Groznica u zoru

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: mađarski

  • Prijevod: Xenia Detoni

  • Broj stranica: 272

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266717-2

  • Naslov izvornika: Hajnali láz

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 375 g

Nakon oslobađanja iz koncentracijskog logora mladi Mađar Miklós brodom putuje u Švedsku. Premda mu liječnik predviđa samo šest mjeseci života, upušta se u neobičan pothvat: u potrazi za djevojkom piše svim Mađaricama na oporavku u toj zemlji – a ima ih čak stotinu i sedamnaest. Kad primi odgovor od Lili, odmah se zaljubi. No da bi svoju vezu ostvarili, Miklós i Lili moraju se boriti sa skandinavskom birokracijom, slijepom ljubomorom, beznadnim dijagnozama, stotinama kilometara udaljenosti i tragičnim posljedicama rata.

Groznica u zoru nevjerojatna je, ali istinita ljubavna priča koju je poznati mađarski redatelj Péter Gárdos napisao na temelju pisama svojih roditelja. Ovaj predivni roman o ljubavi svoja je izdanja već doživio u tridesetak zemalja. Nemoguće je čitati ovaj roman i ne početi zdušno navijati da Miklós i Lili dožive happy end koji su itekako zaslužili. Iskreno, potresno, fascinantno i nimalo patetično.

“Blag i humorističan. Pun života, napisan da se u njemu uživa.”
The Australian

Groznica u zoru govori o želji za životom i moći ljubavi, a da pritom ne okrzne granicu pretjerane sentimentalnosti.”
István Balla, tjednik HVG

“Kao filmaš Gárdos itekako zna što je dobra priča, a kad iznosi onu kojoj zahvaljuje i svoj život, to čini u tonu zapanjujuće lakoće.”
Hamburger Morgenpost

Groznica u zoru doista i pruža ono što obećava: lijepu i nevinu ljubavnu priču.”
Márton Gera, kritički portal Revizor

“Nevjerojatna pripovijest.”
Brigitte Biografie

“Prekrasna ljubavna priča koja se i jezično trudi ostati minimalističkom.”
Dorka Czenkli, tjednik Magyar Narancs

Čudesna priča koja dokazuje da je ljubav ponekad doista ljekovita

Tanja Tolić, NajboljeKnjige.com, 18. 9. 2016.

Išlo je na kišu tog ljetnog dana kad je otac Pétera Gárdosa, Miklós, doplovio u Švedsku. Nepuna tri tjedna po završetku Velikoga rata. U ustima više nije imao nijedan zub. Izgubio ih je, možda, u nekom od peštanskih skloništa gdje su žbiri ubili boga u njemu. Ili je to bilo tamo gdje je na žici sa stropa visjela samo jedna jedina gola žarulja, gdje ga je jedan od batinaša udario glačalom po licu. Kako god bilo, zubi nisu bili najveći problem.

Miklós je bolovao od tuberkuloze. Ostalo mu je šest mjeseci života, uvrh glave.

No već 7. srpnja 1945. godine bacio se na posao. Švedski središnji ured za prihvat i registraciju izbjeglica dostavio mu je 117 imena i adresa, sve redom djevojaka starih do trideset godina, koje su bile smještene u Švedskoj, a porijeklom su iz mađarskog Debrecina ili njegove okolice. Miklós je bio optimističan, usprkos onoj prognozi o svega šest mjeseci života. Među tih 117 djevojaka, siguran je, naći će ljubav svojega života i oženiti se.

I tako počinje jedna od ne nužno najromantičnijih ljubavnih priča, ali svakako najnevjerojatnijih i najluckastijih. Priča je istinita. Poznati mađarski redatelj Péter Gárdos, koji je nedavno gostovao i u Hrvatskoj na Festivalu svjetske književnosti, čuo je za nju 1998. godine od majke, nekoliko dana nakon što mu je umro otac. Péter Gárdos znao je, naime, da su mu se roditelji upoznali nakon Drugog svjetskog rata, znao je i da su oboje, kao Židovi, prošli strahote konc-logora. Bio je uvjeren kako se sudbina uplela u njihove živote u Švedskoj, gdje su oboje završili na oporavku nakon rata zahvaljujući Crvenom križu.

No hrpa pisama koje mu je majka dala nakon očeve smrti pokazala je da ljubav Gárdosovih nije bila ni posljedica sudbine, ni posljedica slučajnosti, nego čvrste odluke Miklósa Gárdosa da smrt, po drugi put, pobijedi ljubavlju.

Sredinom ljeta 1945. godine upustio se u razgranatu korespondenciju s mladim Mađaricama. Svakoj od njih poslao je pismo, skraćeno je glasilo ovako: “Ne znam poznajete li me iz Debrecina gdje sam, dok me domovina nije 'pozvala' u radnu službu, radio u Nezavisnim novinama, a otac mi je imao knjižaru u zgradi Biskupske palače. Meni se po imenu i dobi čini da Vas odnekud poznajem, niste li i Vi možda stanovali u Gambrinisu?”

Miklós, naravno, besramno laže, jer ne poznaje nijednu od njih. I većina djevojaka kojima je uputio pismo zna da Miklós besramno laže pa ga ignoriraju. No njih osamnaest ipak je odgovorilo, među njima i redateljeva majka, stvarnim imenom Ágnes, u romanu nazvana Lili. Miklós, providnosti li, odmah zna da je Lili ona prava, ali se svejedno, još mjesecima, nastavlja dopisivati s njih još devet, na računajući Lili. Taj podatak je možda jedan od najšarmantnijih detalja “Groznice u zoru” (Fraktura, 2016.), ovog neobičnog romana i istoimenog filma. Péter Gárdos roman je objavio lani, a potom snimio i film.

Priči svojih roditelja pristupio je na neuobičajeno vedar i humoran način, uopće ih ne štedi. Pa tako i znamo da se Miklós dopisivao i s drugim ženama, da je jedna od tih nesretnica, Klára, došla u švedski kamp u kojem je Miklós bio smješten, s namjerom da se za njega uda. U tom trenutku Miklós i Lili već su ozbiljno zagrijani jedno za drugo, planiraju se uskoro susresti.

Sad se privremeno moramo vratiti na one zube s početka. Čim je Miklós stigao u kamp u Lärbro, posjetio ga je jedan zubar, uzeo mu otisak i u usta ugradio omanji metalurški kombinat, zubalo od viple. E pa kad takav Miklós, s metalnim osmijehom i težak svega 47 kilograma, koliko se uspio “udebljati” otkako je oslobođen iz logora, stupi nogom na željezničku postaju u Eksjöu, gdje je u ženskom kampu smještena Lili, nju zaljubljenost trenutno prođe pa mu laže da je ona ustvari Lilina prijateljica.

Mimo toga, osamnaestogodišnjoj Lili dosta je rata, jedva je preživjela logor, pun joj je kufer biti Židovka, pa u trenutku kad ulazi u Švedsku laže o svom porijeklu, zataji ime svoje majke i tvrdi da je kršćanka. Dapače, kad “preboli” Miklósove zube i odluči da ga ipak voli, i njega počne nagovarati da se prebaci na kršćanstvo. Iako ju je suočio s pismima koja mu je dala, redateljeva majka tvrdi da to nije istina, zbog čega je Péter Gárdos u romanu promijenio njezino ime i djevojačko prezime. Drugi je razlog, objašnjava u jednom intervjuu, što mu je otac bio mrtav kad je čitao pisma, nije mogao doznati kako se on osjećao u to poratno doba, pa je dio ovog biografskog romana neizbježno postao fikcija, izuzevši dijelove koje je prepisao iz pisama roditelja.

Kao što sam rekla, Péter Gárdos ne štedi svoje roditelje, ne uljepšava ovu priču. Dirljivo otkriva koliko su se zavoljeli, ali revno bilježi i Liline sumnje i Miklósove “male” laži. O njihovim godinama u logoru piše malo, svega pet, šest stranica. Napominje da njegovi roditelji međusobno o tome nikad nisu razgovarali. Oboje su, nekako prešutno, odlučili da su strahote koje su proživjeli ostale na mjestima s kojih su pobjegli. Otac nikad nije pričao o tome kako je njegovao tifusare i spaljivao leševe svojih sunarodnjaka. Majka nikad nije otkrila zašto je u logoru bila naga.

Čudesno, jer nema druge riječi, to dvoje mladih ljudi odabralo je živjeti i voljeti. Nijedno od njih dvoje nije najboljeg zdravlja. Miklós doslovce u očaj baca svojeg švedskog liječnika koji mu iz mjeseca u mjesec rendgenom snima pluća i svaki put iznova, obzirno, ponavlja dijagnozu – nije mu još ostalo mnogo vremena. Taj liječnik, Lindholm, s tugom i stravom gleda na ljubav koja se rađa: Miklós i Lili, kako vrijeme odmiče, doslovce postaju ludi od ljubavi; ne dopuštaju da im na put stane ni birokratski aparat, ni jedan rabin koji ih proganja, ni jedna ljubomorna djevojka koja je uvjerena da je ta zaljubljenost opasna opsjena.

Ako ste ikad tražili dokaz da je ljubav (ponekad) svemoćna, Miklós i Lili su taj dokaz. Jer ta je ljubav uspjela čak i ono što nije uspjelo medicini - zaliječiti i Miklósova pluća.

 

“Groznica u zoru” - želja za životom i čežnja za ljubavlju

Maša Taušan, Ha-Kol, kolovoz-rujan-listopad 2016.

“Svjetina na peštanskoj aveniji tukla je žene koje su nosile žute zvijezde. Ali nisu batine i pljuvanje bilo ono najgore čega se moja majka sjećala. Najgore od svega bile su zatvorene rolete i žaluzine. Građanska Mađarska zatvorila je oči i uši pred onime što se događalo. Tada je majka shvatila da je mađarsko društvo duboko antisemitsko. I dan-danas moja zemlja nije se onako kako treba suočila s tim dijelom svoje prošlosti. Potisnuti grijesi uzrokovat će kad-tad bolesti, i kod pojedinca i kod društva”.

Riječi su to mađarskog redatelja Pétera Gárdosa (1948.) koji je sudjelovao na ovogodišnjem Frakturinom Festivalu svjetske književnosti na kojem je premijerno u Hrvatskoj prikazan njegov autobiografski film “Groznica u zoru”, mađarsko-izraelsko-švedska koprodukcija, nastao na temelju istoimene knjige objavljene u izdanju Frakture, inače jedinog Gárdosevog romana.

Peteru Gárdosu prije 18 godina umro je otac. Tada mu je njegova majka predala pisma, njih više od 100, složena kronološki, koja su izmijenili ona i Gárdosev otac u Švedskoj gdje su oboje bili na liječenju nakon što su preživjeli logor Bergen-Belsen. “Pisma su nastala od lipnja 1945. do travnja 1946.”, kaže on.

Majka koja je jedva bila punoljetna i nešto stariji otac nisu se poznavali. Stigli su u Švedsku teško bolesni, svako u svoje lječilište. Kada je otac saznao da će živjeti još 6 mjeseci, što se srećom nije obistinilo, odaslao je pisma na 117 adresa mađarskih djevojaka koje su kao i on bile na liječenju u toj skandinavskoj zemlji, jednoj od samo nekoliko u Europi koje su željele primiti teško bolesne bivše logoraše. Najviše mu se dopao odgovor koji je dobio od Lili i s njom je nastavio prepisku. Oženili su se i bili u braku sve do očeve smrti, ispričao je publici pred prikazivanje filma mađarski redatelj.

Tek nakon što je otac umro majka se otvorila i počela pričati o svemu, i o logoru, i o njihovoj ljubavi. Prije toga, Péter Gárdos o njihovoj kalvariji nije znao ništa. Njegovi roditelji bili su jedni od mnogih koji su se hermetički zatvorili i od kojih se nije mogla čuti ni riječ o strahotama koje su uspjeli preživjeti.

“Dotad sam znao samo da su preživjeli Bergen-Belsen i da su bili u Švedskoj na liječenju. Oni nikad prije nisu progovorili preda mnom ni o logoru, ni o židovstvu. To su bile tabu teme. Tek kad je on umro, ona se otvorila”, rekao je Gárdos. “Ali svega se sjetila, nevjerojatnih detalja i sitnica, poput haljine u kojoj je bila u transportu za logor”.

Pročitavši pisma morao je, kako je sam rekao, o tome progovoriti, na kraju je stjecajem okolnosti progovorio kroz dva medija - film i knjigu.

U njima zapravo nije riječ o Holokaustu. “Tu se zapravo radi o svijetu nakon Holokausta. Sve je zapravo prepuno bezobrazne želje za životom i čežnje za ljubavlju”, kaže Gárdos.

Porculansko nebo - Holokaust u književnosti

Ali vratimo se na početak i na Gárdoseve riječi o bolesnoj zemlji koja nije nakon nacizma prošla proces čišćenja. O procesu denacifikacije govorio je Gárdos zajedno s hrvatskom spisateljicom Dašom Drndić i slovenskim piscem Dušanom Šarotarom na tribini FSK-a pod nazivom “Porculansko nebo - Holokaust u književnosti” održanoj nakon projekcije Gárdosevog filma.

“Kada se stvari prešućuju, ne govore, kada se gura glava u pijesak, društvo postaje bolesno”, rekao je Gárdos.

Svi su se sudionici tribine dotakli aktualnih prilika i načina na koji su se njihove zemlje suočile sa svojom prošlošću iz doba Drugog svjetskog rata.

“To se događa i danas. To se događa i u Hrvatskoj i to je ono što mene brine. Mislim da se ne bi ova fašizacija dogodila da se radilo na tome da ljudi progutaju knedlu i suoče se s tim”, upozorila je Daša Drndić koju muče paralele s našim vremenom. “Nama se ponavlja ustašizacija. To zlo nije iskorijenjeno, ono se vraća u nekoj formi, kao začepljena septička jama”.

U Frakturinom izdanju u romanu “EEG” (2016.) Daša Drndić priča o Latviji. Nada se da će čitatelji pronaći “kopču” s Hrvatskom.

Sugovornici su se dotaknuti i krivnja onih koji šute, i krivica “bajstendera”, i strahota činjenice da su zločine počinili tzv. “normalni obični ljudi”, nečiji očevi, susjedi. “Onaj koji šuti jednako je kriv koliko i onaj koji pljuje po napadnutima”, naglašava Gárdos.

Reafirmacija nacizma i fašizma u Europi slute na zlo, upozoravaju pisci, te podsjećaju na poznatu misao francuskog pisca Davida Rousseta s kojom je izašao iz koncentracijskog logora Buchenwald a koju citira Hannah Arendt u svojem djelu “Izvori totalitarizma” - “Normalni ljudi ne znaju da je sve moguće”.

Jesmo li mi danas ti “normalni ljudi” koji u sigurnoj Europi uopće ne mogu pojmiti da bi se mogla ponoviti povijest? Pita se to Šarotar koji opisuje slike izbjeglica koji su u transportima iz vlakova iz Hrvatske premještani u slovenske željeznice.

“Pisao sam reportaže o migrantima u transportima sa strašnim refleksom - kako ljudi ne vide - pa to izgleda isto kao Holokaust, to izgleda potpuno jednako. Ljudi su zatvoreni, leže na zemlji. Ali postoji jedna strašno velika razlika. Nekad je sve izgledalo isto ali na kraju su te ljude najbrutalnije ubijali. Ono što danas možemo učiniti je paziti gdje će završiti ti vlakovi”, upozorava Šarotar.

Njegovu knjigu “Biljar u Dobrayu” Fraktura je objavila ove godine. Roman je to ispričan iz perspektive glavnog junaka koji preživljava Holokaust ali u njemu ostaje bez obitelji. “Biljar u Dobrayu” roman je o propasti svijeta u kojem se ne biraju krivi i nevini i koji tolike sudbine i svakodnevice svojim padom povlači za sobom u mrak i ništavilo.

Na tribini se razgovaralo i o tome kako danas pisati o Holokaustu, tko o njemu ima pravo govoriti, smije li u djelu o Šoi biti humora.

“Veliki broj Židova smatra da oni koji nemaju obiteljsku povijest i traumu možda ne bi trebali pisati o Holokaustu”, rekla je Daša Drndić. “Tu se postavlja pitanje koliko je ta tema zatvorena za jednu skupinu ljudi. Ja se, kad god mi se ta tema nametne, pitam misle li oni da imam pravo pisati. Ja mislim da imam”.

“Nitko nema licencu pisanja o Holokaustu. To nije etničko čisto pitanje. To je univerzalna tema koja pripada čitavom čovječanstvu”, kazao je Dušan Šarotar.

Koliko je sklizak teren ubaciti u priču o Holokaustu humor, šaljive i duhovite elemente, bilo je jedno od pitanja. U tome je kontekstu naveden kao primjer film Roberta Begninija “Život je lijep”, koji je doživio mnoge pohvale ali i žestoke kritike onih koji su smatrali da je autor temi pristupio neozbiljno.

“Volim gdje humor i tragedija žive u simbiozi”, kazao je Gárdos te dodao da se pisac posla ne bi trebao latiti bez osjećaja za humor.

Svo troje pisaca pita se što je potrebno da bi i njihove zemlje prošle proces denacifikacije, kao što se dogodilo u Njemačkoj nakon rata.

Daša Drndić poziva na djelovanje političare, smatrajući da samo oni koji su na vlasti mogu učiniti da se “Hrvatska suoči s tim poganim dijelom svoje prošlosti”.

Gárdos kaže: “Književnicima je zadaća suočiti se tim problemom”, a Šarotar naglašava da bismo svi mi, mali obični ljudi morali raditi na sebi da nam se ne bi dogodilo da nam povijest ponovno pokaže kako je moguće ono za što normalni ljudi “ne znaju da je moguće”.

 

Péter Gárdos - Groznica u zoru

Jagna Pogačnik, HRT – Dobro, jutro, Hrvatska, 27. 9. 2016.

'Groznica u zoru' je prvi roman Pétera Gárdosa, mađarskog filmskog scenarista i režisera te kazališnog djelatnika koji je za svoje dokumentarne filmove primio brojne nagrade.

Roman je objavljen u Mađarskoj 2010. godine, a 2015. izazvao je veliko zanimanje čitateljske javnosti i nakladnika u cijelom svijetu. Nakon što je s australskim nakladnikom dogovorio objavljivanje prijevoda romana na engleski, mađarski nakladnik ponudu za otkup prava uputio je na 117 adresa (što je, vidjet ćemo vrlo važan broj!) i do sada je objavljen u tridesetak zemalja.

U srpnju 1945. mladi Mađar, Miklos koji je preživio koncentracijski logor Bergen-Belsen, deportiran je u vrlo lošem zdravstvenom stanju u Švedsku u jedan od tamošnjih 'sanatorija' koji su otvoreni za liječenja bivših zatvorenika. Premda mu liječnik zbog tuberkuloze predviđa samo šest mjeseci života, Miklos ima druge planove - upoznati ljubav svog života, oženiti se i stvoriti obitelj. Ne prepušta se ozbiljnoj bolesti i tuzi, ne prihvaća što mu liječnik govori. Kad sazna da je čak 117 žena iz njegovog rodnog kraja također preživjelo užase zatočeništva u logorima i smješteno je u različite ustanove u Švedskoj, Miklos napiše svakoj od njih pismo i čeka odgovore. Kad primi odgovor od Lili, odmah se zaljubi jer jednostavno osjeća da je to-to. Da bi ostvarili svoju vezu Miklós i Lili moraju se boriti sa skandinavskom birokracijom, ljubomorom, dijagnozama, udaljenosti i tragičnim posljedicama rata. U pismima prolaze kroz različite faze upoznavanja, zabrinuti su za svoje obitelji o kojima ništa ne znaju. Kad konačno dobiju samo tri dana da se upoznaju to im je dovoljno da se zaljube.

Riječ je o istinitoj ljubavnoj priči koju je Gárdos napisao na temelju pisama svojih roditelja; nakon očeve smrti majka mu je dala na čitanje pisma koje su njih dvoje razmjenjivali nakon rata. Bez obzira na okolnosti i tematiziranje užasa logora, zbog čega se na početku čini da će priča biti mučna i ozbiljna, roman je humorističan, pun života i napisan da slavi ljubav. Knjiga, dakako oslikava atmosferu tog vremena, odnose među ljudima i društveno-političku situaciju.

Ovo je jedan od snažnijih ljubavnih romana, pisan minimalistički, a prepun dubine; glavni likovi potpuno su iskreni, gotovo dokumentaristički, bez trunka patetike. Priča o dvoje ljudi koji odlučuju izabrati život i ostaviti tragediju iza sebe, koriste ljubav i kao vrstu terapije.