Hall ili izum tuđine
6,64 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Davor Beganović
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: ožujak 2016.
-
ISBN: 978-953266699-1
-
Naslov izvornika: Hall oder Die Erfindung der Fremde
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 325 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Gonjen neodoljivom potrebom da konačno završi svoju pripovijest, sredovječni pisac Hall kreće trajektom iz Ancone prema Patrasu. Dok luta grčkim zaseocima pokušavajući prionuti na posao, muče ga uspomene na ženu koju je volio, rat u bivšoj Jugoslaviji tijekom kojeg je nehotice bio upleten u šverc oružja i prijatelje u Sarajevu koje je iznevjerio. Unatoč tome njegova priča kreće s mrtve točke, a u njoj dočarava život venecijanske glazbenice i Cavallijeve učenice Mariane, koja je za umjetnost spremna žrtvovati sve, pa čak i sreću svoje djece.
U svojem romanu Hall ili izum tuđine Jochen Kelter majstorski vodi dvije paralelne priče, obje dinamične i posvećene ljudima kojima umjetnost postaje utočište od stvarnosti. Kelterova atmosfera toliko je živa da njegovo putovanje kroz vrijeme gotovo ostavlja bez daha, a četiri se stoljeća odvrte u tren oka.
U svojem romanu Hall ili izum tuđine Jochen Kelter slijedi tragove cijene koju netko mora platiti ako želi dokraja proživjeti svoju strast. U toj se konstrukciji jedva sputana punoća materijala obuzdava gustoćom jezika i čestim promjenama perspektive.
— Fredi Lerch, WAZ
“Pišem kako bih otkrio prošlost, razumio sadašnjost i utro put budućnosti” - Jochen Kelter u Zagrebu
Petra Miočić, Pročitajto.com, 11. 5. 2016.
Nekoć je, u svojoj kući na Bodenskom jezeru, pisac Jochen Kelter čuvao jednu sportsku iskaznicu. Kao student u Francuskoj igrao je nogomet u jednom petoligašu, a francuski mu je nogometni savez udijelio pečat na kojem je stajalo kako ne može igrati za Francusku jer je – stranac. Ta je kartica odavno izgubljena, a Kelter je, njemačkom porijeklu i švicarskom prebivalištu unatoč, ipak pred zagrebačkom publikom predstavio svoj prvi roman Hall ili izum tuđine. I to baš u Medijateci Francuskog instituta.
Iako iza sebe ima 15 pjesničkih, nekoliko zbirki pripovijedaka i knjiga eseja, Hall je Kelterov prvi roman te je stoga urednicu Ivu Karabaić zanimalo koliki je izazov pisanje romana predstavljalo. „Roman je samo duža proza. Istina, ja sam prije svega pisao poeziju, no nju ne možete pisati 8 sati dnevno. Možete joj se posvetiti svakog dana, ali najviše 30 minuta dok je s romanom drugačije. Roman možete pisati i dulje, recimo 4 sata dnevno.“, skromno je odgovorio autor. A roman čija se radnja dijelom odvija u Veneciji sedamnaestog stoljeća itekako je zahtijevao pomniju pripremu. Smješten dijelom u sedamnaesto stoljeće, a dijelom u posve nedavnu prošlost, gotovo sadašnjost, Hall je roman čiju priču pratimo u dva smjera. U jednom trenu kao čitatelji u fokusu imamo Halla, sredovječnog pisca koji pokušava obnoviti svoj život i odlazi u Grčku kako bi dovršio svoje životno djelo, a upravo je to djelo druga priča romana, ona koja u čitateljski fokus stavlja Mariannu, talijansku glazbenicu, pjevačicu i skladateljicu iz venecijanske povijesti. Prema autorovim riječima, to je roman o povlačenju, samo što se taj proces povlačenja kod glavnih likova odvija u različitim smjerovima. Ona je na početku zainteresirana i povlači se tek na kraju, razočarana u težak život umjetnika dok on u umjetnosti, u svom stvaranju, pronalazi sredstvo bijega od razrušenog života.
I dok za Halla nema povijesnog uporišta, Marianna je, bar djelomice, temeljena na liku talijanske skladateljice Barbare Strozzi, no, otkriva Kelter, samo u onom manjem dijelu koji se tiče bavljenja glazbom, pjevanjem i skladanjem te u činjenici da niti jedna od dviju žena nije skladala opere iako su obje glazbu učile od jednog od učenika Monteverdija. No to je ujedno i sve što ih povezuje, način na koji su komponirale i skladale već je drugačiji. A da bi to znao, Kelter je, iako nevičan glazbi, morao provesti opsežno istraživanje. Ono je, kaže, trajalo 2 godine i morao je pročitati mnogo toga. Srećom, mnogi su njegovi prijatelji muzikolozi te je kod njih potražio savjet pri izboru literature ili korisnih naputaka. „Ono što sam morao detaljnije istražiti bio je položaj žene u glazbenom društvu sedamnaestog stoljeća jer žena koja se u to vrijeme mogla baviti glazbom bila je ili časna sestra, redovnica ili hetera“, objasnio je autor.
A koliko je u tom drugom dijelu svog istraživanja, onog žena i ženskog u muškom sedamnaestom stoljeću, uspio, svjedoči i književnik i prevoditelj Sinan Gudžević koji je Keltera usporedio s Almodovarom, po njegovu mišljenju najboljim poznavateljem ženske duše. Iako, kaže, autora poznaje već 30 godina, iznenadio se njegovim poznavanjem žene, ženske duše, ženskog bića. „Ova se knjiga bavi nekim temeljnim pitanjima poput toga uzvisuje li umjetnost čovjeka ili smo mi svi samo dio igre u šaci nekog drugog“, istaknuo je Gudžević nastavivši kako su te dvije priče u romanu tako dobro srasle da ih je sada gotovo nemoguće odvojiti.
Odvajanje, s druge strane, nije nikad ni bio autorov cilj. One su, već u samom stvaranju, toliko dobro odgovarale jedna drugoj da autor ni sada ne može odlučiti koja je nastala prva, a koja se potom priključila. Te su dvije priče nekako zajedno srasle i kao takve, načinile jednu dobro povezanu cjelinu, roman koji danas imamo pred sobom. kraj, govoreći o romanu izravno potencijalnim čitateljima, Kelter je istaknuo kako mu je, pišući, namjera bila baviti se sadašnjošću i baviti se prošlošću. Zanimao ga je način na koji su prošlost i sadašnjost povezane jer ako ne poznajemo sadašnjost i ne poznajemo prošlost nećemo imati budućnost. I to je bio autorov cilj i autorov motiv, otkriti povijest da bi bolje razumio sadašnjost i otkrio put ka budućnosti.
“Opasno je šutjeti o prošlosti”
Petra Miočić, Pročitajto.com, 16. 5. 2016.
Što je izum tuđine? Možemo li, i na koji način, tuđinu izumiti ili se ona javlja kao nusproizvod svih malih, svakodnevnih odlazaka što ih, ponekad i nesvjesno, stvaramo kroz život? Postoji li točka nakon koje smo preotuđeni i povratka više nema? Ili pak postoji jedan univerzalni mehanizam uz čiju se pomoć, ma koliko daleko otišli, uvijek možemo vratiti?
Švicarski pisac njemačkog porijekla Jochen Kelter neće vam svojim romanom Hall ili izum tuđine pružiti odgovore na gore postavljena pitanja, ali će vas navesti da ih postavite. I da ih sami, posredstvom priče, pokušate pronaći negdje u sebi. Doktor filologije, u maniri pravog sveučilišnog profesora, postavlja pitanja na koja nije lako pronaći odgovor, ali s nevjerojatnom lakoćom odgovara na sva vaša pitanja. Čovjek mnogih umjetničkih identiteta, pjesnik i prozaik, u Zagrebu i Rijeci gostovao je kako bi, uz Halla, predstavio i zbirku pjesama Dogodine u Sarajevu, a u pauzi tih gostovanja, ugodnim je razgovorom uz šalicu kave obogatio jedno kišno zagrebačko jutro.
Poznati ste pjesnik, esejist, a sada i romanopisac. Razmišljate li o sebi u terminima samo jednog od tih identiteta ili kao o umjetniku u cjelini? Prevladava li neki od tih Vaših umjetničkih identiteta ili se oni međusobno nadopunjuju tvoreći cjelinu?
Prije svega, ja sam pisac, ali oduvijek sam bio uglavnom pjesnik. Objavio sam više pjesama nego proze. Već u osamdesetima sam napisao roman o New Yorku u kojem sam tada i živio, a pisao sam i priče, tri ili četiri zbirke priča. Također sam i kolumnist, pišem za novine, ali ne književne već kolumne ekonomske tematike. Dakle, pišem na različite načine, ali činjenica je da sam cijelo to vrijeme pjesnik, a samo povremeno i prozni pisac.
Na jednom mjestu u knjizi govorite o glazbi kao o ženskom obliku umjetnosti. Možemo li, doista, o umjetnosti govoriti u spolnim i rodnim termina i, ako možemo, što su muški, a što ženski oblici umjetnosti?
Prije svega, zanimali su me uvjeti za žensko stvaralaštvo u umjetnosti sedamnaestog stoljeća jer tada to nije bilo lako. U Veneciji, gdje je ova umjetnost rođena, opera, žene nisu imale pravo skladati opere. Ona, Marianna, nikada nije skladala operu, bila je to muška domena. U onodobnoj su Veneciji žene koje su stvarale glazbu bile ili redovnice u samostanima ili...pa danas bismo ih nazvali lakim ženama. Dakle, Marianna ima status lake žene i to je razlog zašto se naposljetku povlači iz svijeta glazbe i umjetnosti i odlazi u samostan. To je, mislim, paralelna priča. Hall se, zbog nekoliko loših iskustava, povlači iz života i okreće književnosti, a Marianna ide obrnutim putem; povlači se iz umjetnosti u samostan, u život. Život u samostanu, ali i dalje život, daleko od umjetnosti.
Kada spominjete samostan, u njega se povlači Marianna, ali i sva su se njena djeca također u nekom trenutku života povlačila u samostan. Je li ta božanska ljubav svojevrsna nadopuna za ljubav koja im je svima, i njenoj djeci i njoj, izmicala u stvarnom životu izvan samostanskih zidina?
Možda, ali to je bio i oblik preživljavanja za žene u ono doba. Na taj su način mogle stvoriti život, da budu sigurne. No tu su, naravno, i njena dva sina, također zaređena, stoga možemo govoriti o nedostatku majčinske ljubavi čiji se nadomjestak pokušava naći u granicama samostana. Isto je i s Mariannom, nije ona bila nesposobna voljeti, samo je to bila nesposobna pokazati do određenog trenutka. A kad i pronađe ljubav, taj muškarac nestaje i nitko ne zna što se s njim dogodilo.
Vratimo se malo poimanju umjetnosti. I Hall i Marianna umjetnost su promatrali kao oblik bijega. Je li to doista tako, pomaže li nam umjetnost da bježimo, je li umjetnost ono što nas zbližava i, na koncu, spaja, ili bismo na umjetnost trebali gledati kao na još jedno sredstvo otuđenja?
Za mene je umjetnost, poglavito književnost, oblik razumijevanja svijeta. Razumijevanja svijeta i življenja u svijetu. Sposobnost da razumijem svijet i u njemu živim za mene se ostvaruje samo kroz pisanje. Hemingway je jednom rekao da pustimo drugima da mijenjaju svijet, a ja ga samo želim razumjeti. Zanimljivo je to kako uvijek predmnijevamo da bi umjetnost trebala zbližiti ljude, a stvaranje je umjetnosti zapravo vrlo osamljenički čin. Ona zbližava ljude, ali to je njena sekundarna zadaća. Sinoć sam, na predstavljanju svoje knjige, sreo neke ljude, neke sam čak i ranije poznavao i sada sam ih ponovno sreo. To je učinak umjetnosti. Ali to nije njen primarni aspekt. Konzumacija umjetnosti može spojiti ljude, ali njeno je stvaranje vrlo osamljeno.
Što je pri stvaranju ove knjige za Vas bilo teže, istražiti načine skladanja glazbe u sedamnaestom stoljeću ili razumjeti ponašanje žene u tom razdoblju? Koliko je teško bilo postaviti se u Marianninu perspektivu jer čitajući sam stekla dojam kako ste u tome bili vrlo uspješni?
Zacijelo je mnogo teže bilo istražiti načine i oblike skladanja u sedamnaestom stoljeću jer o tome nisam znao zaista ništa. Ovaj drugi dio priče, izgradnja Marianninog lika, nije mi predstavljao problem. Znam da su se ljudi pitali, sinoć je i Sinan Gudžević rekao kako ja razumijem žene. Ne znam razumijem li žene, ali to nije bilo tako teško. Kad je knjiga objavljena u Njemačkoj kritičari su se pitali kako mogu tako dobro opisati unutarnji svijet žene. Ali to nije bio problem. Za mene je problem predstavljala tehnička pozadina; kako su te žene skladale, kako su pjevale, pod kojim su uvjetima, pa i onim društvenima, djelovale. Zanimale su me njihove skladateljske tehnike, metode koje su rabile, u knjizi opisujem kako je Marianna podučavana. Za mene je sve to bilo mnogo teže jer nisam znao ništa o glazbi sedamnaestog stoljeća.
Jeste li zato, kako biste Marianni podarili glas što joj ga je njeno stoljeće na neki način oduzelo, izmjenili pripovjedačke perspektive i Marianinu priču ispričali u prvom licu dok je Hallova ostala u trećem?
To je trik, ja mislim. Jer Hall piše njenu biografiju, njenu priču. Ali ona priča sama o sebi što je, ja mislim, bolje. Da je o njoj govoreno posredno, niti na čitatelja ta priča ne bi mogla ostaviti tako izravan dojam. Hall priča njenu priču, ali ne može izbjeći istodobno pripovijedanje vlastite priče.
Priča u romanu počinje na mjestima koja jako dobro poznajem. Iako to u radnji ne spominjem, počinje u Zurichu, a potom dolaze druga mjesta poput Venecije, Dubrovnika, Mantova i grčkih otoka. Hall kreće s meni poznatog terena, a potom se otiskuje u nepoznato, i meni donekle nepoznato. On je na neki način i moj posrednik za pričanje Mariannine priče i možda sam ga zbog svih tih razloga isprva postavio naprijed, a potom malo potisnuo kako bih dao prostora Marianninoj priči.
Jeste li te dvije priče, Hallovu i Marianninu ikada planirali napisati i objaviti odvojeno ili je Vaša namjera od samog početka bila razvijati radnju kroz dvije paralelne priče?
Ne, od samog sam ih početka planirao napisati zajedno. Želio sam stvoriti lik koji će moći ispričati Marianninu priču. Naravno, iza Marianne stoji stvarna osoba, Barbara Strozzi, nezakonita kći u ono doba vrlo poznatog firentinskog pjesnika i libretista koji je karijeru izgradio u Veneciji.
Ipak, ne znam kakva je bila Barbarina priča, Mariannin sam život izgradio iz temelja. Barbarom sam se poslužio samo u smislu posudbe njenih skladateljskih tehnika i ostalih tehničkih pitanja.
Zanimljivo je spominjaanje gubitka veze s djetinjstvom kao prvog trenutka u kojem počinje naše otuđenje, od sebe samih i od svijeta. Počinjemo li se udaljavati u onom trenutku kada odrastamo?
Mislim da da. Vjerujem da je tako, bar u Marianninom slučaju. Postoji scena u kojoj Marianna sreće Rome, to je prvi put da se susreće s nečim nepoznatim, prvi put da se odvaja od onog što joj je poznato i počinje odrastati. Ne može razumjeti njihovu glazbu, ni njihovo odijevanje, njihovu tradiciju, sve joj je to neobično i nepoznato.
S obzirom na to da je živjela vrlo zaštićenim životom, pažena od strane svoje majke, prvi se put susrela s nečim nepoznatim. A kako odrastate, roditeljska se pažnja i briga s vremenom smanjuje i ne možete se više u potpunosti skriti pod njenim okriljem. Za Mariannu prvi je raskid s roditeljskom zaštitom upravo scena s Romima i njihovom, na neki način, ženskom kulturom.
Čini se kako nas sve što činimo na određeni način otuđuje. Postoji li nešto što možemo učiniti kako bismo se zbližili, postoji li neki element zbližavanja?
Ljubav. U Marianninu je slučaju to posve jasno, ljubav je ono što želi. Želi je, ali od nje istodobno i bježi jer je neprekidno rastrgana između želje da pronađe nekoga tko će poslužiti kao konstanta u njenu životu i želje da se ostvari kroz svoju profesiju, kroz glazbu. Što također može postati ljubav.
Hall, posve protiv svoje volje i čak mimo svoga znanja, uvučen u rat na području bivše Jugoslavije u jednom trenutku kaže kako rat dijeli čovjeka na pola, čak i kada to nije njegov rat. Je li to ono što je taj rat učinio Vama i kako je utjecao na Vas, kao na aktivnog promatrača? U to ste doba bili u Švicarskoj, ali organizirali ste prikupljanje pomoći.
Da, tako je. Činio sam to jer sam imao prijatelje na području bivše Jugoslavije, u Sarajevu, ali također i u Beogradu. I bio sam zabrinut zbog ljudi koje sam poznavao, primjerice zbog Izeta Sarajlića, pjesnika što sam ga upoznao još kao vrlo mlad pisac. U rat sam se uključio zbog ljudi i morao sam pronaći način da i Halla uključim u taj rat, ali on je uključen na posve drugačiji način.
Nakon rata, ovo više nisu iste zemlje. Žao mi je zbog toga. Jugoslavija, naravno, nije bila savršena, ali mislim da je bila bolja od svega što se razvilo nakon njena raspada. Sada imate zemlje podijeljenje granicama, ali ljudi se i dalje poznaju, pisci iz Zagreba, Beograda i Sarajeva i dalje čitaju jedni druge, posjećuju se i razgovaraju. Iako je trebalo proći određeno vrijeme kako bi se ta komunikacija uspostavila.
Hall u jednom trenutku kaže kako u ratu svatko mora odabrati stranu, htio to ili ne. Je li se to dogodilo i Vama?
Jest. I nije mi to predstavljalo problem jer sam oduvijek bio antinacionalist i okretao sam se internacionalizmu ljudi poput Izeta Sarajlića koji mi je jednom rekao kako je njegova supruga iz Austrije, zet iz Srbije, a on je ateist, ne smatra se muslimanom i ne razumije to ludilo oko stvaranja nacionalnih podjela. Ne mogu me ograničiti nekakvim podjelama, rekao je.
Tijekom rata izgubio sam sve prijatelje u Srbiji jer oni su svi bili zaluđeni tim nacionalističkim ludilom. U to sam vrijeme komunicirao samo s grupom ljudi koja se okupljala pod nazivom Beogradski krug. Izgubio sam sve prijatelje pisce okupljene na Miloševićevoj strani jer to zasigurno nije bila moja strana.
U Vašoj je navedeno kako Vam je, zbog uključenosti u događanja 1968. godine bilo zabranjeno predavati na njemačkim sveučilištima. Budući da ste tada već živjeli u Švicarskoj, je li to, i na koji način, utjecalo na Vas u prefesionalnom smislu? I je li ta zabrana ostavila posljedice na Vas kao osobu, kako danas gledate na Njemačku?
Spram Njemačke još uvijek gajim negativne osjećaje. Imam ondje jako dobre prijatelje, pisce, ali od zemlje se ograđujem. Postao sam švicarski državljanin i sve što sam postigao u životu postigao sam kao državljanin Švicarske. Govorim sva tri jezika, ali od Njemačke se ograđujem. Moja je majka bila napola Židovka, u čemu leži dio razloga mom odstupanju.
Ta me njemačka zabrana pogodila i profesionalno jer, iako sam živio u Švicarskoj, radio sam na njemačkoj strani granice i morao sam pronaći novi posao, započeti novi život. U početku je bilo teško, bio sam stranac, nisam znao mnogo o zemlji, ali s vremenom je postalo mnogo lakše.
Kasnije ste postali i predsjednik društva Proliteris koje se bavi zaštitom autorskih prava književnika i autora likovnih djela. Vidite li ikakav pomak na tom polju od vremena kada ste vi bili na čelu organizacije i kakva je, po Vašem mišljenju, sudbina autorskog prava u digitalnom okruženju?
Borba počinje uvijek iznova. Čim autori postignu i najsitniji napredak, oni drugi uzvrate udarac i borba počinje iznova. To je, zapravo, trajna bitka. U Švicarskoj se trenutno pokušava provesti zakon kojim će autori imati pravo na naknadu za posudbu njihovih djela iz narodnih knjižnica. Tome se svi, muzeji, galerije i knjižnice odupiru.
Što se digitalnog okruženja tiče, najveći problem predstavlja, naravno, piratstvo. Još uvijek ne postoje tehnički uvjeti za potpunu kontrolu piratstva i načini na koje bismo se s piratstvom borili. No nije to samo tehnički već i politički problem jer pitanje je postoji li želja da se protiv takvog oblika piratstva borimo.
Što znači biti književnik u Švicarskoj? Kako Švicarska postupa sa svojim umjetnicima, poglavito književnicima?
Švicarska je, kao i Hrvatska, vrlo mala zemlja. Autorima pomaže Nacionalni umjetnički forum Helvetia. Dakle, dobivamo novac i u usporedbi sa zemljama koje nas okružuju, poput Njemačke i Francuske, živimo jako dobro. Kada imamo predstavljanja knjiga u Švicarskoj, dobivamo 3 ili 4 puta veće honorare od svojih francuskih ili njemačkih kolega. No sve je to vrlo relativno. Teško je živjeti kao umjetnik, morate raditi i druge stvari, pisati za novine, raditi na radiju ili predavati. Švicarski autori dobivaju više novaca, ali i standard je u Švicarskoj mnogo viši.
Sinoć ste kazali da pišete kako biste spoznali prošlost, razumjeli sadašnjost i pronašli put k budućnosti. U knjizi pak ljubav Hallova života kaže kako ne možemo pisati o prošlosti jer prošlost nikada ne možemo doista poznavati. Sve o čemu možemo pisati naši su konstrukti. Za kraj, postoji li jedna izvorna povijesna istina koja nam može pomoći na putu k budućnosti ili su umjetnost i književnost te koje bi na sebe trebale preuzeti tu zadaću?
Vjerujem da morate poznavati prošlost kako biste razumjeli sadašnjost i krenuli u budućnost. Djevojka iz romana ima vrlo osobne razloge za skrivanje vlastite prošlosti i takva je argumentacija svojstvena svima koji se prošlosti srame ili neke njene dijelove skrivaju. Kažu da ne možete znati, ali naravno da možete. Ako želite znati, znat ćete i upoznat ćete povijest.
Umjetnici ne mogu promijeniti svijet, ali mogu pomoći da ga bolje razumijemo. Vjerujem da ne možemo razumjeti sadašnjost bez poznavanja prošlosti, a bez poznavanja prošlosti i razumijevanja sadašnjosti krenut ćemo u budućnost nepripremljeni i otvorit će se put opasnim stvarima. Uvijek je opasno šutjeti o prošlosti.
Slične knjige
