Gozba Johna Saturnalla

Special cijena 152,10 kn Redovna cijena 169,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Mirna Čubranić

  • Broj stranica: 384

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266568-0

  • Naslov izvornika: John Saturnall’s Feast

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 610 g

U prvome su vrtu rasle datuljine palme. Pčele su punile saća u košnicama, a šafran nudio svoj plod. Neka prvo jelo bude začinjeno vino, i neka ga bude dovoljno da svi u njega urone pehare. Neka Gozba počne...

Godina je 1625. Oko kolibe na osami razdražena gomila vitla bakljama i zaziva vješticu i njezina sina. Dok se iza njih viju dim i plamenovi, Susan Sandall pronalazi put među prastarim stablima Buccline šume, otvara Knjigu i jedanaestogodišnjem Johnu predaje njegovo najdragocjenije nasljedstvo – priču o drevnoj Saturnovoj gozbi, koja se u tajnosti slavi već generacijama...

Tako počinje uzbudljivi, bogati i senzualni Norfolkov roman o Johnu Saturnallu, siročetu koje se od kuhinjskog momka uzdiže do najvećega kuhara svoga vremena. Stranice burne engleske povijesti John će ispisati na svoj način – hranom, a u kuharici njegova života naći će se mjesta za godine obilja i za godine rata, za veličanstvene bankete i za stratišta.

Mladić “s demonom u dnu grla”, koji je kuhao za moćnike i siromahe, a hranom stjecao poštovanje i zavist, pomoću nje će spoznati i ono najvažnije – okus prave ljubavi, no da bi ga sačuvao, morat će ustati protiv drevnog proročanstva i ispuniti zavjet koji je dao majci: morat će sačuvati Gozbu.

Gozba Johna Saturnalla Lawrencea Norfolka svojim će jelima i slastima čitatelju učiniti ono što je Süskindov Parfem činio mirisima: natjerat će ga da ih osjeti, poželi, i da s njima putuje kroz stoljeća.

“Briljantna, eruditska priča o kuhanju i vještičarenju.”
A. S. Byatt

“Gozba je dražesna metafora za otvoren, uživalački pogled na osjetilna zadovoljstva što nam ih daruje život, na divote kreacije, stvorene da bismo ih dijelili... Gozba Johna Saturnalla banket je za čula i poslastica za sve koji uživaju u majstorski ispričanoj priči.”
Washington Post

“Predivne slike i očaravajući detalji priči udahnjuju život, a opisi kulinarskih delicija čitatelju tjeraju vodu na usta. Jedinstven spoj povijesti i mita.”
Booklist

“Maštoviti recepti i opisi hrane dodatno pojačavaju zavodljivost ljubavne priče... Prava književna gozba.”
Library Journal

Gozba Johna Saturnalla bogata je mješavina mita, praznovjerja, romanse i izdaje, s natruhama bajkovitosti utkanim u pozadinu engleskoga građanskog rata... Fascinantno je kako Norfolk uspijeva oživiti kuhinje prošlosti te dočarati strahote bitaka i vjerskog fanatizma sedamnaestog stoljeća.”
Sydney Morning Herald

Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.

Oživljen duh Britanije iz 17. stoljeća

Večernji list, Bojana Radović, 14.7.2014.

Ni knjiga recepata, ni povijesni roman, ni nova verzija ljubavne priče na temu kako siromašan mladić ipak može dobiti princezu, ali i sve to skupa. To je “Gozba Johna Saturnalla” (urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Mirna Čubranić), jedan sasvim neobičan roman Lawrencea Norfolka, Britanca čija su prethodna tri povijesna romana prevedena na čak 24 svjetska jezika i za koja je osvojio neke od prestižnih svjetskih nagrada za tu vrstu literature.

Ukratko, “Gozba” počinje 1625. godine negdje u Britaniji. John iz naslova tada je tek dječak, istjeran iz kakve-takve sigurnosti svog siromašnog doma, zajedno s majkom koja je optužena za vještičarenje. Te hladne zime njegova majka umire, i to od gladi jer svaki oskudni zalogaj hrane daje djetetu. Usto mu predaje i tajanstvenu knjigu u kojoj je opisana i nacrtana rajska gozba, ona koju su štovali i pripremali sljedbenici Adama i Eve. Dječak utočište nalazi u obližnjem dvorcu, gdje ga zbog mamina pisma prihvaća svemogući šef kuhinje. Tu počinje njegovo pravo školovanje, ali i istinska životna avantura.I na samom početku ove priče hrana je važna, a ostaje to i do njena kraja. Ona je izvor života, ali i rajskih užitaka.

Istovremeno je i tajna jer malo je onih koji znaju napraviti kraljevske poslastice, ali i ostacima iz šume prehraniti opljačkani grad. Norfolk piše zanimljivu priču, ali i stranice koje će voljeti oni kojima su kuharice “ciljano” štivo. Na tim se mjestima u priči gotovo nemoguće oteti gladi. Recepti su ono što posebno začuđuje u ovoj priči. Oni su starinski ali nevjerojatno raskošni (pa i dekadentni), s mnogo detalja koji govore o tome kako, primjerice, očerupati i očistiti ptice, a zatim ih pripremiti u nevjerojatnoj piti... Jela su to koja, najvjerojatnije, danas više nitko ne zna pripremiti (poput slastica koje se želiraju jelenjim rogovima), ali ono što otkriva majstora dobre priče, što Norfolk svakako jest, činjenica je da ti opisi jela i višesatnog kuhanja nimalo ne smetaju glavnoj – vrlo uzbudljivoj – priči.

Baš zbog toga ovo je roman u kojemu se može uživati na dvije razine: književnoj i gastronomskoj, a obje su toliko vješto prepletene da tvore nevjerojatnu cjelinu. Onu koja priča i povijesnu priču u dobu koje je u svoj srži bilo posebno okrutno: i prema ženama (bile one iz puka ili plemstva), prema ratnicima, djeci, kuharima... Taj duh epohe koji Norfolk stvara naoko jednostavno glavna je vrijednost romana iz kojeg zaista čitamo kako su živjeli Britanci u 17. stoljeću, oni u dvorcima, ali i u njihovu podzemlju, tamo gdje su bile kuhinje.

 

Gozba Johna Saturnalla

ČitajMe.com, Petra Miočić, 30.7.2014.

Mnoge su kuharice napisane od vremena pretakanja usmenom predajom prenošenih starih recepata u tekstualne zapise do danas; (pre)često su to tek puka nabrajanja korištenih sastojaka i sustavna opisivanja postupaka pripreme jela, no povremeno u kuharicu zaluta i poneka crtica iz života kuhara odražavajući duh vremena iz kojeg je potekla, pretvarajući time „običnu“ kuharicu u vrijedan povijesni dokument. Ne misli se pritom na onu važnu, „veliku“ povijest već na male, osobne povijesti, povijesti koje, fino isprepletene, čine pozadinsku, kulturnu povijest, okvir, kulisu i pozadinsku priču velike povijesti. Jer u „velikoj priči“ nedostaje mjesta za male ljude. A upravo ti, mali ljudi, priču čine tako velikom i veličanstvenom.

Stoga je Lawrence Norfolk, suvremeni engleski romanopisac, pričanje priče o Engleskoj u osvit, za trajanja i po završetku Građanskog rata što je Otok potresao u 17. stoljeću, povjerio najpoznatijem kuharu tog vremena Johnu Saturnallu. Stvaran ili izmišljen, manje je bitno jer Saturnall, vođen vještim pozadinskim Norfolkovim pripovjedačkim glasom, okuse, mirise i boje s engleskih stolova 17. stoljeća pretače u, kulinarskim rječnikom rečeno, maštovit, kreativan, bogat, zasitan i zamaman, ali nikada zamoran, težak i dosadan, ne samo zalogaj već i obrok za čitatelja gladnog kvalitetnog teksta.

Johna Saturnalla čitatelj upoznaje kao neobičnog dječaka, snažno izraženih emocija, čiju majku optužuju za vještičarenje potom je, baš kao i njena sina, protjerujući iz njihova, ionako skromna, doma. Za njihova šumskog progonstva, Johnova majka umire od gladi i hladnoće, no prije toga na njega prenosi tajnu iz drevne knjige i obavezuje ga pronaći Gozbu, što će kasnije postati i njegovo prokletstvo i njegov blagoslov.

Posljednja ga majčina želja dovodi u kuriju Buckland, domaćinstvo sir Williama Freemantlea i njegove ćudljive kćeri Lucretije gdje, prvo kao kuharski momak, a potom penjući se na ljestvici kuharskih zanimanja, pokazuje, istražuje i nadopunjuje svoja znanja dopuštajući time svom kulinarskom talentu da se posve rasplamsa. No, nije samo talent ono što se raspiruje u Johnu; on, naime, odrasta u vrlo strastvena muškarca, čije žudnje nadilaze one kulinarske i prerastaju u vrlo opipljive životne i putene žudnje. Isprepletene s promjenama, životnim usponima i padovima glavnog junaka su i promjene u engleskom društvu koje, u sam osvit Johnova odraslog doba, prolazi kroz revoluciju i korjenite promjene vješto prikazane iz vizure mladića čija su kuhinja odjednom postala bojna polja, a glavni sastojci njegovih jela dotad prezreni i odbačeni plodovi prirode i mlade žene čiju je djetinju obijest odmjenila odlučnost i ustrajnost u namjeri da sačuva kuriju ostavljenu joj na vođenje u očevu odsutstvu, za što je spremna otići dalje no što je i sama vjerovala da je sposobna.

Predvečerje ratnih zbivanja dvoje mladih ponovno spaja i premda su ratni užasi na zalasku, njihova životna igra u vrtlogu čulnosti tek počinje, a kroz smjenu godišnjih, smjenjuju se i razdoblja njihovih života, čime u prvi plan izlazi Norfolkov rijedak pripovjedački talent.

Gozba Johna Saturnalla spada u red priča koje oduševljavaju svojom punoćom, jasnoćom, snagom i cjelovitošću. U čitanju ove sjajne pripovijesti sudjeluju sva osjetila te se čitatelju nikako ne preporuča knjizi se prepuštati u sitne noćne sate, na granici gladi. U suprotnom će zamamni opisi jela i pomalo arhaični recepti učiniti svoje. Gozba unatoč jelima koja tako zorno prikazuje nije kuharica, opisuje povijesna zbivanja, ali nije povijesni roman, a vješto iscrtana ljubavna priča ne čini je sladunjavim ljubavnim romanom. Pa što je onda, pitate se?

Gozba Johna Saturnalla upravo je to, gozba pisane riječi. Možete je promatrati kao kesten; očarat će vas svojim toplim bojama, zavesti mirisom, natjerati da se probijete kroz njen oklop i kao nagradu vam pružiti nježan i sladak plod. A čak i ako vam se neki od aspekata tog iskustva ne svidi, ostali će pružiti nenadmašan čitateljski doživljaj.

John Saturnall krzmao se u dilemi pripada li gozba svome kuharu ili svima nama. Norfolk, srećom, nije bio u toj dvojbi i svoju je literarnu gozbu odlučio podastrijeti čitateljima pružajući im time istovremeno i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov zbog prilike za uživanjem u takvoj tekstualnoj punoći, a prokletstvo jer takvih tekstova ne postoji više.

 

“Pisanje knjige je poput veslanja preko Atlantika. Tako ste daleko od obale, a teško je reći putujete li sporo ili brzo”

Aktual, Tamara Borić, 20.8.2014.

U prvome su vrtu rasle datuljine palme. Pčele su punile saća u košnicama, a šafran nudio svoj plod. Neka prvo jelo bude začinjeno vino, i neka ga bude dovoljno da svi u njega urone pehare. Neka Gozba počne...

Godina je 1625. Oko kolibe na osami razdražena gomila vitla bakljama i zaziva vješticu i njezina sina. Dok se iza njih viju dim i plamenovi, Susan Sandall pronalazi put među prastarim stablima Buccline šume, otvara Knjigu i jedanaestogodišnjem Johnu predaje njegovo najdragocjenije nasljedstvo – priču o drevnoj Saturnovoj gozbi, koja se u tajnosti slavi već generacijama...
Tako počinje uzbudljivi, bogati i senzualni roman „Gozba Johna SaturnallaLawrencea Norfolka, o Johnu Saturnallu, siročetu koje se od kuhinjskog momka uzdiže do najvećega kuhara svoga vremena. Stranice burne engleske povijesti John će ispisati na svoj način – hranom, a u kuharici njegova života naći će se mjesta za godine obilja i za godine rata, za veličanstvene bankete i za stratišta.
Mladić “s demonom u dnu grla”, koji je kuhao za moćnike i siromahe, a hranom stjecao poštovanje i zavist, pomoću nje će spoznati i ono najvažnije – okus prave ljubavi, no da bi ga sačuvao, morat će ustati protiv drevnog proročanstva i ispuniti zavjet koji je dao majci: morat će sačuvati Gozbu. Roman je, u prijevodu Mirne Čubranić, u Hrvatskoj nedavno objavila Fraktura, a Lawrence Norfolk gost je Festivala svjetske književnosti, koji će se u Zagrebu u organizaciji Frakture, održati od 4. do 12. rujna.

Lawrence Norfolk autor je uspješnica „Lemprièreov rječnik“, „Papin nosorog“, „U liku vepra“ i „Gozba Johna Saturnalla“, povijesnih romana prevedenih na dvadeset četiri jezika. Dobitnik je nagrada Somerset Maugham i Budapest Festival Prize za književnost, a njegova su djela bila u užem izboru i za nagrade IMPAC, James Tait Black Memorial i nagradu za književnost Wingate/Jewish Quarterly. Piše kritike za europske i američke novine i časopise, između ostaloga i za Times Literary Supplement. Živi u Londonu sa suprugom i dvojicom sinova.

Pročitala sam vašu knjigu „Gozba Johna Saturnalla“, jako mi se svidjela. Upravo je objavljena u Hrvatskoj, jeste li uzbuđeni?

Očaran sam, uzbuđen i ponosan da je moj predivni izdavač Fraktura objavio „Gozbu Johna Saturnalla“. Pružaju mi podršku sa svim mojim knjigama, ali je ova imala najveći odjek. Sve što sad trebamo je što više hrvatskih čitatelja.

Predstavit ćete knjigu na Festivalu svjetske književnosti u rujnu, što možemo očekivati?

Ono najbolje oko festivala su ljudi koji dolaze. Uglavnom, čitatelj nikad ne uspije upoznati čitatelje; stoga ja uvijek uživam u tome. Sjećam se da sam, kad sam bio mlađi, išao gledati pisce kojima sam se divio. Bili su tako velikodušni sa svojim vremenom, i s mojim jednostavnim pitanjima. Na festivalu u Zagrebu bit ću jako sretan razgovarati o povijesnoj kuhinji, religijskom nasilju, zabranjenom seksu te o tome kako oprati lonce u hladnoj vodi bez deterdženta. I, naravno, o svemu drugome što me pitaju.

Jeste li ikad bili u Hrvatskoj?

Najbliže što sam došao je Sarajevo 1992. Izvještavao sam o ratu koji je imao neobičnu i nadasve strašnu paralelu s ratom o kojem sam pisao u prvoj knjizi, „Lemprièreov rječnik“, smještenoj u 1788. Srećom, vremena su se otad jako promijenila.

Radnja u „Gozbi Johna Saturnalla“ smještena je u Englesku 17. stoljeća, te je puna mitova, vračanja, legendi, vještica. Zašto ste odlučili radnju smjestiti baš u ovo povijesno razdoblje?

Mislim da sve knjige trebaju biti smještene u Englesku 17. stoljeća. To vrijeme ima sve: kraljicu, četiri kralja, jednog religijskog diktatora, najbolju hranu na svijetu i najgori građanski rat. A mi smo odrezali glavu Charlesu I. Loše vrijeme za život, ali divno za pisati o njemu. Šalu na stranu, Cromwellov Commonwealth bio je jedini engleski eksperiment s totalitarizmom. Predstavljao je raskol duboke povijesti države, njezinih mitova i legendi. Ljudi su zaboravili odakle su došli i okrenuli se jedni protiv drugih. Mitovi i povijest, kad su izgubljene činjenice. Vračanje i vještice je samo još jedno ime za narodno znanje koje liječnici i svećenici nisu odobravali.

Priča je to o dječaku kojeg otjeraju iz sela jer je njegova majka optužena da je vještica. Kasnije, on postane slavan kuhar u dvorcu Manor. Tko vas je inspirirao za ovu priču?

Dio je autobiografski. Odrastao sam u Iraku i kasnije u selu u zapadnoj Engleskoj i nisam se uklapao, baš kao ni John Saturnall. Sjećam se da sam imao strašne tučnjave u školi i to se iskustvo nalazi u knjizi. Kasniji dio romana oslikava Johnov uzlet kroz kuhinju od perača posuđa do glavnog kuhara. Inspirirala me kuhinja tog vremena koja je bila iznenađujuće sofisticirana. Posjetio sam kuhinje 17. stoljeća, pročitao rukopise i pokušao kuhati neke od recepata. Uglavnom nisam uspio. Sjećam se jednog – napraviti sirup od šećera – što je uključivalo miksanje šećera u prahu i destilirane vode kroz guščji kalem u napuhani svinjski mjehur, a zatim kuhati tu tekućinu 24 sata. A to je bio tek prvi sastojak recepta.

Ono što je divno u ovoj knjizi je to da čitatelj zaista dobije uvid u kuhinju u kojoj se radi, ali i u mnoge recepte, a sve to isprepleteno prekrasnim pripovijedanjem, tijekom kojeg gotovo možeš osjetiti svu tu hranu. Što vas je potaknulo da pišete o ovome?

Sjećam se da sam čitao „The Closet of Sir Kenelm Digby, Opened“, u kojoj Sir Kenelm daje recept za poširano jaje. Kaže da se treba koristiti voda „vruća tao da se površina trese“ i da treba jaje držati u njoj „koliko god vam je potrebno da izrecitirate 'Zdravo Marijo', polagano“. Onda sam shvatio da su imali vrlo točne načine mjerenja temperature i vremena, ali drugačije od naših. Bilo je to poput gledanja kroz ključanicu i otkrivanje čitavog svijeta. Bilo je teško pronaći jezik da bi se opisali okusi. Većina pisaca zaustave se na usnama, ali ja sam htio staviti hranu u usta čitatelja: hrskanje salate, sočni zalogaji dugo kuhanog mesa...

Kakva je bila srednjevjekovna kuhinja? Sigurna sam da ste se dobro pripremili istražujući o svemu pišući knjigu.

Engleska kuhinja ima reputaciju da je najgora na svijetu, i zaslužuje ju. Ja znam: živio sam u 1970.-ima. Ali u 16. stoljeću bila je najbolja na svijetu. Ovo je uglavnom nepoznata činjenica. Autohtona engleska tradicija variva i pečenja i pudinga bila je izmiješana s utjecajima Bliskog istoka, zbog križara, ali i s utjecajima kontinentalne hrane, uglavnom talijanske i francuske. Rezultat je bio ukusna, raznolika i sofisticirana kuhinja. Nismo vodili ozbiljan rat sto godina, pa je aristokracija imala novca platiti uvozne namirnice i ljude koji bi ih kuhali. Naravno da je rad u tim kuhinjama bio težak. I danas je.

Koja je vaša omiljena kuhinja, ili bar jelo? Uživate li u kuhanju ili samo u jedenju?

Obožavam kuhati. Moje je omiljeno jelo pečena piletina s limonom, češnjakom i maslinovim uljem. Potrebno je pet minuta da se pripremi i uvijek upali, javite mi ako želite recept. Prošlog sam vikenda kuhao blanširanu i na roštilju pečenu brokulu u češnjaku s čili umakom i narezanim limunom. To je trajalo satima, a pojeli smo sve za deset minuta. Najgore jelo koje sam jeo je nešto što se zove corn-dog, peče se u dubokom ulju, a jeo sam to u američkom parku. Ne mogu vam to ni opisati.

U knjizi pišete i o povijesnim likovima, bogovima, Edenu, daje li to neku autentičnost priči?

Mislim da je ideja o gozbi – o ljudima koji se okupljaju da bi zajedno jeli i hranili jedan drugoga – jako stara. Nitko jednostavno ne kuha, uvijek kuhate za nekoga. Dobar je kuhar vrsta umjetnika, ili čak i svećenika. Pitao sam se što kuhara navede da kreira svoju hranu. Nije to samo da nahranite ljude, inače bismo jeli samo jednostavna jela poput juhe. Mora postojati dublji razlog. Na kraju sam se vratio u Eden. Kao dijete uvijek me mučila činjenica zašto Adam i Eva nisu smjeli jesti jabuke s Drva znanja. Kao odrastao čovjek, kao pisac, još uvijek želim ubrati zabranjeno voće. O tome se radi i ljubavna veza između Johna i Lucretije. Zabranjeno uvijek ima bolji okus.

Zašto vam je trebalo 12 godina da napišete ovu knjigu? To je nevjerojatno! I niste izgubili interes svih tih godina?

Samo pisanje „Gozbe Johna Saturnalla“ trajalo je tri godine. Počeo sam pisati 2009. Ali prije toga radio sam na još jednoj knjizi, koju nisam mogao završiti i jednostavno sam odustao. Izgubio sam osam godina rada. To je bio grozan trenutak. Ali vratio me osnovama. Pomislio sam 'Moram napisati knjigu koju mogu napisati, a ne neku koju ne mogu, i moram pisati knjigu koju želim pisati'. Istovremeno, čitao sam povijest engleske hrane u kojoj je bilo poglavlje o engleskom građanskom ratu. Bilo je jako dosdno jer u njemu nije bilo ni retka o kuhinji. Onda sam pomislio 'A što da si ti bio kuhar? Što bi napravio? Kako bi živio?' To mi je dalo ideju za priču o Johnu Saturnallu. Nakon što sam završio knjigu, shvatio sam da je to i moja priča. Radio sam osam godina na drugoj knjizi i upravo je umrla. Bio je to moj svijet koji je nestao. Morao sam početi ispočetka.

Vaša je prva knjiga bila objavljena 1991., a ova posljednja 2012., ali samo su četiri, zbilja si uzmete vremena! Znači li to da puno istražujete ili postoji neki drugi razlog?

Spor sam! Pisanje knjige je poput veslanja preko Atlantika. Tako ste daleko od obale, a teško je reći putujete li sporo ili brzo. Uvijek radim opsežno istraživanje, vjerojatno i previše. Za „Gozbu Johna Saturnalla“, čitanje prastarih recepata bilo je veselje, kao i posjet kuhinjama. S druge strane, pokušavao sam čitati duhovne dnevnike puritanaca ne bih li shvatio kako su mislili i kako su se ponašali. Jedan je imao pedeset knjiga. Na kraju sam odustao. Mislim da je istraživanje za knjigu poput crne rupe u svemiru. Ne možeš ju vidjeti, ili izmjeriti, ali bez nje svijet knjiga bi se raspao.

Kako se osjećate kad vam netko kaže da ste napisali sjajnu knjigu?

Umjetnička djela nisu završena. Ona su napuštena. Moje posebno. Kad me netko pohvali, zadovoljan sam. Radostan. I ne vjerujem im.

Kad ste odlučili da ćete početi pisati knjige?

Lemprièreov rječnik“ bio je moj prvi ozbiljni pokušaj u fikciji. Kad sam počeo pisati, bio sam na doktoratu moderne američke poezije, radio u barovima i na gradilištima, pisao enciklopedije i kritike. Između svega toga, roman je začet kao radost samo za mene. Mislio sam da ću biti akademik, ili barmen. To su bile kasne 1980-e i objava romana bila je jako daleka misao. Napisao sam nekoliko stranica i bacio ih. Napisao sam još nekoliko, pa i njih bacio. Onda sam dobio ulaznicu za londonski sajam knjiga. Noć prije tipkao sam sinopsis na jednu stranicu koji je sadržavao priču „Lemprièreova rječnika“, te ga dao prvom agentu kojeg sam susreo. Ona se zove Carole Blake i još uvijek je moja agentica. Napisao sam prvih pedeset stranica jako brzo – rekao sam Carole da ih već imam – za sljedećih sto je terbalo malo duže vremena. Roman je objavljen najprije u Ujedinjenom kraljevstvu 1991. Dvije godine kasnije bio je objavljen na 25 različitih jezika. Imao sam čudesan početak; velik broj pisaca mogu vam pokazati 20 ili 30 odbijenica. Mislim da sreća igra veliku ulogu u početku.

Zašto ste se odlučili za povijesne knjige? Zašto vas povijest toliko intrigira?

Najkraći je odgovor taj da niti ne postoji ništa drugo. Pravi je odgovor da je moj prvi roman bio povijesna fikcija i uživao sam u slobodi koju sam imao u izmišljanju. Sa suvremenom stvarnošću svatko je stručnjak. Ali većina je povijesti još uvijek nepoznata. Znamo što je Papa jeo za doručak, primjerice. Ali što je jeo čovjek koji mu ga je servirao? Što je on odijevao? Kako je pričao? Većina povijesti još uvijek čeka da ju se ponovno otkrije. Povjesničari ne mogu to napraviti; oni su vezani za činjenične izvore i dokaze, kojih je malo. Srećom, mi umjetnici možemo ispuniti praznine.

Što pišete trenutačno?

Radim na romanu o teškom prijateljstvu između dvije adolescentice u Engleskoj 16. stoljeća. Jedna od njih je buduća kraljica Elizabeta I. Druga je vještica.

Imali ste jako zanimljvio djetinjstvo, već ste spomenuli odrastanje u Iraku. Kakav je život u posve drugačijoj kulturi? Koliko vam je to iskustvo obogatilo život?

Moja najranija uspomena je plivanje na majčinim leđima u bazenu u američkoj ambasadi u Bagdadu. Živjeli smo u kući pored Tigrisa. Govorio sam neobičnu mješavinu engleskog, arapskog i malo francuskog kojeg sam naučio od susjede u koju sam, ja mislim, bio zaljubljen, ali ona je nekako uvijek imala ospice.

Bili smo evakuirani nakon šestodnevnog rata 1967. i izgubili smo sve. Izlazak je bio jako težak. Žene i djeca bli su natovareni na autobuse, a naš je autobus bio pod kontrolom kurdskih plemena. Kad su shvatili koliko je djece, natovarili su nas hranom i ispratili do granice. Moj je mlađi brat skoro umro kasnije na putovanju, a ja sam bio prilično uzdrman kad smo došli u Englesku. Nisam se uklapao, a još uvijek se ne uklapam. Jako sam oprezan s ljudima, sportskim timovima, s političkim ili socijalnim konsenzusima. To je moj posao: moji likovi su autsajderi koji bi voljeli pripadati, ali odbijaju napraviti potreban konsenzus. Prije nego što zazvuči tragično, odmah ću reći da u tome pronalazim dosta smijeha.

Što mi možete reći iz vlastitog iskustva, što je potrebno da bi netko postao jako dobar pisac, ili odličan pisac? Nije samo riječ o talentu.

Mislim da svatko s porivom da ispriča priču, ispričat će ju. Ostalo je stvar pisanja i sreće.

 

Današnje kuharice su kao pornografija

tportal.hr, Gordan Duhaček, 11.9.2014.

Lawrence Norfolk autor je književnih bestselera 'Lemprièreov rječnik', 'Papin nosorog', 'U liku vepra' i 'Gozba Johna Saturnalla', povijesnih romana prevedenih na dvadeset i četiri jezika. Dobitnik je nagrada Somerset Maugham i Budapest Festival Prize za književnost, a njegova su djela bila u užem izboru i za nagrade IMPAC, James Tait Black Memorial te nagradu za književnost Wingate/Jewish Quarterly.

Piše kritike za europske i američke novine i časopise, između ostaloga za Times Literary Supplement, a nakon djetinjstva u Iraku i mladosti u Walesu živi u Londonu sa suprugom i dvojicom sinova.

Norfolk je došao u Zagreb na Festival svjetske književnosti te se prilično svidio lokalnoj publici jer je veći broj ljudi pratio razgovor koji je s njime vodio Roman Simić Bodrožić. U razgovoru za tportal.hr Norfolk je progovorio o nizu tema, između ostaloga o tome kako je to kuhati jela iz 17. stoljeća, o čemu piše u romanu 'Gozba Johna Saturnalla', koliko mu je značio uspjeh prvog romana, ali i o strahu Zapada od Islamske države.

O kuhanju jela po receptu iz 17. stoljeća:
Pročitao sam tridesetak knjiga koje se bave kulinarstvom tog vremena i čitao sam, naravno, mnoge originalne knjige recepata. Današnje kuharice su kao pornografija, samo što umjesto golih žena imamo na isti način fotografirano povrće. Tada se sve detaljno ispisivalo i postojalo je stotinu recepata samo za jedno ne tako popularno piće od meda. Recepti su pak pisani na specifičan način, primjerice vrijeme kuhanja se mjerilo molitvom 'Zdravo Marijo'. Pisalo bi 'kuhajte jaje koliko vam treba da polako izgovorite 'Zdravo Marijo'', jer je to bila molitva koju su svi znali i svi izgovarali. Probao sam napraviti jela po dva recepta iz 17. stoljeća koja sam pronašao i posve sam zakazao. Meso je bilo jako suho i loše napravljeno.

O djetinjstvu u Iraku:
Nisam nikad pisao o tome. Ta priča je kao rupa u mojoj obiteljskoj povijesti. Za mene je to bio kao raj, bilo mi je predivno, barem ono čega se sjećam. Bio sam plavokoso dijete i zbog toga su me svi voljeli i svi su se htjeli brinuti o meni. Onda se dogodio šestodnevni rat 1967. te su iz Iraka protjerani svi stranci. Loše se sjećam svega toga, no znam da sam s majkom bio deportiran u busu. Prvo smo naišli na stotinjak pripadnika kurdske milicije, opasne ljude s puškama koji su potpuno promijenili držanje kad su u autobusu vidjeli djecu. Donijeli su nam slatkiše i vodu i pustili nas dalje! Ali ima i dio puta kojeg se uopće ne sjećam i koji mi majka nikad nije htjela prepričati. Rekla bi da će se rasplakati. Očito se dogodilo nekakvo zlo i mislila je da ćemo umrijeti. Ni danas ne znam točno što se tada dogodilo.

O osobnom u pisanju:
Ne, nisam nikad htio pisati romane o svom osobnom životu! Znate kako to ide – mladić sa sela dolazi studirati u grad, prvo je jako usamljen, a onda se zaljubi u pravu djevojku koja se ispostavi krivom pa zbog slomljenog srca krene pisati roman i – nećete vjerovati! – to je roman koji upravo čitate! Takvih romana ima mnogo i rekao sam si da ne želim nikad napisati takav roman. Zato sam se odlučio napisati roman o zaposleniku kompanije West India koji piše rječnike. Na kraju pisanja sam shvatio da je ta knjiga o meni i da se u sudbini glavnog lika itekako zrcali i moj život. Tako je bilo i sa sljedećom knjigom.

O jedenju u književnosti:
U književnosti zapravo i nema mnogo opisa ljudi kako jedu. Većinom dobijete dug opis hrane kako se pripravlja i servira, duge opise ljudi kako gledaju tu hranu i onda je samo odjednom pojedu. U književnosti nitko nikad ne jede!

O radnim navikama:
Radim svaki dan. Ovidije ima odličan savjet za pisce, a on glasi: 'Ne dopusti da prođe dan bez rečenice.' Dakle piši svaki dan barem jednu rečenicu. Drugo pravilo kojeg se držim je to da ne budem dosadan. Može biti loše ili pretenciozno, ali nikako ne smije biti dosadno.

O književnom uspjehu:
Svoj prvi roman napisao sam za sebe u ranim dvadesetima. Već mi je iznenađenje bilo to što sam našao izdavača. Knjiga je izašla u Engleskoj i dobila dobre kritike, a i malo se prodala. Šest mjeseci kasnije objavljena je u SAD-u, dobila još bolje kritike i još se bolje prodavala. Onda je prevedena na njemački i u Der Spiegelu je na tri stranice objavljen velik pohvalni tekst, nakon čega je roman postao bestseler. Bio je to dobar početak za pisca i mnogo mi je to pomoglo. Bio sam nitko i ništa, a godinu dana kasnije sam na književnoj turneji po Njemačkoj, s publikom koja dolazi u stotinama i mladim djevojkama koje žele razgovarati o mom romanu!

O Islamskoj državi:
Znate li koliko ljudi godišnje pojedu morski psi? Ni deset! Oko pet ljudi dakle svake godine strada od morskih pasa i to je strašna smrt. Istovremeno, ljudi svake godine ubiju milijune morskih pasa, naročito ribarskim mrežama. Islamska država je kao morski pas. Strašni su, ali nisu doista toliko opasni. Samo treba obratiti pozornost na brojke. Smiješno je misliti da skupina džihadista, nekakva Islamska država, ugrožava cijelu zapadnu demokraciju.

 

Obilan književni obrok

Katarina Brbora, booksa.hr, 29.4.2015.

Gozba Johna Saturnalla jedna je od onih knjiga koju, kad uzmete u ruke, očekujete mnogo, mada ni sami niste sigurno točno što. Za početak, Lawrence Norfolk, autor kojeg smo prvi put predstavili u Začitavanju prije pet godina (roman U liku vepra) poznat je po svojim povijesnim pričama u koje upliće mitove i fikciju kako bi razvio što kompleksniju priču.

Gozba Johna Saturnalla u tome nije iznimka, osim što se Norfolk ovoga puta toliko približio mitu da su ljudi u marketingu njegove izdavačke kuće odlučili napisati u blurbu kako podsjeća na kultni fantasy roman Jonathan Strange & g. Norrell njegove sunarodnjakinje Susanne Clarke. Nažalost, odmah možemo demantirati da toliko žanrovski fantastičan ipak nije.

Onda su tu i dosjetljiva naslovnica (ovo će vjerojatno biti jedina knjiga na vašim policama koja će na svom hrptu imati naslov upisan u priboru za jelo) i najava priče koja obećaje kulinarsku pustolovinu preko veličanstvenih banketa do svjetske kuharske slave (što ipak ne znači da je ovo knjiga o kuhanju i žestokoj konkurenciji u toj branši, iako će nam njezin junak otkriti i pokoji recept).

Zapravo, to bi mogla biti i knjiga o ljubavi, i to onoj pravoj, punokrvnoj romansi na koju će se staviti svi ulozi.

Sve navedeno je, naravno, djelomično istina. Norfolk ovaj put za mjesto i vrijeme radnje odabire Englesku u 17. stoljeću, uoči i tijekom Cromwellovog dolaska na vlast, te građanskog rata koji je tome prethodio. Priča počinje mračno, u maniri Tolkienovog Gospodara prstenova gdje hobiti u dalekom, zabačenom Shireu ni ne slute kakvo se zlo kotrlja prema njima.

John Sandall tako živi manje-više mirno sa svojom majkom Susan u selu kojim vladaju praznovjerja i sjećanja na poganske legende o vještici Bucli koja je u šumi priređivala fantastične gozbe na koje su svi bili pozvani. Štoviše, seljani vjeruju i da je Susan Sandall vještica, a pojavom fanatičnog adamita u lokalnoj crkvi, John i Susan bivaju prognani u šumu.

U surovoj zimi John tako postaje siroče, te odlazi u obližnju bucklandsku kuriju kako bi radio u kuhinji. No uskoro i vrsnim kuharima postaje jasno kako dječak ima čaroban nos za začine, a jedan fatalan susret s lady Lucretiom, kćerkom gospodara Bucklanda, odredit će Johnov životni put.

Norfolk je tako zakuhao lonac u koji je sasuo ponešto od svakog sastojka koji mu je pao na pamet, vrludajući od mračnih arkadijskih legendi o Saturnu koje nevješto kamufliraju poziv na socijalnu jednakost i pravdu, upuštajući se u detaljne opise funkcioniranja kurijske kuhinje i recepata stvorenih da impresioniraju i začude, obračuna s vjerskim fanaticima, neriješenih misterija i prokletstva nakačenih po obiteljskim stablima, pa sve do sladunjave zabranjene romanse koja se rasteže desetljećima.

Upravo kada pomislite da hvatate nit i bit jedne od tih linija pripovijedanja i pomislite da će se konačno rasplesti nešto od klupka koje je Norfolk zapleo, priča bježi u sporedni rukavac. Sam kraj bi ipak mogao biti dovoljno dramatičan i zadovoljavajući za mnoge, no najškakljiviji su dio tragovi koje je Norfolk ne baš suptilno posvuda ostavio i koji su najveću i središnju tajnu o prokletstvu vladara Bucklandske doline spoilali prije završnice.

Što se tiče samog stila, Norfolk piše dosta zgusnuto i nerazigrano, više nalik povjesničaru nego pripovjedaču koji u svoju priču priziva drevnu utopiju preko fantastičnih jelovnika. Čitanje stoga zahtijeva apsolutnu pozornost, jer se u svakom retku može promaći nešto zanimljivo ili važno, što i nije tako teško jer priča ovako bogata radnjom i simbolima lako zaokuplja čitatelja.

Ako išta, njezine su mane povremena klišejiziranost i, kao što je već rečeno, Norfolkova neopreznost u nagovještenju raspleta. Tako je Johnov glavni suparnik u nadmetanju za ljubav lady Lucretie portretiran kao karikatura (kukavica, pijanac i arogantni lažov), a sama Lucretia kao (već viđena) tvrdoglava mlada plemkinja koja prkosi normama i koju teško životno iskustvo iskali u ženu koja preuzima odgovornost za svoje imanje. Čak je i sraz poganske izgubljene Arkadije kao mitskog čuvara tajnog znanja s netrpeljivim Jahvinim svećenicima dosad već nekoliko puta napisana priča.

Ipak, kornukopija koju Norfolk nudi je daleko od etikete dosadnog i neoriginalnog, a dobrodošlu svježinu i dubinu unosi njegovo neupitno poznavanje materije o kojoj piše. Knjiga je to koju će zato s užitkom pročitati ljubitelji i mitskog realizma i povijesnih romana u kojima je mašti dozvoljeno da odvede manje utabanim stazama.