Heloiza ili povratak riječi

Special cijena 111,20 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: makedonski

  • Prijevod: Borislav Pavlovski

  • Broj stranica: 199

  • Datum izdanja: kolovoz 2017.

  • ISBN: 978-953266897-1

  • Naslov izvornika: Враќањето на зборовите

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 305 g

Slava, taština, zabranjena ljubav, tajni brak, izdaja, kastracija, odlazak u samostan, progonstvo… od dvanaestoga stoljeća do danas priču o Abelardu i Heloizi, ljubavnicima slavnima koliko zbog svoje umnosti, toliko i zbog svoje tragične sudbine čuli smo mnogo puta, ali Goce Smilevski prvi je ponudio Heloizinu priču, prvi koji nam je poklonio njezin glas.

Heloiza ili povratak riječi roman je koji neumorno kruži oko onoga o čemu se u pismima koja je povijesti ostavio Abelard jednako ustrajno šuti: oko djeteta rođenog iz veze dvoje ljubavnika. Astralab, sin kojemu je majka u ime utkala zvijezdu, sluteći da će mu biti potrebna vodilja kroz tamnu noć sudbine – gdje je završio? Zašto ga je napustila? Zašto mu se nije vratila?

Baš kao i u svome višestruko nagrađivanom romanu Sestra Sigmunda Freuda Goce Smilevski instinktom vrsnoga romanopisca uspio je osvijetliti tamne zakutke povijesti i ispod naslaga priča koje su muškarci stoljećima ostavljali muškarcima otkriti iznimnu ženu. Heloizu majku, Heloizu ljubavnicu i Heloizu vjernicu, snažnu i slabu Heloizu, Heloizu koja pati ali koja nije žrtva, Heloizu kojoj se vraćaju riječi, lik koji zadugo nećete zaboraviti.

Živimo u doba neofeudalizma

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 25. 1. 2018.

Vaš posljednji roman “Heloiza ili povratak riječi” ponovo se vraća temi istorijske žene u sjeni moćnog muškarca. Šta je za Vas kao autora bilo inicijalno da se, nakon romana “Sestra Sigmunda Freuda”, bavite srednjovjekovnom ljubavnom pričom o Heloizi i Abelardu?

- Prije puno godina sam pročitao pisma Abelarda i Heloize, u kojima pričaju o svojoj sadašnjosti, životu u samostanima, i sjećaju se svoje prošlosti. Kasnije sam pročitao i Abelardovu autobiografiju, “Povijest mojih nevolja”, u kojoj tek usput pominje da on i Heloiza imaju sina, kojeg su morali ostaviti, nakon što su se oboje zaredili. Ponovo sam pročitao njihova pisma i bilo mi je veoma neobično da u njima Heloiza govori o svojoj ljubavi prema Abelardu, o bolu zbog njihove razdvojenosti, o njemu kao intelektualnom divu koga su sve žene Pariza priželjkivale, ali ni jednom ne pominje svog sina, ne pominje bol zbog razdvojenosti od njega. Bio sam uvjeren da to ne mogu biti Heloizina pisma, i tako je počela moja potraga za Heloizom, istraživao sam, ali sve naučne knjige o Abelardu, u kojima se istoričari bave i njegovom ljubavlju sa Heloizom, nikada nisu doveli u pitanje autentičnost njihove prepiske. I tek sam nakon izvjesnog vremena došao do par tekstova, koje glavni tok historiografije potpuno marginalizira, u kojima se tvrdi kako Heloiza nije autorka pisama, i da je, putem analize stila, utvrđeno kako je i pisma koja su pripisana njoj, i ona Abelardova, napisala jedna osoba, najvjerovatnije Abelard.

Malo je ostalo

Tako je sam Abelard od Heloize stvorio lik koji se divi njemu, njegovom intelektu, njegovoj nekadašnjoj slavi i mukama koje preživljava zbog svojih neprijatelja, a, kao i u njegovoj autobiografiji, nisu prisutne neke od njenih najznačajnijih odlika - bila je intelektualno superiorna, bila je jedina osoba u Parizu koja je znala starogrčki jezik, dakle mogla je da čita u originalu Aristotela, ono što je od njega došlo do srednjeg vijeka, za razliku od Abelarda, koji je svoju slavu izgradio na tumačenju Aristotela, a sve što je znao od njega bilo je par fragmenata koji su u to vrijeme bili prevedeni na latinski jezik. On je tako, preko svoje autobiografije, i pisama koje je pripisao Heloizi, sebi podigao spomenik sa ciljem da bude upamćen kao veliki filosof, i kao asket nalik svecima iz minulih vremena, dok je potpuno prešutio njeno znanje i patnje koje je, kao majka odvojena od svog sina, preživljavala.

Budući da ovo nije Vaš prvi roman ovoga tipa, tačnije Vaš prosede karakteriše upravo romaneskna biografska fikcija, šta je za Vas izazovno u ovom vidu književnog bavljenja istorijskim ličnostima?

- Možda je izazov bio u tome da svijet fikcije progovori tamo gdje je historiografija prešutjela, zaboravila, izostavila, prenebregnula.

Koliko ova vrsta fikcije, zasnovana na istorijskim likovima i dokumentima, unaprijed određuje koordinate Vašeg rada, tačnije koliko se zaista rukovodite dokumentarnim i kako izbjegavate šablonizam u tom smislu?

- Malo je ostalo i od Adolfine Freud, i od Heloize, u smislu dokumenata, svjedočanstava. Začuđujuće je koliko je malo svjedočanstava ostalo i o Spinozi. Neki su aspekti njegovog života potpuna nepoznanica za nas, što dopušta prilikom rada na romanu veću slobodu, kao da su te stranice koje je ostavila historiografija prazne da pozivaju maštu da ih popuni. Ne zna se ni zbog čega su ga Jevreji izopštili iz svoje zajednice i zabranili svakom Jevrejinu, čak i Spinozinim sestrama i bratu, da komuniciraju s njim. O Adolfini znamo nešto malo zahvaljujući par pisama njenih, par pisama u kojim je pominju, kao ono koje mladi Sigmund šalje svojoj vjerenici, kasnije supruzi, Marti Bernajs, u kojem kaže da je ona “najdivnija od njegovih sestara, ali je, nažalost, isuviše osjećajna”. I, kako sam već rekao, pominje je u svojoj knjizi Martin Freud. O Heloizi takođe saznajemo preko par njenih pisama (ne mislim o onima koja se smatraju da ih je pisala Abelardu, već o onima koje je slala dugim ljudima, i gdje pominje svog sina), par pisama i svjedočanstava ljudi koji su je poznavali. Stvaranje njihovih likova je bilo kao rekonstrukcija ili, tačnije, reimaginiranje portreta na platnima sa kojih je kiša vremena davno sprala sve boje, ostavila samo tragove, tačke koje nagovještavaju tragiku postojanja.

Vaši romani jesu, kako se vidi, jedan glas koji nedostaje, tačnije, na izvjestan način Vi kroz svoje junakinje ispisujete onu priču koja je istorijski marginalizirana i nedostupna. Kako u tom pogledu vidite poziciju žene u književnosti i kulturi?

- To je vrlo kompleksno pitanje; odgovor bi mogao (i morao) biti jedna ozbiljna, opsežna studija.

Kada uporedimo Adolfinin i Heloizin lik, da li možete povući neke paralele, dakako imajući na umu različite vremenske okvire ova dva romana?

- Može se povući više paralela, koje bi imale prije svega kontrastivne odlike, od njihovog odnosa prema društvenim okolnostima, prema porodici, prema sopstvenoj sudbini, ali mislim da je najsnažnija dodirna tačka ova dva lika materinstvo kao osovinska linija njihovih života. Heloiza je postala majka, ali je bila prinuđena da ostavi svoje dijete i da nastavi da živi misleći o njemu, daleko od njega, dok je Adolfina čeznula da postane majka i ta neostvarena čežnja je bila sočivo kroz koje je gledala na svijet, sve do zadnjih trenutaka svog života koji se završio u logoru.

Ono što je takođe posebno važno jeste da “Heloizu ili povratak riječi” prati i snažan kontekst istorijskog vremena. Prelomni je period, već se osjeća dolazak renesanse, izlazi se iz okvira čvrstog crkvenog dogmatizma, raspravlja se o tjelesnosti i seksualnosti. Međutim, dojma sam da ne nastojite izvršiti puku rekonstrukciju srednjeg vijeka. U tom pogledu “Heloiza ili povratak riječi” sadrži, kroz srednjovjekovnu perspektivu ispričanu, i priču o današnjem vremenu. Koliko Vam je ta referencijalnost zaista bila na umu?

- Vremena se prožimaju, epohe se ogledaju jedna u drugoj, svaki period u istoriji čovječanstva dotiče neke bolne ili radosne tačke drugih perioda. Osim toga, mislim da svaki autor, bez obzira na to u kom vremenu postavio priču svog djela, zapravo piše o vremenu u kojem živi. To je stoga što mi možemo živjeti nasuprot svom vremenu, možemo živjeti u sukobu sa svojim vremenom, ali nikada ne možemo živjeti van svog vremena. Tako i autor koji piše o nekom drugom vremenu, opet će pisati - o svom vremenu. I, na izvjestan način, direktno ili indirektno, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno, pisaće o sebi, o svojim bližnjim, o onima koje poznaje, koje voli ili mrzi.

Ravnoteža među likovima

Što se romana o Heloizi tiče, o tome kako kažete da je priča o današnjem vremenu podjednako kao o srednjem vijeku, to je možda stoga što mi živimo u doba neofeudalizma koji se naziva liberalni kapitalizam, mada ima i takvih kojima ovo vrijeme sliči nekim drugim društvenim odnosima, neko je nedavno napisao: “Nekadašnji su robovi bili u okovima, današnji - u dugovima”. I još, dok sam istraživao srednji vijek, i osobito period u kojem je Heloiza živjela, našao sam toliko podudarnosti između tadašnje političke situacije i društvenih odnosa i nekih odnosa vlasti prema gradu koje su nevjerovatno sličile onome što se u Makedoniji događalo upravo u vremenu kada je nastajao roman, dakle od 2011. do 2015.

Doima se da ste na izvjestan način i stil svog pisanja prilagodili samoj temi, koliko tematski okvir određuje Vaš pripovjedački postupak?

- Tema uvijek određuje stil, kao što je i pripovjedački postupak suštinski povezan sa time ko pripovijeda. “Sestra Sigmunda Freuda” bi bio posve drugi roman kada bi Sigmund pripovijedao o svojoj sestri, umjesto, kako sam ja izabrao, da ona ispripovijeda svoju životnu priču. A sam roman o Heloizi je nastao kao kontrapunkt tome kako je Abelard, usput, u okviru svoje autobiografije, ispripovijedao Heloizin život.

Vaši romani, kako raniji, tako i ovaj posljednji o Heloizi, nose znatnu dozu, rekao bih, filozofičnosti. Još od Vašeg romana “Razgovor sa Spinozom” ta filozofska linija je prisutna u Vašoj književnosti. Poznato je da roman često i ne trpi taj vid upliva, međutim, čini se da je ona u Vašem pogledu iznimno funkcionalno postavljena. Kako postižete tu optimalnost, kako postići sklad između romaneskne akcije i filozofske pozadine djela?

- Kada sam bio u srednjoj školi, vjerovao sam da ću čitajući ars poetičke tekstove romansijera ili intervjue u kojima govore o svom pristupu stvaranju, pronaći tajnu alhemije riječi, tajnu kako stvoriti književno djelo dostojno objavljivanja. Tragao sam za takvim tekstovima i u toj potrazi našao sam i pročitao i intervju koji je dao Robert Musil tokom pisanja svog romana “Čovjek bez svojstava”. I, nakon što je detaljno izložio zamisao svog djela, novinar ga je upitao - neće li filosofska promišljanja biti strana proznoj formi i romaneskom iskazu. Musil je rekao da se ne boji toga, jer će sve filozofične linije proizlaziti iz samih likova, njihovih delanja i shvatanja, iz same srži njihovog bića, i opet će se vraćati njima - likovima, srži njihovih bića. Od kada sam to pročitao, prošlo je ravno četvrt vijeka, ali je ta Musilova misao ostala u meni, sigurno je usadila ideju o ravnoteži između likova, delanja i promišljanja u svijetu romana, što kao rezultat ima ono što vi procjenjujete kao “sklad između romaneskne akcije i filozofske pozadine djela”.