Hauzmajstor Šulc

Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar . Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je “tehnički” pisana u stihovima, nego zato što su njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono pak što knjigu čini jedinstvenom jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. — Ivan Lovrenović

“Jergović je izbliza upoznao rat, pa je sposoban i prikazati njegove posljedice, one najvidljivije i one najskrivenije; nezaustavljivi osjećaj uništenja zajednica, društvenih sredina, svakodnevice koja može oživjeti samo u sjećanju, naravno samo u riječima, onda kada su te riječi poezija.” — Dietro le parole

“U pjesmama poeme Hauzmajstor Šulc Miljenka Jergovića nema prekida. One su lančano pomiješane i povezane baš kao i riječi posvećene Sarajevu. One su memorija i prikaz različitih slojeva života toga grada. Miljenko Jergović dočarava nam — ovaj put u stihovima — balkansko ljudstvo predstavljeno likovima koji, ne vodeći računa o vlastitom življenju, ipak zrače svojim životima. To je korska pjesma, neka vrsta balkanskoga Spoon rivera, glas koji okuplja mnoge glasove i priče u slavu svoga grada-mita.” — Andrea Rossini, Balcanicaucaso.org

“Jergovićeva knjiga Hauzmajstor Šulc pisana je jezikom koji je, manje ili više, govorni, sarajevski, ali i posve jergovićevski: obojio ga je vlastitim bićem, unio u nj nijanse koje taj jezik, sam po sebi nema, niti može imati, i koje mu daju, ne jednom, metafizičku auru. To nije jedini, ali je najviši kvalitet ove poezije: u Jergovićevim rukama pučka jezična tvar postaje fin instrument kadar da izrazi najteže uhvatljive prelive osjećanja i misli, ali i da zađe u zaumno, da sugeriše najmetafizičnije slutnje o smislu i besmislu ljudskog postojanja. (...) Jergović je vrhunski majstor u miješanju lirike i ironije, ozbiljnosti i humora.” — Marko Vešović, Da je barem devedeset treća, izbor iz bosanskohercegovačkog pjesništva, 2010.