Grad u zrcalu

Special cijena 121,91 kn Redovna cijena 135,45 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 352

  • Godina izdanja: 2007.

  • ISBN: 978-953266041-8

  • Vrsta uveza: meki

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 435 g

Grad u zrcalu maestralan je krešendo svih dosadašnjih proza Mirka Kovača u kojima se ovaj suvremeni klasik bavi svojim zavičajem – surovim i predivnim krajem na razmeđi Mediterana i Balkana i sudbinama njegovih stanovnika. U Gradu u zrcalu glavni je junak književnik koji ispisuje svoje odrastanje, obitelj i krajolike djetinjstva. Poput junaka svih Kovačevih romana pripovjedač je blag i okrutan istovremeno, kao što su uostalom i ljudi njegova kraja.

U Gradu u zrcalu Kovač lista stranice jedne obiteljske kronike, ispisujući veličanstvenu posvetu zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća. No, prije svega ovo je roman o ocu i očevima kakvih više nema. Grad u zrcalu koji sanja junak ove knjige je Dubrovnik, grad koji je savršen, istodobno blizak i dalek, vječno mjesto čežnje i žudnje.

Grad u zrcalu je magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.

Grad u zrcalu

T-portal, 28.12.2007.

Novi roman Mirka Kovača 'Grad u zrcalu' u izdanju Frakture, ta izdavačka kuća opisuje kao krešendo svih dosadašnjih proza u kojima se ovaj suvremeni klasik bavi svojim zavičajem – surovim i predivnim krajem na razmeđu Mediterana i Balkana i sudbinama njegovih stanovnika Riječ je dakako o Dubrovniku, gradu koji sanja junak romana, a Kovač ga poima kao vječno mjesto čežnje i žudnje, istodobno blizak i dalek, savršen grad. U 'Gradu u zrcalu' Kovač donosi stranice jedne obiteljske kronike ispisujući veličanstvenu posvetu zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća. No prije svega to je roman o ocu i 'očevima kakvih više nema'. Glavni junak 'Grada u zrcalu' je književnik koji piše o svom odrastanju, obitelji i krajolicima djetinjstva. Poput junaka svih Kovačevih romana, on je blag i okrutan istovremeno, nalik na ljude svoga kraja. I dok je fiktivni pisac žitelj Dubrovnika, književnik Mirko Kovač živi u Rovinju. Rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu. Autor je romana: 'Gubilište', 'Moja sestra Elida', 'Životopis Malvine Trifković', 'Ruganje s dušom', 'Vrata od utrobe', 'Uvod u drugi život', 'Kristalne rešetke', 'Rastresen život'. Objavio je zbirke pripovijedaka 'Rane Luke Meštrevića' i 'Nebeski zaručnici'; zbirke eseja 'Europska trulež', 'Europska trulež i drugi eseji' i 'Cvjetanje mase', knjigu filmskih scenarija 'Okupacija u 26 slika' i drugi scenariji. S Filipom Davidom objavio je 'Knjigu pisama'. Napisao je scenarije za filmove: 'Mali vojnici' (1968), 'Lisice' (1970), 'Muke po Mati' (1974), 'Okupacija u 26 slika' (1978), 'Dunavski znak/Usijanje' (1979), 'Pad Italije' (1982), 'Večernja zvona' (1985), 'Dan za tetoviranje' (1991), i dr. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, među kojima i NIN-ove nagrade (1978, 1986), Andrićeve nagrade (1980), Tucholsky Prizea (1993) te Herder Preisea (1995). Knjige su mu prevedene na njemački, francuski, talijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki, slovački, slovenski i druge jezike. U izdanju Frakture dosad su objavljene knjiga drama Isus na koži, te romani Vrata od utrobe i Kristalne rešetke. 'Grad u zrcalu', prema riječima izdavača, je magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati jer u njemu se u cijelosti ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli.

Mitovi o narodima su opasni

Vjesnik, Lada Žigo, 08.01.2008.

Mitovi o narodima su opasni

Život je ono što planiraš dok ti se događa nešto drugo

Zarez, Dario Grgić, 20.03.2008.

Izvrstan novi Kovačev roman koji sažima većinu njegovih dosad poznatih knjiga i potvrđuje ga kao svjetovni pandan velikim kršćanskim mističkim piscima Ove će notorne biografije Mirka Kovača pričati i o prijateljstvu četvorice pisaca, Filipu Davidu, Borisu Pekiću, Danilu Kišu i samom Kovaču. Prepiska te četvorice autora koju je objavio novosadski Solaris pokazuje kako između članova tog kvarteta nije vladala ona odurna i lažna bliskost koju dobro poznajemo kada je riječ o takozvanim umjetničkim krugovima. Oni su jedan prema drugom bili i oštri, podsmješljivi i – u osnovi vjerni, ali na nevjernički način. Nisu jedan drugom sjedili u krilu i gladili se po glavi. Slijepa odanost bilo čemu na ovim je prostorima iznimno cijenjena pa su ta četiri ikonoklasta, čak i kada je drugovanje u pitanju, pozornijem čitaču njihovih epistola otkrila niz nijansi, od Kišova stalna ispričavanja da nema vremena za pisanje pisama, Pekićeva izlaganja planova za ispisivanje jednog od najopsežnijih opusa posljednjih desetljeća, Davidove povučenosti i diskrecije te Kovačeve vragolaste sposobnosti da u svakom licu uspije razabrati jednako važno, a možda i važnije naličje. Vrag je inače jedna od opsesivnih tema tog pisca, koju je mogao produbljivati s petim ortakom, slikarem, piscem i izdavačem Mirom Glavurtićem. Glavurtić je Sotoni i paklu posvetio brojne stranice, temu zla zahvatio je kombinacijom anegdotalnog i mitskog, osim ako mit nije anegdota uzdignuta do univerzalnog, dok je Kovač bio skloniji ironiziranju tog velikog i rastućeg problema. Njegove su priče i romani jedno veliko isljeđivanje čovjekova hrvanja sa zloćom u sebi i svijetu, pa bi se čitanje njegovih tekstova moglo preporučiti i u psihogimnastičke svrhe, kao dobar način za povećavanje vlastite osjećajnosti, za shvaćanje da se doista iza svakoga događaja dade naslutiti religijski smisao. Kovač je pisac s fenomenalnim osjećajem za jezik – iako mi je ovdje malo neugodno, jer se tako što odozdol ne razaznaje baš najbolje – riječi kao lentrati, varenika ili umnina ukomponirane su u njegov naglašeno širok, kozmopolitski osjećaj svijeta, u njegovo “razbojništvo” u odnosu na sve što se u nas olako proglašava svetim, a samo je “osnova za lakše pokoravanje”. Jedan se Kovačev roman zove Ruganje s dušom, to je još jedna finta, jedan majstorski ures pisca čiji tekstovi obiluju onim od čega uzmiču ironizirajući ga. U stalnom izmicanju od doslovnih značenja, u pokušaju da se uhvati koji od oblika što ga oblikuje pijesak od kojega su načinjena naša sjećanja ovaj pisac sastavlja svoje knjige. Kažem “sastavlja” jer je prvi dojam koji možete dobiti čitajući njegove knjige takav da ćete imati osjećaj kako se kod njega ne radi o pukom pisanju, nego vrlo vještom, vrlo pomnom odabiru građe, bila ona dokumentarnog ili imaginarnog porijekla. Kovač važe svaku riječ, često, kao što rekosmo, posežući u tomas-manovski “zdenac vremena”, ne bi li odabrao upravo onu čiji su aroma i mirisi kreacijski najtransportniji, čija će vas kinetička snaga najdalje odnijeti. Kovačeva su djela bedekeri za unutarnja putovanja, on je svjetovni pandan velikim kršćanskim mističkim piscima poput Ivana od Križa ili Terezije Avilske. Seks koji je svojedobno bio česta tema Kovačevih knjiga uvijek je bio garniran svojevrsnim vapajem duše. Nije li, na koncu, zapisano da su “genitalije vrata zla, vragov alat”? A to je motiv kojim je prepleteno djelo tog pisca. Zaprešićka Fraktura, za one kojima to nije poznato, kani objaviti Kovačeva Djela. Grad u zrcalu, novi je njegov roman; prethodni, Kristalne rešetke, premijerno objavljen prije dvanaestak godina, također je prije koju godinu za hrvatsko tržište objavio isti izdavač, a osim tih dvaju djela, izašlo je još šest Kovačevih knjiga – drama, pripovijetki i romana. Grad u zrcalu sažima većinu dosad poznatih Kovačevih knjiga, bile one pripovijetke ili romani. Većina se radnje romana događa u istočnoj Hercegovini, gdje pratimo snažno autobiografski obilježena naratora koji u formi sjećanja i prepričavanja, s vrlo malo direktnog govora drugih likova, prikazuje godine odrastanja prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Dobar dio romana posvećen je dešifriranju lika oca, s kojim se na kraju romana narator poistovjećuje nazivajući ga svojim dvojnikom. Značajan lik u toj freski o sazrijevanju je učiteljica, u kojoj se prepleću erotski i spoznajni motivi (i na koncu, navođenjem Sokratova Erosa, i izjednačuju). Od prethodnih se Kovačevih djela Grad u zrcalu razlikuje lepršavim, gotovo prozračnim stilom; pisan je maltene u veselom tonu, što tegobnim godinama daje prijeko potreban kontrapunkt, tako da ova velika tapiserija o mladosti na trenutke izgleda kao lepršava zavjesa, a note kojima se pripovijeda o tragediji odrastanja poslagane su gotovo operetnom bezbrižnošću. Povremeno se pojavljuje lik pisca, onoga koji oblikovanjem udahnjuje smisao događajima, koji na momente makne tu zavjesu od memorije sa svog kasnijeg života – tada vidimo čovjeka koji, kako je rekao Dylan, znade da samo riječi imaju snagu zauzeti onaj posljednji, možda jedini smisao. Naravno, nije u zrcalu samo grad Dubrovnik, koji fascinira mladog naratora, nego se ovdje u zrcalu od riječi ogledalo sve vrijedno pamćenja; sve pojedeno sklerozom života vjerojatno nije zavrijedilo to ogledanje u polivalentnom, od smrti spašenom Kovačevu jeziku. Roman uz koji ćete tako često spominjanu tranziciju i njene književne agente opsjednute trećerazrednim vražićkom urbanosti i suvremenosti preboljeti kao da se radi o vodenim kozicama i kod kojeg ćete možda doživjeti fenomen “usporavanja čitanja” jer vam se žao rastati od dobro sačinjene knjige. Dario Grgić

Osobno odrastanje

Vjesnik, Helena Sablić Tomić, 15.04.2008.

Osobno odrastanje

KRITIKA: Mirko Kovač -'Grad u zrcalu'

Vijenac, Božidar Alajbegović, 02.05.2008.

Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana 'Kristalne rešetke' Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov 'Grad u zrcalu'. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«. Romanom 'Grad u zrcalu' Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno. Pripovjedač 'Grada u zrcalu', inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru. Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana. Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovno obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je obilježavala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj mnogo manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva u novome je romanu tek u naznakama i u mnogo blažoj varijanti, što je također u svrhu omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blaga i melankolična ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjega pripovjedačeva susreta s ocem u sanatoriju. Tijekom toga susreta pisac otkriva novu, dotad nepoznatu, stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, »kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno«. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži – pa tako ni svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem, nego »vježbom da se umre bez žaljenja« – pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovno iskazuje vlastitu opsjednutost »vedrinom smrti«. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu dvojničkom identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa. Izvrsnim romanom 'Grad u zrcalu' Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja. (Napisao Božidar Alajbegović objavljeno u 'Vijencu', broj 368, travanj 2008.)

Intervju: Mirko Kovač

Glas Istre, Radenko Vadanjel

Mirko Kovač nakon 12 godina objavio novi roman »Grad u zrcalu« Otkriće neke knjige ravno je otkriću novog kontinenta Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića... Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom »Povratak u Istru«. Meni se u jednom trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao Mirko Kovač, jedan od najznačajnijih živućih pisaca na prostoru jugoistočne Europe, već punih sedamnaest godina živi u Istri, točnije u Rovinju, daleko od velikih kulturnih središta i književnih scena koje se tamo akumuliraju. Kovač je rođen 1938. u Petrovićima u Bosni i Hercegovini. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Beogradu, gdje živi sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ne mireći se s miloševićevskim nacionalističkim režimom, šikaniran od neistomišljenika, tada seli iz Beograda u Rovinj, gdje se nastavlja profesionalno baviti književnošću. Autor je više romana, zbirki pripovijedaka, eseja, TV drama i filmskih scenarija, od kojih posebno treba izdvojiti romane Vrata od utrobe, Gubilište i Ruganje s dušom. S Filipom Davidom 1998. objavljuje Knjigu pisama. Široj javnosti poznatiji je po scenarijima za kultne filmove Lordana Zafranovića Okupacija u 26 slika i Pad Italije. Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada, među ostalima NIN-ove nagrade (1978. i 1986.), Andrićeve nagrade (1980.), Tucholsky Prizea švedskog PEN centra (1993.) te njemačke nagrade Herder Preise (1995.). Knjige su mu prevedene na sve važnije svjetske jezike. U izdanju zagrebačke Frakture već nekoliko godina izlaze Kovačeva sabrana djela, a posljednji roman Grad u zrcalu osma je knjiga kompleta, koja će premijerno biti predstavljena na Sajmu knjige u Puli u četvrtak, 13. prosinca. U povodu izlaska novog romana, koji je čitalačka publika čekala punih dvanaest godina, razgovaramo s autorom o njegovom književnom radu, nacionalizmima u literaturi, najavi nove knjige o istarskim razbojnicima 16. i 17. stoljeća, o nepresušnoj temi zavičaja koja je okosnica i novog Kovačevog romana. Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige« Vaše Trebinje, odnosno zaleđe Dubrovnika, mjesto je radnje i novog romana. Dotičete li se iz rakursa prošlosti lakše sadašnjosti, koja se tako suptilnije i dublje promalja nego da se o njoj piše direktno, u prezentu? Roman Grad u zrcalu ili, kako stoji u podnaslovu, obiteljski nokturno, mislim da je pomalo sjetna knjiga kakvu sam u svom opusu želio imati. Pisana je jednostavno, u prvom licu, kao ispovijest. Nisam uopće želio doticati sadašnjost, možda sam, pišući ovakvu knjigu, upravo bježao od sadašnjosti. Knjiga je tek izašla, posljednju godinu živio sam u njoj kao u tamnici. Andrić je umio lijepo reći: »Ako se ne utamničiš, nema knjige«. Svaku sam svoju knjigu drukčije pisao i to me najviše potiče u pisanju, jer u biti pišem jednu te istu knjigu na različite načine. U romanu Vrata od utrobe ili knjizi Životopis Malvine Trifković kroz obiteljsku sagu glavnih junaka proteže se Vaša trajno opsesivna tema suživota različitih entiteta na ovim prostorima. U literaturi ste češće pesimist nego optimist. Kako je u realnom životu? Pomalo zazirem od tih krajnosti pesimist-optimist; u literaturi sam više sklon tamnoj strani stvari, u životu sam jedno i drugo. Ja sam prije neka vrst »književnog ljevičara«, pa ako hoćete i političkog, ali htio bih napomenuti da je sada lako biti i politički i književni ljevičar; u komunizmu to nije bilo nimalo ugodno, ljevica je sustavno proganjana, jer komunizam je bio konzervativan, otprilike kao što je danas Crkva. Stalno sam imao neka trvenja, tenzije su popustile tek negdje s početka 80-ih godina, ali nije dugo potrajalo, jer je na scenu stupila nacionalistička ideologija, savršeno odgojena u komunizmu i još gora od svog odgojitelja, tako da sam ponovno došao na udar, ovaj put s glavom u torbi. Te svoje traume o bijegu iz Beograda još nisam u stanju dovesti u neki literarni kontekst, jer to je dugačka priča koja se oko mene plela, a da nisam znao zašto je to tako, kao što i danas ne znam, jer ja nisam imao nikoga iza sebe, niti sam predstavljao bilo kakvu političku i za režim opasnu grupaciju. Ovo sve pričam da bih nekako vaše pitanje o mojim opsesivnim temama doveo u neki stvarni okvir, jer sve što pišem povezano je isključivo sa mnom, tako da u ovim godinama i nakon toliko iskustva još ne umijem napisati roman u kojemu bi moj pristup bio objektivan i profesionalan. Stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca« Faktografska fikcija, erudicija i sudbine ljudi »miješanih krvnih zrnaca« neka su od polazišta velike literature i Danila Kiša, s kojim ste i drugovali. Je li taj svježi, početni impuls mladog pisca Mirka Kovača odredio Vaš stvaralački put, sve do danas? Mislim da jest, da su me ti »početni impulsi« odredili ne samo kao pisca, nego općenito i na drugim planovima, tako da vučem uza sebe i jednu ne baš pohvalnu stvar, a to je stanovita dosljednost, jer na mene se nekako ne lijepi ona glasovita »pohvala nedosljednosti«, o kojoj je Kolakowski pisao eseje. Zapravo, uvijek sam na istoj strani i uvijek u manjini. Vi biste očito htjeli da govorim o književnim postupcima, a ja sve više vučem na politiku, činim to stoga što je politika stavljala na kušnju naše karaktere. Sa mnom je nespojivo ono što je, primjerice, radio srpski pisac Milorad Pavić koji je Miloševića, kad se pojavio, nazvao »svetim Savom srpske politike«, da bi ga onda, kad je izgubio, nazivao satrapom i najvećim zlom svojega naroda. Mislim da smo svi mi, ta naša nekadašnja grupa, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David i ja, zauzeli neka stajališta koja se nisu bitno mijenjala, nismo baš bili pogodni za »pohvale nedosljednosti«, a bili smo jasno određeni prema nacionalizmu. Kao mladi pisci vrlo dobro smo znali da je banalnost usko povezana s nacionalizmom, te da ćemo se odupirati toj banalnosti. To sve nije išlo glatko, a »miješanje krvnih zrnaca«, kako vi kažete, nije uvijek jamac za odnos i stav prema banalnosti. U 90-ima u Beogradu su u eri Miloševića neki glasoviti Židovi bili srpski nacionalisti, poput Enrika Josifa. Imali smo i Hrvate kao bolesne srpske nacionaliste, poput glumca Branka Pleše, Bošnjake kao što je Omer Zametica koji se prekrstio u Jovana i dospio u Karadžićev štab, ili Emir Kusturica koji je na krštenju dobio ime Nemanja. Dakle, ja stavljam pamet i moral iznad »miješanih krvnih zrnaca«. U Vašoj knjizi Životopis Malvine Trifković glavna junakinja se suočava s dva nepremostiva životna problema. Lezbijka je i pravoslavka koja se zaljubljuje u ženu katoličke vjere. Kako bi Vaša junakinja danas, nakon stotinjak godina, egzistirala na ovim istim prostorima? Ta priča nije jednodimenzionalna, niti su njezine relacije samo vjersko ili spolno određene, nego je višeznačna, vezana za obitelj iz koje Malvina potječe, za odgoj u pravoslavnom internatu, za bijeg iz te škole, udaju za trgovca konjima, razočaranje u domu u kojem nije prihvaćena tko zna iz kojih razloga, premda su istaknuti vjerski razlozi, a spas i utjehu od te nesnošljive obitelji njezina supruga pronalazi u ljubavi sa svojom zaovom Katarinom. Slijedi njihov zajednički bijeg u osamu, ali je očito da je i ta ljubav bila samo iluzija; dolazi do tragičnog raspleta, Malvina se zaređuje i odlazi u pravoslavni manastir. Mislim da bi se po istom modelu ta sudbina i danas mogla ponoviti. Mržnja je ozračje kao i onda, samo je možda još više narasla. Biografije dvadesetak istarskih razbojnika U intervjuu za sarajevske Dane 2002. govorite o prikupljanju materijala za novu knjigu biografija dvadesetak istarskih razbojnika 17. i 18. stoljeća. Knjiga povjesničara Miroslava Bertoše Zlikovci i prognanici inspirirala Vas je za ovu temu. Što je s tom knjigom? Davno sam najavio tu knjigu, prikupio građu, ali da bih počeo pisati još nisam samome sebi odgovorio zašto baš ja pišem tu knjigu, koja je to emocija koja me vuče da biografije dvadesetak razbojnika donesem na svijet. Na ideju sam došao kada sam čitao knjigu Miroslava Bertoše Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću, u kojoj sam našao da je u Istri boravio Bajo Pivljanin, mitski crnogorski junak, ako je to ista osoba, da je u Premanturi otimao ribarima njihov dnevni ulov i živio od razbojstava. Zapravo me ponukalo to da demistificiram ta opjevana junaštva kao razbojstva i zločinstva, bez obzira na sve ono u ime čega su činjena. Sada smo svjedoci da je nacionalni junak Ratko Mladić, o kojemu se uz gusle pjevaju pjesme i na majicama nose njegovi likovi, zapravo okorjeli zločinac. Možda je junaštvo samo jedna strana zločina? Možda uopće nema junaka i junaštva, nego samo mitovi. Koja mjesta, pejzaži, detalji istarske mimikrije na Vas ostavljaju poseban dojam? Za mene Istra ima neko više značenje od krajolika, pejzaža, gradića, mjesta boravka, neke crkve, neke konobe, premda mi je i to bitno. Za francusko izdanje glasovitog časopisa Geo pisao sam tekst pod naslovom Povratak u Istru. U jednom mi se trenutku, s početka 90-ih godina kada sam ovamo došao, učinilo da se vraćam nekim vlastitim korijenima i pronalazim svoj stari dom u kojemu mi je sve poznato. Nije mi bilo potrebno nikakvo asimiliranje, nisam se nikome prilagođavao, niti bilo što mijenjao. Uza sve to, Istra mi je tih godina dala jedan nevjerojatan alibi; to ću ilustrirati anegdotom kada sam se, nekoliko mjeseci nakon dolaska u Istru, sreo s prijateljicom u Mainzu, filozofkinjom i prevoditeljicom Brigitte Kleidt koja mi je predbacila što sam prešao »iz jednog fašizma u drugi«. »Ali ja sam došao u Istru«, odgovorio sam. Bila je zatečena, a nakon što je godinu dana kasnije prvi put posjetila Istru, uvjerila se da sam bio u pravu. Takvo što ne bih mogao reći ni za jednu pokrajinu u Hrvatskoj. Volio bih da sam još više usamljen Stvarnosna proza u novijoj hrvatskoj književnoj produkciji s jedne strane i snažan utjecaj Milorada Pavića na noviju srpsku književnu produkciju s druge, grubo rečeno, dvije su najzastupljenije poetike dvaju književnih prostora. Osjećate li se ponekad zapostavljeno i usamljeno kao pisac s izrazito samosvojnim, originalnim stilom koji ne podilazi trenutnim književnim trendovima? Slabo pratim i jednu i drugu književnu produkciju, od mlađih hrvatskih pisaca blizak mi je Igor Štiks. U Zagrebu, na promociji, govorio sam o njemu i njegovoj knjizi Elijahova stolica. Također sam čitao zbirku pripovijedaka U što se zaljubljujemo mladog hrvatskog pisca Romana Simića, proza je apsolutno sjajna. Od mlađih srpskih pisaca znam jedino Sašu Ilića, na njega nema nikakva utjecaja Milorad Pavić, bolji je od Pavića. Što se moje pozicije tiče, gotovo je blizu onoga što sam htio; volio bih da sam još više usamljen i još više zapostavljen, jer to je najbolji način da netko jednom nabasa na vas i pronađe za sebe ono što nije znao da postoji. Otkriće neke knjige za mene je uvijek bilo ravno otkriću kontinenta. Ignoriram pripadnost i ostavljam da se time drugi bakću Cjelokupna Vaša književna produkcija još uvijek se u Gradskoj knjižnici u Puli vode pod signaturom »južnoslavenska književnost«. Gdje biste Vi sebe kao pisca smjestili?Pisac može izabrati književnost kojoj pripada, ali ako ima bilo što dvojbeno oko njegova imena, uvijek će se naći oni koji će to razvrstavati prema nekim svojim mjerilima, u nekim novim okolnostima, tako da je oko toga najbolje suzdržati se. Vladan Desnica inzistirao je na tome da je hrvatski pisac, ali svejedno, još 80-ih godina u Beogradu je uvršten u ediciju Srpska književnost. Iskreno, ne vjerujem da će se baš nešto otimati oko mene, bit će prije da neće znati što sa mnom. Divno je rekao David Albahari, »da je pozicija nevidljivog ili slabo vidljivog stvaraoca - nešto najbolje što se piscu može dogoditi«. Sređujući svoju dokumentaciju, ovih dana sam našao neke podatke da su me negdje u prvoj polovini 70-ih godina tjerali iz srpske književnosti, bili su mi dali jednu nagradu, pa su je uzeli, knjigu su izbacili iz knjižnica, nisam više bio član Društva pisaca, pa sam sljedeće knjige objavio u izdavačkoj kući Naprijed u Zagrebu. S početka 90-ih godina ponovno kreću napadi, Ekspres politika donosi naslov da sam »hrvatski kadar na privremenom radu u Beogradu«, tako da sve više stječem dojam da me oni tamo neće, a ovi ne prihvaćaju, barem kad je riječ o tzv. službenim programima. Naravno, moji prijatelji, mnogi čitatelji, ovdje kod nas, u Hrvatskoj, doživljavaju me kao svog, kao prijatelja, to mi je dovoljno, član sam HDP-a, pišem na hrvatskom, moje knjige dobivaju potporu Ministarstva kulture. Potpuno razumijem tu potrebu da se nečija pripadnost odredi, unatoč tome što ignoriram pripadnost i ostavljam je da se time drugi bakću. Meni uopće ne smeta kad ne znaju kamo sa mnom, jer znam što sam i tko sam. Što se mene tiče, uvijek sam imao isti recept, pa ako hoćete i nacionalni status, a to je da pripadam onima s kojima dijelim sudbinu, a kako ćete me vi zvati, Srbinom, Hrvatom, Crnogorcem, bojim se da više nije moj problem. Nacije su i tako mit, a o meni je Predrag Matvejević pisao davnih godina da sam »oskvrnitelj mitova«. Radenko VADANJEL

Kovačeva knjiga nad knjigama

Vijenac, Strahimir Primorac, 03.07.2008.

Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.) »Ovaj rukopis proveo je dugo u ladici«, stoji u prvom poglavlju romana Mirka Kovača Grad u zrcalu; objavljen je dvadesetak godina nakon nastanka, »u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija«. Te »posve nove okolnosti« nastale su, naravno, nakon dramatičnih potresa koji su se u međuvremenu zbili na ovim prostorima i u piščevu privatnom životu, ali čini se da na sam rukopis ti događaji nisu bitno utjecali. A u tom prvom poglavlju, na samu početku, autor obavještava čitatelja o čemu želi govoriti i na koji način će pripovijedanju pristupiti: »…želio [sam] nakon toliko godina i bavljenja drugima sići malo dublje, u tamnije odaje djetinjstva, i reći nešto o sebi, (…) zato što me nagon za pisanjem (…) vukao u jedno razdoblje koje sam i prije obrađivao, pokatkad ironično ili rugajući se povijesti i tradiciji, a sad ću to činiti ozbiljno, s distance i iz sadašnje pozicije, kao kakav autobiograf (…).« Ako je riječ o građi koju je pisac »i prije obrađivao«, promjena pripovjedačke perspektive, iz »ironične« u »ozbiljnu«, nagovještava da će to u sažetom obliku biti svojevrstan susret s njegovim dosadašnjim opusom (jer riječ je o istom životnom iskustvu), da će to biti knjiga svih njegovih knjiga. Izborom autobiografskoga diskursa i oblika obiteljske kronike – koja nije samo »duhovna biografija«, nije samo ispovijed nego i »obiteljska čitanka« – Kovač nije odabrao i njihova ograničenja. Njegov Obiteljski nokturno, kako glasi podnaslov romana, ne robuje egzaktnoj provjerljivosti građe kojom se bavi, nego se vrlo često kreće u prostoru za koji se ne može razlučiti je li zbilja ili fikcija. U obranu zbilje tako će reći da pripovijeda »onako kako je bilo« ili da se pokušava »otvoriti što iskrenije«; a s druge strane nudi da »fikciju prihvatimo kao točniji dio zbilje« i da »ono čega se sjećamo postaje vjerodostojno koliko i ono stvarno«. Tekst inače obiluje autopoetičkim iskazima (»pišući volim se igrati i pomalo raspredati o pisanju«), a Kovač se nerijetko poziva i na druge autore čija estetička stajališta ili praksu smatra bliskima ili srodnima. Grad u zrcalu može se čitati kao roman o odgoju (Bildungsroman), kao knjiga posvećena zavičajnoj tematici (trokut Trebinje – Dubrovnik – Nikšić) i na koncu – ili na početku – kao svojevrsna posveta ocu. Odnos prema ocu, koji je za sebe govorio da ga je Bog obdario »srećom u napijanju i zemaljskim užicima«, a sin ga doživljavao kao »alkoholičara i ženskara«, i odnos prema zavičaju, gdje se »čitanje oduvijek smatralo poremećajem; čitaju samo ćaknuti«, bile su česte teme Kovačeve proze, koje su uvijek nosile klicu međusobnog nerazumijevanja, netrpeljivosti i dramatičnog sukoba. U ovoj kronici nema one nepomirljivosti i radikalizma karakterističnih za ranije romane, iako Kovač neke postupke i pojedince iz uže i šire obitelji opisuje teškim riječima, a oca u novom, ljepšem svjetlu vidi tek pri kraju njegova života (i romana, što nije slučajna podudarnost, nego efektna završnica). Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.). Poglavlja Kovačeve obiteljske kronike – a ima ih ukupno 65, na 348 stranica – najčešće su kratka, izgrađena oko nekoga zanimljivog događaja, neke pojave, kadšto i od sekvencija povezanih tematski, ili na neki drugi način, a vremenski udaljenih. Književni oblik koji je odabrao pruža autoru dosta manevarskoga prostora u komponiranju, oslobađa ga dosljedne vremenske kauzalnosti i omogućuje nizanje naoko nepovezanih sekvencija, čak i kratkih eseja (»sve češće unosim kakav mali traktat da bih nešto bolje potkrijepio«), koji u čitatelja stvaraju dojam životne šarolikosti i nepredvidivosti. Tu će se naći upletene lokalne predaje i legende, opis sajma, doživljaji vezani uz uskotračnu željezničku liniju s Dubrovnikom, priča o učiteljici Jozepi, o zabranjenim riječima, priča o bordelu, mjesni kino, školska nevolja s erotskim kartama, susret s đavolom, Rezolucija IB-a, majčin porođaj u vlaku, mnoštvo likova danih u malo poteza – sve detalji koji djeluju svježe, uvjerljivo. Ti esejistički rukavci, vremenski skokovi, osvješćivanje nekih zaboravljenih slika – svojevrsna montaža atrakcija, sva ta usporavanja i krivudanja koja karakteriziraju ovu Kovačevu prozu, svjedoče o autorovu majstorstvu u postizanju mjere, one crte koja odvaja vrhunske od prosječnih pisaca, vraćajući nas iskonskim vrijednostima pripovjedačke umjetnosti. Grad u zrcalu ide među najbolje knjige posljednjih godina napisane hrvatskim jezikom. Strahimir Primorac

Ja sam pisac koji se ispovijeda

Vijenac, Andrija Tunjić, 03.07.2008.

Književnik Mirko Kovač od samih početaka bio je samosvojan i intrigantan pisac. Od prvoga romana Gubilište (1962) pa do posljednjega Grad u zrcalu (2007) objavio je još šest romana: Moja sestra Elida, Životopis Malvine Trifković, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u drugi život i Kristalne rešetke; zatim dvije zbirke pripovijedaka: Rane Luke Meštrevića i Nebeski zaručnici; te zbirke eseja Europska trulež, Europska trulež i drugi eseji i Cvjetanje masa. Osim što je pisac romana i pripovijedaka autor je knjige izabranih drama Isus na koži te scenarija za filmove Lisice, Muke po Mati, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, Dan za tetoviranje... U svakom od svojih djela Kovač se potvrđivao kao pisac koji djelima i putem svojih likova rastvara probleme od kojih je sazdan naš univerzum; čovjekovo zlo i dobro, sreća i nesreća, radost i tuga, prokletstvo i blagoslov, nježnost i grubost, općenito čovjekov život. Zbog svega toga Kovač je valjda pisac koji se nikada nije izričito svrstavao iako su ga mnogi svojatali, ali i pisac koji je uvijek govorio da je jezik piščeva pripadnost. Povod su ovom razgovoru nagrade: godišnja Nazorova i August Šenoa Matice hrvatske, koje je dobio za roman Grad u zrcalu Po nagradama koje vas ove godine hoće čini se da ima smisla pisati? Mi smo još jedina fela koja se pita ima li smisla raditi to što radimo. Nitko se ne pita ima li smisla biti general, kad generala ima kao pljeve. Što vam znači nagrada August Šenoa? Moram priznati da i nakon toliko godina još ne umijem odgovoriti na pitanje što piscu uopće znače nagrade, a sigurno mnogo znače, Brodski bi rekao “one daju oblik postojanosti djelu nekog pisca”, ali sada sa sigurnošću i mirno mogu reći da mi ove dvije nagrade, i Šenoina i Nazorova, znače mnogo više od sama priznanja romanu. One su me, ako tako smijem reći, ukotvile i na neki način dotaknule se nečega što bi se moglo nazvati dovršenim identitetom. Istodobno, te su nagrade potvrda da sam prije osamnaest godina, uza sve lomove i drame, donio dobru odluku kada sam izabrao Hrvatsku kao domovinu i hrvatsku kulturu kao vlastito nasljeđe, jer mi se ispunio san pisati na jeziku onih pisaca kojima sam se oduvijek divio i od kojih sam učio zanat književni. Koji su to pisci? Divio sam se Tinu Ujeviću, Matošu, Krleži, a zanat sam učio od Ranka Marinkovića, Kaleba, Dinka Šimunovića, Slobodana Novaka, dakle od pisaca iz, uvjetno rečeno, mediteranskoga kruga. U knjizi Uvod u drugi život donosite san Putovanje s Tinom. Je li to doista bio san? Da. Tin je često opisivao ili spominjao mjesta Imotske krajine. Moja je supruga Imoćanka. Često sam sanjao taj krajolik i gotovo svake godine odlazio u Imotsku krajinu za Veliku Gospu. Ondje znam svaki kutak. Taj sam san stvarno usnio i napisao ga točno kako sam ga usnio. To je bio mističan san. Snovi vrijede jedino ako su jasni. I ako se nikad ne zaboravljaju kao što se ne zaboravlja ono što vam se dogodilo u životu. Možete li sad odgovoriti je li doista teško “biti star, a tako mlad”, kako je Tin pjevao? Biti star, a tako mlad nije strašno. Strašno je obrnuto: biti mlad, a star. Živimo u vremenu globalizacije, od čije se agresivnosti čovjek brani i tako što se sve više svrstava. I vas se otkako živite u Hrvatskoj sve više svrstava, a vi odgovarate da se ne volite izjašnjavati te da jezik, sudbina i izbor određuju pisca. To znači da ste hrvatski pisac? Da, to su sve elementi da ste dio neke nacionalne književnosti. Kakav bih ja uopće bio pisac ako bih se stalno busao u prsa, ja sam hrvatski pisac. Ako se to često ističe i ponavlja, gubi se vjerodostojnost. Vi ste hrvatski pisac zapravo onda kad postanete svjetski pisac. Što je za vas identitet? Identitet? Hm. Bit će da je to ono kako ga znanost tumači. A to znači: “Identitet je apsolutna jedinost pojedinca.” Ja sam jedini ja, drugoga nema. Druga bitna značajka identiteta, kako ga shvaćam, jest ta da se etnički identitet može promijeniti kad je to nužno. Kad netko u nas kaže da je domoljub, određeni politički i svjetonazorski krugovi svrstavaju ga u nešto loše, natražnjačko, zaostalo, a kada se kaže patriotizam, onda je to u redu. Što vi mislite o ideološkoj borbi preko riječi i govora? Čini mi se da je Goethe rekao kako “najgore zemlje imaju najbolje rodoljube”. Ja sam vrlo kritičan prema domoljublju. U najgorim političkim i povijesnim vremenima domoljublje je na vulgaran način cvjetalo. Točno kako to Goethe kaže. U vrijeme Hitlerova nacizma svi su bili domoljubi. Domoljublje te potiče da cinkaš, da ubijaš u ime toga, da postaneš hajkač, da se prepustiš kolektivnim nagonima, itd., itd. Koja je razlika između domoljublja i nacionalizma, odnosno šovinizma? Nisu u pitanju bitne razlike, nego finese. Sve se to prelijeva jedno u drugo, jedno iz drugog, vrlo lako, katkad veselo i uz mnogo krvi. Katkad pijano. A na kraju se bogme skupo plaća. Za mene domoljublje ima smisla samo onda kad neke horde dolaze da vas unište zato što ste vi takvi i takvi, što je vaša boja ta i ta. Braniti svoj dom, svoju djecu, pa to je normalno. A ako nastavite s tim osjećajem i kada horde prođu, svejedno jeste li ih potukli ili su one pobjegle, onda to polako prerasta u patologiju, vama će se od svega priviđati neprijatelj i vi ćete postati profesionalni domoljub, hajkač, uvijek spreman na galamu i svađu. Zašto se Hrvati boje biti Hrvatima? Ne mislim da se Hrvati boje biti Hrvatima. Naime, sve češće neki krugovi govore da se moramo odreći tradicije kako bismo bili Europa. Nije točno da se moramo odreći tradicije da bismo bili Europljani. Mi se moramo odreći onoga što nas čini primitivnima, moramo savladati strahove od onoga što je drugo i drukčije, moramo naučiti što je sloboda, što je demokracija, moramo biti kritični, pronicavi. Ne možemo kapitalizam prihvaćati kao nešto idealno i okretati glave od ljudi koji gladuju i koji će sve više gladovati, jer će nezaposlenost rasti, a s njom i skupoća. Što kapitalisti budu više imali, mi ćemo teže živjeti. U toj Europi, ako se ona ostvari, mi moramo sudjelovati. Neće nama Europa oduzeti sir i vrhnje, kako je to jedan bivši novinar propovijedao na ulici, nego će tražiti da lijepo upakiramo sir i vrhnje i da ga ponudimo na tržištu kao svoj prepoznatljiv proizvod. Mi ćemo odlučivati o cijenama onoliko koliko cijenimo sami sebe. Znači li to da opet ulazimo u neku nejasnu zajednicu? Da. Znači. Pa i sada smo valjda u nekoj zajednici. Što mislite, kada bismo svi bili Hrvati, da bi to bilo idealno savršeno društvo? Ja mislim suprotno, da bismo se prožderali. Kakva je vama bila Jugoslavija? Pitam vas to jer mnogi tvrde da je bilo izvrsno živjeti u njoj? Kakva god da je bila, nije dobro sada kleti je, nekako mislim da nemamo pravo na to, jer smo svi sudjelovali u svemu tome. Živjeli smo kao da je sve normalno, išli smo na more, sjedili i pili na nekim terasama, slušali glazbu, čitali knjige, gledali filmove, išli na Dubrovačke ljetne igre. I bilo nam je lijepo. Danas moramo biti svjesni da je sve moglo biti sto puta gore. Dakle, nije dobro pljuvati na vlastiti život, na sudjelovanje u životu, na stol za blagovanje za kojim smo objedovali. Nije to bila neka kvaliteta života, ali mi drugoga nismo imali. Nismo mogli mijenjati ništa, nego samo u tim okvirima ograničenoga naći neki vlastiti smisao. Živjelo se oskudno, tjeskobno, bez slobode, u sustavu za kojim nitko ne pati. Govorite kao da su vas u njoj tetošili. Osobno imao sam gorkih trenutaka, doživio sam mnoga poniženja. Ali, u biti, velikoj većini svijeta bilo je bolje, jer moramo znati da kapitalizam nije med i mlijeko. Jugoslavija u političkom smislu nije valjala, ali o tome da nije valjala znalo je pet do deset posto stanovništa, svi ostali koristili su se beneficijama toga društva, mnogim povlasticama, plaćenim bolovanjem, pa na kraju krajeva, ako ste željeli zaraditi, mogli ste otići u inozemstvo, dolaziti u posjet svojima za Uskrs i Božić, i to novim mercedesom punim darova, tehnike na koju nisi plaćao carinu…. Dakle, to je društvo u nekim segmentima funkcioniralo. A sve naše iluzije o kapitalizmu mogle bi nam se obiti o glavu. Kako se tomu suprotstaviti? Ne moramo biti zagriženi antikapitalisti, ali mislim da se utočišta mogu naći u kulturi, u duhovnom životu. Tako smo se snalazili i u komunizmu bježeći u duhovne svjetove, u umjetnost. Unatoč svim zabranama i torturama komunizma neke su umjetnosti cvjetale. Čak i film, koji je ovisio o državi. Samo se tako možemo suprotstaviti. Pa i ja sebe ulovim kako nedjeljom bazam po trgovinama i trošim posljednji novac, kupujem mnoge nepotrebne stvari... Bilo bi bolje da odem na neki prijepodnevni koncert ili na bilo koju kulturnu feštu. Jasno, kapitalizam je bolji ili, kako se to uobičava reći, najbolji nesavršeni sistem, jer ga možeš slobodno i bez težih posljedica kritizirati. Je li nacionalizam sudbina nekadašnjih jugoslavenskih prostora? Nacionalizam je visoki stupanj uskogrudnosti. To je nešto iracionalno, jer za uski mali interes ti si spreman ustupiti nešto mnogo veće i važnije od onoga što dobivaš. To je otprilike ovako: žrtvuješ Dalmaciju, najljepši svoj dio, da bi ostatak nazvao Državom Hrvatskom. Tko proizvodi nacionalizam? Politika zapravo potiče nacionalizam, na njemu opstaje. Komunisti su, primjerice, ustrajavali na paroli bratstvo-jedinstvo, koja se sve više pretvarala u svoju suprotnost. Jer iza te parole nije bilo ničega osim straha. Što je zapravo trebalo raditi? Trebalo je razvijati međusobno poštovanje. Da se to radilo, mnogo bi se lakše prebrodile političke i druge nesuglasice. Umjesto toga mi smo živjeli od prezira jednih prema drugima. Recimo, u svako srpsko dijete, još od osnovne škole, utkana je klica prezira prema Albancima, to je niža rasa. A onda jednoga dana nastupi osveta povijesti, Albanci dobivaju samostalnost i svoju državu, što je jedino ispravno i dobro. Albanska država Kosovo konačni je slom srpskog nacionalizma i srpske politike općenito. Sada se mogu slikati, jer su rezultati njihova nacionalizma vidljivi. Ako je srpski nacionalizam hegemonistički, jesu li drugi nacionalizmi opravdani i kao otpor, borba protiv srpskoga? Bojim se da se tako umanjuju drugi nacionalizmi, pa ispada, da nije srpskoga nacionalizma, ne bi bilo ostalih nacionalizama. Čak ni hegemonija nije opravdanje za druge nacionalizme, jer može ispasti ovako: jedva smo čekali srpski hegemonizam da bismo bili nacionalisti. Velika većina Hrvata misli da Europa tolerira srpski nacionalizam i tako što im stalno popušta i nudi ustupke. Danas je više nego očito da je to radila i Carla del Ponte privodeći osumnjičene ratne zločince. Slabo poznajem rad Carle del Ponte, ali Sud u Haagu, unatoč mnogim propustima, bitna je i važna stvar koja se dogodila nakon ovih užasnih ratova. Samo da je taj sud priveo Miloševića i Šešelja, pa to je velika stvar. Milošević je od jada crko u tom zatvoru. Mislim da je Hrvatska vlada napravila dobar politički potez kad se obvezala na suradnju s Haaškim sudom. Druga je tema što je taj sud napravio niz promašaja, kao što je, primjerice, još malo pa oslobađajuća presuda Šljivančaninu, egzekutoru s Ovčare, a trebao je dobiti najvišu moguću kaznu za zločine koje je počinio. Na jednom mjestu u Gradu u zrcalu pišete kako traženje čistih korijena samo “zamagljuje stvari” i stoga jer je “zlo pitko”, kako kaže otac u romanu. No, čini mi se da je za mnoga zla u jugoslavenskim prostorima najveći krivac neraščišćena povijest, različite njezine interpretacije. Nazirete li raščišćavanje povijesti, odnosno njezino zamagljivanje koje nam nude raznorazni prijatelji? Ako čovjek nije ništa drugo doli Hrvat ili Srbin, desničar ili ljevičar, onda je, kako to kaže jedan istraživač identiteta, “blizu toga da bude posve nitko i ništa”. Osobno ne prihvaćam da me se svodi na jednu dimenziju. I ne vjerujem da se povijest može raščistiti, jer se ponavlja. Kako će se demokratizirati Srbija dok je Koštunice? U Srbiji je na političkoj sceni Koštunica do Koštunice. Pa ipak, u istraživanjima je gotovo pedeset posto Srba za EU. Demokratizacija kod svih jugoslavenskih naroda teško i sporo ide, jer umjesto organiziranja demokratskoga života bije se bitka za stjecanje moći, političke i ekonomske, i to će biti dug proces. Mislite da je tako i u Hrvatskoj? I u Hrvatskoj je slično: bije se bitka za autoritet vlasti, a ne za organizaciju demokratskih institucija. Nakon toga moralo bi se raditi na onome što stručnjaci nazivaju modernizacijom. Vlast ne pronalazi rješenja, nego učvršćuje samu sebe. Zato će taj proces modernizacije potrajati. Od dosta mislećih ljudi u Srbiji čuo sam da se u Srbiji vodi borba između tzv. obrenovićevaca i karađorđevićevaca, da je to glavni problem Srbije. Ima li istine u tome? Nema. To su stare teze koje bi opravdale podjele u društvu, navodno su obrenovićevci proeuropski, dok su ovi drugi nacionalisti. Ono što valja u Srbiji, u ovom trenutku, jesu liberali Čede Jovanovića, podupire ih pet do šest posto puka te ponajbolji intelektualni sloj, od glasovitog advokata Srđe Popovića pa do pisaca kakvi su Biljana Srbljanović, Filip David ili Nenad Prokić... Kakve su vam veze sa srpskim piscima u Srbiji i jesu li oni svjesni da je velikosrpstvo problem ne samo naroda s kojim su Srbi živjeli i žive ili i dalje misle da su krivi svi? Imam kontakta samo s onim srpskim piscima koji misle kao i ja, ili su još žešći kritičari od mene. Drugi me ne zanimaju, nisu me ni prije zanimali. Zapravo ih nikad nisam podnosio. Ma što oni mislili, ja sam od toga miljama daleko. Ne samo sada nego i onda kad sam bio u njihovoj blizini. Kad je počelo NATO-ovo bombardiranje Srbije, u Podgorici mi je Novak Kilibarda rekao da je glavni generator velikosrpstva Srpska pravoslavna crkva. Je li to moguće? Bome je gospodin koji vam je to rekao svojedobno bio ljući zagovornik velikosrpstva od bilo kojega pravoslavnog episkopa, s Karadžićem je držao vatrene govore o srpstvu svekolikom, osnivao Dubrovačku republiku i otimao Dubrovnik od svoje matice, ali dobro, pokajao se, pozivajući se na Kolakowskog da je nedosljednost vrlina. Bilo kako bilo, SPC se osjeća čuvaricom srpstva, tradicije, srpskoga jezika, kulture te važnim čimbenikom u politici države. Ta je crkva oduvijek imala jači utjecaj u svjetovnom nego u religijskom životu svoga naroda, bila je ratoborna i najčešće na pogrešnoj strani. Episkop Nikolaj Velimirović, sada svetac, omiljen u mladih srpskih nacionalista, pisao je o Hitleru 1935. kao suvremenom Sv. Savi, a ratnom zločincu Dimitriju Ljotiću ponudio se kao sluga: “On neka zapoveda, ja ću slušati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge prati.” Bi li došlo do ratova između Srba i Hrvata da su Hrvati pravoslavci? Naime, nije mali broj onih koji zastupaju tezu kako su velikosrpski agresorski ratovi bili vjerski. Nisu to bili vjerski ratovi. Primjerice, u obrani Vukovara bilo je i pravoslavaca. Mogućnost za građanski rat ne ovisi o vjeri. Prema nekim istraživanjima, građanski ratovi pripadaju u najokrutnije ratove. Osobno mislim, onako zdravorazumski, jer nisam nikakav povjesničar, da su ratovi između Srba i Hrvata, najčešće bili odraz međunarodnih povijesnih zbivanja, prema tome bili su ideološki i politički. I još nešto: međunarodna zajednica uvijek je imala prste u tim ratovima. Na koji način? Svjetska je politika bila pogrešna, podupirala je srpski hegemonizam, radila je na tome. Činila je to ili iz neznanja, ili planirano, ja to ne znam. Inače vele da postoji tajna historija o kojoj mi smrtnici pojma nemamo. Vjera je često ispadala samo pokriće ili izgovor, jer je lakše činiti zlodjela ako sebe uvjeriš da ti Bog ne zamjera i da ti to vjera dopušta. U Gradu u zrcalu profesor povijesti iz Trebinja traži od časne koja je porodila majku naratora da skine raspelo jer to nije “pravoslavni krst”. To me jako streslo i zaprepastilo, pomislio sam da je pravoslavlje isključivo. On je samo jedan junak, jedna epizoda, osoba koja tako misli. Ja se bavim samo tom osobom i ne želim izvlačiti nikakve zaključke iz te njegove geste. Takva tipa unio sam u roman, jer odudara od mene, od moje majke, od mojih bližnjih koji na stvari ne gledaju tako. On dokazuje da i takvi ljudi postoje. On jest isključiv, ali njega ne smijemo poistovjetiti s pravoslavljem. Je li pravoslavlje isključivo ili ne, više ili manje od drugih religija, to nije bio predmet ovog romana i ovog romanopisca, premda se i to može obrađivati, ali na drugi način, drukčijim sredstvima. Zbog globalizacije i želje za dominacijom moćnih nacija ideja o multikulturalizmu sve je manje izgledna. O tome dosta piše i Pascal Bruckner. Što vi mislite o tome? Ne samo multikulturalizam nego sve je sve manje izgledno. Baudrillard je tvrdio da velike korporacije uništavaju kulturu u ime kulture supermarketa. Hoćemo li se mi uopće više zanimati za Drugoga, za drukčijega, što će nama drukčija kultura kad sve manje znamo o vlastitoj. O multikulturalizamu se još nedavno govorilo gotovo ideološki, živjeti u slozi s drugom i drukčijom kulturom bio je zamalo imperativ. Ali tamo gdje je bio Drugi nema više ničega. Tamo nema ni nas. Zabavnije je govoriti o razlikama. Moj je otac umio satima raspredati zabavno i izvrsno o razlikama između Gornje i Donje Lastve. On je išao toliko daleko da je tvrdio kako mi govorimo različitim jezikom. Želim reći: slađe je i zabavnije raditi na razlikama. Mi sve teže podnosimo vlastitu kulturu, a kamoli kulturu drugoga. Jesu li hrvatski mediji slobodni? Sloboda medija osnova je demokracije. Jesu li hrvatski mediji slobodni, ja to doista ne znam, jer ne poznajem vlasničke odnose ni utjecaj oglašivača. Ima toliko informacija, da više nitko neće biti informiran, da se malo bodrijarovski našalim. Televiziju ne gledam, premda je plaćam. A i tisak pokatkad kupim, ali ne čitam. Možda sam zasićen. Imamo u Hrvatskoj odličnih novinara, ja ih obično čitam sa zakašnjenjem. Živi li Hrvatska demokraciju ili manipulaciju? U svakoj demokraciji ima i manipulacije, jer demokracija je, ma koliko se to meni osobno ne sviđalo, vladavina većine, iliti masovna pojava, kako je govorio jedan moj otkačeni junak. Tamo gdje je masa mora biti i manipulacije. Ali neke naopake stvari ne smijemo pravdati uzrečicom pa to je demokracija. Kako je Platon rekao u Državi: “Demokracija je politički poredak koji to nije.” Čini se kako je manipulacija postala nova ideologija i najveća opasnost za čovjeka budućnosti? Recimo, sve češće može se čuti, rjeđe pročitati, da hrvatska vlast narodu ubija nadu u perspektivu. Ja mislim obrnuto: vlast potiče nadu u perspektivu, ona se drži na tome. Stalno se govori o europskoj perspektivi o euroatlanskim integracijama, sve su to velika obećanja prema kojima smo mi skeptični, barem su skeptici skeptični. Mi ništa ne znamo o tome što nam vlast nudi, kakva će ta Europa biti sutra, hoće li u njoj postojati ravnopravnost kao bit svake zajednice, tko nam bilo što jamči. Da sam ja političar, glatko bih izgubio svake izbore, jer bih govorio upravo o tome da nam perspektive nisu bajne, o svemu onome što masa ne želi čuti. Je li kardinal Bozanić u pravu što je vlast optužio za stvaranje podaničkog mentaliteta? Demokracija je jedini sustav koji gradi mehanizme i institucije kako čovjeka osloboditi podaničkog mentaliteta; tu su prije svega sindikati, mnoge nevladine udruge, sloboda medija…, ali je pitanje koliko to i kako sve funkcionira. Davno je pisao La Boétie o “dobrovoljnom ropstvu”, koje ne proistječe samo iz volje drugog. Mi sami dajemo moć onima koji nas tlače. Kardinal je u pravu kad upozorava da je nedopustivo manipulirati pod izlikom: to od nas traži Europa. Mi moramo provjeriti sve ono što nam se servira pod tom izlikom, ako to ne činimo, ako se svojom slobodom i svojim glasom ne koristimo, onda smo doista podanici i dobrovoljno roblje. Je li Krleža u mnogočemu nadiđen pisac, a je li Matoševa pobuna naša perspektiva? Ne bih se upuštao u takve prognoze. Obojica su veliki pisci. Ako sjaj i bijeda kapitalizma dovede do društva neravnopravnosti, onda će Krleža biti uzorom kritičara toga društva. Nacionalni romantizam već je danas poprilično potrošen; za te novce više nećete moći ništa kupiti, čak ni piće da utopite neka razočaranja. Najvažniji vaši romani, Vrata od utrobe, Kristalne rešetke i posljednji, Grad u zrcalu, oživljavaju gotovo zaboravljen svijet, koji se današnjim mladim čitateljima može činiti nestvarnim i nepostojećim, a ipak je stvaran. Što je bio razlog pisanju tih romana, samo borba s vlastitim utvarama ili i neka poruka? Poruke ja ne šaljem, čitatelj ih pronalazi, svatko na svoj način. Pišući o Tolstoju, Šklovski je govorio o piscu kao pomorcu, o Kolumbu koji otkriva nepoznate svjetove. Mene ne zanima opisivati neki događaj ili sklapati kakvu fabulu, nego otkrivati nepoznato i ono što prije toga nije opisano. Singer je govorio “da nije mene, ti bi svjetovi bili zaboravljeni”. Osobno volim vrstu pisaca koji su kadri uskrisiti život i sudbine, kojima su bliske te velike teme uskrsnuća. Je li to dovoljan razlog pisanju? Meni da. Moram priznati da ne bih umio napisati roman po narudžbi makar mi ponudili sjajnu temu. Naprosto, ne ulazim u pisanje dok u sebi samu ne prokopam put do onoga što me tišti, do onih slika koje se vrte negdje duboko u meni. Ja sam još, unatoč iskustvu i godinama, pisac koji se ispovijeda. U Gradu u zrcalu spominjete Knuta Hamsuna, njegov roman Žene na studencu i misao: “Mi dolazimo na ovaj svijet da bismo popravili našu vlastitu sudbinu.” Može li se sudbina popraviti i može li je pisac popraviti? Nije na piscu da popravlja sudbinu, nego da istražuje i o njoj razmišlja. Kad god spominjem Knuta Hamsuna, u Kristalnim rešetkama imam jedno poglavlje o njegovim cipelama, dotičem se njegova boravka u Dubrovniku, to mu vraćam dug i želim njegovu prisutnost u svojim knjigama. Katkad mi se čini kako imam njegovu potporu, katkad osjetim kako me tapše po ramenu. Je li bolje negdje drugdje nego ondje gdje ste živjeli i živite? Nitko od nas nije osuđen da bude tamo gdje jest, sve se može promijeniti. Najbolje je ondje gdje osjećate neko zadovoljstvo što ste baš tu. U jednom trenutku života svatko je od nas želio nekamo pobjeći. Nije to loše. Dopušteno je maštati da je negdje drugdje bolje, to je, ako hoćete, u našoj naravi. Ali mnoge nas stvari upozoravaju da je posvuda jednako loše, a negdje još lošije. Dopušteno je kuditi život koji živimo, čak i poželjno, ali prava promjena nije živjeti negdje drugdje, nego uvijek i iznova promatrati vlastiti život na nov način. U Gradu u zrcalu spominjete samo dva mjesta od ukupno 32 gdje ste živjeli, a koja su vam važna. Zašto samo gdje ste rođeni i gdje svodite životnu bilancu? Najvjerojatnije zato što ta mjesta najbolje poznajem i što o njima umijem pisati. Žena i majka vam je svetinja, čega je danas u životu i uopće civilizaciji sve manje. Zašto je tako? U Gradu u zrcalu bavio sam se određenom majkom i određenom ženom. Te dvije osobe u ovom romanu imaju stanovitu svetost. Ali sutra može doći roman s likovima posve suprotnim od majke i žene iz tog romana. Poslije Grada u zrcalu, koji vrvi magičnim realizmom, pišete li nekakav nastavak obiteljskog nokturna ili je to konačna bilanca? Taj je obiteljski nokturno završen. Taj me roman iscrpio, ispraznio. Sad me vuku devedesete godine, jedna obiteljska i bračna drama, raspad neke zajednice. Jedini je problem što još nemam dovoljni odmak od stvarnih događaja, moram sve učiniti da od toga napravim neki svoj mit da bih krenuo u pisanje. Nije dobro pisati dok rane ne zarastu. Ako se svojim pisanjem nečemu suprotstavljam, onda je to zasigurno banalnost i općenito banalizacija života. Kad smo razgovarali prije pet godina, spomenuli ste mlade pisce u koje ste vjerovali i koji su se tijekom pet godina potvrdili; Mlakića, Štiksa, Simića, Mlinarca... Biste li sada koga izdvojili kao perspektivu hrvatske književnosti? Govorili smo o sasvim mladim piscima, a ne o hrvatskim piscima općenito, tu je sada već nekoliko generacija, svaka je istaknula svoje sjajne autore. Od onih koje sam tada spomenuo svi još stoje, jedino mi se Mlinarec izgubio, sviđale su mi se njegove duhovite priče. Sada bih još dodao Radu Jarka, njegova knjiga Pustinje, koju je nazvao fikcionalnom autobiografijom, odlično je napisana. Razgovarajući svojedobno o Bogu i vjeri tadašnji talijanski predsjednik Pertini navodno je rekao papi Wojtyli: Lako je vama, vi imate Boga, a ja imam samo svoju savjest. Na to mu je Wojtyla uzvratio: Pa to je Bog. Vjerujete li u Boga i što vam je On? Točno ono što je rekao Wojtyla: savjest. Ne možete vjerovati u Boga, a činiti loše stvari, nemati savjesti, biti amoralan. Boga doživljavam kao neku metaforu. Prizivaju ga dobri i loši, ubojice i žrtve. Bojite li se smrti? “Svršila je smrt. Nje više nema«, tako govori Tolstojev junak u glasovitoj priči, remek-djelu, Smrt Ivana Iljiča. Umjesto smrti bilo je samo svjetlo. Dakle, prije nego što je udahnuo malo zraka i umro, shvatio je da »nikakva straha nije bilo, jer smrti nije bilo”. Samo svjetlost. Andrija Tunjić

Prošlost više zaslužuje skrnavljenje, nego veličanje

knjizara.com, Vujica Ognjenović, 12.07.2008

Roman Mirka Kovača „Grad u zrcalu - obiteljski nokturno“, melanholična porodična hronika, ispričana u prvom licu s autobiografskim elementima, dočarava čudesni svijet zaleđa Dubrovnika poslije Drugog svjetskog rata, surovi i predivni kraj na razmeđi Mediterana i Balkana i sudbine njegovih stanovnika. “Grad u zrcalu” je knjiga o zavičaju, odrastanju i porodici. Kao fine niti u pozadini priče romana naglašene su prepoznatljive društvene okolnosti poslijeratnog vremena i “ukleti kraj” u trouglu Trebinje, Nikšić, Dubrovnik – a Dubrovnik, taj grad u zrcalu, opisan je s posebnim lirskim naglaskom. Kao hroničar koji vješto i s izvanrednom lakoćom zapisuje život prostora koji su ga obiljeležili, a prije svega odnos istovremene bliskosti i nerazumijevanja između oca i sina, Mirko Kovač u ovom romanu maestralno ostvaruje misao da je naš život ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli. „Grad u zrcalu“, kako stoji u uredničkoj bilješci, je „veličanstvena posveta zaboravljenom vremenu u kojem su čuda još bila moguća, magnum opus Mirka Kovača, krunski biser u nizu njegovih djela, roman koji je vrijedilo čekati“. Za roman „Grad u zrcalu“ Mirko Kovač je dobio najveće crnogorsko priznanje - Trinaestojulsku nagradu, koje će mu sjutra biti uručeno, a promocija ovog romana održaće se 14. jula u Modernoj galeriji u Budvi. Roman “Grad u zrcalu” je krajem prošle godine objavljen kod hrvatskog izdavača “Fraktura”, a nedavno i kod beogradskog “Samizdata B 92”. Za ovu knjigu u Hrvatskoj Kovač je već dobio nekoliko značajnih nagrada, u Beogradu je u samom vrhu čitanosti. Mirko Kovač rođen je 1938. u Petrovićima, Banjani. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Autor je romana: „Gubilište“, „Moja sestra Elida“, „Životopis Malvine Trifković“, „Ruganje s dušom“, „Vrata od utrobe“, „Uvod u drugi život“, „Kristalne rešetke“, „Rastresen život“. Objavio je zbirke pripovijedaka „Rane Luke Meštrevića“ i „Nebeski zaručnici“; zbirke eseja „Europska trulež“, „Europska trulež i drugi eseji“ i „Cvjet anje mase“, knjigu filmskih scenarija „Okupacija u 26 slika i drugi scenariji“. S Filipom Davidom objavio je „Knjigu pisama“. Napisao je scenarije za filmove: „Mali vojnici“, „Lisice“, „Muke po Mati“, „Okupacija u 26 slika“, „Dunavski znak / Usijanje“, „Pad Italije“, „Večernja zvona“, „Dan za tetoviranje“. Dobio je mnoge književne nagrade među kojima i Ninovu, Andrićevu, Tuholski, Herderovu... Živi u Rovinju kao profesionalni pisac, odakle je i govorio za „ART Vijesti“. Nekoliko mjeseci poslije objavljivanja romana “Grad u zrcalu” dobili ste u Hrvatskoj dva značajna priznanja - nagradu Matice hrvatske i nagradu “Vladimir Nazor”, a, evo i - Trinaestojulsku nagradu u Crnoj Gori, predloženi ste za nagradu “Meša Selimović” od strane i hrvatskog i crnogorskog selektora. Kakvo značenje za Vas imaju pomenute nagrade? Uvijek se može drukčije odgovoriti na pitanje što nagrade znače za pisca. Brodski je rekao da nagrade "daju oblik postojanosti djelu jednog autora", dok Rušdi o nagradama govori kao zgodnom provodu kad se pravi banket čak i piscima u čast. Dakle, može se varirati na ovaj ili onaj način što nagrade znače. Dvije velike hrvatske nagrade koje sam dobio, ukazale su i na roman i na autora koji je na taj način uvršten u hrvatsku književnost. Pored toga, dobio sam neku vrstu satisfakcije da sam prije osamnaest godina, dok je Milošević ratovao i ove narode barem za pola stoljeća unazadio, donio dobru odluku kada sam izabrao Hrvatsku kao domovinu i hrvatsku kulturu kao vlastito nasljeđe. Trinaestojulska nagrada, koja je takođe nacionalna nagrada, za mene ima i emotivno značenje i to je ono što je razlikuje od svih nagrada koje sam dosad dobio. Ruku na srce, jako mi je važno, i to ističem, da je ova nagrada došla u samostalnoj Crnoj Gori, jer sam i ja, pišući, ulagao dio svoje energije da Crna Gora obnovi svoju državu. “Grad u zrcalu” Vaš novi roman, samo mjesec dana od objavljivanja u Beogradu već je u vrhu bestseler lista. Da li Vas iznenađuje taj podatak, obzirom da kao pisac Više od deceniju gotovo da nijeste postojali u Srbiji, iako su u tom periodu u Beogradu objavljene Vaše knjige među kojima i “Kristalne rešetke”, te “Knjiga pisama 1992-1995.” koja je dio Vaše prepiske sa Filipom Davidom. Kako tumačite tu zainteresovanost čitalaca za Vaša djela, ako je, kako to primjećuje Saša Ilić u posljednjem broju “Betona”, “Mirko Kovač živ sahranjen u Beogradu, bar prema napisima u štampi i reakcijama kulturnih poslenika na njegove knjige”? Neke su moje knjige izlazile u Beogradu, ali bez odjeka. Ne vjerujem da je to bio bojkot, jer i knjige drugih pisaca nijesu mogle probiti zaglušujuću buku politike. Gotovo sve tranzicijske zemlje teško stižu do demokratije, a pogotovu Srbija koja je do juče vodila ratove i gubila jedan za drugim, sve do konačnog poraza na Kosovu 1999. godine. Taj osjećaj poraženosti doveo je do depresije iz koje se ne umiju i ne mogu izvući. Možda sam, kako to lijepo i tačno piše Saša Ilić, "živ sahranjen u Beogradu", ali svi ti koji su me tako vidjeli šoknuli su se kada su me ugledali živog vidjevši da pišem bolje nego ikad usprkos njihovoj sahrani. Ja sam uvijek imao mali broj ljudi koji su me čitali, oni su drukčiji, vidim to po mejlovima i pismima koje dobijam. Mogu reći da sam upravo iz Beograda dobio ponajviše pisama i poruka pohvalnih i vrlo emotivnih, čak su mi se neki, samozvano, izvinjavali u ime svoje nacije. “Život je ono čega se sjećamo, a ne ono što smo proživjeli”, navodi Markes na početku svoje autobiografske knjige “Živjeti da bi se pripovijedalo”, a vi tu misao i citirate u romanu. Koliko je u Vašem slučaju toj konstataciji doprinijelo lično iskustvo? Taj Markesov citat odredio je moju knjigu, dao joj je ton. Uticaji su najljepša stvar bez kojih književnost nema svoj kontekst. Svaki pravi veliki pisac priziva svoje nasljednike. Ili kako to kaže jedan filozof: "Majstori, umjetnici, daju jedni drugima ritam, poput atletičara". Nije Markes toliko uticao na mene, koliko mi je dao ritam. Naravno, važno je lično iskustvo, sve što ste prošli i proživjeli, ali je mnogo važnije kako se sjećate i način na koji ćete to saopštiti. Dječačka fascinacija gradom, kao lajtmotiv provlači se kroz roman “Grad u zrcalu”. Dubrovnik, koji čudesno izranja iz ogledala ima posebno mjesto u Vašoj prozi, ne samo u ovoj knjizi. Ipak u ovom romanu je naglašen odnos hercegovačkog zaleđa prema Dubrovniku. Zašto? Nije riječ samo o "dječačkoj fascinaciji", nego će se i danas svako zapitati kako to da je tih tridesetak kilometara između Dubrovnika i hercegovačkog zaleđa stvorilo toliki razmak u civilizacijskom i kulturnom smislu, toliki mentalni jaz da su to postali udaljeni svjetovi. Kada su brđani išli u pljačke Dubrovnika, oni su to doživljavali kao invaziju na drugu planetu. U “Kristalnim rešetkama” postoji jedna epizoda vezana za Dubrovnik, i boravak Knuta Hamsuna u njemu uoči Drugog svetskog rata. Pominjete i da je Hamsun u Dubrovniku kupio cipele koje će imati na nogama i pri susretu sa Hitlerom. U Vašoj prozi česte su reminiscencije na Hamsuna. Šta Vam znači ovaj pisac? Ne bih rekao da mi Knut Hamsun znači više ili manje od drugih pisaca, ali spominjući ga uvijek ponešto mistificiram, to je više poigravanje, jer ja volim, naravno uz veliki oprez, i neke vragolije u romanu, a proza Knuta Hamsuna zapravo obiluje tim vragolijama. Pisanje je između ostalog i duhovna vježba. Volim kad roman "kreše varnice". U jednom dijelu romana “Grad u zrcalu” kažete za Crnu Goru da je “slavna robinja mitova”… Da li ste pri tom mislili na njenu prošlost ili trajnu sadašnjost? Crna Gora ima svoje instrumente koji uvijek drže prošlost u pripravnom stanju. Ako se na to stalno igra, onda je u svemu tome neki strah od budućnosti. Ne volim one koji veličaju svoju prošlost, to je bjekstvo od stvarnosti. Prošlost mnogo više zaslužuje skrnavljenje, nego veličanje. Postoji niz zanimljivih detalja u romanu “Grad u zrcalu”. Posebno me je zaintrigirao onaj kada opisujete porođaj pripovjedačeve majke u vozu. Tom prilikom pomogla joj je sestra Marija, franjevka sa C etinja. U daljem tekstu romana saznajemo da sačuvano tijelo sestre Marije čuvaju franjevke na Cetinju i smatraju je sveticom, iako to Vatikan ne odobrava. Koliko je istine u tome? Mi ovdje govorimo samo o literarnoj istini. Fikcija se ne može uspješno ostvariti, ako nemamo zrno istine u njenoj osnovi, zato i uvodim vrlo kratku istoriju časnih sestara na Cetinju da bi bilo uspješno i tačno to fikcionalno putovanje. Sve je istinito što je opisano u knjizi, čak i ono što se čini potpuno nestvarnim. Markes je na jedno takvo pitanje Plinija Mendoze, je li ta i ta scena istinita, odgovorio da je roman "poetska transpozicija stvarnosti", te da je moguće razgovarati samo o književnoj istini. “Grad u zrcalu” sadrži rasute komentare i dileme sa kojima se susreće pisac pri pisanju, u procesu nastanka književnog djela. Može li se “Grad u zrcalu” u jednu ruku smatrati i autopoetičkom knjigom? Ne, autopoetika je povremena, to su diskursi. Neki pisci to autopoetsko stavljaju kao uvod, ili epilog, ili bilo kako, ima više načina, ja sam pak odlučio da te tragove ostavljam dužinom teksta, kad sam već pisca uzeo kao naratora. Recenzenti se najčešće love u te zamke i to stavljaju u prvi plan. Ja bih rekao da je to najmanje važan dio romana, jer bi roman mogao i bez toga. U ranijim intervjuima pominjali ste da prikupljate građu o Baju Pivljaninu i njegovim boravcima u Istri. Ne, ne, krivo ste shvatili, ne bih nikad pisao knjigu o Baju Pivljaninu. Bože sačuvaj. Ja sam skupljao građu o istarskim razbojnicima iz 17. vijeka, pa sam tako naletio u knjizi Miroslava Bertoše na podatak da je u Premanturi kod Pule boravio "junak Bajo" i tu otimao ulov marnim ribarima. Ja inače mislim da su sve te priče o junaštvima zapravo mitovi i to u nedostatku junaka i junaštva, narodna je mašta gradila ono čega nije bilo. Želio sam napraviti jedan pikarski roman, ali, čini mi se, da sve više odustajem od toga. Uostalom, bolje je izležavati se kao Bajo Pivljanin u Istri, nego pisati nepotrebne stvari. Knjige koje plani ram, obično ne napišem. Bojim se da su moje napisane knjige došle kao plod otpora onim knjigama koje sam planirao i napustio. Kao da moja podsvijest radi na tome: sprema jedno, da bi ispalo drugo. I "Grad u zrcalu" bio je planiran više kao esejistički traktat o onima koji su, kako je to Matoš govorio "raguzirali". Dakle, dobro je planirati neke knjige, da ne bi bile napisane. Pisanje nije lagodan posao Moglo bi se reći da se Vaši romani “Kristalne rešetke” i “Grad u zrcalu” na prirodan način međusobno dopunjuju, a radnje u njima neosjetno prelivaju. Ako izuzmemo period tokom pedesetih godina, sjećanja na Medialu iz romana “Kristalne rešetke”, primjećuje se da u oba romana postoje slični, ako ne i isti motivi, epizode iz Vojvodine, iz Trebinja, Dubrovnika. Čak i da ste, usuđujem se da kažem, opis smrti majke iz “Kristalnih rešetki” stavili u roman “Grad u zrcalu” ne bi se primijetilo da je riječ o drugom romanu. Ide li to u prilog tezi da pisci cio život pišu jednu te istu knjigu? Pisci koji imaju svoje svjetove i koji se "rvaju s vlastitim utvarama", zapravo pišu jednu te istu knjigu. Markes je rekao da on piše "jednu knjigu pod različitim naslovima". Ja sam ulazio u druge literarne poslove kao što je drama, esej, filmski scenarij, samo da bih napravio te "psihološke pauze" između romana. Kiš je govorio da su potrebne barem četiri godine predaha između dva romana. Ali, želim reći da ja cijenim i poštujem one pisce koji se literaturom bave strogo profesionalno i mogu o svemu pisati. Jer pisanje nije lagodan posao. Slažem se s vama da se neke scene mogu mirno prelivati iz jednog romana u drugi, jedina je razlika u tome što ipak svaku knjigu drukčije pišem. Otuda i veliki razmak između tih romana. Nacije su mitovi Kakve tragove crnogorske prošlosti kriju hrvatski primorski arhivi? Ne bih znao. Malo sam istraživao doseljavanja Crnogoraca u Istru u drugoj polovini 17. vijeka, jer su seobe i asimilacije i naše današnje teme. I još nešto: naši su prostori mješavina plem ena. Patrik Geri napisao je knjigu o srednjovjekovnom porijeklu Evrope i nazvao ju je "Mit o nacijama". Nacije su mitovi. U Istri ima mnogo crnogorskih prezimena, kao na primjer Matijaševići, Stanišići, Popovići, Vučetići, Tomaševići, Burići, itd., oni su danas Hrvati, osjećaju se tako, znaju ponešto o svom porijeklu. Ali i djeca onih Crnogoraca koji su poslije rata došli u Hrvatsku, osjećaju se Hrvatima. I to je sasvim normalno dok to ne postane dokazivanje da si "veći katolik od pape", kako to obično čine "posrbljeni" Crnogorci. Mitovi su učinili naš život nemodernim. Jučerašnji ratovi vođeni su oko nepotrebnih stvari "ko je ko". Zato je vrlo bitno da demokratija donese i modernizaciju. Vujica Oonjenović

S nama je teško, bez nas nemoguće

Novosti, Dragan Bogutović, 19.07.2008

NOVA, dugoočekivana knjiga Mirka Kovača “Grad u zrcalu”, priča sa puno autobiografskih detalja o odrastanju dečaka u skučenom zavičaju, odlasku u Dubrovnik kojim je fasciniran, njegovoj porodici (ocu, majci, stričevima, babi, dedi... i njihovim sudbinama), mesecima je u žiži interesovanja kulturne javnosti u Hrvatskoj. Za nekoliko nedelja, pošto se pojavio u Beogradu, u izdanju “Samizdata B 92”, ovaj “obiteljski nokturno”, kako u podnaslovu stoji, stigao je takođe na bestseler liste. Rođen u Petrovićima, Kovač je studirao dramaturgiju u Beogradu, gde je objavio niz značajnih knjiga, među kojima su romani “Gubilište”, “Moja sestra Elida”, “Ruganje s dušom”, “Vrata od utrobe”, “Uvod u drugi život”, zbirke pripovedaka “Rane Luke Meštrovića”, “Nebeski zaručnici”. Uspeh je pobrao i scenarijima za filmove “Lisice”, “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Večernja zvona”. Dobio je pregršt prestižnih nagrada na prostorima bivše Jugoslavije, i međunarodnih, kao što su Ninova, Andrićeva, Herderova, “Bosanski stećak”, “Vilenica”. Kod čitalaca najveći odjek imala su “Vrata od utrobe” koja su dostigla tiraž od 150.000 primeraka, a u ediciji “Večernjeg lista” prodati u 100.000 primeraka. Početkom devedesetih prošloga veka Kovač je (neočekivano) napustio Beograd i preselio se u Istru, gde i danas živi. Da li ste iznenađeni uspehom vaše knjige u Beogradu? - Jesam i nisam. Jesam, jer sam prilično dugo izvan Beograda, novi čitaoci o meni malo znaju, nisam prisutan u kulturnom i javnom životu. Nisam iznenađen, jer je ponajbolja tzv. usmena kritika. Beograd je uvek imao neku posebnu “kulturu čitanja”, gotovo paralelnu, jer je bio u opoziciji oficijelnoj kritici. I u moje vreme čitalo se ono što se ne preporučuje. Ovo delo napisali ste posle duge dvanaestgodišnje pauze. Šta je na to uticalo? - Knjigu sam započeo kao esejističku prozu o ljudima iz zaleđa Dubrovnika koji su se predstavljali u svetu kao gospari. Jovan Dučić lažno se predstavljao kao konte. Matoš je zezao i Ivana Meštrovića da i on “raguzira” i kad ne može da objasni odakle je, onda kaže da je Dubrovčanin. Ali sam od toga odustao. Zašto da se ja bavim tim stvarima. I prisetio sam se oca koji je bio trgovac i kafedžija i odlazio u nabavke u Dubrovnik. Malo - pomalo otvorili su se prostori za jednu porodičnu hroniku. Nisam pisao u kontinuitetu, nego s pauzama. A u međuvremenu sam napisao dve drame iz crnogorske istorije, te još mnogo tekstova u opozicionom listu “Feral” u kojem sam pisao dugo godina. U kojoj je meri “Grad u zrcalu”, koji je u suštini roman, autobiografsko delo? - Ima elemenata autobiografskih, pa, ipak, nije autobiografija. Sasvim je autentično razdoblje mog života u Vojvodini. Kao i poseta ocu u sanatorijumu Brezovik kod Nikšića. Singer misli da je književnost nemoćna pred onim šta je autobiografija, jer, pišući, sve prelazi u fikciju. Da li je vaš odlazak iz Beograda, gde ste proveli mladost i stekli zavidnu književnu reputaciju, ostavio bitniji trag na vaše kasnije stvaralaštvo? - Ne, nije. Odlaskom sam dobio potpuno sređen, miran život. Mogao sam u punoj meri da se posvetim sebi i svojoj literaturi i učinim mnogo više oko prevoda. “Grad u zrcalu” takoreći je tek izašao, a već se prevodi na nemački, italijanski i mađarski. Ima li nečega što vas još vezuje za Beograd? Pratite li šta se događa na srpskoj književnoj sceni? - Sve manje je stvari koje me vezuju za Beograd, mnogih prijatelja više nema. S bliskim prijateljima uvek se nađe načina da se vidimo. U maju smo Filip David i ja imali promocije knjiga u Zagrebu. Inače, književnu scenu ne pratim. Zapravo, jedini uvid imam preko onoga što pišu sjajni mladi ljudi oko “Betona”. Nešto više pratim politička zbivanja. Dugo godina ste u Rovinju. Zašto ste odabrali baš to mesto? - Sasvim slučajno. Bilo mi je tada svejedno u kome sam gradiću u Istri. Želeo sam da se osamim. Sada mi je Rovinj postao dom. Grad u kojem sam pronašao izgubljenu kuću. Za francusko izdanje časopisa “Geo” pisao sam tekst pod naslovom “Povratak u Istru”. Meni se čini da sam se vratio svojim korenima. Ako bih pristao da se nešto ponovi iz mog života, onda bi to bile slike dolaska u Istru, ma koliko bile setne i bolne. Nedavno sam pisao jedan esej o tome da je sasvim svejedno gde živimo, važno je da svoj život uvek posmatramo na nov način, iz drugog ugla. Neki vaši raniji žestoki komentari i intervjui različito su tumačeni u ovdašnjoj sredini, bilo je i veoma burnih reakcija. Smatrate li da ste i sami u nečemu preterivali? - Svako od nas ume da preteruje, pogotovu mi tzv. violentni Dinarci. S nama je teško, a bez nas nemoguće. Dinarci su opterećeni nacionalizmom svejedno iz kog naroda dolaze. Netolerantni su i skloni zločinima. Ja sam bio u kontri zapravo “svojima”. Onda je to neminovan sukob. Ja ne posedujem neke tipične stvari kojima su Dinarci skloni, jer sam prenaglašeni individualist, dok su moji zemljaci skloni raznim kolektivnim zanosima. Neki danas pitaju: kojoj književnosti Mirko Kovač pripada? - U ovom trenutku to mi se ne čini bitnim. Sada pripadam onima koji me žele čitati i koji razumeju jezik na kojem pišem. Ako stvari gledamo realno i zvanično, onda ima najviše elemenata da pripadam hrvatskoj književnosti. Živim u Hrvatskoj, pišem na hrvatskom, član sam Društva hrvatskih pisaca, sva svoja građanska i druga prava ostvarujem u Hrvatskoj. Dakle, logično je. Nedavno sam dobio nacionalnu i najveću hrvatsku nagradu “Vladimir Nazor”. Dobio sam i uglednu nagradu Matice hrvatske. A pre nekoliko dana i nacionalnu crnogorsku nagradu “13. jul”. Veliki dramski pisac Arabal uvek istakne da je špansko-francuski pisac. I ja bih mogao reći da sam crnogorsko-hrvatski, ali ostavljam to drugima. Neka se drugi time bave. Uskoro ćete da napunite 70 godina. Jeste li zadovoljni svojim životom? - Teško je to reći. Kada bih ponovo živeo mnoge bih stvari menjao. Nekim moralnim delom svog života mogu biti zadovoljan. JEZIKU SE PRILAGOĐAVAM Kako biste odredili jezik kojim pišete i koliko vam je to uopšte bitno? - Tu za mene ne postoje gotovo nikakve prepreke, nikakvi tabui. Jeziku se prilagođavam. Kada sam došao u Beograd kao ijekavac, vrlo brzo sam prešao na ekavsko narečje i pisao na tom narečju. Ne odričem se toga. Naprotiv. Smatram to dobrim iskustvom. I na tom je narečju napisano mnogo lepe književnosti. Bilo bi smešno da sam ja usred Beograda insistirao na svom crnogorskom. Kao što bi danas bilo suludo da ja u Hrvatskoj furam ekavicu. Sve je to jedan jezik, a razlike i varijante samo ga produbljuju i čine bogatim. IZMEĐU “GRADA” I “REŠETKI” Iz vašeg dosadašnjeg opusa koja vam je knjiga najdraža? - Meni se čini da svaki pisac najviše voli svoju poslednju knjigu. Teško bih se mogao odlučiti između dva svoja romana “Grad u zrcalu” i “Kristalne rešetke” Dragan Bogutović

Mirko Kovač dobitnik nagrade 'Meša Selimović'

t-portal, Hina, 07.09.2008.

Mirko Kovač dobio je Nazora za roman 'Grad u zrcalu', koji je bio u finalu književne nagrade roman@tportal.hr, a sad i nagradu 'Meša Selimović' MOSTAR/TUZLA - Kovaču je nagradu predao tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović, koji je i idejni tvorac Međunarodnih književnih susreta 'Cum grano salis' u tom gradu. Zahvaljujući na priznanju, Kovač je rekao kako se raduje nagradi 'Meša Selimović', utemeljenoj 2001. godine, jer je to, kako se izrazio, 'jedino priznanje na prostoru bivše Jugoslavije koje ravnopravno tretira djela nastala na jezicima proizašlim iz zajedničkog jezika koji je 'propao'. Predsjednik ocjenjivačkoga suda Mile Stojić je rekao da je Kovačev roman 'Grad u zrcalu' djelo iznimne vrijednosti. 'Kovačev 'Grad u zrcalu' istinsko je remek-djelo književnosti koja se bavi našom zbiljom, ali koja nikad ne odustaje od vrhunskog zahtjeva da je literatura prije svega umjetnost i plemenita vještina', rekao je Stojić. Mirko Kovač je za to djelo prije dva mjeseca dobio godišnju nagradu 'Vladimir Nazor' koju dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja u književnosti, glazbi, filmu, likovnoj i kazališnoj umjetnosti, primijenjenim umjetnostima te arhitekturi i urbanizmu na svojem području. Hina

Kovač dobio ‘Selimovića’ za ‘Grad u zrcalu’

Jutarnji list, Adriana Piteša, 07.09.2008.

Nova nagrada Kovaču nakon nagrade Matice hrvatske ‘August Šenoa’ i Trinaestojulske nagrade Crne Gore TUZLA - Roman Mirka Kovača “Grad u zrcalu” ovogodišnji je dobitnik nagrade “Meša Selimović” koja se dodjeluju za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske te Crne Gore. U konkurenciju su bili romani “Ludvig” Davida Albaharija, “Grad u zrcalu” Mirka Kovača, “Tragom zmijske košuljice” Josipa Mlakića, “Ruski prozor” Dragana Velikića i “Anastasia” Dalibora Šimprage, a konačnu je odluku donio žiri koji su činili Robert Hodel, Andrew Wachtel, Davor Beganović, Semezdin Mehmedinović i Mile Stojić (predsjednik). Roman “Grad u zrcalu” obajavljen je u izdanju Frakture, a dosad je osvojio nagrade “Vladimir Nazor” za najbolje prozno djelo 2007., nagradu Matice hrvatske “August Šenoa” te Trinaestojulsku nagradu, državnu nagradu Crne Gore za najbolje književno djelo. Adriana Piteša

Kovač: U Bosni se osjećam najbolje

bhdani.com, Senad Pećanin, Boro Kontić, 13.09.2008.

Mirko Kovač, dobitnik ovogodišnje tuzlanske nagrade Meša Selimović za roman Grad u zrcalu, dao je Danima veliki intervju, u kojemu, bez ustručavanja, precizno i lucidno, govori o najzanimljivijim književnim i političkim temama, o svojim druženjima s velikim piscima Andrićem, Selimovićem, Kišom, Pekićem, kao i o onima od kojih ga, zbog njihovoga malignog nacionalizma, dijeli razlika od "neba do zemlje" - o Bećkoviću, Ćosiću, Paviću, Đogi, Kusturici i sličnima. Za Grad u zrcalu Kovač je već dobio niz najvećih nagrada u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, pa tuzlanska nagrada za najbolji roman na području četiriju država štokavskoga govornog izraza blistavo kruniše taj Kovačev "pohod", potvrđujući na najbolji način da se radi o klasiku moderne književnosti cijelog tog jezičnog svijeta. Ujedno, to je i svojevrsno priznanje i afirmacija mogućnosti, koju Kovač na jedinstven način demonstrira i svojim djelom i svojim držanjem, da se tom svijetu može pripadati mimo i iznad surovih i primitivnih političkih i nacionalnih antagonizama i podjelaDa ovaj razgovor otvorimo Vašim sjećanjem na Mešu. 

 Mešu sam upoznao negdje sredinom šezdesetih. U to vrijeme on je bio veliko književno ime. Viđali smo se uglavnom u kafanama. Nikad nisam bio nešto blizak s njim. Interesantno, to je jedan od rijetkih starijih pisaca s kojim nisam umio naći ključ za priču, bio sam suspregnut, dok sam recimo jednog Ivu Andrića umio "namamiti" da se otvori i da se ispovijedamo jedan drugom. Ali uprkos tome, mislim da mi je Meša bio sklon i da ne bi danas imao ništa protiv što sam dobio nagradu koja nosi njegovo ime. Bio mi je sklon, jer sam tih godina nekako stalno bio na političkom i ideološkom tapetu. Osjećao sam njegovu podršku, neku njegovu prešutnu suglasnost da ustrajem u tom hrvanju s ideološkim glavosječama. Primjerice, Vlatko Pavletić tada je pisao o meni u zagrebačkom Telegramu nazivajući me skandal-majstorom i nakazom koja citira Bibliju. Neke moje pozorišne predstave bile su zabranjene i skinute odmah nakon premijera u Sarajevu i Mostaru. To je Meša sve pratio i znao. A onda sam tih godina sve više i sve češće odlazio iz Beograda, u Sarajevu sam radio scenarij za film Mali vojnici Bate Čengića, u Zagrebu za film Lisice Krste Papića i kad god bih se vratio, vidio bih da je oko Meše bilo društvo koje će kasnije postati tvrdo jezgro srpskog nacionalizma. Meša je s Matijom Bećkovićem bio intimni prijatelj i obožavao ga. Matija mu je, kao najbolja narikača, držao na grobu posmrtno slovo. Meša je umro prije svega onoga što običavamo nazivati "srpskim ludilom". A i inače mislim da je na tom planu bio čist. To što je isticao svoje srpsko porijeklo, ne znači da je bio nacionalist. 

 Ako je bio zatvoren za Vas kao ličnost, njegova literatura, pretpostavljamo, nije? 

 Naprotiv. Njegov je roman Derviš i smrt fascinantan; to je jedna od najvećih knjiga ovih književnosti. I ne samo to - ja sam jako volio njegove ispovijesti, knjigu Sjećanja, neke njegove pripovijetke, ali ne i romane. Da se razumijemo, nisu to bili slabi romani, mislim na Tvrđavu i Krug, ali nisu imali taj lični pečat koji se u Dervišu snažno odrazio. Ali, moram reći, moram naglasiti - imao je on i u Beogradu svoje protivnike. Kad god su htjeli da ga omalovaže, obično se govorilo: "Pa on ima samo jednu knjigu." Ali, velika je stvar imati jednu sjajnu knjigu, pa i Camus ima jednu knjigu - Stranca - a dobio je Nobela. 

 Mešu danas svojataju najmanje dvije sredine, a Vas, osim srpske, sve ostale. Šta Vam govore ova svojatanja pisaca? 

 Bilo bi dobro da je tako, bilo bi dobro da se za pisce otimaju. A bilo bi najbolje da to polako postane praksa. Naravno, i pisci moraju nešto učiniti da bi mogli biti prihvaćeni na svakom od ovih jezika koji se međusobno razumiju, da bi mogli u svim ovim kulturama imati neko svoje mjesto. Na žalost, pisci su najviše učinili da do toga ne dođe. Pa mislim da i Meša nije imao potrebu da se izričito određuje kao srpski pisac. Zar nije bilo bolje reći: "Ja pripadam jednoj i drugoj kulturi." Ili ne reći ništa, pa neka se drugi time bave. Bojim se da je na to nagovoren. Vjeruje se da je na njega uticala njegova supruga. Znao sam je, a nervirala me što je stalno isticala svoju pripadnost srpskom građanskom staležu. Bila je dosadna s tim pričama. 

 Ali u Vašem slučaju prava je gužva. I u Hrvatskoj, u BiH, u Crnoj Gori... Ne baš gužva, u Srbiji me više nema u antologijama, tamo me svojataju samo prijatelji, zvanično ne postojim. I da budem iskren, to mi odgovara. Kako se osjećati pripadnikom književnosti u kojoj su veličine Ćosić, Pavić, Bećković, Karadžić i toliki drugi slični njima, a u zapećku je onih dva-tri posto koji su moralni i koji su kritični, jedan od njih je Filip David; prošle godine objavio je genijalan roman, a da nije ni spomenut, primjerice, za NIN-ovu nagradu. Što se Hrvatske tiče, Jergović je napisao divan tekst kako sam nakon toliko godina, na jedvite jade, tek sada, "primljen" u hrvatsku književnost. U Crnu Goru donedavno nisam smio otići. BiH je nešto drugo, već s početka devedesetih tu sam se osjećao najbolje. Ali, eto, i u Beogradu je roman Grad u zrcalu odlično prihvaćen, objavio ga je B92, dobio je odlične kritike i, što je najvažnije, čitan je. 

 Raduje li Vas to? 

 Naravno. Možda je to znak da se i tamo ponešto mijenja. 

 Je li to razlog da porazmislite da to bude kopča koja će odlučiti, kako ste jednom rekli, da pređete onu Gombrowiczevu "unutrašnju granicu" i poslije toliko vremena posjetite Beograd? 

 Pa, kako se ono kaže, nikad ne reci nikad. Dosad nisam imao nikakvu želju da posjetim Beograd. S malobrojnim prijateljima uvijek nađem načina da se negdje vidim. Ali, kad se sjetim da bih mogao sresti na ulici nekog od onih užasnih pisaca poput Crnčevića ili Toholja, Đoga ili Noga, onda mi je bolje ne ići. Pa i ova razdaljina između mene i njih katkad mi se učini malom. Moja je intimna razdaljina nebo i zemlja. 

 Da se vratimo na jezik. Kad Vas stranci pitaju s kojeg Vas jezika prevode, šta im kažete? 

 Stranci imaju bolji odnos prema jeziku od nas. Oni to smatraju jednim jezikom, što je s lingvističkog stajališta najtačnije. Država se raspala, jezik se nije raspao. To je bio "dogovoreni" jezik, a sada se u demokratskim uslovima taj jezik naziva onako kako to žele oni koji se njime služe. Ja sam u Savjetu za standardizaciju crnogorskog književnog jezika. Jer zašto bi u Crnoj Gori bio srpsko-hrvatski ili srpski kad je sasvim prirodno da je to crnogorski jezik i da ima svoje specifičnosti kao i ostali jezici, ogranci jednog jezika. 

 Vi ste i prije tog "raspada" to radili. Imali ste vrlo individualan odnos prema jeziku, reklo bi se da ste najslobodnije prelazili iz jednog u drugi... Sasvim tačno. 

 Šta je razlog za tu slobodu? Većina je uglavnom insistirala na samo jednoj varijanti. 

 Baš zato što sam smatrao da je to jedan jezik i da je svejedno kojom se varijantom piše. Najbolje je ako je to varijanta koju najviše volite i na kojoj se najbolje izražavate. Nekad mi neko zna prigovoriti da sam pisao ekavski - pa, naravno da sam pisao ekavski, živio sam u Beogradu! Ja sam rođenjem s ijekavskog područja, ali sam se potrudio da uđem u ekavicu. I to mi je samo jedno iskustvo, ekavica ima svojih draži, barem kad je o prozi riječ. Roman Životopis Malvine Trifković pisao sam u Zagrebu krajem šezdesetih godina, i to na jednom starom hrvatskom i starom srpskom jeziku. Jer jezik, ne samo što služi za individualizaciju likova nego je bitan i kao književni postupak, vrlo često i kao forma. 

 U jednom svom tekstu citirate, čini mi se, Poea (Edgara Allana), navodeći da se pravi pisci gušaju ili hrvaju s utvarama, a ostalo su samo činovnici književnosti. S kojim se Vi utvarama hrvate ili gušate? 

 Mislim da je to stajalište E. A. Poea zapravo bitno u shvatanju književnosti, jer na jednoj su strani pisci koji se hrvaju sa svojim svjetovima, vlastitim traumama, potrebom da se piše o onome što te muči i goni na pisanje, a na drugoj su strani pisci koji obavljaju svoj književni posao, a mogu i umiju pisati o čemu god hoćete. Dakle, na jednoj je strani književnost kao biznis, na drugoj kao potreba. Ova naša istorija je traumatična, prošlost takođe. Ivo Andrić je znao reći da mi živimo između zakrvljenih svjetova, "zakrvljene istorije", a što drugo iz toga proistječe doli same utvare. Pa i kad pričamo o sebi, kad pišemo o vlastitim životima, mi ipak nešto rasplićemo i nečega se oslobađamo. Pisanje jest radost utoliko što ti pomaže da se ispovjediš. Meni se pokatkad čini da je dobra književnost jedna beskrajna ispovijest. Jedna od najuzbudljivijih knjiga koje sam pročitao su Ispovijesti Svetog Augustina. Ono što je traumatično istovremeno je i utvarno. 

 Za roman Grad u zrcalu navodite da ste ga napisali prije dvadeset godina. Kakva je razlika između onoga što ste imali prije dvadeset godina i onoga što je objavljeno danas? 

 Razlike su bitne. Često su za mene bitnije nego za one koji čitaju. Ono što ja uočim kao nedostatak, drugima može da promakne. Ja mijenjam i već objavljene knjige. 

 Zašto to radite? U Sabranim djelima to nisu samo kozmetičke promjene. 
 
 Naravno da nisu samo kozmetičke. Ima čitavih pasusa koji su u međuvremenu nestali i čitavih pasusa koji su dopisani. Književnost je "otvorena knjiga", ništa nije konačno. Samo da znate, mnogi su to pisci radili. Borges je rekao da bi sve svoje knjige promijenio i drukčije napisao. Mihajlo Lalić, naprimjer, potpuno je promijenio Lelejsku goru i Hajku, ali iz osnove, da to više niko ne može prepoznati. I tražio je da budu samo ta izdanja u opticaju. 

 Je li to "legitimno"? 

 Da. Mislim da jeste. I Krleža je mijenjao mnoge svoje tekstove, a to malo ko zna, osim onih koji se bave Krležom. Na rubu pameti mijenjao je čitava poglavlja. Mijenjao je scene u dramama. 

 A promjene koje ste uradili u Gradu u zrcalu? 

 Mijenjao sam radeći na romanu, mijenjao sam nešto od onoga što sam objavljivao. Taj sam roman dugo pisao, odgađao objavljivanje. Mislim da je doveden do onoga kada više ne bih umio drugačije. Ta je knjiga napisana onako kako sam želio. I više joj se neću vraćati. 

 Je li onda tačno opažanje da je Grad u zrcalu "mekša" knjiga u odnosu na Vaš dosadašnji rad? 

 Možda samo u stilskom smislu, inače su prisutni svi oni tamni slojevi koji su dio moje poetike. U ponečemu sam se namjerno susprezao. Ponajprije u erotici, jer sam nekad znao preći granicu. Sada je manje naturalizma. Stil je pitak, jednostavan. Ima čak i nježnosti. Knjiga se čita. Dobijam poruke, pisma, mailove - neki mi čitaoci pišu da se ne stide što su plakali čitajući. 

 U romanu imate nekoliko junaka - majku, učiteljicu, Dubrovnik..., ali se čini da je to zapravo roman u kojem ste otkrili oca kao pisca? 

 To je dobro rečeno, nikada nisam o tome mislio. Otac kao pisac, kao neostvareni pisac - to je zanimljivo. Oca sam u svojim ranijim prozama uvijek prikazivao kao tiranina. To je u književnosti čest motiv. Bio sam u sukobu s ocem. I sada, u ovom romanu, kao da sam htio ispraviti nešto od toga, počeo sam ga drukčije doživljavati, počeo sam sa simpatijama gledati na njegove "ludosti". Pa da, on je neka vrsta umjetnika koji je proživio jedan teški umjetnički život. Ja sam za ovaj roman uzimao detalje iz njegova stvarnog života, naravno - tu je pisanje učinilo svoje, preradilo je ono što je u životu "sirovo", a istaknulo ono što je neka poetska strana, ako se tako može reći. Posljednja poglavlja, moj stvarni rastanak s ocem, zbivaju se u sanatoriju Brezovik kod Nikšića, gdje je nekoliko godina ležao u istoj sobi s ocem mog drugara Bože - Bote Koprivice. Mislim da su u razmaku od godinu dana umrli obojica. Toliko me progonio taj rastanak, godinama, a evo tek sam sada o tome pisao. 

 Roman je na neki način i mirenje s ocem? 

 I ja tako mislim. 

 Zašto u knjigu niste uveli i scenu kad je on u jednom trenutku pobjegao iz te bolnice? 

 On je pobjegao iz sanatorija i otišao je da se pozdravi s Dubrovnikom, nakon čega se vratio. Kao da je to bio oproštaj od života. Ali taj detalj, napisao sam, dugo je stajao kao jedna slika u romanu, a onda sam ga u posljednjoj "finoj ruci" izbacio jer mi se učinio kao "tražen", nasilan detalj. To su rezanja estetske prirode. Rukopis je iznosio blizu osamsto strana. Ono što sam izbacio, vjerujte mi, i nije valjalo. 

 To i navodite u knjizi - naime, da ste se koristili tom, pomalo zaboravljenom, estetikom sažimanja. 

 Imao sam potrebu pišući roman diskretno raspravljati i o smislu pisanja, a da se ne naruši pripovijedanje. Skraćivanje je važna stvar u prozi. Márques kaže: "Dobar pisac cijeni se više po onome što je poderao nego po onome što je objavio." I Andrić je znao reći da je gumica važnija od olovke. 

 Vaš prijatelj Filip David navodi da je ondašnji sistem, ako ga dobro citiram, "bio pod nadzorom" sjajnih pisaca, poput Vas, Kiša, Pekića. Da li je uopće moguće da literatura utječe na političku zbilju? 

 Bojim se da nije, a vjerovatno i ne treba da bude. Uostalom, to i nije svrha književnosti. Pa i to "političko pero" u rukama pisaca pokazalo se uzaludnim. Jednom su me pitali zašto traćim svoje vrijeme i rasipam dar na tako banalne figure kao što su Milošević ili Tuđman. Rekao sam da to činim za spas duše. 

 Razgovor s Vama kao da podrazumijeva da se uvijek spomene grupa pisaca, umjetnika koji su stvarali u Beogradu šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina: Danilo Kiš, Filip David, Borislav Pekić itd. Kako sada gledate na to vrijeme? 

 Gledam s nekom sjetom. Kiš i Pekić odavno nisu među živima. Mi smo onda ulazili u književnost s nekim zanosom, a okolnosti u kojima smo živjeli nisu nam išle naruku. Slobode su bile ograničene, makar je Kiš uporno tvrdio da su cenzure dobra stvar, jer je jezik književnosti indirektan. Ja sam jedini iz naše grupe umio iskliznuti iz toga što je Kiš nazivao "korist od cenzure" i svaki put sam, služeći se direktnim jezikom, nailazio na otpore, napade, pa čak i zabrane. To su bili grubi erotski pasusi i ja sam ih kasnije otklanjao. I to baš onda kad to više nije bilo problematično. I da se vratim našoj grupi koja je bila mnogo više način prijateljevanja nego bilo kakvih spisateljskih programa ili manifesta, kao što je to nekad bio slučaj s nadrealistima. Mi smo samo uticali jedni na druge, mi smo mogli jedni drugima reći, bez ikakve taštine, ovo ti je dobro, ovo ne valja. Mi smo se danima sastajali da bi nam Danilo čitao svoj roman Bašta, pepeo. I sva su ta prijateljstva dugi niz godina ostala neokaljana. Možda sam ja tek negdje s kraja osamdesetih godina s Pekićem došao u mali sukob, i to baš onda kad je on osnivao Demokratsku stranku i počeo se baviti politikom. O tome sam nešto pisao i to uvrstio u knjigu koja ovih dana izlazi u Zagrebu pod naslovom Pisanje ili nostalgija. 

 Dio iz te knjige ste ranije objavili u Feralu? 

 Da, ali sam to sve ponovo sredio i nadopunio. Taj je rukopis nastao kao komentar knjige Bore Pekića Korespondencija kao život, objavljene u Novom Sadu 2002. godine. Tu je njegova supruga sabrala naša pisma. Ona je bila fer i poslala mi je moja pisma Pekiću da interveniram ako to želim. Ja ih nikad ne bih objavio jer su tako lična, ali nisam htio niti zarez pomaknuti, neka ide tako kako je, kad već gospođa hoće svog muža i njegove prijatelje da na taj način ovjekovječi. Pišući ta pisma, nismo ni slutili da bi nekad mogla biti objavljena, međutim, Pekić jeste, to mu je bila namjera, jer je svako svoje pismo pisao u dva primjerka, jedno za prijatelja, drugo za vječnost i povijest. Ja sam tu bio naivan, pisao sam o svemu i svačemu. I sada se to sve našlo u knjizi. 

 To Vas je malo i povrijedilo? 

 Iskreno, da. Ne zato što sam ja pisao ovo ili ono, neugodno ili sramotno, nego što to nije bilo namijenjeno javnosti jer je bilo intimno. Isto mi je tako teško palo što se sada Pekić razotkriva kao dvoličan, a to je za mene nepoznata njegova strana. Meni piše jedno, a Palavestri ili Mihizu drugo. U pismima Palavestri on obožava Ćosića, a ovamo s nama sjedi i trača ga kao lošeg pisca, kao nacionalnu budalu. I jasno se vidi iz Palavestrinih pisama da se on udvara kako bi postao srpski akademik. Ovamo meni kaže da je Malvina remek-djelo, a u pismu svom prijatelju Dragoslavu Mihailoviću ismijava me, naročito hrvatski jezik, taj bloody jezik, kako sam kaže, i piše kako je, eto, Kovacz napisao knjigu na imotskom narječju. Ulizuje se Mihailoviću jer zna da je taj alergičan na spomen bilo čega hrvatskog. Ima čitav niz takvih nevjerovatnih stvari. Piše mu Mihailović da je za njega razgovarati s Kišom isto što i "čučati u govnima do guše". I naravno, Pekić na to ne reaguje. Da je meni to neko napisao o Pekiću, oči bih mu iskopao. Ili drugi primjer. Kad je vodio list Demokratiju, prvi koga je u njoj napao bio je Filip David. Zato što je Filip David rekao da postoji opasnost od demokratije jer mogu luđaci doći na vlast, a Pekić je napisao: "Naravno. To je suština demokratije, da i luđaci dođu na vlast." 

 Ali, ipak se, nekad pred kraj života izvinio za to? 

 Tačno, izvinio se. Bilo mu je žao. Pekić je mnogo toga korigirao tek nakon što je poražen od Šešelja za mjesto poslanika u Parlamentu. Naravno, ja sam tu "posthumnu" polemiku s njim vodio vrlo pažljivo, diveći mu se i voleći ga, uprkos svemu. Ne pravim ja bilo kakav obračun, nego žalim. Jer volim iskrenost u prijateljevanju. 

 Jeste li onda razočarani malo? 

 Evo čime sam razočaran: Pekić u svojim tekstovima, objavljeni su, koje je pisao za srpsku redakciju BBC-a, nijednu riječ nije napisao protiv Miloševića. A zašto? Jer je Srpska akademija bila za Miloševića, ona ga je i stvorila. Razočaran sam jer je ušao u Krunski savjet za povratak Monarhije, a u tom savjetu sjedili su Pavić, Bećković i njima slični. Posthumno je dobio Gicinu nagradu, tako zovu Aleksandra Karađorđevića; Gica je valjda svinja iz nekog crtića. 

 Kiš je Vama bio kao brat, navodite u nekim tekstovima. Ima li u Vašoj novoj knjizi, u kojoj upravo pišete o svojim prijateljima i tom vremenu, neki novi podatak o Danilu Kišu? 

 Kiš i ja smo imali najviše dva-tri sukoba za tridesetak godina prijateljevanja. Ispričat ću jedan, oko Đoge. Ja nisam htio potpisati peticiju da se Đogo pusti iz zatvora. I Kiš me napadne, Kiš i njegova histerična žena, te da sam kukavica, da sam režimski čovjek. I nakon nekog vremena Bog se umiješa na svoj način, jer Bog je zajebant. Evo kako, Kiš je pratio proces Gojku Đogu, išao na svako ročište, iskreno, zalažući se za njegovu slobodu. I sad, jednog dana, Đogo je izašao iz zatvora, Kiš i ja idemo prema hotelu Majestic, sretnemo Đogu i on kaže Kišu: "Vidio sam te na mojim procesima, za koga ti radiš?" Kišu reći "za koga radiš", pa to je nešto sablasno! On je zanijemio, nije umio ništa da odgovori, samo je rekao: "Jedi govna!" Sjeli smo u kafanu, drhtao je i popio pet-šest votki, jednu za drugom. Ja sam rekao: "Sjećaš li se kako si me napao zbog toga govna?" 

 Negdje sam pročitao da "kad biste mogli da sad pitate Kiša", pitali biste što je dozvolio da bude sahranjen po pravoslavnim običajima. Da li i to spominjete u knjizi koju čekamo da objavite? 

 Imam jedno poglavlje o tome. I danas mi to nije jasno jer sam znao da nije bio vjernik. Ali ne bi bilo čudno ako to ne odgonetnemo. Duševi pute su zamršeni. Ja ne znam je li se on suočio s Bogom tih posljednjih dana na samrtnoj postelji, ali Stanko Cerović, koga je Kiš vrlo volio i koji je cijelo vrijeme proveo uz njegovu postelju, tvrdio mi je da je to Danilo učinio kako bi otjerao komuniste s groblja. Međutim, desilo se to da su komunisti hrlili na groblje, ali preobučeni u nacionaliste, jer, eto, vidite, Kiš je izabrao njih, Srbe, pravoslavce. Manipuliralo se tom sahranom, objavljena je na naslovnoj strani NIN-a Kiševa fotografija, a to za života nikad nisu učinili, iako je dobitnik nagrade toga lista, dobitnik mnogih svjetskih nagrada. Tih godina bile su dvije najveće sahrane u Beogradu, jedna velikom piscu, srećom tu je bila i masa istinskih obožavalaca Danila Kiša i njegove literature, i druga miljeniku srpske nacionalističke svite, policajcu Aleksandru Rankoviću. Inače, jedan podatak čuo sam upravo od Pekića, a to je da su u Srbiji najveće sahrane i počasti imali policajci, panduri. I tek nakon smrti, Kiša počinju svojatati. On to zaslužuje, ali ne samo u Srbiji. Ima on svoje fanove u Zagrebu i drugdje. 

 I u Sarajevu. 

 I u Sarajevu. S tim što u Sarajevu ili Zagrebu njega nisu progonili. A iz Beograda je praktički protjeran. Meni je žao što je donio takvu odluku da bude pokopan u Beogradu. Neki kažu da je njegova veličina u tome što im je sve oprostio. Ja bih lično više volio da je u oporuci ostavio da želi biti pokopan na nekom malom pariškom groblju, svejedno je li to jevrejsko groblje, katoličko ili pravoslavno. Možda je to uskogrudno, ali ja tako mislim. Ne znamo jeste li svjesni - u Bosni, ili da to još suzimo, kod Bošnjaka, postoji taj problem s Mešom, s činjenicom da je otišao iz Bosne, da je drugačije odredio svoju pripadnost, za njim i Kusturica... Da li je ovo što Tuzla radi odgovor na to pitanje? Nudimo Vam kao priliku da "utješite" Bošnjake. 

 Ne vidim u tome neke probleme, pa nije grijeh što je izabrao srpsku književnost, nego neka njegova intimna odluka. I vječito naše pravo na slobodu izbora. Isto važi i za Kusturicu. Ko meni može zabraniti da se odreknem svojih predaka!? Međutim, Kusturica je sve to uradio nedolično. Stavio se otvoreno na stranu Miloševića i njegova rata. To što je promijenio naciju, vjeru, zemlju - sve je to njegovo pravo, ali nije smio tamo stati uz mračnjake, uz nacionaliste, i to kao "veći katolik od pape". Kusturica je kod pametnih liberalnih Srba prezren, a Meša nije, jer nije napravio ništa loše, nije vrijeđao druge nacije i narode, a, koliko znam, nije se odrekao pripadnosti književnosti naroda BiH. Imamo primjer Nikole Tesle, koga jednako slave i Hrvati i Srbi. Meša je bio moralna osoba. Tuzla ga ne bi svojatala da je učinio nešto loše. Zapravo, Tuzla pokazuje da poštuje njegovu slobodu izbora, i to je tolerantan, demokratičan odnos. Ali kako je Meša veliki pisac, rođen u tom gradu, ponikao u toj kulturi, onda Tuzla samo iskazuje poštovanje prema takvoj ličnosti. 

 Pratite li domaću književnost, s prostora našeg jezika? Koga čitate od mlađih autora? 

 Ne pratim dovoljno. Možda pratim nešto više ono što se zbiva u novoj srpskoj prozi i kritici. To su sjajni momci, pišu briljantno. Okupljaju se oko kulturnog dodatka Beton, koji izlazi kao podlistak Danasa. Oni su tako duhoviti, oštroumni, u kontaktu sam s nekima od njih. Ismijavaju nacionaliste. Divna je parodija Tomislava Markovića na Bećkovićevu pjesmu Ćeraćemo se još koja se zove Jebaćemo se još. Roman Berlinsko okno Saše Ilića je briljantna knjiga. Isto tako romani Srđana Tešina. Jedna odlična generacija. 

 Razgovarajući s piscima koji su u mladosti drugovali s piscima koji su kasnije postali ratni huškači i zločinci, došao smo do zaključka da su svi, a tu računam i Vas, nekako previše razočarani. Jesu li oni Vas tako dobro zavaravali da niste uvidjeli njihov nacionalizam, ili su se preko noći promijenili? 

 Ne vjerujem da su se preko noći promijenili. Mi jednostavno tu njihovu stranu nismo vidjeli. Ili su uvijek imali dva lica. Za neke smo znali, ali ja sam uvijek mislio da to nije loše ako čovjek voli svoju naciju, a kad sam shvatio da oni ubijaju u ime nje, onda je to strašno. Zar nisu "presretači" ulovili riječi Gojka Đoga u razgovoru s Karadžićem: "Sve to tamo treba pobiti!" 

Knjigu "Grad u zrcalu", objavljenu u izdanju Samizdata B92 možete kupiti u B92 Shopu Gašenje Ferala je najveći gubitak Kako ste doživjeli gašenje jednog od rijetkih listova u kojem ste bili stalni saradnik, splitskog Ferala? 

 Gašenje Ferala dugo je pripremano, napokon su odahnuli svi. Jedino su žalosni vjerni čitaoci. Već se osjeća u Hrvatskoj strašna praznina. Nema više nikoga da kaže što je glupost, što je laž. I ponovno počinju progoni vještica, napadaju Slavenku Drakulić kao izdajicu svoje zemlje, kao jugonostalgičarku, to su termini od kojih se povraća. A napadaju je samo zato što je pisala o onome što svi vidimo. Nema više Ferala da ismije i ospori te rodoljupce. Osobno mislim da je to najveći gubitak koji se dogodio u Hrvatskoj. Nagrada Risto Ratković - Podržavam Marka Vešovića Nedavno ste u Crnoj Gori primili najveću i najznačajniju državnu nagradu, a prije nekoliko dana Marko Vešović je odbio primiti jednu, također značajnu, književnu nagradu - Ratkovićevu nagradu. Marko i Vi ste uvijek bili s iste strane morala, a dvije različite odluke. Kako to da je došlo do različitih odgovora i reakcija na nagradu? Sigurno ste pročitali da je Marko Ratkovićevu nagradu odbio zato što je 1993. godine dodijeljena Radovanu Karadžiću. 

 Potpuno podržavam Marka Vešovića, ali mislim da su to dvije posve različite stvari. Vjerovatno je trebalo naći načina i poništiti nagradu Karadžiću. To je neko morao da učini. Možda će to učiniti sadašnji ministar kulture. Meni su '71. dodijelili Glišićevu nagradu za najbolju zbirku pripovijedaka, a '73. oduzeli, nakon što je knjiga politički osuđena. Komunisti su to učinili bez mnogo pardona. Ratkovićevu nagradu, za koju Marko tačno kaže da je "opoganjena", odbiće svaki pjesnik koji drži do sebe, tako da je ona ukinuta. Jedino ukoliko je budu dodjeljivali mračnjacima, ona će ostati. Što se tiče nagrade 13. jul, moram reći i moram to naglasiti da sam je primio iz ruku najboljih u Crnoj Gori. To je specifična situacija, to nigdje nema osim u Crnoj Gori da je opozicija gora od vlasti. Ne samo da je gora od vlasti nego je nešto najgore što se zamisliti može. Šefovi opozicije u Crnoj Gori trče u Beograd na mitinge podrške Karadžiću. Drugo, najmanje ima prava da od mene traži da ne primim nagradu Slavko Perović. Upropastio je crnogorsku opoziciju. Transformirao je Liberalni savez. Ušao je u pakt s prevrtljivim Kilibardom, s kojim se ni u crkvu ne ide. Čitava mu je politika bila bolesna fiksacija na Đukanovića. Počeo je mrziti vlastiti narod jer ne glasa za njega. I on je sada htio da se "šlepa" uz mene, da skrene pažnju na sebe, jer vjerovatno želi da se vrati u politiku. Ali njemu povratka nema. Nikad - to ja potpisujem. Slavka poznajem, imao sam s njim srdačne odnose, cijenim ono što je uradio u jednom vremenu i spašavao obraz Crnogorcima. Ali, eto, na žalost, nije umio nastaviti onako kako je počeo. Sad je nepostojeća ličnost u politici. Marginalac. Neka vrsta Dabe. Ja sam uvijek i svuda za svaku opoziciju, osim crnogorske. Jer, ona je dno dna. 

 

Luđak je vječno dijete

Pobjeda, Božo Koprivica, 1.7.2013.

Knjiga nad knjigama Mirka Kovača je kratki roman “Životopis Malvine Trifković”. Tako je na mojoj ATP listi: na čelo te liste probiju se i priče “Rane Luke Meštrevića”, “Slike iz obiteljskog albuma”, “Tripo Đapić, teškaš”; “Putovanje s Tinom”, “Sjećanje na šarenu pticu”, “Noć i dan”, sva poglavlja o udbašu Kuzmi (“Uvod u drugi život”, “Kristalne rešetke”), “Kalendari” iz romana “Vrata od utrobe”, posljednje poglavlje romana “Grad u zrcalu”. Pa volim scenarije za filmove “Mali vojnici” (da nije bilo generalnog štrajka u Francuskoj, u Kanu, taj film bi krajem šezdesetih dobio Zlatnu palmu, reditelj Bato Čengić), “Lisice”, “Duvanski put”, “Okupacija u 26 slika”; pjesma “Zdravica za sretnu novu 1973.”, i stihovi

“Bit će holodno.

Bit će golodno.”

Sve je to napisao onaj dječak što “umoran od branja oraha, zaspiva na rubu trpeze.

Pa volim Kovačeve stranice o Bunjuelu i snovima, scenu M. K. sa Evom Balaš, Evom Ras na Kalemegdanu, zagledani u daleku pticu, sve njegove stranice gdje se pominje Miro Glavurtić, pa poglavlje M. K. i Dragan Lubarda u novom romanu, autobiografskom romanu M. K. Nisam pročitao to poglavlje, ali vjerujem Kovačevom daru…

E, ali kada sam dobio od Kovača “na ruke” novouređeno izdanje romana “Ruganje s dušom”, više nisam bio tako siguran da je Malvina… njegova najbolja knjiga. Često se vraćam toj knjizi i ona me uznemiri. “Tako sam uznemiren”, tako bi Kovač rekao. Ovaj roman prvi put je objavljen 1976, a u posveti Kovač mi ovako piše na novom izdanju: “Dragi moj Bota, ovo je ruganje, prevod onog apstraktnog u stvarno…” Pa se malo Kovač pošprdne, ali godi nehaju taštine: “Sve ostalo znaš bolje od mene. Tvoj M. Kovač, Rovigno, 05. 05. 2007.”

Dvije stvari učinile su da se sudbonosno zagledam u ovaj novi Kovačev roman: 1) Scena Anđula, dječaka sa djedom Jozom, ili partitura za muzikalni suicid. 2) Finalno poglavlje, “Vječno žuđeni spas”, Goja i Anđul ili odbrana porodične nesreće. Luđak kao plemićki grb.

Obje ove scene su autobiografske. A kako to znam, to će Kovač razumjeti. Ovaj bi roman mogao nositi naslov Pad kuće Birš (kao Pad kuće Ašer) ili Propast obitelji Birš. U prvom poglavlju “Kratko rodoslovlje” osam je portreta članova porodice Birš. Ta porodica je starinom iz Sente, mađarsko-srpskog porijekla, sa natruhama ciganske krvi. Zbog ljepote i otmjenosti.

Roman “Ruganje s dušom” mogao se zvati i Smrt Elide. Kovač je Elidu stavio u centar priče “na samrtnu postelju, jer je samo ona mogla okupiti oko svojega odra rasutu i otuđenu rodbinu”. Pa, ipak, dva glavna lika u Kovačevom romanu su Anđul i Goja Birš. Dva junaka najbliža piscu i dva moja lica.

Goja Birš: “Krsno ime bilo mu je Gojko, po želji Josifova kuma Stevana Zimonjića (pa slijedi junačka, porodična legenda znamenitih junaka Zimonjića)… na krštenju u pravoslavnoj crkvi, kad ga je Stevan držao na rukama, imao je šest mjeseci, pripovijeda se da ljepše dijete u toj crkvi nikad kršteno nije… Nakon desetog mjeseca, dijete se počelo deformirati; šake i stopala ostali su iste veličine kao pri rođenju, glava se razvijala, posebice čeone kosti, a u trećoj godini još ne bješe prohodalo, niti je riječ izustilo, samo je mumljalo glasom odrasloga. Kada ga je kum vidio tako nakazna, rekao je da to dijete ne može nositi ime njegova oca; neka se odsad zove Goja. To mu je ime naknadno upisano u crkvene knjige; pod tim je imenom živio 33 godine.”

E, sad bi ovdje došao rez. Ili Kovačev omaž obilježenim, nakazama Dostojevskog, Foknera, sve tamo do luda kod Šekspira i Jana Kota. Ruganje s dušom je roman o ludi: “Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.”

Drugi glavni lik je Anđul, pisac koji piše hroniku porodice Birš. Anđul od anđeo je autobiografski portret, kao na slikama starih majstora. Anđul, ili M. K. Anđul je kopile, posvojče Elide. Majka mu je od loze Meštrevića. Rodila je Anđula u šesnaestoj godini:

“Vele da je mlada majka umrla onog dana kad je svoje dojenče, u njegovom osmom mjesecu, odbila od sise.” I, kako to biva u dobroj tragediji “za mladom majkom otišla je i njezina mater. Mještani bi rekli od tuge za svojom jedinicom.” S djetetom je ostao djed Jozo. Kod majstora se melodrama prekine na pravom mjestu. Melodrama se prekida promjenom ritma u sudbini te grane porodice Meštrević. Nove Rane u lozi Meštrevića ili omaž Daglasu Sirku. Autobiografski je i mig prema Kovačevom uzoru N. V. Gogolju: “Anđul je nosio svoj ptičji profil… Poduži nos nakalemljen na protegljasto lice…”

Prekidam ovu fusnotu i evo me do slike zbog koje sam opčinjen ovom Kovačevom knjigom. Slika muzikalnog suicida u osmom poglavlju. Kovač je rijedak svat među piscima, i u modernoj svjetskoj književnosti, u čijoj prozi postoji čitav katalog samoubistva. Enciklopedija suicida. I evo ih kao glumci dječak Anđul i djed Jozo. A svjetlo kao kod Terensa Malika u filmu “Božanstveni dani”. Puno, raskošno svjetlo Sunčane zvijezde. Ova je slika Kovačeva trauma iz djetinjstva i volio bi je, to sam siguran, Akiro Kurosava. Anđul ovu scenu čita iz rukopisa Elidi na samrtnoj postelji. Slika “djeda Joze koji se lagano spustio na zemlji ispod murvine krošnje i legao na bok. Tako iskošen otkivao je kosu za sijeno. Položena na nakovanj, odjekivala je kroz selo cin-cin-cin, već od ranog jutra. Isprobavao bi je s tri ili četiri otkosa koji fijuknu kao zmija u travi. Zabodena na kosište, s dva bapka za držanje, kosa je lovila zraku po zraku jutarnjeg sunca. Očistio bi je šakom vlažne trave. Onda bi umočio beleđiju u rog-vodir privezan oko bedra. Oštrio bi je sigurno i spretno u stalnom igranju palca koji je otvrdnuo i već otporan na njezin rez. I beleđija dahće u svako doba dana, sve do podne, kad se o ručku i kosac i kosa povuku u hladovinu. Tako se i Anđulov djed izvalio na padinu, na onaj uvaljani ležaj od trave, u hladu murvine krošnje. Rub kose oštar kao plam prešao je palcem. Onda je samo jednom prevukao preko grla, blago kao gudalom, ali dovoljno da se ne vraća po drugi put.”

Kako je veličanstvena likovnost ove slike. Kao kod nekog od velikih Holanđana, ali je tu, za novo izdanje “Ruganja s dušom”, presudan uticaj Bobe Matić. I kako je precizan Kovačev jezik, presijavaju se predmeti iz rekvizitarija kosca: nakovanj, kosište, bapak, beleđija, rog-vođir… Kovačev kosački jezik, pa spiritistički jezik, jezik antikvara, medicinski jezik, jezik ljekara vještaka, jezik boja, kao jantar boja; apotekarski jezik, trgovački jezik, religijski jezik: jevrejski, katolički, istočno-pravoslavni; klesarski jezik, jezik fotografa, bokserski jezik, jezik duhanara, udbaški jezik, jezik fratara…

U antologiju opisa suicida M. Kovača ide i farmaceutsko ubistvo Julke Dumče, najbolje družbenice Malvine Trifković u vaspitalištu Sv. Majke Angeline: “Ključ od čekmežeta držala je u jednom džepiću svoje podsuknje. Kad god sam htela da otvorim čekmeže, uvlačila bih ruku ispod njenih haljina. Ona je bila rada, da ga što duže tražim… I kao što sam Bog može da se naruga, tako se gotovo preko noći njeno lice i telo nagrdilo bubuljicama. U to doba ja sam samo skupljala adrese ljudi koji su nudili svojim preparatima brzo izlečenje…: Ko rabi Karasi krem, brzo izgubi puhice, lišajeve i kožne ospe… Julka je tražila da je izoluju, pa je voditeljica Petronela Barota mene preselila u četvorku i još naložila da se iz Julkine sobe iznese ogledalo, da se udare mlečna prozorska okna i da se njena posteljina, uvek zamašćena, menja svaka dva dana. Njen stric Eugen Dumča, gradonačelnik Sentandreje, jedini je muškarac koji je kao posetilac ušao u spavaonicu Doma Sv. Majke Angeline. Svi predmeti kojima je mogla sebi naškoditi bili su uklonjeni iz njene sobe, pa ipak, jednog jutra, baš uoči Svete Trojice, dok se rascvetavala lipa u dvorištu, Julka Dumča uzela je sebi život i osvanula mrtva u svojoj postelji, s debelim slojem pudera na licu.” Danas, danas kad ovo pišem je Sveta Trojica.

I teku samoubojstva kod Kovača sve do nevjeste u romanu “Grad u zrcalu”. Scena s nevjestom počinje karnevalski, jedan ostarjeli harlekin poziva namjernike i turiste da uđu u Sponzu, pa da im ispripovijeda povijest te čuvene građevine Dubrovnika. Uđe s njima i dječak M. (ili dječak Anđul), i tu u Sponzi, u Divoni, u staroj carinarnici “potkraj jednog stupa ugleda mladu u bijeloj vjenčanici… Golubovi su prhnuli i uzletjeli, svatovska povorka uputila se u katedralu.”

Dječak u potrazi za ocem gluvari Raguzom i na Gundulićevoj poljani (Osman počinje uzdahom. Počinje taj junački ep sa: Ah…) ponovo ugleda nevjestu kako, kao u De Sikinom filmu “Vrt Kontinijevih”, zamače ulicom Lučarica. Nestane odbjegla nevjesta u labirintu Dubrovnika. Odiseja dječaka gradom u zrcalu završava se kod Buže. Dječak kroz maleno okno ugleda morsku pučinu. Na pučini brod a “na rubu stijene… odbjeglu nevjestu… a sasvim daleko, na obzoru, tamo gdje se more spaja s nebom, spremala se nevera, pa je sve češće lampalo…

Povjetarac je nešto pleo i mrsio oko nevjestina struka, a kad bi malo jače puhnuo, pripio bi vjenčanicu uz njezino tijelo… Htio sam gurnuti neki kamenčić niz liticu kako bih je izazvao da se okrene i pogleda me… Ono što bješe naumila, nevjesta je… izvela, otisnula se sa stijene i poletjela kao kakav golemi galeb. Povjetarac je napuhao njezinu vjenčanicu, a bijeli veo lepršao je… a onda se naglo otkvačio i kao pahulja odletio na drugu stranu, prema izbočini stijene. Nevjesta je vjerovatno još letjela, ali je iz svoga kuta više nisam mogao vidjeti…”

Ovaj bih esej o Kovaču mogao nasloviti Kosac i nevjesta, ili kod majstora su sva samoubistva estetska. Suicid kao lirski čin. Nevjesta iz “Grada u zrcalu” kao Nike od Samotrake. I neka bliska patnja sad mi ne da u san da utonem. Najpouzdaniji svjedok je dječak, dječak strašne slike pretvara u lirsko: pootvara rane svjetlosti plave, žive kao krv.

Blistavost propadanja porodice Birš – to je ta druga scena koja me trajno uznemirava, uznemirava i ushićuje u “Ruganju s dušom” – posljednje poglavlje “Vječno žuđeni spas”.

Posljednje poglavlje kao posljednja odbrana (i dani) pada kod kuće Birš. Posljednji odjeljak je odjecano čudo, etida bola: “bol i jest… dio obiteljskog ponosa”. I zato je Kovač odlučio da dva posljednja glumca u finalu romana, dva glumca na rubu pameti (i scene) budu Goja i Anđul. Porodični luđak i hroničar povijesti porodice Birš. Kakav oni tu igraju božanstveni dupli pas. I kakav prezir prema građanski uređenom svijetu. Ovo poglavlje je pohvala lude, lude koja još od vremena Šekspira svijet razumije bolje od drugih. Luda razumije tajnu šifre svijeta. On je zaumni, brzopotezni igrač. Scena ritualnoga kupanja Goje, u vrijeme Uskrsa, završava se riječima Elide koja je “vjerovala da se obiteljska luda rađa tako što se u nju slijevaju ostaci maloumlja svih predaka, sa ženske i muške strane:

Goja je rođen da bi se s njim ugasila naša loza.”

Anđul odvodi Goju iz zavičaja, do samostana Sv. Križa u primorskom gradu, to je azil za umobolne. Nije to nimalo slučajno kod Kovača što je doživotnu skrb u prihvatilištu za Goju obezbijedio Antun Birš. Njegov moralni sabirnik pod najvećim je upitnikom od svih članova porodice Birš. On je kao posljednja hulja orobio (antikviteti) i obeščastio Elidu na samrtnom odru. E, to je Kovač. Anton je ovdje u drugoj ulozi. Druga strana zvona njegove duše.

Ludak je vječno dijete i gledaj kako počinje poglavlje o Goji i Anđulu:

“Kad luđak ostavlja rodni grad (ili selo ili svoju kuću) prati ga ptica. Dolijeće iskosa kao da je samo jedno krilo zabodeno u zrak.” Ovako počinju elegije i još je to refren za Anđula čiji pticoliki profil podsjeća na profil Kovačevog uzora N. V. Gogolja. Anđul brižljivo bira stvari koje će staviti u Gojin kovčeg. A Goja uzima šaku pepela i svoj kostim krsti kao: “Halju od pepela”, ili kostim kao vječna kuća.

Elegija je osnovni tok u ovom poglavlju: Goja je vjerovao da se sunce svaki put utopi u mračnoj provaliji i da stoga pjevaju ptice… Goja bi ujutru trčao i da ga dočeka i mahne mu, ali bi se njegove nogavice natopile rosom… pa bi zastao i zasukao ih do koljena da bi mogao nastaviti sve dok ne bi lipsao od umora, a onda pao u travu ližući “rosu vlastitim jezikom”.

Goja u dosluhu, u apsolutnom dosluhu s prirodom, ili luda kao vilenjak: “Goja u pčelinjaku ugleda staru cipelu; nekada ju je nosila njegova majka, a uzani remen na kopču vezala je ispod gležnjeva… Goja jasno vidi majčina stopala blistava od rose kako spretno skakuću.” Rosa, rosa i puža kao rima: “Ahmetova kočija stiže; ona će ih izvesti izvan grada i proći pokraj kuće u kojoj je Goja proveo dobar dio djetinjstva, a potom će se uputiti na kolodvor… Goja u ruci drži ružu, čupka latice i baca ih dok kočija odmiče makadamskom cestom.” Luda ili krik ruže i Oto Tolnaj u terci s Kovačem:

“draga dušo nisi

čula krik

Nisi čula krik

zadavljene ruže.”

Mirko Kovač, Oto Tolnaj i Danijel Dragojević, tri jugoslovenska pisca, tri irska jugoslovenska pisca koja su već odavno zaslužila (ja sam im je već uručio) Nobelovu nagradu.

Luda ima velike trenutke lucidnosti:

“Sijaš se na

suncu kao zmija…

i zamahne rukom kao da će udariti Anđula po licu, ali to je ispao samo blag dodir.”

Bliskost dva porodična izroda, ili Anđul u ulozi zaštitnika. Goja se sjeća Anđula u vrijeme djetinjstva, u vrijeme svjetkovine:

“Dječak začešljan na Uskrs.

Opet nešto bulazni, kaže Ahmet.

Potjeraj konja, Ahmete, reče Anđul. Radi ono za što te Bog stvorio. I ne bulazni o stvarima koje ne razumiješ.”

Slijedi mitska, gradska scena tuče u kojoj je Anđul “tri puta bacio na zemlju cara uličnih razbojstava, nekog Makuša”. Bila je to osveta razbojnicima koji su maltretirali i izrugivali se s Gojom. To je autobiografska slika, Kovač je u mladosti jako držao do ulične časti. Anđul kao zaštitnik lude, zaštitnik porodičnog bola i prezir prema utvrđenom, palanačkom, građanskom poretku ponašanja najbolje se vidi u kadru iz vlaka. I ta scena počinje lirskim prologom:

“Goja se penje na papučicu putničkog vagona prvog razreda, zanesen trzajem, snažnim i neprirodnim, jer prekida pupčanu vrpcu zavičaja. Za to vrijeme dvije sleđene suze opeku mu lice.”

Cio ovaj posljednji odjeljak je na rubu fantastike:

“Najednom, hitrinom laste koja se zabija pod strehu državnog magazina, pojavljuje se majka u crnini; ona donosi miris pčelinje ljubice. On vikne izustivši njezino ime.” U čistom kupeu šaroliko društvo i mlada majka s mališom: “Ona svaki čas ustaje da bi primirila i obuzdala svojega vragolastog dječačića koji zadirkuje ljude u kupeu… Postaje nesnosan, a onda se okomi na Goju, koji trpi i mirno podnosi to zločesto dijete. Anđul se ljutito i prijetećim glasom obrati ženi:

‘Smirite to derište ili ću to ja učiniti.’

‘Ako budeš zločest, obrati se žena svom djetetu, bit ćeš kao i ta luda. Ne zadirkuj ga, može te ugristi. Ne diraj rukama njegove bale i sline da se ne zaraziš.’

‘Ta je luda u odnosu na vaše dijete dobra i pitoma’, upusti se Anđul u svađu, ali to čini smireno… ‘U vašem potomku, mamice, raste gad. Vjerovatno budući zločinac. Možda oceubojica. Ili će majku ubiti na spavanju. Ako gada ne obuzdate, oboje ću vas izbaciti iz kupea.’

Žena se pokuša suprotstaviti, ali je dočekaše dvije-tri Anđulove pljuske, a dječaka privede za uho i reče mu da će ga tako držati i još jače stezati sve vrijeme putovanja, Anđul im je ulio strah, nakon toga bilo je mirno u kupeu.”

Ova je slika pisana za Luisa Bunjuela i onda sve krene ka lirskom smiraju. Jer, kao što postoje vesela samoubistva, tako postoje odvajkada i vesele lude:

“Prikovan za staklo, raspet kao sveta luda, Goja se raduje što se sve kreće, proniče i srlja u propast, a on miruje. Mala oronula stražara-bogomolja izgubljena je u daljini. Sunce se premješta s jedne i druge stane, kao da se utrkuje s vlakom. Ptica umorna od lebdjenja munjevito slijeće u krošnju. Ona je izgubljena u pitomini koja sve više nadolazi i širi prostrano mediteransko obilje. More se ukazalo u izmaglici i treperenju, a izlazak iz vlaka popraćen je kričanjem galebova, pa ih je Goja, cijelim putem do samostana vjerno oponašao. Anđul ga nikad prije nije vidio tako vesela.”

Valja, zna Kovač, veselo i otmjeno, stupiti u carstvo sjena:

“Goja je počeo tiho jecati, posmatrajući dragi Kristov lik kako se malim ljestvama uspinje do vlastita stratišta; čini to odvažno, jer zna da će njegovo stradanje donijeti dobro drugima. Pa ipak, Krist naglo zaplače, jer je ostavio nekoga tko mu je drag. Goja tada položi glavu u Anđulovo krilo…” Kristove suze za ostavljenog Goju i suze za nesrećnu Porodicu Birš jer: sve nesrećne porodice…

“Svijetli prostor iznad crkve presijeca uže: crni simbol porodičnog klatna pomiče se tamo-amo. Kad zvona stanu, uže nikako da se umiri. Kao da se spaja neki onostrani šum s postojećim vremenom.

Sa zvonika prhne jato ptica kao uznemireno lišće.”

Kovač je daleke 1963. napisao pjesmu “Evo knjige u koju nema sumnje”:

“Život će odbiti da

prizna sebe

ako se oduzme bol.”

Sva u znaku bola je i Kovačeva priča “Pukotina” koja ovako počinje:

“Negdje koncem ljeta 1963. godine, nakon pokopa na trebinjskom groblju i oproštaja od prijatelja, prišao mi je zagonetan čovjek zamolivši me da mu posvetim zeru vremena…” Slijedi ispovijest čovjeka koga je ošinula 1948. i koji je iskusio pakao mađarskih, emigrantskih logora. Fehko Jančić uređivao je, nakon povratka iz Mađarske, jednu čudnu biblioteku:

“U knjigama se javljaju pukotine, pa makar ih napisao i sam Gogolj. Znam da je nezahvalno to što radim, ali imam potrebu dopuniti tamo gdje zjapi! Pa čak i odstraniti ono što mi se čini da nije u redu. Ili jednu riječ zamijeniti drugom. A sad ću da užežem svijeću i da vam to pokažem na primjeru vaše knjige.” Kovač u ovoj nakani nije dao nesrećnom uredniku podršku, pa je nakon dva dana grizodušja došao do njegovog ćumeza, da ga, ipak, ohrabri. Zatekao je u sobičku milicionere i isljednika, poznanika (Fehmo Jančić počinio je samoubojstvo): “… iskrsnula je jedna neobična stvar koju ni mi milicajci nismo u stanju da odgonetnemo. Tu bi nam ti mogao pomoći. Sve ove knjižurine ovdje, umazane su i govnjive. Tu je nešto dopisivao i prepravljano, pa opet brisano i žvrljano; budala nije imala drugog posla. A samo jedna knjiga je čista. Doduše, i ona je isprljana, kao da je nešto pokušavao da ispiše ili ispravi. A onda je i to gumicom izbrisano. Koja je to knjiga? – upitah.

Prokleta аvlija.”

Siguran sam da ni nesrećni urednik iz priče “Pukotina” ne bi imao nikakvu primjedbu na novu verziju Kovačevog romana “Ruganje s dušom”. Što se mene tiče, ovaj roman nema nikakvu pukotinu. A onu pticu što leti romanom “Ruganje s dušom” nacrtao je veliki majstor linije Dragan Lubarda. Evo, brzojavom šaljem je Kovaču na ruke: Svjetlost, svjetlost /u koju ptica leti od planete do planete, tamo ti pišem, pozdravljam te.

***

Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtouz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima. Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) našem jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih riječi koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više ljepote nego u prirodnim ljepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje ima u tom jeziku ljepote više nego u u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Jani Rico u slavu Kovačevog jezika: “I reči su/ žile/ kroz njih teče krv/ kad se reči pomešaju/ koža papira se/ zapali crveno/ kao/ u ljubavnom času/ koža muškarca/ i koža žene.” U znaku Erosa je Kovačev jezik.

***

Roman počinje u vrijeme smjene carstva u Hercegovini: odlazak Turske i okupacija Austrougarske. Kovač veli da su mnogi došli u Hercegovinu “kao državni službenici, inžinjeri, graditelji, avanturisti… I dan-danas u hercegovačkim župama postoje prezimena kao primjerice Bezer, Šteferl, Vegar, Vizner, Šetka, Ereš, Svelch, Deak, Žuvelek… Beidnegl… Paranos… Neka su od tih prezimena postala brojna bratstva ljutih Hercegovaca, kako je govorio stari Meštrević, a to znači da im je rodna gruda i vjera u Boga preča od morala, dobra, prijateljstva, ljubavi, pa čak i od vlastita života.”

Bilo je važnih odlazaka i u suprotnom pravcu, samo to Kovaču, kome je omiljeni igrač Šekularac, nije, baš, navijački odgovaralo. Na granici stoljeća Đuro Bobek iz Trebinja krenuo je u pečalbu u Zagreb. Radio je na željeznici (Kovačev životni san…) i sa Marijom Ulčar živio je tik iza željezničke stanice, u naselju Trnje. Onda su došla i djeca Fridrih, Vilim, Stjepan, Olga i Oto. Stjepan Bobek, najbolji jugoslovenski fudbaler u povijesti, kapiten Partizana više od decenije.