Hamam Balkanija
3,98 €
-
Jezik izvornika: srpski
-
Broj stranica: 372
-
Datum izdanja: studeni 2009.
-
ISBN: 978-953266113-2
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 460 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 3,98 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Hamam Balkanija istaknutoga, prevođenog i nagrađivanog suvremenog srpskog pisca Vladislava Bajca jedan je od najuzbudljivijih i najpoetičnijih romana suvremene srpske književnosti.
Hamam Balkanija paralelno govori o šesnaestom stoljeću i našoj suvremenosti, o Mehmed-paši Sokoloviću, Sulejmanu Veličanstvenom, Mimaru Sinanu i našim suvremenicima Leonardu Cohenu, Orhanu Pamuku, Vladislavu Bajcu, Čedomilu Veljačiću... Osim o dva vremena ovo je i roman o dva grada, Istanbulu i Beogradu, ali najviše od svega o dvostrukosti identiteta. Kroz lik Mehmed-paše Sokolovića Vladislav Bajac briljantno i s mnogo nijansi progovara o složenosti identiteta, koji se tako često prelama u svakom čovjeku. Prateći sudbinu svojih junaka, gradi svijet u kojem se u sadašnjosti zrcali prošlost, a iz nje se vidi suvremenost.
Roman Hamam Balkanija prevodi se na deset jezika i dobitnik je nagrada Balkanika, Zlatni Hit liber te Isidora Sekulić.
Hamam Balkanija Vladislava Bajca teži da razmotri pitanja ličnog, individualnog i nacionalnog formiranja identiteta sagledavajući višestruke međusobne veze između ja, mi i oni. Da ne bi bilo sumnje u primenljivost, u biti veoma hrabrog, stava da je dvojstvo u identitetu moguće pomiriti, autor paralelno ispisuje poglavlja iz privatne i zvanične, savremene i one dalje istorije, sve u cilju početno postavljene teze da je identitet uvek mešavina čiji rezultat može biti i plemenita legura.
Jasmina Vrbavac, Politika
Dovođenjem u vezu udaljenih istorijskih vremena u kojima se lične drame prepliću sa dramatičnim događajima istorije, u ovom promišljeno i postupno građenom romanu o dvostrukosti ispričana je i priča o podsticajnim i plodotvornim susretima svetova, civilizacija i gradova. A posebno o tome kako se to dvojstvo uspostavlja i deluje u jednoj ličnosti; u njenoj neobičnoj, izuzetnoj sudbini. (...) Jer, priča je trajnija od života.
Mileta Aćimović Ivkov, Polja
KRITIKA 73: Vladislav Bajac
Božidar Pavlović, booksa.hr, 11.05.2010.
Problem identiteta najveći je problem civilizacije kakvu danas poznamo. Od želje malih evropskih naroda za vlastitom državom i svih paradoksalnih suprotnosti koje iz toga slijede (nesređeni ili pak incestni odnosi s bivšim ili matičnim državama, sa susjednim zemljama i u konačnici s Evropskom Unijom kao naddržavom, odnosno carstvom), preko želje za stjecanjem ekonomskog, nacionalnog i političkog identiteta u mnogoljudnih zemalja dojučerašnjeg trećeg svijeta, pa sve do potrage za osobnim identitetom pojedinca kao pripadnika rodne, spolne, vjerske ili nacionalne manjine, ovaj opći poredak stvari i ubrzana, eksponencijalna deindividualizacija doveli su do još dubljeg potonuća u vrtlog potrage za identitetom.
Nedavne se 2008. u državi Srbiji, više no ikad opterećenoj višestoljetnom potragom za vlastitim identitetom, pojavio vrijedan i neobičan roman potpredsjednika lokalnog ogranka PEN-a, izdavača, pisca i prevoditelja Vladislava Bajca. Vrlo brzo njenu vrijednost prepoznala je književna publika, pa je Hamam Balkanija, kako je knjizi naziv, ubrzo ušao u finale izbora za NIN-ovu nagradu (dobio ju je Vladimir Pištalo za Teslu, portret među maskama), a ubrzo potom Bajac je proglašen i dobitnikom nagrade 'Balkanika' za najbolju knjigu objavljenu na jednom od balkanskih jezika. Nedugo zatim, krajem prošle godine roman je objavljen i u Hrvatskoj, u nakladi zaprešićke Frakture.
Hamam Balkanija knjiga je o vodi, o politici, o prijateljstvu i o dvojnosti. Jednom riječju, o identitetu. “Dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku”, kaže pjesnik, “i kada želim da kažem ja, ja kažem mi” – tako i Bajac piše knjigu s dva različita dijela, pomno strukturirani roman iz zajedničke srpsko-turske povijesti koja je danas možda više no ikad predmet prijepora, dvojbi, nerazumijevanja ili naprosto nijekanja. Priča koja se rastvara pred nama naizgled je romansirana biografija Mehmed-paše Sokollija, genijalnog državnika s kraja 16. stoljeća, iz doba najveće slave Otomanskog carstva. Mehmed-paša je u dva navrata obnašao najvažniju svjetovnu poziciju u Osmanlija – onu Velikog vezira Porte, što bi u današnjim okvirima bilo ekvivalentno poziciji premijera, odnosno prvog ministra. Fascinantan je podatak da je na toj funkciji Sokolli ostao 14 godina služeći trojici sultana, uključivo i onom povijesno najvećem – Sulejmanu Veličanstvenom. Međutim, ono o čemu priča Bajac puno je slojevitije od puke romansirane biografije – Mehmed-paša Sokolli, historijski je fakt, bio je Slaven srpskog porijekla, rođen u istočnoj Bosni kao Bajo 'Bajica' Sokolović (što spominje i Andrić), pokupljen kroz danak u krvi, odveden u Stambol i poturčen (Andrić tvrdi da se to zbilo u Sokolovićevoj desetoj, a Bajac u osamnaestoj godini), sa željom da se, kao i mnoga druga muška djeca iz svih krajeva turskog carstva odgaja za mnoge funkcije Imperija, od vojnih do izvršnih. Takva prirodna selekcija, te za ono doba savršena organizacija logistike, graditeljstva, mornarice i vojske dovela je do višestoljetne prevlasti Otomanskog carstva u jugoistočnoj Evropi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji. Elem, Turci su uzimali samo jedno muško dijete po obitelji, pa je Sokoloviću u domovini ostao brat, odgajan za pravoslavnog monaha, kojem Mehmed-paša godinama kasnije odobrava uspostavljanje Pećke patrijaršije pomažući tako opstanku srpstva.
Odlomci (nimalo slučajno označeni arapskim brojevima) o sazrijevanju Mehmed-paše i njegovoj stalnoj borbi da strelovito napredujući kroz hijerarhiju carstva u sebi pomiri pravoslavlje i islam, porijeklo i realnost, prošlost i sadašnjost, krv i tlo, zamjenjuju se pravilnim redoslijedom s odlomcima (označenim istim, ali rimskim brojevima) u kojima Bajac u prvom licu ispisuje sasvim drukčije, gotovo esejističke stranice o vlastitoj potrazi za identitetom kroz opservacije na prijatelje-pisce i pisanje baš ove knjige time dodajući nepogrešivi postmoderni štih. Čak štoviše, u originalnom srpskom izdanju knjige čak su i poglavlja naizmjence napisana ćiriličnim pa latiničnim pismom dodajući tako važnost i obogaćujući spomenutu dvojnost (međutim, taj se moment, razumljivo je, izgubio u hrvatskom latiničnom izdanju). I kad Bajac kaže 'ja', misli na 'mi', misli na kozmopolitsku, otvorenu, tolerantnu, inteligentnu Srbiju, nimalo opterećenu prošlošću, već u miru s izmiješanom vlastitom bizantskom i otomanskom tradicijom koja joj je nerazdjeljiva i zajednička, upravo obrnuto od strahota koje su nedavno prokuljale Sokolovićevim zavičajem baš u ime i zbog spomenutih tradicija, i to baš od strane Bajčevih zemljaka. Uz to, Bajac svoje vlastito današnje traženje identiteta hrabro dovodi u kontekst sa Sokolovićevim, tvrdi da je knjiga i tema izabrala njega, na borhesovskom tragu povlači etimološke i zemljopisne paralele (Bajac-Bajica, Beograd-Istambul, pravoslavlje-islam) i vrlo često izmjenjuje savjete i iskustva oko pisanja ove knjige ni sa kim drugim do s Orhanom Pamukom (tu se nazire odnos Mehmed-paše i sultana Sulejmana kao paralela odnosa Bajca i Pamuka). Taj je kontekst ipak pomalo pretenciozan, jer Bajac malo previše inzistira na svom kozmopolitstvu i prijateljevanju s bitnicima, folk-pjesnicima, svjetskim piscima, u čitavu priču upetljava Borgesa i Joycea, izgubljeni jugoslavenski identitet i Leonarda Cohena. No, čitavoj slici romana taj pomalo paunovski stav zapravo ne odmaže previše. Sokolovića je Bajac (nadam se, svjesno) izgradio prejakim likom da bi ga itko (pa bio to i sam autor) mogao ugroziti s povijesne distance od pet stoljeća.
Još jedan bitan kontekst romana je prijateljstvo – tokom čitavog svog života, duž ratnih putešestvija uzduž i poprijeko carstva Mehmed-paša Sokolović prijateljuje s glavnim carskim arhitektom, graditeljem Sinanom Mimarom, legendarnim prvim neimarom carstva koji je za sobom ostavio mnoštvo graditeljskih remek-djela, onodobnih čuda gradnje koje i danas plijene svojom ljepotom. Naravno, i kroz tu se vizuru romana javlja identitet kroz dvojnost: Sinan je navodno rođen kao Josif, pravoslavni Grk, i kroz to se višedesetljetno prijateljstvo ogleda odnos prema vlastitoj, osobnoj povijesti. Mehmed-paša kao zadužbinar (danas bi se reklo investitor) i Sinan Mimar kao genijalni arhitekt zajednički podižu građevine javne namjene, koje će, današnjim jezikom rečeno, služiti lokalnoj zajednici. Pritom su bili pažljivi prema tuđim vjerama ne gradeći džamije tamo gdje nema previše islamskog življa (ergo, po Srbiji) , ne samo zato što su iz jedne drukčije vjere i sami potekli, već i zato što je odlika carstva bila da se protiv unutarnjih neprijatelja bori vjerskom slobodom, organizacijom i redom (sličnu je lekciju vrlo efikasno primijenila i Austrougarska u onih nekoliko godina vladavine nad tamnim vilajetom.) Dakle, dobri paša Srbin i njegov prijatelj Grk gradili su karavan-saraje, svratišta, javne kuhinje, mostove i hamame. Otud i voda, otud i očita poveznica Hamama Balkanija s Ivom Andrićem - majstor Sinan je izgradio po Sokolovićevu nalogu i legendarnu ćupriju na Drini, te obližnji hamam, javnu kupelj, prostor za pročišćenje vodom, točno kako Mehmed u jednom dijalogu kaže Sinanu: ”...Hamami su mesta sa toliko značenja. U njima se ne pere samo telo. Niti samo njegova površina. I iz tela se ispira sve što nije čisto (...).” A Sinan mu odgovara: “Da si latinski hrišćanin, pomislio bih da tražiš iskupljenje greha. Ali, po mom grčkom i tvom srpskom pravoslavnom odricanju, dovoljno će biti da se tako samo pročišćujemo.” Ne čudi stoga otkud i naslov ovoj knjizi.
Ovdje moram dodati još jedan komentar - senzibilni i nacionalno osviješteni hrvatski čitatelj neke bi autorove povijesne procjene iz ove knjige lako mogao dovesti u pitanje, na trenutke se nacionalni rakurs previše otme kontroli i srpstvo nabuja malo preneukusno (“Islamizacija je od svih naroda pod osmanskom vlašću najtemeljnije obavljena među Srbima, gde god da su živeli. Razumljivo, kada se zna da su Srbi bili najmnogoljudniji porobljeni hrišćanski narod u Evropi”), između redaka daju se pročitati iz današnje vizure pomalo sumnjive implementacije srpstva (recimo, u Dubrovačku republiku), što nije povijesno točno jer se definicija nacionalnog (Hrvati vs. Srbi) javlja u današnjem obliku tek u 18. stoljeću i kasnije, pa je pomalo nekorektno imputirati današnje stavove u davnu prošlost (sindrom naknadne pameti). Osobno nisam dopustio da mi to omete uživanje u tekstu, jer je konačna poruka knjige ipak duboko humana – poštivanje identiteta Drugog u svim njegovim različitostima, toliko daleko od ovih današnjih navika. Naravno, ne treba zaboraviti da je Otomansko carstvo u mnogim segmentima bilo krajnje surovo prema raji i neprijateljima – Bajac je vješto iskoristio povijesnu činjenicu, te na površinu izvukao i romansirao ono najbolje šaljući vrlo jasnu poruku koja vrlo dobro korespondira sa problemima današnjice. Konačno, ovo je hrabar i dobar roman o identitetu. Identitet je, kako nas podsjeća i sam autor, skup znakova koji jednu osobu ili predmet općenito karakteriziraju i po kojima se razlikuje od ostalih osoba ili predmeta. “Dakle, skup različitih znakova sačinjava u zbiru istost koja zatim postaje (opet) različitost u odnosu na druge!” U današnje, kvazislobodno i antiintelektualno doba, već je i takav stav vrlo hrabar iznese li se, recimo, na beogradskom gay-prideu ili na koncertu Marka Perkovića Thompsona.
Mnogim je piscima važnije što kažu o sebi, nego ono što su napisali
Davor Mandić, Novi list, 2.1.2015.
Vladislav Bajac srpski je pisac, prevoditelj i izdavač, ali i dugogodišnji suradnik te rado viđen gost Sajma knjige u Puli. Kao pisac, romanom »Hamam Balkanija«, u nas objavljenom u Frakturi, progovorio je o temi koja ga označava, o dvojnosti, dvostrukosti. Paralelno se govori o 16. i 21. stoljeću, o Mehmed-paši Sokoloviću i Sulejmanu Veličanstvenom, o Leonardu Cohenu i Orhanu Pamuku, o Istanbulu i Beogradu, ali najviše o dvostrukosti identiteta.
Kao izdavač, osnivač je i direktor »Geopoetike«, profiliranog srpskog nakladnika koji ostvaruje proboj i na tržištima miljama udaljenim od balkanske palanke, u Kini, Americi, Rusiji...
Sve ga to odvodi na daleka putovanja, u kojima strastveno uživa, bila ona poslovna ili privatna, o čemu će nam govoriti na nedavno okončanom Sajmu knjige u Puli u razgovoru koji moramo započeti stratifikacijom njegove osobnosti.
Pisac, prevoditelj, izdavač, književni promotor. Što ste najprije?
– Duša nikad ne laže. Mislim da sam pisac prije svega, ali to ne znači da me izvana takvim percipiraju. Možda sam izvana više izdavač, ali znam da najviše patim kad ne pišem. Istovremeno se stalno pravdam da je ujedno i zdravo što sam nakladnik. Zaista je to ljekovita priča, najbolji način da taj svoj egotrip, koji svi mi autori posjedujemo, nekako kontroliram. A to je najteže, jer pisci su čudo samoljubivosti. Mislim da je užasno važno što sam svjestan postojanja divnih pisaca oko sebe i što činim ono što smatram da trebam činiti: da kao stručni čitatelj, čovjek od autoriteta i prijatelj i formalno stanem iza knjige i autora. Pa mi je drago da su i poznati i nepoznati ponekad poslušali što sam im govorio.
»Hamam Balkanija«, knjiga o identitetu, dvojnosti. Kad biste je morali u jednoj rečenici opisati, što biste rekli?
– Uh, zatekli ste me, ali idemo ovako: »Užasno aktualna knjiga«. I to ne zato što su u njoj te dvije radnje, u 16. i 21. stoljeću. Ja sam tu htio reći da ono što se tiče 16. stoljeća i te dvojnosti vrijedi i danas, ali zašto je to toliko aktualna knjiga: ovih dana sam pročitao da su mađarski arheolozi pronašli grob Sulejmana Veličanstvenog u blizini Sigeta. Dakle riječ je o mjestu na kojem je bio njegov šator kad je probao osvojiti Siget, gdje je umro pa ga je onda veliki vezir, porijeklom Srbin (opet dvojstva), dvije nedjelje prebacivao do Beograda, pa onda dalje da bi se vlast predala njegovom sinu. Pronašli su, dakle, njegovo srce i unutrašnje organe, jer se tada tijelo balzamiralo da izdrži lažnu sliku života do povratka u Beograd, dok iz Istanbula ne stigne njegov nasljednik da bi bio proglašen sultanom. Što ćemo više? Pa to je božanstveno!
Prava stvar
Idemo na drugi dio vašeg identiteta, kao književnog promotora, a tiče se Sajma knjiga u Puli, gdje ste selektor srpske reprezentacije pisaca s programom »Beograd čita«. O čemu je riječ?
– Ideja je populariziranje čitanja. Zvuči kao floskula, ali mi se stalno moramo boriti za čitatelje. Svojevremeno smo se plašili da će e-knjiga uništiti papirnatu, no onda smo shvatili da su e-izdanja stigla do 33, odnosno 35 posto ukupne produkcije i sada stagniraju. Shvatio sam što je suština: mogućnost izbora. Kao izdavač shvatio sam da moram ponuditi i jedno i drugo pa što tko hoće, a Geopoetika je i prvi pravi, profesionalni e-izdavač u Srbiji.
»Beograd čita« ili »Čitanje je javna stvar« pokušaj je da ljudima protumačimo kako se jedan u osnovi intiman čin, čitanje, itekako može dijeliti. Pa smo bukvalno došli do toga da se knjige pojave u parkovima, da ih vežemo za klupe i da dozvolimo slobodu šetaču da ih prelista, čita, da bude u nekoj vrsti druženja s knjigom.
Mediji su super reagirali, ali vrhunac ljepote i dokaz da smo uradili pravu stvar bilo je kad je kiša jednom padala dva dana pa su naši mladi suradnici otišli u parkove s vrećicama da zaštite knjige, ali su u parkovima one već bile zaštićene! To su napravili građani, o kojima ja ne mislim uvijek dobro, ali bio sam očaran, pomislivši kako je to bio kozmopolitski događaj!
Moram priznati da mi je na trenutak bilo teško vidjeti knjige onako probušene i zavezane sajlama za stolove. Projekt zvuči odlično, ali nešto me ipak štrecnulo.
– Razumijem. Mi smo pazili da ih bušimo na marginama, da ne zahvatimo tekst, naravno, i morali smo upotrijebiti žicu, to je preventiva, jer ako ih povežeš konopcem bilo bi ih previše lako otkinuti, a htjeli smo da ipak ostanu netaknute barem neko vrijeme.
Direktor ste jedne od najvažnijih srpskih izdavačkih kuća, koja je probila barijeru ovih naših balkanskih krugova, pa ste i vi kao pisac, ali i drugi vaši autori objavljeni u Kini, Velikoj Britaniji, Americi... Kako vidite aktualni izdavački trenutak u Srbiji, a kako u Hrvatskoj, mijenjaju li se odnosi snaga?
– Pa sad je manje razlike, utoliko što je u Hrvatskoj sada malo lošije. Ali i u Srbiji je neizvjesno. U borbi smo između knjižarskog duopola, što je Hrvatska imala s Profilom i sličnim lancima knjižara. Nije toliko stvar u neprijateljstvu onih koji rade, nego u pokušaju da shvatimo da je koegsistencija nešto normalno, da kada ja ne priznajem »shit« od literature koji netko objavljuje ne znači da mislim da ne trebaju postojati izdavači koji će to objavljivati. Mislim da je potrebna samo preraspodjela postotaka i da samoljubivost nije dobra. Imali smo situaciju s jednom ogromnom izdavačkom kućom, koje više nema, i to zbog megalomanije, da je htjela biti najveća i najbolja. Sad imamo situaciju da pojedini hoće biti i najveći i najbolji, ali i jedini. To je već devijacija. Ja im pokušavam reći da su ovi mali, raznih profila, idealna stvarnost jedne književnosti, a ne kolizija, konkurencija. I ta borba egotripa je ustvari sada ružna slika izdavaštva.
Nema srpskih knjiga
Izdavači na Balkanu, pogotovo u onim zemljama koje se jezično potpuno razumiju, sa svojim mizernim nakladama jednostavno moraju razmišljati o prelaženju granica. To prelaženje zanima me s dva aspekta: kulturološkog i praktičnog. Koliko smo se od rata udaljili, a koliko je pak teško srpskom izdavaču imati knjigu u Hravatskoj, i obrnuto?
– Kulturološki je velika šteta što smo se udaljili, ali to jest tako. Imam razumijevanja, jer bio je rat i on je učinio svoje. Ali otkad je prestao izlaziti dim iz cijevi i otkad smo se civilizirali jer nam je to jedini izlaz, još uvijek postoje te odbojnosti, potpuno nepotrebne. Ne shvaćamo da jedni druge trebamo i da zajedno moramo nastupati prema trećem. Dakle nije više bitna ni rasprava o tome jesmo li jednog korijena u jednom jeziku, kako se zovemo, je li ispravno da je država jednako jezik i sl. Ja imam svoj stav o tome, ali neću diskutirati, svejedno je zašto. Mi smo majušni, i dok ne prestanemo vjerovati političarima koji govore kako smo izuzetni, važniji od drugih, bit ćemo u blatu.
A u praktičnom smislu kako stoje stvari s granicama, administracijom?
– Hrvatski izdavači u Srbiji napravili su sve što im je palo na pamet. Sve im je bilo dozvoljeno, nitko se nije bunio, čak su osnivane hrvatske firme kao srpske, pod istim imenima, da bi mogli pravno regulirali stvari, ali nusprodukt toga bio je da su mogli konkurirati srpskim i drugim natječajima i onda su počeli problemi. Mi se nismo mnogo bunili, ali je činjenica bila da je to krnjenje jednog dijela tržišta koje nije baš moralno. Iako nismo reagirali, oni nisu dobro prošli. Nisu pametno osmislili to što rade. Istovremeno pitali su i mene zašto Geopoetika ne osnuje firmu u Hrvatskoj. Iako mi ne objavljujemo puno na ćirilici, nego uglavnom na latinici, nije se pokazalo veće zanimanje. Zasad samo hrvatski izdavači nalaze druge načine da se pojave Srbiji, pa je tako Fraktura ugovorila s Lagunom distribuciju svojih knjiga. Ali korektno, jer ne nudi izdanja koja su objavili i srpski izdavači. To je dobro i pametno.
I ja bih volio to isto učiniti, ali je li Profil izlaz? Geopoetika je profilirani izdavač, ne znam je li sinergija nas i takvog jednog velikog izdavača moguća. Ali ja bih se zadovoljio i dobrim ugovorom o distribuciji. Mi smo sad u situaciji da srpskih knjiga u Hrvatskoj nema.
Je li tu i pitanje doslovnog prelaženja granica, pitanje administrativnih poteškoća?
– Jest. To su idiotske stvari. Imao sam nekoliko sastanaka s našim Ministarstvom kulture i oni nemaju rješenje. Pitao sam ih da neće valjda čekati mene da postanem ministar pa da to riješim. A već dvaput sam odbio postati ministar. Neću vam ja to rješavati, ali morate to riješiti s Carinom, Ministarstvom ekonomije, da se zakoni promijene, jer mi taman riješimo naš, srpski problem kad izvozimo knjige u Hrvatsku, na gimnastiku, a onda nas dočeka hrvatski problem. A tretirati knjigu kao svaki drugi predmet je besmislica. Nitko se na knjigama nije toliko obogatio da bi zastrašivali carine i granice, ali nema dobre volje da to itko pokrene. Meni je samo žao što je ta simetrija konsantna: Beograd je daleko otvoreniji od Zagreba, govorim simbolički. Ali čega se treba bojati, dobre literature, ekavice/ijekavice? Evo, kao medijski stručnjak mogu reći, kada god se napravi intervju, mi nikada nismo preinačavali ijekavski u ekavski, što se dan danas u Hrvatskoj radi. To nisu čak ni prave zakonitosti jezika, to je običaj koji je bio i ranije, ali simbolički to je potvrda da je Beograd i dalje, bez obzira što se poseljačio, ostao otvoreni grad. I dok god je tako, dobro je, a mi se borimo da tako i ostane. Žao mi je što ne doživljavamo sličnu stvar u Zagrebu, ali obzirom da smo ovdje u Puli, moram reći da su Pula i Istra ipak nešto drugo.
Zadovoljstvo putovanja
Što mislite zašto hrvatski izdavači ne shvaćaju da je simbioza nakladničke i knjižarske djelatnosti u istoj firmi protuprirodni blud? Iz želje da prežive ustraju na potpuno krivoj stvari, koja je unikum u svijetu izdavaštva. Što znači i da će Algoritam/Profil/Mozaik ako, odnosno kad propadnu, povući sve za sobom.
– Točno. To je posljedica monopola, jer da ga nema propao bi samo onaj koji je kriv za svoju propast, a ovako oni povuku sve. Bila je situacija u Srbiji da su propadali distributeri koji su ujedno bili i izdavači, a to na zapadu nikako ne mogu razumjeti: zašto bi izdavači imali lanac knjižara?! Ja mislim da je pokretač novac i lažna slika o bogaćenju.
Ali moraju vidjeti kamo ih je to dovelo?
– Bojim se da ništa ne nauče. Ja mogu tvrditi da svaki čovjek koji se bavi tim poslom, a koji ne zna gdje mu je granica, biva osuđen na propast, kad tad. Ali kad to danas spomente onima koji su u toj rastućoj situaciji, neće to prihvatiti jer misle da je njihova granica vječnost.
Obzirom da ste dijete diplomata, je li klica putovanja, odnosno volje i ljubavi prema putovanjima, kako poslovnim tako privatnim, posađena još tada?
– Ne znam, vjerojatno. Svi se mi u svojim privatnim životima priviknemo na okolnosti kao na normalno. Pa ako je to čak i podsvijest, ako nešto doživljavaš od malih nogu sigurno utječe na tvoje formiranje. Imao sam oca koji je rano umro, ali je bilo veliki avanturist, i koji je osim diplomata bio sve i svašta; bio je jedan od prvih privatnih izdavača u Srbiji, crkveno je dijete, ali i veliki komunist, snimio je prvi jugoslavenski avanturistički film 1940. godine pred rat. Luđak! Vjerojatno je nešto iz tog porodičnog avanturizma prešlo u energiju te vrste.
I nisam ja malograđanin zadovoljan svojim životom; ja sam samo pokušao biti režiser tom životu, da mi drugi ne režiraju život, pa pošto sam to uglavnom uspijevao, mogao sam proizvesti i to zadovoljstvo putovanja. Ali uvijek sam se trudio da ono ne preraste u isprazno samozadovoljstvo; kada bih putovao u povodu svojih vlastitih knjiga, uvijek sam radio za druge pisce. Nikada nisam oprostio Miši Paviću, s kojim sam živio u istoj kući i bio veliki prijatelj, što je propustio, bog da mu dušu prosti, izboriti se za druge mlađe autore. A mogao je, on je svojedobno bio jedini veliki priznati pisac!
I vidim da je kod mladih slično. Velika količina pisaca nema potrebu pomoći drugome. Ne znam je li to pitanje paketa; kad su intelektualci prestali biti važni, kad su prestali imati novca, rastući osjećaj nezadovoljstva vremenom im je suzio svijet pa u ovom životinjskom neoliberalnom kretenskom kapitalizmu ne vide drugoga, nemaju empatije, osjećaj ugroženosti im je veći, kao i to grabljenje za vlastitom karijerom i uspjehom. Zapravo se ponašaju kao performeri prije 30-ak godina, kad su teoretičari moderne umjetnosti rekli da smo ušli u doba u kojem je slika o umjetničkom djelu postala važnija od djela samog. Tako se sad pisci ponašaju, važnije je što kažu sami o sebi, nego ono što su napisali.
Koja vam je sljedeća destinacija, fizička, ali i ona u literaturi?
– Sad ću napraviti pauzu s putovanjima, jer sam pretjerao. Trebao sam u Rusiju na predstavljanje »Hamama« na ruskom, trebao bih i u Francusku, Kina me svakako čeka sljedeću godinu s novom knjigom, ali mnogo ni ne planiram, to će doći. A privatno putujem kad mi se nakupi, kad moram malo umaći iz Beograda.
Što se ovog drugog tiče, pišem roman koji će se zvati »Kronika sumnje«, kao odraz moje lične sumnje u sve što radim. Ja mislim da ništa značajno nisam uradio i svaki put sjednem pred papir kao da nikad ništa nisam napisao. To je užasno iskren motiv da čovjek da sve od sebe. Nije to garancija da ćeš napisati dobru knjigu, ali dovoljno je dati sve od sebe. Nemam osjećaj profesije pisca i uvijek sam sjedao pisati isključivo kad sam imao potrebu nešto dodati onom što je rečeno. Tako je bilo i sada: odbacio sam dvije knjige koje sam imao u pripremi i počeo treću. A kako sam istraživački pisac i stvarno istražujem, kad sam sjeo i počeo pisati iz glave pomislio sam da to neće biti dobro. Kako sad neću ništa raditi istraživački? Ali onda sam shvatio da je upravo suština u tome što pišem sve što imam u glavi, jer svega toga se sjećam, ne trebaju mi tuđe arhive, ovo je moje.
