Hitlerova socijalna država

Special cijena 188,91 kn Redovna cijena 209,90 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Daniela Tkalec

  • Broj stranica: 504

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266414-0

  • Naslov izvornika: Hitlers Volksstaat

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 895 g

Hitlerova socijalna država Götza Alyja nije samo još jedan u nepreglednoj količini znanstvenih i publicističkih radova posvećenih nacionalsocijalizmu, Drugom svjetskom ratu i Holokaustu. Ono što je izdvaja iz tog mnoštva jest to da se ne bavi općepoznatim političkim i socijalnim procesima, nacističkom represijom i vojnim operacijama, već jednim koliko zanemarenim toliko važnim aspektom nacističke i, uopće, svake vladavine. Fiskalna, socijalna i financijska politika jedna je od najvažnijih poluga vlasti, značajna koliko i primjerice policija i propaganda. Hitlerova socijalna država analizira fiskalnu i proračunsku politiku nacionalsocijalističkog režima. Ona dokumentirano raščlanjuje njegove fiskalne prihode koji su počivali na klasičnim porezima, ali i na besprimjernoj pljački europskih Židova i čitave okupirane Europe. Podjednaka pozornost posvećena je i proračunskim rashodima, odnosno redistribuciji opljačkanog bogatstva kojim je režim kupovao socijalni mir i životni standard rasno i etnički podobnih podanika Trećeg Reicha. Nacizam nije počivao samo na laži i ubojstvu nego i na pljački. Iracionalni antisemitizam imao je i svoje “racionalno”, ekonomsko naličje. Taj zločinački pothvat financiran je jednako zločinačkim metodama koje je, dakako, uobličio u privid fiskalnog legaliteta.
Iako se bavi jednim poraženim totalitarnim režimom, Hitlerova socijalna država začudno je aktualna u kontekstu ekonomske krize s kojom su suočene moderne demokracije, odnosno u kontekstu vječne potrage za ravnotežom između državnog intervencionizma i slobodnog tržišta. Iskustvo nacističke ekonomske politike ukazuje na krajnje ekonomske – i, dakako, moralne – konzekvencije neograničene državne financijske moći, fiskalne represije i socijalnog mira koji ne počiva na novostvorenoj vrijednosti nego na nasilnoj redistribuciji bogatstva.

Ovakvo ponovno ispisivanje povijesti nepovratno će promijeniti naše shvaćanje Trećeg Reicha, otkrivajući ga kao općeprihvaćenu diktaturu čija se popularnost zasnivala na krađi i profitu stvorenom na zločinima protiv čovječnosti nezamislivih razmjera.
Omer Bartov, autor knjige Germany’s War and the Holocaust: Disputed Histories

Fascinantna i značajna knjiga o nacističkoj gospodarskoj politici koja je režimu olakšavala provedbu konačnog rješenja.
Christopher R. Browning, autor knjige Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland

Zasnovana na iscrpnim istraživanjima i tečno napisana, ova knjiga donosi nov, zanimljiv i uvjerljiv pristup razumijevanju jednog od najintrigantnijih pitanja moderne povijesti: zašto je toliko Nijemaca, nacista i “običnih ljudi” podržalo progone Židova? Čuli smo puno toga o ideologiji, sociologiji i psihologiji: vrijeme je da se osvrnemo na profit.
Tom Segev, autor knjige The Seventh Million: The Israelis and the Holocaust

Götz Aly vrlo je originalan mislilac koji je došao do niza važnih zaključaka u proučavanju Holokausta.
Raul Hilberg, autor knjige The Destruction of the European Jews

8.1.2013.

Goetz Aly : Hitlerova socijalna država

Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 8.1.2013.

Njemački turistički bum iz poslijeratnih godina nije bilo prvo upoznavanje nacije s inozemstvom. Masovnom ljetnom putovanju u Francusku, Italiju, Grčku ili Jugoslaviju, prethodio je Wehrmacht-turizam. Turistička putovanja kojima su njemačke obitelji od pedesetih pa nadalje putovale prema jugu, slijedila su utabane staze kojima su milijuni Nijemaca prošli desetljeće-dva ranije, točnije između 1938. i 1945.

Poslijeratni Nijemci putovali su u Volkswagenima, Mercedesima i Wohnwagenima, naoružani suncobranima i “ligeštulima”. Oni ratni putovali su u vlakovima ili tenkovima, naoružani “šmajserima” i “mašingeverima”. Putujući između istočne obale Amerike i planina Kavkaza, fjordova Norveške i pustinje Tunisa, ta velika i uniformirana muška bratstva, ispisala su jednu od najpoznatijih epizoda “prešućenog turizma”: “turističkog buma” koji je prethodio turističkom bumu.

O utjecaju tog ratnog turizma na onaj poslijeratni, relaciji između turizma očeva i djedova s turizmom njihovih nasljednika, pa i odnosu putovanja istih putnika u različitim okolnostima, govori se tek na rubu “velike povijesti”. No pišući veliku povijest nacističkog projekta “socijalne države”, temeljene na narodnom socijalizmu i pljačkaškom imperijalizmu, njemački povjesničar Götz Aly je temeljito istražio, između ostalog, turizmu vrlo blizak “šoperski” aspekt njemačkih vojnih pohoda.

Citirajući vojnička pisma budućeg nobelovca Heinricha Bölla, Aly navodi oduševljenje mladog studenta germanistike s fantastičnom vojničkom plaćom od dvadeset pet maraka. Tendenciozno izvlačeći iz Böllovih pisama rečenice o njegovom šoping-pohodu po zapadnim i istočnim bojišnicama Aly popisuje maslac i sapune (“četiri velika”) koje je dobri vojak Böll slao kući; “lijep bakropis” poslan iz Pariza, pa kozmetiku, “kilogram i pol luka za mamu”, “ogroman komad sapuna od 400 grama, mami za imendan”, par ženskih cipela, škarice za nokte, itd., itd., završavajući listu slikom vojnika koji priznaje kako “u znoju lica svog pakira i pakira” pakete za slanje kući.

U listopadu 1943. Böll je premješten iz Francuske na poluotok Krim, no ni tamo ne prestaje šoperski pohod (u Odesi “na bazaru možeš kupiti sve što poželiš...”). Dapače, u pismu prije dopusta piše kako stalno razmišlja što bi lijepoga mogao donijeti kući, priznajući, “moj san o niskim čizmicama, za sada je neostvariv, jer su cijene previsoke...” Povremeno Böll postaje i suzdržan prema tom “divljem zgrtanju”. Primjećuje da “vrag - svugdje vreba”. Ali mu se ubrzo opet prepušta, navješćujući obitelji kako je za njih spremio - “pola praščića”.

Götz Aly primjećuje kako je Heinrich Böll u “Pismu mladom katoliku” iz 1958. pisao o svojim iskustvima iz Francuske, opisujući s gnušanjem pljačkanje zemlje, dok je on sam posjećivao katedrale i debatirao o praktičnom katolicizmu. O šoperskom pohodu nema ni riječi, premda je mahnito kupovanje bila sračunata politika kojom se povoljnim tečajevima pljačkale okupirane zemlje, a roba široke potrošnje slala u domovinu gdje je zbog ratne industrije trajala kronična nestašica i hrane i ostalih svakodnevnih potrepština.

Povoljni tečajevi kojim su vojnici Wehrmachta poput skakavaca opustošili Evropu jedan je od Alyevih primjera načina na koji je Treći Reich pljačkao zaposjednuta područja, ali kojima je i korumpirao najšire slojeve “volka”. Njemačko društvo je bilo pokoreno društvo. No nacisti nisu naciju kontrolirali samo represijom, već i korupcijom. Koliko je takvo kupovanje socijalnog i nacionalnog mira politikom pljačke drugih imalo efekta svjedoči i slučaj dobrog vojnika Bölla, inače uvjerenog antinaciste iz katoličke obitelji.

Alyevo zanimljivo i jedinstveno istraživanje veza između socijalne politike, pljačkaških pohoda i antisemitizma, pokazuje razmjere kolektivne odgovornosti državljana Reicha. Karl Jaspers je odmah nakon rata u “Pitanju krivnje” napisao kako se “opire se smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin...” No zajednički nazivnik svima je državljanstvo. “U tome svi imaju odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli...”

U nacrtu razlikovanja Jaspers je naveo četiri pojma krivnje: uz “kriminalnu krivnju”, čiji zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone, tu je i “politička krivnja”, koja postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi i odgovornosti svakog čovjeka za način na koji se njime vlada, zatim “moralna krivnja”, jer svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi, te “metafizička krivnja”, kao suodgovornost za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem.

O tome da su svi Nijemci na neki način krivi za Jaspersa je bilo izvan sumnje. On krivnju nije pripisivao tek vladajućoj eliti. Na taj je način iz samih temelja suvremene Njemačke izbačen redukcionizam krivnje: o čemu je posebno svjedočila politika Willya Brandta. Guenter Grassovo zakašnjelo priznanje o dječačkoj vjeri u nacizam iz autobiografije “Dok ljuštim luk” dodatno je pokazalo da za redukcionizam krivnje nema mjesta. Otpor Hitleru bio je u Njemačkoj vrlo raširen, od komunista i socijaldemokrata, preko katolika, konzervativaca, do generala i pukovnika. No isto tako je bila raširena i pokornost režimu.

Götz Alyev dobri vojnik Heinrich Boell sasvim sigurno snosi svoj djelić krivnje. Böll je bio kriv jer je bio živ u Hitlerovom Reichu, ali je bio kriv i za svaki paketić koji je poslao kući u Koeln. Dapače, kriva je bila i antinacistička mučenica Sophie Scholl kada se svom prijatelju, časniku Fritzu Hartnagelu, zahvaljivala na “mnogim lijepim stvarima” koje je od njega dobivala iz Belgije. Ali pitanje jest koliko je u toj krivnji bilo odgovornosti za stabilnost Reicha i nacističkog režima.

Aly navodi kako su nakon poraza kod Moskve 1941. povećane mirovine kako bi starci prestali govoriti o Prvom svjetskom ratu. Kada se desetogodišnjica “preuzimanja vlasti” poklopila s porazom kod Staljingrada Hitler je pokunjeno rekao Bormannu da bi “najdjelotvornije bilo kada bi smo njemačkom narodu toga dana mogli objaviti novo povećanje obroka racioniranih živežnih namirnica i druge olakšice”. Za Alya karakteristična je i Goebbelsova reakcija na talijansku promjenu strane u ljeto 1943., kada je u dnevnik zapisao: “Moramo se više socijalistički nego dosad obraćati narodu.”

Sve su to iznimni uvidi u odnos između socijalne politike i stabilnosti režima. No pitanje jest koliko je tu stabilnost garantiralo potkupljivanje naroda, a koliko brutalna represija zavedena od trenutka uvođenja diktature: ne od dolaska na vlast, jer nacisti nisu preuzeli vlast demokratskim putem već pučem nakon ulaska u koalicijsku vladu.

Nervozni odgovor Alya kritičarima u pogovoru knjige samo pojačava sumnju u značaj koji pridaje svojoj tezi o tzv. “konsenzualnoj diktaturi” i kupovanju lojalnosti volka. Međutim to ne umanjuje originalnost njegova istraživanja na tom području.

21.1.2013.

Kupovanje masa

Slobodna Dalmacija, Ivica Ivanišević, 19.1.2013.

Alyjeva knjiga pruža dragocjen uvid u financijsku i socijalnu infrastrukturu zločinačkog režima Istočno njemačka tajna policija Stasi brinula se da 17 milijuna građana DDR-a drži u apsolutnoj pokornosti komunističkom režimu. Da bi odgovorili tom izazovu, na plaći su imali 190000 špijuna s punim radnim vremenom i jos toliko honorarnih suradnika S druge strane, 1937. godine Gestapo je zapošljavao manje od 7000 službenika (uključujući tajnice i drugo administrativno osoblje), a SD (služba sigurnosti SS-a) jos i manje ljudi. Oni su pak nadzirali 60 milijuna stanovnika.

Kako objasniti činjenicu da je DDR-ov represivni aparat bio neusporedivo veći od onoga u Trećemu Reichu? Gotz Aly, pisac “Hitlerove socijalne države” (Fraktura, Zapresić: prijevod: Daniela Tkalec), ponudio je obrazloženje koje se mnogim njegovim sunarodnjacima nije svidjelo: otpor nacizmu bio je do te mjere skroman, upravo simboličan, da nije bilo ni potrebe za novačenjem većeg broja agenata. Potpora koju je režim uživao u širokim narodnim masama bila je, pak, kupljenacijelim paketom socijalnih mjera koje su pogodovale srednjemu sloju i osobito ratu. U tom smislu Aly ističe zanimljiv paradoks: “Nacionalsocijalistička ideologija isticala je razlike prema vani i nivelirala ih prema unutra.” U duhu Hitlerove opaske kako će “Njemačka biti najveća tek kad njezini najsiromašniji građani postanu oni najvjerniji”, reformiran je porezni sustav: običnim građanima smanjena su financijska opterećenja, a velikim korporacijama, osobito tvorničarima oružja koji su tih godina radili punom parom i zarađivali goleme iznose, odrezane su visoke stope.

Potom, nacisti su udvostručili broj slobodnih dana u godini, uveli instituciju godišnjeg odmora za sve zaposlenike, počeli razvijati masovni turizam... O socijalnoj osjetljivosti inače zvjerski besćutnoga režima svjedoči i podatak da su početkom Drugoga svjetskog rata zabranjene ovrhe nad imovinom mobiliziranih vojnika i njihovih obitelji.

Takva benevolencija države isprva se financirala zaduženjem, a kada su dugovi narasli do neba. prionulo se temeljitoj pljački osvojenih država. Ističem “temeljitoj”, jer nacisti nisu otimali i krali bez plana i programa, nekontroliranoi i na mah. Iza velike akcije crpljenja svih resursa poharanih država stajao je logistički i te kako zahtjevan, minuciozno proveden projekt čije potankosti Aly dojmljivo dokumentira otkrivajući nam složenu infrastrukturu koja je servisirala zločinačku politiku. Razobličujući pljačkašku “teoriju i praksu” režima, pisac ne propušta zabilježiti i odgovornost milijuna takozvanih malih ljudi koji su se radosno predavali blagodatima ratnog turizma, liferujući u domovinu luksuznu robu jeftino kupljenu zahvaljujući povoljnom tečaju. Među njima je bio i sam budući nobelovac Heinrich Böll koji je svojoj obitelji iz Pariza slao bakropise, kozmetiku, ženske cipele...

“Hitlerova socijalna država” nipošto nije još jedna u dugome nizu knjiga o nacizmu. Pokušavajući osvijetliti ekonomsku i socijalnu pozadinu nakaznoga ideološkog projekta koji je u dvanaest godina demolirao svijet kakvoga smo poznavali, Aly je iznova otvorio duboko potisnute rane i traume, ali i ponudio libar koji se čita poput napetog trilera.

22.1.2013.

Hitlerova socijalna država

tportal.hr, Darko Polšek, 22.1.2013.

‘Kriv je režim, krivi su vođe, a ne mi’, klasično je geslo kojim se ljudi koriste kada im se jednoga dana obznane zločini ‘njihova’ režima i ‘njihovih’ vođa. Sve bi bilo dobro da nije bilo tih vođa i tog režima. Takve izlike i izrazi čišćenja savjesti možda su normalni među ‘običnim ljudima’. Ali: smiju li takva ‘objašnjenja’ vrijediti i u znanosti? Zašto upravo tim rješenjima ‘znanstveno’ pribjegavamo pri objašnjenju kriminalnih ishoda totalitarnih sustava?

Kako su se mogli dogoditi zločini poput Hitlerovog ‘konačnog rješenja’ ili Staljinovih Gulaga? Većina, uključujući i znanstvenike, pribjegava ‘prirodnim’, ali posve netočnim odgovorima: Hitler je bio lud, ali karizmatičan. Staljin je radio ‘neke greške’ i nije znao što se zbiva jer ga suradnici nisu informirali. ‘Mi? Mi to ne bismo radili!’

Ali tvrdnja da su ljudi imali sustav kakav su htjeli, da su htjeli upravo takav režim i takve vođe, i to ne samo iz ideoloških razloga, zbog zaslijepljenosti ili karizmatičnosti ‘vođe’, već mnogo češće zbog vrlo pragmatičnih, materijalnih razloga, još se uvijek smatra spornom.

Ta nevoljkost prihvaćanja ‘zdravorazumnog’ objašnjenja, objašnjava činjenicu da se u historiografiji nacizma previdjela jedna vrlo važna činjenica: da je nacizam svoju legitimnost materijalno crpio iz socijalizma, a ne primjerice iz ‘sprege liberala i kapitalista’. Ta činjenica mnoge zbog tko-zna-kojih razloga još uvijek vrijeđa.

Novija knjiga vrhunskog njemačkog povjesničara, Götza Alyja, Hitlerova socijalna država, netom objavljena i kod nas, vrlo dobro pokazuje upravo to: kako su nacistički vođe konstantno obraćali pozornost pitanju hoće li ‘mali čovjek’ prihvatiti njihove političke, i posebno - ekonomske poteze. I kako je za to bitno ostvariti ‘socijalnu državu’, redistributivnu nacionalnu državu koja brine za svoje građane. I po mogućnosti zataškati otkuda dolaze resursi za njezino ostvarenje.

Materijalistički legitimitet nacizma

Nacistički se režim ‘gotovo svakoga sata pitao kako osigurati i poboljšati opće zadovoljstvo naroda’, piše Aly. ‘Svakoga dana iznova, oni su kupovali javno odobravanje. Davanjima i oduzimanjima uspostavili su diktaturu koja je uživala lojalnost većine. Bila je to konsenzualna diktatura. Oni koji misle da su samo deklarirani nacisti od nje imali koristi, zavaravaju se i izbjegavaju historijski problem... Nacionalsocijalističku vlast treba razmotriti i kao nacionalni socijalizam... Nacionalsocijalizam se pomoću rasnoga rata i pljačke pobrinuo za takve mjere jednakosti kakve u Njemačkoj dotad nisu bile poznate. Materijalno obilje i korist od velezločina, stanje bez osobne odgovornosti stvorili su požrtvovnost Nijemaca. A politika genocida crpila je potrebnu energiju iz blagostanja naroda.’

Nacistička socijalna država

Glavno pogonsko sredstvo pljačke židovske imovine i rata bilo je ostvarenje socijalne države, naravno – samo za Nijemce. Kako bi se to ostvarilo, trebalo je ‘živežne namirnice raspodijeliti tako da je običan puk smatra pravednom’; marku je trebalo održati stabilnom kako bi se pokazala ekonomska moć u usporedbi s razdobljem demokracije. Obitelji vojnika, za razliku od Prvog svjetskog rata, trebalo je opskrbiti s dovoljno novca. ‘Supruge i obitelji njemačkih vojnika u ratu su nerijetko raspolagale s više novca negoli u miru.’ Radnike i seljake, ali i male i srednje službenike, trebalo je odteretiti od poreza, posebno onog ratnog (koji je u sjećanju na prethodni rat bio izvor trauma). ‘Usporedo s poštedom velike većine njemačkih poreznih obveznika, znatno se povećalo porezno opterećenje dijela njemačkoga društva koji je zarađivao dobro ili vrlo dobro.’ Kućevlasnici su 1941. primjerice morali uplatili jednokratni porez od osam milijardi RM. (Vrijednost jedne Reichsmarke po Alyju iznosi oko 10 današnjih eura.) Ukinut je porez na noćni rad, rad nedjeljom i praznikom, a to je ‘sve do današnjih dana ostala važeća socijalna stečevina’. Nadalje, država je štitila seljake od nepredvidljivosti svjetskog tržišta i vremena. Isto tako ‘u prvim tjednima nove vlasti, dužnosnici nacističke partije pobrinuli su se da ublaže patnje ovrha i deložacija.’ Vlada je mobiliziranima zaštitila stanarska prava. Kada je počeo rat, ovrhe njihove imovine i njihovih obitelji postale su zabranjene. A mirovine radnika i službenika izjednačile su se.

‘Nacionalsocijalistička rasna teorija retrospektivno se shvaća kao povod za mržnju i umorstva. No ono što je privlačilo većinu Nijemaca bilo je obećanje jednakosti.’ Nacional-socijalizam je, ukratko, bio popularan, jer je ‘svoju zločinačku snagu crpio iz jedne od glavnih socijalnih i nacionalno-revolucionarnih utopija prošloga stoljeća. Hitler je govorio o izgradnji narodne države, uzorne socijalne države u kojoj postupno valja ukidati sve socijalne barijere’.

Mladenački revolucionarni entuzijazam i stara ‘pruska’ racionalnost

Revolucionarna snaga tog režima bili su mladi. ‘U trenutku preuzimanja vlasti 1933. Goebbels je imao 35 godina, Haydrich 28, Speer 27, Eichmann 26, Mengele 21, Himmler i Frank 32, a Goering, jedan od starijih upravo je proslavio četrdeseti rođendan... Za većinu mladih Nijemaca nacionalsocijalizam nije značio diktaturu, zabranu govora i ugnjetavanje, već slobodu i pustolovinu... Glasni dvadesetgodišnjaci i tridesetgodišnjaci prijezirno su ustali protiv sitničavih umova. Smatrali su sebe modernim, antiindividualističnim ljudima od akcije; podsmjehivali su se ‘malograđanskim brigama’ i govorili ‘sutra pripada nama’.’ Djevojke i studentice ushićeno su se angažirale u skrbi o njemačkim useljenicima, i improviziranom izgradnjom škola i seoskih vrtića. Sebe su smatrali avangardom ‘mladoga naroda’, a starce su zvali ‘hokejašima’. ‘Gradili su vizije budućnosti o životu u kojem neće biti stagnacije. Nacionalsocijalizam je bila i diktatura mladih, koja se u nekoliko godina, u smislu razornosti, razvila u najuspješniji generacijski projekt XX stoljeća.’ Ali socijalni uspjeh te razorne revolucije treba zahvaliti ideološkoj sprezi entuzijazma mladih i ‘pruskog’ racionalizma starih. ‘Tako je naposljetku nastala ubojita mješavina političkog voluntarizma i funkcionalne racionalnosti’.

Razlike ljevice i desnice?

A kada je riječ o ljevici i desnici: Eichmann je u svojim memoarima pisao: ‘Moji politički osjećaji bili su lijevo, a socijalizam je barem jednako važan kao i nacionalizam. Eichmann i njegovi prijatelji držali su da su nacionalsocijalizam i komunizam ‘neka vrsta braće’.’ Pisac Wolfgang Hillers, suradnik Bertolda Brechta, s kojim je zajedno veličao ‘nemilosrdnu staljinističku industrijalizaciju’, smatrao je da je sada, 1933. potrebno samo riječ ‘proleterski’ zamijeniti riječju ‘njemački’. ‘Ono Ja mora se podrediti onome Mi. Nova njemačka umjetnost može se napajati jedino iz tog izvora - Mi’.

Glavna je Alyjeva teza da je nacizam stavio u pogon sustav stalne pljačke ‘drugih’ i sustav osvajanja tuđih teritorija kako bi zadržao i održao socijalni mir kod kuće. A da bi se održao mir kod kuće, čak i u vrijeme rata trebalo je održavati zavidnu razinu socijalnog blagostanja za sve. Prve žrtve bili su naravno sugrađani stigmatizirani kao ‘drugi’, Židovi. Potom su uslijedili i drugi ‘drugi’. Česi, Francuzi, Poljaci, Rusi, i brojni drugi. U svakoj osvojenoj ili anektiranoj zemlji ekonomska je politika bila neznatno drukčija (jer su se resursi tih zemalja razlikovali), ali ona se uglavnom sastojala od otimačine Židovske, imovine, prijenosa ratnih troškova na vlade osvojenih zemalja i stvaranja ‘klirinške’ pasive koju nacisti nikada nisu namjeravali vratiti.

Možda je najbolje poglavlje knjige Alyjev opis izvlačenja kvalitetnih proizvoda iz osvojenih područja kako bi se zadovoljili apetiti obitelji u domovini. Glavno sredstvo za to bili su obični vojnici: za umjetno tiskan novac (s pokrićem u valuti osvojenog područja), u domovinu su se slali šampanjci, svila, tkanine, kava, cigare... a s vremena na vrijeme organizirane su akcije za odvoz težih luksuznih artikala – poput automobila i namještaja. Privatne pošiljke završavale su u domovima ‘običnih Nijemaca’, i kako je ratno profiterstvo zvanično bilo zabranjeno, nije čudno što su se upravo najniži slojevi najviše koristili ovakvom vrstom transfera.

Premda će se jednoga dana možda pokazati kako je Alyjeva iscrpna analiza zločinačke hobotnice, tj. isisavanja namirnica i bogatstva iz osvojenih područja, sustava kreditiranja vojnih akcija, izdavanja državnih obveznica, klirinškog i drugog računovodstva Reichsbanke, dinamike štednje građana, politike kamatnih stopa, održanja tečaja, i imperijalnog prebacivanja vojnog duga na osvojene narode, pokazati nedostatnom ili nedovoljno sistematičnom, osnovna Alyjeva teza nesumnjivo je točna: naciste je revolucionarni žar u ostvarenju blagostanja za sunarodnjake, tjerao ‘sve dalje’, od zabrane rada Židovima i pljačke njihove imovine, do ratnih pohoda i eksterminacije cijelih populacija. Poput podizanja kredita radi otplate kredita, kako je vrijeme odmicalo, kako bi zadržali političku likvidnost i namirili visoko postavljene aspiracije pučanstva, nacisti su poduzimali sve dramatičnije pogrome i pljačke.

Aktualnost

Götz Aly objavio je mnoge knjige o nacističkoj povijesti. S njegovim djelima susreo sam se davno, prilikom istraživanja njemačke eugenike i nacističkih ubojstava ljudi ‘nevrijednih za život’. U sociološkoj analizi nacističke medicine, Aly je, slično kao i u ovoj knjizi, pokazao kako je zabrana rada Židovima intelektualcima, posebno liječnicima, naišla na vrlo pozitivan odjek, i stvorila inicijalni legitimitet NSDAP-u: za mlade njemačke liječnike napravljeno je mnogo ‘novih’ radnih mjesta. Knjigu Fromm. Kako je carstvo kondoma prešlo u ruke nacista, Aly posvetio nacističkoj anatemizaciji homoseksualaca i njihovom progonu, posebno sudbini industrijalca proizvođača kondoma.

Tražimo li pak Alyjevo najaktualnije djelo, svakako treba istaknuti njegovu knjigu Naša borba (‘Unser Kampf’). 1968 – jedan iritirajući pogled unatrag. U toj knjizi Aly pokazujekako su ‘revoltirana djeca roditelja iz generacije 1933. svojim roditeljima bila vrlo nalik.’ Vehementnost studentskog pokreta 1968. u Njemačkoj (u kojem je autor sam aktivno sudjelovao), prema šutnji o zločinima koji su se zbivali ‘u ono doba’, stvorila je situaciju u kojoj je ta nova generacija, bez svjesne namjere, sa svojim roditeljima počela dijeliti brojna zajednička obilježja: borbu protiv ‘vladajućeg sistema’, protiv predstavničke demokracije i kapitalizma, antiindividualizam i kolektivizam, pa čak i militantni antisemitizam. Zbog romantične ideje ‘borbe’ zagovarali su se razni ‘emancipacijski’ pokreti i revolucije raznih naroda, primjerice Maova ‘kulturna revolucija’ ili revolucija Pol Potovih Crvenih Kmera. Stoga nije čudno što danas ta generacija dijeli još jedno obilježje sa svojim roditeljima - ‘poricanje’. Ne: mi TO nismo mogli zastupati! U ime TOGA nismo išli na ulice!

Da: to smo mi zastupali! I da: ljudi su kovači svoje političke sreće i nesreće! Evo čemu služi povijest! Ona nas ne može naučiti što bismo trebali raditi, ali nas svakako može naučiti što ne bismo. A oni koji je ne uče, kako kaže otrcana fraza, osuđeni su na to da je ponavljaju. Ali možda isto tako vrijedi: ako je Götz Aly, kao negdašnji urednik studentske novine Sveučilišna borba napisao takvu knjigu (i takve knjige), možda budućnost ne mora biti tako crna. Kada bi on bio jedino i ispravno mjerilo.

 

Hitlerova socijalna država - ideologija kao sredstvo za pljačku s kojom se financirao rat i osiguravala politička stabilnost

Identitet, Đurđa Knežević, travanj 2013.

Njemački historičar Götz Aly na jednom mjestu kaže kako je rad na knjizi Hitlerova socijalna država osim historičarskog još imala i oblik kriminalističkog istraživanja. I doista, čitajući njegovu knjigu, punog naslova “Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i nacionalsocijalizam” - objavljenu u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u izdanju nakladničke kuće Fraktura (2012) - zaista se mjestimično stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači, obzirom na u mnogih moguće asocijativno vezivanje sudskih spisa s dosadom, da se radi o dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet stotina stranica autor pedantno podastire brojne dokaze o ”... Njemačkom Reichu (koji je), konzervativno računajući, iz stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne prihode. To je deset puta više od iznosa prihoda koje je Reich imao 1938. i danas bi iznosilo oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću opljačkanih sredstava i socijalne politike koja je 'pravedno' dijelila plijen između njemačkih Volksgenossen.” Inzistirajući na svom “principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na nekom području mora snositi to područje”, i slijedom tog stava, “Njemačka je u 2. svjetskom ratu nametnula Europi besprimjerne troškove okupacije i kontribucije, prisilne kredite, kao i takozvane matrikularne doprinose”. Autor pokazuje i iscrpno dokumentira kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa svim specifičnostima, ali jedinstvenom matricom. U svemu tome osobito se radilo na eksproprijaciji imovine Židova; sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom 'arijanizacijom' njemačkog društva ili desemitizacijom, kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za Njemačku od 1938., već je taj postupak postao model koji se, okupacijama drugih zemalja i uspostavom satelitskih država, izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama.

U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju je i nadalje kontrolirao i njome upravljao Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega četiri dana po uspostavi to jest dolasku, blokirala sve bankovne račune i pologe koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak tisuća Židova. Tome postupku očigledno nije bila nikakva smetnja što za njega čak (još) niti nije bilo zakonske osnove. Ona je stvorena šesnaest dana poslije, kada je donesen specijalni zakon, koji je obavezivao židovsku manjinu da prijavi osobnu imovinu uz predočenje preciznih imovinskih popisa. Taj se novac smjesta prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih trupa. Upravo je to bio model, to jest, na isti se takav način odvijala pljačka Židova i svih građana i u svim ostalim okupiranim ili satelitskim zemljama.

Nameti financiranja njemačkih okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim su po osvojenim zemljama kupovali sve do čega su mogli doći da bi taj novac (RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile - morale su ga otkupiti - centralne banke okupiranih zemalja. Taj novac, međutim, centralne banke nisu mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj vlasti, već je upravo nalogom tih okupacijskih vlasti, morao bez naknade biti vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom ponovno dalo vojnicima kao plaće i time se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka. Pierre Arnoult je to opisao riječima: “Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve su korektno kupili, samo što su plaćali novcem koji su nam prethodno oduzeli.” Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim radnicima dovučenima u Njemačku, za koje su tvornice u kojima su radili ipak davale neku plaću, naravno znatno nižu no njemačkim radnicima, ali su vlasti i od te sume otimale između šezdeset i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama, Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: “Rat se može nastaviti jedino ako se cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo ono što nam je neophodno, od gladi će nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi.” Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch izjavljuje: “Ako taj narod (Ukrajinci) bude radio deset sati dnevno, onda osam sati mora raditi za nas. Stoga moraju izostati svi sentimentalni prohtjevi.” Sve što je ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu realizaciju.

Pitanje koje od kraja Drugog svjetskog rata stalno pritišće svijest čovječanstva jest kako je moguće da su to Nijemci dopustili, jer je posve isključeno da nisu znali što se događa. Ako je moguće zamisliti da nisu znali ništa o užasima na Istoku u Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće moguće da antisemitska propaganda bude toliko uspješna da gotovo posve umrtvi kritičku svijest i savjest velike većine građana Njemačke? Kao odgovor na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta, Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih zemalja. Sabirući sve prihode “samo” od 'arijanizacije', autor utvrđuje da su oni iznosili petnaest do dvadeset milijardi Rechsmaraka, koje su Europski židovi posjedovali a koje su bile uplaćene u njemački ratni budžet. Stoga s pravom tvrdi da će “Holokaust ostati neshvaćen ako ga se ne analizira i kao najdosljednije grabežno umorstvo u modernoj povijesti.” Niti Göringova cinična izjava, koju su vojne vlasti rado prenosile, da je “zlatna poluga tarifa za preživljavanje”, nije se pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos predanim zlatnim polugama, iščupanim zubima, otetim lančićima... Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje ispod božićne jelke.

Njemački su građani i građanke, djeca, seljaci i radnici, umirovljenici, ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u ratnim godinama plaćali poreze u visini od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama. Godine 1941., mirovine su povećane a provedena je i mirovinska reforma koja je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale su dodatak koji je bio toliko visok da su ponekad napuštale zaposlenje, jer im nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta su dobili potpuno namješten stan, koji je naravno pripadao nekoj odvedenoj židovskoj porodici. I tako dalje i tome slično.

Götz Aly uveo je u analizu pojam “konsenzualne diktature”, koju opisuje kao lojalnost građana vlastima, a koja ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem socijalnih dobročinstva. Dok su ratni uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako je poznato i do dana današnjega i ne daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo u prošlom vremenu, već u mnogočemu pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u kojem živimo danas. Zato je treba čitati ne bi li se naučilo.