Granica zaborava

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: ruski

  • Prijevod: Ivo Alebić

  • Broj stranica: 272

  • Datum izdanja: lipanj 2019.

  • ISBN: 978-953358145-3

  • Naslov izvornika: Предел забвения

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 375 g

Kad obitelj kupi vikendicu u predgrađu uz šumu, naslijedi brigu o slijepom starom vrtlaru sa susjedne parcele. Premda nije ni rođak ni prijatelj, čovjek kojeg počnu nazivati Drugim Djedom postaje autoritet u obitelji: na njegov nagovor mlada žena unatoč životnoj opasnosti odustane od pobačaja. Naizgled bezopasan, Drugi Djed ipak na suptilan način polaže pravo na dječačića, a svojom krajnjom žrtvom zauvijek zapečaćuje njihov odnos. Kad puno godina poslije, kao Djedov nasljednik, pronađe u pisaćem stolu nekoliko neobičnih figurica i dopisnice s krajnjeg sjevera zemlje, mladi čovjek ne uspijeva zatomiti poriv da istraži njegovu prošlost. No kad sazna pravu istinu, preostaje mu samo granica zaborava...
Izvanredan roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva Granica zaborava obiteljska je saga i putopis, kronika vremena i triler. Pomalo tmurna atmosfera, puno duha, nostalgije i ponešto ironije zaslužni su što je Lebedev već ovim svojim prvijencem dospio na listu deset najboljih romana The Wall Street Journala i priskrbio si usporedbe sa Solženjicinom. Uistinu važna knjiga.

"Sergej Lebedev osvaja nova literarna područja. Njegova proza živi u preciznim prikazima i autorovu kolosalnom daru zapažanja."
- Der Spiegel

"Iznimna knjiga koja vodi čitatelje kroz samotne sjeverne ruske krajolike i otkriva tajne o jezivom nasljeđu sovjetskih gulaga opisane evokativnim i često poetskim prikazima ljudi i mjesta."
- Celestine Bohlen, kolumnistica međunarodnog izdanja The New York Timesa

"Danteovski silazak... Granica zaborava hladna je i oštra kao ledena siga, ali i jednako tako lijepa, s jasnim pjesničkim senzibilitetom koji ustaje protiv sila erozije."
- The Wall Street Journal

"Lebedevljev veličanstveni roman ima potencijala da postane i ogledalo i poziv na buđenje Rusiji, tako slijepoj za svoju povijest."
- Neue Zürcher Zeitung

"Ljepota njegova jezika gotovo je nepodnošljiva."
- Frankfurter Allgemeine Zeitung

"Odlučnost kulaka, očaj bjegunca, osamljenost prazne knjižnice te tragedija dječaka i njegove zviždaljke tek su neke od mnogih slika koje prikazuju osiromašeno stanje zemlje, ljudi i nacionalnog duha kakvo je ostavio nepravedni i neporecivi dio ruske povijesti."
- Publishers Weekly

"Upoznao sam Sergeja Lebedeva... U njemu ima nešto nepokorno, zbog čega me podsjeća na životinju koja ne pušta ono u što je zarila zube. Lebedevljeve se knjige bave poviješću – ona se nadvija poput sjene nad sve što je napisao – a činjenica da je njezina prisutnost toliko jaka upućuje na to da ti sukobi i napetosti još uvijek nisu riješeni, da još uvijek pritišću rusko društvo na mračan, ali i opipljiv način."
- Karl Ove Knausgard, The New York Times Magazine

U očuđenom srcu ruske logorske tame

Željko Ivanjek, Jutarnji list, 21. 8. 2019.

Bez obzira na manjkavosti, dobre knjige drže se po nekom unutrašnjem zakonu, po svom jeziku i rasporedu. A takva knjiga jest roman ruskog pisca Sergeja Lebedeva (prev. Ivo Alebić) “Granica zaborava”.

U pozadini ovog romana lebdi avet logora, odnosno gulaga, o kojima su pisali pisci poput Aleksandra Solženjicina i svjedoci poput Karla Štajnera. Lebedev gradi roman na slikama i predodžbama. Bez obzira na to i u prkos tome slijedi siže. U jednu ruku, ovo je povijest dječaštva i mladićstva na Tolstojevu tragu, koju je obilježio zagonetni lik Drugog Djeda. (Obojica “pravih” dječakovih djedova su mrtvi.) S druge strane, ovo je povratak u rusko srce tame.

Sudbinska je povezanost starca i dječaka. Dječaka je ugrizao crni pas, pa ga je Dobri Djed odveo u bolnicu. (Roditelji su bili zauzeti.) Oko bolnice se stvorila gungula: stotinjak tenkova kotrljalo se prema Moskvi. Starac je dao djetetu, 7-godišnjaku krv i spasio ga. No, više nije bilo krvi za njega. Niti je hitna pomoć mogla krenuti prema Moskvi. Bila je to neka godina Perestrojke, možda 1991., kada se Jeljcin jedva održao na vlasti. Ali, nije morala biti. Romanu je važan povijesni okvir, a ne kronologija.

Treba reći da je Drugi Djed bio slijep. I dječak mu je bio svojevrsni vodič po vikendaškom naselju blizu Moskve. Ili kako sam kaže: starac je bio njegov vodič i učitelj, koji ga je šturim riječima učio o svijetu. No, nitko nije znao ništa o prošlosti Drugog Djeda, pa ni to da je bio zapovjednik jednog sjevernjačkog, zatvoreničkog logora u doba Staljinovih čistki.

Kao već odrasli čovjek, dječak-pripovjedač potražit će činjenice o Djedu; kada naslijedi stan, nakon smrti Djedove sluškinje. No, našao je vrlo malo tragova prošlosti u tom moskovskom stanu. Nekakav putokaz bio mu je svežnjić pisama koja je starac primao iz jednog grada na dalekom sjeveru zemlje, nazvanog po nekom narodnom heroju; njegovo je ime završavalo na: “sk”.

Spomenuta pisma bila su početni trag od koga je pripovjedač krenuo u potragu za identitetom svoga spasioca. Krenuo je vlakom, u IV. poglavlju romana. U pošiljatelju tih pisama upoznao je penzioniranog zapovjednika streljačkog voda u Djedovu logoru. Usput, taj grad u tundri, na sjeveru, izrastao je na temeljima logorskih baraka i kamenoloma. U njemu je iznalazio zastrašujuću prošlost i burnu postkomunističku tranziciju.

Adrese iz pisama nije našao. Posvuda izniknule “staljinke” ili “hruščovke”; u jednoj unificiranoj stambenoj zgradi sada je stanovao Djedov prijatelj sa suprugom. Od bivših kućeraka sačuvao se tek jedan, koji je Lebedev nastanio tvrdoglavom staricom, a koja je takav “popust” zaslužila zato što se “petnaest” minuta družila s herojem po kome je grad dobio ime.

Taj grad Sk imao je knjižnicu i muzej, kao što gradovi trebaju imati, ali bez nekog sadržaja. Pripovjedač je iznašao grob Djedovog sina, koji je umro sa sedam godina. Jedan od zatvorenika - drvorezac - poklonio mu je drvenu pištaljku, koja mu je otkrila drugačije svjetove. I koja je, posredno, uzrokovala njegovu smrt.

Nakon što mu je otac, Dobri Djed, oduzeo dar zbog koga je bio ćudljiv, poklonio mu je za rođendan minijaturni logor od drva, na kome su radili drugi drvoresci. (Tvorca pištaljke poslao je na rad u daleke predjele, u izvjesnu smrt.) Tijekom noći Djedov sin je uništio maketu logora sa stanovnicima. Potom ga je otac kaznio. Umro je nesretnim slučajem.

Pamteći u “onom”, prvom drvodjelji uzrok sinovljeve tragične smrti, Dobri Djed poslao je skupinu zatvorenika iz njegova, istog okruga, na tajanstveni otok na jednoj od rijeka koje utječu u Arktičko more. (Danas tamo žive tri stanovnika na kvadratni kilometar.) No, ne piše Lebedev kako se ta rijeka zvala, a nije to ni bitno.

To je zatvorenička rijeka na kojoj pripovjedač susreće nomade sa šatorima i nailazi na bezimene leševe, zemne ostatke negdašnjih zatvorenika koji plutaju u plićacima ili “ispadaju” iz geoloških tunela. Pritom on postaje, primjerice, brico koji brije trojicu sijedih, dugokosih staraca, koje je u nigdinu uputio njegov dobrotvor, Dobri Djed.

U ovu epizodu vješti Sergej Lebedev umeće kratku pripovijest, kakvih je mnogo: o Potemkinovom selu u gulagu. Naime, zatvorenici su uzgajali “jabuke” u Sibiru. Vješali su ih, dovezene tko zna otkud, na stabla koja su nekim čudom izrastala na ono malo zemlje iznad permafrosta.

Pripovjedač romana pronašao je na ukletoj rijeci čamac; ona je sestrinska Conradovoj iz afričkog “Srca tame”. Pa kreće na put prema moru. Kreće s veslima bez kojih ubrzo ostaje, da bi se prepustio struji i dospio, na koncu do nesretnog otoka mrtvih zatvorenika. Na kraju gulaškog hodočašća piše: “Pokupila me ribarska koča”. I spasila od izvjesne, sjevernjačke smrti.

Usred ludila uokolo sebe, i sam se proglasio ludim. I sve to skupa djeluje kao veliko očuđenje (ostranenie), po Viktoru Šklovskom, čitava ta ruska povijest dvadesetog stoljeća, ti “bezimeni” gradovi koji su izrastali na zatvoreničkim, u koje danas, s helikopterima dolijeću bogati inozemni gosti kako bi razgledali ostatke ruske prošlosti.

 

"Putin je uhitio čovjeka koji je tražio gulage"

Ružica Aščić, Express, 11. 9. 2019.

Poput odvažnog povjesničara i istraživača, ruski pisac i geolog Sergej Lebedev (Moskva, 1981.) upustio se u proces razračunavanja s uspavanim duhovima ruske povijesti, mračnim figurama koje u punini užasa izvodi na svjetlo. Poetičnim, gustim jezikom u svojoj knjizi “Granica zaborava” piše o staljinističkim gulazima, a fokusiran je na krivce i živote koje su vodili jednom kad su prestali biti zapovjednicima logora. Njegov protagonist luta hladnim sjeverom, pustom tundrom, a ostaci bivšeg sistema koje otkriva, ruševine logorskih baraka, jezovit su prizor. Lebedevu je uoči ljeta izišla knjiga u Frakturi, već je doživjela mnoštvo prijevoda, uključujući i ono na engleski jezik, a hrvatskoj publici autor će se uživo predstaviti u prosincu na sajmu knjiga u Puli.

Uspoređuju vas s Aleksandrom Solženjicinom kad je u pitanju istraživanje povijesti i utjecaj povijesti na memoriju nacije. Kakav je osjećaj biti dijelom tako velike literarne tradicije? Kako ste se kao pisac odlučili baviti tako važnom temom kao u 'Granici zaborava'?

Najprije, pokušavam nastaviti liniju Šalamova, Solženjicina i drugih. Oni su pisali o iskustvu logora. Međutim, malo njih je pisalo o tome što se dogodilo bivšim zatvorenicima nakon logora. Štoviše, gotovo nitko nije pisao o prijenosu tog iskustva u generacijskom lancu. Ljudi koji su patili u logorima nisu smjeli javno govoriti o svojoj patnji. Bivše žrtve su šutjele o svojim mukama i mučiteljima te se tako očuvala golema količina nereflektiranih sjećanja. Mogli bismo reći da su praznine i nedostaci jedino naslijeđe koje je ostavljeno potomcima. Pomoću proze pokušavam se nositi s fenomenom neuhvatljivih, neoblikovanih i zanemarenih sjećanja. Dodatno, želim učiniti poseban kulturalni oblik rada ovim romanom. Staljinovi sljedbenici, oni koji su počinili masovne zločine, koji su potpisivali liste za strijeljanja, nisu samo izbjegli osvetu. Pobjegli su i od sjećanja. Nakon umirovljenja postali su bezopasni idilični penzioneri. Nikad nisu dovedeni pred sud, nikad nisu postali vidljivi u društvu, nikad nisu dobili prepoznatljivo 'lice' u kulturi. Stoga, s jedne strane, imamo žrtve - i prazninu, s druge strane. Želim ih izvesti iz skrovišta i učiniti vidljivima. Velik je izazov što se tiče jezika i stila opisati nekoga tko nije želio biti opisan, tko je socijalni duh, genij prerušavanja. Drugi muž moje bake bio je oficir državne sigurnosti, šef gulaga. Tako da je ovo priča o državi koja se reflektira na pojedinca.

Geolog ste koji je postao i pjesnik, esejist te novinar. Mnogo je poetičnih opisa udaljenog sjevernog krajolika u vašem romanu. Koja je dodirna točka između geologije i pisanja? U kojem smislu je geologija utjecala na vas i vaš umjetnički identitet?

Geologija je bila moja kolijevka. Majka i otac su mi geolozi. Odrastao sam među knjigama o mineralima i rudama, lijepim kristalima, crno-bijelim fotografijama sa sjevera i istoka, ekspedicijskom opremom... Nitko nije vršio pritisak na mene, kao što roditelji ponekad znaju, ali s ovakvim intrigantnim okolišem bilo mi je suđeno da postanem geolog. Kad se Sovjetski Savez raspao, geologija kao znanost i industrija brzo je propala. Istodobno, geološki prostori postali su otvoreni za ekspedicije u stilu Jacka Londona, za potrage za starim napuštenim rudnicima i ležištima. To je bila moja geologija. Skupljali smo uzorke te ih prodavali muzejima i privatnim znalcima. Više nije bilo SSSR-a, a nove države bile su poput novorođenčadi. Bez granica, bez autoriteta, novac se brojio u milijunima. Bilo je to nešto poput građanskog rata koji je moja baka iskusila kao mlada djevojka i koji mi je opisala. Tijekom tog razdoblja prvi put sam susreo ostatke gulaga: ruševine baraka i mostova, stare livade i ceste, ciklopske nakupine iscrpljenih stijena - kao zbroj života eliminiranih zatvorenika. Bilo je šokantno. Mislio sam da su bivši logori postojali samo u memoarima. No bili su prisutni na zemlji, iako ih nitko nije vidio. Kasnije sam shvatio da mi je geološki jezik vrlo koristan u nošenju s prošlosti. 'Geologija je rad s vremenom i pritiskom' (ovo mi je omiljeni citat iz filma 'The Shawshank Redemption'). Geologija je rad sa supstancama koje je transformiralo vrijeme i pritisak, transformiranim ne samo jednom, nego tri, četiri, pet puta. Ovo je savršena paralela sa sovjetskom poviješću, zato što je SSSR konstantno iznova ispisivao svoju povijest, poričući povijest i proglašavajući novu budućnost. Dodatno, potraga za mineralima je poput uzbudljivog lova. Ne možete se jednostavno osloniti na profesionalne vještine. Intuicija, sreća i šesto čulo također su bitni. Postanete poput detektiva koji traga za onim što se dogodilo prije stotinu ili tisuću milijuna godina, za tragovima mineralskih vena u krajoliku, u riječnom pijesku i šljunku, čitajući Knjigu postanka. To je savršena škola za pisca i istražitelja!

Bili ste desetogodišnji dječak kad se Sovjetski Savez urušio. U romanu pišete da je odrastanje bilo teško: 'Odgajali su nas odveć surovo i revno, ne znajući ni za oprost ni za milost u moralnim pitanjima'. Kad razmišljate o sebi, bilo u kontekstu javnog školstva ili obiteljske dinamike ili generalno atmosfere u društvu, koje misli vam dolaze u glavu? Kako pamtite osamdesete naspram devedesetih? Što se promijenilo u pogledu malih, svakodnevnih stvari?

U kolovozu 1991. godine milijuni ljudi okupili su se na moskovskim trgovima i u drugim gradovima kako bi se oduprijeli komunističkom puču, no ova TV slika bila je ponešto iskrivljena. Zato što su milijuni ljudi jednostavno čekali što će se dogoditi sljedeće, bez ikakve ideje ili osobne obaveze. Imao sam deset godina, a ljeto smo provodili u našoj dači u blizini Moskve. Ljudi su tamo samo sjedili i slušali radio. Prije je radio prijamnik uvijek najavljivao tipične sovjetske vijesti o žetvi, tvornicama i partijskim kongresima. No iznenada je radio postao neka vrsta proročanstva, moćni bog u kutiji koji je imao moć predvidjeti budućnost, osloboditi događaje koje nije moguće kontrolirati. Moskva je bila udaljena 50 kilometara, bilo je jednostavno otići onamo, vidjeti okupljanja ili sudjelovati u njima. No nitko nije riskirao, ljudi su čekali da im sudbinu odredi netko drugi. Oni koji su stajali na trgovima reći će drugu priču - o osjećaju slobode i jedinstva. No ni oni se nikad nisu potrudili zauzeti stožere KGB-a u Lubjanki, kao što su istočni Nijemci učinili sa Stasijevim zgradama diljem zemlje. Strah da se konfrontira državi bio je snažan, iako je zemlja bila u ruševnom stanju. A ovaj strah se u svoj svojoj snazi vratio pod Putinovom vladavinom.

Naslov vašega romana je 'Granica zaborava', a protagonist istražuje granice vlastitog sjećanja, kao i granice kolektivnog sjećanja. Putuje u udaljene i napuštene krajolike gdje promišlja o ljudskoj egzistenciji te apsurdnim i teškim životima zatvorenika gulaga. Gdje leži granica nečijeg sjećanja ili, bolje rečeno, zaborava? Je li se važno sjećati i znati istinu? I jednom kad imamo to znanje, što učiniti s njim?

Sjećanje može biti varljivo, nestabilno, rastapajuće, no i dalje o njemu pričamo u gabaritima normalnosti. No za mene kao Rusa rođenog u SSSR-u sjećanje - povijesno sjećanje, obiteljsko sjećanje - ne postoji. Mi nismo naslijedili memoriju, nego mjesto zločina, gdje su počinitelji pokušali izbrisati svaki trag svojih nedjela, krivotvoriti i iznova mnogo puta ispisati povijest. Povjesničar, istraživač radi kao detektiv, a i riskira kao detektiv. Mi smo tek na putu prema memoriji, a taj put je istraživanje, istraživački put. Zaborav kao prirodan proces pomaže zlostavljačima, ide im u prilog, tako da je to utrka protiv prirode i ljudske prirode. Bit će to jednostavnije shvatiti ako govorimo o 'granici zaborava'. Na ruskom sjeveru ova granica se može povući na karti. Kad su dislocirani gulazi zatvoreni šezdesetih godina, ljudi su jednostavno napustili ta mjesta. Sad su ti teritoriji napušteni, to je GULAG Atlantis, sakriven od ljudskih pogleda i zajedničke memorije. Nikakvih spomenika, znakova, samo tundra ili tajga. U modernoj Rusiji, gdje su uništene političke i socijalne institucije, gdje ste lišeni građanskih prava, umjetnost - ili jezik - vaše je zadnje utočište. Razviti jezik umjetničkim alatima znači pridobiti budućnost. Naša prošlost utječe na sadašnje stanje na najvišoj razini. No sama prošlost, kao što sam već rekao, je nadrealna, sačinjena od laži, tišine, praznine, neuspjeha, duhova i sjena. Ako radite s tim neuhvatljivim fenomenima, potreban vam je vrlo precizan i specifičan jezik, koji miješa osjetljivu, prediktivnu snagu poezije sa snažnom intelektualnom analizom, jezik koji svaki put konfrontira sam sebe u borbi da obuhvati i popravi tu nerealnu stvarnost.

Što se dogodilo s radnim logorima iz staljinističke ere? Neke od njih u potpunosti je preuzela priroda. U jednom intervjuu kažete: 'Mislio sam da bivši logori postoje samo u memoarima. No zapravo su prisutni na zemlji, no nitko ih nije vidio'. Kakvo je za vas bilo iskustvo vidjeti te logore? Pišete da su barake nalikovale na furnirane lijesove za prijevoz mrtvaca. Kad pišete o ovim lokalitetima, ima nečeg morbidnog u tome, neke zlokobne atmosfere.

Dijelovi gulaga bili su prislonjeni na velike industrijske objekte. Ovi logori bili su uništeni tijekom ekspanzije tvornica, rudnika i tako dalje. Svetlana Aleksijevič piše o tome kako je bivši zatvorenik došao vidjeti svoj bivši logor i nije pronašao ništa. No drvo na kućama mu je izgledalo poznato. Kuće su bile izgrađene od drveta s baraka. Drugi dijelovi logora, koji su bili smješteni daleko od naseljenih područja, bili su napušteni. Sve je bilo kako je ostavljeno - stražarski tornjevi, kasarne, ograde. Ljudi su napustili ova mjesta i nikad se nisu vratili. Samo ih lokalni nomadi sa svojim stadima, lovci i rijetki turisti sad posjećuju. Naravno, teška klima potiče propadanje. Nisu postojale trajne zgrade, samo privremene. No dok pješačite kroz neizmjernu prazninu tajge ili tundre možete pronaći klimavi stražarski toranj ili baraku slomljena krova - bez ikakvog znaka što je tu bilo, bez spomen-ploče. Negdje u blizini bit će groblje - također bez nadgrobnih spomenika, samo rupe i redovi... Također je važno napomenuti da su nepoznate lokacije mnogih masovnih grobnica, gdje su žrtve Velike čistke zakopane, a državna sigurnost ne dijeli informacije o tome gdje se nalaze te grobnice. Tako da na neki način državna sigurnost i dalje posjeduje žrtve, drže ih kao posmrtne taoce - u zaboravu.

Biste li rekli da sovjetske zgrade iz 20. stoljeća, robusne i glomazne, reflektiraju sovjetskog čovjeka te ere? Je li nacija, nakon 1917. godine, ali i trijumfa Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, počela sanjati preveliko? Kao da sve te zgrade nisu namijenjene ljudima, nego kako bi pokazale da je i sovjetski čovjek sposoban za velike stvari.

Rekao bih da su sovjetske zgrade i monumenti namjerno građeni izvan proporcija, kako bi se pokazala moć države i mizerija pojedinca ako taj pojedinac nije dio većine. Staljinistička arhitektura, prepoznatljivo i učestalo obilježje sovjetskog nasljeđa, više je stvar teatra, nego ljudske svakodnevice. Bila je zasićena dekoracijama i simbolima planiranog blagostanja. No glavnina stanovništva i dalje je živjela u kućama koje su najviše sličile barakama.

Kako se nacija, osobito velika kao ruska, može pomiriti sa svojom poviješću, zamijeniti mit s istinom? Kad je u pitanju ispisivanje povijesnog narativa, tko drži ključeve memorije? Tko je onaj koji kaže: ovo je istina, a ovo nije?

Mislim da sve započinje ozbiljnim zahtijevanjem pravde. Legalnim pristupom prošlosti. Namjerom da se ponovno uspostavi vladavina prava. Hamletovskom situacijom. Kao što vjerojatno pamtite, nijedan od časnika koji na zidu vide duh Hamletova oca ne prepoznaju stvarni razlog njegove pojave. Tretiraju duh kao isprazno proročanstvo, vjerojatno znak nadolazećeg rata. Samo Hamlet razumije: to nije svjedočanstvo. To je vapaj iz prošlosti, poziv da se ponovno uspostavi istina, a kazni ubojstvo. No u slučaju Rusije, vladavina Boljševika izbrisala je moralnu podlogu na kojoj bi mogla proklijati pravda. Samo zbog ovoga imamo vrlo neobičnu pravnu situaciju. Imamo milijune i milijune žrtava sovjetske represije, no ne i karakterističan, formaliziran kriminal i kriminalce. A bez takvog zahtjeva, bez političke perspektive, memorijski slijed ne može se propisno razvijati.

Što se dogodi kad umru svi oni koji bi se mogli sjećati, koji su bili tamo i koji bi mogli svjedočiti?

Upravo sam se vratio sa sjevera Rusije, iz republike Komi. Bio sam tamo sa svojim prijateljem, čiji je praujak, litavski Poljak, tamo deportiran 1941. godine. Imali smo sreće - razgovarali smo s 92-godišnjakom, posljednjim preživjelim iz te skupine zatvorenika, koji tamo još žive. Pokazao nam je gdje su stajale logorske barake, stolovi, kasarne čuvara... Vidjeli smo groblje - koje nije groblje, nego samo redovi jama, s desetinama trupala u svakoj. Bez imena, bez nadgrobnih spomenika. On je posljednja osoba koja stoji. Nakon njega doći će zaborav. Postoje neki nedostaci koji se ne mogu nadoknaditi, neki elementi koji nedostaju ne mogu se nadomjestiti, ako rad na sjećanju - arhivski, društveni, povijesni, politički - nije napravljen kako treba, u pravo vrijeme. A u Rusiji to nije napravljeno.

Drugi djed predstavlja stari sistem, a i u romanu pišete: 'Pokušao sam ga voljeti... - bilo je nemoguće voljeti Drugog djeda'. Kao da ovog čovjeka okružuje loša aura, za sve ružne stvari koje je radio, kao da su njegovi zločini negdje u zraku, poput mračne sile koja ga slijedi iako je započeo život ispočetka. Što se dogodilo s ljudima poput Drugog djeda, čuvarima starog sistema? Što su radili kasnije u životima?

Nije pretjerivanje reći da je svatko imao takvog rođaka ili prijatelja ili susjeda: osobu koja je služila u državnoj sigurnosti, u internim postrojbama. No u pogledu kulture i društva, ovi bivši izvršitelji i čuvari gulaga pobjegli su od toga da budu prepoznati, postali su nevidljivi i transformirali se u ugodne umirovljenike nejasne prošlosti i udobne sadašnjosti. Rijetko su odgovarali za svoje zločine, pitanje odgovornosti i krivnje nikad nije iskrsnulo, tako da su se jednostavno stopili s drugim ljudima. Postojali su milijuni žrtava, ali ne i zločini i zločinci. Tako da je moj zadatak bio izvesti ih iz sjene na svjetlo, učiniti ih vidljivima, dati im oblik i lice - kroz lik Drugog djeda. Kad je knjiga objavljena u Rusiji, kritike čitatelja bile su raznolike, no jedna je bila učestala. Ljudi su govorili: kad sam čitao opise Drugog djeda, napokon sam shvatio što sam u djetinjstvu osjećao prema svojem djedu - ili polu djedu - ili nekom drugom starijem rođaku. Bilo je kod njega nešto čudno i mračno, rekli bi, nekakva jeziva emanacija, iako je bio prijateljski raspoložen, pa čak i privlačan. 'Granica zaborava' nam je dala trag ili hint, počeli smo tragati i saznali da je ta osoba zaista služila u državnoj sigurnosti.

Napisali ste u eseju 'O Juriju Dmitrievom': 'Nacisti su gradili krematorije u logorima. Gulag nije trebao krematorije: prostori logorskog carstva bili su takvi da ste mogli sakriti, uništiti milijune tijela i bilo je prostora za još'. Tko je Juri Dmitriev i zašto mu se sudi?

Juri Dmitriev je neovisni istraživač gulaga, terenski povjesničar. Pronašao je jednu od najozloglašenijih masovnih grobnica staljinističkog terora, mjesto Sandarmok. Tamo je 1937. i 1938. godine tajna policija smaknula više od 6500 ljudi. Godine 2017. je Putinova tajna policija uhitila Dmitrieva i osudila ga za dječju pornografiju. Jasno je da se time njega i njegova nalazišta htjelo kompromitirati. Od 2018. godine povjesničari koje je postavila država pokušavaju dokazati da masovna ubojstva u Sandarmoku nisu počinili Sovjeti, nego finska vojska tijekom Drugog svjetskog rata. Tako da tu možemo vidjeti poželjnu i dobro koordiniranu kampanju protiv sjećanja i njegovih zaštitnika.

Vaša baka Nataša također je pisala o obiteljskoj povijesti. O čemu je točno pisala? Je li ikad išla daleko poput vas?

Sjećam se iz svojega djetinjstva da je pisanje uvijek bilo nešto pomalo sumnjivo. Pisao sam u školi gdje smo imali ideološki prilagođene teme poput partizana, službenih blagdana poput Majčina dana, Dana pobjede itd. Nije to bilo pisanje, nego ponavljanje ideoloških formula. A pisati na svoju ruku? Pisati ono što želite pisati? To je bilo nezamislivo.

Mislim da je moja baka Nataša, koja je napisala memoare o obiteljskoj povijesti, imala drugačiji cilj. Svoje memoare pisala je kasnih godina Sovjetskog Saveza, ali nije imala pojma da će se SSSR uskoro raspasti. Tako da je to tekst s dvije kontradiktorne namjere. S jedne strane, dati široki pregled prošlosti, ponovno uspostaviti veze s prošlošću. S druge strane - oblikovati povijest dostojnu sovjetskog čovjeka, isključiti neke mračne stranice koje bi mogle biti nepotreban teret budućim generacijama. Ovi memoari bili su poput posljednje knjige, finalnog znanja, zato što je ona bila jedina preživjela iz obitelji i, kao sovjetska država, imala je monopol nad prošlošću. Memoari su njezin dragocjeni poklon, na neki način su njezino svjedočanstvo. Međutim, mislim da nije željela da itko ide dalje od toga.

U romanu 'Godina kometa' pišete o svojim dvjema bakama i njihovim osobnostima koje su utjelovljavale dva različita svijeta. Koja je središnja ideja ove knjige?

Dvije bake bile su najimpresivnije figure mojega djetinjstva. Drugi, poput moje majke, mojega oca, rođaka, bili su samo ljudi kao i ja. Bake su bile poput stupova sovjetskog svemira. Jedna je bila iz plemenite aristokratske obitelji, a druga iz siromašne seljačke. Jedino je revolucija 1917. učinila mogućim da se sretnu, da postanu rodbina. Utjelovljavale su teška vremena, Crvenu moć i poraženu Bijelu (nije bilo Crvenih bez Bijelih). Sve skrivene kontradikcije povijesti i društva bile su personaliziran u njima. Osjećao sam da dvije različite gravitacije, poput dva različita čarobnjaka ili mađioničara, natjecateljski šapću snažne čarolije i time oblikuju moju sudbinu, moju budućnost, moju svijest. Stoga je u srži 'Godine kometa' sovjetska titanomahija.

Vidite li ikakve zaostatke staljinističke ere u suvremenom ruskom društvu? Kakve vrijednosti i osjećaji prevladavaju u današnjem ruskom društvu?

Danas je Rusija manje ili više u stanju nijekanja svoje mračne prošlosti. Jasna tendencija prema umanjivanju sovjetskih zločina, pronalaženje raznih 'objašnjenja' ili 'izgovora' za kršenje ljudskih prava. Trenutačna politička ideologija iza ove putanje je jednostavna - integritet države i nacije superiorniji je od privatnih života. Nažalost, puno ljudi odgovara na takve čarolije s prihvaćanjem.

Nekoliko riječi o Putinovoj Rusiji i kako predviđate postputinovsku eru u Rusiji.

Fokusirajmo se na drugi problem. Predsjednik Jeljcin bio je taj koji je odveo Rusiju natrag na imperijalni (ili kolonijalni) put. Od 1991. godine mala republika Čečenija pokazala je interes da se osamostali. Jeljcin je 1994. odgovorio vojnom kampanjom koja je rezultirala golemim gubicima civilnog stanovništva. Putin može otići, no pitanje - Što je Ruska Federacija? - ostaje. Što drži određeni broj nacija, nekoć osvojenih, zajedno? Mogu li i trebaju li ostati u jednoj zemlji? Ovo je bomba koja otkucava, a jednom će i eksplodirati.

 

Unuk na stazi ponosa i strave

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 20. 9. 2019.

Sergej Lebedev nije gospodin Svatković, dakle, ruska varijanta imena Petar Petrović ili John Smith. Pa ipak, zaguglate li ga, tražilica će izbaciti cijeli niz gospode koja se jednako zovu (ili su se jednako zvala), i koja su u svojim zanimanjima izgradila respektabilne karijere.

Jedan je bio šahovski šampion, drugi ugledni kemičar, treći je napravio prvi sovjetski kompjutor, četvrti je bivši general koji se prestrojio u političare, peti je nogometni trener, no nas zanima šesti, obrazovanjem geolog, rođen 1981. godine u Moskvi, koji je kao pisac debitirao 2011. romanom "Granica zaborava" (na hrvatski ga je preveo Ivo Alebić). To djelo u međuvremenu je prevedeno na brojne jezike, "Wall Street Journal" proglasio ga je jednim od najboljih romana 2016. godine, a ni kritičari drugih novina nisu bili puno umjereniji u dijeljenju komplimenata.

Čime je to čovjek iz literaturi nesukladne branše, koji je punih sedam godina proveo u geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji, uspio zaslužiti tolike aplauze? U najkraćem, moćnom prozom poetske osjećajnosti, kojom je zamašnom korpusu logorološke literature dopisao važno, izuzetno dojmljivo i bolno nedostajuće poglavlje.

Starac i pobačaj

Priča započinje kad pripovjedačeva obitelj kupi vikendicu u ljupkom predgrađu nadomak šume. U paketu s nekretninom dobit će i slijepog starca, prvog susjeda, koji će, kako vrijeme bude odmicalo, početi igrati sve važniju ulogu u njihovim životima, ponekad i presudnu. Narator se najvjerojatnije ne bi ni rodio da starac nije nagovorio njegovu majku da odustane od pobačaja, premda se morala suočiti s ozbiljnim zdravstvenim rizicima i mogućnošću da ne preživi porođaj. Čovjek s kojim nisu ni u kakvom krvnom srodstvu, a teško ga je zvati prijateljem jer je puno stariji od pripovjedačevih roditelja, postat će nekom vrstom zamjenskog, dopunskog, izabranog praroditelja ili naprosto Drugi djed.

O svim važnim obiteljskim poslovima on će sve znati i imati skoro pa obvezujuće mišljenje, jer će služiti kao neka vrsta kućnog consiglierea, čija se svaka riječ pozorno sluša i s poštovanjem slijedi. Pritom, ni dječak ni njegovi roditelji neće znati skoro ništa o prošlosti toga starca: gdje je živio, što je radio, je li imao obitelj? A neće se ni usuditi postaviti mu nijedno škakljivo izravno pitanje, jer je starac, bez obzira na ranjivost pozne dobi, sačuvao bogzna kad stečeno autoritativno držanje.

Nakon puno godina, kad pripovjedač postane nasljednik Drugog djeda, u njegovu će pisaćem stolu pronaći nekoliko neobičnih figurica i dopisnica sa sjevera zemlje. Ta mu otkrića nimalo neće razbistriti maglovitu starčevu pojavu, dapače, samo će dodatno produbiti misterij koji je ispleten oko njega, ali će ga i potaknuti da pokuša istražiti njegovu prošlost. Zbog te će odluke otputovati daleko, suočiti se s ozbiljnom opasnošću, ali i konačno razgrnuti veo tajni, iako bi možda bilo bolje da ih nikada nije uspio saznati.

Hard core i light staljinizam

Sergej Lebedev tek je krenuo u osmoljetku kad je Sovjetski Savez kolabirao. O svim traumama života pod hard core staljinizmom i njegovim kasnijim light inačicama mogao se obavijestiti samo naknadno, iz druge ili treće ruke. Njegovu iskustvu puno su bliže ruske traume iz tranzicijskog razdoblja, kad se na ruševinama jednog poretka počeo zidati novi, grabežljivi i divlji. Pa ipak, Lebedev je napisao jednu od najvažnijih knjiga o logorima, pri čemu mu je (relativna) mladost samo pomogla. Jer, puno je knjiga ispisano kako bi se dokumentirala tako razumljiva potreba da se prošlost ne zaboravi, jer se samo tako žrtve mogu dostojanstveno ožaliti, a njihovi mučitelji izvrgnuti (makar zakasnjelom) sramoćenju. Lebedev, pak, kao dijete ovog vremena, piše o raširenoj potrebi da se prošlost zaboravi.

Jedan od likova njegova romana, karijerni zločinac u službenoj odori, ovako se suočava s ravnodušnošću svuda oko sebe: "Nije se bojao toga što je napravio; bojao se činjenice da njemu, kao zapovjedniku streljačkog voda, nitko u sadašnjem svijetu nije pljunuo u lice, niti ga se bojao. On, koji je preživio ne samo svoje žrtve nego i one koji bi mogli svjedočiti o njima i za njih, ostao je sam; sva strijeljanja, sva ubojstva bila su zaboravljena, čitava epoha pala je na dno pamćenja."

Kada bi Sergeja Lebedeva neka monstruozna vlast osudila na život u samici od dva kvadrata, siguran sam da bi i u tom surovo praznom ambijentu bio kadar ispisati knjigu prebogatu opažanjima koja većini, ma zapravo svima, uporno izmiču, dok ih on hvata nekim nevidljivim ticalima i potom razlistava u dionice na pola puta između poetskoga i esejističkoga sloga. Da skratim, "Granicu zaborava" zajamčeno ćete dugo pamtiti.