Hipnotizer
11,13 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 512
-
Datum izdanja: rujan 2012.
-
ISBN: 978-953266405-8
-
Naslov izvornika: Hypnotisören
-
Vrsta uveza: meki uvez drugo izdanje
-
Visina: 195 mm
-
Težina: 475 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 11,13 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Suočite se s iskonskim strahom... Trostruko brutalno umorstvo, sve su žrtve iz iste obitelji, a ubojica je nepoznat i, po svemu sudeći, samo je pitanje trenutka kada će ubiti ponovno. Na slučaju radi jedan od najboljih i najupornijih stockholmskih inspektora Joona Linna. Odakle da počne? Jedini je preživjeli svjedok dječak Josef Ek, kojemu su pred očima ubijeni otac, majka i mlađa sestra, a on leži u šok-sobi s teškim ozljedama. Očajnom Linni može pomoći samo stručnjak za hipnozu psihijatar Erik Maria Bark...
Hipnotizer je jedan od najstrašnijih trilera ikada napisanih, s jezom Isijavanja i iskonskim strahom Kad jaganjci utihnu. Ovaj roman čita se bez predaha. Jedna od najvećih književnih senzacija posljednjih godina, međunarodni bestseler i nakon Stiega Larssona najprodavaniji švedski roman u povijesti.
Posjetite službenu stranicu Larsa Keplera - http://larskepler.com
Pametan, slojevit, izvanredno napisan i jezovito strašan triler o upornom policajcu i izgubljenom hipnotizeru
najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 31.07.2011.
Kad je policajac, Erland, ušao u kuću, da obavijesti obitelj da je pronašao njihova oca u moru krvi u svlačionici, sve je bilo tiho. Gotovo prazno. Nema nikoga. A onda je pronašao dječaka, mamu i petogodišnju djevojčicu. Svi su bili izrezani. Bili su izmrcvareni, išutirani, izudarani, izbodeni nožem, a djevojčica... ona je bila raspolovljena. Donji dio tijela i noge nalazili su se u fotelji ispred televizora, a...
Dječak je jedini bio živ. Josef, koji sada leži u bolnici, u stanju dubokoga šoka, i sam teško ozlijeđen, jedini je preživio krvavi pohod vjerojatno serijskog ubojice. Policijski inspektor Joona Linna, poznat po tome da je uvijek u pravu, čak i kad se tako ispočetka ne čini, nema drugoga izbora, nego pronaći hipnotizera. Čini se da je stravični serijski ubojica na tragu čitave obitelji Ek i za pretpostaviti je ne samo da će pokušati ponovo ubiti Josefa, nego i njegovu najstariju sestru koja studira. Zbog toga što prije treba nagovoriti liječnika, Erika Mariju Barka, koji se prije deset godina zakleo da više nikada neće hipnotizirati, da pokuša od Josefa doznati što se doista dogodilo u toj kući strave...
Iza imena Larsa Keplera, autora novog krimića u izdanju zaprešićke Frakture, “Hipnotizera”, stoji zapravo bračni par Ahndoril. Lars Kepler pseudonim je književnice Alexandre Coelho Ahndoril i njezina supruga Alexandera Ahndorila. I pored “Hipnotizera”, kao i njegova nastavka iz 2010. godine, “Paganinijevog ugovora”, i Alexandra i Alexander imaju zasebne, književne karijere. Šveđanka portugalskih korijena napisala je samostalno tri romana, a trenutno radi kao književna kritičarka i piše doktorsku disertaciju o Fernandu Pessoi. Njezin suprug švedski je dramaturg i romanopisac, autor osam romana i petnaest kazališnih komada.
Sve te stotine, pa i tisuće ispisanih stranica osjećaju se u “Hipnotizeru”. Triler o upornom policajcu i izgubljenom hipnotizeru pametan je, slojevit, izvanredno napisan i jezovito strašan.
U “Hipnotizeru” za početak, nema niti jedne rupe u radnji. Nema neuvjerljivog detalja, tanašnog lika koji nije dorastao situaciji, motiva koji ne drži vodu, pripovjedne linije koja je ostala negdje ležati, poput rasutog tereta, pa se nekako od čitatelja očekuje da će ga šutnuti nogom u stranu, ako želi doći do kraja priče. Nema niti kraja koji će vas razočarati; ovo dvoje Šveđana itekako znaju kako držati tempo, kako razvijati napetost i kako priču privesti kraju, a da je čitatelj zadovoljan, svjestan da su se sve emocije uložene u čitanje vratile. (To je, naime, ključno za romane, osobito one koji počivaju na snažnim emocijama kao što je strah – ako vas pisac uvede u emotivno nabijenu priču, da bi se kvalificirao za dobroga, mora vas iz nje i znati izvesti van, mora vam dati katarzičan svršetak.)
“Hipnotizer” je i pametan roman koji svoju jezu ne gradi isključivo na užasu zločina i hektolitrima krvi (iako i njih ima). Imaginarni Lars Kepler prodat će vam foru za koju ćete mu na kraju biti zahvalni: kupit će vas serijskim ubojicom na kakvog ste navikli u kasnonoćnom televizijskom terminu, a onda će vas odvesti na divlju vožnju u sasvim nepredviđenom smjeru. Ubojiti mesar, koji ljude reže kao svinjske polovice, bit će tek stilska figura koja pleše na rubovima romana; nešto kao fatamorgana, smišljena samo zato vam zamagli osjetila dok Linna i Bark tragaju za nekim mnogo užasnijim. Jako, jako pametno!
Bračni par Ahndoril stvorio je i junaka koji, bez ikakva stida, može stati uz bok cijeloj plejadi policijskih istražitelja i detektiva koji su napunili kriminalistički panteon od začetka žanra. Erik Maria Bark junak je starog kova: pronicljiv i problematičan, prilično ovisan o tabletama svih vrsta, s prevarenom suprugom na grbači i bolesnim sinom. Da bi ostao budan, Bark mora progutati nešto što će mu razbistriti um. Da bi zaspao, mora se nokautirati svojom zalihom iz kutijice s papigom i Indijancem. Da bi riješio zločin, neće pak morati poslati krv na analizu, niti skupljati DNK štapićem u kupaonici, nego će se morati otputiti zapravo na mnogo strašnije putovanje. U svoju prošlost, u sjećanja, u more potisnutoga i nesvjesnoga, koje vreba u zakucima njegove psihe...
Autori na početku romana, u uvodnoj notici, navode kako je pojam hipnoza prvi put u modernom značenju upotrijebio škotski kirurug James Braid 1843. godine. Tim je pojmom opisao stanje slično snu koje karakteriziraju oštrina zapažanja i velika prijemčivost. Danas je, kažu, znanstveno dokazano da gotovo svi ljudi mogu biti hipnotizirani, ali se o korisnosti hipnoze, njezinoj pouzdanosti i opasnosti, mišljenja i dalje razilaze. Ta je ambivalencija vjerojatno posljedica toga što hipnozu, diljem svijeta, koriste brojni prevaranti i manipulatori, dok se istinskom, duboko hipnozom mogu baviti samo oni koji imaju veliko iskustvo i talent. Čovjeka je, naime, relativno lako uvesti u stanje hipnoze, no izazov je kontrolirati razvoj situacije, voditi pacijenta i analizirati rezultate. To će se pokazati ključnim za ovaj roman. To, i činjenica da je u stanju hipnoze nemoguće lagati.
“Hipnotizer” je, pored svih ovih atributa koji govore u njegovu korist, i istinski strašan roman. Jeza će vam se uvući u kosti od prve stranice i ostati tamo do kraja. Ako izuzmemo Stephena Kinga, malo je pisaca danas koji nas uspijevaju tako dobro, temeljito uplašiti. Prvijenac Larsa Keplera, inače međunarodni bestseler i najprodavaniji švedski roman u povijesti nakon Stiega Larrsona, stoga zaslužuje sve epitete koje su mu podijelili u dvije godine, koliko je prošlo od njegove objave na rodnom, švedskom jeziku.
Stoga, uzmite godišnji dva dana, ukućane pošaljite nekamo, bilo kamo, zaključajte se i čitajte!
Naš brutalni krimić ‘Hipnotizer’ najprodavaniji je švedski roman u povijesti nakon Stiega Larssona
Jutarnji list, Adriana Piteša, 28.01.2012.
U ljeto 2009. godine, tri tjedna nakon što je na švedskom objavljen roman “Hipnotizer” Larsa Keplera , skupina novinara pokucala je na vrata izolirane vikendice književno-bračnog para Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila. Držali su primjerak “Hipnotizera” i samo upitali “Jeste li vi to napisali?”
- Nije bilo druge nego da priznamo. Moralo se dogoditi prije ili poslije jer je oko romana zavladala velika strka, čak su u jednim novinama otvorili telefonsku liniju na koju su čitatelji mogli prijaviti “sumnjivce” - smijući se prepričava Alexandra Coelho Ahndoril, koja sa suprugom ovih dana gostuje u Zagrebu te nastavlja: - Nakon nekoliko dana osjetili smo olakšanje jer su nas tako brzo otkrili, ali kad smo ga pisali, doista nismo htjeli da se sazna naš identitet.
Ekranizacija romana
Nismo čak rekli ni svojoj djeci, s izdavačem smo komunicirali mailom. Sama sam se neprestano borila s tim je li zločin pisati krimiće, kako će reagirati naše kolege, koliko će ta činjenica opteretiti naš dotadašnji rad.
Dobili su odgovor. “Hipnotizer”- mračan triler koji počinje s trostrukim, brutalnim ubojstvom čiji je jedini preživjeli svjedok dječak koji se nalazi u šok-sobi s teškim ozljedama - odjeknuo je kao senzacija, a mogu se pohvaliti da su nakon Stiega Larssona napisali najprodavaniji švedski roman u povijesti.
Ekranizaciju djela, koji je na hrvatski prevela Željka Černok, radit će poznati redatelj Lasse Hallström (Što muči Gilberta Grapea, Čokolada).
Bojazan para lako je razumljiva jer su u trenutku kad su se upustili u pisanje krimića već bili etablirani književnici.
Refleskija stvarnosti
Alexandra je književna kritičarka i nagrađivana spisateljica koja je u svojim romanima istraživala čovjekov sukob sa znanošću, religijom i politikom. Tema njezine doktorske disertacije je portugalski pjesnik Fernando Pessoa. Alexander je pak do “Hipnotizera” napisao osam romana i petnaest kazališnih komada. Najpoznatiji roman mu je “Redatelj” posvećen Ingmaru Bergmanu.
Godinama su, pričaju, htjeli nešto zajedno napisati. Pokušavali su s dječjim knjigama, dramama, ali im nije išlo.
- Brzo bismo se posvađali jer smo imali snažan poriv da štitimo vlastite, bitno različite stilove - dodaju.
Krenulo im je kad su se dosjetili pseudonima i krimića.
Rukopis prve knjige mailom su poslali izdavaču koji ih je za dva dana kontaktirao i rekao: “Ne znamo tko ste, ali znamo da želimo vaš roman”.
- Izdavač je napravio grubu verziju prijevoda i odnio ga na Londonski sajam knjiga i tamo su prodali prava za 38 jezika u 50 zemalja svijeta - priča Alexander Ahndoril.
“Hipnotizer” se u Švedskoj ne preporuča mlađima od 15 godina. Odakle toliko nasilja?
- Uvijek imam potrebu da se ispričam ljudima zbog toga. Srž ove priče je obitelj, veze s djecom. U vrijeme dok smo ga pisali, u medijima je bio cijeli niz brutalnih priča koje su se bavile stvarnim nasiljem nad djecom i između djece, tako da se u tom smislu roman može gledati kao refleksija stvarnosti. U njemu smo se, kao roditelji troje djece, bavili i našim najdubljim strahovima. Strahom da netko naudi vašem djetetu, ali i strahom da to dijete naudi drugoj osobi, postane loš čovjek.
I mi smo se osjećali grozno dok smo pisali neke scene, ja sam plakala, počela sam se bojati mraka i nisam mogla zaspati prije nego provjerim jesu li svi prozori zatvoreni, a vrata zaključana - priča Alexandra. Njezin suprug se nadovezuje: - Ako ste pisac, morate nešto osjećati dok pišete, u ovom slučaju morate biti i sami preplašeni. Ipak, žanr krimića za nas je optimističan žanr: zagonetke se riješe, zločinci budu kažnjeni, uvijek imate heroje koji rješavaju stvari. Koliko god strašan bio, na kraju sve ispadne dobro. Na žalost, to tako u životu ne funkcionira.
Napominju kako su, u tradiciji skandinavske škole krimića, željeli ugraditi društvenu kritiku. - Šveđani su sentimentalni kad je u pitanju njihova zemlja, ali nismo patrioti u smislu da se ustručavamo kritizirati svoju zemlju.
Vlak Larsson
Dio pseudonima koji ih je proslavio nastao je kao hommage Stiegu Larssonu.
- On je bio poput vlaka koji je projurio za sve nas otvarajući vrata za brojne švedske književnike. Pobudio je interes za švedsku književnost u zemljama u kojima je to bilo nezamislivo. Zato mi je i toliko žao što Larsson nije imao priliku to doživjeti. Nedavno je u Švedskoj bila premijera američke verzije “Muškaraca koji mrze žene”. Zamislite, Fincher snima film po vašoj knjizi, na premijeru dođu sve te holivudske zvijezde, a pisca nema. Tužno je to i jako nepravedno - zaključuje švedska književnica.
Alexandra i Alexander Ahndoril najavili da će Lars Kepler napisati ukupno osam romana
najboljeknjige.com, 27.01.2012.
Nastavak “Hipnotizera”, “Paganinijev ugovor”, u kojem će glavni lik i dalje biti inspektor Joona Linna, Fraktura planira objaviti na proljeće, a autor Lars Kepler, odnosno pisci koji se skrivaju iza tog pseudonima - Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril - planiraju napisati ukupno osam knjiga u serijalu. Doznali su to posjetitelji sinoćnje tribine Razotkrivanje (26.1.2012.) u Zagrebačkom kazalištu mladih, na kojoj je gostovao švedski bračno-spisateljski par.
“Planiramo zajedno napisali osam romana i po svima će biti snimljen film. Film prema romanu ‘Hipnotizer’ već se snima, a premijerno će biti prikazan u rujnu 2012. godine”, otkrili su sinoć autori.
Alexandra i Alexander su i prije objave prvog zajedničkog romana bili renomirani pisci. Alexandra je objavila tri povijesna romana, a Alexander dvadesetak scenarija za teatar i devet romana. I ranije su pokušavali zajedno pisati, jer i sve ostalo rade zajedno - imaju troje djece, zajedno kuhaju, renoviraju kuću, putuju... Ipak, kada bi pokušali pisati u paru, počeli bi se i svađati.
Kako su veliki ljubitelji filmova - svaki dan zajedno pogledaju barem jedan film, jednom su, gledajući krimić, shvatili da bi mogli pokušati napisati triler. “Odlučili smo izmisliti novu ‘osobu’ koja će pisati taj triler, pa smo tako došli do pseudonima Lars Kepler”, objasnili su autori. Alexandra je “odgovorna” za Lars, što je njezina posveta preminulom Stiegu Larssonu, a Alexander je dodao Kepler, u čast matematičaru i astronomu Johannesu Kepleru, koji je otkrio da se planeti kreću eliptično.
Njihov prvi zajednički roman, “Hipnotizer”, u velikoj mjeri, osim što je krimić, govori i o kompleksnim odnosima unutar različitih obitelji. “Bitno nam je da i najsporedniji lik bude prikazan kao složen junak, a ne crno-bijelo. Važno nam je shvatiti čak i psihopate u njihovim djelima – ne ih braniti, ali pokušati razumjeti odakle dolaze traume”, rekli su autori. Ipak, smatraju da svatko, bez obzira na strahote koje je prošao u životu, ima izbor hoće li činiti zlo ili dobro, jer se i s iskustvom trauma može činiti dobro; primjerice, pomoći drugim ljudima koji su ih iskusili.
Odakle im ideja da glavni lik bude baš hipnotizer? Alexandrov brat je hipnotozer, a sam Alexander se jednom podvrgao tretmanu i svidjela mu se ta opuštenost, dok se Alexandra, kao pravi “control freak”, boji hipnoze. Hipnozu u Švedskoj, dodali su autori, koristi čak i policija, kao metodu ispitivanja u slučajevima gdje su žrtve nekog zločina istraumatizirane.
“Hipnotizer”, kao što znaju oni koji su ga pročitali, specifičan je i po tome što se bavi dječjim nasiljem, kao i nasiljem nad djecom. “Izabrali smo likove djece, odnosno dječaka kao žrtve i nasilnika, jer smatramo da je to najstrašniji oblik nasilja, ali i najveći izvor straha. Otkad imamo djecu, konstanto živimo u nekom roditeljskom strahu – i da bi se djeci nešto moglo dogoditi, ali i da bi djeca mogla nekom drugom nauditi. Roditeljstvo je najljepša, ali i najstrašnija odgovornost”, objasnili su pisci.
Kako pišu? “Htjeli smo da roman bude filmičan, s obzirom da volimo gledati trilere. Čak ga i pišemo tako da na papiriće posložimo tijek radnje, a onda svatko uzme dio radnje i napiše ga i pošalje onom drugom na mail”, objasnili su. Primjerice, Alexander napiše dijalog, a Alexandra doda ambijent, mjesto i vrijeme radnje i opise. Pišu cijeli dan - otkad odvedu djecu u školu, pa sve dok ne krenu po njih. Često mijenjaju događaje i puštaju da ih likovi vode i, srećom, danas uživaju u zajedničkom pisanju.
Posjetiteljima tribine pojasnili su i kako vjeruju da su klima i geografski položaj jedan od razloga velikog uspjeha skandinavskih krimića posljednjih godina. Hladnoća i mrak doprinose jezovitom ambijentu, kao i činjenica što su nordijske zemlje, barem do nedavno, bile prilično sigurno mjesto za život.
Svojim hrvatskim čitateljima par je otkrio kako će inspektor Linna biti lik i u drugom i trećem romanu, a lik inspektora će se iz nastavka u nastavak razvijati i otkriti svoju mračnu tajnu. Iako romane povezuju isti likovi, mogu se čitati i odvojeno, jer svaki ima dodatne glavne likove, kao i odvojenu priču.
“Hipnotizer” je u Švedskoj prodan u nevjerojatnih 700.000 primjeraka
Večernji list, Denis Derk, 27.01.2012.
“Stieg Larsson imao je dobar osjećaj za likove, ali nas njegov kolega Šveđanin Kepler vodi izravno u mračna mjesta ljudske duše”, napisao je Time o romanu “Hipnotizer” Larsa Keplera. Autor teksta očito nije znao da je roman “Hipnotizer”, koji je lani u Hrvatskoj objavila Fraktura u prijevodu Željke Černok, plod pisanja jednog bračnog para i to Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila. Ovaj par u braku je dvadesetak godina, a ovih su dana posjetili Zagreb. Prije nego što su zajedno počeli pisati serijal kriminalističkih romana o švedskom Jamesu Bondu, tj. policijskom nepobjedivom inspektoru koji se zove Joona Linna, pisali su svoje, stilski dijametralno različite knjige.
– Ja pišem romane i dramska djela. Najpoznatiji mi je roman o Ingmaru Bergmanu, koji je poput nekog djeda švedske kulture. Taj je roman preveden i na engleski – kaže Alexander. A njegova supruga Alexandra, čija je mama iz Portugala premda je ona rođena u Švedskoj i odgajana kao Šveđanka, bavi se i književnom kritikom, piše romane, a trenutačno je zaokupljena pisanjem doktorske disertacije o velikom pjesniku Fernandu Pessoi.
Zašto Pessoa?
– Pa upravo zbog portugalskih obiteljskih korijena, ali ne samo zbog toga. Volim poeziju, a Pessoa je izvrstan pjesnik – kaže nam Alexandra koja s puno oduševljenja govori i o poeziji lanjskog dobitnika Nobelove nagrade za literaturu, švedskog pjesnika Thomasa Transtromera.
– Transtromer je isto odličan pjesnik. Posebno su mi drage njegove pjesme iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. On je na neki način isto blizak Bergmanu, ali je ipak umjereniji i blaži. Nije toliko taman u svom djelu – veli Alexandra koja priznaje da Transtromerova poezija ipak nije za svakog.
No zato svi mogu čitati krimiće koji su proteklih godina očito najunosniji švedski, pa i skandinavski izvozni literarni proizvod.
– Naš “Hipnotizer” prodan je u Švedskoj u 700 tisuća primjeraka, a u samo dvije godine preveden je na gotovo četrdesetak jezika. Zvuči nevjerojatno. Točne brojke ne znamo, jer to su ipak pitanja za izdavače, ali dosta razmišljamo o njima. Ponekad nam se čini da je takav uspjeh poput sna, baš kao i ovaj boravak u Zagrebu – kaže nam Alexandra kojoj je jasno da ljude puno više privlače knjige o zločinima nego zbirke poezije.
Osim što je “Hipnotizer” izvrsno prošao i u Švedskoj i po svijetu, za ovaj autorski duo velika je vijest što će baš po njihovu romanu film snimiti i veliki švedski režiser s američkom adresom Lasse Hallstrom. Riječ je o redatelju koji pune 24 godine nije snimao po švedskom scenariju, a sada se prihvatio rada na “Hipnotizeru” u velikoj međunarodnoj produkciji. Hallstrom nije nepoznat, riječ je o umjetniku nekoliko puta nominiranom za Oscara i redatelju filmova kao što su “Čokolada”, “Dear John”, “Kućna pravila”, “Što muči Gilberta Grapea”, “Hachiko”...
– Ne sudjelujemo u pisanju scenarija za taj film, ali smo sretni što ga režira baš veliko ime poput Hallstroma – veli Alexander. A zašto su mračne patološke priče o okrutnim obiteljskim ubojstvima tako privlačne čitateljima?
– Teško je dati odgovor na to pitanje. Ali literatura i drama još od vremena stare Grčke bave se tim pitanjima. I tamo imamo ubojstva, okrutnost, nasilje u obitelji – kaže Alexander.
I Alexandra i Alexander vele da autori krimića imaju mogućnost propitivati mračne dubine ljudskog ponašanja i karaktera, ali i na kraju knjige ipak omogućiti da zlo bude kažnjeno. A na pitanje zašto baš iz Švedske u svijet dolaze toliki krimići, odgovor je očekivan.
– Mnogi u svijetu Švedsku doživljavaju kao raj. I naši političari često nam kaže da živimo u raju. Ali to baš nije tako. I Švedska ima svoju mračnu stranu, pa nju je opisivao i Bergman. No u tradiciji je Šveđana da prema svojoj zemlji pristupaju kritično, a ne da viču da je u Švedskoj sve idealno. Otuda možda i ta količina krimića s vrlo mračnim pričama – objašnjava Alexandra.
A bave li se osobno hipnozom, koja u romanu “Hipnotizer” pomaže policijskom inspektoru riješiti slučaj u kojem su dječaku Josefu pred očima ubijeni otac, majka i mlađa sestra?
– Osobno se ne bavimo, ali moj brat se time bavi. O hipnozi smo pročitali puno knjiga, ali se i konzultirali s bratom – veli Alexander. A na pitanje zašto su izabrali muški pseudonim (i to pseudonim koji po imenu Lars pomalo asocira i na proslavljenog Larssona, što nije bilo slučajno), odgovor je bio da su razmišljali i o ženskom imenu. Tada bi se autor, tj. autorica zvala Lotte Kepler. Ali kada su zajedno počeli raditi na romanu, što nije bio nimalo lagan posao, odustali su od ženskog imena.
– Učinilo nam se da je Lars puno bolje ime za autora koji piše ovako tamnu priču – kaže Alexandra i najavljuje nastavke romana o inspektoru Jooni. Prvi, “Paganinijev ugovor”, objavljen je još 2010., a drugi čeka objavu.
Bračni par Ahndoril: Nakon Breivika neko smo vrijeme prestali pisati i čitati
Vjesnik, Vedran Jerbić, 28.01.2012.
Skandinavski kriminalistički romani, posebice oni iz Švedske, već su neko vrijeme nezaobilazno štivo hrvatskih čitatelja, a ništa drugačije nije ni u ostatku Europe gdje Stieg Larsson, Liza Marklund, Camilla Läckberg... redovito drže samo vrhove ljestvica čitanosti. Ako vam je pak prošle jeseni u ruke dospio roman »Hipnotizer« Larsa Keplera (u izdanju Frakture), mogli ste se uvjeriti koliko duboko uznemirujuće može biti kriminalističko štivo, vrludajući po najmračnijim koridorima ljudske psihe i patološke seksualnosti, ne ostavljajući gotovo ni jedan tabu netaknutim. Pisan jednostavnim, lakoprohodnim jezikom, »Hipnotizer« je triler s elementima horora i knjiga koja je postala svjetski bestseler u milijunskim nakladama, a uskoro se očekuje i njegova filmska ekranizacija u režiji švedskoga redatelja Lassea Hellströma.
Pod pseudonimom Larsa Keplera krije se pak bračni par Alexander Ahndoril i Alexandra Coelho Ahndoril, koji su ovoga tjedna posjetili Zagreb i sudjelovao na Frakturinoj tribini Razotkrivanje. Oduševljeni suncem okupanim Zagrebom, raspričani i veseli, za Vjesnik su ispričali kako je nastao Lars Kepler, kako se rodila ideja za strašnog »Hipnotizera« i zašto je Stieg Larsson promijenio tamošnju književnu scenu.
Kako ste došli na ideju za »Hipnotizera« i počeli pisati zajedno?
Alexandra: - Alexanderov brat je hipnotizer. Vidjeli smo ga na djelu i to nas je strašno privuklo. Bilo je toliko snažno i uznemirujuće u isto vrijeme.
Alexander: - Da, on je profesionalni hipnotizer i to je bio jedan od razloga. Drugi je bio što smo nas dvoje i prije pisali svatko za sebe, ja sam i dramaturg, i sve smo radili zajedno osim pisali. Svako naše zajedničko pisanje završavalo je svađom, uvijek sam bio ljut kad bi Alexandra izbacila nešto što sam napisao ili promijenila, a da mi ne kaže. I jednostavno nije išlo. No tada smo se odlučili na promjenu žanra i krenuli pisati kriminalistički roman. I rekli smo idemo se pretvarati da ne pišemo nas dvoje, nego da to piše netko drugi. I tako smo stvorili Larsa Keplera. I svađe su odjednom prestale.
Jeste li se i sami podvrgnuli hipnozi prije pisanja romana?
Alexander: - Ja sam se jednom podvrgnuo hipnozi. U tom trenutku osjećao sam da i dalje imam kontrolu, ali nisam imao. Puno je lakše napraviti ono što hipnotizer kaže nego što mislite. Držite da ne morate to napraviti, da imate izbora, ali ipak to napravite. I bilo mi je jasno da se to može odlično iskoristiti u okviru kriminalističkog romana.
Alexandra: - Hipnoza vas odvodi duboko u glavu protagonista, i to je ono što nas je otpočetka zanimalo. Što ćemo pronaći ondje? Često puta i ne želite znati. I to nas je kopkalo da krenemo s pisanjem.
Tko je uopće Lars Kepler, jeste li u njega ugradili vlastite osobnosti ili stvorili jednu potpuno novu?
Alexandra: - To je sasvim drugačiji pisac, sasvim drugačija osoba nego što smo Alexander i ja. Njegovo ime jednim je dijelom posveta Stiegu Larssonu, zato što nas je on inspirirao, a s druge strane njemačkom astronomu Johannesu Kepleru. Htjeli smo snažno ime koje će evocirati atmosferu iznutra i biti upečatljivo.
Alexander: - Čak smo i znali kako Lars Kepler izgleda. Napravili smo njegovu sliku u Photoshopu. Bio je nešto stariji od nas, imao je bradu, sijedu kosu, izgledao je čak malo sramežljivo. Izmislili smo i cijelu priču oko njega. Prije je bio učitelj, ali dogodilo mu se nešto loše, izgubio je cijelu obitelj. I danas radi u skloništu za beskućnike, noću. A danju piše, naravno.
Na neki način je ovo knjiga o obitelji, odnosno o mračnoj strani obitelji i svemu onome što se događa iza zatvorenih vrata, a o čemu se ne priča i potiskuje?
Alexander: - Držim da se svi slažu da se patološki aspekti neke ličnosti razvijaju rano u djetinjstvu, u krugu obitelji. To ne znači nužno da loše djetinjstvo vodi do toga da postanete ubojica. Ali ako malo istražujete, vidjet ćete da su većina patoloških ubojica imali loše djetinjstvo. Dakako, loše djetinjstvo nije isprika, i to je jedna od rasprava koju smo provlačili kroz ovaj roman. I ako hoćete nešto otkriti, ako hoćete doći do izvora zločina, nasilja, onda morate otići do samog kraja, morate zagrebati po tom djetinjstvu, po onome što se u njemu događalo, što je ostalo skriveno, a što duboko potisnuto.
Alexandra: - Smatram da smo na neki način vrlo freudovski prišli ovoj knjizi. Ovo je knjiga o dobrim i lošim obiteljima. I oboje imaju probleme, teške trenutke, samo je pitanje kako će se nositi s njima i kako će se prema njima postaviti. Ono što smo također htjeli pokazati, jest da ne postoji normalna obitelj, u stereotipnom smislu - svi imaju loše stvari s kojima moraju izaći na kraj. Dobre obitelji su one koje unatoč svemu uspijevaju pronaći ljubav i solidarnost među sobom, a loše posežu za nasiljem i patološkim ponašanjem.
Kako ste stvorili primjerice likove Josefa Eka i Evu Blau, dvoje vrlo uznemirujućih, patoloških karaktera?
Alexandra: - Jednostavno smo zaronili u sve te karaktere, bili su tamo i nismo se htjeli zaustaviti dok ne dođemo do dna. Jer ako želimo pisati o zločinu, znali smo da moramo krenuti od onoga što nas najviše plaši. A to je pomisao da bi se našoj djeci moglo nešto loše dogoditi ili da bi oni mogli nešto loše učiniti drugima. Ima dijelova u knjizi koje ni danas ne mogu čitati bez plakanja.
Alexander: - Znali smo da ako želimo prestrašiti čitatelje, da prvo moramo prestrašiti sebe. Ali smo htjeli da istodobno bude i zabavno kad čitate. Eva Blau je uglavnom izmišljena, ali koristili smo svime čega smo se sjećali, od snova, mračnih maštarija do nekih događaja koje smo pamtili.
Patološki aspekti u knjizi ponajprije su vezani za ženske likove i djecu, a manje uz muške karaktere. Kao da ste izbjegavali (stereotip) muškog seksualnog nasilnika?
Alexandra: - Držim da je loša majka puno uznemirujući lik nego loš otac. I to je bio početak, da izbjegnemo klišej u kojem je patološki seksualni nasilnik uvijek muškarac.
Alexander: - Započeli smo s najgorim stvarima – što kad dijete ubije dijete. Bilo je takvih slučajeva u Švedskoj, a pretpostavljam da takvih strašnih stvari ima svugdje. Također smo se pokušali zapitati što je to uopće obitelj, može li se ona stvoriti na silu, represivnim instrumentima.
Kako objašnjavate uspjeh švedskih krimića i činjenicu da toliko mračnih priča dolazi upravo iz zemlje koja služi kao primjer ostatku Europe po demokratskim i socijalnim standardima?
Alexander: - Pa rekao bih da je možda to upravo i zbog toga. Morate se osjećati sigurno da biste mogli zaroniti u takve mračne stvari. Sigurnost oko vas daje vam snagu da se bavite time kao pisac. Teško da u ratu želite pisati knjige poput ove i da se se one uopće žele čitati.
Alexandra: - Švedska je raj na površini, no ispod imate mnoge mračne stvari, pogotovo iz prošlosti. A o njima se nikad ne govori, i to onda izlazi van kroz knjige, posebice kroz kriminalistički žanr u posljednje vrijeme.
Spominjete sigurnost. Koliko je slučaj Breivik prošlog ljeta utjecao na percepciju sigurnosti u skandinavskim zemljama?
Alexandra: - Rekla bih da je stvarnost uvijek strašnija od fikcije, čak i od ovakve iz »Hipnotizera«. Čovjek koji hoda okolo s oružjem i govori vam da priđete, da je sve u redu, i onda puca u vas, držim da je takav sadistički čin nemoguće prenijeti riječima u romanu. Taj čin nema sretnog završetka, u romanu si možete priuštiti sretni kraj, u stvarnosti ne.
Alexander: - Nakon slučaja Breivik neko smo vrijeme prestali pisati, prestali smo čitati. Knjižare nisu prodavale knjige. Stvarnost nam se toliko unijela u lice da smo zaboravili fikciju.
Kako je uspjeh Stiega Larssona odjeknuo u Švedskoj, i što je značio za tamošnju književnu scenu?
Alexandra: - U svakom slučaju, možemo govoriti o vremenu prije Stiega Larssona i poslije njega. U Švedskoj imamo dugu tradiciju kriminalističkog romana, no ta tradicija je postala pomalo repetitivna i predvidljiva. Sve se svodilo na sličnu narativnu strukturu – dogodi se ubojstvo, dođe detektiv i prati tragove , od točke A do B i C. No onda je došao Larsson sa svojom Lisbeth Salander i sve se promijenilo. Bile su to veće priče, kompleksnije. Prije Stiega Larssona nismo ni pomišljali da napišemo kriminalistički roman, on nas je na neki način inspirirao.
Alexander: - Naravno, nismo ga ni u jednom trenutku htjeli kopirati. Znali smo da želimo ići u jednom drugom smjeru. I mnogi drugi pisci su krenuli u kriminalističku prozu nakon njegova uspjeha. On je na neki način otvorio vrata i učinio mnoge pisce toga žanra vidljivijima i to je bilo dobro za sve nas.
Slične knjige
