In illo tempore

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 160

  • Datum izdanja: svibanj 2018.

  • ISBN: 978-953266970-1

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 255 g

Pripovijeda se da se ne bi zaboravilo, a zapisuje se da bi se nešto otrgnulo nestalnom sjećanju. Što su događaji dalji od nas, to su nejasniji, to je manji broj svjedoka, a priča sama popunjava svoje rupe i nedostatke. Da bi oteo zaboravu jednu veličanstvenu priču, iz nekih sada već davnih, a ipak bliskih vremena, pripovjedač romana In illo tempore u biblijskom nas stilu vraća u najteže godine dvadesetog stoljeća, u vrijeme neposredno prije Drugoga svjetskoga rata, sam rat i poraće, u Vareš, to već mitsko mjesto Željka Ivankovića. Ondje se susreću fra Miroslav Milošević, vareški župnik, i doktor Haim Altarac, apotekar iz Sarajeva koji je svoju radnju otvorio u Varešu, i razvijaju jedno sasvim neočekivano prijateljstvo. Priča o malim velikim ljudima, o razumijevanju i ljudskosti, o ljubavima i patnjama, o zločinima i nepravednim kaznama, o životu jednoga grada i nekoliko pojedinaca sklapa se u nezaboravnu čitateljsku cjelinu, u roman koji ne odgovara na pitanje gdje si bio 1941., već propituje granice humanosti, zlu kob, lojalnost i prijateljevanje.

In illo tempore bravurozna je minijatura, vješto iskovana u majstorskoj radionici Željka Ivankovića, u kojoj se ogleda čitav jedan svijet, cijelo jedno povijesno razdoblje. Roman o ljudskim karakterima, o gradu u vremenu davno nestalom na čije stanovnike, junake, zločince, obične ljude, male i velike, sitničave i grandiozne u svojim postupcima, mogu podsjećati samo ovakve veličanstvene priče.

“U ratu se priče, pokazalo se, brže rađaju, kraće žive i burnije umiru. Dovoljno je da negdje u nekom šumarku nadomak rubnih dijelova grada, tamo iza prvih plastova sijena, iza grobljanske ograde ili uz šumu šušne kakav zec, i već su svi svojim očima vidjeli i svojim ušima čuli opasnost. Oči straha rastu brže i od grude snijega zavaljane nizbrdo. To, dakako, nije značilo da opasnost nije odasvud i vrebala, jer se, nakon dugih mirnih mjeseci, u kojima je Vareš bio rubno mjesto svijeta, mjesto u koje ratovi baš često i olako ne svraćaju, a i zašto bi, kao da im se tu isplati doći i prenoćiti, a kamoli zasjesti u njemu na dulji rok, rat u njega gotovo bešumno i uvukao. Uvukao kao jeza, kao mrak u dječju sobu. Dakle, i taj i takav Vareš jedno je jutro probuđen sa zebnjom, koliko god su njegovi najodgovorniji ljudi to umjeli prikriti.”

Priča o vareškom fratru, Židovu i ratu

Ivan Anđelić, Oslobođenje, 11. 1. 2020.

U suvremenom, ne-čitalačkom vremenu problem je kako neku vrijednu ideju predstaviti da bi se manje informirani čitatelj upoznao s njom, odnosno da se zainteresira za temu koju umjetnik obrađuje. Zapravo, problem datira odranije. Krajem XVI. stoljeća u književnosti i umjetnosti pojavljuje se kraći prozni sastavak pod nazivom esej. On je zadovoljavao potrebu da se iz raznih kutova gledanja predstave književna i uopće umjetnička djela. Tu se nerijetko odstupa od znanstvenih postulata, što eseju daje posebnu draž. Mnogi književni bardovi su se ogledali u ovom žanru, poput književnika Antuna Gustava Matoša, Tina Ujevića, Antona Šoljana i naročito plodno - na mnoge književne i umjetničke forme - Miroslav Krleža. Esej je bio upravljen uglavnom prema publici koja je već konzumirala umjetničko djelo e da bi oni mogli temeljitije i iz drugog uklona ga bolje vidjeti i razumjeti. U našemu vremenu problem je kako pisati esej namijenjen čitateljskoj publici koja nije upoznala djelo, pa se u ovoj formi treba prikazati osnovna spisateljska ili umjetnička temu, ujedno dati i osvrt na nju.

To u suvremenom smislu izuzetno čini književnik Miljenko Jergović u redovitim tjednim kolumnama u podlistku Magazin Jutarnjeg lista iz Zagreba. I sam nakon čitanja poželim imati poneko djelo često nepoznatih književnika diljem Europe. Suvremeni način prezentiranja i književno-estetske ocjene djela bih nazvao prikaz, a ne esej. Stoga ćemo pokušati dati prikaz romana “In illo tempore” suvremenog bosanskohercegovačkog književnika Željka Ivankovića.

Svjedoci priče

Svaka književna priča ima svoju unutarnju strukturu odnosa likova, događaja, ambijenta i vremena koji se u njoj dešavaju. Svi ovi elementi unutar te strukture korespondiraju i stvaraju cjelinu iz koje uvijek ide poruka čitatelju sa željom da je shvati i eventualno izvuče zaključak. Književna priča je snažnija i ostaje trajno za više generacija čitatelja, ukoliko majstor pričanja strukturu bolje postavi da je razumljiva, jasna pa i prihvatljiva. S druge strane stoje čitatelji kao svjedoci priče koji sa više i manje priznanja moraju znati ući u nju ako je ova konstrukcija tako postavljena da bude razumljiva i dugovječna. Taj odnos između likova fikcionizirane priče i čitatelja je umjetnička tajna svakog spisatelja i zbog toga su neke priče trajne i dugovjeke, a neke tek puka naracija koja samo plošno prikazuje ljude i događaje. To je isto kao složenost forme i sadržine, kolorita i kompozicije umjetničke slike.

"Priča o vareškom fratru, Židovu i ratu” književnika Željka Ivankovića ima sve atribucije da bude i dugovječna, a sadržinom je sasvim inovativna glede presložnih odnosa u Drugom svjetskom ratu, o kojima se sasvim malo ili prejednostavno pisalo u našoj književnosti.

Naime, matrica ranijih književnih uradaka na ovu temu, slobodno se može reći, još je uvijek ideologijski obojena do te mjere da su likovi prikazivani u crno-bijeloj tehnici sa malo ili sasvim beznačajnih nijansi. Priča o živim ljudima nikada nije bez nijansi jer uvijek nosi sa sobom i ljudsko i neljudsko, tradicionalno i svjetonazorsko, zajedno sa svim što čini čovjeka cjelinom.

Pričanje je uvijek imalo pečat vremena, sjetimo se biblijskih priča o Ruti i Esteri, ili priče o Rolandu, koja će postati ep pa do suvremenih i najsuvremenijih priča među koje posebno valja naglasiti priču – roman “Prokleta avlija” Ive Andrića. Sve one su trajne upravo što zbog tog odnosa između likova priče i generacija čitatelja, uvijek ne samo aktualne nego i suvremeno razumljive.

Pojednostavljen narativ Ivankovićeve priče izgleda ovako. U malo srednjobosansko mjesto Vareš, gdje oduvijek zbog blizine rudnika željezne rude postoji željezara, iz Sarajeva dolazi ljekarnik Židov Haim Altarac. U isto vrijeme u Vareš se imenuje za župnika fra Miroslav Milošević, čiji je župni stan blizu ljekarne. Uskoro počinje rat i formira se nova vlast, NDH za načelnika imenuje već postojećeg, gosp. Franju Idžakovića. Kako rat odmiče, nova država provodi svoje mjere, pa tako zapovijeda da se uhiti i odvede u zatočeništvo ljekarnik Židov Haim Altarac. Mjesni župnik fra Miroslav i načelnik Franjo Idžaković traže od viših vlasti, koje su zapovijedile uhićenje, da se gradski ljekarnik oslobodi i nastavit raditi u Varešu. U tu svrhu, uz pomoć radnika lokalne željezare, organiziraju čak blokadu željezničke stanice. Nakon prijepiske s višim vlastima sve do Zagreba ishode oslobođenje i nastavak rada ljekarniku Haimu Altarcu.

U tome razdoblju, u okolici Vareša bile su partizanske snage koje u jednom momentu ulaze u Vareš i javno - po revolucionarnoj praksi, bez ikakva suđenja - izmasakriraju načelnika Idžakovića. Uzalud su fra Miroslav, ljekarnik Altarac i još neki ugledni Varešani tvrdili da je načelnik ne samo pošten čovjek već da je spasio jednog Židova. Nakon što je rat bio završen, fra Miroslav završava u zatvoru. Prvo je bio osuđen na godinu, a potom na 6 godina zatvora (od kojih će dvije odrobijati). Uzalud je ljekarnik Altarac u svojim pismima revolucionarnim vlastima objašnjavao da je fra Miroslav bio častan čovjek i koncilijaran svećenik, koji je – između ostalih, spasio i njega. Fra Miroslav će poslije otići u Kraljevu Sutjesku, a Židov Haim u Sarajevo ili Beograd ili Izrael jer nema pouzdanih podataka o njegovom daljem životnom putu.

Priča bi bila manjkava za naše prilike kada se ne bi pojavile značajne osobe sa srpske strane, pa tako se opisuje događaj o sastanku fra Miroslava sa četničkim vođom Srećkom Erićem u šumama planine Zvijezda i dogovor da njegova vojska ne pljačka sela Hrvata i Muslimana kojeg će se oni držati.

Naravno, i ova kao i većina drugih priča imaju više likova koje dopunjuju mozaik događaja i daju kolorit odnosa u ta teška vremena. Interesantno, u dijalozima se oslikava vrijeme i ljudi koji su potpuno zatečeni novim stanjem. U tome vrtlogu muče ih iskonske sumnje u opravdanost rata, a u isto vrijeme lamentiraju o naučenim i usvojenim postulatima, o dobru i zlu, o odnosu prema drugom i drugačijem, odanosti i potrebi vjerovanja u državu i domovinu. Međutim, svi su prepušteni sami sebi i svom usudu pa odluke moraju donositi sami i s drugima, neovisno zapovjedi odozgo. Jer, konačno, tu žive Hrvati, Muslimani, Srbi, a među njima i poneka židovska obitelj. Fra Miroslav je zakovan za načela i pojam franjevaštva i koji je uronjen u Bibliju. Načelnika Idžakovića vode osjećaji pravde oduvijek željene na ovim prostorima. Istodobno on je zakletnik u kanone služenja državi. Obojica su uvjereni da se mora živjeti zajedno pod kapom neba vareškog.

U jednoj raspravi kod župnika fra Miroslava akteri izmjenjuju dileme o državi, pravdi, dobru i zlu, domovini, pravu na obranu, pa fra Miroslav kaže: “Sve je tako. Sve. Samo, plašiti se da nam država, baš takva, i mlada i neiskusna, već na početku ne zastrani… i ona, ta država, a i mi s njom. Da sama, braneći se, ne počne činiti zlo, da se zlom ne počne braniti. Jer, ništa njoj ne može naštetiti koliko ona sama sebi, koliko mi sami njoj... Pa eto, i Kraljevina se brzo raspala, jer nije bila majka svim svojim narodima. Nije… Svjedoci smo svi ovdje… a mislilo se vječno će… - fra Miroslav pokaza zabrinutost kao netko tko vidi i zna više od ostalih, ili tek sluti. – Jer rat je, a u ratu je samo korak između činjenja vlasti i činjenja zla… Samo korak između obrane i činjenja zla u ime te obrane. Ma ni korak. A mnogi će, mnogi će kušati loviti u mutnom… Ovo je vrijeme ko stvoreno za takve. Naša!? Polako, polako… kažeš naša država?! Naša?! Zar nismo i nakon što je, poslije Turaka, došla Austrija, govorili ‘naša država’? Zar nismo i osamnaeste govorili ‘konačno imamo našu državu’? Pa i ovo sad. Naša. Jest naša, ali ja sam, svi smo mi kršćani i mene, nas obvezuje prije svega ona Isusova ‘Bogu Božje, caru carevo’… - Župnik će zagrmjeti glasom kao s propovjedaonice. Ma rat je i drugačije se država brani u ratu, drugačije u miru… - reći će načelnik. Jest, sve je kako kažeš. Ali ja se plašim zla koje bi ta naša Hrvatska mogla počiniti već na početku… Ne zaboravite – naša će država biti samo ona u kojoj zbog nje neće katolik morati biti manje katolik, pravoslavac manje pravoslavac ili musliman manje musliman. U našoj će državi morati biti mjesta za sve ako već ne i lijepo svima. Svima! Pa i crnom ciganinu ili, evo, našem prvom susjedu Haimu i sestri mu… - zamišljeno će, gledajući preko naočala, župnik, nakon što je glavom pokazao u pravcu crkvenog dvorišta na čijem se rubu nalazila Haimova ljekarna i njegov stan. Nama je čuvati mir ovdje braniti sebe i državu ovdje, a velikom se politikom ima tko baviti.”

Takav ljudski odnos, dileme koje ih muče, nemogućnost donošenja odluka zbog sebe samog i usvojenog mišljenja o pravdi i poštenju koje vječito lebdi u svim vremenima, vlastima, ponovno se postavlja pred sudionicima vareške drame pa fra Miroslav nakon ubojstva načelnika kaže: “Eto koliko je istina da sam crveni fratar što se okolo šapuće. Eto. Načelnika sam molio i cijeli je Vareš digao da spasi jednog Židova, a sad te tobožnje moje nisam mogao umoliti da puste čovjeka koji je za sve nas toliko učinio… I u čemu je njegova krivnja? U čemu? U tome što je vareški načelnik! Ništa drugo!”

Priča ne donosi vijesti da li su se poslije ovog rata ikada sreli fra Miroslav i Židov Haim Altarac, jer nije bilo preporučljivo po novoj vlasti puno kontaktirati sa predstavnicima onih koji su u poratnom dobu bili proglašavani izdajnicima, iako su životom svjedočili drugačije. Jedna totalitarna vlast je smijenjena drugom i modeli su postavljeni skoro po istoj matrici.

Ali ipak u arhivu koji je ostao iza Haima Altarca nalaze se pisma koja je uputio novim vlastima za spas od zatvora fra Miroslava. Nije uspio, ali je pokušao i makar na taj način se odužio.

Tu neveliku arhivsku građu koja je u čudnim okolnostima ostala u državnom arhivu su pronašle dvije samozatajne arhivistice S. B. i A. H. Spisatelj kao vjeran vareški zavičajac pozna ne samo svoj grad i kraj već i ljude onog i ovog vremena, osjeća duh i mentalni sklop Varešaka i snagom izvrsnog istraživača te bogatstvom književne imaginacije vješto kreira radnju, dajući joj gotovo cjelovitu vjerodostojnost. Ni u jednom momentu ne gubi osnovnu nit ideje o ljudstvu kao praosnovici življenja od iskona, a niti ne dolazi u iskušenje da relativizira kobne učinke ideologijski nabijene režime NDH ili nastupajuće boljševičke nove države. On se njima ne bavi, nego jednostavno kazivanje svodi na elementarne ljudske vječite odnose između dobra i zla u najtežim okolnostima, gdje su slobode činjenja zla bez straha za posljedice dosegle neslućene razmjere, a mogućnosti činjenja dobra svedene na životno opasne mogućnosti. U ovom romanu jasno se ocrtava beznađe rata i tanka svjetlost prisustva dobra. Ova dilema prati sve ratne revolucionarne promjene paradigme sustava, gdje poimanje dobra gubi značaj u korist aktualnosti buduće države za koju nitko nema jasnu predstavu kakva će izgledati. Takav usud je pratio ljude i u našem prošlom ratu i autor je to osjetio živeći u Sarajevu skoro sve vrijeme ispisujući silne stranice literarnih tekstova, među kojim posebno ističemo dnevničke zapise iz Sarajeva “700 dana opsade”, tiskane 1995. godine.

Zao duh

Živeći u psihozi rata, Ivanković je morao dokučiti tajni nevidljivi zao duh pokretača kolektivne paranoje opsjednutosti ljudi arsenalom zla. U isto vrijeme on je primjećivao i one koji ne pristaju na sve to, želeći posve drugačiju matricu življenja. Stoga je mogao ući u ovaj roman s temom i iza nas dalekog rata kao da se isti odigrao u suvremeno doba. Ovaj roman je mogao uspješno napisati samo onaj koji je doživio drugi rat i on se pojavio upravo u optimalno vrijeme. Valja istaći sam stil pisanja u formi pripovijedanja, jednostavnom rečenicom i složenim mislima te bogatim strukturalnim odnosima likova i radnje uz nevjerojatnu jasnoću koja nosi univerzalne poruke. Moglo bi se reći: andrićevska jednostavnost izlaganja misli i krležijanska dinamika dramaturgije. Ovaj roman po mom sudu je među rijetkim koji na drugi način ulazi u slojevitost odnosa u vrijeme onog rata, jer najveći broj književnih uradaka posvećenih ovom vremenu je potpuno ideološki obojen ili su u suglasju sa vremenom nove države ili pak apologetski postavljeni prema režimu države koja je bila stvorena iz drugih razloga. Ovakav pokušaj vrijedi makar toliko da rastvori zatvoreno mišljenje o vremenu i ljudima te odnosu vlasti i ljudi.

U ovakvom odnosu leži ključ razumijevanja i objašnjenja fenomena suvremenih aktualnih odnosa u našoj državi. Logično bi bilo da se ova knjiga nađe na popisu obvezne školske literature za đake i studente, ali u čitavoj BiH ne samo u njenim dijelovima. Ovaj prijedlog je nemoguće provesti kroz šumu aktualnog nerazumijevanja i šume prosvjetnih propisa koji prate školske sustave.

Malo je u našoj književnosti ovakvih uradaka koji onodobnu stvarnost prikazuju u složenoj slojevitosti gdje životu i pravdi daju više šanse od običnog crno-bijelog promatranja. Ova priča zaslužuje znatno više od pažnje, jer čovjeka i njegove dileme sa svim njegovim elementima stavlja u prvi plan i pored nevolje vremena i okrutnosti rata.