Imprimatur

Special cijena 169,16 kn Redovna cijena 187,95 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Mirna Čubranić

  • Broj stranica: 656

  • Datum izdanja: listopad 2007.

  • ISBN: 978-953266033-3

  • Naslov izvornika: Imprimatur

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 895 g

Rujan je 1683. godine, opsada Beča u punom je jeku, cijeli kršćanski svijet strepi hoće li Turci osvojiti habsburšku prijestolnicu. Doba je najmoćnijih kraljeva: Luja XIV., Karla II., Leopolda I., Vilima Oranskog, vrijeme kada se povijest Europe i svijeta piše i utvrđuje za stoljeća koja dolaze. U Rimu je na vrhuncu moći papa Inocent XI.
U jednome rimskom prenoćištu gost umire od tajanstvene bolesti. Sumnja se na crnu smrt, pa gostionica postaje karantena. Gosti u strahu jedan od drugoga poduzimaju svoju istragu koju vodi opat Atto Melani. Sa svojim pomoćnikom, slugom iz kuhinje, Atto Melani neočekivano se nađe u srcu opasnosti i povijesnih zbivanja, otkriva tajne kraljevskih obitelji, neprimjerene financijske poslove pape Inocenta XI., alkemijske laboratorije, urotu unutar urote.
Imprimatur je roman koji se temelji na istinitoj, očima javnosti često nedostupnoj arhivskoj građi koju su Rita Monaldi i Francesco Sorti sakupljali više od deset godina. Imprimatur je knjiga koja je zabranjena u Italiji jer su proturječja o blaženom papi Inocentu XI. preplašila mnoge uglednike. Imprimatur je bestseler preveden na više od dvadeset jezika.

Fantastična priča o špijunaži iz doba baroka.
La Stampa

Imprimatur je raskošna i napeta književna igra prepuna zagonetki i aluzija na pisce poput Dantea, Agathe Christie, Dumasa i Conana Doylea.
El País

Čemu se više diviti: strasti, golemu pripovjedačkom daru i znanju autorâ ili majstorskom stilu i nadmoćnom jeziku ove očaravajuće književne kreacije?
Le Monde

Pljesak u kojem je nekoć uživao Eco sada će slušati Monaldi i Sorti.
Handelsblad

Slučaj Imprimatur

Jutarnji list, Tanja Tolić, 17.05.2008.

Prvi roman, nedavno preveden na hrvatski, izazvao je kontroverze u Italiji jer, tvrde autori, otkriva sramotne financijske veze pape Inocenta XI. i protestantskog vođe.

U krčmi “Kod paža”, u Rimu u rujnu 1683., igrom slučaja naći će se na istom mjestu 12 ljudi. Već prvoga dana stradat će francuski plemić di Mourai. U strahu da je obolio od kuge, vlasti će zapečatiti gostionicu i preživjelih 11 gostiju ostat će zatvoreno 14 dana. Potom će krčmar dobiti udarac u glavu od kojeg se neće sasvim oporaviti do kraja romana od 649 stranica, a onda će sudbina udariti i ciničnog Engleza koji će doista oboljeti od kuge.

No, Mourai, zbog kojeg cijela nevolja i kreće, u osvit turske opsade Beča, zapravo je ubijen. Opat Melani, barokni Sherlock Holmes, krenut će u istragu s kuhinjskim pomoćnikom, a napeta avantura odvest će ih u rimske katakombe, tajne kraljevskih obitelji, špijunske zagonetke, alkemijske formule i - odaje papinskog liječnika gdje se krije najveća tajna.

Imprimatur”, roman koji su napisali Rita Monaldi (42), klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve, i njezin suprug Francesco Sorti (46), teoretičar glazbe i novinar (s djecom žive između Beča i Rima), zapravo je roman o 13., sporednom liku - papi Inocentu XI., kojeg je narod nakon smrti 1689. slavio kao sveca.

No papin je put od narodnog obožavanja do proglašenja blaženikom 1956. bio prilično dug. Dio odgovora na pitanje zašto može se naći upravo u ovome romanu, koji razotkriva (tvrde autori) nedopuštene financijske veze pape i protestanta Vilima Oranskog, engleskog vladara koji je protjerao s prijestolja katolike Stuarte i tako izbrisao mogućnost da stanovnici Otoka ikad službeno prigrle katoličanstvo.

Monaldi i Sorti više su od deset godina proučavali arhivsku građu da bi napisali “Imprimatur”, preveden na više od 20 jezika i prodan u 45 zemalja. Još su šest godina gutali prašinu da bi napisali drugi i treći nastavak, “Secretum” i “Veritas”, koji nisu prevedeni na hrvatski. Bračni par namjerava napisati još četiri knjige, a njihovi će naslovi zajedno tvoriti sljedeću rečenicu: “Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum…” Ili: “Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...” Kako završava rečenica, autori ne žele otkriti, no poznato je da svaki od nastavaka prati povijesne intrige svoga doba - urote, krivotvorine i otkrića koja ujedno radikalno mijenjaju i stvarno tumačenje povijesti.

Autori “Imprimatura” tvrde da su likovi u knjizi stvarni, a onima koji nisu iskustva su do te mjere povijesno moguća da su možda doista i mogli postojati u krčmi “Kod paža” u 17. stoljeću. Podugačke napomene na kraju romana, na ukupno 40 stranica, pokazuju što su zapravo sve pisci otkrili slijedeći trag papinskog novca, ali i trag izdaje.

Pišući roman, nesumnjivo su razmišljali i o marketingu, pa su tako i njih dvoje likovi svog romana - mladi bračni par koji je otkrio strahovitu tajnu pa u strahu od Vatikana mora pobjeći u Beč, gdje im se briše svaki trag.

Monaldi i Sorti više su od deset godina prikupljali arhivsku građu da bi napisali roman od 649 stranica. Tvrde da su morali pobjeći iz Rima, od Berlusconija. To, naravno, nije istina jer i dalje mirno putuju od Beča u Rim i natrag, a često ih se može vidjeti i na europskim sajmovima knjiga. Nije istina niti da je njihova knjiga zabranjena u Italiji; sami su je odlučili tamo ne objaviti smatrajući da je tema škakljiva. Prvo izdanje “zabranjena” knjiga doživjela je tako u Nizozemskoj, što je stvorilo dobru pozornicu za dramu koja će se naknadno razviti jer je “Imprimatur” uspio s prvih mjesta top-lista istisnuti “Da Vincijev kod”, a dobio je i laskave usporedbe s Ecovim “Imenom ruže”. I jedno i drugo stoji.

Monaldi i Sorti neće vas razočarati, osim malo na kraju. Kao što su vješto izreklamirali svoje djelo, ostavljajući granice između istine i promocije mekima, tako će vas napeto voditi i kroz debelu pripovijest. Dok trčite, listajući i gutajući stranice ovog vrhunskog krimića, uz koji ćete mnogo naučiti o povijesti i glazbi, pripremite se na naglo kočenje u posljednjem poglavlju. Kraj se nekako labavo raspetljava; dođe a da i ne primijetite. Još biste čitali, želite da se tajne razotkriju uz proklamacije, da urotnici budu kažnjeni, a ubojice ne budu ubojice. Ništa od toga.

Povijest pišu pobjednici, a ovaj je roman posvećen - pobijeđenima. Kako bi izgledala njihova verzija povijesti? Upravo ovako. Kao stvarni život. U njemu nema jamstva da će se dobra drama prevoriti u raskošnu katarzu. 

Zatajeni romani i kastrirani špijun

Jutarnji list, Inoslav Bešker, 17.05.2008.

Na ovogodišnjemu torinskome Sajmu knjiga u četvrtak 8. svibnja predstavljena je knjiga o knjizi: ‘Slučaj Imprimatur’. Njezin autor Simone Berni predstavljen je tu i na Internetu kao ‘stručnjak za zabranjene knjige’. Zabranjene? Druga i treća knjiga sage - ‘Secretum’ i ‘Veritas’ - tiskane su na talijanskome 2005 i 2006, ali u Nizozemskoj. Tamošnji nakladnik De Bezige Bij tiskao je i novo talijansko izdanje samog ‘Imprimatura’. U predgovoru tom izdanju Monaldi i Sorti optužuju Silvija Berlusconija da je faktički zabranio knjigu u Italiji da se ne zamjeri Katoličkoj crkvi. ‘Imprimatur’ je, doduše, prije pet godina izdala nakladna kuća Mondadori, koju je Berlusconi preuzeo nakon dugog okršaja. Bestseller je stvoren bez reklame, kažu, drugo izdanje je kasnilo, treće još više, pa je knjiga iščezla iz knjižara, dok je milanski Il Giornale, u vlasništvu Paola Berlusconija, Silvijeva brata, objavio krajnje negativnu recenziju tvrdeći da su ‘dojadili ljudi kao’ Monaldi i Sorti. Knjige nema na talijanskom tržištu, kažu, a prevedena je na 22 jezika i izdana u 53 zemlje, nadmašivši sve osim Ecova ‘Imena ruže’ - a u Italiji je nestala i iz Mondadorijeva kataloga, iako je knjižari još traže. Taj je škandal bio tema dana na Sajmu knjiga u Frankfurtu ‘06.

Autori nas uvjeravaju da je to sve stoga što su u lošem svjetlu, a na temelju povijesnih dokumenata, u ružnu svjetlu ocrtali papu bl. Inocenta XI (Benedetta Odescalchija), suvremenika pobjede Jana Sobieskoga nad Turcima kod Kahlenberga blizu Beča. Tvrde da je zbog njihovih otkrića propao plan da se, poslije napada na New York 11. rujna 2001, baš taj papa kanonizira u sveca, kao simbol kršćanskog trijumfa nad islamom, pa se pribjeglo ‘zamjenskom svecu’, kapucinskom propovjedniku Marcu iz Aviana (Carlu Domenicu Cristoforiju) koji je propovijedao habsburškoj vojsci pod Bečem 1683, Budimom 1686 i Beogradom 1688, kanoniziranome 27. travnja 2003 ‘a da nitko za nj nije znao’. Eto zašto su, vele, prisiljeni objavljivati i na talijanskome izvan Italije, u Amsterdamu, koji je bio utočište i piscima ranijih stoljeća, uteklih od Inkvizicije.

Povijesno kuriozniji od pape Odescalchija nesumnjivo je protagonist njihovih romana Atto Melani (1626-1714), operni pjevač kastrat, poznatiji u svoja doba nego osam desetljeća mlađi Farinelli (Carlo Broschi) u svoja, pa i zato što je Melani bio i špijun, i diplomat, i pisac. Uškopljen je prije puberteta i mutiranja, da bi sačuvao visok glas (to je sakaćenje provođeno da bi se sačuvao visok glas, obično kontratenor altus, gibak poput ženskoga za kolorature, ali sa snažnom emisijom tona zahvaljujući odraslim plućima). Jean de La Fontaine mu je, oduševljen njegovom interpretacijom naslovne uloge u Rossijevu ‘Orfeju’, posvetio pohvalnu pjesmu (nipošto basnu). Ponetko je shvatio doslovce parabolu o Orfeju da je vjerovao kako Melanijev glas može liječiti od zmijskog ujeda (kakav je Euridiku otpravio u Had). Među Melanijeve obožavatelje uvrstio se i Inocentov smrtni neprijatelj Louis XIV. To je iskoristio njegov premijer kardinal Jules Mazarin (Giulio Raimondo Mazzarino), koji se na dvor uvalio prvo kao nuncij Urbana VIII pa ga je kardinal Richelieu, premijer Louisa XIII., uzeo za tajnika i ishodio za nj kardinalski šešir (iako nikada nije bio svećenik, tada se tako moglo), a zatim ga je kraljica Ana Austrijska uzela i za premijera i za ljubavnika. Mazarin je shvatio da Melani, gostujući na dvorovima kao Pavarotti svog doba, može poslužiti za tajne zadatke, i kao promatrač i kao pregovarač. Iako nije uspio u prvoj misiji - da u Münchenu 1657 nagovori kneza izbornika Ferdinanda von Wittelsbacha, francuskog saveznika, da se kandidira za rimskog cara i pomrsi račune Leopoldu I nakon smrti njegova oca Ferdinanda III habsburškoga - Mazarin se uvjerio u kapacitete i diskreciju pjevača. Poslije Mazarinove smrti Melani je u dugoj, osobnoj i epistolarnoj vezi s kardinalovom nećakinjom Marijom Mancini, bivšom ljubavnicom Louisa XIV. a kasnije i savojskog kneza Carla Emanuelea (njen se lik vidi na timpanu rimske crkve sv. Vinka i Staša koju je Mazarin dao podići nasuprot Fontani di Trevi). Protjeran iz Pariza, Melani se našao u službi kardinala Giulija Rospigliosija, slijedio ga je i u konklav poslije smrti Aleksandra VII (Fabija Chigija), gdje je Rospigliosi 1667 izabran za papu kao Klement IX, pa se pjevač mogao uz papinsku intervenciju vratiti na dvor Louisa XIV, gdje je dobio naslov opata (iako ni on nije bio svećenik) i godišnju rentu od 3000 livara. Ostatak dugog života posvetio je diplomaciji, kako u službi francuskog Kralja, tako i kao posrednik među talijanskim državicama, ostavivši prilično bogatstvo i mnoge knjige. Naravno da su Sorti i Monaldi ‘našli’ njegova izgubljena pisma, gradeći i na nekima od njih svoje zaplete.