Herkul
17,12 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 176
-
Datum izdanja: studeni 2019.
-
ISBN: 978-953358179-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 275 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Godina je 2020-i-neka, Hrvatska je i dalje članica Europske Unije, no njezino je gospodarstvo na koljenima, turizam se urušio zbog prekomjerne gradnje i epidemije trbušnog tifusa za koji su neprovjereno optuženi islamski teroristi. Jedina svijetla točka i dalje je nogometna reprezentacija, koja žanje uspjeh za uspjehom.
General, veteran i heroj ratova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj Anto Gavran, zvan Ćumur, u svojoj velebnoj kući na jadranskoj obali u mjestu Brižnik daje intervju upravo na dan važne nogometne utakmice između reprezentacija Hrvatske i Srbije. Istovremeno nakon više od trideset godina izbjeglištva i upornog izbjegavanja povratka u Sarajevo uspješni grafički dizajner i njegova supruga arhitektica odlučuju svojim jaguarom prvi put doći na odmor na jadransku obalu. Te večeri, na magistrali koja prolazi kroz Brižnik, dogodi se nesreća, s kojom započinje odvijanje jedne strašne, neželjene povijesti.
Herkul Miljenka Jergovića ubojita je, opominjuća satira kontra svakog, a posebno domaćeg, nacionalizma i lokalnog fašizma. Ovo je knjiga koja je i mračna i smiješna, knjiga iz koje nam iskače nevoljna budućnost svijeta.
Herkul je kratak roman o opasnosti svakog fanatizma i prelaganog baratanja velikim riječima, opomena za nas ovdašnje. Roman nad kojim ćemo plakati, smijati se i užasavati, istovremeno.
U godinama glasne mržnje potrebna je i ovako glasna knjiga…
Ružica Aščić, Express, 8. 11. 2019.
Postoji uzrečica kako talentiran pjevač može otpjevati i telefonski dnevnik i svejedno od toga napraviti dobru pjesmu. Tako je i s Miljenkom Jergovićem. Mogao bi pisati o kutiji šibica ili čepićima za uši i iz toga napraviti nešto čudesno. Pisac je svijeta koji mnogi od nas, pogotovo mlađi, slabo poznaju, starih bosanskih običaja, zaboravljenih turcizama, života ulice i kafane, tuge i radosti življenja, posebnih ljudi iz prošlosti, a posebice Bosne kao takve. Pisac je bogate, kvalitetne rečenice, pozoran i pametan promatrač. Nakon veoma osobne knjige “Selidba”, koja je izišla prošle godine u ljeto, nakladnička kuća Fraktura upravo je objavila roman “Herkul”, koji predstavljaju kao “opominjuću satiru kontra svakog, a posebice domaćeg, nacionalizma i lokalnog fašizma”.
U isto vrijeme, prvi put na hrvatskom tržištu, izlaze roman “Otac” te zbirka priča “Mačka, čovjek, pas”, obje knjige prethodno je objavio beogradski Rende. Kuriozitetno je to što knjiga nosi naziv po grčkom junaku goleme snage, a istoimeni lik u romanu predstavlja suprotnost, muškarca dijete koji se ne zna brinuti za sebe niti slagati rečenice svojstvene odraslom čovjeku, ali čija skučena egzistencija biva okidač za goleme nacionalne nemire u maniri domino efekta.
Nemiri počinju u mjestu Brižnik, koje se nalazi 50-ak kilometara od Splita, u večeri odigravanja utakmice između Hrvatske i Srbije u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo. Izmaštana budućnost, nevjerojatna koliko i vjerojatna, groteskna na tašti hrvatski način. Dvije priče, životni putevi jednog bosanskog Srbina i jednog bosanskog Hrvata, ispričani su ispovjednim tonom, u prvom licu, dok je treće poglavlje ispisano kao izvještaj konkretnog događaja koji je bio uzrok provale fašizma i desničarskog orgijanja nad nacionalno nepoželjnima. Roman se može čitati, a i trebao bi se čitati, kao nužno upozorenje kontra neofašizma.
“Herkul” je roman koji počinje kao životna priča, bogata, sveobuhvatna, samorefleksivna, ispunjena sjećanjima na predratnu Bosnu i neke drukčije, predratne ljude, a u drugom poglavlju zaokrenula je prema groteski (čitatelj se pita što je s tim likom, zašto tako govori, je li moguće da tako razmišlja), a u trećem poglavlju pretvorila se u bombastičnu satiru koja bez mnogo uljepšavanja i okolišanja dočarava kako to izgleda kad se razbukta destruktivan nacionalistički zanos te na površinu ispliva sve nakaradno, istinski ružno, kad se pretjeruje, a to pretjerivanje odjednom postane norma, način ophođenja u svakodnevici. Kad se počnu, kao što su se u Hrvatskoj zapravo i počela, brojiti krvna zrnca. Prije desetak ili dvadesetak godina, kad svaka polupismena individua nije koristila društvene mreže te ostavljala svoje sulude i zaostale komentare ispod internetskih članaka, mrzilo se među svoja četiri zida, u obiteljskim krugovima, u sebi. Ili se i mrzilo javno, ali tiše. Ljudi su valjda bili umorni od rata... No u godinama glasne mržnje, prebrojavanja Srba i srpskih korijena do u deseto koljeno, jer je valjda čudovišno i sramotno biti Srbin u Hrvatskoj, potrebna je i ovako glasna knjiga.
Čitajući prvu priču, onu o srpskom bračnom paru koji poslije rata odlazi iz Sarajeva da bi u Beču pronašao bolji život, i u tome i uspijeva, čitatelj se pita kakva se satira može kriti iza vrlo umjerenog tona i pomirljivih stavova pripovjedača. Nije li greška da je ovo satirična priča? U ovom poglavlju autor tumači osjećaj etničke krivnje, odnosno njezin izostanak, i kamo vodi jedno a kamo drugo. Piše o susretu “naših” (kako se kolokvijalno vole zvati ljudi s ovih prostora) kad im se putevi ukrste negdje u svijetu. I dok prepoznavanje takvog “našeg” u svijetu kod jednog izazove osjećaj ushita, kod drugog izaziva sram jer se najednom osjeća razotkriveno, stigmatizirano, nije se stopio u gomili nego na licu nosi taj sebi svojstven pečat, taj potencijal da ga na cesti prepozna neki pajdo.
“Taj metalni okus, koji pokušavam dotaknuti vrhom jezika, ali mi stalno bježi negdje dublje u grlo, u jednjak, unutra, to je Srbin u Beču koji u meni prepozna Srbina. On nešto očekuje, nečemu se nada, pojača mu se glas, postane drčniji za još jednog Srbina pokraj sebe. Ja bih tad da mu kažem da se prevario, da je pogriješio, da se miče od mene, jer ja nisam to, nego sam ono drugo, treće i četvrto...”, ispovijeda se protagonist.
Glas iz druge priče pripada generalu Hrvatske vojske Anti Gavranu, zvanom Ćumur, koji je iz Bosne došao braniti Hrvatsku, da bi se najzad u njoj i skrasio, u mjestu Brižnik. Ćumur grandiozno mitologizira svoj vojni put, hrvatstvo uzdiže u nebesa te naširoko priča kako je postao hrvatski branitelj. Kaže tako pripovjedač mladoj novinarki koja ga intervjuira: “Vi ste hrvatske nacionalnosti, je li tako? Ne bih vas htio uvrijediti, meni to nije važno, svi smo ljudi, pa ako neki među nama i nisu Hrvati, trebaju biti Hrvati. Ako me razumijete?”
Ovo je groteskan glas, iluzoran, opasan na topao, takoreći hrvatski način. Zapravo je to glas koji sebi mora opravdati ono što je činio, dati tome važnost i veličinu, jer kako kasnije živjeti, a znati da se godine utrošilo na glupost, da se ubijalo za prizemne ciljeve, za jedno ništa? Glas Srbina Zorana, doima se, u sebi ima ljudskosti, no glas Ante Gavrana iz druge priče samo ima prizvuk ljudskosti, no ljudskost je tu samo maska, do prve prilike kad će se neljudskost pokazati u nekom drugom licu. Svoje mjesto u suludoj desničarskoj hajci nalaze i predsjednica sportska navijačica i premijer znalac stranih jezika, no oni su samo lica i imena u koja autor upire prstom misleći na puno veću zvijer.
“Što se dogodi kad se fašizam s fasade režima spusti na ulice”, pita se njemačka novinarka koja je došla u Zagreb istražiti ono što se pretvorilo u primjer klasičnog pogroma. Onda postane vrlo ružno – mogao bi biti odgovor. Zlo upakirano u banalne parole grdo je zlo.
“Herkul” je racionalan i ljudski odgovor na ogromnu količinu mržnje koja se kovitla javnim prostorom, onim kojim svi kročimo, i koji nas na neki od mnogih načina dira, iako tu mržnju niti želimo niti za njom tragamo, no koja nas pomalo nagriza. Depresivno je to, opasno i ključno da se kao takvo i proziva.
Mogućnost koja je već počela
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 23. 11. 2019.
Premijeri “Ninočke” Ernsta Lubitscha prethodila je reklamna kampanja u kojoj je najvažniju ulogu imao slogan “Garbo se smije”. Šefovi Metro-Goldwyn-Mayera vjerovali su kako će film najsnažnije pogurati naglase li činjenicu kako je zagonetna femme fatale – od malo riječi i puno nagoviještene tragike – konačno propucala od smijeha.
Dosjetka se pokazala vrlo učinkovitom (jer je film poharao blagajne) i poučnom (jer se i danas često navodi kao primjer propagandne kampanje u kojoj tri, odnosno na engleskome jeziku samo dvije, pametno izabrane riječi mogu zavesti milijune). Ali što prisjećanje na osamdeset godina stare osmijehe radi u prikazu “Herkula”, novog romana Miljenka Jergovića? Nemojte kriviti mene, nego neki ćudljivi, podsvjesni refleks koji se aktivirao kad sam na ovitku knjige pročitao kako se radi o satiri. Baš kao što je gospođica Garbo uživala u reputaciji dame koja radost, barem u javnosti, ne iskazuje grlenim kikotom, tako ni Jergovića do sada nismo imali prilike upoznati u ulozi onoga koji bi publiku trebao nasmijavati. Nije se valjda odmetnuo u stand up, odnosno sit down komičare?
Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, dopustite mi tek da iskažem ozbiljnu rezervu oko svrstavanja “Herkula” u škafetin satire. Da je knjigu napisao neki, štatigajaznam, Talijan ili Norvežanin, i da ju je situirao u svoj zavičaj, bez oklijevanja bih mu priznao kako se radi o tekstu koji i u predumišljaju i u izvedbi ima sve atribute punokrvne satire. No, budući da se ovdje radi o priči koja je ambijentirana u Hrvatsku, pače, u Dalmaciju, teško mi se oteti dojmu kako bi “Herkula” bilo preciznije definirati kao distopiju ili, još gore, prilično pouzdanu, dakle, surovo realističnu projekciju naše bliske budućnosti. Što mene baš i ne može nasmijati. Ali krenimo redom...
“Herkul” je moćna prozna tročinka koju otvara ispovijest Zorana, bivšeg Sarajlije, a današnjeg Bečlije, koji zapravo ne pripada nikamo. Za svoje nekadašnje sugrađane previše je Srbin, a za svoje sunarodnjake premalo. Prvi taj kobni višak mjere golom činjenicom njegova porijekla; drugi mu ne mogu oprostiti što je izabrao ostati u Sarajevu cijeli rat. S druge strane, prekasno se odselio da bi stigao postati Austrijancem, premda se tamo lijepo snašao: i on (dizajner) i supruga (arhitektica) imaju unosne poslove. Tješi ga tek činjenica što je djecu uspio odgojiti kao Austrijance kojima zemlja majke i oca nije emocionalna, nego samo zemljopisna činjenica. Obilježen vlastitim, ali još i više supruginim traumama, dugi niz godina, zapravo cijela desetljeća, zaobilazio je svoj rodni grad i svoju bivšu zemlju. Proputovao je, štono se kaže, cijeli svijet, uporno održavajući opreznu distancu od predjela u kojima su on i njegova Borka proveli mladost. A onda su, nakon cijele vječnosti, konačno odlučili odmor provesti na jadranskoj obali...
Druga dionica romana također je ispričana u prvom licu, ali u potpuno drukčijemu registru. Narator je general (dvostruki, HV-a i HVO-a) i heroj (razumije se, također dvostruki) Anto Gavran zvani Ćumur. Dok je Zoranov glas tipično jergovićevski, Ćumurov bismo najlakše mogli opisati kao groteskni. Opisati i teško pogriješiti. Jer, monologe poput Gavranova prečesto smo imali prilike čuti u našemu javnom diskursu. Štoviše, i dandanas ih slušamo. Tko nam je kriv kad ono što književna teorija prepoznaje kao grotesku mi doživljavamo kao suštu stvarnost.
Kroz finalnu trećinu, u kojoj će se preplesti Zoranova i Ćumurova priča, razvodi nas sveznajući pripovjedač, koji čitatelje prije svega upoznaje s vremenom i kontekstom radnje. Budućnost je bliska, a ni društveni ambijent ne čini se osobito dalekim ili stranim. Traju “roaring twenties”, a Hrvati trpe gore od svetoga Lovre. Turizam je propao zbog nekontrolirane betonizacije obale i epidemije trbušnog tifusa za koju su ni krivi ni dužni optuženi islamski teroristi. Sve je u Hrvata čemer i jad, osim nogometne reprezentacije koja pobjeđuje leva-leva, svijetom pronoseći slavu neslavne domovine. Kakvim je narativnim driblingom pisac zaključio sraz Zorana i Ćumura pred poslovično strastvenom dalmatinskom publikom, morat ćete otkriti sami. Okej, lažem, nećete baš morati, ali bi bilo pametno, a bogami i korisno da to učinite.
Zvali vi “Herkula” satirom, kako ga brendira nakladnik, ili distopijom, kako stidljivo predlaže ovaj recenzent, jedno je nedvojbeno: svatko razuman i obaviješten pročitat će ovaj roman kao dokument našega vremena, koji jezivu budućnost ocrtava kao sasvim izglednu mogućnost. Mogućnost koja je – da parafraziram staru krilaticu – već počela.
-
Josip Mlakić preporučuje
Proslavljen, nagrađivan i rado čitan, Josip Mlakić jedan je od najuzbudljivijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca. Kao i mnogi drugi veliki pisci, tako je i Mlakić prije svega gladan i neumoran čitatelj. Zamolili smo ga da za nas izdvoji pet knjiga koje bi svakako trebalo pročitati, pet naslova koje smatra posebno vrijednima čitateljske pozornosti. Ovo je njegov izbor.
-
Fraktura na Interliberu 2019.
Volimo Interliber!
Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu
Slične knjige
