Grad u zrcalu
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 352
-
Datum izdanja: veljača 2007.
-
ISBN: 978-953266040-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 520 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 24,95 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Grad u zrcalu maestralan je krešendo svih dosadašnjih proza Mirka Kovača u kojima se ovaj suvremeni klasik bavi svojim zavičajem – surovim i predivnim krajem na razmeđi Mediterana i Balkana i sudbinama njegovih stanovnika. U Gradu u zrcalu glavni je junak književnik koji ispisuje svoje odrastanje, obitelj i krajolike djetinjstva. Poput junaka svih Kovačevih romana pripovjedač je blag i okrutan istovremeno, kao što su uostalom i ljudi njegova kraja.
U Gradu u zrcalu Kovač lista stranice jedne obiteljske kronike, ispisujući veličanstvenu posvetu zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća. No, prije svega ovo je roman o ocu i očevima kakvih više nema. Grad u zrcalu koji sanja junak ove knjige je Dubrovnik, grad koji je savršen, istodobno blizak i dalek, vječno mjesto čežnje i žudnje.
Grad u zrcalu je magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.
Grad u zrcalu
T-portal, 28.12.2007.
Novi roman Mirka Kovača 'Grad u zrcalu' u izdanju Frakture, ta izdavačka kuća opisuje kao krešendo svih dosadašnjih proza u kojima se ovaj suvremeni klasik bavi svojim zavičajem – surovim i predivnim krajem na razmeđu Mediterana i Balkana i sudbinama njegovih stanovnika Riječ je dakako o Dubrovniku, gradu koji sanja junak romana, a Kovač ga poima kao vječno mjesto čežnje i žudnje, istodobno blizak i dalek, savršen grad. U 'Gradu u zrcalu' Kovač donosi stranice jedne obiteljske kronike ispisujući veličanstvenu posvetu zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća. No prije svega to je roman o ocu i 'očevima kakvih više nema'. Glavni junak 'Grada u zrcalu' je književnik koji piše o svom odrastanju, obitelji i krajolicima djetinjstva. Poput junaka svih Kovačevih romana, on je blag i okrutan istovremeno, nalik na ljude svoga kraja. I dok je fiktivni pisac žitelj Dubrovnika, književnik Mirko Kovač živi u Rovinju. Rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu. Autor je romana: 'Gubilište', 'Moja sestra Elida', 'Životopis Malvine Trifković', 'Ruganje s dušom', 'Vrata od utrobe', 'Uvod u drugi život', 'Kristalne rešetke', 'Rastresen život'. Objavio je zbirke pripovijedaka 'Rane Luke Meštrevića' i 'Nebeski zaručnici'; zbirke eseja 'Europska trulež', 'Europska trulež i drugi eseji' i 'Cvjetanje mase', knjigu filmskih scenarija 'Okupacija u 26 slika' i drugi scenariji. S Filipom Davidom objavio je 'Knjigu pisama'. Napisao je scenarije za filmove: 'Mali vojnici' (1968), 'Lisice' (1970), 'Muke po Mati' (1974), 'Okupacija u 26 slika' (1978), 'Dunavski znak/Usijanje' (1979), 'Pad Italije' (1982), 'Večernja zvona' (1985), 'Dan za tetoviranje' (1991), i dr. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, među kojima i NIN-ove nagrade (1978, 1986), Andrićeve nagrade (1980), Tucholsky Prizea (1993) te Herder Preisea (1995). Knjige su mu prevedene na njemački, francuski, talijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki, slovački, slovenski i druge jezike. U izdanju Frakture dosad su objavljene knjiga drama Isus na koži, te romani Vrata od utrobe i Kristalne rešetke. 'Grad u zrcalu', prema riječima izdavača, je magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.
Mitovi o narodima su opasni
Vjesnik, Lada Žigo, 08.01.2008.
Život je ono što planiraš dok ti se događa nešto drugo
Zarez, Dario Grgić, 20.03.2008.
Izvrstan novi Kovačev roman koji sažima većinu njegovih dosad poznatih knjiga i potvrđuje ga kao svjetovni pandan velikim kršćanskim mističkim piscima Ove će notorne biografije Mirka Kovača pričati i o prijateljstvu četvorice pisaca, Filipu Davidu, Borisu Pekiću, Danilu Kišu i samom Kovaču. Prepiska te četvorice autora koju je objavio novosadski Solaris pokazuje kako između članova tog kvarteta nije vladala ona odurna i lažna bliskost koju dobro poznajemo kada je riječ o takozvanim umjetničkim krugovima. Oni su jedan prema drugom bili i oštri, podsmješljivi i – u osnovi vjerni, ali na nevjernički način. Nisu jedan drugom sjedili u krilu i gladili se po glavi. Slijepa odanost bilo čemu na ovim je prostorima iznimno cijenjena pa su ta četiri ikonoklasta, čak i kada je drugovanje u pitanju, pozornijem čitaču njihovih epistola otkrila niz nijansi, od Kišova stalna ispričavanja da nema vremena za pisanje pisama, Pekićeva izlaganja planova za ispisivanje jednog od najopsežnijih opusa posljednjih desetljeća, Davidove povučenosti i diskrecije te Kovačeve vragolaste sposobnosti da u svakom licu uspije razabrati jednako važno, a možda i važnije naličje. Vrag je inače jedna od opsesivnih tema tog pisca, koju je mogao produbljivati s petim ortakom, slikarem, piscem i izdavačem Mirom Glavurtićem. Glavurtić je Sotoni i paklu posvetio brojne stranice, temu zla zahvatio je kombinacijom anegdotalnog i mitskog, osim ako mit nije anegdota uzdignuta do univerzalnog, dok je Kovač bio skloniji ironiziranju tog velikog i rastućeg problema. Njegove su priče i romani jedno veliko isljeđivanje čovjekova hrvanja sa zloćom u sebi i svijetu, pa bi se čitanje njegovih tekstova moglo preporučiti i u psihogimnastičke svrhe, kao dobar način za povećavanje vlastite osjećajnosti, za shvaćanje da se doista iza svakoga događaja dade naslutiti religijski smisao. Kovač je pisac s fenomenalnim osjećajem za jezik – iako mi je ovdje malo neugodno, jer se tako što odozdol ne razaznaje baš najbolje – riječi kao lentrati, varenika ili umnina ukomponirane su u njegov naglašeno širok, kozmopolitski osjećaj svijeta, u njegovo “razbojništvo” u odnosu na sve što se u nas olako proglašava svetim, a samo je “osnova za lakše pokoravanje”. Jedan se Kovačev roman zove Ruganje s dušom, to je još jedna finta, jedan majstorski ures pisca čiji tekstovi obiluju onim od čega uzmiču ironizirajući ga. U stalnom izmicanju od doslovnih značenja, u pokušaju da se uhvati koji od oblika što ga oblikuje pijesak od kojega su načinjena naša sjećanja ovaj pisac sastavlja svoje knjige. Kažem “sastavlja” jer je prvi dojam koji možete dobiti čitajući njegove knjige takav da ćete imati osjećaj kako se kod njega ne radi o pukom pisanju, nego vrlo vještom, vrlo pomnom odabiru građe, bila ona dokumentarnog ili imaginarnog porijekla. Kovač važe svaku riječ, često, kao što rekosmo, posežući u tomas-manovski “zdenac vremena”, ne bi li odabrao upravo onu čiji su aroma i mirisi kreacijski najtransportniji, čija će vas kinetička snaga najdalje odnijeti. Kovačeva su djela bedekeri za unutarnja putovanja, on je svjetovni pandan velikim kršćanskim mističkim piscima poput Ivana od Križa ili Terezije Avilske. Seks koji je svojedobno bio česta tema Kovačevih knjiga uvijek je bio garniran svojevrsnim vapajem duše. Nije li, na koncu, zapisano da su “genitalije vrata zla, vragov alat”? A to je motiv kojim je prepleteno djelo tog pisca. Zaprešićka Fraktura, za one kojima to nije poznato, kani objaviti Kovačeva Djela. Grad u zrcalu, novi je njegov roman; prethodni, Kristalne rešetke, premijerno objavljen prije dvanaestak godina, također je prije koju godinu za hrvatsko tržište objavio isti izdavač, a osim tih dvaju djela, izašlo je još šest Kovačevih knjiga – drama, pripovijetki i romana. Grad u zrcalu sažima većinu dosad poznatih Kovačevih knjiga, bile one pripovijetke ili romani. Većina se radnje romana događa u istočnoj Hercegovini, gdje pratimo snažno autobiografski obilježena naratora koji u formi sjećanja i prepričavanja, s vrlo malo direktnog govora drugih likova, prikazuje godine odrastanja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Dobar dio romana posvećen je dešifriranju lika oca, s kojim se na kraju romana narator poistovjećuje nazivajući ga svojim dvojnikom. Značajan lik u toj freski o sazrijevanju je učiteljica, u kojoj se prepleću erotski i spoznajni motivi (i na koncu, navođenjem Sokratova Erosa, i izjednačuju). Od prethodnih se Kovačevih djela Grad u zrcalu razlikuje lepršavim, gotovo prozračnim stilom; pisan je maltene u veselom tonu, što tegobnim godinama daje prijeko potreban kontrapunkt, tako da ova velika tapiserija o mladosti na trenutke izgleda kao lepršava zavjesa, a note kojima se pripovijeda o tragediji odrastanja poslagane su gotovo operetnom bezbrižnošću. Povremeno se pojavljuje lik pisca, onoga koji oblikovanjem udahnjuje smisao događajima, koji na momente makne tu zavjesu od memorije sa svog kasnijeg života – tada vidimo čovjeka koji, kako je rekao Dylan, znade da samo riječi imaju snagu zauzeti onaj posljednji, možda jedini smisao. Naravno, nije u zrcalu samo grad Dubrovnik, koji fascinira mladog naratora, nego se ovdje u zrcalu od riječi ogledalo sve vrijedno pamćenja; sve pojedeno sklerozom života vjerojatno nije zavrijedilo to ogledanje u polivalentnom, od smrti spašenom Kovačevu jeziku. Roman uz koji ćete tako često spominjanu tranziciju i njene književne agente opsjednute trećerazrednim vražićkom urbanosti i suvremenosti preboljeti kao da se radi o vodenim kozicama i kod kojeg ćete možda doživjeti fenomen “usporavanja čitanja” jer vam se žao rastati od dobro sačinjene knjige. Dario Grgić
Osobno odrastanje
Vjesnik, Helena Sablić Tomić, 15.04.2008.
KRITIKA: Mirko Kovač -'Grad u zrcalu'
Vijenac, Božidar Alajbegović, 02.05.2008.
Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana 'Kristalne rešetke' Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov 'Grad u zrcalu'. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«. Romanom 'Grad u zrcalu' Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno. Pripovjedač 'Grada u zrcalu', inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru. Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana. Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovno obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je obilježavala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj mnogo manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva u novome je romanu tek u naznakama i u mnogo blažoj varijanti, što je također u svrhu omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blaga i melankolična ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjega pripovjedačeva susreta s ocem u sanatoriju. Tijekom toga susreta pisac otkriva novu, dotad nepoznatu, stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, »kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno«. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži – pa tako ni svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem, nego »vježbom da se umre bez žaljenja« – pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovno iskazuje vlastitu opsjednutost »vedrinom smrti«. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu dvojničkom identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa. Izvrsnim romanom 'Grad u zrcalu' Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja. (Napisao Božidar Alajbegović objavljeno u 'Vijencu', broj 368, travanj 2008.)
Intervju: Mirko Kovač
Glas Istre, Radenko Vadanjel
Mirko Kovač nakon 12 godina objavio novi roman »Grad u zrcalu« Otkriće neke knjige ravno je otkriću novog kontinenta Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića... Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom »Povratak u Istru«. Meni se u jednom trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao Mirko Kovač, jedan od najznačajnijih živućih pisaca na prostoru jugoistočne Europe, već punih sedamnaest godina živi u Istri, točnije u Rovinju, daleko od velikih kulturnih središta i književnih scena koje se tamo akumuliraju. Kovač je rođen 1938. u Petrovićima u Bosni i Hercegovini. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu, gdje živi sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ne mireći se s miloševićevskim nacionalističkim režimom, šikaniran od neistomišljenika, tada seli iz Beograda u Rovinj, gdje se nastavlja profesionalno baviti književnošću. Autor je više romana, zbirki pripovijedaka, eseja, TV drama i filmskih scenarija, od kojih posebno treba izdvojiti romane Vrata od utrobe, Gubilište i Ruganje s dušom. S Filipom Davidom 1998. objavljuje Knjigu pisama. Široj javnosti poznatiji je po scenarijima za kultne filmove Lordana Zafranovića Okupacija u 26 slika i Pad Italije. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, među ostalima NIN-ove nagrade (1978. i 1986.), Andrićeve nagrade (1980.), Tucholsky Prizea švedskog PEN centra (1993.) te njemačke nagrade Herder Preise (1995.). Knjige su mu prevedene na sve važnije svjetske jezike. U izdanju zagrebačke Frakture već nekoliko godina izlaze Kovačeva sabrana djela, a posljednji roman Grad u zrcalu osma je knjiga kompleta, koja će premijerno biti predstavljena na Sajmu knjige u Puli u četvrtak, 13. prosinca. U povodu izlaska novog romana, koji je čitalačka publika čekala punih dvanaest godina, razgovaramo s autorom o njegovom književnom radu, nacionalizmima u literaturi, najavi nove knjige o istarskim razbojnicima 16. i 17. stoljeća, o nepresušnoj temi zavičaja koja je okosnica i novog Kovačevog romana. Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige« Vaše Trebinje, odnosno zaleđe Dubrovnika, mjesto je radnje i novog romana. Dotičete li se iz rakursa prošlosti lakše sadašnjosti, koja se tako suptilnije i dublje promalja nego da se o njoj piše direktno, u prezentu? Roman Grad u zrcalu ili, kako stoji u podnaslovu, obiteljski nokturno, mislim da je pomalo sjetna knjiga kakvu sam u svom opusu želio imati. Pisana je jednostavno, u prvom licu, kao ispovijest. Nisam uopće želio doticati sadašnjost, možda sam, pišući ovakvu knjigu, upravo bježao od sadašnjosti. Knjiga je tek izašla, posljednju godinu živio sam u njoj kao u tamnici. Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige«. Svaku sam svoju knjigu drukčije pisao i to me najviše potiče u pisanju, jer u biti pišem jednu te istu knjigu na različite načine. U romanu Vrata od utrobe ili knjizi Životopis Malvine Trifković kroz obiteljsku sagu glavnih junaka proteže se Vaša trajno opsesivna tema suživota različitih entiteta na ovim prostorima. U literaturi ste češće pesimist nego optimist. Kako je u realnom životu? Pomalo zazirem od tih krajnosti pesimist-optimist; u literaturi sam više sklon tamnoj strani stvari, u životu sam jedno i drugo. Ja sam prije neka vrst »književnog ljevičara«, pa ako hoćete i političkog, ali htio bih napomenuti da je sada lako biti i politički i književni ljevičar; u komunizmu to nije bilo nimalo ugodno, ljevica je sustavno proganjana, jer komunizam je bio konzervativan, otprilike kao što je danas Crkva. Stalno sam imao neka trvenja, tenzije su popustile tek negdje s početka 80-ih godina, ali nije dugo potrajalo, jer je na scenu stupila nacionalistička ideologija, savršeno odgojena u komunizmu i još gora od svog odgojitelja, tako da sam ponovno došao na udar, ovaj put s glavom u torbi. Te svoje traume o bijegu iz Beograda još nisam u stanju dovesti u neki literarni kontekst, jer to je dugačka priča koja se oko mene plela, a da nisam znao zašto je to tako, kao što i danas ne znam, jer ja nisam imao nikoga iza sebe, niti sam predstavljao bilo kakvu političku i za režim opasnu grupaciju. Ovo sve pričam da bih nekako vaše pitanje o mojim opsesivnim temama doveo u neki stvarni okvir, jer sve što pišem povezano je isključivo sa mnom, tako da u ovim godinama i nakon toliko iskustva još ne umijem napisati roman u kojemu bi moj pristup bio objektivan i profesionalan. Stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca« Faktografska fikcija, erudicija i sudbine ljudi »miješanih krvnih zrnaca« neka su od polazišta velike literature i Danila Kiša, s kojim ste i drugovali. Je li taj svježi, početni impuls mladog pisca Mirka Kovača odredio Vaš stvaralački put, sve do danas? Mislim da jest, da su me ti »početni impulsi« odredili ne samo kao pisca, nego općenito i na drugim planovima, tako da vučem uza sebe i jednu ne baš pohvalnu stvar, a to je stanovita dosljednost, jer na mene se nekako ne lijepi ona glasovita »pohvala nedosljednosti«, o kojoj je Kolakowski pisao eseje. Zapravo, uvijek sam na istoj strani i uvijek u manjini. Vi biste očito htjeli da govorim o književnim postupcima, a ja sve više vučem na politiku, činim to stoga što je politika stavljala na kušnju naše karaktere. Sa mnom je nespojivo ono što je, primjerice, radio srpski pisac Milorad Pavić koji je Miloševića, kad se pojavio, nazvao »svetim Savom srpske politike«, da bi ga onda, kad je izgubio, nazivao satrapom i najvećim zlom svojega naroda. Mislim da smo svi mi, ta naša nekadašnja grupa, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David i ja, zauzeli neka stajališta koja se nisu bitno mijenjala, nismo baš bili pogodni za »pohvale nedosljednosti«, a bili smo jasno određeni prema nacionalizmu. Kao mladi pisci vrlo dobro smo znali da je banalnost usko povezana s nacionalizmom, te da ćemo se odupirati toj banalnosti. To sve nije išlo glatko, a »miješanje krvnih zrnaca«, kako vi kažete, nije uvijek jamac za odnos i stav prema banalnosti. U 90-ima u Beogradu su u eri Miloševića neki glasoviti Židovi bili srpski nacionalisti, poput Enrika Josifa. Imali smo i Hrvate kao bolesne srpske nacionaliste, poput glumca Branka Pleše, Bošnjake kao što je Omer Zametica koji se prekrstio u Jovana i dospio u Karadžićev štab, ili Emir Kusturica koji je na krštenju dobio ime Nemanja. Dakle, ja stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca«. U Vašoj knjizi Životopis Malvine Trifković glavna junakinja se suočava s dva nepremostiva životna problema. Lezbijka je i pravoslavka koja se zaljubljuje u ženu katoličke vjere. Kako bi Vaša junakinja danas, nakon stotinjak godina, egzistirala na ovim istim prostorima? Ta priča nije jednodimenzionalna, niti su njezine relacije samo vjersko ili spolno određene, nego je višeznačna, vezana za obitelj iz koje Malvina potječe, za odgoj u pravoslavnom internatu, za bijeg iz te škole, udaju za trgovca konjima, razočaranje u domu u kojem nije prihvaćena tko zna iz kojih razloga, premda su istaknuti vjerski razlozi, a spas i utjehu od te nesnošljive obitelji njezina supruga pronalazi u ljubavi sa svojom zaovom Katarinom. Slijedi njihov zajednički bijeg u osamu, ali je očito da je i ta ljubav bila samo iluzija; dolazi do tragičnog raspleta, Malvina se zaređuje i odlazi u pravoslavni manastir. Mislim da bi se po istom modelu ta sudbina i danas mogla ponoviti. Mržnja je ozračje kao i onda, samo je možda još više narasla. Biografije dvadesetak istarskih razbojnika U intervjuu za sarajevske Dane 2002. govorite o prikupljanju materijala za novu knjigu biografija dvadesetak istarskih razbojnika 17. i 18. stoljeća. Knjiga povjesničara Miroslava Bertoše Zlikovci i prognanici inspirirala Vas je za ovu temu. Što je s tom knjigom? Davno sam najavio tu knjigu, prikupio građu, ali da bih počeo pisati još nisam samome sebi odgovorio zašto baš ja pišem tu knjigu, koja je to emocija koja me vuče da biografije dvadesetak razbojnika donesem na svijet. Na ideju sam došao kada sam čitao knjigu Miroslava Bertoše Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću, u kojoj sam našao da je u Istri boravio Bajo Pivljanin, mitski crnogorski junak, ako je to ista osoba, da je u Premanturi otimao ribarima njihov dnevni ulov i živio od razbojstava. Zapravo me ponukalo to da demistificiram ta opjevana junaštva kao razbojstva i zločinstva, bez obzira na sve ono u ime čega su činjena. Sada smo svjedoci da je nacionalni junak Ratko Mladić, o kojemu se uz gusle pjevaju pjesme i na majicama nose njegovi likovi, zapravo okorjeli zločinac. Možda je junaštvo samo jedna strana zločina? Možda uopće nema junaka i junaštva, nego samo mitovi. Koja mjesta, pejzaži, detalji istarske mimikrije na Vas ostavljaju poseban dojam? Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića, mjesta boravka, neke crkve, neke konobe, premda mi je i to bitno. Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom Povratak u Istru. U jednom mi se trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao. Uza sve to, Istra mi je tih godina dala jedan nevjerojatan alibi; to ću ilustrirati anegdotom kada sam se, nekoliko mjeseci nakon dolaska u Istru, sreo s prijateljicom u Mainzu, filozofkinjom i prevoditeljicom Brigitte Kleidt koja mi je predbacila što sam prešao »iz jednog fašizma u drugi«. »Ali ja sam došao u Istru«, odgovorio sam. Bila je zatečena, a nakon što je godinu dana kasnije prvi put posjetila Istru, uvjerila se da sam bio u pravu. Takvo što ne bih mogao reći ni za jednu pokrajinu u Hrvatskoj. Volio bih da sam još više usamljen Stvarnosna proza u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji s jedne strane i snažan utjecaj Milorada Pavića na noviju srpsku književnu produkciju s druge, grubo rečeno, dvije su najzastupljenije poetike dvaju književnih prostora. Osjećate li se ponekad zapostavljeno i usamljeno kao pisac s izrazito samosvojnim, originalnim stilom koji ne podilazi trenutnim književnim trendovima? Slabo pratim i jednu i drugu književnu produkciju, od mlađih hrvatskih pisaca blizak mi je Igor Štiks. U Zagrebu, na promociji, govorio sam o njemu i njegovoj knjizi Elijahova stolica. Također sam čitao zbirku pripovijedaka U što se zaljubljujemo mladog hrvatskog pisca Romana Simića, proza je apsolutno sjajna. Od mlađih srpskih pisaca znam jedino Sašu Ilića, na njega nema nikakva utjecaja Milorad Pavić, bolji je od Pavića. Što se moje pozicije tiče, gotovo je blizu onoga što sam htio; volio bih da sam još više usamljen i još više zapostavljen, jer to je najbolji način da netko jednom nabasa na vas i pronađe za sebe ono što nije znao da postoji. Otkriće neke knjige za mene je uvijek bilo ravno otkriću kontinenta. Ignoriram pripadnost i ostavljam da se time drugi bakću Cjelokupna Vaša književna produkcija još uvijek se u Gradskoj knjižnici u Puli vode pod signaturom »južnoslavenska književnost«. Gdje biste Vi sebe kao pisca smjestili? Pisac može izabrati književnost kojoj pripada, ali ako ima bilo što dvojbeno oko njegova imena, uvijek će se naći oni koji će to razvrstavati prema nekim svojim mjerilima, u nekim novim okolnostima, tako da je oko toga najbolje suzdržati se. Vladan Desnica inzistirao je na tome da je hrvatski pisac, ali svejedno, još 80-ih godina u Beogradu je uvršten u ediciju Srpska književnost. Iskreno, ne vjerujem da će se baš nešto otimati oko mene, bit će prije da neće znati što sa mnom. Divno je rekao David Albahari, »da je pozicija nevidljivog ili slabo vidljivog stvaraoca - nešto najbolje što se piscu može dogoditi«. Sređujući svoju dokumentaciju, ovih dana sam našao neke podatke da su me negdje u prvoj polovini 70-ih godina tjerali iz srpske književnosti, bili su mi dali jednu nagradu, pa su je uzeli, knjigu su izbacili iz knjižnica, nisam više bio član Društva pisaca, pa sam sljedeće knjige objavio u izdavačkoj kući Naprijed u Zagrebu. S početka 90-ih godina ponovno kreću napadi, Ekspres politika donosi naslov da sam »hrvatski kadar na privremenom radu u Beogradu«, tako da sve više stječem dojam da me oni tamo neće, a ovi ne prihvaćaju, barem kad je riječ o tzv. službenim programima. Naravno, moji prijatelji, mnogi čitatelji, ovdje kod nas, u Hrvatskoj, doživljavaju me kao svog, kao prijatelja, to mi je dovoljno, član sam HDP-a, pišem na hrvatskom, moje knjige dobivaju potporu Ministarstva kulture. Potpuno razumijem tu potrebu da se nečija pripadnost odredi, unatoč tome što ignoriram pripadnost i ostavljam je da se time drugi bakću. Meni uopće ne smeta kad ne znaju kamo sa mnom, jer znam što sam i tko sam. Što se mene tiče, uvijek sam imao isti recept, pa ako hoćete i nacionalni status, a to je da pripadam onima s kojima dijelim sudbinu, a kako ćete me vi zvati, Srbinom, Hrvatom, Crnogorcem, bojim se da više nije moj problem. Nacije su i tako mit, a o meni je Predrag Matvejević pisao davnih godina da sam »oskvrnitelj mitova«. Radenko VADANJEL
Kovačeva knjiga nad knjigama
Vijenac, Strahimir Primorac, 03.07.2008.
Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.) »Ovaj rukopis proveo je dugo u ladici«, stoji u prvom poglavlju romana Mirka Kovača Grad u zrcalu; objavljen je dvadesetak godina nakon nastanka, »u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija«. Te »posve nove okolnosti« nastale su, naravno, nakon dramatičnih potresa koji su se u međuvremenu zbili na ovim prostorima i u piščevu privatnom životu, ali čini se da na sam rukopis ti događaji nisu bitno utjecali. A u tom prvom poglavlju, na samu početku, autor obavještava čitatelja o čemu želi govoriti i na koji način će pripovijedanju pristupiti: »...želio [sam] nakon toliko godina i bavljenja drugima sići malo dublje, u tamnije odaje djetinjstva, i reći nešto o sebi, (...) zato što me nagon za pisanjem (...) vukao u jedno razdoblje koje sam i prije obrađivao, pokatkad ironično ili rugajući se povijesti i tradiciji, a sad ću to činiti ozbiljno, s distance i iz sadašnje pozicije, kao kakav autobiograf (...).« Ako je riječ o građi koju je pisac »i prije obrađivao«, promjena pripovjedačke perspektive, iz »ironične« u »ozbiljnu«, nagovještava da će to u sažetom obliku biti svojevrstan susret s njegovim dosadašnjim opusom (jer riječ je o istom životnom iskustvu), da će to biti knjiga svih njegovih knjiga. Izborom autobiografskoga diskursa i oblika obiteljske kronike – koja nije samo »duhovna biografija«, nije samo ispovijed nego i »obiteljska čitanka« – Kovač nije odabrao i njihova ograničenja. Njegov Obiteljski nokturno, kako glasi podnaslov romana, ne robuje egzaktnoj provjerljivosti građe kojom se bavi, nego se vrlo često kreće u prostoru za koji se ne može razlučiti je li zbilja ili fikcija. U obranu zbilje tako će reći da pripovijeda »onako kako je bilo« ili da se pokušava »otvoriti što iskrenije«; a s druge strane nudi da »fikciju prihvatimo kao točniji dio zbilje« i da »ono čega se sjećamo postaje vjerodostojno koliko i ono stvarno«. Tekst inače obiluje autopoetičkim iskazima (»pišući volim se igrati i pomalo raspredati o pisanju«), a Kovač se nerijetko poziva i na druge autore čija estetička stajališta ili praksu smatra bliskima ili srodnima. Grad u zrcalu može se čitati kao roman o odgoju (Bildungsroman), kao knjiga posvećena zavičajnoj tematici (trokut Trebinje – Dubrovnik – Nikšić) i na koncu – ili na početku – kao svojevrsna posveta ocu. Odnos prema ocu, koji je za sebe govorio da ga je Bog obdario »srećom u napijanju i zemaljskim užicima«, a sin ga doživljavao kao »alkoholičara i ženskara«, i odnos prema zavičaju, gdje se »čitanje oduvijek smatralo poremećajem; čitaju samo ćaknuti«, bile su česte teme Kovačeve proze, koje su uvijek nosile klicu međusobnog nerazumijevanja, netrpeljivosti i dramatičnog sukoba. U ovoj kronici nema one nepomirljivosti i radikalizma karakterističnih za ranije romane, iako Kovač neke postupke i pojedince iz uže i šire obitelji opisuje teškim riječima, a oca u novom, ljepšem svjetlu vidi tek pri kraju njegova života (i romana, što nije slučajna podudarnost, nego efektna završnica). Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.). Poglavlja Kovačeve obiteljske kronike – a ima ih ukupno 65, na 348 stranica – najčešće su kratka, izgrađena oko nekoga zanimljivog događaja, neke pojave, kadšto i od sekvencija povezanih tematski, ili na neki drugi način, a vremenski udaljenih. Književni oblik koji je odabrao pruža autoru dosta manevarskoga prostora u komponiranju, oslobađa ga dosljedne vremenske kauzalnosti i omogućuje nizanje naoko nepovezanih sekvencija, čak i kratkih eseja (»sve češće unosim kakav mali traktat da bih nešto bolje potkrijepio«), koji u čitatelja stvaraju dojam životne šarolikosti i nepredvidivosti. Tu će se naći upletene lokalne predaje i legende, opis sajma, doživljaji vezani uz uskotračnu željezničku liniju s Dubrovnikom, priča o učiteljici Jozepi, o zabranjenim riječima, priča o bordelu, mjesni kino, školska nevolja s erotskim kartama, susret s đavolom, Rezolucija IB-a, majčin porođaj u vlaku, mnoštvo likova danih u malo poteza – sve detalji koji djeluju svježe, uvjerljivo. Ti esejistički rukavci, vremenski skokovi, osvješćivanje nekih zaboravljenih slika – svojevrsna montaža atrakcija, sva ta usporavanja i krivudanja koja karakteriziraju ovu Kovačevu prozu, svjedoče o autorovu majstorstvu u postizanju mjere, one crte koja odvaja vrhunske od prosječnih pisaca, vraćajući nas iskonskim vrijednostima pripovjedačke umjetnosti. Grad u zrcalu ide među najbolje knjige posljednjih godina napisane hrvatskim jezikom. Strahimir Primorac
Ja sam pisac koji se ispovijeda
Vijenac, Andrija Tunjić, 03.07.2008.
Književnik Mirko Kovač od samih početaka bio je samosvojan i intrigantan pisac. Od prvoga romana Gubilište (1962) pa do posljednjega Grad u zrcalu (2007) objavio je još šest romana: Moja sestra Elida, Životopis Malvine Trifković, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u drugi život i Kristalne rešetke; zatim dvije zbirke pripovijedaka: Rane Luke Meštrevića i Nebeski zaručnici; te zbirke eseja Europska trulež, Europska trulež i drugi eseji i Cvjetanje masa. Osim što je pisac romana i pripovijedaka autor je knjige izabranih drama Isus na koži te scenarija za filmove Lisice, Muke po Mati, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, Dan za tetoviranje... U svakom od svojih djela Kovač se potvrđivao kao pisac koji djelima i putem svojih likova rastvara probleme od kojih je sazdan naš univerzum; čovjekovo zlo i dobro, sreća i nesreća, radost i tuga, prokletstvo i blagoslov, nježnost i grubost, općenito čovjekov život. Zbog svega toga Kovač je valjda pisac koji se nikada nije izričito svrstavao iako su ga mnogi svojatali, ali i pisac koji je uvijek govorio da je jezik piščeva pripadnost. Povod su ovom razgovoru nagrade: godišnja Nazorova i August Šenoa Matice hrvatske, koje je dobio za roman Grad u zrcalu Po nagradama koje vas ove godine hoće čini se da ima smisla pisati? Mi smo još jedina fela koja se pita ima li smisla raditi to što radimo. Nitko se ne pita ima li smisla biti general, kad generala ima kao pljeve. Što vam znači nagrada August Šenoa? Moram priznati da i nakon toliko godina još ne umijem odgovoriti na pitanje što piscu uopće znače nagrade, a sigurno mnogo znače, Brodski bi rekao “one daju oblik postojanosti djelu nekog pisca”, ali sada sa sigurnošću i mirno mogu reći da mi ove dvije nagrade, i Šenoina i Nazorova, znače mnogo više od sama priznanja romanu. One su me, ako tako smijem reći, ukotvile i na neki način dotaknule se nečega što bi se moglo nazvati dovršenim identitetom. Istodobno, te su nagrade potvrda da sam prije osamnaest godina, uza sve lomove i drame, donio dobru odluku kada sam izabrao Hrvatsku kao domovinu i hrvatsku kulturu kao vlastito nasljeđe, jer mi se ispunio san pisati na jeziku onih pisaca kojima sam se oduvijek divio i od kojih sam učio zanat književni. Koji su to pisci? Divio sam se Tinu Ujeviću, Matošu, Krleži, a zanat sam učio od Ranka Marinkovića, Kaleba, Dinka Šimunovića, Slobodana Novaka, dakle od pisaca iz, uvjetno rečeno, mediteranskoga kruga. U knjizi Uvod u drugi život donosite san Putovanje s Tinom. Je li to doista bio san? Da. Tin je često opisivao ili spominjao mjesta Imotske krajine. Moja je supruga Imoćanka. Često sam sanjao taj krajolik i gotovo svake godine odlazio u Imotsku krajinu za Veliku Gospu. Ondje znam svaki kutak. Taj sam san stvarno usnio i napisao ga točno kako sam ga usnio. To je bio mističan san. Snovi vrijede jedino ako su jasni. I ako se nikad ne zaboravljaju kao što se ne zaboravlja ono što vam se dogodilo u životu. Možete li sad odgovoriti je li doista teško “biti star, a tako mlad”, kako je Tin pjevao? Biti star, a tako mlad nije strašno. Strašno je obrnuto: biti mlad, a star. Živimo u vremenu globalizacije, od čije se agresivnosti čovjek brani i tako što se sve više svrstava. I vas se otkako živite u Hrvatskoj sve više svrstava, a vi odgovarate da se ne volite izjašnjavati te da jezik, sudbina i izbor određuju pisca. To znači da ste hrvatski pisac? Da, to su sve elementi da ste dio neke nacionalne književnosti. Kakav bih ja uopće bio pisac ako bih se stalno busao u prsa, ja sam hrvatski pisac. Ako se to često ističe i ponavlja, gubi se vjerodostojnost. Vi ste hrvatski pisac zapravo onda kad postanete svjetski pisac. Što je za vas identitet? Identitet? Hm. Bit će da je to ono kako ga znanost tumači. A to znači: “Identitet je apsolutna jedinost pojedinca.” Ja sam jedini ja, drugoga nema. Druga bitna značajka identiteta, kako ga shvaćam, jest ta da se etnički identitet može promijeniti kad je to nužno. Kad netko u nas kaže da je domoljub, određeni politički i svjetonazorski krugovi svrstavaju ga u nešto loše, natražnjačko, zaostalo, a kada se kaže patriotizam, onda je to u redu. Što vi mislite o ideološkoj borbi preko riječi i govora? Čini mi se da je Goethe rekao kako “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Ja sam vrlo kritičan prema domoljublju. U najgorim političkim i povijesnim vremenima domoljublje je na vulgaran način cvjetalo. Točno kako to Goethe kaže. U vrijeme Hitlerova nacizma svi su bili domoljubi. Domoljublje te potiče da cinkaš, da ubijaš u ime toga, da postaneš hajkač, da se prepustiš kolektivnim nagonima, itd., itd. Koja je razlika između domoljublja i nacionalizma, odnosno šovinizma? Nisu u pitanju bitne razlike, nego finese. Sve se to prelijeva jedno u drugo, jedno iz drugog, vrlo lako, katkad veselo i uz mnogo krvi. Katkad pijano. A na kraju se bogme skupo plaća. Za mene domoljublje ima smisla samo onda kad neke horde dolaze da vas unište zato što ste vi takvi i takvi, što je vaša boja ta i ta. Braniti svoj dom, svoju djecu, pa to je normalno. A ako nastavite s tim osjećajem i kada horde prođu, svejedno jeste li ih potukli ili su one pobjegle, onda to polako prerasta u patologiju, vama će se od svega priviđati neprijatelj i vi ćete postati profesionalni domoljub, hajkač, uvijek spreman na galamu i svađu. Zašto se Hrvati boje biti Hrvatima? Ne mislim da se Hrvati boje biti Hrvatima. Naime, sve češće neki krugovi govore da se moramo odreći tradicije kako bismo bili Europa. Nije točno da se moramo odreći tradicije da bismo bili Europljani. Mi se moramo odreći onoga što nas čini primitivnima, moramo savladati strahove od onoga što je drugo i drukčije, moramo naučiti što je sloboda, što je demokracija, moramo biti kritični, pronicavi. Ne možemo kapitalizam prihvaćati kao nešto idealno i okretati glave od ljudi koji gladuju i koji će sve više gladovati, jer će nezaposlenost rasti, a s njom i skupoća. Što kapitalisti budu više imali, mi ćemo teže živjeti. U toj Europi, ako se ona ostvari, mi moramo sudjelovati. Neće nama Europa oduzeti sir i vrhnje, kako je to jedan bivši novinar propovijedao na ulici, nego će tražiti da lijepo upakiramo sir i vrhnje i da ga ponudimo na tržištu kao svoj prepoznatljiv proizvod. Mi ćemo odlučivati o cijenama onoliko koliko cijenimo sami sebe. Znači li to da opet ulazimo u neku nejasnu zajednicu? Da. Znači. Pa i sada smo valjda u nekoj zajednici. Što mislite, kada bismo svi bili Hrvati, da bi to bilo idealno savršeno društvo? Ja mislim suprotno, da bismo se prožderali. Kakva je vama bila Jugoslavija? Pitam vas to jer mnogi tvrde da je bilo izvrsno živjeti u njoj? Kakva god da je bila, nije dobro sada kleti je, nekako mislim da nemamo pravo na to, jer smo svi sudjelovali u svemu tome. Živjeli smo kao da je sve normalno, išli smo na more, sjedili i pili na nekim terasama, slušali glazbu, čitali knjige, gledali filmove, išli na Dubrovačke ljetne igre. I bilo nam je lijepo. Danas moramo biti svjesni da je sve moglo biti sto puta gore. Dakle, nije dobro pljuvati na vlastiti život, na sudjelovanje u životu, na stol za blagovanje za kojim smo objedovali. Nije to bila neka kvaliteta života, ali mi drugoga nismo imali. Nismo mogli mijenjati ništa, nego samo u tim okvirima ograničenoga naći neki vlastiti smisao. Živjelo se oskudno, tjeskobno, bez slobode, u sustavu za kojim nitko ne pati. Govorite kao da su vas u njoj tetošili. Osobno imao sam gorkih trenutaka, doživio sam mnoga poniženja. Ali, u biti, velikoj većini svijeta bilo je bolje, jer moramo znati da kapitalizam nije med i mlijeko. Jugoslavija u političkom smislu nije valjala, ali o tome da nije valjala znalo je pet do deset posto stanovništa, svi ostali koristili su se beneficijama toga društva, mnogim povlasticama, plaćenim bolovanjem, pa na kraju krajeva, ako ste željeli zaraditi, mogli ste otići u inozemstvo, dolaziti u posjet svojima za Uskrs i Božić, i to novim mercedesom punim darova, tehnike na koju nisi plaćao carinu.... Dakle, to je društvo u nekim segmentima funkcioniralo. A sve naše iluzije o kapitalizmu mogle bi nam se obiti o glavu. Kako se tomu suprotstaviti? Ne moramo biti zagriženi antikapitalisti, ali mislim da se utočišta mogu naći u kulturi, u duhovnom životu. Tako smo se snalazili i u komunizmu bježeći u duhovne svjetove, u umjetnost. Unatoč svim zabranama i torturama komunizma neke su umjetnosti cvjetale. Čak i film, koji je ovisio o državi. Samo se tako možemo suprotstaviti. Pa i ja sebe ulovim kako nedjeljom bazam po trgovinama i trošim posljednji novac, kupujem mnoge nepotrebne stvari... Bilo bi bolje da odem na neki prijepodnevni koncert ili na bilo koju kulturnu feštu. Jasno, kapitalizam je bolji ili, kako se to uobičava reći, najbolji nesavršeni sistem, jer ga možeš slobodno i bez težih posljedica kritizirati. Je li nacionalizam sudbina nekadašnjih jugoslavenskih prostora? Nacionalizam je visoki stupanj uskogrudnosti. To je nešto iracionalno, jer za uski mali interes ti si spreman ustupiti nešto mnogo veće i važnije od onoga što dobivaš. To je otprilike ovako: žrtvuješ Dalmaciju, najljepši svoj dio, da bi ostatak nazvao Državom Hrvatskom. Tko proizvodi nacionalizam? Politika zapravo potiče nacionalizam, na njemu opstaje. Komunisti su, primjerice, ustrajavali na paroli bratstvo-jedinstvo, koja se sve više pretvarala u svoju suprotnost. Jer iza te parole nije bilo ničega osim straha. Što je zapravo trebalo raditi? Trebalo je razvijati međusobno poštovanje. Da se to radilo, mnogo bi se lakše prebrodile političke i druge nesuglasice. Umjesto toga mi smo živjeli od prezira jednih prema drugima. Recimo, u svako srpsko dijete, još od osnovne škole, utkana je klica prezira prema Albancima, to je niža rasa. A onda jednoga dana nastupi osveta povijesti, Albanci dobivaju samostalnost i svoju državu, što je jedino ispravno i dobro. Albanska država Kosovo konačni je slom srpskog nacionalizma i srpske politike općenito. Sada se mogu slikati, jer su rezultati njihova nacionalizma vidljivi. Ako je srpski nacionalizam hegemonistički, jesu li drugi nacionalizmi opravdani i kao otpor, borba protiv srpskoga? Bojim se da se tako umanjuju drugi nacionalizmi, pa ispada, da nije srpskoga nacionalizma, ne bi bilo ostalih nacionalizama. Čak ni hegemonija nije opravdanje za druge nacionalizme, jer može ispasti ovako: jedva smo čekali srpski hegemonizam da bismo bili nacionalisti. Velika većina Hrvata misli da Europa tolerira srpski nacionalizam i tako što im stalno popušta i nudi ustupke. Danas je više nego očito da je to radila i Carla del Ponte privodeći osumnjičene ratne zločince. Slabo poznajem rad Carle del Ponte, ali Sud u Haagu, unatoč mnogim propustima, bitna je i važna stvar koja se dogodila nakon ovih užasnih ratova. Samo da je taj sud priveo Miloševića i Šešelja, pa to je velika stvar. Milošević je od jada crko u tom zatvoru. Mislim da je Hrvatska vlada napravila dobar politički potez kad se obvezala na suradnju s Haaškim sudom. Druga je tema što je taj sud napravio niz promašaja, kao što je, primjerice, još malo pa oslobađajuća presuda Šljivančaninu, egzekutoru s Ovčare, a trebao je dobiti najvišu moguću kaznu za zločine koje je počinio. Na jednom mjestu u Gradu u zrcalu pišete kako traženje čistih korijena samo “zamagljuje stvari” i stoga jer je “zlo pitko”, kako kaže otac u romanu. No, čini mi se da je za mnoga zla u jugoslavenskim prostorima najveći krivac neraščišćena povijest, različite njezine interpretacije. Nazirete li raščišćavanje povijesti, odnosno njezino zamagljivanje koje nam nude raznorazni prijatelji? Ako čovjek nije ništa drugo doli Hrvat ili Srbin, desničar ili ljevičar, onda je, kako to kaže jedan istraživač identiteta, “blizu toga da bude posve nitko i ništa”. Osobno ne prihvaćam da me se svodi na jednu dimenziju. I ne vjerujem da se povijest može raščistiti, jer se ponavlja. Kako će se demokratizirati Srbija dok je Koštunice? U Srbiji je na političkoj sceni Koštunica do Koštunice. Pa ipak, u istraživanjima je gotovo pedeset posto Srba za EU. Demokratizacija kod svih jugoslavenskih naroda teško i sporo ide, jer umjesto organiziranja demokratskoga života bije se bitka za stjecanje moći, političke i ekonomske, i to će biti dug proces. Mislite da je tako i u Hrvatskoj? I u Hrvatskoj je slično: bije se bitka za autoritet vlasti, a ne za organizaciju demokratskih institucija. Nakon toga moralo bi se raditi na onome što stručnjaci nazivaju modernizacijom. Vlast ne pronalazi rješenja, nego učvršćuje samu sebe. Zato će taj proces modernizacije potrajati. Od dosta mislećih ljudi u Srbiji čuo sam da se u Srbiji vodi borba između tzv. obrenovićevaca i karađorđevićevaca, da je to glavni problem Srbije. Ima li istine u tome? Nema. To su stare teze koje bi opravdale podjele u društvu, navodno su obrenovićevci proeuropski, dok su ovi drugi nacionalisti. Ono što valja u Srbiji, u ovom trenutku, jesu liberali Čede Jovanovića, podupire ih pet do šest posto puka te ponajbolji intelektualni sloj, od glasovitog advokata Srđe Popovića pa do pisaca kakvi su Biljana Srbljanović, Filip David ili Nenad Prokić... Kakve su vam veze sa srpskim piscima u Srbiji i jesu li oni svjesni da je velikosrpstvo problem ne samo naroda s kojim su Srbi živjeli i žive ili i dalje misle da su krivi svi? Imam kontakta samo s onim srpskim piscima koji misle kao i ja, ili su još žešći kritičari od mene. Drugi me ne zanimaju, nisu me ni prije zanimali. Zapravo ih nikad nisam podnosio. Ma što oni mislili, ja sam od toga miljama daleko. Ne samo sada nego i onda kad sam bio u njihovoj blizini. Kad je počelo NATO-ovo bombardiranje Srbije, u Podgorici mi je Novak Kilibarda rekao da je glavni generator velikosrpstva Srpska pravoslavna crkva. Je li to moguće? Bome je gospodin koji vam je to rekao svojedobno bio ljući zagovornik velikosrpstva od bilo kojega pravoslavnog episkopa, s Karadžićem je držao vatrene govore o srpstvu svekolikom, osnivao Dubrovačku republiku i otimao Dubrovnik od svoje matice, ali dobro, pokajao se, pozivajući se na Kolakowskog da je nedosljednost vrlina. Bilo kako bilo, SPC se osjeća čuvaricom srpstva, tradicije, srpskoga jezika, kulture te važnim čimbenikom u politici države. Ta je crkva oduvijek imala jači utjecaj u svjetovnom nego u religijskom životu svoga naroda, bila je ratoborna i najčešće na pogrešnoj strani. Episkop Nikolaj Velimirović, sada svetac, omiljen u mladih srpskih nacionalista, pisao je o Hitleru 1935. kao suvremenom Sv. Savi, a ratnom zločincu Dimitriju Ljotiću ponudio se kao sluga: “On neka zapoveda, ja ću slušati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge prati.” Bi li došlo do ratova između Srba i Hrvata da su Hrvati pravoslavci? Naime, nije mali broj onih koji zastupaju tezu kako su velikosrpski agresorski ratovi bili vjerski. Nisu to bili vjerski ratovi. Primjerice, u obrani Vukovara bilo je i pravoslavaca. Mogućnost za građanski rat ne ovisi o vjeri. Prema nekim istraživanjima, građanski ratovi pripadaju u najokrutnije ratove. Osobno mislim, onako zdravorazumski, jer nisam nikakav povjesničar, da su ratovi između Srba i Hrvata, najčešće bili odraz međunarodnih povijesnih zbivanja, prema tome bili su ideološki i politički. I još nešto: međunarodna zajednica uvijek je imala prste u tim ratovima. Na koji način? Svjetska je politika bila pogrešna, podupirala je srpski hegemonizam, radila je na tome. Činila je to ili iz neznanja, ili planirano, ja to ne znam. Inače vele da postoji tajna historija o kojoj mi smrtnici pojma nemamo. Vjera je često ispadala samo pokriće ili izgovor, jer je lakše činiti zlodjela ako sebe uvjeriš da ti Bog ne zamjera i da ti to vjera dopušta. U Gradu u zrcalu profesor povijesti iz Trebinja traži od časne koja je porodila majku naratora da skine raspelo jer to nije “pravoslavni krst”. To me jako streslo i zaprepastilo, pomislio sam da je pravoslavlje isključivo. On je samo jedan junak, jedna epizoda, osoba koja tako misli. Ja se bavim samo tom osobom i ne želim izvlačiti nikakve zaključke iz te njegove geste. Takva tipa unio sam u roman, jer odudara od mene, od moje majke, od mojih bližnjih koji na stvari ne gledaju tako. On dokazuje da i takvi ljudi postoje. On jest isključiv, ali njega ne smijemo poistovjetiti s pravoslavljem. Je li pravoslavlje isključivo ili ne, više ili manje od drugih religija, to nije bio predmet ovog romana i ovog romanopisca, premda se i to može obrađivati, ali na drugi način, drukčijim sredstvima. Zbog globalizacije i želje za dominacijom moćnih nacija ideja o multikulturalizmu sve je manje izgledna. O tome dosta piše i Pascal Bruckner. Što vi mislite o tome? Ne samo multikulturalizam nego sve je sve manje izgledno. Baudrillard je tvrdio da velike korporacije uništavaju kulturu u ime kulture supermarketa. Hoćemo li se mi uopće više zanimati za Drugoga, za drukčijega, što će nama drukčija kultura kad sve manje znamo o vlastitoj. O multikulturalizamu se još nedavno govorilo gotovo ideološki, živjeti u slozi s drugom i drukčijom kulturom bio je zamalo imperativ. Ali tamo gdje je bio Drugi nema više ničega. Tamo nema ni nas. Zabavnije je govoriti o razlikama. Moj je otac umio satima raspredati zabavno i izvrsno o razlikama između Gornje i Donje Lastve. On je išao toliko daleko da je tvrdio kako mi govorimo različitim jezikom. Želim reći: slađe je i zabavnije raditi na razlikama. Mi sve teže podnosimo vlastitu kulturu, a kamoli kulturu drugoga. Jesu li hrvatski mediji slobodni? Sloboda medija osnova je demokracije. Jesu li hrvatski mediji slobodni, ja to doista ne znam, jer ne poznajem vlasničke odnose ni utjecaj oglašivača. Ima toliko informacija, da više nitko neće biti informiran, da se malo bodrijarovski našalim. Televiziju ne gledam, premda je plaćam. A i tisak pokatkad kupim, ali ne čitam. Možda sam zasićen. Imamo u Hrvatskoj odličnih novinara, ja ih obično čitam sa zakašnjenjem. Živi li Hrvatska demokraciju ili manipulaciju? U svakoj demokraciji ima i manipulacije, jer demokracija je, ma koliko se to meni osobno ne sviđalo, vladavina većine, iliti masovna pojava, kako je govorio jedan moj otkačeni junak. Tamo gdje je masa mora biti i manipulacije. Ali neke naopake stvari ne smijemo pravdati uzrečicom pa to je demokracija. Kako je Platon rekao u Državi: “Demokracija je politički poredak koji to nije.” Čini se kako je manipulacija postala nova ideologija i najveća opasnost za čovjeka budućnosti? Recimo, sve češće može se čuti, rjeđe pročitati, da hrvatska vlast narodu ubija nadu u perspektivu. Ja mislim obrnuto: vlast potiče nadu u perspektivu, ona se drži na tome. Stalno se govori o europskoj perspektivi o euroatlanskim integracijama, sve su to velika obećanja prema kojima smo mi skeptični, barem su skeptici skeptični. Mi ništa ne znamo o tome što nam vlast nudi, kakva će ta Europa biti sutra, hoće li u njoj postojati ravnopravnost kao bit svake zajednice, tko nam bilo što jamči. Da sam ja političar, glatko bih izgubio svake izbore, jer bih govorio upravo o tome da nam perspektive nisu bajne, o svemu onome što masa ne želi čuti. Je li kardinal Bozanić u pravu što je vlast optužio za stvaranje podaničkog mentaliteta? Demokracija je jedini sustav koji gradi mehanizme i institucije kako čovjeka osloboditi podaničkog mentaliteta; tu su prije svega sindikati, mnoge nevladine udruge, sloboda medija..., ali je pitanje koliko to i kako sve funkcionira. Davno je pisao La Boétie o “dobrovoljnom ropstvu”, koje ne proistječe samo iz volje drugog. Mi sami dajemo moć onima koji nas tlače. Kardinal je u pravu kad upozorava da je nedopustivo manipulirati pod izlikom: to od nas traži Europa. Mi moramo provjeriti sve ono što nam se servira pod tom izlikom, ako to ne činimo, ako se svojom slobodom i svojim glasom ne koristimo, onda smo doista podanici i dobrovoljno roblje. Je li Krleža u mnogočemu nadiđen pisac, a je li Matoševa pobuna naša perspektiva? Ne bih se upuštao u takve prognoze. Obojica su veliki pisci. Ako sjaj i bijeda kapitalizma dovede do društva neravnopravnosti, onda će Krleža biti uzorom kritičara toga društva. Nacionalni romantizam već je danas poprilično potrošen; za te novce više nećete moći ništa kupiti, čak ni piće da utopite neka razočaranja. Najvažniji vaši romani, Vrata od utrobe, Kristalne rešetke i posljednji, Grad u zrcalu, oživljavaju gotovo zaboravljen svijet, koji se današnjim mladim čitateljima može činiti nestvarnim i nepostojećim, a ipak je stvaran. Što je bio razlog pisanju tih romana, samo borba s vlastitim utvarama ili i neka poruka? Poruke ja ne šaljem, čitatelj ih pronalazi, svatko na svoj način. Pišući o Tolstoju, Šklovski je govorio o piscu kao pomorcu, o Kolumbu koji otkriva nepoznate svjetove. Mene ne zanima opisivati neki događaj ili sklapati kakvu fabulu, nego otkrivati nepoznato i ono što prije toga nije opisano. Singer je govorio “da nije mene, ti bi svjetovi bili zaboravljeni”. Osobno volim vrstu pisaca koji su kadri uskrisiti život i sudbine, kojima su bliske te velike teme uskrsnuća. Je li to dovoljan razlog pisanju? Meni da. Moram priznati da ne bih umio napisati roman po narudžbi makar mi ponudili sjajnu temu. Naprosto, ne ulazim u pisanje dok u sebi samu ne prokopam put do onoga što me tišti, do onih slika koje se vrte negdje duboko u meni. Ja sam još, unatoč iskustvu i godinama, pisac koji se ispovijeda. U Gradu u zrcalu spominjete Knuta Hamsuna, njegov roman Žene na studencu i misao: “Mi dolazimo na ovaj svijet da bismo popravili našu vlastitu sudbinu.” Može li se sudbina popraviti i može li je pisac popraviti? Nije na piscu da popravlja sudbinu, nego da istražuje i o njoj razmišlja. Kad god spominjem Knuta Hamsuna, u Kristalnim rešetkama imam jedno poglavlje o njegovim cipelama, dotičem se njegova boravka u Dubrovniku, to mu vraćam dug i želim njegovu prisutnost u svojim knjigama. Katkad mi se čini kako imam njegovu potporu, katkad osjetim kako me tapše po ramenu. Je li bolje negdje drugdje nego ondje gdje ste živjeli i živite? Nitko od nas nije osuđen da bude tamo gdje jest, sve se može promijeniti. Najbolje je ondje gdje osjećate neko zadovoljstvo što ste baš tu. U jednom trenutku života svatko je od nas želio nekamo pobjeći. Nije to loše. Dopušteno je maštati da je negdje drugdje bolje, to je, ako hoćete, u našoj naravi. Ali mnoge nas stvari upozoravaju da je posvuda jednako loše, a negdje još lošije. Dopušteno je kuditi život koji živimo, čak i poželjno, ali prava promjena nije živjeti negdje drugdje, nego uvijek i iznova promatrati vlastiti život na nov način. U Gradu u zrcalu spominjete samo dva mjesta od ukupno 32 gdje ste živjeli, a koja su vam važna. Zašto samo gdje ste rođeni i gdje svodite životnu bilancu? Najvjerojatnije zato što ta mjesta najbolje poznajem i što o njima umijem pisati. Žena i majka vam je svetinja, čega je danas u životu i uopće civilizaciji sve manje. Zašto je tako? U Gradu u zrcalu bavio sam se određenom majkom i određenom ženom. Te dvije osobe u ovom romanu imaju stanovitu svetost. Ali sutra može doći roman s likovima posve suprotnim od majke i žene iz tog romana. Poslije Grada u zrcalu, koji vrvi magičnim realizmom, pišete li nekakav nastavak obiteljskog nokturna ili je to konačna bilanca? Taj je obiteljski nokturno završen. Taj me roman iscrpio, ispraznio. Sad me vuku devedesete godine, jedna obiteljska i bračna drama, raspad neke zajednice. Jedini je problem što još nemam dovoljni odmak od stvarnih događaja, moram sve učiniti da od toga napravim neki svoj mit da bih krenuo u pisanje. Nije dobro pisati dok rane ne zarastu. Ako se svojim pisanjem nečemu suprotstavljam, onda je to zasigurno banalnost i općenito banalizacija života. Kad smo razgovarali prije pet godina, spomenuli ste mlade pisce u koje ste vjerovali i koji su se tijekom pet godina potvrdili; Mlakića, Štiksa, Simića, Mlinarca... Biste li sada koga izdvojili kao perspektivu hrvatske književnosti? Govorili smo o sasvim mladim piscima, a ne o hrvatskim piscima općenito, tu je sada već nekoliko generacija, svaka je istaknula svoje sjajne autore. Od onih koje sam tada spomenuo svi još stoje, jedino mi se Mlinarec izgubio, sviđale su mi se njegove duhovite priče. Sada bih još dodao Radu Jarka, njegova knjiga Pustinje, koju je nazvao fikcionalnom autobiografijom, odlično je napisana. Razgovarajući svojedobno o Bogu i vjeri tadašnji talijanski predsjednik Pertini navodno je rekao papi Wojtyli: Lako je vama, vi imate Boga, a ja imam samo svoju savjest. Na to mu je Wojtyla uzvratio: Pa to je Bog. Vjerujete li u Boga i što vam je On? Točno ono što je rekao Wojtyla: savjest. Ne možete vjerovati u Boga, a činiti loše stvari, nemati savjesti, biti amoralan. Boga doživljavam kao neku metaforu. Prizivaju ga dobri i loši, ubojice i žrtve. Bojite li se smrti? “Svršila je smrt. Nje više nema«, tako govori Tolstojev junak u glasovitoj priči, remek-djelu, Smrt Ivana Iljiča. Umjesto smrti bilo je samo svjetlo. Dakle, prije nego što je udahnuo malo zraka i umro, shvatio je da »nikakva straha nije bilo, jer smrti nije bilo”. Samo svjetlost. Andrija Tunjić
Prošlost više zaslužuje skrnavljenje, nego veličanje
knjizara.com, Vujica Ognjenović, 12.07.2008
Roman Mirka Kovača „Grad u zrcalu - obiteljski nokturno“, melanholična porodična hronika, ispričana u prvom licu s autobiografskim elementima, dočarava čudesni svijet zaleđa Dubrovnika poslije Drugog svjetskog rata, surovi i predivni kraj na razmeđi Mediterana i Balkana i sudbine njegovih stanovnika. “Grad u zrcalu” je knjiga o zavičaju, odrastanju i porodici. Kao fine niti u pozadini priče romana naglašene su prepoznatljive društvene okolnosti poslijeratnog vremena i “ukleti kraj” u trouglu Trebinje, Nikšić, Dubrovnik – a Dubrovnik, taj grad u zrcalu, opisan je s posebnim lirskim naglaskom. Kao hroničar koji vješto i s izvanrednom lakoćom zapisuje život prostora koji su ga obiljeležili, a prije svega odnos istovremene bliskosti i nerazumijevanja između oca i sina, Mirko Kovač u ovom romanu maestralno ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli. „Grad u zrcalu“, kako stoji u uredničkoj bilješci, je „veličanstvena posveta zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća, magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati“. Za roman „Grad u zrcalu“ Mirko Kovač je dobio najveće crnogorsko priznanje - Trinaestojulsku nagradu, koje će mu sjutra biti uručeno, a promocija ovog romana održaće se 14. jula u Modernoj galeriji.