HHhH

Special cijena 161,10 kn Redovna cijena 179,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ivana Šojat

  • Broj stranica: 400

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266658-8

  • Naslov izvornika: HHhH

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 465 g

Himmlers Hirn heißt Heydrich – Himmlerov mozak zove se Heydrich...
Reinhard Heydrich, arhetipski nacist poznat pod nadimkom Plava Zvijer, osoba je od najvećeg Hitlerova povjerenja. Za svoje zasluge u kreiranju Konačnog rješenja dobiva novu dužnost – postaje protektor Češke i Moravske. Doselivši se u Prag, toliko je uvjeren u svoju superiornost da se vozi gradom bez pratnje, stoga postaje idealna meta Otpora, koji, premda desetkovan, još uvijek djeluje. I tako započinje operacija Antropoid: dva padobranca nakon obuke u Engleskoj iskaču iz aviona u blizini Praga i obavljaju pripreme za atentat. A iako ih u ključnom trenutku zadesi nevjerojatan peh, hrabri dvojac ne odustaje od svoje smrtonosne misije...

U svojem prvijencu kriptična naziva HHhH Laurent Binet iznosi dinamičnu priču o jednoj od najodvažnijih epizoda Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu na europskom tlu. Roman je intrigantna kombinacija povijesnih likova i činjenica s pričom suvremenog pripovjedača koji ponovno prolazi praškim ulicama što vode do mračne kripte svjedočeći priči koju dosad nitko nije posve rekonstruirao.

Roman koji osvaja.
The New York Times Book Review

Zadivljujuća knjiga u kojoj povijest oživljava izazivajuće trnce.
The Independent

Nenadmašno. Ispripovijedano s elegancijom i gracioznošću.
— Mario Vargas Llosa

HHhH me oborio s nogu. Binetov stil fuzija je neutralne, žurnalističke iskrenosti s gorljivošču i spisateljskim instinktom romanopisca. Ovo je jedan od najboljih povijesnih romana na koje sam ikada naišao.”
— Bret Easton Ellis

“Binet je prožeo svoj povijesni roman suvremenom pričom, koja je zapravo drama o samom nastajanju knjige. Pametno, dosjetljivo, opušteno postmoderno.”
— The New Yorker

“Izuzetan debitantski roman. Literarni trijumf. U završnom dijelu knjige do detalja se obrađuju atentat i lov na atentatore koji je uslijedio. HHhH je remek-djelo napetosti, a njegove su završne stranice naročito ganutljive. Vrlo je rijetko neko djelo toliko pametno i originalno poput ovoga.”
— The Times

“Binet iznosi sirovu istinu o iznimnom činu Otpora. Iznimno književno djelo, roman koji osvaja približavajući nas povijesti onakvoj kakva se stvarno dogodila.”
— The New York Times Book Review

HHhH: pomirba povijesti i sadašnjosti

Stjepan Bajić, Ziher.hr, 18.11.2015.

Roman HHhH (Himmlers Hirn heisst Heydrich = Himmlerov mozak zove se Heydrich), Goncourtom nagrađen za najboljeg debitanta 2010. godine, prvijenac je mladog francuskog pisca Laurenta Bineta, kojeg hrvatska publika prvi put ima priliku čitati, u izdanju Frakture i u prijevodu Ivane Šojat.

Čim sam otvorio ovu knjigu i pročitao uvodni citat Osipa Mandeljštama, velikog ruskog pjesnika, jednostavno sam znao kako me ne čeka još jedan u nizu povijesnih romana, već nešto posebno.

„Ponovno misao prozaika ostavlja
mrlje na stablu Povijesti, no nije na
nama da pronađemo lukavstvo kojim
životinju namamit ćemo u prenosivi
kavez.“

Tema romana je tajna operacija kodnog imena Antropoid, organizirana od strane čehoslovačke vlade u londonskom egzilu, kojoj je cilj bio atentat na visokopozicioniranog nacista i protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha. Kako bi što bolje dozvao sedamdesetak godina udaljenu i zamršenu prošlost, pripovjedač, vjerojatno sam Binet, odbacuje tradicionalan način pripovijedanja, nauštrb sirovijeg, ali preciznijeg literarnog obrađivanja povijesnog materijala. Naime, Binet već u prvom poglavlju naglašava kako stremi historiografskoj točnosti, odnosno odgovaranju na pitanje kako se točno što dogodilo. Legitimno je zapitati se zašto onda nije odlučio napisati povijesnu knjigu umjesto romana, ali upravo u tome i jest čar ovog djela i veličina Laurenta Bineta. On je odlično uočio snagu u dvojakoj prirodi romaneskne forme, onoj hipotetičnoj, ali i kategoričnoj, što posebice dolazi do izražaja kod povijesnog romana. Pošto se već dogodio, nacizam nije potrebno izmišljati. Takav princip pisanja može se učiniti šturim i ograničenim, što u neku ruku i jest (nema unutarnjih monologa, dijaloga, itd.), ali Binet to uspješno prevladava.

Po uzoru, kako sam kaže, na Vladimira Solomonoviča Poznera i njegov roman Zauzdani, te s osnovnom porukom kako bi fakcija trebala nadilaziti fikciju, ovaj roman, razlomljen u 257 poglavlja, ima dvije neodvojivo isprepletene tematske cjeline. Prva prati poteškoće suvremenog pripovjedača i poteškoće na koje nailazi dok u svrhu pisanja romana istražuje svoje likove i povijesne činjenice.

„Osloniti se na istinitu priču, maksimalno iskoristiti njezine romaneskne elemente, no uvelike izmišljati kada to ide u prilog naraciji, ne morati se opravdati pred Poviješću. Vješt varalica. Opsjenar. Ukratko: romanopisac.“

„Čitam.. mnogo povijesnih romana da vidim kako se drugi snalaze sa zamkama tog žanra. Jedni se strogo pridržavaju povijesnih činjenica, drugi se malo poigravaju, treći pak uspijevaju vješto zaobići zidove povijesnih istina, a pritom ništa ne uljepšati. Svejedno sam zaprepašten činjenicom u kolikoj mjeri fikcija ima prevagu nad Poviješću. To je logično, no teško mi se bilo pomiriti s tim.“

Tim raskrinkavanjem neurotičnosti čina pisanja te ironičnim, no odmjerenim komentiranjem i propitivanjem vlastitog pristupa, pripovjedač nas automatski, na vrlo osebujan i šarmantan način uvodi u samu radnju, u mračne tridesete i četrdesete godine dvadesetog stoljeća.

„Drukčije je ovo vrijeme, razdoblje tijekom kojeg ljudi s nestrpljenjem ne iščekuju sportske rezultate, nego vijesti s ruske bojišnice.“

Uz mnoštvo raznorodnih, pametno svladanih i prenesenih činjenica o Drugom svjetskom ratu, upoznat ćemo profil banalnosti zla, uobličen u liku zloglasnog nacističkog šefa iz sjene Reinharda Heydricha, upamćenog i pod nadimcima Plavokosa Zvijer i Praški Mesar. Na njega će u Pragu dvojica padobranaca (u čiju čast je ovaj roman i napisan), Slovak Jozef Gabčik i Čeh Jan Kubiš, uz pomoć Češkog pokreta otpora izvršiti atentat 27. svibnja 1942. godine, od čijih će posljedica devet dana kasnije Heydrich umrijeti. Uslijedio je lov na atentatore te masovna nacistička odmazda, pokolj petstotinjak stanovnika češkog mjestašca Lidice. No, ne želim više spojlati.

Uz to što propituje i drma temelje povijesnog romana pokušavajući pomiriti povijest i sadašnjost, HHhH je ponajprije darovito, bogato i nadasve lijepo napisan roman. Preporučam!

 

Smrt fašizmu!

F. B., booksa.hr, 18.11.2015.

HHhH je debitantski roman Laurenta Bineta (1972.). Objavio ga je 2010., ali priča o jednom od najodvažnijih poduhvata češkog Pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu – atentatu na protektora Češke i Moravske, zloglasnog Reinharda Heydricha, prati ga još od djetinjstva.

Ni sam Laurent ne sjeća se točno kad je prvi put od oca, povjesničara, čuo priču o hrabrim češkim komandosima Jozefu Gabčiku i Janu Kubišu. S vremenom će postati opsjednut ovom pričom. Godinama je čitao povijesne knjige, romane, gledao dokumentarne i igrane filmove, stare žurnale iz WW2, obilazio lokacije i prikupljao građu za svoj prvi roman.

HHhH - Himmlers Hirn heißt Heydrich (Himmlerov mozak zove se Heydrich) dočekan je ovacijama. Binet je nagrađen Goncourtom za najbolji debitantski roman, a riječi hvale stigle su i od literarnih Titana kao što su primjerice Mario Vargas Llosa ili Bret Easton Ellis. Autora kultnih romana Američki psiho, Manje od nule i Pravila privlačnosti HHhH oborio je s nogu: “Ovo je jedan od najboljih povijesnih romana na koje sam ikada naišao.”

Poslije kraćeg uvoda Binet nam temeljito portretira Reinharda Heydricha, Plavu Zvijer, jednog od ključnih arhitekata Holokausta i vjerojatno najopasnijeg i najkrvoločnijeg Hitlerovog generala. Od Heydricha su zazirali svi, pa čak i njegov šef Himmler. Jasno, školski dani bijahu tegobni, djeca su ga zajebavala, prišivala mu pogrdne nadimke (Koza i slično). Maleni, kržljavi plavušan trpio je i bjesnio u sebi čekajući svoje vrijeme. Na žalost – to vrijeme je došlo i prije nego se mogao nadati. Povijesne (ne)prilike išle su mu na ruku. Nitko više nije ni pomišljao sprdati se s njim. Heydrich se prometnuo u zvijer kojoj nisu mogle nauditi ni glasine o njegovom navodnom židovskom podrijetlu. Dakako, oni koji su pokrenuli te glasine vrlo brzo zažalili su dan kad im je takvo što uopće palo na pamet. Hitler je u njemu vidio savršen stroj, ogledni primjerak pravog nacista. Nemilosrdan, inteligentan i manijački posvećen svetom cilju.

Koncem rujna 1941. s mjesta protektora Češke i Moravske smijenjen je nesposobni Neurath, a na njegovo mjesto dolazi Heydrich. Plava Zvijer u rekordnom roku zavodi red. Od Pokreta otpora jedva da je što ostalo. Hitler je prezadovoljan, želi Heydrichu povjeriti istu zadaću i u Parizu. Posao u Pragu uspješno je obavljen, HHhH spreman je za nove izazove i put u Berlin gdje se treba sastati s Führerom. U međuvremenu vozika se bez pratnje po praškim ulicama. Toliko je siguran u sebe da ne želi ni blindirano vozilo – najopasniji čovjek Reicha vozi se u kabrioletu. Jedna od rijetkih stvari koju ne zna je da su već mjesecima u Pragu i dvojica čeških komandosa. Dvojac obučen u Londonu, Gabčik i Kubiš, imaju samo jedan zadatak – ubiti Praškog koljača, Heydricha.

Dana 27. Svibnja 1942. HHhH krenuo je na sastanak sa sudbinom.

Debitantski roman Laurenta Bineta čita se u jednom dahu, on povijesnim činjenicama niti što dodaje, niti što oduzima. Paralelno s kirurški preciznom rekonstrukcijom praškog atentata, Binet pripovijeda i o uvjetima u kojima nastaje njegov roman. Nenametljivo, često i zabavno, progovara o svojoj opsjednutosti, sumnjama, brojnim putovanjima u današnji Prag, nedovoljno razjašnjenim pitanjima, razmišljanjima o odnosu stvarnosti i fikcije, komentira slična filmska i književna djela i slično.

Sama po sebi, povijesna priča o atentatu natprosječno je zanimljiva, no jednako toliko zanimljiva je i priča o nastanku priče.

Heydrich je u romanu dobio znatno više prostora od Gabčika i Kubiša. Svjestan je toga i sam autor, pa to bez problema i bilježi u romanu. Negativci, naročito ovakvog formata, često se izbore za prostor nauštrb heroja. Slično se dogodilo i u Spielbergovom filmu Schindlerova lista gdje sotonski lik Amona Goetha (Ralph Fiennes) u jednom trenutku gotovo u potpunosti zasjeni Oskara Schindlera (Liam Neeson). Kod Spielberga se to vjerojatno dogodilo pomalo neplanirano – Fiennes je naprosto bolji i zanimljiviji od Neesona, dok je kod Bineta, mislim, ipak sve išlo kako je i zamislio. Da bi se shvatio značaj praškog atentata, valjalo je u potpunosti objasniti tko je zapravo bio Reinhard Heydrich. Herojski podvig Gabčika i Kubiša odjeknuo je cijelim svijetom, dokazali su da nitko, pa ni najopasniji čovjek Trećeg Reicha, nije nedodirljiv.

Kad smo već kod filma - zahvaljujući braći Weinstein u 2016. imat ćemo prigodu uživati i u filmskoj verziji Binetovog romana. Režije se prihvatio Cédric Jimenez, a glavnih uloga Jason Clarke, Mia Wasikowska i Rosamund Pike.

Booksin ekspertni tim udara pečat i potpis na preporuku: pročitajte HHhH, ne oklijevajte. Smrt fašizmu!

 

Laurent Binet: HHhH

Dragan Jurak, mvinfo.hr, 1.12.2015.

Kraj devedesetih i kraj nultih obilježile su dvije biografije Hitlera. Britanski povjesničar Ian Kershaw 1998. objavio je “Hitler, 1889.-1936: oholost”, prvi dio svoje kapitalne biografije; a američki romanopisac Norman Mailer je 2007. objavio “Dvorac u šumi”, roman o odrastanju i psiho-socijalnom stvaranju Hitlera. Mailer je svoj roman nazvao “biografijom s povlasticama romana”. Mogli bi smo u tom smislu govoriti i o “superbiografiji”: fabulirajući povijesnim činjenicama Mailer prati proces Hitlerova formiranja. S druge strane “Oholost” je možda dala i konačni historiografski i biografski odgovor na pitanje kako je Hitler bio moguć, što ga je stvorilo u socijalnom, psihološkom i povijesnom smislu.

Uspoređujući ove dvije biografije nisu se uspoređivala samo dva ugledna pisca već su se mjerili i diskurzivni dometi znanstvenika i romanopisca: historiografije i romana. I to, kako će ispasti, na štetu posljednjeg. Dok je Kershaw napisao jednu odmjerenu i izvanredno istraženu biografiju u kojoj je formiranje Hitlera i njegov dolazak na vlast predstavljen kao jedan dugi niz slučajnosti i loših okolnosti, toliko nevjerojatan da nehotice ulazi u prostor romanesknog fabuliranja, Mailer se najčešće iscrpljivao suvišnim fabuliranjem, poput primjerice opisa seksa između Aloisa Hitlera i Klare Poelzl Hitler, za koji je dobio i nagradu za “najgori seks u fikciji” časopisa Literary Review.

U ogledu Iana Kershawa i Normana Mailera nije bilo sumnje u pobjednika. Znanstvena biografija hametice je porazila romanesknu biografiju. Istraživanje je nadmašilo maštu, činjenice su bile luđe od fikcije. No da iz toga ne treba izvlačiti opći zaključak o literarnoj i historiografskoj insuficijentnosti romaneskne biografije sugerira nam roman “HHhH” Laurenta Bineta.

U svom debitantskom romanu o praškom atentatu na Reinharda Heydricha, Himmlerova zamjenika i šefa RSHA, arhitekta Holokausta poznatom po nadimku Plavokosa zvijer (i akronimu Himmlers Hirn heisst Heydrich – Himmlerov mozak zove se Heydrich), mladi Francuz je mnogo efektnije od Mailera koristio potencijale romana. Dok je američki klasik neuspješno pokušavao zaći iza povijesti, Binet se opsesivno drži činjenica, opetovano ih provjerava i nadopunjuje – ali za razliku od povjesničara u roman stavlja samo one fakte koje drži literarno zanimljivima, ne gubeći vrijeme na formativne zadanosti znanstvenog rada.

Povijesnu građu crpi iz historijskih dokumenata, no jednako je zainteresiran i za prikaz Heydricha u filmovima i romanima. Usput personalizira svoj odnos s povijesnim likovima, uopće povijesnom građom, pišući o nastajanju romana, o snovima u kojima sanja Heydricha, o privatnim okolnostima svog života, stavljajući u tekst i razne digresije, svoje biografske nesigurnosti (isprva nije siguran u kojem Halleu je Heydrich rođen), pa čak i dijelove za koje piše da će ih izbrisati.

Naravno, možemo postaviti pitanje – zašto Heydrich? Je li posrijedi infantilna fascinacija nacističkim demonom. Binet iskreno priznaje da jest. On, sin majke Židovke i oca komunista, odgajan na republikanskim, humanističkim i prosvjetiteljskim vrijednostima, impresioniran je Heydrichom. Snovi u kojima je on njemački vojnik, a Heydrich njegov nadređeni pred kojim stoji u stavu mirno, strepeći da bi na njemu mogao pronaći nešto što će mu zamjeriti, to mu nedvosmisleno dokazuju.

Je li povijest zapravo bijeg? Umjesto traženja likova i priča koje određuju našu sadašnjost literarni bijeg ka velikim povijesnim temama i već definiranim povijesnim likovima? Niti od toga Binet ne bježi. Iz sadašnjosti pokušava skočiti na brod povijesti, umaknuti i svakodnevici i njenim životnim i literarnim izazovima. Na tom brodu i vidi sebe kao pisca. Svoju literarno-povijesnu opsesiju stavlja u isti rang s opsesivnim igranjem video-igrica s temom Drugog svjetskog rata, ili nekim bizarnim, kolekcionarskim hobijem sakupljanja nacističkih artefakata.

Naposljetku, je li roman uopće primjeren historiografiji? Ne. Oslanjanje na istinitu priču, iskorištavanje njenih romanesknih elemenata, ali izmišljanje kada to ide u prilog naraciji – Binet naziva varanjem, opsjenarstvom. Ukratko: romanom. Ima li zbog toga potrebu dati ime svom tekstu, i tako ga legitimizirati? Da. Ono što piše naziva – “infraromanom”. Mailer se bavio “superbiografijom”, on eto “infraromanom”. Označena, njegova metoda sada je priznata i neupitna literarna vrsta. Ironija pritom nije isključena.

Konačni rezultat je na kraju tekst koji ima i historiografsku dubinu i literarnu širinu. Znanstveni pristup daje mu vjerodostojnost, literarni slobodu promišljanja. Povjesničari će možda frktat na ovakvu romansiranu historiografiju (povjesničara amatera po zanimanju profesora književnosti), ali Binetovo čerupanje Heydricha efektno je koliko i temeljito. Za kraj samo jedan mali primjer Binetova dubinskog čitanja povijesti.

Petnaest dana nakon početka napada na SSSR Heydrich šalje naputke zapovjednicima SS-a koji djeluju u pozadini fronte. “Pogubiti treba sve dužnosnike Kominterne, dužnosnike Partije, narodne komesare, Židove koji obnašaju dužnost u Partiji ili državnoj upravi, ostale radikalne elemente (sabotere, propagandiste, slobodne strijelce, ubojice, agitatore).”

Binet se pita, čemu to čudno preciziranje vezano uz Židove dužnosnike kad se ionako trebaju pogubiti svi dužnosnici, bili oni Židovi ili ne? Pa zaključuje: “Sovjetski su Židovi, dakle, na samom početku kao mete obilježeni isključivo kad su politički neprijatelji. Efekt redundancije što ga ovaj naputak stvara možda je tračak posljednjih skrupula... početkom srpnja još ne dolazi u obzir otvoreno pokrenuti progon Židova samo zato što su Židovi.”

Ali samo dva tjedna kasnije, na valu vojnih pobjeda, nestaje svako susprezanje. “Heydrich ponovo piše naputke. Dorađuje ključne točke, proširuje popis (u njega, na primjer, ubacuje i bivše komesare Crvene armije). Naposljetku ono Židove koji obnašaju dužnost u Partiji ili državnoj upravi zamjenjuje samo sa sve Židove.

Smatramo da ova mala analiza Heydrichovih naputaka i postepenog srađanja s idejom Holokausta daje sasvim dovoljan razlog za čitanje Binetova “infraromana”.

 

Hitlerova zvijer

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 16.1.2016.

Reinhard Heydrich vodio je vrlo ispunjen život. Mjera njegove ispunjenosti bili su leševi. Zločinom se bavio u svim zamislivim svojstvima: bio je arhitekt i glavni logističar holokausta, nalogodavac pljački, paleža, mučenja i masovnih egzekucija. Umro je relativno mlad, u 38. godini, dakle, barem 37 godina prekasno.

Kroz svoj radni vijek dospio je biti obergruppenführer SS-a, general policije, ravnatelj Glavnog ureda za sigurnost Reicha, krovne institucije pod čijom su jurisdikcijom bili SD (obavještajna služba SS-a), Gestapo i Kripo (kriminalistička policija), predsjedatelj konferencije u Wanseeu koja se bavila „konačnim rješenjem“ židovskog pitanja, protektor Češke i Moravske...

K tome, svirao je violinu, navodno vrlo dobro (potjecao je iz glazbeničke obitelji, otac mu je bio skladatelj, a majka učiteljica klavira), uspješno se bavio sportom (mačevanjem), pilotirao je lovcem u borbenim akcijama (sve dok mu zrakoplov nije oboren na ničijoj zemlji između sovjetskih i njemačkih linija), bio visok, plav, leden, pravi arijevski maneken...

Doduše, njegovo „kontrolirano podrijetlo“ dugo je bilo predmetom brojnih tračeva, jer mu je, navodno, netko od očevih predaka bio židovske krvi. Sva naklapanja presjekao je, međutim, sam Hitler koji se nije htio odreći tako revnog zločinca čak i ako ovaj ima poneko suspektno krvno zrnce.

Čvrsto uvjeren da je miljenik sreće, kojemu ne trebaju ni oružana pratnja ni blindirani automobili, 27. svibnja 1942., kao i svakoga dana, praškim se ulicama vozio u mercedesovom kabrioletu. Na jednome križanju vozilo je usporilo, dajući priliku Čehu Janu Kubišu i Slovaku Jozefu Gabčíku, komandosima obučavanima u Velikoj Britaniji, da ispune svoju misiju. Gabčíkov automat je zatajio, ali nije Kubišova bomba. Od posljedica ranjavanja Heydrich je preminuo četvrtog lipnja.

O tome atentatu, izvan svake sumnje najglasovitijoj akciji od svih što su ih pokreti otpora u osvojenoj Europi ikada poduzeli, napisano je puno knjiga, dokumentaristički preciznih i beletristički razbarušenih. „HHhH“ Laurenta Bineta, izvan svake sumnje, najneobičnija je u toj izdašnoj konkurenciji. U najkraćem, to bi se djelo moglo predstaviti kao roman o pisanju romana.

Za atentat na Heydricha autor - sin majke Židovke i oca komunista - čuo je još u nježnoj dječačkoj dobi. Priča o odvažnosti dvojice patriota koji su pristali na sudjelovanje u samoubilačkoj misiji, vremenom ga nije prestala fascinirati, nego upravo suprotno, pretvarati se u neku vrstu opsesije. Roman je, veli Binet, isprva trebao biti priča u kojoj će glavne uloge imati Gabčík i Kubiš. A onda je njihova meta, Plava zvijer, kako su tepali Heydrichu, počela osvajati prostor. Istražujući građu za knjigu o praškom atentatu, udubljujući se u biografiju čovjeka čiji je „život bio neprekinuti lanac ubojstava“, kako je to svojedobno kazao jedan njegov nacistički sudrug, Binet je postao svjestan kako sve više biva impresioniran Heydrichom. I knjiga je skrenula na sasvim drugi kolosijek, priču o čovjeku koji se doima kao sama esencija zla.

Rekonstruirajući njegov život, Binet, obrazovanjem profesor francuskog jezika a ne povjesničar, kao mačetom se probija kroz šumu izvora – autentičnih dokumenata, povijesnih sinteza, umjetničkih interpretacija... – stalno polemizirajući s njima, dovodeći u pitanje njihovu vjerodostojnost, ali i mogućnost vlastitih napora da urode djelom koje će posredovati istinu o Heydrichu. Karijerne historičare – ili barem lijep broj njih – Binetova „metoda“ zacijelo će uznemiriti, ako ne i razgnjeviti, no iz pozicije još jednog povjesničarskog laika koji čvrsto vjeruje kako je književna istina barem ravnopravna onoj faktičkoj, ne mogu a da se ne poklonim njegovom talentu (i drskosti) da stare izvore podvrgne novim čitanjima, lucidno ih, koji put i prevratnički, analizira odnosno smjesti u do jučer zatajeni ili zanemareni kontekst.

HHhH“ (što je akronim od fraze kojom se esesovci opisivali Plavu zvijer: Himmlers Hirn Heisst Haydrich odnosno Himmlerov mozak zove se Heydrich) nije, međutim, „samo“ iznimno korisna knjiga za dojmljivo upoznavanje s likom i nedjelom čovjeka koji je od zločina napravio industrijsku granu, nego i sjajan primjer vrhunske beletristike. Binet gradi napetost poput najvećih meštara žanrovske proze (što i nije osobito lako kada svi znaju rasplet njegove priče), kadar je i od sasvim usputnih likova – da ne kažem povijesnih epizodista – stvoriti punokrvne, slojevite karaktere, a svaki njegov redak pršti strašću i emocijama, pri čemu uspješno odolijeva napasti da se pretvori u pamfletistu ili trgovca jeftinim sentimentima.

HHhH“ (koju je na hrvatski prevela Ivana Šojat) nije knjiga za sve – koja to uopće jest? – ali je za mnoge: one koji su zagrijani za povijesne teme, ali i one koji su prema njima ravnodušni, ali ih, recimo, zanimaju same mogućnosti pisanja. No, prije i poslije svega, roman je to za sve koji s autorom žele podijeliti veliku priču, koja nije samo storija o Plavoj zvijeri, nego o Zlu i sučeljenju s njim, jednako herojskom kao i kukavičkom, pametnom kao i glupom.