličkom kampu. Ono što ne volim je odgovarati na festivalska pitanja poput onih »kako pišete« ili »što vas inspirira«. Takva pitanja su iz prošlog stoljeća i uopće me ne zanimaju. Zato kada idem na festivale, ne želim govoriti o sebi, nego o onome što zanima publiku, o kapitalizmu, ratu i miru, objašnjava autor kojem su upravo ove teme obilježile život i književnost.

– Napustio sam Irak u vrijeme Sadamove diktature. Želio sam pisati i snimati filmove slobodno, ali tajna policija mi je prijetila pa sam morao otići. Nisu mi dali pasoš pa sam morao putovati ilegalno. Prešao sam brojne granice pješice, od Irana, Turske, Bugarske, Srbije, Mađarske dok nisam konačno 2004. stigao do Finske, opisuje Blasim svoju četverogodišnju izbjegličku kalvariju. Ne želi mnogo pričati o tom traumatičnom putovanju o kojem je, kaže, već puno govorio. U jednom intervjuu opisuje tako bolna iskustva s bugarskim graničarima.

– Uhapsili su nas, pretukli i zatvorili. No najgore je bilo slušati kako u susjednoj sobi siluju našu suputnicu Nigerijku koju smo putem naizmjence nosili jer je teško hodala, kazao je Blasim spomenuvši u istom razgovoru i brutalnu epizodu kada su ih graničari natjerali da uđu u hladnu rijeku i da sjede unutra dok su ih držali na nišanu. Blasim posebno ističe okrutnost istočenoerupskih policajaca, kao i sramotnu politiku njihovih vlada prema izbjeglicama.

– Pa nisu tako davno ljudi iz zemlja komunističkog bloka masovno tražili azile u državama diljem svijeta. Ne mogu opisati koliko mi je ironično vidjeti poljsku desničarsku vladu i njihovu politiku protiv izbjeglica, kad svi znamo da su Poljaci do današnjih dana svugdje u svijetu jedna od najbrojnijih izbjegličkih populacija, čudi Blasima odsustvo suosjećajnosti Istočnoeuropljana. Seleći razgovor o izbjeglicama na sjevernoeuropske zemlje, dolazimo do iste, nimalo laskave spoznaje o univerzalnoj sebičnosti ljudske prirode.

Sebičnost bogatih

– Bogati žele živjeti na svom izoliranom otoku koji bi se trebao zvati Sebičnost. Bogate nacije su pokazale najmanje empatije prema izbjeglicama – Japan, Kanada, SAD, Australija, zaljevske zemlje kao i one skandinavske s iznimkom Švedske, nabraja neslavni niz Blasim ponavljajući da su najviše izbjeglica zbrinule upravo siromašne zemlje.

Priče koje čitamo u »Iračkom Kristu« natopljene su bolnim iskustvom vlastite kože i to ne samo tijekom mučnog političkog progona i ilegalne migracije već i tijekom mladosti pod diktaturom i sankcijama, djetinjstva obilježenog iračko-iranskim ratom. Rat i bijeda konstanta su Blasimova bliskoistočnog života. Svoje iskustvo nošeno furioznim vihorom kaosa i užasa rata, zbilje i snova, on je, kako to čini vrhunska književnost, zauzdao moćnim metaforama, crnim humorom i neočekivanim lirizmom. Ipak, svim ovim laudama i prestižnim priznanjima unatoč, uspjeh ovog danas prevođenog i traženog autora, kojem pripisuju titulu najvećeg živućeg arapskog pisca, nije došao preko noći.

– Dugo godina po dolasku u Finsku pisao sam isključivo na internetu, odbilo me je dvadesetak arapskih izdavača. Živio sam izolirano jer sam loše govorio i finski i engleski. No nakon engleskog prijevoda sve se promijenilo. Sada me pozivaju na arapske festivale, no to smatram licemjernim i na njima ne želim sudjelovati dok mi ne dopuste da govorim slobodno i o seksu, religiji, i dok god ne poštuju ljudska prava za koja se samo deklarativno zalažu na takvim manifestacijama.

U svijetu u kojoj su brutalnost i smrt svakodnevica, o njima svatko govori, no teme poput religije i seksa vječni su tabui.

– Svaki Iračanin ima barem pet horor priča iz vlastitog života, a u zemlji je 30 milijuna ljudi. Računajte, koliki je tu potencijal. U toj zemlji gdje nasilje ne prestaje zadnjih 40 godina ljudi imaju potrebu pričati. U Iraku ljudi zbijaju šale kad pukne bomba. U okolnostima u kojima oni žive godinama, to je terapeutski, crni humor koji pomaže da opstaneš, izjavio je u jednom intervjuu Blasim a u našem tome dodao da se ne može ubiti nadu u ljudskom biću. Da nije tako, ne bi više bilo života u paklu rata i terora koji u Iraku već desetljećima traje.

– Iračani se kao i svaki drugi narod svako jutro bude s nadom da će jednoga dana zavladati mir, a dok ga ne bude, Irak je za Blasima zabranjena zona. Opasna po život.

– Nisam bio tamo već 16 godina. Za mene je previše opasno otići u Irak. Prije smo, dok sam živio u Iraku, imali smo samo jednog neprijatelja, diktatora i znali smo pravila igre. Ako kritiziraš vladu, možeš završiti u zatvoru ili čak poginuti, u suprotnome, ako si poslušan i tih, živjet ćeš mirno. Danas, u Iraku, ljudi koji žele govoriti slobodno imaju previše neprijatelja – ISIS, miliciju, religiozne ekstremiste... i najgore od svega, potpuno su nejasna pravila igre, ne vidi ovaj pisac u egzilu skori izlazak iz iračkog kaosa za koji je, kako kaže, odgovoran SAD.

“Finci su isti kao ja”

Blasim piše na arapskom, ali piše i o Finskoj, za tamošnja kazališta. Posebno pazi da stvara klišeje o Fincima i o Zapadu, baš kao što Zapad ima klišeje o Arapima.

– Kad sam došao u Finsku, upitao sam jednog Marokanca kakvi su Finci. Rekao mi je – Sranje. Puno piju, depresivni su i šute. Pomislio sam – pa Finci su isti kao i ja.