Institut za namještanje satova
24,95 €
-
Jezik izvornika: turski
-
Prijevod: Enver Ibrahimkadić
-
Broj stranica: 512
-
Datum izdanja: studeni 2011.
-
ISBN: 978-953266342-6
-
Naslov izvornika: Saatleri Ayarlama Enstitüsü
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 635 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 24,95 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Hajri Irdal u mladosti je bio prilično nevoljno biće – odrastao je u siromašnoj obitelji, okruženoj podosta čudnovatim likovima, a školu je izbjegavao odlazeći k starome majstoru uraru Nuri-efendiju. No baš zahvaljujući urarskoj vještini koju je ondje stekao Hajri od najbeznačajnijeg, najapsurdnijeg i, rječnikom što ga je za njega rabila njegova supruga, najaljkavijeg stvorenja postaje pokretačka snaga novoizumljenog Instituta za namještanje satova.
Klasik turske književnosti Institut za namještanje satova šarmantna je parodija modernizacije koja daje zanimljiv uvid u često nevidljive dimenzije tog nezaustavljivog procesa. Satirički roman Ahmeta Hamdi Tanpinara veliko je otkriće – uz iznimno duhovit opis djelovanja apsolutno besmislenog Instituta istovremeno nudi i gorak portret turskog čovjeka bez osobina, nedvojbeno stojeći uz bok klasičnim djelima moderne svjetske književnosti.
“Ahmet Hamdi Tanpinar nesumnjivo je najznačajniji autor moderne turske književnosti. Institut za namještanje satova tog vrhunskoga književnika alegorijsko je remek-djelo koje nam živo dočarava nastojanja Turske da se približi Zapadu i zakašnjelu modernu u Turskoj u svoj njihovoj ljudskoj razgranatosti.”
Orhan Pamuk
16.2.2012.
Ahmet Hamdi Tanpinar: Sat i narod
www.jergovic.com, Miljenko Jergović, 11.02.2012.
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, a onda je čovjek prema sebi i svom obrazu stvorio sat. Otprilike ovako bi mogla glasiti rečenica od koje započinje roman Ahmeta Hamdija Tanpinara “Institut za namještanje satova”. Negdje u tijelu romana slična rečenica i postoji, ali čitatelj zbog nečega ima potrebu da ju napiše po svojoj mjeri, značenju i zvuku, mimo pisca i njegova izvrsnog prevoditelja Envera Ibrahimkadića. Tanpinarov je roman višestruka alegorija, u kojoj je, vjerojatno, najočitiji onaj sloj koji se može shvatiti kao priča o nastajanju europske, sekularne, nacionalističke i suvremene Turske. Taj civilizacijski lom, koji je uslijedio kada je Mustafa Kemal, otac postosmanske turske nacije, ali i republike, jednome društvu na izdisaju odlučio promijeniti većinu onoga po čemu se prepoznavalo kao kulturna zajednica, od pisma, donekle i jezika, odnosa prema religiji i odijevanja, sve do načina ishrane, glazbe, književnosti i svakodnevice, ne može se usporediti ni s jednim događaje, ni s jednom revolucijom u europskoj povijesti. Može li se onda o tome uopće i pisati roman?
Ahmet Hamdi Tanpinar (1901-1962) bio je visokoobrazovani državni činovnik, parlamentarni zastupnik, inspektor pri Ministarstvu obrazovanja i sveučilišni profesor estetike. Dosta je putovao i živio u zapadnoj Europi, i bio je jedan od onih turskih umjetnika i političara koji ne samo da su vjerovali u europsku Tursku, nego su toj vjeri posvetili svoje živote. Ako itko u Europi njihovog doba, pa i u ovoj našoj današnjoj, ima posve osviješteno značenje pojma Europljanin, tada su to upravo Turci kakav je bio Tanpinar. I koliko god “Institut za namještanje satova” bio roman o Turskoj, to je i vrlo aktualan roman o Europi. I to satirični, fino izrugujući i savršeno stilizirani, kakav se, doista, rijetko napiše, pogotovu u takvom, pomalo neobičnom intelektualnom i duhovnom registru. Naime, u odnosu na svu dramu europeizacije Turske, Tanpinar se odnosi otprilike na onakav način na koji Jaroslav Hašek tretira dramu Prvoga svjetskog rata. Ne, ovo nije humoristički roman, kao “Dobri vojak Švejk”, ali pomak od stvarnosti, kao i odnos prema institucijama države i tradicije, doista jesu švejkovski.
U tradiciji islamskoga svijeta, sat ili časovnik bez sumnje ima bitno važniju ulogu nego u kršćanskim tradicijama. Dobrom katoliku ili pravoslavcu nije od presudne važnosti koliko je tačno sati, niti postoje takve dužnosti prema Bogu koje bi ta dvojica morali obavljati precizno do u minut. A musliman će, recimo, načiniti grdan kvar, teško će se ogriješiti, post će učiniti bezvrijednim, ako se u vrijeme mjeseca ramazana deset minuta prerano omrsi. Iza islamskoga obreda stoji čitava kalendarska, astronomska i urarska znanost, i razvijena svijest o tome da se i najmanji djelići vremena međusobno mogu jako razlikovati. E, zato i satovi moraju biti tačni!
A kada se, u procesu europeizacije, vjera iz praktičnih razloga, ali i pod političkim diktatom, na kojih stotinjak godina ostavi po strani, časovničarska strast samo će promijeniti adresata. Dužnost prema Bogu pretvorit će se u dužnost prema zemaljskim, svakodnevnim obavezama ili, kako bi se to danas lijepo kazalo, prema kapitalu.
I tako je nastala ta fantomska institucija, koja vodi računa o tome da svi satovi u Istanbulu i u Turskoj pokazuju tačno vrijeme. Ali to je i neka vrsta onoga alanfordovskoga Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, smiješna i besmislena državna ustanova, čiji je najvažniji smisao u birokratiziranju svakodnevice. Način na koji se ljudi zapošljavaju u Institutu za namještanje satova neobično je sličan, ako ne i istovjetan, načinu na koji se zapošljavaju u Hrvatskoj elektroprivredi ili u hrvatskim ministarstvima, nakon svake smjene vlasti. Evo, kako to definira Halit Regulator, koji upravlja institutom: “U našu ustanovu neće ući nitko tko nema savršene reference, nitko koga dobro ne poznajemo. Naš je princip u tom smislu prilično strog. Upravo će stoga polovicu naših uposlenika činiti naši rođaci i nama vrlo bliski ljudi. A preostala će polovica biti regrutirana iz redova onih koje su preporučile visokopozicionirane ličnosti od našeg apsolutnog povjerenja.” S natječajem ili bez njega, ali nije li upravo tako danas, u hrvatskim državnim službama?
Ali to je samo jedan sloj priče, koji možda i nije najznačajniji. Ovo je, naime, i socijalni i obiteljski roman, ovo je i priča o osobnoj, intimnoj drami europeizacije, ali i jedna savršena, zamamno ispripovijedana bajka, koja se čita i mimo svoga društveno-političkog, kulturnog ili povijesnog konteksta. Ahmet Hamdi Tanpinar je poput najboljih pisaca latinoameričkoga magijskog realizma. Takav je da mu čitatelj vjeruje i najnevjerojatnije stvari, čak i kada na spektakularne načine, u istoj rečenici, promijeni nekoliko pripovjedačkih registara, pa iz poludokumentarističke priče uskoči u priču iz Tisuću i jedne noći, pa se odmah zatim nađe u kafkijanskome kancelarijskom sivilu.
“Svako je ljudsko biće pakao drugome ljudskom biću”, piše Tanpinar, ali ne da bi parafrazirao francuske egzistencijaliste ili pisao na njihovome tragu. Pakao o kojem on pripovijeda je drukčiji. U jednoj umetnutoj priči unutar priče, u skoro usputnoj anegdoti, on priča o Jusufu Kamil paši, koji je bio toliko potresen kada ga je posjetio sultan, da mu je prepustio svo svoje bogatstvo i samoga sebe, na dar, i pouzdao se tako, nesretnik, da će mu sultan sve to natrag darovati. Očekivanje takvoga čina milosti, to je cijeli jedan pakao. U njemu žive Tanpinarovi junaci, i taj je pakao danak modernizaciji i europeizaciji Turske, ali tko bi bio takva budala da sad kaže kako u njemu ne živimo i mi, evo danas, i prije i nakon našega europskog referenduma.
“Institut za namještanje satova” je, na svaki način uzorno, objavila zaprešićka Fraktura Seida Serdarevića, koja se u zadnje dvije godine, u tom dobu krize, recesije, ali i kukavičluka među hrvatskim nakladnicima, pretvorila u izvan svake sumnje najvažnijega, ali već i najvećeg domaćeg izdavača lijepe književnosti (valja se nadati da će o ovoj činjenici povesti računa u Ministarstvu kulture, te da će onemogućiti trgovačke lance čiji su vlasnici danas neusporedivo manje značajni, ali politički i materijalno moćni trgovci i nakladnici, u njihovim možebitnim nastojanjima da financijskim ucjenama i neisplaćivanjem svojih dugova slome Frakturu). Ali Tanpinarov roman je i u Frakturi izuzetak. Naprosto zato što se ovakve knjige niti u jednoj kulturi ne pojavljuju pretjerano često. Na svijetu je, naime, manje velikih pisaca, a pogotovu velikih romana, nego što bi čovjek pomislio. “Institut za namještanje satova” veliki je roman europske književnosti, te je i njegovo objavljivanje na hrvatskome jeziku veliki trenutak za ovu kulturu. I koliko god sve to bilo veliko i u svojoj veličini možebitno pompozno, dugo već nismo bili u prilici čitati neku toliko zabavnu i uveseljavajuću knjigu.
12.6.2012.
Ahmet Hamdi Tanpınar: Institut za namještanje satova
Moderna vremena Info, Marijo Glavaš, 11.06.2012.
Roman “Institut za namještanje satova” autora Ahmeta Hamdija Tanpınara javnosti je u obliku knjige prvi put postao dostupan 1961. godine, a hrvatskim čitateljima, u izdanju Frakture i iznimno kvalitetnom prijevodu Envera Ibrahimkadića (pravo je zadovoljstvo zaplivati dugom, sigurnom i zaokruženom mišlju obogaćenom rečenicom čija snaga i jasnoća nisu nimalo poljuljani prenošenjem u sferu drugog jezika) mogućnost iščitavanja ovog sjajnog djela pružila se od prošle, 2011. godine.
I što se to promijenilo (u Hrvatskoj, ne samo u Turskoj) u pedeset godina koliko je prošlo od ukoričenja Tanpınarova romana, a o čemu autor, utemeljitelj moderne turske fikcije, piše u svom remekdjelu? Apsolutno ništa. Snaga i apsurd birokracije ne jenjava, podobni i nekvalificirani se i dalje ustoličuju na pozicije na kojima im nije mjesto, a običan čovjek guši se pokušavajući doći do zraka u utrci s nedostižnim napretkom u vremenu kojem se nastoji prilagoditi.
Ovako nabrojane u istoj rečenici vrline svakodnevice čiji smo neizbježni trpitelji čitatelja bi mogle odbiti od prijateljevanja s “Institutom za namještanje satova”, no ako se samo upusti u priču koju turski romanopisac, esejist, predavač, političar i putnik čiji je život počeo (1901.) i završio u Istanbulu (1962.) besprijekorno pripovijeda, brzo će se uhvatiti za kvalitetu ponuđenog pisma i sa rastućim zanimanjem i simpatijama dopustiti svakom od nimalo jednostavnih, u podjednakom mjeri tragičnih i komičnih likova Istanbulskih ulica, kavana i kojekakvih udruga da otpleše svoj dio uloge u šarenom balu apsurda koji će izroditi veličanstvenu ideju Instituta, a jednog čovjeka s ruba propasti uzdići u visine u kojima će biti veličan, hvaljen, tražen i voljen, a čijem se nadmorskom tlaku i atmosferi koja vlada na tim društvenim proplancima nikako neće moći prilagoditi.
Roman je koncipiran kao djelo (memoari) koje ispisuje Hajri Irdale da bi opovrgnuo klevete i insinuacije plasirane kroz medijsko blaćenje i ismijavanje svoga lika i Instituta za namještanje satova u kojem je deset godina bio zamjenik ravnatelja i čiji je idejni sutvorac, te da bi istaknuo kako je Institut zapravo plod njegova zamršenog života, jer on je taj koji je proživljavao sve koincidencije koje su tu ustanovu naposljetku izrodile. Nakon davanja pojašnjenja zbog čega se upustio u pisanje memoara, pripovjedač iznosi priču od početka, od djetinjstva, jer upravo tamo leži sjeme začetka “Instituta za namještanje satova”.
Kao potpuno beznadan slučaj, dijete koje su svi gledali s “jadni mali” sjajem u očima, Hajri biva odgojno pod utjecajem lepeze čudnih likova, počevši od vlastite obitelji, majke koja vjeruje u nadnaravne sposobnosti velikog, samovoljnog kućnog sata, oca koji je zaglavio u obećanjima predaka, bezobrazno bogatoj tetki koja umre i oživi prije nego li će je spustiti u grob, pa sve do onih s ulice, lika koji je po nekima šarlatan, po drugima veliki prorok, apotekara u alkemičarskom pohodu, bogataša koji se panično boji napuštanja i samoće koja dolazi s modernim vremenom i koji, dok ga dugovi koje skriva počinju nezaustavljivo guliti, nastoji živjeti u raskošnoj prošlosti, okupljajući rodbinu i prijatelje u kući i zadržavajući ih posesivno uza se do smrti, te jednog urara koji je mudrošću kojom je svakodnevno obasipao malog, više promatrača nego li naučnika, Hajrija, postao temelj na kojem će se kasnije uzdići stupovi najnovije i najmodernije institucije onoga vremena, Instituta za namještanje satova.
Baš kao i autor ovog romana, kojim kroz satiru prokazuje proces modernizacije i prilagodbe društva zapadnim vrijednostima, njegov pripovijedač, Hajri, odrasta u doba veliki promjena, početkom dvadesetog stoljeća, kad je bogata otomanska tradicija i kultura, pod vodstvom Mustafa Kemal Atatürka doživjela drastičan preobražaj (od društvenih, religijskih i inih novina, istaknut ću samo jednu na koju sam naišao: provedeno je pročišćavanje turskog jezika kojim je iz raskošnog otomanskog rječnika uklonjeno tri četvrtine riječi jer su bile arapskog i perzijskog podrijetla - upravo ovome, nekorištenju jezika koji je bio u ustima sviju - usprotivio se Tanpınar, te je zbog zadržavanja zabranjenog u svom leksiku osudio svoja djela na nezainteresiranost nadolazećih generacija, a zbog čega smo na kraju dobrim dijelom i mi prije čuli za Orhana Pamuka, nego za Ahmeta Hamdija Tanpınara), zbog čega će osjećati tjeskobu, jer postao je taoc tog modernog svijeta, kako kaže, „meteža čiji smisao nikako nisam uspijevao dokučiti”.
Tako smo i u Hrvatskoj posljednjih godina svjedoci intenzivnom dodvoravanju po svaku cijenu i prilagodbi tuđim kulturama i vrijednostima, te s druge strane zanemarivanju i zapostavljanju vlastitog bogatstva i mogućnosti na kojem bi nam oni kojima nas demokratski izabrani (ne vidjevši ikakvu drugu mogućnost) žele približiti/pridružiti trebali zavidjeti. A nije nam ništa manje poznata ni ideja i način rada Instituta za namještanje satova koji je prije svega osnovan i svi rođaci i podobni su (bez testiranja i provjere kompetencija) u njemu zaposleni, a tek kasnije su funkcije koje su zaposlenicima dodijeljene same od sebe trebale pronaći svoj smisao i ulogu.
Tako osnivač govoreći o eri istinske zrelosti i samostalnosti birokracije među ostalim o Institutu kaže: „Ja ovdje uspostavljam jednu apsolutnu instituciju; jedan aparat koji će sam sebi odrediti funkciju... Što može biti savršenije od toga?”. Nedugo zatim, kao kakav direktor ljudskih resursa državne firme (odaberite koja vam je najdraža) na nagovaranje da zaposle one s iskustvom, koji su, manje ili više, radili na određenom poslu, odgovara: „To nikada... Vi očito ne znate pravo značenje riječi 'iskustvo'. Imati iskustvo znači biti istrošen, biti fiksiran unutar određenih granica i ustanovljenih ideja. Takvi nam ljudi nikada ne mogu biti od koristi.”, te predlaže da zaposle nekoliko potpuno beskorisnih i nesposobnih osoba, da imaju koga otpustiti ako bude trebalo, pa tako i čine, npr. najveću lijenčinu u gradu postave na čelo Odjela za finaliziranje, u koji se usmjeravaju slučajevi za koje nipošto ne žele da budu riješeni.
Tanpınarov očaravajući prikaz društvenog života Istanbula u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, usvojene zapadnjačke dokolice, spiritizam, psihoanaliza, sve to prikazano u sjajnim epizodama, aktualnost sveobuhvatne teme, čitava priča protkana jako dobrim smislom za humor, učvršćena zavidnim pripovjedačkim darom, čine “Institut za namještanje satova” knjigom koja bi svakome tko se želi upoznati s turskom (i europskom) književnošću, trebala biti u rukama mnogo prije Pamukove proze.
Slične knjige
