Hotel Wartburg
19,90 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 216
-
Datum izdanja: travanj 2022.
-
ISBN: 978-953358452-2
-
Vrsta uveza: Tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 345 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg.
Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.
Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.
‘Hotel Wartburg‘ Zorana Žmirića suočava nas sa spoznajom da se može biti i dobar i loš, i drag i opak u istoj osobi, a frustracija plate drage osobe
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 27. svibnja 2022.
Stara fraza “o pokojniku sve najbolje” pretpostavlja da smrt briše sve loše što je netko za života napravio i vraća ga na tvorničke postavke.
Tome se nalogu ljudi većinski i krotko pokoravaju, valjda u nadi da će i sami jednoga dana uživati u sličnoj milosti iskupljenja. No, čak i rijetki grintavci koji se tome uporno odupiru moraju priznati kako ih smrt ne nadahnjuje na preveliku kritičnost, osobito ako se radi o pokojniku koji nije bio javna osoba, nego im je poznat iz sasvim privatne, dakle, obiteljske, prijateljske ili susjedske sfere.
Vjerojatno je stvar u tome da dramatična objava nečijeg konačnog odlaska u nama aktivira memorijsko sito koje, ponekad i mimo ili čak protiv naše volje, prosijava samo lijepe uspomene i tjera nas da o pokojniku mislimo kao o čovjeku bez mrlje. Upravo zato, dok ožalošćeni stoje u raspršenim grupicama čekajući da kolona krene za lijesom od grobljanske kapele do posljednjeg počivališta, možemo sa svih strana slušati kako je siroti taj i taj bio dobrica koji bi ti “dao krvi ispod vrata” (kao da bi mu je itko odatle tražio?!).
Osim što su, barem na deklarativnoj razini, obilježeni granitnim jednoumljem sjevernokorejskoga tipa o moralnim i drugim kvalitetama pokojnika, sprovodi su zanimljivi i stoga što sumnjičavijima iz povorke nude priliku za svojevrsni memory check.
Ako niste baš slomljeni žalošću ili obuzeti zebnjom da se smrt svima (pa i vama) primiče, možete svjedočiti zanimljivom fenomenu: da se uspomene nekih, pače mnogih ljudi na iste događaje s istim protagonistima veoma razlikuju od vaših.
Tako i narator “Hotela Wartburg” Zorana Žmirića na očevu sprovodu s mnogih strana sluša kako je njegov tata bio duša od čovjeka, premda su njegova sjećanja na toga pravednika među susjedima sasvim oprečna. Tko je u pravu?
Ganuti znanci ili kudikamo suzdržaniji sin? Konačno, mogu li obje strane polagati pravo na tvrdnju kako govore istinu? Cijeli roman ispisan je da bi se odgovorilo na ovo pitanje.
Priča koju nam Žmirić pripovijeda protegla se na četvrt stoljeća i prati jednu po mnogo čemu tipičnu radničku obitelj iz Rijeke. Njezino je prebivalište poznato, ali ustvari nije važno, jer u ovoj knjizi nema ni mora, ni sunca, ni turista, ni plaža, i ona se mogla situirati u bilo kojemu predgrađu u kasnim godinama jugoslavenskog socijalizma.
Obitelj su stari, stara, narator i njegova mlađa sestra, a Wartburg je njihova najvrednija imovina i neka vrsta sidrišta svih epizoda njihove povijesti. Jesu li oni sretni? Na puno načina jesu, ali na barem jedan nisu. Stari se brine za obitelj, privređuje u skladu s mogućnostima, vrijedno radi, vikendima vodi ženu i djecu na izlete, vodi računa da je u školi sve kako treba...
On, međutim, ima i dva razmjerno krupna problema: škrt je na emocijama, a velikodušan na alkoholu. Kad popije, zna dignuti ruku, ne često, ali, naravno, i jednom je zastrašujuće previše. A njemu se to dogodilo više nego jednom.
Svi članovi obitelji djeca su svoga vremena. Otac je formatiran u ambijentu koji je na sporadične provale obiteljskog nasilja gledao kao na prirodno pravo svakoga muškarca, majka je, pak, odgojena da šuti i trpi. Naratoru će rano postati jasno kako tu ništa nije ni normalno ni dobro, ali nema izbora, jer druge obitelji nema. Zato će svoje nježne godine provesti opterećen stalno tinjajućim strahom od oca, pokušavajući samoga sebe odgojiti kao drugačijeg muškarca.
Hoće li u tome imati uspjeha? Ne bih htio spojlati, ali možda ipak mrvicu smijem, jer vam ne želim otkrivati radnju, nego samo naznačiti duh romana. Žmirić ga je raspisao u kratkim poglavljima/pričama, bez cifranja i digresija, škrtim stilom visoke funkcionalnosti, hladno evidentirajući zbivanja, a ne tumačeći ih, dakle, susprežući emocije. To će reći kako sin nije postao pljunuti otac, ali kao da ni sam ne može uteći od prokletstva zatajivanja vlastitih osjećaja.
”Hotel Wartburg” podsjetnik je, netko bi mogao reći, na nedavna, a opet tako različita vremena kad problem obiteljskog nasilja naprosto nije bio problem.
Ono se “samo” događalo, redovito i obilno. Nisam, međutim, siguran da je danas situacija puno bolja. Sama činjenica što je neko ponašanje prepoznato kao ozbiljan društveni problem, nije taj problem iskorijenila. Nisam siguran ni da ga je umanjila. Žmirićev roman k tome nas dojmljivo, štoviše potresno suočava sa spoznajom da se može biti i dobar i loš, i drag i opak u istoj osobi, te da cijenu svačijih frustracija obično plate oni koje najviše voliš.
Današnjom Hrvatskom mogu biti zadovoljni samo oni bliski vlasti
Gea Vlahović, Express 24sata, 16. srpnja 2022.
U povodu izlaska njegova najnovijeg romana, s piscem razgovaramo o tome što motivira njegove likove, kako pronalazi svoje priče i koja je veza između književnosti i oprosta
izdanju Frakture nedavno je objavljena nova knjiga riječkog pisca Zorana Žmirića, "Hotel Wartburg", topla, intimistička oda djetinjstvu i davno izgubljenom vremenu u priči o obitelji i odrastanju u 70-im godinama prošlog stoljeća. Romanu je naslov dao automobil istoimene marke, čiji će dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektati ponovno u memoriji pripovjedača i poslužiti mu kao prostor fiktivnog naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik tog Wartburga nego otac svojem sinu. Kolumnist, pisac i glazbenik, Žmirić (1969.) nagrađivani je autor mnogih romana, od kojih su najzapaženiji "Blockbuster" (2009.), "Putovanje desnom hemisferom" (2017.) te "Pacijent iz sobe 19" (2018.). Na književnu je scenu stupio 2002., zbirkom priča "Kazalište sjena". Objavio je još knjige "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man" (kolumne, 2005.), "Riječke rock himne" (publicistika, 2011.), "Snoputnik" (roman, 2014.), "Zapisano metkom" (pjesme, 2015.) i "Kaleidoskop" (proza, 2019.). U povodu izlaska njegova najnovijeg romana, s piscem razgovaramo o tome što motivira njegove likove, kako pronalazi svoje priče i koja je veza između književnosti i oprosta.
Express: "Hotel Wartburg" knjiga je o obitelji, o odnosu oca i sina, emocionalnom obračunu s djetinjstvom, razumijevanju i oprostu, ali i knjiga koja na vrlo precizan i nepretenciozan način prenosi Zeitgeist jednog specifičnog doba na ovim prostorima, i to iz perspektive djeteta. Kako ste pronašli ovu priču? Kako općenito pronalazite svoje priče i kako birate kako ćete ih uobličiti?
Uvijek krećem od ideje. Oprost kao trenutak bez kojeg ni pojedinac ni društvo ne mogu naprijed držao me već neko vrijeme; provlačio sam ga i kroz roman "Pacijent iz sobe 19", gdje glavni lik razmišlja o tome kako je nebrojeno mnogo puta čuo rečenicu "Oprostio sam, ali nisam zaboravio", pa tragom toga zaključuje kako to nema nikakvog smisla, jer – ako nekome nešto oprostiš, zašto bi to onda pamtio i uopće ikad više spominjao? Temu sam, dakle, imao odavno, samo sam čekao okvir u koji ću je smjestiti, a pojavio se u razgovoru s urednicom koja je u jednoj kraćoj crtici iz mog djetinjstva prepoznala materijal za roman. Kad pronađem temu, tražim glas i odvagujem je li uvjerljivije prvo ili treće lice. Kad sam s tim zadovoljan, počinjem pisati. Priču gradim metodom Frankensteinova čudovišta: dio uzimam iz svoje ili tuđe biografije, a dio izmislim. Jednako je i s likovima. U liku Vanje Kovačevića iz "Pacijenta iz sobe 19" desetak je različitih likova, takva osoba jednostavno ne može postojati, stvorena je isključivo kako bi se u njoj zrcalila dijagnoza hrvatskog društva.
Lik oca iz "Hotela Wartburg" kreiran je od nekoliko ljudi; djelomično se oslanja na mog oca i većinom na nekoliko susjeda generacije mojih roditelja koje pamtim iz mladosti. Samo pisanje ide mi glatko i bez zapinjanja, zato što prije pisanja radim mnoge pripreme, što mi olakšava nošenje s tekstom. Mnogo mi je teži onaj dio nakon objave knjige, kad me čitatelj poistovjeti s naratorom, pa krenu pitanja zbog kojih se moram braniti od fikcije, objašnjavati kako nisam protagonist svojih priča.
Express: Jednom ste rekli da su sve vaše knjige pokušaj pronalaska odgovora na pitanje tko smo mi i što uvjetuje naše odluke. Kako se ovaj roman nadovezuje na vaše prethodne knjige? Na koji način odgovara na to temeljno pitanje? Jeste li pronašli odgovor na to tko ste i što uvjetuje vaše odluke?
Vjerujem da sam pronašao odgovor, samo što on nije univerzalan jer ni naša iskustva nisu univerzalna nego duboko osobna. Tako je i odgovor na to pitanje, kad ga pronađemo, bezvrijedan bilo kome osim nama. "Hotel Wartburg" idejno je svakako dio te cjeline jer doista se u svim knjigama bavim pitanjima o tome što uvjetuje naše odluke i imamo li snage oduprijeti se i djelovati suprotno od onoga što nas je formiralo. No, za razliku od likova u "Blockbusteru" i "Pacijentu", liku iz "Hotela Wartburg" polazi za rukom nadrasti okolnosti koje su ga stvorile takvim kakav jest. On iz te priče izlazi kao pobjednik.
Express: Imate prilično raznoliku biografiju – pisac, novinar, glazbenik, fotograf, pokretač portala za računalne igre pa filmskog portala… Nedavno ste se vratili iz Irske, gdje ste se neko vrijeme okušali kao radnik migrant. Što ste vi, ponajprije? Što vas pokreće, koja je vaša strast?
Treba biti pošten i kazati kako uz gotovo sve nabrojeno treba dodati – bivši. Odavno nisam ni novinar niti glazbenik, a fotografijom sam se neko vrijeme bavio iz hobija. No uvijek sam ono što u tom trenutku radim, a ponajviše od toga sam ipak pisac jer time se najdulje i najintenzivnije bavim i izražavanje kroz tu formu najviše me definira. U pisanju me pokreće propitkivanje odnosa s drugi ljudima jer mi se čini kako je većina naših emocija uvjetovana međuljudskim odnosima. Ako ste u dobrom odnosu s partnerom, kolegama s posla, s obitelji…, iz toga proizlazi zadovoljstvo, kako samim sobom tako i drugima. Ako nismo u mogućnosti iskomunicirati odnos između sebe i okoline, tada dolazi do fatalnih zastoja i nezadovoljstvo raste. Ako ne možemo prihvatiti drugačije od nas, ako im neprekidno nešto zamjeramo, mjerimo ih i uspoređujemo sa sobom, uvjereni kako smo mi osnovno mjerilo svijeta, tad raste ljutnja. Time se ponajviše bavim i u tome nalazim inspiraciju, u načinu na koji promatramo i prihvaćamo sebe i okolinu.
Express: U ovom romanu razlažete generacijski kod socijalističke obitelji 70-ih godina prošlog stoljeća. U kojoj mjeri vremenska distanca izoštrava optiku kojom promatramo društvene odnose u nekom davnom vremenu?
Odmak nam daje priliku da usporedimo prije i poslije i, bez te distance, tapkali bismo u mjestu. U generaciji mojih djedova i baka djeca su bila neki sporedni likovi na koje se čekalo da odrastu i krenu raditi rame uz rame s roditeljima. To je vrijeme u kojem djeca nisu ni prilazila stolu tijekom ručka; dobila bi obrok nakon što bi stariji završili s ručkom ili bi jela u kakvom kutku. Svaki neposluh se kažnjavao, djecu se batinalo počesto nemilosrdno i slalo ih se bez večere na spavanje. Zamislite kako funkcionira obitelj u kojoj se djetetu uskraćuje obrok, gdje se djetetu ne dopušta biti dijete? Danas je to nezamislivo, ali to je bila njihova stvarnost i njihova normalnost. Kad su ta djeca odrasla, svoju su djecu odgajala malo civiliziranije, no i dalje je komunikacija između roditelja i djece postojala uglavnom da bi se pokazala dominacija ili izrekla kazna. Moju generaciju također su često fizički kažnjavali, djecu se pod normalno šamaralo, a najlošije u tome je to što nitko to nije vidio kao problem. Dapače, nakon fizičkoga kažnjavanja uslijedilo bi i psihičko; dijete dobije batine pa mu zabranjuju plakati. Samo rijetki nastavnici koji su na djeci primjećivali tragove fizičkog nasilja pozvali bi roditelje na razgovor. Većina ih se u to nije petljala, dobrim dijelom i zato što je bilo i učitelja kojima nije bilo mrsko na učenika zamahnuti rukom. Danas toga nema uopće. I neka nema. Jednom će valjda nestati i ostale anomalije. To je ono na što oslanjam odnose u "Hotelu Wartburg".
Express: Svoje likove i njihovo vrijeme promatrate s toplom, gotovo nostalgičnom naklonošću. Između njih onda i nas danas zjapi golema provalija raspada Jugoslavije i ratova na Balkanu. Ima li ipak nešto po čemu smo i dalje ostali isti? Je li ostalo nešto što nas povezuje s njima? Ako postoji u vama nostalgija, za čim najviše žalite?
Nisam nostalgičan tip više nego što je to uobičajeno. Rado se sjetim djetinjstva, zavirim tamo i zbog pisanja, ali me prošlost kao takva ne fascinira i ne dajem joj prednost osim da je usporedim sa sadašnjošću i odmjerim jesmo li i, ako jesmo, koliko smo napredovali kao društvo. Ljudskost i neljudskost svojstvene su svakom vremenu. Političari se na ovim prostorima oduvijek trude da ljudi što ozbiljnije shvate njihove ideje i sustave, no ljudi su sve to preživjeli, a s nekima od njih preživjela je i ljudskost. Rijeka je u manje od 80 godina bila pod sedam država, od kojih je svaka imala svoju posebnost, no svim tim sustavima zajedničko je to što ih je čovječnost nekako nadživjela. Sjetimo se samo strašnih poplava otprije 7−8 godina, kad su se ljudi samoinicijativno organizirali i krenuli prikupljati pomoć za stradale, kako u Slavoniji tako i u BiH i Srbiji, a od političara istodobno nije bilo ni glasa. Kad je ta epizoda završila, političari su, kao žohari kad ugasiš svijetlo, opet izmiljeli iz svojih mrakova i nastavili potpaljivati strasti i njegovati kult žrtve. Čini mi se kako se ljudi i nevolje svako malo nađu u zajedničkoj vreći, koju netko odozgo trese, pa se međusobno kao kamenje sudaramo i tako zajednički brusimo sve dok se do kraja ne izbrusimo i ne postanemo svoja najbolja verzija.
Express: Za mnoge rođene i stasale prije raspada Jugoslavije vrijeme se dijeli na 'prije' i 'poslije'. Je li tako i za vas? Opterećuje li vas ta vrsta raspolućenosti, ta neka vrsta dualnoga iskustva koje održava na životu začarani krug određenosti prošlošću?
Od prošlosti ne treba bježati nego je treba promatrati u kontekstu kojem pripada i unutar kojeg ima svoje značenje. Ne treba je idolizirati kao niti plakati za njom. Prošlost služi tome da vidimo što danas možemo bolje i to bi joj trebala biti primarna uloga.
Express: Kao invalida Domovinskog rata moram vas pitati jeste li zadovoljni današnjom Hrvatskom. Što bi na nju rekao otac iz vašeg romana, da je poživio?
Današnjom Hrvatskom može biti zadovoljan samo onaj tko je blizak vlasti, a otac iz mog romana nije oportunist. Tako da bi višestranačkom Hrvatskom bio zadovoljan u jednakoj mjeri u kojoj je u mojem romanu bio zadovoljan jugoslavenskim jednopartijskim sustavom, za koji kaže: "To ti je k'o nogomet. Za dobru partiju trebaš dobre igrače. Nema toga kod nas odavno".
Express: Prije malo više od dvije godine dogodila se pandemija, na koju se nadovezala ruska invazija na Ukrajinu, iz čega je proizašla globalna kriza bez presedana. Ima li ova situacija potencijal da izazove neke nužne promjene u našem načinu razmišljanja?
Ova situacija već izaziva promjene u razmišljanju. Nekako mi se čini da ljudi opreznije i mudrije biraju prioritete. Nešto će se svakako morati dogoditi; u prošlosti su ovakve situacije uvijek uvjetovale promjene, a čini mi se kako promjene nikad nisu bile nužnije nego što je to danas. Možda se te promjene i neće dogoditi prirodno nego će na neki način biti nametnute, no možda nas ta kriza nagna da se okrenemo sebi, ne u sebičnom smislu nego da pounutrimo i pozabavimo se svojim malim svjetovima, da iznova podesimo svoju unutarnju navigaciju. Zapravo, sad kad razmišljam o vašem pitanju, mislim da nam ništa drugo neće ni preostati.
Express: Pandemija je razotkrila jedan novi fenomen – pad povjerenja u znanost. Vjerujete li vi da znanost može imati odgovore na aktualne probleme današnjice? Ako ih nema znanost, tko ima?
Upravo tako, ako ih nema znanost, tko ih ima? Jer znanost možda i nije uvijek imala odgovore, ali se jedina uvijek trudila pronaći ih. Oni koji nastoje potkopati nastojanja znanosti nisu nimalo dobronamjerni i daleko su od humanizma. No treba biti pošten i kazati kako smo pandemiju i ostale promjene dočekali odavno živeći u svijetu u kojem je sve vijest, sve je važno i svi su pametni i stručni, a tamo gdje je sve vijest i sve je važno i gdje su svi pametni i stručni, na kraju ništa nije ni vijest ni važno, a pametne i stručne možda bi svijećom pronašao neki novi Diogen. Dostupnost svega stvara zaglušujuću buku i prosječnom čovjeku se u tome nije lako snaći, i tek rijetki uspijevaju ostati fokusirani. U novije doba nisu internet preplavili jedino samoprozvani stručnjaci; tijekom cijele ove pandemije u javnosti su se pojavljivali i potvrđeni stručnjaci koji su mnogo puta imali oprečne stavove o bazičnim stvarima. Također, mnogi su znanstveni stavovi dolazili od stručnjaka bez trunke morala, iza kojih je stajao profit. Uvijek je dovoljno pogledati tko od određene krizne situacije ima korist da bi ti bilo jasno zašto se neka ideja gura više od druge. Gdje god se okrenete, vidjet ćete kako je sustav zdravstvene zaštite gotovo isključivo usmjeren na zaradu. Kako se onda čuditi laicima koji su se u šumi informacija osvrtali čas tamo, čas ovamo, pokušavajući pronaći nešto za što bi se uhvatili i na tome dugoročno zadržali?
Express: Razdoblja velikih kriza dodatno naglašavaju ulogu umjetnosti kao prijeko potrebnoga katalizatora stvarnosti; umjetnost nam pomaže bolje razumjeti neshvatljive stvari. Kako vi doživljavate svoju ulogu umjetnika? Nalazite li ikakvu kreativnu inspiraciju u tom smislu u suvremenom (post)pandemijskom trenutku?
Dok pišem, otvaram pitanja na koja sam sebi dajem dogovore, a ako to i ne uspijem, zadovoljan sam time što sam uopće postavio pitanje i eventualno ostavio prazno mjesto za neki budući odgovor. Konačno, kao ljudi rastemo zato što propitkujemo stvari, a umjetnost je tu važna zato što govori univerzalnim jezikom koji ostavlja i prostor za interpretaciju, daje nam mogućnost da praznine popunjavamo na način koji nas čini boljima, zadovoljnijima, i na kraju iskusnijima…
Express: Koliko vam je važna "političnost" teksta koji pišete?
Nimalo. Da mi je važna, ne bih nikad objavio ni "Blockbuster" niti "Pacijenta". Dok pišem, ne razmišljam o tome kako će moj tekst rezonirati s kritikom ili publikom, ulazim u njega iskreno i bez kalkulacije.
Express: Rođeni ste i živite u Rijeci, koja je imala sreću biti proglašena europskim gradom kulture. Realizaciju izvedbenog dijela programa nakon petogodišnjih priprema, nažalost, omela je pandemija, no tragovi EPK – Rijeka 2020. ipak bi trebali biti vidljivi. Jesu li? Je li taj projekt donio gradu očekivan vidljiv napredak ili se pokazao kao katastrofa?
Tijekom pripreme za kandidaturu Rijeke za EPK bio sam na javnim raspravama na kojima je većina riječkih kulturnjaka mozgala o konceptu s kojim se na kraju Rijeka i kandidirala za taj naslov. No kad je grad proglašen europskom prijestolnicom kulture, većina tih ljudi naprosto je nestala, a na mjesta voditelja pojedinih projekata dovedeni su ljudi izvan Rijeke. Koliko znam, Riječanima to nije dobro sjelo jer su bili mišljenja da nova ekipa ne razumije ni Rijeku niti Riječane, no meni je to bio logičan potez jer netko tko stvara kulturu nema nužno organizacijske i provedbene vještine, pa mi se činilo kako će taj prijelazni period u kojem će ljudi s iskustvom, ruku pod ruku s riječkim umjetnicima, Rijeku na najbolji mogući način pozicionirati na mapu europske kulture. S tim sam uvjerenjem u tom periodu napustio Rijeku i nisam imao uvid u to što se s cijelom tom pričom događa. Bio sam tek jedan od sudionika na jednoj zbirci pripovijedaka koja je nastala unutar jednog od EPK projekata i taj angažman pamtim po tvrdoj komunikaciji, teškoj i hermetičnoj. Tad sam se konkretnije zainteresirao za ukupnost rada EPK tima i razgovarao s nekoliko riječkih umjetnika, čiji je zaključak bio kako je Rijeka doista imala sreću biti proglašena europskom prijestolnicom kulture, no da je imala još i veću sreću što je pandemija sve zaustavila i time spriječila da na vidjelo izađu sve manjkavosti takvog rada. Na stranu kolege koji ne žele o tome javno govoriti, a čemu ne odmaže ni to što nitko iz EPK nije dovoljno vidljivo rekapitulirao svoj minuli rad, no meni se čini kako je postojala odlična ideja koja se ipak na kraju materijalizirala u neku dugoročnu korist. U prvom redu tu mislim na realizaciju projekta Dječja kuća, zatim na Muzej Grada, kao i na Gradsku knjižnicu i MMSU, te svakako na stalni postav Muzeja Grada u Palači šećera.
Express: Pišete li možda već neku novu knjigu?
Upravo pišem nešto novo. Ja u biti uvijek pišem, čak i kad pred sobom nemam kompjutor. Pišem u glavi, upalim misaoni ekran i tipkam.
Express: Veliki narativi stvorili su narode i skicirali povijest. Što možemo iz priča saznati o našem svijetu danas? Kako će neke buduće generacije gledati na početak trećeg desetljeća 21. stoljeća?
Čini se da se još samo umjetnici ne boje baviti se osjetljivim pitanjima na kojima temelje dio svoga kreativnog rada i, da nije njih, vjerujem kako bi u budućnosti ljudi mislili da danas među nama nije bilo slobodnomislećih jedinki nego smo svi bili dio istog misaonog pudinga. Zato cijenim svakoga tko je odabrao kroz umjetnost postavljati pitanja važna za društvo.
Zoran Žmirić: Moje pisanje nalik je na gothic rock
Andrija Škare, F-magazin, 11. svibanj 2022.
Sa svojom jubilarnom, desetom knjigom Zoran Žmirić predstavio se u novom, svojim čitateljima pomalo neočekivanom izdanju. Naravno, i dalje je to onaj dobri, stari Žmirić koji svojim prepoznatljivim stilom ispisuje rečenice pune emotivnog naboja, ali ovaj put pisac se uhvatio teme kojom se prije nije bavio i nije se moglo ni naslutiti da će ona biti u središtu njegova autorskog interesa.
Ovo je tvoja deseta knjiga. Ako uzmemo u obzir da se pisac mijenja i raste iz knjige u knjigu – po čemu je ova različita od svih drugih? Ima li u njoj nečega čega u prethodnima nije bilo, jesi li zagazio na neki teritorij kojim prije nisi kročio?
Hotel Wartburg se ponajviše razlikuje od ostalih knjiga po tome što je svaka ideja o kojoj sam do sad pisao došla iznutra, nakon dosta promišljanja nekih meni važnih tema i još važnijih poruka koje sam htio kroz te tekstove izreći. No Hotel Wartburg nastao je na nagovor Marine Vujčić. Naime, napisao sam tri kratke scene, a koje su se vrtjele oko automobila Wartburg. Napisao sam to bez bilo kakve ambicije, jednostavno mi se učinilo da bi to ljudima koji prate moju FB stranicu moglo biti zgodno čitati uz jutarnju kavu. Marina je to pročitala i rekla kako tu leži potencijal za roman, na što sam se ja kratko zamislio, a onda slatko nasmijao. No nakon što sam prespavao, shvatio sam da taj triptih doista otvara jednu vrlo posebnu temu za koju nikad nisam mislio da bih se njom mogao baviti. No kad sam krenuo, onda su kola (ili auto, da budemo bliži tekstu romana) krenula nizbrdo i povratka nije bilo.
Wartburg iz naslova, naravno, nije samo automobil. On je i simbol, lajtmotiv i pokretač radnje i još štošta. Možeš li zamisliti ovu knjigu pod nekim drugim naslovom i što misliš, načelno, koliko je naslov važan, koliko čitatelj kroz njega percipira čitavo djelo?
Wartburg je sve to zato što sam priču odlučio graditi oko automobila kao lika, a ne kao obiteljskog prijevoznog sredstva. Taj lik, kao i svi ostali likovi u romanu, trpi posljedice koje na njega ostavlja vrijeme, pa iako je on mehanički lik, nimalo mu ne nedostaje emotivne aure. Zbog svega toga nezamisliv mi je bilo koji drugi naslov. Kad je o naslovima općenito riječ, o nekima razmišljam dugo, za neke otpočetka jednostavno znam da sažimaju ideju romana. Meni je naslov jako važan, on je za čitatelja prva informacija o knjizi, a može biti i posljednja, ako naslov nije pogođen :-)
MENI JE NASLOV JAKO VAŽAN, ON JE ZA ČITATELJA PRVA INFORMACIJA O KNJIZI, A MOŽE BITI I POSLJEDNJA, AKO NASLOV NIJE POGOĐEN.
Odmaknuo si se od ratnih, tj. antiratnih tema po kojima si bio poznat, a zaronio u nešto što može biti jednako traumatično – u obiteljske odnose. Je li pisanje o traumi (ne nužno onoj koju si osobno proživio i iskusio na vlastitoj koži) potenciranje traume ili može biti ljekovito?
Da nije ljekovito, psihoterapeuti ne bi imali posla, a ni neki pisci :-)
Pišeš romane, kratke proze, poeziju, eseje… Kako odlučuješ koja je tema prikladna kojoj književnoj formi i je li to uopće svjesna odluka ili su to procesi koji se odvijaju negdje drugdje, izvan racionalne spoznaje?
Gotovo svakodnevno zapisujem scene kojima svjedočim. OK, ne zapisujem ih uvijek, ali tako zvuči romantičnije :-) Češće ih diktiram u mobitel. Neke od tih scena ispadnu takve da pružaju cijeli niz mogućnosti i tad znam da imam roman. Neke pak funkcioniraju samostalno, pa kad više njih s vremenom posložim na papir, vidim da zajedno tvore zbirku priča. Kod poezije je slično, dosta pjesama prvotno su bile skice za priče, ali sam procijenio da će bolje funkcionirati u poetskom metru. No svima njima zajedničko je to što dijele isti svemir. Volim glavne likove svojih romana stavljati u sporedne uloge u pričama ili dva stiha iz zbirke pretvoriti u poglavlje iz romana. Tako premrežujem sve svoje rukopise i dajem im dodatnu autorsku autentičnost.
Nisi samo pisac, nego si i rocker, nekoć i aktivni. Kako vidiš vezu između svog pisanja i (rock) muzike, postoji li ona uopće?
Nedavno sam se oduševio kad su me u jednom intervju pitali s kojim bih glazbenim pravcem usporedio svoje pisanje. Nisam o tome nikad razmišljao iako sam godinama jednakopravno funkcionirao u tom metajeziku povezanosti dva medija koja mogu pružiti jednako zadovoljstvo i onome tko djelo isporučuje i onome tko ga prima. Meni je na pamet palo da je moje pisanje nalik na gothic rock iako ga zadnjih godina rijetko slušam. No tijekom pisanja slušam glazbu, važna mi je pogotovo ako se glazba u tekstu pojavljuje kao kulisa, što je i u Hotelu Wartburg bio slučaj.
Kad smo već kod toga, nedostaje li ti muzika? Pozornica, bend, publika, onaj živi, pulsirajući rokenrol?
Gotovo da nema stvari koju sam ostavio iza sebe, a da mi nedostaje. Jednostavno ne napuštam ono bez čega ne mogu :-)
Na prijestolju sjedi sultan
Dragan Babić, Kritika HDP, 7. prosinca 2022.
Okidač pripovedačevog povratka jeste auto iz naslova dela, jedno od čuvenih vozila jugoslovenskog zlatnog doba, koji ne samo da se nameće kao simboličko središte narativa, već i simbol srednje klase tog perioda i njenih stremljenja ka boljem
Jedan od razloga zbog kojih se knjige hrvatskih, srpskih, bosanskih i crnogorskih pisaca čitaju bez prevoda na skoro svih područjima – u ovu grupu ne spadaju slovenački i makedonski pisci zbog potreba prevodilačke intervencije koja se umeće između njihovih knjiga i čitalaca – nije samo nasleđe istog jezika koji se danas posmatra na različite načine na skali od „istog“ do „drugačijeg“ (što govori više o onima koji o tome raspredaju uzduž i popreko, najčešće bez preke potrebe), već na ovu recepciju, možda i snažnije od jezika, utiče nasleđe istog društvenog okvira. U vreme Titove Jugoslavije, na celom prostoru okruženom „b.r.i.g.a.m.a“, život je manje-više tekao isto, ili se barem tako predstavljao, i stoga ne čudi što su iskustva različitih ljudi iz različitih gradova neretko bliža i srodnija nego što bismo to na prvi pogled očekivali. Upravo su to zajedničko društveno nasleđe i život kojima se pisci srednje i starije generacije često vraćaju, ali ne toliko zbog političke nostalgije, nego i radi bega u vedriju prošlost i doba u kom su bili mlađi, u fokusu značajnog broja romanesknih izdanja koja se svake godine publikuju na postjugoslovenskom prostoru. Ti romani često imaju istu postavku i kreću se između predstave lične i porodične intime te klasne i društvene priče, dok njihovi završeci zavise od umešnosti autora koji stoje iza njih. Jedno od takvih dela jeste i roman Hotel Wartburg Zorana Žmirića, jednog od retkih uspešnih i priznatih hrvatskih prozaista koji još uvek nemaju adekvatnu recepciju sa obe strane Drine.
Jednostavna postavka
Iako nije do kraja poznato zašto se to desilo sa romanom Pacijent iz sobe 19 koji je, do ovog recentnoga, možda i najuspeliji naslov tog autora, postoje dva moguća razloga za to: njegov vremensko-tematski okvir, kao i činjenica da je pred srpske čitaoce stigao skoro „u paketu“ sa mnogo upečatljivijim romanom Šindlerov lift Darka Cvijetića koji je imao i mnogo bolji prijem, samo pojačan autorovim narednim delom, Što na podu spavaš, kog su pozdravili i čitaoci i kritika i pozorišni stvaraoci. No Žmirić nije bio te sreće, što je svakako šteta, a još veća će biti ako i Hotel Wartburg ostane nedostupan srpskoj publici, što mu se pak nije desilo u okvirima hrvatske književnosti, gde se, izgleda, nametnuo kao jedan od favorita godine. Postavka romana je dosta jednostavna i razumljiva: autor se fokusira na život jedne riječke porodice tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. veka, i to dajući ulogu pripovedača i glavnog fokalizatora dečaku koji napreduje zajedno sa tokom radnje, na kraju došavši do odraslog doba u kom očekuje dete i asocijativno se vraća u prošlost.
Okidač njegovog povratka jeste auto iz naslova dela, jedno od čuvenih vozila jugoslovenskog zlatnog doba, koji ne samo da se nameće kao simboličko središte narativa, već i simbol srednje klase tog perioda i njenih stremljenja ka boljem. Popularni Varburg karavan bio je toliko ukorenjen u psihu i poetičko-društveni okvir posleratne generacije koja je stvarala novu državu da je njegovo prisustvo bilo jednako važno u Rijeci o kojoj piše Žmirić i u Novom Sadu, gde je kultna grupa Atheist Rap ispevala himnu tom divu automobilske industrije i života uopšte. Njegova proizvodnja se – slučajnost ili ne – poklapala sa tim periodom u životu bivše države koji se protezao od pedesetih do devedesetih godina, odnosno u mirnodopsko vreme prosperiteta. Otud Varburg nije samo automobil, i otud Žmirić shvata da nijedan drugi proizvođač na svetu, niti bilo koji drugi model, neće imati tu asocijativnu vrednost kod čitalaca kao što to može ova zverina koja radi sve – i u stvarnosti i u romanu – od vožnje na porođaj i utovara nameštaja do pružanja prostora za odmor i sakrivanje tokom prvih mladalačkih seksualnih avantura. U simboličkom smislu, Varburg je predstavljao ostvarenje davnašnjeg sna o boljem životu koji postoji van televizijskih ekrana i omogućava spokoj svih, pre svega dečaka/mladića/mladog čoveka koji pripoveda Hotel Wartburg.
Otac i sin
Međutim, u životu ništa nije idealno, pa tako ni Varburg nije najbolji automobil na svetu, ma koliko se nama činilo da je tako. Podeljen u tri dela muzičkih naslova („Na prijestolju sjedi sultan“, „The Wall (Happiest days of our lives)“ i „Papa Was a Rollin’ Stone“), Žmirićev roman jasno oslikava razvoj odnosa oca i sina koji de facto jeste najvažnija osovina romana – toliko da su likovi majke i sestre potpuno skrajnuti: prva služi da popravi odnos muškaraca u kući, a druga lebdi kroz tekst kao komentator, javljajući se s vremena na vreme i vodeći svoj život potpuno van granica porodičnih odnosa predstavljenih u delu – te se tako „stari“ sve više ispostavlja kao negativac koji se, nakon inicijalnog oduševljenja novim kolima, novim detetom i novim životom u prvom delu romana, pokazuje kao pijanac i nasilnik. Nakon epizode u kojoj, vrativši se iz noćne smene i ne mogavši da spava jer sinčić ne može da umiri svoju mlađu sestru, i dalje bebu, otac ga izbacuje iz sobe i prekida svaku vrstu iluzije o svojoj roditeljskoj umešnosti i zdravorazumskom pogledu na život: „Okrene se prema meni, hvata me za vrat i snažno me baca u zid. Zatim još jednom. Udarim glavom u zid i padnem na pod. Zuji mi u ušima i sve je crno. Kao da je negdje daleko u nekom tunelu, čujem sestru kako plače. Stari me hvata za ramena, odiže me od tla i izbacuje me na hodnik. Pod obrazom osjetim hladne pločice.“
U tom trenutku okončava se i detinjstvo pripovedača, i kreće da tinja tihi rat između njega i oca koji je mahom pozicioni rat u kom se ne dešava ništa naročito sem povremenih scena nasilja, sa jedne strane, i sve većeg udaljavanja od figure koja bi trebala da, pre svega (a naročito pre nametanja autoriteta ili straha), pruži najveću moguću vrstu utehe. No, otac nije sposoban za takvo što, makar ne prema sinu, a njegovu naklonost dobija ćerka, što još više tera naratora na beg u nešto drugo, odnosno neki drugi sistem u kom će osećati ljubav i razumevanje. I dok su pred njim, kao i prema svim mladima istih godina i istih problema, bila dva puta, on je, umesto lakšeg ali ubistvenijeg puta u zavisnost, pošao putem pop-kulture, pre svega muzike, i to je ona spona sa romanom Pacijent iz sobe 19 koju će Žmirićevi čitaoci odmah primetiti. Otkrivajući afinitet prema savremenoj stranoj muzici i sviranju gitare, on prirodno beži u sebe i od oca, kasnije doživljavajući velik uspeh kao gitarista. Naravno, otac je sve vreme tu, premda ne uvek nasilan i pijan – sem kada, pod uticajem alkohola, zaboravlja hranu na šporetu i izaziva požar u stanu – i čini se kao da autor svaki put kreće iznova. Desetine i desetine kratkih, efektnih i neretko humornih poglavlja romana (uzgred, jedno od onih koja najbolje spajaju humor i horor, „Hiljadu lica straha“, zapašće za oko, i to prilično negativno, svim poznavaocima savremene srpske prozne produkcije i, konkretno, zbirke Banatorijum i ina proza Uglješe Šajtinca iz 2014. godine jer sadrži skoro identičnu scenu prepričavanja svinjokolja kao u naslovnoj priči te fantastične zbirke – potpuno je nejasno kako je došlo do toga, zbog čega, te da li je posredi ono pomenuto kolektivno društveno nasleđe ili nešto drugo) tako pokreću istu priču, ali posmatrajući je iz drugih uglova i dodajući neprestano nove delove slagalice koji su neophodni ne bi li čitaoci mogli da zaokruže utisak o junacima. Tako je odnos oca i sina sve vreme na klackalici, u različitim varijantama prinudnog primirja, ali i potpunog ignorisanja: „Otvorim oči i sledim se od užasa. Stari stoji na metar od mene i netremice me promatra. Prestanem svirati i gledam u njega. Gledamo se kao što se gleda u staru reklamu ili jučerašnje novine. Ničega tu za nas dvojicu nema. Obojica smo toga svjesni i to je jedino što nam je zajedničko. Stari se sporo okrene i bez riječi izađe iz sobe.“
Ravan stvarnosti
Ipak, najupečatljiviji utisak romana nije činjenica da je lik oca predstavljen u različitim nijansama sive pre nego potpuno crno-belo, već utisak koji on ostavlja na svog sina. Jeza koju oseća nakon prvog fizičkog napada kasnije raste u parališući strah svaki put kada treba da razgovara sa ocem ili da ga, daleko bilo, zamoli za neku uslugu. Ali, znajući koliko je to što on traži bazično – prevoz na svirku, nošenje instrumenata u Varburgu, itd. – jasno je da sve te stvari nisu van bilo kakvih okvira koji bi se u zdravim odnosima očeva i sinova smatrali toliko uobičajenima da se ne bi morali ni pominjati. No kod pripovedača kog bira Zoran Žmirić, strah, užas koji se oseća u svakoj ćeliji tela, fizički bol i mentalni problemi koji bi se samo mogli pogoršati u budućnosti menjaju sve ostale reakcije jednog deteta i mladog čoveka prema svom ocu. I to je verovatno i kritički najsnažnije intonirani tok romana – dokle smo došli u svojim težnjama ka materijalnom da smo počeli da zanemarujemo sopstvenu decu koja odrastaju dok mi pokušavamo da uslišimo svoje profesionalne želje i finansijske potrebe? I da li je to bilo prisutno samo u periodu koji pokriva Hotel Wartburg, ili je vidljivo i danas? Najzad, da li je jedan automobil vredniji od života rođenog deteta i njegovog očajanja, razočaranja i bola? Jer taj simbol boljeg života neprestano je tu, u stvarnosti junaka, tik do njegove zgrade, a zvuk motora često se čuje kroz prozor, ali, i pored te božanske uzvišenosti, automobil propada, zajedno sa ocem. I tek nakon njegove smrti narator uspeva da započne nov život, te dočekuje kraj romana vozeći se idiličnim predelom koji je ispred njega dok iza ostaje prošlost, otac i izduvni gasovi Varburga. Ironično, ta bolja slika ka kojoj on hrli neće trajati još dugo, ali to je već ravan stvarnosti koja nema svoj ekvivalent u romanu.
Slične knjige
